Mediji

Plan B: Najbolji linkovi na svijetu

Novi servis na hrvatskom webu – podsjetime.net – zaboravne podsjeća na rođendane, godišnjice, važne sastanke.

Dobra ideja. Kupite knjigu za 160 kuna i uđite u bubanj za osvajanje potpuno opremljene kuće s bazenom u Maslinici na otoku Šolti. Svaka kupljena knjiga ima šifru, pa možda od 50.000 sudionika izvuku upravo vas. http://is.gd/ppPe

Antarktički blog, zapisi s izleta na Antarktik s velikim brojem fotografija. Svakako pročitajte.

Your Logo Makes me Barf – blog posvećen najružnijim logotipovima koji postoje. Sramota za dizajnere koji su ih osmislili, zabavno za sve nas.

Emergency, knjiga Neila Straussa, uči vas kako biti Jason Bourne i posjedovati njegove vještine. Lažne putovnice, otvaranje brava, kako prijeći granicu a da vas ne otkriju… http://is.gd/lzK3

Academic Earth je site na kojem se nalazi više od tisuću videolekcija sa sveučilišta poput MIT-a, Yalea i sličnih, a među brojnim govornicima nalazi se i Guy Kawasaki. Svakako pogledajte.

Službeni photostream Joko Ono na Flickru. Fotografije, ilustracije, nove i stare stvari.

If you like it so much why dont you go live there – site koji skuplja nevjerojatno glupe komentare korisnika. Komentari su prikupljeni na na BBC-jevim stranicama Have You Say.

Film Bioshock stiže u kina 2010. godine. Naravno, radi se o ekranizaciji istoimene igre. Redatelj je Gore Verbinski, a još se ne zna tko će u filmu glumiti. Jedva čekamo.

Twitter za mame, na www.todaysmama.com/connect/.

Ako ste oduvijek sanjali o tome da imate vlastiti “Digg” site, http://slinkset.com/ to će vam i omogućiti. Za svega nekoliko sekundi…

Novi site za bicikliste – www.vozibic.com.

Tona magazina iz svih područja, spremnih za download, na www.pdf-mags.com.

Knjiga koju ćemo kupiti: Buyology, istine i laži o tome zašto kupujemo.

Povijesne fotografije iz polarnih krajeva, od 1845. do 1982. Omiljena galerija nam je ona s brodovima; ima i jedrenjaka.

Još jedna knjiga na listi za kupovinu: God and the Editor: My Search for Meaning at the New York Times. Insajderska priča o New York Timesu.

Wired je, osim u Italiji, počeo izlaziti i u Velikoj Britaniji. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi ispalo hrvatsko izdanje.

Novi portal za Ličko-senjsku županiju – http://slobodnalika.com

Fail trend se preselio u stvarni svijet. Downloadajte Fail naljepnicu i podijelite je s drugima. www.failsticker.com

Triumph of the bullshit – http://bullshit.tumblr.com/

Otvoren je novi domaći portal za žene – www.she.hr. Tak-tak. Odgovorni kažu da je “prilagođen ženama kojima se obraća, analitičan je i ne naginje senzacionalizmu”.

Udruga Iskorak otvorila je savjetovaliste.com, site namijenjen pripadnicima/ama seksualnih i rodnih manjina.

Punk-rock bend Kiper objavio je svoj prvi album pod nazivom Krivo radim. Downlodajte ga besplatno s www.kiperband.com.

Ekipa koja drži Lol cats i sve slične siteove pokrenula je 140pediu, twitterovsku enciklopediju u 140 znakova. www.140pedia.com

Minuta dvije je tvrtka koja nudi osobne usluge – punjenje iPoda glazbom, plaćanje računa, pomoć pri selidbi i slične stvari pojedincima odnosno tvrtkama, brigu o zaposlenicima strancima, odijevanju i sve što pod takve usluge ide. Dobra ideja. www.minutadvije.hr

Lol.

Knjiga koju ćemo kupiti: Advertising Next: 150 Winning Campaigns. 150 dobrih, malih i velikih kampanja.

Odličan viralni site za film The Wachmen – www.thenewfrontiersman.net. I nastavak na Flickru.

SF triler koji čekamo – The Moon, o usamljenom astronautu na Mjesecu.

Zgodan blog koji prati dizajnersko-umjetničke trendove – If it’s Hip, it’s here.

SFW? http://syntheticpubes.com/

The Guild je nezavisni web sitcom o grupici online gamera. Pogledajte na www.watchtheguild.com

Twitter monitor – http://monitter.com/. Ažurira se u realnom vremenu, a omogućava vam da upišete ključnu riječ i saznate tko je što napisao na tu temu. Fora.

99 stvari koje ste morali vidjeti na internetu – www.youshouldhaveseenthis.com. Ako niste, onda ste luzer ili imate već godina. Zakon site. Navalite.

Nova viralna avantura u kojoj vi birate što će se dogoditi –www.waltswarning.com. Radi se o reklami za seriju Breaking bad.

Dokumentarni film Confession of Superhero prati živote tri muškarca i jedne žene koji “glume” superheroje na Hollywood Boulevardu. Hulk je prodao Nintendo konzolu za kartu do L.A.-ja, Wonder Woman je bila kraljica mature…

Švedski poduzetnik Oscar Dios parkirao je stari Boeing 747 u blizini štokholmskog aerodroma i od njega napravio – motel. Cijene su pristupačne mladima.

Obavezno štivo za sve dizajnere – kako je dizajniran Obamin logo. Video.

Za sve one čiji kapetani neće biti tako vješti kao Sullenberger III.: kako preživjeti pad aviona – na http://is.gd/g65B

Novi trend u svijetu kina – tajno kino. Predbilježite se na secretcinema.org, na mail dobijete lokaciju (stara crkva, farma, krov zgrade…) i iznenade vas filmom, atmosferom, nikad ne znate čime. Za sada – samo u inozemstvu.

Svakako posjetite pikselizirani grad, s mnoštvom pop-kulturalnih i internetsko viralnih referenci, Goon City na www.gooncity.com.

Važne su male stvari – svi to tvrde, a potvrđuje i web odredište Zen Moments, na kojem možete čitati tonu “prekrasnih i inspirativnih istinitih priča” – www.zenmoments.org.

Facebook za pse – www.dogbook.com.au. Facebook za mačke – www.catbook.ca.

Lik je odlučio u sto dana otići na koncert sto različitih bendova – u New Yorku, gdje to i može! Tri su pravila: nema festivala, nema ponavljanja bendova – i mora odslušati cijeli koncert. Pratite ga na www.100bands100days.com.

Yay!Monday je internetski magazin koji ponedjeljak čini lakšim – jer toga dana predstavljaju nekoliko umjetnika-blogera koji će vam pomoći započeti radni tjedan. Dobra fora. www.yaymonday.com.

Nakon što je Nancy Pelosi, predsjednica američkog parlamenta (!) prodala RickRolls foru ekipi na You Tubeu (genijalno, pogledajte na http://is.gd/fQJ2), mnogi su bookmarkirali Rick Roll Detector! www.rickrolldetector.com.

Instant David Caruso na www.instantcaruso.com.

Zakon! http://fuckyeahsharks.tumblr.com/

Zeko maše www.hiyabunny.com.

OH GOD I AM BLIND oh wait woke up under a blanket. Mačka Sockingtona pratite na Twitteru.

Isprintajte sami svog 3D Obamu!

http://downforeveryoneorjustme.com/ – provjerava je li neki site nedostupan samo vama ili cijelome svijetu.

Hrvatska je dobila novi servis TrendMe.net, na kojem odjeću možete “isprobavati” te je nakon toga kupiti. Zgodna ideja. www.trendme.net.

Predstavljen je i prvi domaći podcast-servis na www.mojradio.fm. Službeno priopćenje kaže da su mojRadio.FM stranice specijalizirane za distribuciju radijskih sadržaja u mp3 formatu i slušanje emisija na zahtjev.

(Plan B)

Kandidatura Michaela Jacksona za Nobelovu nagradu

Anneliese Nichole Brown, studentkinja antropologije iz Los Angelesa, pokrenula je 28. jula online peticiju za ovu nagradu, koja bi bila dodijeljena 2010. godine.

Hiljade ljudi potpisalo je tekst peticije koji glasi:

- Mi dole potpisani, smatramo da se Michael Jackson duhom i tijelom čitavog života borio za poboljšanje globalnog stanja djece i čovječanstva.

Na žalost fanova, Jackson nema nikakve šanse za uglednu nagradu, jer pravila Nobelove nagrade za mir kažu kako ona ne može biti dodijeljena preminuloj osobi, a kandidate mogu da predlože samo ljudi iz svijeta politike, profesori ili sami dobitnici.

Nije ovo jedini bizaran potez obožavatelja kralja popa. Od njegove smrti pa do danas potrudili su se da nagomilaju brojne teorije zavjera. Britanski tabloidi skupili su najnovije iz posljednjih desetak dana:

  • Michael je ubijen dok je njegov ljekar spavao dubokim snom

  • Michael je dvojnik jedne egipatske statue stare 3.000 godina, a koja se nalazi u nekom muzeju u Čikagu;

  • Michaelov duh redovno posećuje Amy Winehouse i daje joj muzičke savjete;

  • Njegova spaljena kosa, koju su frizeri odsjekli nakon požara tokom snimanja spota za Pepsi 1984.godine, biće pretvorena u dijamante;

  • Michael će uskoro oživjeti kao klon, jer je u tu svrhu poodavno zamrznuo svoju spermu;


David Albahari: Rokerski saveti Otkako se pojavio, rokenrol predstavlja neku vrstu ogledala u kojem se vidi izuzetno precizna slika društva i kulture. I dok u toj slici na internacionalnom planu dominiraju moda i uopštavanja koja su neophodna da bi rokenrol bio prihvatljiv svima na Zemljinoj kugli, u slici na nacionalnom planu često dominiraju kritički elementi bunta i nezadovoljstva koji igraju primarnu ulogu u podsticanju rokerske imaginacije. Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Ako je to tačno, kakva slika o mladima u današnjoj Srbiji može da se dobije na osnovu slušanja novije rokenrol produkcije? Istina, zasnovana je na malom uzorku – preslušao sam samo sedam-osam novijih kompakt-diskova srpskih rok-grupa, ali verujem da bi i znatno veći uzorak dao slične rezultate.


Duhovno blato

Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pesmama grupe „Repetitor” koja peva, na primer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedeljno setim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”. U drugoj pesmi, ironično savetuju mladom čoveku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pesmi pod tim naslovom, peva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, verujem, govori pesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja sveta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da reše batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osećanja. U njihovoj svesti nežnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.

Kao stranci

U pesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mesto mene, mesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovek je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji. „Ova sredina drži ga pod vodom”, kako peva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa: „Kada reč ne vredi, pištolj može da ubedi, pištolj rešava nesporazume, da strasti stiša pištolj ume”.
Da, sumoran je svet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” peva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od sveta u kojem je nasilje jedna od retkih izvesnosti. Ali magla nije dovoljna bez reči. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vreme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.

(Politika)

HOLOKAUST: Hitlerovi evropski pomagači

Nemci su odgovorni za masovno ubistvo šest miliona Jevreja. Ali je donedavno iznenađujuće malo pažnje bilo poklanjano učešću drugih evropskih zemalja u holokaustu. Suđenje Džonu Demjanjuku će sigurno baciti svetlo na Hitlerove strane pomagače.

On je bio ovde i ranije, u ovoj zemlji zločinaca. Bio je svedok njenog sunovrata. U to vreme je imao 25 godina i još uvek se zvao Ivan, ne Džon.

Ivan Demjanjuk je bio čuvar u logoru Flosenburg do pred kraj Drugog svetskog rata. Tu je premešten iz SS logora smrti Sobibor u današnjoj Poljskoj. Bio je Ukrajinac i jedan od 5.000 ljudi koji su pomogli nemačkom nacističkom režimu da počini zločin milenijuma – zatiranje Jevreja u Evropi, „konačno rešenje“.

On je sudelovao u tome, makar i kao šrafčić u velikoj mašineriji smrti. Ivan Demjanjuk je ostao da živi u posleratnoj Nemačkoj sedam godina, a potom je emigrirao u SAD 1952. godine, sa ženom i ćerkom, prekookeanskim brodom „General Han“. Po dolasku, promenio je ime u Džon. Time je okončan njegov status navodnog RL, tj. „raseljenog lica“, kako su angloamerički pobednici nazivali ljude koji su zbog rata ostali bez svojih kuća.

RL Demjanjuk je živeo u južnonemačkim gradovima Landshutu i Regensburgu, gde je radio za američku vojsku. Preselio se prvo u Ulm, pa u Elvangn, pa u Bad Rajhenshal i na kraju u Feldafing na jezeru Starnberg. Feldafing spada u minhenski okrug, i zato je Demjanjuk pritvoren u minhenskom zatvoru Štadelhajm od izručenja iz Amerike prošle nedelje. Njegova ćelija ima 24 kvadratna metra, što je vrlo prostrano po zatvorskim merilima.

Optužen je za pomaganje u izvršenju zločina ubistva najmanje 29.000 Jevreja u Sobiboru. Suđenje bi moglo da počne krajem leta, pod uslovom da Demjanjuk, koji sada ima 90 godina, bude proglašen dovoljno zdravim da mu se sudi. Biće pozvani i svedoci, ali niko od njih neće moći da ga prepozna. Jedini dokazi su u dokumentima, ali ti su dokazi ubedljivi. Dvaput je, 1949. i 1979. godine, bivši čuvar, pokojni Ignat Danilčenko, izjavio da je Demjanjuk bio „iskusan i efikasan čuvar“ koji je odvozio Jevreje u gasne komore. „To se radilo svakodnevno.“

Demjanjuk ove optužbe potpuno poriče. Kaže da nikad nije bio u Flosenburgu i Sobiboru i da nikad nije gurao ljude u gasne komore. Bivši Amerikanac koristi istu taktiku koju su koristili mnogi drugi optuženici kojima je suđeno za ratne zločine nakon 1945.

Ali već je očigledno da će poslednje veliko suđenje jednom nacisti u Nemačkoj biti vrlo neobično, jer će prvi put inostrani zločinci biti u središtu pažnje svetskog javnog mnjenja.

Ti ljudi su do sada u priličnoj meri zanemarivani – ukrajinski žandarmi i letonska rezervna policija, rumunski vojnici i mađarski železničari, poljski zemljoradnici, holandski službenici, francuski gradonačelnici, norveški ministri, italijanski vojnici – svi su oni učestvovali u nemačkom holokaustu.

Stručnjaci kao što je Diter Pol iz Nemačkog instituta za savremenu istoriju procenjuju da je više od 200.000 stranaca – otprilike isto koliko i Nemaca i Austrijanaca – „pripremalo, izvršavalo i pomagalo u izvršenju ubistava“. Često su bili isto onoliko nemilosrdni kao i Hitlerovi koljači.

Na primer, 27. juna 1941, pukovnik severne armije nemačke vojske, prolazio je pored benzinske stanice u litvanskom gradu Kaunasu, okružene gomilom ljudi. Oni su uzvikivali „bravo“ i aplaudirali, majke su podizale decu na ramena da bolje vide. Pukovnik se približio da vidi o čemu se radi, a kasnije je to zapisao. „Na betonskom parkingu stajao je plavokosi muškarac od oko 25 godina, srednje visine, i odmarao se oslonjen na drvenu palicu debljine ljudske ruke, koja mu je dosezala do grudi. Oko njegovih nogu ležalo je 15-20 ljudskih tela. Ti ljudi su bili ili već mrtvi, ili su umirali. Iz creva je tekla voda koja je spirala krv u slivnik.“

Pukovnik nastavlja: „Samo nekoliko koraka iza ovog čoveka stajalo je dvadesetak ljudi – okruženih nekolicinom naoružanih civila – koji su u tišini čekali svoje gnusno pogubljenje. Na kratki znak rukom, sledeći je iskoračio i zatučen je palicom, a publika je na svaki udarac odgovarala klicanjem.“

Nakon što ih je sve pobio, plavokosi ubice se popeo na hrpu leševa i zasvirao harmoniku. Publika je zapevala litvansku himnu, kao da je ta orgija ubistava bila nacionalna proslava.

Kako je ovako nešto moglo da se dogodi? Već dugo se to pitanje ne postavlja samo Nemcima, čija je klučna odgovornost za ove strahote nesporna – već i zločincima u svim zemljama.

Šta je navelo rumunskog diktatora Jona Antoneskua i njegove generale, vojnike, službenike i rumunske seljake, da pobiju 200.000 Jevreja (a možda i dvostruko više) „na svoju ruku“, kako je rekao istoričar Armin Hajnen? Zašto su baltički eskadroni smrti ubijali po nemačkom naređenju u Letoniji, Litvaniji, Belorusiji i Ukrajini? I zašto su nemačke Einsatzgruppen – paravojne „interventne jediinice“ pod rukovostvom SS-a – tako uspešno navodile nejevrejsko stanovništvo da izvrši pogrom od Varšave do Minska?

Potpuno je nesporno da se holokaust nikad ne bi dogodio da nije bilo Hitlera, šefa SS-a Hajnriha Himlera i mnogih drugih Nemaca. Ali isto tako je sigurno „da Nemci ne bi mogli sami da pobiju milione evropskih Jevreja,“ kaže istoričar iz Hamburga Mihael Vild.

Takav stav deli veliki broj preživelih. Kada se Udruženje preživelih litvanskih Jevreja sastalo u Minhenu 1947, doneli su rezoluciju pod nedvosmislenim nazivom: „O krivici velikog dela litvanskog stanovništva za ubistvo litvanskih Jevreja.“

Treći rajh i njegova razvijena birokratija vodili su opsežne spiskove jevrejskih stanovnika. Ali na teritorijama koje je nemačka vojska osvajala, Hitlerovim ubicama su trebale informacije poput onih iz holandske registrature, čije se osoblje dobro pomučilo da sastavi precizan spisak Jevreja.

I kako bi SS-ovci i policija mogli da uđu u trag Jevrejima u istočnoevropskim gradovima, gde su živele različite mešavine etničkih grupa, bez podrške lokalnog stanovništva? Ne bi mnogo Nemaca moglo „da prepozna Jevrejina na ulici“, seća se Tomas Blat, preživeli logoraš iz Sobibora, koji želi da svedoči na Demjanjukovom suđenju.

U to vreme, Blat je bio plavokosi dečak i pokušao je da se ponaša kao hrišćansko dete u svom gradiću Izbici u Poljskoj. Nije nosio žutu zvezdu i trudio se da deluje samouvereno kadgod je nabasao na uniformisana lica. Ali izdali su ga bezbroj puta – Nemci su isplaćivali novčane nagrade za informacije o Jevrejima – i uvek je jedva uspevao da pobegne.

Denuncijacije su bile toliko učestale u Poljskoj da je čak postojao poseban izraz za doušnike "Szmalcowniki". Često su denuncijanti poznavali svoje žrtve. I dok su Francuzi, Holanđani i Belgijanci mogli da se zavaravaju da će Jevreji, koji su deportovani na istok iz Pariza, Roterdama ili Brisela, na posletku biti dobro, Istočnoevropljani su načuli koja sudbina čeka Jevreje u Aušvicu ili Treblinki.

Naravno, može se navesti dosta primera koji ovu tvrdnju opovrgavaju. Visoki oficir Einsatzgruppe C, odgovoran za ubistvo više od 100.000 ljudi, žalio se kako Ukrajincima nedostaje „izraženi antisemitizam zasnovan na rasnim ili ideološkim razlozima“. Oficir je napisao da „manjka vođstvo i duhovni pokretač za progon Jevreja“.

Istoričar Feliks Tih procenjuje da je oko 125.000 Poljaka spasavalo Jevreje, a da za to nije tražilo nikakvu nadoknadu. Jasno je da zločinci uvek čine manjinu jednog naroda. Ali Nemci su se oslonili na tu manjinu. Esesovci, policija i vojska nisu imali dovoljno ljudi da pretraže sve oblasti gde su nacističke vođe planirale da pobiju sve Jevreje. Na preko 4.000 kilometara, od Bretanje u zapadnoj Francuskoj do Kavkaza, nacisti su rešili da pohvataju svoje žrtve, deportuju ih u logore smrti ili na obližnja stratišta, da spreče svaki pokušaj bekstva, da iskopaju masovne grobnice i da izvrže svoja krvava zlodela.

Naravno da su samo Hitler i njegova kamarila mogli da spreče holokaust. Ali to ne pobija argument da bi bez stranih pomagača, mnogo hiljada, a možda i miliona Jevreja preživelo.

U poljima smrti duž istočne Evrope, na svakog nemačkog policajca bilo je po 10 lokalnih pomagača. Isti odnos važio je i za logore. Ne za Aušvic, jer su njime upravljali skoro isključivo Nemci, ali da za Belzec (600.000 žrtava), Treblinku (900.000) ili Demjanjukov Sobibor. Tamo je šačici SS-ovaca pomagalo oko 120 ukrajinskih čuvara.

Bez njih, Nemci nikad ne bi uspeli da ubiju 250.000 Jevreja u Sobiboru, kaže bivši logoraš Blat. Ukrajinci su čuvali logor, izvodili Jevreje iz vagona i kamiona nakon dolaska u logor i batinama ih uterivali u gasne komore.

Ta zastrašujuća brojka nameće neugodna pitanja, i berlinski istoričar Goc Ali je počeo da ih postavlja pre nekoliko godina: da li je takozvano konačno rešenje zapravo bilo „evropski projekat koji se ne može objasniti samo posebnim okolnostima u nemačkoj istoriji?“

Još uvek nema konačnog zaključka o evropskoj dimenziji holokausta. Francuzi i Italijani su kasno počeli da se ozbiljno suočavaju sa ovim delom svoje istorije – kada većina zločinaca više nije bila među živima. Drugi, poput Ukrajinaca i Litvanaca, još uvek kaskaju, ili su tek počeli, što je slučaj sa Rumunijom, Mađarskom i Poljskom.

Od 1945, zemlje koje je Hitlerova vojska pokorila i uništila, sebe su doživljavale kao žrtve – i nema sumnje da su to bile, uz toliki broj pobijenih građana. Zato je još bolnije priznati da su mnogi njihovi sunarodnici pomagali nemačkim zločincima.

U Letoniji je lokalna pomoć bila veća nego igde drugde. Američki istoričar Raul Hilberg tvrdi da je Letonija imala najveći procenat nacističkih pomagača. Danci su na suprotnom kraju skale. Kada je 1943. trebalo da otpočne deportacija danskih Jevreja, veliki deo stanovništva pomogao im je da se sklone u Švedsku, ili ih je krio kod svojih kuća. Oko 98% od ukupno 7.500 danskih Jevreja preživelo je Drugi svetski rat. S druge strane, u Holandiji je u životu ostalo samo 9% Jevreja.

Da li je holokaust bio najniža tačka ne samo nemačke, već i evropske istorije, kako tvrdi istoričar Ali?

Ima dokaza koji pobijaju ustaljeno mišljenje da su zločinci iz drugih nacija bili prisiljeni da pomažu Nemcima da ubijaju. Tačno je da su lokalni pomagači rizikovali život odbijajući da pomažu nemačkim okupatorima. To je važilo za policijske jedinice i činovnike u okupiranoj zapadnoj Evropi, kao i za novoformirane rezervne policijske jedinice na istoku. Ali takođe je tačno da su se u mnogim zemljama ljudi dobrovoljno nudili da služe Nemcima i da su učestvovali u zločinima bez ikakve prisile.

Takođe se često tvrdi da države koje su stupile u savez sa Hitlerom nisu imale izbora, nego su morale Nemcima da izruče svoje jevrejske građane. Ni to nije tačno. Balkanske zemlje su vrlo brzo shvatile koliko je „rešenje jevrejskog pitanja“ važno za Hitlera i njegove diplomate – i pokušale su da izvuku što je moguće veću nadoknadu za svoje saučesništvo.

Ima i razloga za sumnju u pretpostavku da su pomagači bili patološki sadisti. Da je to istina, bilo bi ih lako identifikovati, na primer u grupi od 50 Litvanaca koji su služili pod komandom potpukovnika SS-a Joakima Hamana. Ti ljudi su išli po selima pet puta nedeljno da ubijaju Jevreje, i na kraju su pobili 60.000 ljudi. Kao podsticaj, dovoljno im je bilo dati nekoliko kartona votke. Uveče bi se vraćali u Kaunas i hvalili se svojim zločinima u kafani.

Nijedan od ovih Litvanaca nije pre toga bio kriminalac. Bili su „potpuno normalni“, po rečima istoričara Knuta Stanga. Nakon rata, ubice su se skoro po pravilu vraćale svom uobičajenom životu, kao da se ništa nije desilo. Demjanjuk je takođe bio uzoran građanin. U Klivlendu, gde je živeo, smatrali su ga za dobrog kolegu i druželjubivog komšiju.

Isto je i sa nemačkim zločincima. Ne postoji prototip ubice – do tog uznemirujućeg zaključka došli su istoričari. Među ubicama je bilo i katolika i protestanata, temperamentnih Južnoevropljana i hladnih Balta, opsesivnih desničara i bezosećajnih birokrata, finih školovanih ljudi i seljaka kavgadžija.

Među njima je bio i Viktor Arajs (1910-1988), školovani advokat iz letonske seoske porodice, i komandant jedinice od preko 1.000 ljudi koja je ubijala širom istočne Evrope za račun nacista. Ili Rumun Generaru, sin generala i komandant geta u Bersadu u Ukrajini, koji jednu svoju žrtvu vezao za motocikl i vukao do smrti.

A antisemitizam? Antisemitizam se tokom tridesetih širio u Evropi, jer su ljudi bili uznemireni potresima nakon Prvog svetskog rata i svetskom ekonomskom krizom. U istočnoj Evropi, Jevreji su bili dežurni krivci i vlasti su pokušavale da ih uklone sa tržišta rada. U Mađarskoj je Jevrejima zabranjeno da se zaposle u državnoj službi i do druge polovine tridesetih spisak zabranjenih profesija je proširen. Rumunija je svojevoljno prihvatila rasističke i antisemitske Nirnberške zakone nacističke Nemačke. Jevrejima je bio zabranjeno studiranje na mnogim univerzitetima u Poljskoj.

Dubina mržnje prema Jevrejima se ogleda i u činjenici da je u Poljskoj nakon završetka rata 1945. najmanje 600, a možda čak i na hiljade Jevreja koji su preživeli holokaust stradalo u rukama besne rulje. Međutim, izgleda da je raspojasani nacionalizam odigrao još važniju ulogu, bar u istočnoj Evropi. Tamo su mnogi sanjali o nacionalnoj državi bez manjina. Tako su Jevreji bili jedna od nekoliko manjina kojih su ljudi želeli da se otarase. Dok je Drugi svetski rat besneo, Hrvati nisu ubijali samo Jevreje, već su pobili i veliki broj Srba. Poljaci i Litvanci su se međusobno klali. Rumuni su likvidirali Rome i Ukrajince.

Teško je utvrditi šta je navelo ljude da počnu da ubijaju. Često su nacionalizam i antisemitizam bili samo zgodni izgovori. Tokom rata, u Nemačkoj niko nije gladovao, ali su uslovi života u istočnoj Evropi bili strahovito loši. „Za Nemce je 300 Jevreja predstavljalo 300 neprijatelja čovečanstva. Za Litvance je to značilo 300 pari pantalona i 300 pari čizama,“ kaže jedan svedok. To je bila pohlepa na ličnom planu. Ali se ona mogla videti i na kolektivnom nivou. U Francuskoj je 96% „arijanizovanih“ kompanija ostalo u francuskim rukama. Mađarska vlada je koristila imovinu otetu od Jevreja za proširenje penzionog sistema i smanjenje inflacije.

Određenu ulogu imala je i umišljena osveta. Pogromi Jevreja, koje je lokalno stanovništvo izvršilo u Poljskoj 1941. bili su zasnovani na tezi da su Jevreji nekakva osnova sovjetske vlasti, jer je u jednom trenutku u pojedinim delovima sovjetske birokratije bilo mnogo komunista jevrejskog porekla. Zbog toga su mnogi krivili Jevreje za zločine počinjene u vreme sovjetske okupacije istočne Poljske, od 1939. do 1941. Staljinova tajna policija, NKVD, ubijala je ili slala u gulage stvarne ili izmišljene protivnike režima u baltičkim zemljama, istočnoj Poljskoj i Ukrajini. Kako su nemačke trupe napredovale, Sovjeti su za sobom ostavljali duboko traumatizovana društva na području od Baltika do Karpata – i mnogo svežih masovnih grobnica.

Hitler nije od samog početka razradio sve detalje holokausta, već je pretpostavio da će biti u situaciji da istera sve Jevreje iz svoje interesne sfere nakon brze pobede nad Sovjetskim Savezom. Ali je nemačko napredovanje u dubinu sovjetske teritorije postalo klimavo u jesen 1941, što je otvorilo pitanje šta raditi sa ljudima po getima, naročito u Poljskoj. Mnogi gaulajteri, SS oficiri i glavni administratori, zahtevali su da njihove teritorije postanu „judenfraj“ (oslobođene od Jevreja) – što je podrazumevalo njihovu likvidaciju. Počela je izgradnja koncentracionih logora, prvo u Belzecu, potom u Sobiboru, a onda u Treblinki.

Bio je to program ubijanja gigantskih razmera, u kojem je nestala većina poljskih Jevreja, njih 1.75 miliona. Esesovci su svoje pomoćnike najradije regrutovali među Ukrajincima ili lokalnim Nemcima iz logora za ratne zarobljenike, u kojima su vojnici Crvene armije, poput Demjanjuka, našli pred izborom: ubijati za Nemce ili umreti od gladi. Kasnije se jedinici priključivalo sve više i više dobrovoljaca iz zapadne Ukrajine i Galicije. Oni su morali da potpišu izjavu da nikada nisu bili članovi neke komunističke grupe i da nemaju jevrejske krvi. Onda su ih odvodili u Travniki u lublinskom okrugu na jugoistoku Poljske, gde su u nekadašnjoj fabrici šećera obučavani za profesionalne ubice. Sredinom 1943. u Travnikiju je bilo stacionirano oko 3.700 ljudi. Obuka je trajala nekoliko nedelja. Esesovci su pokazivali novim regrutima kako se vrše racije i čuvaju zatvorenici, često koristeći žive ljude. Jedinica bi odlazila do nekog obližnjeg grada i uz batine isterivala Jevreje iz kuća. Egzekucije su se izvršavale u obližnjoj šumi, verovatno da bi regruti dokazali lojalnost.

U početku su ovi ljudi iz Travnikija čuvali imovinu i sprečavali pljačke magacina. Potom su ih nemački gospodari slali u čišćenja getoa u Lavovu i Lublinu, gde su ovi nemilosrdno hvatali svoje jevrejske žrtve. Konačno su im dali da rade po osam sati u logorima smrti. „Svako je uskakao gde god je bio potreban“, seća se jedan SS-ovac. Bili su savršeno uigrani.

Prema procenama istoričara, jedna trećina tih ljudi je pobegla uprkos kazni koja ih je čekala u slučaju da budu uhvaćeni. Neki su streljani, jer su odbili da izvrše naredbu. A ostali? Zašto nisu pokušali da pobegnu iz te mašine smrti? Zašto to nije učinio Demjanjuk? Da li se prepustio osećaju „apsolutne vlasti nad drugima“, kako to tvrdi istoričar Pol? Da li zbog mogućnosti da pljačka? U Belzecu i Sobiboru ljudi iz Travnikija su trgovali sa stanovnicima okolnih sela, plaćajući ih plenom otetim od logoraša.

Možda je u pitanju nešto drugo, nešto mnogo gore što ljudi skrivaju u sebi: izvršavanje naredbi čak i kada su one suprotne onome što savest nalaže. Totalna i potpuna poslušnost.

Nemačka vojska nije u istoj meri kontrolisala čitav kontinentalni deo Evrope. Izvan Trećeg rajha i okupiranih teritorija, Nemcima je u njihovom monstruoznom projektu smrti bila potrebna pomoć stranih vlada – na zapadu, kao i na jugu i jugoistoku Evrope. Najveću podršku davali su Slovaci i Hrvati, kojima je Hitler poklonio vlastite države. Hrvatski fašisti, ustaše, osnovali su sopstveni koncentracioni logor gde su Jevreji ubijani „tifusom, glađu, streljanjem, mučenjem, davljenjem, nožem i maljem,“ kaže istoričar Hilberg. Većinu hrvatskih Jevreja ubili su Hrvati.

Antisemitizam nije bio tako duboko ukorenjen u Italiji, već je on bio odraz ustupaka države Nemcima. Italijanski vojni komandant u Mostaru (u današnjoj Bosni) odbio je da proteruje Jevreje iz njihovih kuća, jer su, kako je rekao, takve akcije „protivne časti italijanske vojske“. To nije bio jedini takav slučaj. Ali nema sumnje da je marionetska vlada Benita Musolinija iz 1943. svesrdno učestvovala u  progonu Jevreja. Više od 9.000 italijanskih Jevreja je deportovano u logore smrti.

Oko 29.000 Jevreja je ubijeno u Belgiji i mnogi od njih su potkazani za novac. Denuncijacija je bilo i u Holandiji i Francuskoj. Lokalne vlasti su poslušno utirale put za proterivanje Jevreja, a kasnije su se pravdale kako nisu znale kakva ih sudbina čeka. Takav je bio izgovor egzekutora, oportunista i birokrata– kategorije zločinaca, koju je Francuska poricala dugo nakon okončanja rata u nastojanju da izgradi mit o celom francuskom narodu kao delu herojskog otpora.

Francuska je bila podeljena na dva dela. Hitlerova vojska je okupirala tri petine zemlje, ali je jug zemlje ostao slobodan do novembra 1942, i njime je upravljala desničarska vlada sa sedištem u Višiju, koja je sarađivala sa Nemcima.

Prva velika jevrejska racija sprovedena je sredinom jula 1942. u okupiranom Parizu, i tu je francuska policija odvela skoro 13.000 Jevreja koji nisu posedovali francuski pasoš. Najmanje dve trećine Jevreja deportovanih iz Francuske bili su stranci. Preostalu trećinu činili su naturalizovani francuski građani i deca Jevreja bez državljanstva. Policija je „konstantno insistirala“ da i decu treba deportovati, zapisao je jedan SS oficir jula 1942. Skoro svi deportovani završavali su u Aušvicu.

Ukupno je iz Francuske je deportovano skoro 76.000 Jevreja i samo je 3% njih preživelo holokaust. Ne zna se koliko njih su izdali njihovi sugrađani. Brojka do koje se došlo u Holandiji ukazuje na razmere potkazivanja. U zemlji je postojalo posebno telo koje je za račun Nemaca tragalo za Jevrejima i popisivalo imovinu onih koji su se sakrili ili već bilo deportovani. „Kancelarija za popis kućanstva“ plaćala je 7.50 guldena za svakog lociranog Jevrejina – što je danas oko 40 evra. Holandski novinar Ad van Limpt proučio je istorijska dokumenta i došao do zaključka da je samo između marta i juna 1943. tako pronađeno 6.800 Jevreja i da je najmanje pedeset četvoro ljudi jednom ili više puta učestvovalo u ovom lovu. „Većina njih se samo time bavila mesecima,“ kaže on.

Vođa jedinice bio je automehaničar Vim Henike, koji je očito imao dobre veze u amsderdamskiom podzemlju. Razvio je veliku mrežu doušnika koji su mu javljali gde se kriju Jevreji. Oko 10.000 Jevreja iz Holandije ubijeno je u koncentracionim logorima, neuporedivo više nego onih iz Belgije ili Francuske.

Međutim, za razliku od francuskih, holandski kolaboracionisti kažnjeni su ubrzo nakon rata. Do 1951. na sud je izvedeno oko 16.000 ljudi i većina njih je osuđena.

Demjanjuk je druga vrsta zločinca. On nije kolaboracionista ili lovac na ljudske glave, niti policajac koji je doprineo holokaustu, a da nije i sam ubijao. On je bio na licu mesta, navode tužioci u detaljnom nalogu za hapšenje.

Lekari će tokom narednih dana odlučiti da li se i kada Hitlerov poslednji egzekutor naći na sudu. Nemačka vlada želi da mu se sudi. „To dugujemo žrtvama holokausta“, kaže vicekancelar Frank-Valter Štajmer.

Oni koji su preživeli logore sa čuvarima poput Demjanjuka ne pokazuju nikakvu želju za osvetomkada danas o njemju govore. Američki psihoanalitičar Džek Teri, logoraš iz Flosenberga u Demjanjukovo vreme, kaže da bi Demjanjuk bio dovoljno kažnjen „ako u ćeliji provode makar jedan dan“.

Logoraš iz Sobibora Tomas Blat kaže da mu je „svejedno hoće li će Demjanjuk otići u zatvor, meni je suđenje važno. Želim istinu.“

Demjanjuk može da pruži neke informacije o Sobiboru – i o užasnom svetu pomagača u holokaustu.

(
Spiegel, preneseno sa Peščanika)

Preveo Ivica Pavlović

HRVATSKI MEDIJI: Novinari u raljama profita i politike

Hrvoje Appelt, bivši novinar Jutarnjeg lista i Globusa, koji je otkrio neke od najvećih afera u Hrvatskoj, svjedočio je u junu o korupciji u medijima na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcijie u Hrvatskoj. Ovo je tekst Appeltovog svjedočenja.


"Cijenjeni članovi Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, cijenjeni kolege novinari i ostali sudionici, na samom početku želio bi vam pročitati što o slobodi medija kažu Ustav i Zakon o medijima.

Članak 38. Ustava Republike Hrvatske kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.“

Ustavom se, isto tako, jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Prema članku 4. Zakona o medijima, pak, “nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija.”

U Hrvatskoj je, međutim, prošle godine ubijen glavni urednik i vlasnik tjednika Nacional Ivo Pukanić, bejzbol palicom brutalno pretučen novinar crne kronike Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, a čak je petero novinara dobilo policijsku zaštitu. Nedavno sam dobio otkaz nakon 11 godina rada, a zatim i poziv da napišem uvod u tematsku sjednicu saborskog Odbora pod nazivim ”Sloboda medija i borba s korupcijom”. Stoga krenimo od temeljnih pretpostavki.

 Po indeksu novinarskih sloboda kojeg godišnje predstavlju Reporteri bez granica Hrvatska je u 2008. godini pala na 45. mjesto, te se po novinarskim slobodama nalazi iza BiH, većine europskih zemalja, pa čak i Južne Afrike. Za usporedbu, u 2007. godini bili smo na 41. mjestu, a u 2002. godini na 33 mjestu. Najgore mjesto po pitanju slobode medija, 69., zauzeli smo u 2003. godini kad je postavljena eksplozivna naprava pod automobil Ninoslava Pavića, vlasnika najviše medija u Hrvatskoj. Za silaznu putanju na tablici slobode medija, na žalost, nema pravog stručnog objašnjenja jer sustavni monitoring nad medijima ne postoji, no zanimljivo je da se trend poklapa s nekim događajima u novinarstvu i s općim raspoloženjem novinara u svim većim medijskim kućama u Hrvatskoj.


 Sprega politike , kapitala i kriminala

1. U hrvatskom novinarstvu se godinama kao najveći problem isticao rad javnih i državnih medija (HTV, Hina, Vjesnik), radi očitih programskih ustupaka aktualnoj vlasti, no u zadnjih nekoliko godina sve je češći dojam da ključni privatni izdavači funkcioniraju u sprezi s politikom, kapitalom, pa čak i korupcijom i kriminalom. U takvoj situaciji, novinari su potpuno bespomoćni u ostvarivanju prava na slobodno novinarstvo.

2. U Hrvatskoj je vlasništvo nad privatnim medijima u rukama svega četiri ozbiljna izdavača, od kojih jedan, EPH, posjeduje nekontrolirano velik i netransparentan udio na tržištu. Općenito, vlasništvo nad medijima netransparentno je, a njihovo funkcioniranje neusklađeno sa Zakonom o medijima, tako da jedan jedini list u zemlji ima Statut kojim se regulira sudjelovanje novinara u izboru glavnog urednika. (Glas Istre) Do danas nitko nije vidio ugovor o kupnji Slobodne Dalmacije koju je njezin vlasnik EPH s Fondom potpisao prije gotovo pet godina, postavši gotovo monopolist na nacionalnom tržištu tiskanih medija.

3. Tiraža svih tiskanih medija drastično pada još prije recesije; osim tabloida ne postoji medij koji se odupire trendu. Prema internom istraživanju nikad objavljenom u javnosti, za visoku tiražu tog tabloida nije zaslužna samo niska cijena nego i činjenica da ga čitatelji prepoznaju kao jedinu novinu sa stavom.

4. Neki od najuglednijih hrvatskih novinara ostali su doslovno na cesti i bore se za golo preživljavanje: većina bivših novinara Ferala, Nataša Škaričić iz Slobodne Dalmacija te, na koncu, ja osobno. Mnogi ugledni i utjecajni novinari na javnoj televiziji i privatnim medijima trpe cenzuru i sankcionirani su radi suprotstavljanja cenzuri ili javnog govora o korupciji – Denis Latin, Sanja Mikleušević, Petar Štefančić, Viktor Ivančić, Aleksandar Stanković, itd. Mnoge ostale ne mogu navesti pod punim imenom i prezimenom jer na neki način tiho opstaju u svojim radnim sredinama, navikli na autocenzuru.

 



Slobodni mediji nikome ne trebaju

 5. U veljači ove godine novinarke Sanja Modrić i Nataša Škaričić i aktivistkinja za ljudska prava Sanja Sarnavka pokrenule su inicijativu protiv cenzure u medijima koju je zajednički potpisalo 42-oje uglednih novinara, 50-.ak nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava i nekoliko najznačajnijih hrvatskih znanstvenika. Ista je inicijativa mjesec dana kasnije uputila otvoreno pismo premijeru Ivi Sanaderu, suoptuživši premijera i Vladu za najtežu krizu u novinarstvu nakon 90-ih.

Nitko nije reagirao, pa čak ni javna televizija koja je o ovome bila dužna izvijestiti građane. Do danas je troje potpisnika inicijative dobilo otkaze u svojim matičnim kućama, jednome potpisniku inicijative je zabranjeno pisanje u mediju u kojem je zaposlen i prima plaću i još jedan je nakon pritisaka napustio redakciju. Vijest o toj inicijativi i njezinim posljedicama prenijeli su mnogobrojni portali u zemlji i inozemstvu, no nijedan jači i utjecajniji medij nije objavio niti retka.

Jedino je Radio 101 redovito izvještavao o čemu se radi i pratio posljedice. Iz ovoga proizlazi da pitanje slobode novinarstva više ne zanima ni novinare ni izdavače, s time da su je izdavači očito spremni i gušiti silom. Upravo o ovom posljednjem u ožujku se očitovao i Sindikat novinara Hrvatske, koji je na Svjetski dan slobode medija upozorio da su novinari često podcijenjeni, loše plačeni, izloženi pritiscima i samovolji vlasnika medija. Sindikat je 3. svibnja organizirao i akciju "Pet minuta gromoglasne tišine", kojom je želio upozoriti na potrebu ostvarivanja autorske slobode novinara i zaštite od profesionalno neutemeljenih intervencija kako bi javnost mogla biti sigurna da dobiva točnu informaciju bez cenzure, a vlasnici postali svjesni da vlasništvo nad medijima ne podrazumijeva i vlasništvo nad novinarima i nad istinom.

6. S početkom recesijske godine u javnost su počele izlaziti poruke o nužnosti masovnih otkaza u medijima, iako se kriza prema podacima HND-a nije osjetila u novinskom izdavaštvu u prvom kvartalu ove godine. Novinari su time ustrašeni za goli opstanak na medijskom tržištu jer, kako sam rekao na početku, takvo tržište nije organizirano po principu zdrave konkurencije. Ako novinar izgubi posao kod jednog izdavača, naime, izuzetno će teško naći posao na ovako skučenom tržištu.

A kako sloboda medija u borbi protiv korupcije izgleda u praksi?

Prvo bih se predstavio: zovem se Hrvoje Appelt i do ožujka 2009. godine radio sam kao profesonalni novinar u glavnim izdanjima koncerna EPH, Jutarnjem listu i Hrvoje AppeltGlobusu. Šira javnost upoznata je s mojim radom kroz velike korupcijske afere koje su, među ostalim, govorile o radu zagrebačkog Gradskog poglavarstva na čelu s Milanom Bandićem, oproštenim dugovima Vlade tvrtki Kamen Ingrad, o načinu na koji su HDZ-ovi donatori stekli dionice tvtke Liburnija Rivijera Hoteli, švercu nafte, korupciji na zagrebačkom Sveučilištu, takozvanoj “aferi satovi” i konačno, aferi Imostroj i aferi utaje poreza s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom.

Za tu sam priču 2005. godine nagrađen priznanjem Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje HND za istraživačko novinarstvo. Mislim da imam pravo reći da sam se u razdoblju od 2002. do 2009. profilirao kao jedan od ključnih novinara EPH koji se bavio problemom korupcije u RH. No, činjenica da sam u ožujku dobio otkaz s neuvjerljivim pravnim argumentom, ima svoju kronologiju koja govori da su mediji prije zainteresirani štititi korupciju nego je razotkrivati.

 

 1. Svakodnevna je praksa da ministri u Vladi i visoki pravosudni dužnosnici komuniciraju s predstavnicima izdavača, odnosno članovima Uprave. Njihove želje poslije se proslijeđuju urednicima, a urednici ih prosljeđuju novinarima. Ratko Maček bivši glasnogovornik Vlade a sada lobist i konzultant, primjerice, redoviti je posjetitelj u zgradi EPH. I sami urednici, a ovdje govorim o Mladenu Plešeu, pod pseudonimom objavljuje tekstove koji služe za rehabilitaciju pojedinih političara.

Ako niste znali, urednik Pleše pod pseudonimom Ištvan Križ na duplerici je prošle godine objavio priču u kojoj bivšeg ministra Žužula predstavlja kao jednog od sudionika “velike svjetske smotre umjetnosti u St. Moritzu”. Zaboravio je, međutim, napisati da je na toj smotri sa ministrom Žužulom boravio i on sam, u pratnji svoje supruge. Večeru na kojoj su zajedno boravili tijekom smotre nije ni spomenuo, što su na njoj dogovarali poznato je samo njima a tko je platio boravak obitelji Žužul i Pleše u luksuznom hotelu, možete samo pogađati.

Mediji kao servis politike

2. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac, Uprava EPH, te uredništva “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” i “Globusa” redovito surađuju oko načina izvještavanja o svakom potezu Ministarstva. Ova je situacija navela troje novinara iz SD i JL da intervencije ministra Primorca i njegovog Ureda za odnose s javnošću prijave Hrvatskom novinarskom društvu. Rezultat zajedničke akcije je porazan: za vrijeme studentskih prosvjeda, neprekidno su se tražili načini difamacije cijelog pokreta, a na vrhuncu krize, ministar Primorac je osobno ušetao u reakciju JL-a što je izvazvalo konsternaciju među novinarima. Zatraženo je očitovanje Uprave EPH i Uredničkog kolegija, no nikakav odgovor do danas nije stigao. HND na ovaj podatak nije reagirao.

3. U studenome protekle godine ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović predstavio je javnosti reformu zdravstva; u cijelom EPH sustavu nije objavljen gotovo nijedan kritički tekst o reformi. Pomoćnica Glavnog urednika Slobodne Dalmacije i vodeća hrvatska zdravstvena novinarka Nataša Škaričić izvijestila je javnost na Skupštini HND-a kako je premijer Sanader zvao sve glavne urednike na prezentaciju zdravstvene reforme u MZSS, prije nego je ona predočena novinarima, javnosti i političkim partnerima. Ovo nikada nije demantirano iz ureda Vlade, a HND nikada nije javno osudio nezapamćeni komplot Vlade i izdavača oko promjena u jadnom važnom javnom sektoru.

4. Bivši novinar EPH Nedžad Haznadar profesionalno sastavlja govore zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a prije svog odlaska novinar Haznadar tražio je od kolega informacije o mogućim novinskim napisima o Bandiću. Sa svim ovim podacima obraćam se vašem cijenjenom tijelu želeći da ocijenite navedene događaje, a osobito činjenicu da nijedno strukovno tijelo nije reagiralo na ovako eklatantne primjere sprege politike i izdavačkih kuća.

Također molim da ocijenite odgovornost HND-a za izostanak adekvatne reakcije u povodu otkaza koje smo kolegica Škaričić i ja dobili u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Globusu”. Posebno još jednom ističem da su se ovakve stvari do sada iznosile isključivo kada su u pitanju javni mediji, jer je njihova sprega s politkom dio naše tradicije. Moje je mišljenje da se situacija značajno pogoršava kad u tu igru uđu i privatni mediji, ne samo zato što u takvoj situaciji novinari više nemaju izbora, nego i zbog skrivenih razloga zašto se privatni profit miješa s politikom.

Nažalost, za ono što se događa u hrvatskim medijima drugih ozbiljnih razloga osim korupcije, nema. Podsjećam Vas da se prema definiciji u najširem smislu, korupcijom smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Jeste li korupciju prepoznali u ovom izlaganju, odgovorite sami.

I za kraj, ukoliko se pitate zašto o svemu ovome nisam izvjestio prije, moram Vas objasniti kako svojim ugovorima EPH zabranjuje novinarima da o najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj govore negativno pod prijetnjom otkaza.

(business.hr)