Pratite nas na:   

Exile On Main Street, dupli album Rolling Stonesa z 1972. godine nedavno je doživio reizdanje. Ali, ne bilo kakvo. Na njemu su Mick Jagger i Keith Richards radili čitavih šest mjeseci, dotjerali izvorne snimke, ali i donijeli nam deset novih! I to nije sve. Postoje opravdane sumnje da je Mick Taylor uskrsao iz mrtvih i dosnimio neke dionice na albumu

Originalno izdanje albuma Exile on Main Street snimano je na francuskoj Rivijeri u vili Nellcote, izgrađenoj u 19. vijeku iznad zaliva Villefranche- sur – Mer. Tokom drugog svjetskog rata u vili je bio stacioniran štab nacističkih operacija za ovaj dio Evrope. Keith Richards se u nju uselio s porodicom i interventnim timom dilera. Vremenom su im se pridruživali kojekakvi čudaci, čudnih oblika i namjena, da bi uskoro u vili stalno boravilo čak 30 ljudi, a mnoge od njih ni Richards nije poznavao, samo su se ljubazno pozdravljali ispred kupaonica. Zabave nikada nisu prestajale, a tadašnja Keithova žena Anita Pallenbergh izračunala je da su trošili 7000 dolara sedmično (Keith je 1971. godine zarađivao 25 hiljada sedmično) i zabilježila da su stavke u kućnom budžetu ovako izgledale: 1000 dolara na hranu, 1000 za alkohol, 2500 za različite narkotike, a ostalo su bili troškovi iznajmljivanja vile.

U NACISTIČKOM ŠTABU

Oduševljen sasvim anarhičnom ali i inspirativnom atmosferom u vili, Keith je odlučio da će novi album snimiti u njenom podrumu. Obavijestio je ostatak benda, koji nije imao ništa protiv, iznajmio studijsku opremu i nastao je Keith's Coffe House. Stonesi su se rasporedili po sobama vile i snimanje je moglo da počne.

Novinaru Victoru Bockrisu (Lice Rock'n'Rolla, Šareni Dućan 2006., prijevod Lada Furlan i Mirslav Nikolac) Keith i Mick su otkrili svoje impresije o improviziranom studiju.

Mick: Snimali smo u Keithovom odvratnom podrumu, koji je izgledao poput zatvora. Ja volim snimati u prostorijama koje su prostrane. Bilo je nevjerovatno vlažno. Nisam to mogao podnijeti. Čim bih otvorio usta da zapjevam, ostao bih bez glasa. Vlaga je bila tolika da su se gitare raštimale do kraja svake pjesme.

Keith: Bilo je užasno vruće. Svi smo samo sjedili i znojili se i svirali, odjeveni samo u gaće. Tada sam se navukao na Jack Daniel's, jer pokušavaš završiti prateće vokale na nekoj pjesmi ili glavni vokal na pjesmi Happy i počneš gubiti glas. On ti daje još pola sata. Te pare ti pomažu, čovječe.

Richards je nedavno, u intervjuu za londonski radio XFM još jednom opisao snimanje:

- Bilo je vrlo teško raditi u rezidenciji. Sve je izgledalo nekako “hitlerovski”, poput ključanja bojlera. Bio je vrhunac ljeta te se sve lijepilo od znoja i prašine.

Snimanje Exilea nije ličilo na uobičajeni studijski rad. Bio je to maratonski session koji je trajao čitavo ljeto, 24 sata neprekidno. Dok bi se neki muzičari odmarali, drugi su se usviravali u podrumu.

Pred kraj snimanja neko je ukrao sve Keithove gitare, njih 11. Također, francuska policija je odlučila da istraži šta se to dešava na tom čudnom imanju, jer su dobili previše pritužbi o okupljanju sumnjivih tipova i nagim ljudima koji su ošamućeno tumarali po plaži. Uskoro su uspjeli prikupiti dovoljno dokaza da pokrenu cijeli slučaj, ali Stonesi su za to vrijeme već bili napustili Francusku. Tek 14. decembra policija je upala u vilu i pronašla dovoljno droge da Keith i Anita obezbijede dug boravak u zatvoru. Ostatak pjesama Stonesi su snimili na nekoliko drugih lokacija, ali nikada nisu uspjeli postići izvorni zvuk. Kako je Richards nedavno objašnjavao, u Nellcoteu je najupečatljiviji bio zvuk bubnja, ali ne može objasniti zašto, da li zbog podruma koji je izgrađen od betona ili zbog debelih naslaga prašine koja je prekrivala sve instrumente.

PREPUŠTANJE HAOSU

Četvrtog aprila objavljen je singl Tumbling Dice/Sweet Black Angel, a album se pojavio 26. maja. Omot je uradio fotograf Robert Frank, a prva kritika biula je kratka: Djelo grupe koja se prepustila potpunom haosu. Kritičar Paul Evans bio je precizniji:

- Ovo je najbolji dvostruki album u istoriji rocka. To je posljednje remek djelo Stonesa. Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke muzike koja je zapravo i stvorila same Stonese.

Stonesi na Exileu zaista nisu bježali od poigravanja sa svim žanrovima koje su u dotadašnjoj karijeri doticali. Pod uticajem Grama Parsonsa nastavili su sa usviravanjem countryja u pjesmama Loving Cup i Sweet Virginia, blues je snažno prisutan u nekoliko pjesama, Shine a Light je moćan soul gospel, sa Rip This Joint vraćaju se opsesijama iz mladosti, a sve obogaćuju bučnim pianom i nikada raskošnijim duvačkim aranžmanima. Ali, te 1972. godine činilo se da Exile nema hita koji nosi ploču i otvara album. All Down The Line, savršena Tumbling Dice, Happy i pomenuta Shine A Light publici su ulazile u uho tek na koncertima. Izdavačka kuća čak je pokušala nagovoriti Stonese da pročiste album i od njega naprave jedan vinil, ali oni su istrajavali u zamisli da naprave kompaktnu cjelinu na dvije ploče. Iako se odmah popeo na vrhove top lista u SAD i Velikoj Britaniji, bio je to finansijski promašaj. Što se svega ostalog tiče bio je to pun pogodak. Bio je to kreativni vrhunac Rolling Stonesa, ali i jedan od najvećih dometa popularne muzike do dana današnjeg.

Čini se da su i sami Stonesi tek sada svjesni šta su uradili te 1972. godine. Izgleda da su bile potrebne skoro četiri decenije da sjećanja iskrsnu iz heroinskog tupila. Mick Jagger je na promociji dokumentarnog filma o tom vremenu, Stones in Exile, izjavio:

- Pa znate li da je to bila odlična skupina muzičara. Imali smo Micka Taylora koji je radio na albumu, imali smo sjajnu sekciju na rogu. Radili smo svašta pomalo – svirali country, blues i gospel. Tako da mislim da je to bilo odlično vrijeme, a super je ponovo ga se sjetiti uz neke dodatne pjesme. Ja sam veliki obožavatelj albuma “Sticky Fingers”, ali posljednih šest mjesei proveo sam sa ovim albumom i shvatio koliko lijepog ima na njemu.

FANTOMSKI TAYLOR

Reizdanje Exilea urađeno je na poticaj šefova Universala. Da bi dali veći značaj svemu, tražili su od Stonesa da pronađu neke neobjavljene pjesme. Jagger je u početku sumnjao da postoje neki neiskorišteni snimci (ipak smo snimili dupli album) pa ga je prilično iznenadila čitava gomila traka u arhivi grupe. Na reizdanju Exilea Jagger i Richards radili su uz pomoć producenta Dona Wasa, inače velikog obožavatelja Stonesa. U jednom intervjuu objasnio je da je sve počelo tako što su mu Stonesi poslali stotine sati kojekakvih snimaka na trakama iz kojih je Was trebao izabrati pjesme sa sessiona u Francuskoj. Pričao je da je među tim trakama pronašao verziju pjesme Wild Horses s gudačkim kvartetom, kao i nekoliko odbačenih verzija Honky Tonk Women.

Od gomile snimaka izabrao je deset pjesama na kojima je radio sa Jaggerom i Richardsom. U odvojenim intervjuima za magazin Rolling Stone oni su objasnili svoj dio rada.

- Dodao sam neke udaraljke i neke vokale. Keith je ubacio gitaru ili dvije. I ja sam ubacio malo akustične gitare. Svi bubnjevi su bili izvanredni – objašnjava Jagger i dodaje da su i njega iznenađivali neki snimci koje su pronalazili.

- U jednom momentu Keith mi je rekao”Bože, mislim da Mick Taylor zvuči zaista dobro na ovoj pjesmi.” Složio sam se da zvuči fantastično a onda otišao na internet i saznao da na toj pjesmi ustvari svira B.B. King i da je snimljena prije samo desetak godina.

Iz studija u kojem se pripremalo reizdanje albuma izašle su glasine da je i Mick Taylor ponovo snimio neke gitare. Don Was je ovako komentirao te priče: Neću reći da to nije tačno. Jednostavno to neću negirati, ali je bio mnogo opširniji kada je trebalo da opiše ulogu Billa Wymana u zvuku benda:

- Moram reći da je Wyman genije. Oduševile su me stvari koje sam čuo da svira na ovim snimcima. Ali, on jednostavno nikada nije dobio mnogo pohvala za svoje umijeće. Bubnjevi jesu izvrsni, ali svi znaju da je Charlie najveći.

 HVALA KAPITALISTIMA

Nakon svega, pored umivenog Exilea dobili smo i deset pjesama koje nikada do sada nismo čuli. Neke od njih mogle bi se nazvati novim pjesmama Rolling Stonesa, poput Following The River za koju je Jagger napisao novi tekst i ponovo je otpjevao ili Plundered My Soul koja je rekonstruirana i iznova odsvirana. Tu su i alternativne verzije pjesama Loving Cup i Soul Survivor, zanimljiva Soul Divine sa duhom Briana Jonesa, I'm not Signifying, Dancing In The Light, Good Time Women, Title 5, Pass The Wine...

Nisu to pjesme koje daju novi kvalitet albumu Exile On Main Street, on je savršen baš onakav kakvog smo ga slušali na vinilima. Ali, one mogu apsolutno funkcionirati kao posebna ploča, koja je bolja i od mnogih regularnih Stones izdanja. U svakom slučaju, radi se o lijepom poklonu kojem ne treba gledati u zube čak i kada dolazi od kapitalista.

(zurnal.info)

Podijeli:

              

Komentari

Dodaj Novi

Komentiraj

Ime: Email:   Naslov:   Molim unesite anti-spam kod sa slike.

Powered by !JoomlaComment 4.0 beta1

!joomlacomment 4.0 Copyright (C) 2009 Compojoom.com . All rights reserved."