Kolumne

30.07.2009. „Međunarodna zajednica“ u BiH štiti vlast sprječavajući socijalne nemire OHR se, dakle, ipak, umiješao u mostarski gradski politički nacionalistički glib, ali na najgori mogući način, dopustivši da ga on, poput živog blata, usisa u sebe.

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)

29.07.2009. Socijaldemokratski politički kretenizam Nema pogubnije teorije u bosanskohercegovačkom javnom životu od one: „Svi su isti“ (što podrazumijeva – lopovi, lažovi i samo za svoju guzicu zainteresovani), čiji je prirodni nastavak, opet, ona „Nama se za koga glasati“. Kojima se, bh građanima, sugeriše da nema bitne razlike između aktera na domaćoj političkoj sceni (pripadali oni poziciji ili opoziciji), stimuliše njihova apatija i izborna i aktivistička apstinencija i cementira postojeće stanje, za sva vremena.

Ta teorija je, po budućnost ove zemlje i živote njenih građana, gora i od samog nacionalizma, koji im permanentno radi o glavi (i u čijem je okrilju i nastala, i od čijih medijskih i intelektualnih ispirača mozgova se i širi). Ona, naprosto, briše svaku mogućnost promjene, negirajući da alternativa postojećem bezumlju i vladavini mafije na vlasti uopšte postoji.

Demokratija se na taj način izvrgava ruglu a sami izbori pretvaraju u ritualno (samo)žrtvovanje pojedinca i zajednice na oltaru nacionalističke ideologije. U neku vrstu posebno poremećenog demokratskog totalitarizma, svojevoljnog biranja vlastite zarobljenosti u rođenjem definisani politički kolektivitet.

Odgovor na to čini se vrlo jednostavan – opozicija mora da (is)koristi svaku priliku, koja jos se ukaže, da pokaže i podvuče radikalnu razliku između svog i ponašanja svojih političkih protivnika. No, „krhko je znanje“. Krajnje jednostavan koncept, po kome na nerad odgovaraš fanatičnim radom, na laž istinom, na pljačku zahtjevom za njenim dosljednim kažnjavanjem, na nepoštenje poštenjem, na socijalnu neosjetljivost – brigom za ljude (itd. Itsl.), pada na krajnje banalnom problemu – ljudske nesavršenosti. Sklonost konformizmu i nesposobnost da se odoli izazovima da uradiš nešto što možeš, kad možeš, iako ne bi trebao, je upravo ono što nas vraća na početak ove priče. Neuspjeh u kreiranju, od aktuelne opozicije, neke vrste revolucionarne snage, koja će vlastitom članstvu (a prije svega rukovodstvu!) nametnuti radikalno drugačiji odnos prema svojim obavezama, svom životu i odnosu prema građanima (neku vrstu vremenu prilagođenog partizanskog morala), rezultira situacijom da su razlike, pogotovo umanjene propagandnom mašinom nacionalističke mafije (ali ne samo zbog nje), svedene na nijanse, za koje većina građana-glasača nema ni razumijevanja, niti ih takve razlike uopšte interesuju.

Za svoj radikalni iskorak, radikalni raskid sa dosadašnjom praksom, glasač zahtjeva i radikalnu razliku alternative u odnosu na postojeću vlast. Upravo zbog toga, i razočarenja nastalog, ne nepostojanjem razlike u odnosu na prethodnike, nego nepostojanjem radikalne(!) razlike, pala je Alijansa, a SDP još od tada vuče razarajuće nepovjerenje glasačkog tijela u njegovu ozbiljnost, kao prave alternative.

Upravo zato, ponašanje nekih od najisturenijih čelnih ljudi SDP-a (koje se ogleda u prihvatanju manira nacionalističke mafije na vlasti) je naprosto zapanjujuće. Frapantan izraz neodgovornosti prema svojoj ulozi u istoriji, prema Partiji i, konačno, i najvažnije, prema građanima ove zemlje.

Stupidna i potpuno mu nepotrebna svojevremena afera sa kupovinom stana, lidera SDP-a, Bešlagićevo neprihvatljivo podlijeganje opštoj atmosferi grabeža i nezasitosti u Parlamentu, nedavni fizički nasrtaj, na svoju kolegicu u tuzlanskoj Skupštini, jednog od najagilnijih SDP-ovih poslanika, kupovanje Reisove naklonosti, od strane bihaćkog gradonačelnika, i konačno, upravo lansirana afera sa podjelom regresa opštinskoj administraciji u Opštini Tuzla, koju vodi jedan od najznačajnijih SDP-ovih „igrača“, naprosto su neprihvatljivo zajebavanje ne samo sa svojom (to nije problem) nego sa sudbinom ove zemlje i građana u njoj.

Podijeliti, u ovakvoj situaciji, regrese koji dostižu cifre i preko 2.000 KM, u opštini koju „drži“ SDP, više liči na političko samoubistvo ili montirani proces, nego na rezultat vođenja politike s uključenim mozgom.

Ovo je toliko glupo, da čovjek pomisli da uopšte nije tačno, nego da se radi o izmišljanju i podmetanju političkih protivnika. Jer ovo je upravo primjer ponašanja koji vodi zaključku s početka teksta. Koji vodi rezignaciji glasača pred izbore. Koji vodi cementiranju postojećeg stanja.

A „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji!“, još davno nas je upozorio penzioner iz Utrechta.

28.07.2009. Koliko je daleko trenutak u kom ćemo zaključiti da: BiH više ne čeka?
27.07.2009. Dobro došli u Republiku Srpsku

Jedan od posebno mučnih aspekata verbalnog nasilja nove generacije srpskog nacionalizma je hinjski (ili – kvazi) pozitivizam. Kad se esencijalno zlo pokušava predstaviti kao dobro. „Demokratičnost“, „legalizam“, „patriotizam“, „prosvijećenost“, „osuda zločina“, riječi su koje u njihovoj interpretaciji bivaju zloupotrebljene, isprostituisane i obesmišljene.

I dok vam (novi srpski nacionalizam) iza leđa naivnog posmatrača plazi jezik, pokazuje srednjak, prelazi preko grla ili vam psuje majku, kad se posmatrač okrene prema njemu, zauzme pozu nevinašceta i izrazi želju da se rukujete ili izgrlite i izljubite, u znak pomirenja. I kad vi, u opravdanom strahu da vam ne slomi prste, iščupa ruku iz ramena ili vam odgrize uho, odbijete tu vrstu „intimnosti“, ispadnete „nekooperativan“ i nesklon pomirenju.

 Pritom, elementarne činjenice iz života, vaša miroljubivost i druželjubivost i njegovo registrovano siledžijstvo (ili – vaša neopterećenost nacionalnim i njegov eklatantni rasizam), u posmatračevim očima ne igraju nikakvu ulogu.

A, da bi nesreća bila kompletna, čitav koncept, tog kvazi-pozitivizma, provučen kroz nacionalistički propagandni ispirač mozgova, postaje jedan od dva paralelna (međusobno nedodirljiva) segmenta vladajuće filozofije. Pored onog koji širi mržnju i nepovjerenje i otvoreno zagovara destrukciju, ovaj segment, osim za „vanjsku upotrebu“ (za strance koji se zadovoljavaju formom i ne upuštaju u suštinu) i licemjere koji ne vole tvrdi, „brada & kama“, nacionalizam, nego preferiraju ovaj zamotan u lijepu oblandu i sa ukrasom na pakovanju, namijenjen je i za privođenje režimu onih koji nisu dio naci(onali)stičke mase, ali ne uspijevaju shvatiti razliku između orginalne lutke i loše kineske kopije kojom trujete svoju djecu (jer je napravljena od po život opasnih materijala).

Samir Šestan: Da li će i Dudaković završiti na majicama Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptuHeroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija samaticomizbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.


IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?


Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”


KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE


Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.


PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA


Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

26.07.09. Stoka

Rasprave na internetu, povodom najave da će se Visoki predstavnik umiješati da razriješi mostarski gradski gordijev čvor, ne daju nikakvu nadu. Optuživanja za trenutnu situaciju, i očekivanja od Visokog predstavnika, imaju jasne nacionalističke pozicije. „Krivi su oni drugi!“ i od Visokog predstavnika se očekuje da će donijeti rješenje koje će odgovarati „nama“ a ne „njima“.

Očekivanja da će trenutno ludilo rezultirati nečim pozitivnim – da će građani, kao, po nacionalim šavovima nepodjeljeni, kolektivitet, ustati da jebu majku svojim političarima (ne obazirući se na njihovu nacionalnu i stranačku pripadnost) - pokazuju se kao naivna.

Čitava situacija pretvorila se, ponovo, u sukob naci(onali)stičkih monolita, navijačko ludilo gomile idiota, koji ne shvataju da se dave u septičkoj jami, koju im, složno, kontinuirano i obilno, pune njihovi nacionalni izabranici. I u zlurado iščekivanje da susjedu crkne krava. „Bar 10 minuta prije moje“.

Tuga i žalost.

25.07.2009. DOSTA!

Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.


DOSTA


Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema


Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.


Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori


Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...


Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!


Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

 

 

24.07.2009. Novina hulja

 Medijsko smeće, sa kriminalnom pozadinom, poznato po reketu privrednika i javnim egzekucijama svojih protivnika, po širenju nacionalističke histerije i ksenofobije, govoru mržnje, organizovanju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista i atakovanju na ljudska prava manjina, po poslovima sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina i uslužnoj djelatnosti za rušitelje ove zemlje, uz istovremeno demoniziranje opozicije, nezavisnih medija i heroja „gerilskog“ pokreta otpora nacionalističkom i mafijaškom bezumlju, ima dva glavna principa u svom propagandnom djelovanju. Prvi je: „Napad je najbolja odbrana“. A drugi: „Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina“, što je bio jedan od temeljnih postulata nacističke propagande, Hitlerovog „ministra za propagandu i prosvjećivanje narodnih masa“, Jozefa Gebelsa.

Lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišljaju se sumnjivi putevi u inozemstvo, silovanja, islamofobija, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (???), naziva ih se opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika (???). Napadaju se i institucije države koje se usuđuju preispitivati poslovanje tog medijsko-građevinskog monstruma i sudovi koji donose presude u korist njegovih žrtava.

U sagledavanju stvarnih efekata, te propagandne mašine, čiji se proizvodi često čine tako grotesknim i očigledno konstruisanim, ličnim interesima motivisanim, i na mržnji i želji za destrukcijom zasnovanim, da čovjek postavi sebi pitanje smisla i efekata tog smeća, treba imati u vidu još jedan Gebelsov postulat: "Običan svijet je uglavnom primitivniji nego što možemo zamisliti“. A taj „običan svijet“ je i zamišljena ciljna grupa te propagandne tiskovine.

Pa tako, iz broja u broj, taj medijski siledžija, koji svoje žrtve maltretira pred, što od gluposti što od straha, zanijemjelom javnosti i atrofiranim organima pravne države, širi stupidarije o „posrnulom“ lideru opozicije koji je kriv za apsolutno sve loše što se dešava u ovoj državi (uključujući, evo ovih dana, i to što nam EK nije odobrila bezvizni režim), o „niskotiražnom i moralno uništenom Oslobođenju“, o „silovatelju“ i „udbašu“ na čelu Slobodne Bosne, o „islamofobima“ sa „60 minuta“,... a akcenat je u posljednjem ispadu ludila i mržnje stavljen na urednika Dana, koji se proglašava ogrezlim u kriminal i naziva „čovjekom huljom“, „operativcem na terenu četničkog ideologa Nenada Kecmanovića“, vrijeđa mu se majku i optužuje ga se za podršku glavnom inspektoru Finansijske policije, koga siledžija, o kome govorimo, upravo nabija na svoj medijski kolac i čereči, optužujući ga, u tom napadu kome je očita pozadina zaštita kriminala vlasnika tog propagandnog smeća, da je „završio školu za Udbine ubice u Pančevu“(???).

Jedino su svemir, ljudska glupost i Avazovo beščašće, bezgranični“, rekao bi Ajnštajn.

Faruk Šehić: Bio sam pripadnik muslimanskog korpusa Nikad mi neće biti jasno, da proživim još sto života, zašto se u srpskim medijima u BiH pripadnici Armije BiH nazivaju muslimanima, a ova vojska muslimanskom. Kad to pročitam kao što sam pročitao vijest na teletekstu RTRS-a povodom video snimaka akcije jedinica 5. korpusa na Izačiću jula 1994., gdje se spominju muslimani, a misli se na vojnike, definitivno izgubim svaku vjeru u bilo kakav oblik suživota u BiH. Rat je završio prije skoro petnaest godina, ali medijski rat se nastavlja sa ciljem da se i zatre svaki vid ideje o zajedništvu u državi BiH, time što će se ratni akteri izjednačiti, te relativizirati odnosi snaga, odgovornosti i krivice na tzv. tri zaraćene strane. Što se mene tiče postojala je samo jedna legalna i legitimna vojna strana na kojoj sam bio – Armija RBiH.

 


Generale, dugo smo vas čekali

Zadnjih godina ne prestaju medijski napadi na nju, pogotovo na njen najznačajniji i po vojnim uspjesima najpoznatiji 5. korpus i njegovog ratnog komandanta Atifa Dudakovića. Po oštrini ovih napada nimalo ne zaostaje ni hrvatska štampa, koja, kad se ukažu neki novi ratni snimci, želi zlurado dokazati kako su za skoro sve zločine počinjene nad Srbima u Kninskoj krajini odgovorni upravo muslimani iz 5. korpusa. Na kraju će ispasti kako je 5. korpus i oslobodio SAO Krajinu tako što je pobio sve srpske vojnike i civile, za razliku od HV koja je anđeoski neupitno moralna i čista. Ni u liberalnim hrvatskim medijima nikad se neće priznati da su baš pripadnici ovog korpusa, od kojih slučajno neke poznajem, oslobodili mnoga hrvatska mjesta i gradove uz granicu sa BiH, niti će se pričati o vojnom učinku ovog muslimanskog korpusa, najvećeg „diverzantskog“ korpusa duboko u zaleđini okupiranih dijelova hrvatske države. Ili podatak kako su pripadnici muslimanskog korpusa danima čekali sekularne pripadnike HV-a na Plitvičkim jezerima da bi se desio spoj dvije vojske, a zvanični susret za kamere je upriličen na mostu u Tržačkim Raštelima, na granici dvije države, kada Atif Dudaković Marijanu Marekoviću kaže: “Generale, dugo smo vas čekali.”

Ipak, nenadmašni u javnom nadrealizmu su srpski mediji kojima će svjež snimak iz Izačića leći kao budali šamar, i kao još jedna potvrda krvožednosti Dudakovića i njegovih muslimanskih hordi. Protivničku vojsku je potrebno poništiti na bilo kojem planu, pa tako i medijski prikazati neprijatelja kao rulju muslimanskih fanatika, iako, od svih ljudi koje ja poznajem iz rata, bilo živih ili mrtvih, ne znam ni jednog koji je bio formalni ili istinski vjernik. Iz tog razloga će moja knjiga Pod pritiskom na konkursu Društva pisaca BiH biti estetski i etički diskvalifikovana, jer moji likovi previše piju, i psuju boga, a po tom članu žirija borci Armije BiH posjeduju nedodirljivu svetost i nepogrešivost. Ovaj bošnjački književni nacionalista ima istu optiku ratnih dešavanja kao i srpski medijski snajperista, obojica žele vidjeti u stvarnosti ono što su zamislili u svojim glavama. A ratna zbilja je nešto sasvim pedeseto, ona je mjesto na kojem ni jedan ni drugi nikad nisu bili.

Glavna težnja srpsko-hrvatskih nacionalista jeste prikazati Armiju BiH kao kukavičku, nesposobnu, izdajničku i zločinačku vojsku, vojsku koja u potpunosti liči na bošnjački narod iz najcrnjih stereotipa srpskih i hrvatskih fašista. Jer im je to opravdanje za rat, i dokaz kako se ovdje radilo o građanskom ratu, a ne o dvostrukoj agresiji iz susjednih država.

Bespredmetno je objašnjavati nepismenim i zlonamjernim ljudima razliku između religijske i etničke pripadnosti. Ili kada bi se u bosanskim medijima pripadnici VRS-a stalno nazivali pravoslavnim fundamentalistima, četnicima, koljačima, palikućama, jer je čitav vrh Vojske Republike Srpke trenutno u Haagu sa optužbama i presudama, koje su utemeljene na ključnim riječima: masovna ubistva, progoni, paljevine, silovanja. Sve bi lakše stalo u jednu riječ: genocid. To bi onda bilo nazvano revanšizmom u medijskom ratu. Uvijek ću se osjećati čudno kada pročitam da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa i muslimanske Armije BiH, jer po definiciji svaki Bošnjak je neminovno vjernik, znači musliman, i kao takav oličenje vjekovnog neprijatelja, dalekog rođaka poturice koji je, nekada davno (tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo – kako je minucizno primijetio Miljenko Jergović), u maglovitim i starostavnim vremenima izdao svoju originalnu vjeru i postao musliman, a taj grijeh se nikad ne prašta, čak ni u 20. ili 21. vijeku.


Bodrijarovski simulakrum

U vrijeme akcije Tigar – Sloboda '94. bio sam u rehabilitacionom centru Gata baš u neposrednoj blizini Izačića, mjesta gdje će se odigrati ova akcija ravna zapletu nekog spaghetti westernu. Bio je to jedan od najtajnovitijih manevara našeg korpusa za koji skoro niko nije znao. Širile su se glasine kako je Bugar pao u ruke autonomaša, a Gata slijedeća dolazi na red. Panika gotovo da je zavladala u centru gdje smo se nalazili, mi ranjenici sa teškim povredama ruku i nogu. Čak ni konobar Meho, u holu centra gdje smo pili kafu, nije nam htio ništa reći iako je znao pravu istinu, jer je to jutro došao iz gorućeg Bihaća. U Bihaću su palili gume kako bi prikazali ulične borbe između građana koji masovno prilaze Fikretu Abdiću i onih lojalnih Armiji BiH. Bio je to savršen bodrijarovski simulakrum, prezentovanje lažne i iskrivljene stvarnosti u koju su Abdić i njegovi vojnici začas povjerovali, jer su oni, u tom filmu, bili prljavi i bradati negativci kao u spaghetti westernu. Način na koji su ga autonomaši popušili je zaista bio filmski spektakularan. Tako da je 5. korpus tada profitirao sa kamionima oružja i bonusom prijeko potrebne municije. Dok su se negativci mogli diviti vlastitoj naivnosti i porazu.


Đogo s fesom

Znači da sam bio pripadnik muslimanskog korpusa od 21.04.1992. do 30.11.1995., a da to suštinski nisam ni znao. Ovu činjenicu sam saznao iz srpskih medija debelo nakon rata. Famoznu CPT (koju smo latinično fonetski izgovarali), u Sarajevu znanu kao Srna, rijetko smo gledali, jer nije bilo toliko električne energije. Jednom sam vidio Ristu Đogu sa fesom na glavi i lupom u ruci kako traži Žepu na karti Bosne i Hercegovine. Drugi put sam vidio desetine leševa poginulih boraca 4. korpusa u nekom proboju prema istočnoj Hercegovini, mislim da je bilo preko 90 mrtvih. Poredali su ih kao trupce na asfaltnoj cesti. U pozadini su se čuli pucnji i glas bradatog poručnika Radovića, četničkog dobrovoljca, koji nam objašnjava da je u toku čišćenje terena od zaostalih turaka. Zatim je Radović pokazivao RPG raketu sa arapskim slovima kao eklatantan dokaz o rasnom, nacionalnom i vjerskom identitetu mrtvih tijela, samim tim i razloga zbog kojeg su i ubijeni. Poslije je na ekranu išao dug spisak naših ubijenih boraca, najfrekventnije prezime je bilo: Boškailo.

Kod nas je najbolje kotirao radio kao pravi ratni medij, jer je za njegov pogon bio dovoljan i običan akumulator. Slušalo se sve i svašta, od srpskog radija Korenice gdje bi djeca znala upućivati čestitke Zlatnim ljiljanima, jer su oni u Korenici slušali program ratnog radija Bihać, pa sve do radija Rijeke, čiji spikeri su imali nestvarne glasove sa dalekih planeta za čijom slobodom smo čeznuli. Bilo jednom na divljem Zapadu Republike Bosne i Hercegovine.

(zurnal.info)

23. 07. 2009. Nova peticija Na javnoj sceni su 2 peticije u vezi izražavanja nezadovoljstva građana BiH odlukom Evropske komisije o nestavljanju BiH na listu zemalja koje imaju šansu da za njihove građane od početka naredne godine budu ukinute vize za putovanje po zemljama Evropske unije.

Jedna, ona koju je pokrenuo Avaz, pod sloganom „Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, služi za manje-više otvoreno amnestiranje ovdašnje vlasti od odgovornosti za stanje u zemlji, (pre)usmjeravanje opravdanog nezadovoljstva građana, prema Evropskoj uniji, i za provociranje paranoje i nacionalističke, ksenofobne histerije, u kojoj se Evropu naziva antibošnjačkom, antimuslimanskom, zločinačkom, bezosjećajnom i naklonjenom koljačima Bošnjaka.

Druga, pokrenuta od Fondacije „Heinrich Boll“, čiji su motivi za pokretanje bili mnogo moralniji, i koja je samo željela evropskim institucijama signalizirati potrebu preispitivanja moralnih aspekata i mogućih negativnih efekata donošene odluke, bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti, postala je, na neki način, žrtvom agresivne kampanje one prve. I pokušaja nekih medija da se toj kampanji parira.

No, kako je i predstavnik Fondacije, suočen sa neočekivanom masovnošću podrške (svojoj) peticiji, a s očitom zabrinutošću da ona ne bude doživljena na identičan način kao i Avazova, upozorio da „ovo naše pismo ne amnestira bh. političare od njihove odgovornosti“ a iz internet portala koji je radio na prikupljanju podrške ovoj peticiji izjavili da su "svjesni da nikakve peticije, saopštenja i glasanja neće promijeniti čvrste odluke Evropske komisije oko liberalizacije viznog režima za BiH“, više je nego očit učinjeni promašaj. Ili bar potreba da se na javnoj sceni pojavi još jedna, treća peticija, sa identičnom željom izražavanja nezadovoljstva građana BiH (i viznim režimom, ali i svim drugim problemima s kojim su suočeni) ali sa sasvim drugačijim ciljem.

Peticija, pod sloganom: „Ostavimo Evropu na miru. Protestvujmo protiv naše stoke na vlasti!“, kojom će se građani BiH pozvati da prikupljaju potpise za zahtjev da nam se aktuelna vlast (koja je jedina odgovorna za sve naše probleme) hitno makne s očiju (ostavkama, smjenom, prijevremenim izborima, protjerivanjem,...) i izraze spremnost da, ako potpisi ne budu dovoljni, svoj zahtjev ponove i na ulici – demonstracijama. Koje svakako treba da počnu kao mirne. A nek nesposobna, neradnička, lopovska i štetočinska vlast, svojom reakcijom, odredi da li će kao mirne i završiti.