Kolumne

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Ubice na ulici

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku

 Nakon ubistva Amara Mistrića ( mnogo prije i nakon brutalnog ubistva Denisa Mrnjavca) u Sarajevu se po ko zna koji put „povela“ priča o tome kako se konačno mora stati ukraj mladim idiotima koji okolo hodaju naoružani vatrenim oružjem, idiotima otrovanim mržnjom, što ubijaju nevin, ničim kriv, svijet. Šta reći, o čemu uopće pisati, nakon što nam je zauvijek postalo jasno da Amara i Denisa više nema a da njihove ubice i dalje žive i, nažalost i neviđeno moguće, predstavljaju savremene idole ulice, neke nove uzore budućim ubicama koji baš u trenutku dok nastaje ovaj tekst kupuju svoju prvu „utoku“ iz koje će ispaliti svoje prve hice.

IDIOTSKE FLOSKULE

U sjeni „gašenja“ Amarovog mladog života, dok su (s razlogom ogorčeni, očajni, utučeni!) prijatelji protestirali blokirajući sarajevsku saobraćajnu „žilu kucavicu“, u glavnom bh. gradu desilo se još jedno brutalno ubistvo. Muž i žena. On psihijatsrijski slučaj na vikend pušten iz bolnice, a ona profesorica u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi. Dakle, nekadašnji zaljubljeni par brojao je svoje posljednje minute dok su građani na Čengić Vili s razlogom protestirali zbog ubistva nesretnog Amira Mistrića. U svom ludilu ( A u kakvom bi drugačijem stanju mogao biti?) nekadašnji muž na privremenom dopustu iz bolnice masakrira svoju nekadašnju suprugu zbog neuzvraćene ljubavi! Ona umire, ubica ponovo odlazi tamo gdje i pripada-u psihijatrijsku kliniku!

Zašto su smrti Denisa Mrnjavca, Amara Mistrića i Samire Čekić zapravo iste, iako su po svojoj brutalnosti, okolnostima, pa i razlozima, različite, i da li su država, vlast, sudovi (Ma šta to značilo!) ova ubistva mogli na vrijeme spriječiti? Najlakše je danas reći da u ovoj zemlji „nema dovoljno zatvorskih kapaciteta“, da „zakon omogućava da se višestruki povratnici vraćaju u kriminal“, te da „policija mora raditi svoj posao“. Sve te floskululetine kojim nas posljednjih mjeseci zatrpavaju ovdašnji vladajući činovnici (od Mustafe Mujezinovića pa do Besima Mehmedića) su, naravno, idiotske! Baš onoliko koliko je idiot i mladi, okrutni ubica Edin Vuk. Vlast (SDA i Stranka za BiH) koja godinama dosljedno odbija glasati za Zakon o oduzimanju opljačkane imovine nikad neće niti smije, stvoriti zakonske pretpostavke da se nezakoniti vlasnici oružja, psihijatrijski slučajevi, prijestupnici iz raznih domena,sklone sa ulice i pošalju tamo gdje jedino pripadaju-u zatvore i bolnice!

UGRADIMO DUPLE BRAVE U STAN...

Naravno, vlast će opet reći da „nedostaje zatvorskih i bolničkih kapaciteta“. Ali šta ćemo sa činjenicom da su i Denisove i Amarove ubice prije svoje prve likvidacije od policije u nekoliko navrata privođene radi divljačkog i nasilničkog ponašanja u kojem nije falilo ni potezanja vatrenog oružja, a nakon čega su u regularnoj pravosudnoj proceduri puštani na slobodu. Zar nije isto i sa onim bolesnikom koji je, nakon bolničkog dopusta, u redovnoj „brakorazvodnoj parnici“ likvidirao svoju bivšu suprugu?

Da li oni koji su na slobodu „ u redovnoj proceduri“ puštali Amarove, Denisove i Samirine ubice (a govorimo o sudijama i ljekarima) osjećaju ikakvu odgovornost nakon što su ih njihovi „klijenti“ iznenadili i poubijali mlade ljude u Sarajevu. Teško, teško je vjerovati da im to pada na pamet prije nego kako uzeti novi mito (da se nađe za vikenda sa ljubavnicom na Jadranu)! Na kraju krajeva za to, oni (ljekari i sudije), imaju čak i zakonske pretpostavke baš kao i onaj direktor KP Doma Zenica koji je na dopust pustio okorjelog ubicu Abu Hamzu ili kako se već taj naturalizirani zlikovac zove...

Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku. Prije nego taj bolesnik počini novo ubistvo preklinjem ovdašnje vlasti da konačno pronađu mjesta na kojim će bolesnici prestati biti slobodni građani, a pištoljima skloni divljaci „heroji ulice“. A nakon što proširimo psihijatsrijske klinike i zatvore, hajmo promijeniti zakone u kojem se za nelegalno posjedovanje pištolja odgovara manje nego nakon prolaska kroz semaforsko crveno svjetlo. I to pješke... Ako je i ovaj prijedlog islamofobija, onda ću citirati Johana i završiti „Ugradimo duple brave u stan...“


P.S. Nedavno mi Adnan priča...Krenuo na dernek, kupio pet piva, stavio ih u kesu i čekao raju u jednom od, inače, rijetkih sarajevskih parkova. Raja kasnila, priđe mu policajac, zapiše i odreže mu„prijavu sudu po zakonu o zabrani konzumiranja alkohola na javnom mjestu“. Kazna-200 konvertbinlnih maraka! Nešto kontam, da je Adnan kod sebe imao pištolj bez dozvole, uz one pive, platio bi, očigledno, istu kaznu! Zato neskromno predlažem novi predizborni slogan za SDA i Stranku za BiH: Pivama na javnom mjestu protiv kazni za nelegalno posjedovanje oružja! Jer sve je do zakona i do onih koji ih donose...

Da se ne lažemo: Sarajevo ne zaslužuje pažnju Bono Voxa!

 

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost

Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.

Samoobmana

Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.

Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„

Fotografija sa...

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...

Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.

EMIR SULJAGIĆ: Moralno duplo dno

Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

FARUK ŠEHIĆ: Sarajevski licimuri

Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.

Georg Orwell Kataloniji u čast

Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.

Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.

PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE

Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.

Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.

Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.

LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ

Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!

Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.

GOVOR MRŽNJE: Intelektualno smeće u službi nacionalista i mafije na vlasti Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog, ratno-huškačkog, propagandnog aparata jednog totalitarnog režima, koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen

 

Pišući nedavno za jedan internet portal o stanju na ovdašnjoj medijskoj sceni i hajci na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne (ili bi bolje bilo reći – prema vlasti i negativnim društvenim pojavama kritičke) medije, poduži spisak, u kome su pobrojani svi učesnici u pokušaju zatiranja te, u načelu, male skupine izuzetaka od pravila (pravila da se ćuti, služi i trpi), a koji su manje više javnosti poznati, završio sam navođenjem jednog o kome se vrlo malo priča, a koji je, po slobodu medija i kompletnog društva, ništa manje opasan od političko-vjersko-medijske mafije i aparata koji im stoje na raspolaganju:

Dodatni problem u čitavoj priči je pojava intelektualne kolaboracionističke bagre, glasnogovornika konformističke, podaničke, kukavičke scene, licemjera, koji se, slično nekim ovdašnjim političarima, lažno predstavljajući kao građanski, pridružuju napadima na još uvijek skromnu i krhku slobodnu medijsku teritoriju (i ljudska prava i slobode manjinskih društvenih grupacija, te skromne pokušaje javnog bunta), insistirajući na malograđanskim normama pristojnosti, kvalitetu dikcije, gramatičkoj pedantnosti, švedskim standardima komunikacije,... dok u neravnopravnoj borbi medijskog davida i mafijaško-fašističkog golijata samo što se još glave nisu počele kotrljati.“

U međuvremenu, neki od najeksponiranijih predstavnika ove, samo prezira i gađenja vrijedne, skupine, stavili su se otvoreno u službu nacionalističkih, pljačkaških, ratno-huškačkih projekata, braneći sa stranica medijskih ogranaka njihovog propagandnog aparata nosioce destruktivne politike, koji građane BiH drže kao taoce svoje pljačkaške nezasitosti, nacionalističe mitomanije i totalitarnih ambicija, i napadajući i vrijeđajući sve one koje lideri tih projekata označe kao svoje neprijatelje (od kritičkih medija, preko antinacionalističke opozicije, do nezavisnih institucija i njihovih predstavnika, te, heroja pokreta otpora totalitarnom jednoumlju i bezumlju). Služeći se pri tim napadima retorikom, koja je ništa drugo do, nevješto prikriveni – govor mržnje. Isti onaj koji im, doduše, mnogo otvorenije, praktikuju i novi poslodavci i njihove gazde.

Pokušavajući sam sebi odgovoriti na pitanja „Kako je to uopšte moguće?!“ i „Kako ljudi mogu pasti tako nisko?“, prisjetio sam se nekih epizoda iz vlastite prošlosti, u kojima sam postavljao ista ili slična pitanja, a iz kojih je, čini mi se, moguće povući paralele sa sadašnjim stanjem.

PRIČA PRVA: RAT NIJE BIO BOLJI

Izuzmemo li sveprisutnu smrt (koja me užasavala bez obzira radilo se o ljudima koji su mi umirali na rukama, masakrirani tenkovskom granatom na mjestu na kome sam samo par trenutaka ranije i sam stajao ili o leševima neprijateljskih vojnika, naslaganih pored puta) i odlazak na „drugu stranu“ (putem odvratnih „razmjena“ civila(!) između zaraćenih strana) ljudi koje sam volio (i čiji sam odlazak doživio kao ličnu izdaju i istinski nikad nisam prebolio) najveća lična trauma proteklog rata mi je situacija na olovskom ratištu, u zimu 1994.

U trenutku kad su nam se, nakon višednevnog artiljeriljskog uzoravanja (koje je dijelove snijegom i ledom okovane planine potpuno ogolilo), počele raspadati „linije“, na planinskom vijencu, s kojeg se pružala mogućnost kontrole i presijecanja jedine komunikacije onog što će kasnije dobiti naziv Tuzlanski kanton sa ostatkom svijeta i koji je predstavljao moguću polaznu tačku za ofanzivu na ovo područje, trenutku opšteg haosa i ponižavajuće bježanije, komadant me je zamolio (jer je to bila jedna od onih situacija u kojoj niko nikom ništa više ne može narediti) da, sa nekoliko boraca, odem na ključnu tačku odbrane (vezni dio između jedinica, u klancu kojim se očekivao prodor i koji je danima granatiran bez prestanka, sve dok ljudi koji su bili na tom dijelu nisu „pukli“ i svojim napuštanjem položaja prouzročili opštu paniku).

Napisao sam kratko pismo za suprugu Tanju, istresao lične stvari iz džepova i zamolio da joj predaju, pozdravio se sa onima koji ostaju, uzeo oružje i nekoliko „okvira“ municije i krenuo sa nevelikom skupinom prema mjestu, koje smo trebali držati bar dok nam se jedinice ne izvuku s tog područja (da se ne bi desio masakr u povlačenju). No, onda se dogodilo nešto što me je zateklo i užasnulo.

Prolazeći sa tom grupicom, koja u tom trenutku vjeruje da je osuđena na smrt, pored raspojasane, anarhične, nekontrolisane mase u bijegu, mada im se niko od nas, zaokupljen svojim mislima, koje lutaju od zadatka do naših porodica, nije uopšte obratio, niti gestom pokazao zamjeranje ili prijekor, u očima nekih od njih, kad bi podigli pognute glave, sam vidio – mržnju! Ne prema neprijatelju od koga bježe, nego prema nama koji odlazimo tamo odakle oni bježe i što radimo ono što oni odbijaju i što pokazujemo da nismo svi isti (što je omiljeni izgovor za sva sranja na ovdašnjim prostorima, od pamtivijeka do današnjih dana).

O tome (zahvaljujući činjenici da se neko, u posljednjem trenutku, odlučio da nas ne žrtvuje ili neprijateljskom neshvatanju stepena haosa u našim redovima i činjenice da se kompletna odbrana svela na nekoliko čudnih likova, odraslih na partizanskim filmovima), razmišljam često posljednjih mjeseci prateći (verbalne) napade raznog intelektualnog, političkog, vjerskog i medijskog smeća na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne magazine i pokret otpora nacionalističko-mafijaškom bezumlju u državi, okupljen oko njih (koji je u Federaciji prerastao u respektabilnu slobodnu teritoriju, dok u RS funkcioniše još uvijek na nivou malobrojne, nevjerovatno hrabre urbane gerile, sačinjene od male skupine prema Voždu i njegovom pljačkaško-fašističkom projektu kritičkih medijskih, nvo i intelektualnih aktivista).

Intelektualni ološ, bez trunke stida (takoreći s ponosom) i s očiglednim otsustvom elementarnog morala, slijedeći jalijašku filozofiju po kojoj kad vidiš da grupa mnogo brojnijih i jačih cipelari nekog slabijeg, zaletiš se pa im se pridružiš, pridružuje se brojnoj i moćnoj ekipi sačinjenoj od mafije na vlasti, u nemoral ogrezlih vjerskih lidera (koji brane pedofile, učestvuju u pljački naroda ili blagosiljaju zločince i šire mržnju među narodima), kriminalaca opšte kategorije (koji prijete silovanjem 12-godišnjih djevojčica, premlaćuju rodbinu svojih žrtava u dvorištima sudova, slobodno se šetaju i nakon počinjenih ubistava), ratnih zločinaca i njihovih pomagača u svim porama nedenacifikovanog društva, propagandno-medijskog aparata režima u RS ili reketaško-ucjenjivačko-gangsterskog u Federaciji, dijelova sistema, uključujući i tužilaštva i sudove (koji saslušavaju one kojima je prijećeno smrću, po prijavi onih koji su prijetnju izrekli), vjerskih ekstremista, koji organizuju fašistička divljanja na ulicama glavnog grada i premlaćivanja nevinih ljudi, organizovanih gomila za linč i potencijalnih atentatora, ludaka koji i smrću prijete najistaknutijim likovima medijske alternative i te virtuelne slobodne teritorije.

Dok je mržnja pobrojanih, koji su predmet kritičkih opservacija ovog medijskog ogranka sklonog kritici devijantnih društvenih pojava, logična (njima se radi o koži) dotle je ova intelektualnog smeća – patološka. I, autoru ovog teksta podjednako zbunjujuća (zapravo – zaprepašćujuća) kao i ona iz ispričane ratne epizode.

PRIČA DRUGA – POLIKITA I PIZDE NA JAVNOJ SCENI

Od svih pritisaka koje je Polikita (za neupućene - satirični časopis koji je izlazio od februara 1997. do marta 1999.) istrpila u svom nedugom životu – a mislim da ih u kolekciji ima sve, osim likvidacija - najgore je bilo brutovsko zabijanje noža u leđa od strane tzv. građanske, antinacionalističke medijske i intelektualne „alternative“.

U trenutku kad mi je policija, u protuzakonitoj akciji, zabranjivala i plijenila novinu po ulicama glavnog grada, privodeći, pritom, na saslušanja čak i radnice iz kioska, u kome su vlast i tužilaštva, nakon početne konfuzije, počela nemilice štancati sudske tužbe, zbog „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića i najviših predstavnika vlasti, te vjerskih i patriotskih osjećanja građana“, razni ludaci iz vojno-stranačke vrhuške vladajućih nacionalista pozivali na linč, javno se uništavala novina, fizički nasrtalo na kolportere, kreirala atmosfera straha, koja će u nastavku onemogućiti normalnu distribuciju novine (kojoj je već ranije onemogućeno reklamiranje i nametnut trostruko veći porez nego ostalim časopisima u zemlji), medijski djelatnici i intelektualci, još uvijek u mišijim rupama i u strahu od svake javne reakcije koja bi bila u suprotnosti sa vladajućom (i branila one koji otvoreno kritikuju i ismijavaju „čak“ i Oca Nacije i to usred njegovog pašaluka), a, s druge strane svjesni da je stvar tako radikalna (u protuzakonitoj akciji, policija im, pod nosom, na ulicama glavnog grada, plijeni novinu) da moraju nekako reagovati ako misle sačuvati i mrvicu vlastitog dostojanstva, su prigrlili, kao spasonosnu, „neutralnu“ (takoreći „unproforsku“) tezu da „Jest vlast pogriješila ali je i Šestan pretjerao“, i, naslonivši se na imbecilne optužbe vlasti, koja je satiru proglasila pornografijom, umjesto da ih odbace kao besmislicu, javnu raspravu, umjesto o slučaju protuzakonitog postupanja policije, pritisaka vlasti na medije, cenzuri i zabrani, demokratiji i slobodi javne riječi, započeli o – pornografiji(!) i potrebi da se ona prodaje na posebnim mjestima, „a ne da djeca prolazeći pored kioska gledaju golotinju“(???).

Dakle, s jedne strane smo imali vlast koja, u funkciji zatiranja medijskih sloboda, jedan časopis optužuje (hapsi, plijeni i podnosi sudske tužbe) za pornografiju, a s druge „ugledne“ „nezavisne“ „građanske“ intelektualce i medijske djelatnike koji, u tom trenutku, ne spominjući taj časopis(!!!), vode „javnu raspravu“ o pornografiji. Čime, ustvari, faktički, kurvinski učestvuju u napadima na taj medij, iako se tobože (ali vrlo mlako) ograđuju od njih. Dodatno, ta intelektualna i medijska „krema“ vodi „ozbiljnu raspravu“ o javnom moralu u kontekst slika golih žena (onakvih kakvim ih je Bog, koji je, u međuvremenu, inauguriran u vrhovnog lokalnog autoriteta, stvorio) ignorišući pritom potpuni nemoral, odnosno, sveprisutni razvrat, prostituisanje i pornografiju društva u cjelini, pogotovo njegovih političkih, vjerskih, intelektualnih i medijskih elita.

Iako je, u međuvremenu, situacija postala neuporediva s tim prvim poratnim godinama (bar u Federalnom dijelu zemlje, dok je u RS, po nekim parametrima, možda i gora) i danas se, iz određenih krugova, koji se lažno pretstavljaju kao građanski (a ustvari su podmetnta kukavičija jaja nacionalista), po istoj matrici, napada medijsko ogledalo društva zbog ružne slike odraza u njemu. Pri čemu se, kao i u slučaju Polikite, svjesno, izmišlja problem tamo gdje ga nema a ignoriše tamo gdje zaista jeste (gdje je stvaran i opasan).

Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog ratno-huškačkog propagandnog aparata jednog totalitarnog režima koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen.

Za stvarni društveni problem (koji je, definitivno, potrebno iskorijeniti – ali ne apelima i javnim raspravama, nego drakonskim zakonskim kaznama) se, iz faktičkog centra jednog od njegovih generatora pokušava optužiti neko ko se protiv nosioca govora mržnje u ovoj zemlji svo vrijeme dosljedno bori.

Pritom se, hinjski, govor mržnje, od strane nosioca te kampanje, pokušava poistovjetiti ili bar njegova štetnost izjednačiti sa tzv. neprimjerenim govorom, odnosno, jezikom koji ne robuje malograđanskim normama pristojnosti. Širenje međuetničke mržnje, rasističe izjave najviših političkih dužnosnika, provociranje nasilja nad manjinama, negiranje ljudima ustavom zagarantovanih prava, huškanje mase na protivnike režima, izjednačava se (i naziva istim imenom) sa malograđanskom uhu pregrubim formulacijama i „uvredama“ političkih, vjerskih i medijskih moćnika, ratnih zločinaca i pripadnika kriminalnog podzemlja, kojima su, u svom izražavanju, skloni kritički mediji. Čime se postiže efekat dvostruke štete – s jedne strane se za govor mržnje optužuju najoštriji kritičari nacionalista i mafije na vlasti (čime se nastoji dovesti u pitanje njihov kredibilitet u javnosti i zaštititi politički, vjerski i medijski moćnici i njihovi partneri iz podzemlja), a, s druge strane, se ozbiljan društveni problem (što govor mržnje jeste) relativizira, kroz miješanje sa nečim što s njim nema veze i kroz usmjeravanje prema onima koji su u suštini njegova suprotnost, čime se amnestiraju stvarni nosioci govora mržnje (pod čijim se pokroviteljstvom čitava kampanja i odvija).

Elem, nosioci ovih napada na kritičke medije u Federaciji i pojedince iz Republike Srpske (koji i vlastiti život stavljaju na kocku, kritikujući političke i vjerske moćnike i predstavnike njihovog podzemnog ogranka), pod govorom mržnje ne registruju izmišljanje priča o naoružavanju muslimana u RS ili vlastoručnom ubijanju srpskih zarobljenika od strane banjalučkog muftije, niti povampirenje inkvizicije, ili Vođine riječi da je njima neprihvatljivo da im sude sudije muslimani, Reisovu prijetnju „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“ ili medijsku organizaciju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista na ulicama glavnog grada i premlaćivanja zagovornika prava manjina, ili natpise ideoloških trasera terorizma, kojim se sekularni sistem naziva zločinačkim, poziva na uspostavu teokratske diktature i neprijateljima proglašavaju svi drugačijemisleći, sa posebnim naglaskom na kršćane, židove i ateiste. Ali je, za njih, govor mržnje kad se optuženog za krađu 145 miliona, samo na jednom pljačkaškom poduhvatu, zove kriminalcem, kada se vladiku koji već (najmanje) dva desetljeća širi mržnju među narodima, nazove ratnim zločincom, kada se Reisa koji brani pedofile i u vremenu krize sumnjivim parama diže sebi dvore, proziva zbog nemorala, kada se zločince naziva zločincima, kriminalce kriminalcima,...

Govor mržnje, za te logičke ekvilibriste, nije kad direktor jednog javnog rtv servisa pjeva četničke pjesme u okruženju ljubitelja tradicionalnog klanja kamom, niti to što poručuje da će ih pjevati i dalje, nego je govor mržnje to što neko pušta njegovo pjevanje u svojoj emisiji, da bi pokazao s kim i s čim imamo posla. (???)

PRIČA TREĆA – DEUTSCHLAND ÜBER ALLES

Negdje oko potpisivanja Dejtonskog sporazuma (ne sjećam se više tačno kada) dospio sam, (ni sam ne znam kako - zahvaljujući valjda obavještenosti organizatora o problemima koje sam pravio lokalnoj vlasti tokom rata(?), te, par mjeseci ranije objavljenom „prvom, zadnjem i nikad više“ (tro)broju magazina Grafit i nultom broju Polikite koji je izašao kao njegov prilog) u ekipi novinara sa prostore ex Jugoslavije (u kojoj su bili predstavnici splitskog Ferala, zagrebačkog Arkzina, sarajevskih Dana, beogradskih B92 i Nove Borbe, i još neki) u višednevno plaćeno zjalanje po Njemačkoj, u okviru projekta „Pomirenje“, koji je sebi u glavu uvrtio ugledni nam i velikodušni domaćin.

Nenavikao na „šupljiranja“ i trpljenja gluposti, bilo s koje strane one dolazile, ponio sam se kao klasični partibrejker i domaćinu, oličenom u uvijek osmijehnutoj tetici, koja je s nama postupala kao prema poluretardiranim (ili poludivljim?) bićima, s kojima se imala želju igrati psiholoških igara za predškolski uzrast, u jednom sam trenutku, iziritiran nivoom idiotizma, prema kojem je ovaj rehabilitacijsko-turistički projekat srljao, rekao da je čitava stvar apsurdno koncipirana, da mi niti smo predstavnici naroda (kako nas se tretiralo i u šta se, na sreću, svega par malo neinteligentnijih u grupi ufuralo), već dobar dio nas više otpadnici, niti se (u skladu s tim) nas ima šta miriti (ako se ikoga ima – jer taj koncept posmatranja ratne destrukcije nekadašnje nam domovine kao sukoba među narodima je sam po sebi diskutabilan).

Bio je to samo jedan od bezbroj slučajeva neshvatanja suštine rata na našem prostoru od strana Zapada i uvredljivosti s kojom su nas sve trpali u isti koš i tretirali kao sulude nacionaliste i vjerske fanatike, kojima je životni cilj da se jedni drugima krvi napijemo.

I mada sam vjerovao u dobre namjere organizatora, nije mi preostalo ništa drugo do da zaključim: „Vama hvala za pivu i pečenje (i hotelski petozvjezdani smještaj), ali, priča vam je bez veze“.

Ja, kao prvo, ni s kim nisam bio u svađi, pa da me mire tete u njemačkom obdaništu, a pogotovo ne s ljudima iz Ferala, Arkzina, B 92. Mi, manje-više, pripadamo istom svijetu, imamo kritički odnos prema vlasti i gadi nam se nacionalizam i ksenofobija. Čak smo i po godinama „tu negdje“, te smo dijelili i neke kulturne vrijednosti i afinitete. Mi smo dakle vrlo slični ljudi, bliskih pogleda na svijet, uključujući politiku, te je koncept domaćinovog projekta bio promašen.

S druge strane, pokušaj mirenja bilo koga od nas sa nacionalistima („svojim“ ili „tuđim“) je em zaludan, em je kretenski – stvar i jeste u otklonu od Zla, suprotstavljanju mu a ne mirenju ili, ne daj bože, saradnji s njim.

I, dodao sam tad: Ako već imate misionarskih ambicija i želite da nekoga mirite dovedite četnike, ustaše i mudžahedine, pa mirite njih.

No, vrijeme će pokazati, da saradnja sa nacionalistima, nije strana mnogim tobožnjim zagovornicima građanskih vrijednosti, uključujući i neke dobro plaćene prevarante iz nvo sektora.

Isti oni, naime - vratimo se opet u sadašnjost - koji truju javni prostor imbecilnom pričom o govoru mržnje kritičkih sarajevskih medija, i to sa stranica kriminalnih i zločinačkih publikacija kojima bi, u iole normalnoj državi (što BiH, kao što znamo, nije) upravo zbog govora mržnje, bio i oduzet status medija i zabranjen rad, hvale se ovih dana, na zaprepaštenje svakog iole normalnog, svojom saradnjom sa prononsiranim medijskim i inim fašistima i kriminalcima, sa stranica čijih izdanja nesuvislo i histerično vrište o nacionilizmu, vjerovali ili ne - „građanskih, antinacionalističkih medija u Sarajevu“.

Koje ludilo! Otprilike kao kad bi Milorad Dodik, kome se svako malo otme neka rasistička izjava (zbog koje bi u nekom boljem svijetu robijao a ne vladao), za nacionalizam i rasizam optužio Željka Komšića. Ili Jovu Divjaka.

Principijelna i dosljedna kritika negativnih društvenih pojava i njihovih nosilaca i nazivanje adekvatnim imenima konkretnih počinilaca krivičnih djela, na visokorangiranim položajima u politici, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, javnim servisima ili privatnim medijskim carstvima, te odlučna borba protiv kriminala, korupcije, nacionalizma i ratnih zločinaca, naziva se od ovih agresivnih advokata nacionalističkog i kriminalnog političkog i vjerskog establišmenta i njihovog propagandnog aparata - govorom mržnje i nacionalizmom.

S obzirom da ovaj intelektualni i moralni šljam, po klasičnoj nacionalističkoj matrici, uvijek na pola puta između groteske i tragedije, između ostalog, iz epicentra srpskog nacionalizma, kritiku režima i njegovih ekponenata i konkretnih kriminalaca iz njegovih redova, proglašava napadom na čitav narod, govorom mržnje i nacionalizmom sarajevskih „građanskih, antinacionalističkih medija“ (a možeš mislit kakvi su onda ostali u tom Sarajevu i Federaciji), nema nikakve sumnje i mislim da bi bilo i na sudu vrlo lako dokazati (i ako se neko odluči tim baviti, rado ću svjedočiti) da dotični, lažima, insinuacijama i obmanama, šire međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost, služe interesima nacional-šovinista, razaraju državu, vrijeđaju i ocjenjuju ljude na osnovu njihove nacionalne pripadnosti, odnosno, u konačnici - upotrebljavaju govor mržnje!

Muslimani Sanje Vlaisavljević Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:

-Kopaš li koga?

-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.

***

Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.

Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina –  ovaj put u Avazu.

Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?

Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.

***

Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:

Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”

Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.

I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.

***

Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“

(zurnal.info)

31.07.2009. POLITIKA, ponovo Pojmove ne povezujem”, pjevao je, ranih osamdesetih, jedan od kultnih novovalnih bendova, Električni orgazam.

I upravo „nepovezivanje pojmova“, odnosno nesposobnost (ili odbijanje!) da se uspostavi paralela između očito vrlo sličnih, ili čak identičnih, stvari, je jedno od ključnih obilježja ovdašnjeg političkog, medijskog i intelektualnog života.

Tako je i moguće da u istim novinama, u temi koja obrađuje, dileme saveznika oko odnosa prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, pročitamo, istaknuto: „Je li pošteno kazniti još nejaku demokraciju za grijehe njezinih predaka?“, a u temi koja se naslanja na aktuelnu antievropsku viznu histeriju, praktično, osudu odluke Evropske komisije da Srbiju stavi na listu za bezvizni režim, sa koje je BiH izostavljena.

Paralela između institucionalnog nasilja prema manjinskim narodima u Republici Srpskoj i sistematskog ignorisanja i obespravljivanja manjinskih naroda u Federaciji, takođe je jedna od onih koje u svoj nacionalni interesni okvir zarobljeni um teško prihvata.

Agresivnost, vulgarna amoralnost i zločinačka prijetnja u pozadini srpskog nacionalizma (uz „grijehe (nedavne) prošlosti“, koji mu se opravdano stavljaju na dušu), koristi se, od njegovih protivnika (bilo da su bošnjački nacionalisti ili bosanski patrioti, građanske provenijencije) za upiranje prsta u ono što je očito i svima jasno, a ignorisanje podjednako opasne prakse u Federalnom dijelu države.

Opravdano prozivanje nacionalističke mafije u RS-u, zbog kontinuiranog ignorisanja multinacionalne ustavne definicije RS-a i pokušaja restauriranja ili dovršenja zločinačkog plana o njoj kao nacionalnoj državi Srba, pretvara se u notorno licemjerstvo letimičnim pogledom na nacionalnu strukturu upravnih odbora i rukovodstava javnih preduzeća i ustanova i firmi u većinskom vlasništvu FBiH i političkim igrama u kojima se gazi po ustavu zagarantovanoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Ili pogledom na nacionalnu strukturu kantonalnih parlamenata u Federaciji, recimo, u kojim imamo situacije i da je od 36 poslanika, samo jedan Hrvat i – nijedan Srbin!

Šizofreno ludilo postaje potpuno, kad u trenutku sukoba međunarodne zajednice sa rasističkom svinjom iz Laktaša, oko njegovog kršenja Ustava i odbijanja poštovanja odluka visokog predstavnika, bošnjačka nacionalistička stoka, izborom Bošnjaka za premijera Federacije, uz zadržavanje još dva mjesta, od 6 za koje je Ustav precizno naveo da ni jedan konstitutivni narod ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, pokaže da između nje i Dodika, izuzmemo li vokabular i siledžijski gard, ne postoji razlika, da rade isto – krše Ustav i možda najvažniju odluku od svih koje su donijeli Visoki predstavnici, u BiH, onu Petričevu o ravnopravnosti naroda.

Najnoviji, ali samo jedan u beskonačnom nizu, od ovih pokušaja da se prikrije odgovornost svih nacionalizama, fokusiranjem pažnje na agresivnost, vulgarnost i zločinački potencijal jednog – onog srpskog - je neshvatljivo obrušavanje čelnog čovjeka sigurno, istorijski gledano, najznačajnijeg bh. magazina, na sve one koji za neispunjenje uslova za ukidanje šengenskih viza optužuju vlast u globalu, silajdžićevski stupidno tražeći da se imenuje „čiji segment u vlasti vrši temeljito, plansko rušenje države s ciljem njenog konačnog dokusirivanja“. I još takav stav (optužbu u globalu) izjednačavajući sa sa odbijanjem da se od prvog dana rata jasno imenuje agresor na međunarodno priznatu državu BiH.

Zanemarimo nesvjesno(!) služenje nacionalizmu, stav je apsurdan, između ostalog zbog toga što je naprosto idiotski govoriti očite stvari. Svi znamo ko na rušenju zemlje otvoreno(!) radi i priželjkuje ga. Pa to ni onaj ko to radi ne krije! Ono što je bitno, je – ne dozvoliti da se od svog dijela odgovornosti izvuku oni koji rade na identičnom projektu, samo mnogo tiše, perfidnije i na javnosti očito prihvatljiviji način.

Katastrofalni rezultati dosadašnjeg rada Federalne vlasti (u kojoj nema „planskog rušitelja“) i stanje u ovom entitetu, najbolji su dokaz odgovornosti bošnjačkih (i hrvatskih) nacionalista za destrukciju države. Ako je već nekome prekomplikovano da to vidi i u zajedničkim institucijama.

Srpski politički nacionalistički monolit i njegov zločinački projekat, nije i ne može biti izgovor ili razlog za amnestiju njihovog dijela odgovornosti u destrukciji države, njenom sistematskom pljačkanju i uništavanju, ostalih aktera u vlasti.

Svi možda nisu isti, ali svi jesu krivi!

FARUK ŠEHIĆ: Četnik, kako to gordo zvuči O Draži sam mogao pisati jer sam razumio njegove motive. Naravno, to ne znači da o njemu mislim ni pozitivno ni negativno. Jednostavno, on je trodimenzionalna ličnost, koja je imala i svoju tragiku i motive i biografiju, sve ono što Milošević i Tuđman nisu imali.”

Vreme 959 – Interview – Miljenko Jergović, pisac, Između gradova

Ovako zbori u interviewu beogradskom magazinu Vreme Miljenko Jergović. Ovaj interview taman dolazi u trenutku kada je u Srbiji netom zavladala histerija iskopavanja kosti ili mošti Draže Mihailovića, četničkog đenerala, ratnog zločinca i svekolikog istorijskog gubitnika, kojemu se, jadniku, čak i moštima zameo svaki trag. I baš tako su skoro iskopali kosti izvjesne mamutice (koja će najvjerovatnije biti nazvana Srbislava, saznaje se iz pouzdanih izvora), ali Čiča još nikako da proviri iz majčice zemlje, u ovom slučaju, Serbije. Prva i najpreciznija asocijacija u mojoj glavi na riječ mošti jeste nosanje moštiju cara Lazara sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, i iz tih krokodilskih suza nacije rođeni su najstravičniji zločini u Evropi nakon 2. svjetskog rata, a vrhunac doživljavaju u zapadnokrajiškim konclogorima Omarska i Keraterm završavajući srebreničkim genocidom. Mošti su nošene iz manastira u manastir sve sa ciljem buđenja srpske nacionalne svijesti, koja je, opet ponavljam, sebe ostvarila u monstruoznim zločinima i zvjerstvima nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u nekoliko država bivše Jugoslavije sa mračnim akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba, zapisao je doajen velikosrpstva u svoj dnevnik 1992. dodatno potcrtavajući nadolazeću monumentalnost velikosrpske nekrofilije.

KARADŽIĆ I DODIK

Teško se oteti utisku kako politička klima u BiH danas neodoljivo liči na nacionalističke turbulencije sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

I tu nailazimo na laktaškog političkog đenijusa Milorada Dodika (narodski: Mileta Ronhilla) koji nije bio četnik samo zato što je više volio švercati cigaretama nego utemeljivati Republiku Srpsku genocidom i ostalom paletom laganijih zločina. Svojevremeno je Dodik bio rado viđen gost na naslovnicama sarajevskih nezavisnih tjednika, kada su ga neovisni novinari ukivali u zvijezde pridavajući mu moći dugo očekivanog Spasitelja. Ali sudba kleta je drukčije htjela. Možda čovjek nije imao hrabrosti za rat, jer za njega su, ipak, potrebna stanovita muda ili ludost, pa je sada odlučio svim sredstvima nastaviti mirnim putem graditi ono što je Karadžić počeo u aprilu 1992. Kako ne bi bilo zabune ovaj tekst nema za cilj proizvoditi aluzije na novi rat u BiH, ali nije naodmet usputno pozabaviti se onima (Karadžić i Dodik) koji su nastavljači Čiča Dražine vojnopolitičke misli i ideologije noža & metka. Čisto da se vidi uticaj Dražinoga učenja, hic et nunc.

SPREM'TE SE SPREM'TE...

Mutatis mutandis možda bi trebalo konačno skinuti anatemu sa famozne riječi četnik. Sadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidović, je očit primjerak deklarisanog četnika, a opet nema arhetipsku bradu, šubaru ni na njoj kokardu. Nije opasan redenicima za puškomitraljez M-53, i za pasom mu nije zadjeven oštar bajonet. Ne znam kako sad izgleda, ali u momentu dok je pojao pred postrojenim srpskim dragovoljcima, u Miljevićima kod Sarajeva početkom 1996., djelovao je sjebano u civilnom odijelu te je (kao takav) poveo, u funkciji ministra vjerâ Karadžićeve vlade, znamenitu pjesmu Sprem'te se sprem'te četnici...

 

 

Normalan čovjek bi odmah pomislio: zamisli kakvi su ostali ministri u ratnoj vladi Radovana Karadžića kada mu je ministar vjerâ (ne znam otkud ovdje množina) ljubitelj Dražine varijante srpstva. Kakvi su mu bili ostali ministri najbolje znaju mrtvi pod zemljom baš zato što su bili pogrešnog imena ili vjerozakona. Teško se oteti utisku kako su i mrtvi nekad bili trodimenzionalni, a svakim novim danom u zemlji postaju sve više nedimenzionalni, jer bakterije raspadanja ne uvažavaju zakone fizike.

Pošto naš junak, sa početka ove priče, nikad nije vidio leš ljudskoga bića (i bezimeni leš je trodimenzionalan, i on ima svoju tragiku, motive i biografiju, čime se sad bavi Haaški sud) sumnjam da je svjestan bolesne nakaradnosti vlastitih rečenica izgovorenih u svrhu ne-znam-ti-kakvog marketinškog uvlačenja srbijanskim čitaocima, ili čemu već junačina želi da se retorički približi. Samo takav amater života (onaj koji nema pojma šta je stvarnost, jer znanje nalazi jedino u enciklopedijama, knjigama i pričama drugih; nije sve, zamislite, čak ni na Internetu) može sebi dati za pravo da relativizira lik i djelo Draže Mihailovića. Ko zna možda to iz njegove zagrebačke perspektive neshvaćenog genija, i izgleda kao potencijalni motiv za literarnu konstrukciju, ali bi to teško mogle shvatiti izbjeglice iz istočne Bosne ili oni rijetki povratnici koji trenutno žive svoje aparthejdske živote pod fašističkom vlašću stranke Milorada Dodika. Ili tri djevojke iz Srebrenice koje su 12. jula 2009., dan poslije komemoracije u Potočarima, u centru grada uzvikivale: Ovo je Bosna!, reagujući na kolonu ljudi u crnim uniformama (sa Dražinim likom na prsima) koji su pjevali četničke pjesme i urlali: Ovo je Srbija! Zbog čega je policija u Srebrenici podnijela tužbu protiv djevojaka za remećenje javnog reda i mira. Ili, recimo, moji mrtvi drugovi kojih ima više stotina, i čija imena i prezimena još uvijek pamtim. I oni su mrtvi samo zato što su se borili protiv velikosrpske najezde pod egidom četništva trodimenzionalnog đenerala Draže Mihailovića.

AUTOR PRIPOVJETKI

Naš junak, autor propovijetki, kako je napisao Viktor Ivančić u tekstu Strategija jergulje, i od prije znan kao trodimenzionalan čovjek sklon različitim kontroverzama i provokativnim stavovima (pisanje za Nedjeljnu Dalmaciju u njenom ustaškom periodu), koje, eto, niko ne razumije i ne shvata, jer, avaj, takva je sudbina nas neshvaćenih pojedinaca, tako je ispalio rafale novih kontroverznih misli, osjećanja i maksima. Iako toliko žestoko inteligentan i promućuran, zbog čega mu pustinjačka brada i služi na fotografijama, zaboravlja jednu stvar: ono što je zapisano, to i ostaje. Iz usmene predaje znam dosta rečenica kojih se ni VKV šovinista ne bi postidio, a pripisuju se našoj junačini, ali ih nemam u papirnatoj formi. Što bi rekli u Sarajevu: ima vremena nadoće, naletiće i ti papiri na moje oči. Kako sam reče u interviewu: nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez. Misleći na knjige ukoričenih kolumni, vjerovatno i nije mijenjao ništa bitno u tekstovima koje je stavio u knjigu. O drugim neuvrštenim tekstovima on mudro ćuti, kako i dolikuje mudracu njegovog ranga, našem stvarnom kandidatu za Nobelovu nagradu.

Čovjek sebi može sve dozvoliti, a drugima neće ništa oprostiti, to je odlika našeg genija, čiji kopernikanski obrat kreće od pisanja za Nedjeljnu Dalmaciju gdje je bio zamjenik gl. i odg. urednika pa sve do litanija o trodimenzionalnom martiru, rahmetli Draži Mihailoviću (dođe mi skoro da se rasplačem nad nesretnom sudbinom ovog 3D-šehida). Postoji mogućnost kako je Čiča, bez obzira na primamljivu literarnost, bio zaista jako dobar čovjek, tragičan lik i moguće da je mnogo voleo decu, ali su četnici pod njegovom komandom izvršili neke od najsvirepijih zločina nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu u istočnoj Bosni. U posljednjem ratu ta kravava tradicija je udarnički nastavljena skoro na istom području. Što opet nije dovoljno nego je potrebno od Čiče napraviti antičkog heroja, što je moguće koliko i drveni šporet, odnosno još je manje moguće od drvenog šporeta, jer je on moguć barem za jednu vatru. Dobar čovjek taj Čiča, al' se malo od'o genocidu, rekao bi vic.

BUDI FACA KAO YUKIO MISHIMA

Sjećam se kako smo u ratu, mi borci 5. korpusa Armije BiH, svoje neprijatelje zvali četnicima. I kako je ta riječ vremenom izgubila svoje prvobitno značenje i postala metafora (i sinonim) za sve što ima veze sa bilo kakvim oblikom zla. Naravno, naš junak (vojni obveznik i dezerter iz opkoljenog Sarajeva) to neće moći nikad shvatiti, jer je za njega rat bio samo pozornica njegovih budućih literarnih djela. U knjizi Državna tajna Semira Halilovića postoji izvještaj operativnog radnika Uprave vojne bezbjednosti (datiran 9.4.1993.) u kojem piše kako Miljenko Jergović uživa status specijalnog gosta u diskoteci SS nezvaničnog šefa Ismeta Bajramovića Ćele, te u poenti teksta stoji da je dotični: tipičan primjer novinara koji se može kupiti... To je bilo još dok je naš junak hrabro odolijevao granatama u klubu SS dobrih nekoliko metara ukopan ispod nivoa zemlje. Takva je moralna kružnica, naš čovjek, trodimenzionalni pisac na razmeđu Istoka i Zapada. I sve bi to bilo nekako polusvarljivo da, autor propovijetki, stalno ne cmizdri po novinama u pozi gigantskog moralizatora bukvalno propovijedajući, s visoka (a odakle bi drugo), kako neko treba da živi i misli u današnjem Sarajevu premda je iz njega hrabro pobjegao davne 1993., jer se, zamislite, strašno bojao granata!!! Biva drugi se nisu bojali, pa je zbog toga čitav grad zasut bijelim nišanima, krstovima i križevima, onih koji su ostali i poginuli u Sarajevu. Spisak njegovih poslanica i ispraznog drvenog pametovanja je beskrajan. O predrasudama spram sarajevskih Bošnjaka (i ne samo sarajevskih) najbolje je konzultirati tekst pod naslovom Azra objavljen u magazinu Dani, br. 192., pod uslovom da već nemate one tekstove koje je izostavio iz knjige kolumni, moram reći poprilično debilnog naziva, Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.

Čovječe! uzmi vodeni pištolj, budi faca kao Yukio Mishima, kad već to orošeno dupe Dražena Katunarića nije moglo biti. Pucaj! Ili napiši novi roman, sasvim mi je svejedno. A možeš se i prijaviti za gostujućeg profesora na akademiji za uzgoj i proizvodnju mladih četnika, koja bi uskoro trebala početi sa radom u slobodarskom Trebinju, i kako se navodi, imaće izbačaj od 10.000 mladih četničkih grla godišnje. Tu će našeg 3D-šehida izučavati kao što se izučavaju šekspirovi junaci. Za buduća pokoljenja, pardon, klanja, spremni!


ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Tour de Sarajevo, Darfur, Kabul Prijatelj i prijateljica iz mojih nekadašnjih sarajevskih dana jučer su iz Londona stigli u Sarajevo. Došli su sa danom zakašnjenja koje objašnjavaju na slijedeći način: „Uzeli smo za Sarajevo rent-a-car iz Pule u koju smo „prihajali“ avionom iz Londona. Isplati se! Avionska karta na relaciji London-Pula košta oko 40 maraka, a let od grada The Clasha do glavnog grada BiH je oko 800 maraka. I to bez aerodromskih taksi. Izgleda da je Sarajevo postalo kraj Svijeta, nešto između Darfura i Kabula.“ Slijedeći ekonomsku logiku nema sumnje da je ova konstatacija bolno tačna! Prije svega ako uzmemo u obzir podatak da se poslovna politika velikih avio kompanija već dugo oslanja na činjenicu da je Planeta, što bi rekli, „postala globalno selo“ unutar kojeg se putuje, posluje i to bez suvišnih transportnih troškova koji uključuju i nepostojanje viza, odobrenja, zelenih i svih sličnih administrativnih kartona na osnovu čega su i bagatelne cijene prevoza postale normalna stvar. Kako, recimo, drugačije objasniti da stanovnik Pariza u, naprimjer, Berlin, putuje za pet eura ili da se avionom iz Amsterdama do Barcelone stiže „čak“ za šest eura? Za razliku od običnog stanovnika civilizirane Evrope, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali kada iz BiH putuje do „drugog susjeda ili komšije“ prvo mora imati pasoš za koji će u redu stajati najmanje pet dana, a na to još čekati dodatnih petnaest dana kako bi mu vlastiti pasoš dospio u ruke. Iza toga mora pribaviti sve potrebne garancije ( koje uključuju i potvrdu da ni u snu ne smije pomisliti da se ne vrati na rodnu grudu), stati u red pred neku od evropskih ambasada i nakon višednevnog maltretiranja, stajanja, čekanja, prženja na suncu... aplicirati za svetu vizu. Ovisno od umijeća pregovaranja i utemeljenosti garantnog pisma koje prilaže u svojoj ponižavajućoj aplikaciji, prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će za željeni „šengen“ izdvojiti taman onoliko novca koliko dobrostojeći Evropljanin putujući potroši na avio karte tokom cijele godine. E, tek tada (onda kada se najmanje nada!), prosječan Bošnjak, Srbin, Hrvat i Ostali će razmišljati da li da putuje avionom, autobusom, automobilom... Od voza svakako nema ništa još od vremena kada je Radovan Karadžić srušio pruge, a Nedžad Branković i Narcis Džumhur postali „generalni željeznica“...

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!


 

30.07.2009. „Međunarodna zajednica“ u BiH štiti vlast sprječavajući socijalne nemire OHR se, dakle, ipak, umiješao u mostarski gradski politički nacionalistički glib, ali na najgori mogući način, dopustivši da ga on, poput živog blata, usisa u sebe.

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)