Kolumne

22.07.2009. Gašenje vatre benzinom?

„Mi se ne želimo miješati u politiku, samo tražimo naše četri zarađene plate i rješenje naših problema“, riječi su predstavnika sindikata vatrogasaca, koji je, u sklopu borbe za rješenje svojih problema odnosno u znak protesta zbog neusvajanja budžeta Grada, u saradnji sa radnicima gradske uprave, blokirao prometni put M17. I pritom se, za rješenje problema, obratio, kome drugom, nego – Visokom predstavniku.

Tako karakteristično za stanovnike ove zemlje, koji se ponašaju kao da su pali s Marsa. I ne shvataju osnovne pojmove.

Pa nije politika apstraktna kategorija, nevezana sa životom i namijenjena intelektualnom masturbiranju povlaštene kaste, nego upravo oblik društvene djelatnosti čiji je cilj rješavanje problema zajednice. Donošenje odluka koje će težiti zajedničkom dobru, kroz rješenja koja se smatraju racionalnim i ispravnim.

Upravo je kombinacija dva, na ovim prostorima zastrašujuće raširena, idiotska pogleda na tu čovjekovu naprostu nužnu djelatnost (moraš se baviti njome da se ona ne bi bavila tobom) i razlog zašto nam se zemlja, i mi u njoj, nalazimo u ovakvom stanju. Prvi je stav onih koji „ne žele da se bave politikom“, tzv. apolitičnost, čiji je rezultat da oblikovanje zajednice u kojoj živiš i odluke koje su obavezujuće i za tebe, vrše i donose drugi (prema svojim željama i interesima). Drugi je tretiranje politike kao neke vrste mitske borbe između „naših“ i „njihovih“, koja nema veze sa stvarnim, svakodnevnim životom, niti na njega treba da se odražava.

E, upravo takav mentalni sklop, građana ove zemlje, i stvara ovakvu vlast kakvu imamo i toj vlasti omogućava da radi šta god joj padne na pamet, bez elementarne odgovornosti i straha da će takvo ponašanje biti sankcionisano. Institucionalno (sudskim presudama ili gubitkom izbora) ili vaninstitucionalno (demonstracijama, barikadama, kamenom i molotovljevim koktelom).

Građani ove zemlje, naprosto, na izborima i ne biraju političare koji će rješavati njihove probleme. Oni između problema i politike, zapravo, kao što vidimo i iz ovog „vatrogasnog slučaja“ i ne vide vezu. Zato i imamo situaciju da se za rješenje svojih problema (bilo da se radi o platama, vizama, ljudskim pravima ili socijalnoj pomoći) obraćaju – Visokom predstavniku. Ili vladama Evropske unije, američkoj administraciji, Dalaj Lami... Svima, dakle, osim onima čiji je to zaista posao. I kojima je jedino logično da se obraćaju i od kojih imaju puno pravo nešto da zahtjevaju. Svojim političarima.

Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji

 Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji

 

Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.


Njegovanje tradicije


Nakon pojedinih novinara i kompletnih medija, poznatih po kritičkom pristupu našoj stvarnosti, koje je prljava kampanja čelnika Islamske zajednice i njihove optužbe za islamofobiju, dovela do opsadnog stanja i 24-eročasovne policijske zaštite, zbog prijetnji smrću, koje su dobijali od fanatika, s kojim je IZ koketirala i od njih (i njihovih prijetnji) se nikad ogradila nije, na red je došao još jedan pripadnik „kršćanske“ manjine u Sarajevu kome treba pokazati čuvenu bošnjačko-muslimansku „toleranciju“. I začepiti mu usta.

Tradicija bošnjačko-muslimanskog obračunavanja sa bh intelektualcima, književnicima i uopšte ljudskim vrijednostima ove zemlje, koji ne pripadaju „muslimanskom kulturno-povjesnom krugu“ krenula je, inače, sa poratnim napadom tadašnjeg SDA-ovog mlađahnog polit-komesara, a sada već postarijeg antisekulariste, ideologa ekstremista i zagovornika islamske diktature u BiH, Džemaludina Latića, na nikog drugog do legendu intelektualnog otpora fašističkom agresoru, i moralnu gromadu, pjesnika Marka Vešovića. Vremenom su se na meti našli gotovo svi, pogotovo oni koji su se u nekom trenutku usudili kritički (pored redovnog seciranja „svojih“) osvrnuti i na neku pojavu unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa. Ali, nikad dosad napad, i ozbiljna prijetnja u njegovoj pozadini, nije imao tako jasan vjerski karakter.

Željko Ivanković, pisac, književni kritičar, esejist i kolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami.

 

Peace, brothers


Na Ivankovića se, zbog kritičke reakcije, i nabrajanja niza stupidarija aktuelnog vršioca dužnosti Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH (s akcentiranjem veličanja otomanskog osvajača, Sultana Mehmeda II El Fatiha), i kratkog časa istorije, održanog u tom kontekstu, sručila odista zavidna količina uvreda i optužbi.

Njegovo spominjanje istorijskih fakata (kojim se suprotstavio Reisovom tretiranju, u najmanju ruku, kontroverznih istorijskih ličnosti, sa kompleksnom biografijom – bezgrešnim svecima) proglašeno je „najbezočnijim lažima koje kao da su iskočile iz kosovskog mita o krvoločnim Turcima ili izvještaja kakvog papinskog uhode“, „napadom na islam“, „nizom uvreda na račun islamske tradicije i uopće uglednika“, turkofobijom i islamofobijom.

Ivanković je nazvan (i) inkvizitorom, koji je - tvrdnjom da je Mehmed II bio zavojevač, rušitelj Bosanskoga kraljevstva, zatirač, okupator, zlotvor(...), a Gazi Husrev-begotimač imanja bogatijim katolicima koji su odbijali uzeti islam, pa je iz tih i sličnih "gazijskih djela" (ideološkoga terora i notorne pljačke!) stvarao vakufe i tako silom, mačem, širio islam” - „na krajnje neprimjeren način pokušao problematizirati dolazak islama na prostore BiH“ (iako svi znamo da su ga donijele rode, je li? drito sa Woodstocka). Njegovo pisanje stavljeno je u kontekst „pljuvanja po islamu poznatog još iz doba križarskih ratova“.

Cerić, koji svaku kritiku konkretnih, moralno i zakonski nedopustivih, djela, pojedinaca iz Islamske zajednice (kao što je svojevremeni slučaj pedofilije u Gluhoj Bukovici), naziva islamofobijom i huška ubice na novinare, proglašava se promotorom tolerancije, a Ivankovićevo navođenje istorijskih fakata i Cerićevih javnih izjava – notornim podvalama.

Raspisivači javne potjernice za Ivankovićem, pripadaju, kao i Reis, paralelnom, autističnom, svijetu, u kome su notorni osvajači i zločinci (čija zlodjela je, eventualno, moguće shvatiti samo u kontekstu vremena u kome su se dešavala) - pozitivne ličnosti, veliki bosanski dobrotvori, poznati po toleranciji i humanosti (otomanskog porobljivača pokušava se predstaviti takoreći, kao hipika, koji je lutao svijetom, i pušeći travu sa stanovništvom zemalja u koje je dolazio, isto preobraćao na islam). Po ovim ljubiteljima „Zone sumraka“ i bajki za djecu i odrasle, Osmanlije, od stanovništva u BiH(?), nisu dočekani kao agresori nego „kao osloboditelji. Donosioci najpoštenijeg moralnog i socijalnog poretka.“ Otprilike, dakle, kao Amerikanci u Iraku?

Tragikomedija ovog medijsko-vjerskog odstrjela je u tome da se Ivankovića optužuje za „mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti“ iako je on zapravo samo reagovao na Cerićevu mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti.


Opasno baljezganje


U skladu sa balkanskim mentalitetom, koji nalaže da se bilo kakvo neslaganje sa nečijim mišljenjem završi patosiranjem protivnika, upotrebom svih raspoloživih sredstava, Ivankovićeva reakcija na Reisove izjave i ponašanje (koje su na sramotu Bošnjaka-muslimana, prije svega, ali eto, i Ivanković se osjetio pozvanim reagovati), dovedena je u vezu sa velikosrpskom zločinačkom ideologijom i propagandnim djelovanjem. Potpuno van konteksta, u cilju Ivankovićeve diskvalifikacije i povećavanja stepena opasnosti po njegov fizički integritet (kao i u svojevremenom slučaju Queer festivala, obilježi se meta i medijski huška masa, dok se ne pojavi grupa spremna za činjenje zločina), pomenuti su neki od najcrnjih primjera velikosrpske naci(onali)stičke propagande.

A onda i... genocid.

Nemoralna stoka, kojoj ništa nije sveto, u odbranu glupaka koji nas sramoti po svijetu, nudeći „srpsko-bošnjački dijalog (između Predsjednika(!) Srbije i Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH), nazivajući Tursku našom majkom, pišući pisma američkom predsjedniku i nudeći mu se za posrednika u dijalogu sa Iranom, koji sebe kandidira za evropskog muftiju, a na ekonomskim forumima na kojima države i građane predstavljaju njihovi političari, nas predstavlja Reis (kao da smo zaostala plemenska zajednica),... ide tako daleko da pisanje Željka Ivankovića naziva uvredom „onima koji su krvlju hiljada šehida i nedužnih civila uspjeli sačuvati BiH, onih što su razlog što ova zemlja uopće postoji.“

A odstrjel se završava riječima: „Duh Lazara i mahanje njegovim moštima te pozivanje na osvetu „ostacima turskog okupatora“ i danas prijeti iz Ivankovićevih tekstova. Pogubnost ovakve mitomanije svjedoče hiljade nišana nevino ubijenih žrtava Srebrenice, koji su ispaštali samo zato jer im je neko nalijepio etiketu „ostataka okupatora“. Da li je toga svjestan književnik Ivanković u mjesecu u kojem su Bošnjaci sahranili posmrtne ostatke više od 500 novih „ostataka okupatora“, a povampireni četnici ponovo orgijaju na Drini?“


Jedino su svemir i ljudska glupost bezgranični


U osnovi priče, osim pokušaja da se brani jednog štetočinu na čelu Islamske zajednice (identičnog političkim štetočinama koji vode zemlju u propast) leže kompleksi (ali koje Bošnjacima ne nameće Ivanković, nego Reis i njegovi propagandisti) i nedostatak vjere. I njena zloupotreba. Te, prevaziđeni koncept tretiranja vjere kao nečeg u čemu se čovjek rađa a ne stvari individualnog izbora.

Primitivna balkanska opterećenost društvenom (pra)istorijom, nacionalnim mitovima i legendama, čovjekov odnos prema vjeri smješta u kontekst oružja i municije nacionalnih monolita u sukobu. Vjera se tretira kao segment kompetitivnog prestiža. Kao jedan od dokaza prava na tlo, u naci(onali)stičkim teorijama, kojim se dave ovi prostori.

Pritom, u ekstremnoj manifestaciji gluposti bošnjački nacionalisti, i njihov ogranak unutar Islamske zajednice, potpuno preuzimaju rasisistički i nacionalistički diskurs propagandne mašine velikosrpskog zločinačkog projekta, i svojim načinom razmišljanja i djelovanjem, zapravo, služe tom projektu.

Umjesto da vjeru tretiraju u savremenom konceptu ljudskog prava (a državu u građanskom smislu), oni bauljaju istorijskom močvarom, pokušavajući opovrgnuti neopovrgivo i u istinu pretvoriti vlastitu verziju nacionalističkih mitova. Ulaze u em glupo em takmičenje u kome, zapravo, ne mogu pobijediti (što zbog toga što pristaju na takmičenje u pogrešnoj disciplini, što zbog toga što u takvim takmičenjima, zapravo, nema pobjednika – svi su gubitnici).

Ako se krenemo vraćati u prošlost, i dokazivati ko je prvi bio tu, doći ćemo do ameba. A svi znamo da su tu prve bile srpske amebe.“ reći će svojevremeno, cinično, Aleksandar Tijanić. Poenta? Svi znamo da ima budala koje tvrde da je Bog Srbin, Hrvat, Židov, Bošnjak,... Ali sa takvima se ne ulazi u raspravu. Naprosto ih tretirate kao budale. Inače budalom postajete i sami. Upravo onako kako budalu od sebe pravi Reis Cerić, tvrdnjama da nam je Turska majka, da je tuđinski okupator Bosne, bio njen oslobodilac, dobrotvor i primjer tolerancije, i sličnim. Da se sad zahtjevima za integracijom šerijata u Ustav BiH, pozivima jednom od bošnjačkih političara da on (sam) napravi novi ustav, imenovanjem predsjednika partija ili drugim oblicima miješanja u politički život zemlje, ne bavimo. To su ipak gluposti druge vrste.

(zurnal.info)

21.07.2009. Signali u (tamnovilajetnoj) noći

Amnestiranje lijene, nesposobne, pohlepne, prema svojim građanima bezosjećajne, u kriminal i korupciju ogrezle, vlasti, se nastavlja. U velikom projektu medijsko-propagandnog sluđivanja naroda, u kome razni faktori učestvuju iz različitih razloga (uglavnom krajnje sebičnih) kompletna, godinama nakupljana, negativna energija građana ove zemlje, upravo u trenutku kad se očekivalo da će konačno eruptirati i pomesti nacionalističku mafiju sa vlasti, nastoji se (pre)usmjeriti i sručiti na glavu Evropskoj uniji.

Umjesto stvarnog neprijatelja, što je građanima BiH, zapravo, njena vlast, izmišlja se nepostojeći, vanjski – Evropska unija.

Odluka Evropske komisije da Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju stavi, a BiH ne, na listu za najskorije odobrenje bezviznog režima naziva se „lošim signalom“, u potpunosti se ignorišu činjenice (kao što je ona da čak i da smo stavljeni na bezvizni režim, niko ne bi mogao izaći iz zemlje, jer je naša nesposobna vlast tek naručila štampanje biometrijskih pasoša, za razliku od Srbije koja ih je već izdala skoro milion) a principijelna podrška mnogobrojnih prijatelja iz evropskog političkog, medijskog i intelektualnog establišmenta, zloupotrebljava se za raspirivanje antievropskih osjećanja i prikrivanje (isključive!) odgovornosti lokalne vlasti za trenutno stanje.

To je vrlo loš signal“, dakle? Možda? Ali još gori bi bio da nas puste samo zbog „lošeg signala“. Jer bi to onda bio „dobar“ signal našoj vlasti da ne mora apsolutno ništa raditi („jer nas svejedno moraju pustiti“). A građanima ove zemlje da i dalje mogu biti neodgovorna stoka, koja uporno glasa za dokazane štetočine, neradnike i kriminalce.

Zaboravlja se, naime, da je upravo tvrdoća u zahtjevima i javni pritisak izazvan jasnoćom odgovornosti, u više navrata uzrokovao da naša vlast u nekoliko dana uradi ono što je do tad razvlačila mjesecima, pa i godinama. I nastavila bi razvlačiti u nedogled da nije stavljena pred zid. Zajedničkim pritiskom Evrope i svojih birača.

I upravo u tome se krije opasnost masovne antievropske histerije koju provociraju neodgovorni mediji i zaštitnici vladajuće nacionalističke mafije. Razbija se jedina snaga koja, zajedničkim djelovanjem, može nešto promijeniti i natjerati ovdašnje političare da rade.

Umjesto toga, nudi nam se ksenofobna samoizolacija i valjanje u nacionalističkom blatu i samoubilačko stavljanje na milost i nemilost ovdašnjoj vlasti.

Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, kaže jedan od aktuelnih populističkih slogana, kojim se podilazi masi. No, stvari baš i ne stoje tako. Ako je ko zaslužio geto, to su upravo građani BiH, koji već 2 desetljeća pokazuju takav stepen neodgovornosti i suicidalnosti, da je priča o zaslugama, naprosto, besmislena. Građani kojih se ne može skupiti više od par stotina na protestima protiv zločina i kriminala na ulicama njihovih gradova, protiv nesposobne i korumpirane vlasti, protiv prijetnji smrću medijskim i herojima unutar policijsko-sudskog aparata, protiv PDV-a na hljeb i lijekove, protiv odgovornih za smrzavanje po stanovima, protiv divljanja cijena, protiv... poniženja i beznađa. Građani koji uporno biraju identične stranke na vlast, pritom se priglupo nadajući da će im biti bolje,... i nisu zaslužili ništa drugo.

Uostalom – ne mogu o tome da nisu zaslužili geto, pričati oni koji su se svojevoljno zatvorili u nacionalne torove.

20.07.2009. Dvostruki standardi

Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.

Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.

Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.

U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.

Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.

A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.

Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.

Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.

Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.

Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“

Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.

Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“

Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.

19.07.2009. Protivustavna demokratija

Idiotizam i šizofrenija, pojmovi su koji najbolje ilustruju ponašanje onog što se zove bošnjačkim političkim partijama u BiH.

U zemlji koju na okupu drži samo „međunarodna zajednica“, čije je pitanje opstanka direktno vezano za poštovanje zakona, i čiju budućnost može obezbijediti samo dosljedno poštovanje nacionalnih i ljudskih prava u njoj, bošnjački politički predstavnici rade protiv svega nabrojanog.

Provlačeći se u sjeni agresivnog srpskog nacionalizma, koji privlači pažnju svojom teatralnošću i ekstremnošću, bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, u suštini, rade identičnu stvar – ignorišu odluke Visokih predstavnika, krše Ustav i narušavaju koncept nacionalne ravnopravnosti. Razaraju državu, dakle. Zadovoljni pritom što na „drugoj strani“ imaju rasističku budaletinu i notornog siledžiju, na koga mogu svaliti svu odgovornost.

Samo posljednja u nizu neshvatljivih, po državu i njene građane ekstremno štetočinskih, odluka bošnjačkih vladajućih nacionalista, je da prigrabe polovinu od 6 precizno navedenih funkcija u Federaciji BiH, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2.

Izborom bošnjačkog Premijera Vlade FBiH, uz izostanak ostavke na jednu od druge dvije funkcije koje drže, nastavlja se kontinitet protuustavnog djelovanja bošnjačkih političara. I nacionalistička prijetnja suštini i opstanku multietničkog društva. A time i države.

Oni, naime ruše Ustav na najosjetljivijem mjestu, onom koji je, nakon Dejtonskog aminovanja ratnog čerečenja zemlje, naknadnom intervencijom „više sile“ (oličenoj u Visokom predstavniku Wolfgangu Petrischu), vratio konstitutivnost naroda na cijelom teritoriju BiH. Čime je, bar formalno, Republika Srpska, od, u Dejtonu, legalizovanog ratnog plijena jedne etničke skupine (odnosno zločinačke nacionalističke mafije koja se iza nje zaklanja), pretvorena u multietnički entitet.

Pomenuta šizofrenija u bošnjačkim nacionalnim partijama bolno je vidljiva upravo u ovom trenutku, kada bošnjački politički predstavnici u Republici Srpskoj protestvuju zbog ugroženosti svojih nacionalnih prava i ignorantskog i prevarantskog odnosa predstavnika tamošnje nacionalne većine. Inače krajnje opravdani zahtjevi za poštovanjem nacionalne ravnopravnosti u Republici Srpskoj, devalvirani su nepoštovanjem te ravnopravnosti u Federaciji, upravo od stranaka čiji predstavnici u RS tu ravnopravnost zahtjevaju. Čime se dovodi u pitanje sve. Uključujući i iskrenost tih zahtjeva u RS-u.

Činjenicu da se, u Federaciji BiH, nalazimo u protuustavnoj situaciji, politički faktori potpuno ignorišu, relativiziraju i odgovornost za nju prebacuju na druge. Da Federalna televizija (koja, za razliku od tvrdog režimskog, nacionalističkog RTRS-a, pokušava da zaista djeluje kao javni servis građana, van direktne kontrole vlasti), ne potencira ovo pitanje, ono u javnom životu ne bi ni postojalo. I (bošnjački) političari se na njega uopšte ne bi obazirali. Uostalom, njihov stav najplastičnije je izrazio jedan od poslanika u federalnom parlamentu, koji je na upozorenje o kršenju Ustava, izjavio, parafraziram: „Pa nećemo valjda samo zato što se time krši Ustav, sad za Premijera, umjesto Bošnjaka, imenovati Srbina?“ S druge strane, novoizabrani premijer na pitanja o načinu prevazilaženja ove protuustavne situacije ne želi govoriti. „To je stvar dogovora stranaka“, kaže.

I u tome je zapravo ključ. Bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, nikad nisu prevazišli „minder politiku“ neformalnih centara moći i antisistemskog djelovanja, svog rodonačelnika, i do dana današnjeg ne shvataju da poštovanje zakona i Ustava (a pogotovo njegovih odredbi koje garantuju ravnopravnost naroda i ljudska prava građana) nije stvar „dogovora stranaka“, nego pitanje života i smrti ove zemlje.

18.07.2009. Ateističko-teroristička zavjera protiv muslimana u BiH

Rijaset Islamske zajednice je, u povodu masovne tuče sa tragičnim epilogom, u Mostaru, izdao saopštenje iz koga bi neupućeni stranac shvatio da su muslimani u Federaciji BiH ugrožena manjina, koju na svakom koraku šikaniraju, proganjaju, premlaćuju,... i kojoj je potrebna policijska zaštita da bi mogli slobodno da ispoljavaju svoja vjerska osjećanja.

Napad na vjernike po povratku s namaza je zastrašujuća stvarnost s kojom se muslimani ovih prostora suočavaju...“, tvrdi Rijaset, pretvarajući, izolovani incident, kome se još ne zna ni uzrok ni tok, u masovnu pojavu, s (anti)vjerskom pozadinom. Ne ulazeći u to da Rijaset, u trenutku dok policija još istražuje čitav slučaj, presuđuje ko je žrtva a ko napadač, indikativno je da žrtvom napada imenuju „vjernike po povratku s namaza“, čime se sugeriše da su oni i napadnuti samo zato što su vjernici i što su upravo klanjali u džamiji.

Logičan zaključak, koji proizilazi iz saopštenja Rijaseta, je da su napad izvršile militantne skupine nevjernika. Takoreći ateisti-teroristi. Koji sprovode stravičan teror nad vjernicima u BiH.

Zbog čega Rijaset IZ „izražavajući nadležnim sigurnosnim organima zabrinutost za sigurnost i dostojanstvo muslimana, traži osiguranje uslova u kojima će biti dosljedno poštovana sigurnost muslimana i neometano uživanje vjerskih i građanskih prava.“ (???)

Zanemarimo sada da Rijaset ignoriše stvarnost, u kojoj je nasilje redovna pojava, da se, na ulicama naših gradova, kriminalne skupine obračunavaju automatskim oružjem i bombama, da nam spaljuju starice i ubijaju djecu u tramvajima, da nam fašističke horde vjerskih ekstremista premlaćuju učesnike i posjetioce kulturnih manifestacija i na smrt osuđuju pripadnike manjina itd. itsl. i zanemarimo da im je zastrašujuće postalo tek kad je neko „napao“ grupu „vjernika po povratku s namaza“, te da od nadležnih organa traže sigurnost za – muslimane (pa neće valjda za kršćansku djecu i starice? ili „pedere“? sekulariste, nevjernike, nacionalne i vjerske manjine,...? sve građane, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, pol, seksualnu orijentaciju, izgled,... ?). Zanemarimo sve to, što je inače nezanemarivo (i što pisce ovog saopštenja iz Rijaseta IZ razotkriva kao ograničene, isključive, segregaciji sklone, spodobe s nedostatkom elementarnog osjećaja ljudskosti) i koncentrišimo se na ono što je, zapravo, najvažnija poruka ovog saopštenja.

Rijaset, naime, zahtjevajući, od nadležnih sigurnosnih organa(!), zaštitu „sigurnosti i dostojanstva muslimana“, navodi: „...a preduslov toga je zaustavljanje dominantnog govora mržnje i kampanje kakvu evropske sigurnosne i društvene institucije kvalificiraju islamofobijom“.

Napad na vjernike“ i tragičnu smrt mladog čovjeka, Rijaset, sa odsustvom elementarnog takta, morala i pijeteta prema mrtvom, koristi kao dobrodošlu priliku za obračun sa medijskim kritičarima mahinacija i skandaloznog i nemoralnog ponašanja pojedinih visokih zvaničnika Islamske zajednice, proglašavajući ono što se desilo (a o čemu javnost još nije valjano informisana) – „posljedicom višegodišnje organizirane političko-medijske kampanje, širenja straha od vrijednosti islama i njegovih institucija, sijanja mržnje, huškanja i besprizornog sataniziranja IZ i islamskih autoriteta.“

Rijaset islamske zajednice, dakle, tragični incident u Mostaru koristi za pozivanje „nadležnih sigurnosnih organa“ da se obračunaju s – novinarima i intelektualcima koji kritikuju ponašanje Reisa Cerića i nekih drugih visokih zvaničnika Islamske zajednice. A pisanje o pedofiliji i razvratu unutar islamske uleme, o gradnji basnoslovno skupih dvora prljavim i krvavim parama, i to u situaciji kad im se sve veći broj vjernika bori za golo preživljavanje, o vehabijskom batinaškom divljanju ulicama glavnog grada i zastrašivanju „tradicionalnih vjernika“, o otvorenim prijetnjama sekularnom, demokratskom uređenju zemlje i kršenju ljudskih prava itd. itsl. naziva „širenjem straha od vrijednosti islama i njegovih institucija“.

Rijaset bi, svojim totalitarnim, udbaškim mentalnim sklopom, da im te i takve, koji im uznemiravaju „stado“, ušutkaju sigurnosne službe, pošto to nije uspjelo prijetnjama smrću, koje su inspirirane upravo „sijanjem mržnje, huškanjem i besprizornim sataniziranjem“ medija i novinara, od strane „IZ i islamskih autoriteta“.

Samir Šestan NACIONALISTIČKA HISTERIJA: Smrt EU, bezvizni režim narodu

Postoje teoretičari koji smatraju da ni jedna država (pa ni otvoreno totalitarna) ne može postojati bez određeneproizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u „zbunjeno stado pasivnih posmatrača!“. Ovaj mehanizam, u domaćim okvirima poznat pod nazivom „Jebo lud zbunjenog“, usljed organizovanja „proizvodnje“ po zasebnim nacionalnim javnim kućama, u našoj višenacionalnoj zajednici za posljedicu nema „proizvodnju pristanka na državu“, jer to i nije cilj domaćih jebača, nego „proizvodnju pristanka na samo jebavanje“ i pretvaranje u stado. S kojim će onda vlasnici kupleraja i organizatori ovog masovnog, ginisovskog hepeninga, raditi šta im padne na pamet.

Nek nam živi, živi (propagandni) rad

Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno. Ona se, u svom djelovanju, prilagođava kretanjima na društvenoj sceni i kanališe razočarenja javnosti, sprječavajući je da „odluta“ u „pogrešnom smjeru“. I najveća razočarenja i erupcije negativne energije ne završavaju tako u prirodnom raspletu – odlaskom vladajućih stranaka i dolaskom opozicije na vlast. Ne, u bosanskom modelu demokratije, koji najviše podsjeća na koncept „pluralizma samoupravnih interesa” unutar nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (koga je bivši totalitarni režim nudio kao zamjenu za višepartijski sistem), smjena vladajuće garniture, podrazumijeva samo odlazak određenih pojedinaca iz vladajuće partije ili koalicije i dolazak drugih, iz iste partije i koalicije. Opozicija u toj priči nikad(!) nije (prihvatljiva) opcija. Osim ako, kao u slučaju SNSD-ovog preuzimanja vlasti, nije „veći katolik od samog pape”, tj bolji zaštitnik zločinačkog nasljeđa i kriminalna organizacija većeg stepena od one čiju teritoriju preuzima. Osim ako, dakle, i nije (stvarna) opozicija, nego tek jedna od frakracija unutar u suštini jednopartijskog nacionalnog poretka.

Dok je propagandna mašina u Republici Srpskoj (sačinjena od mreže medija pod kontrolom režima), za koju je njen, rasističkim ispadima skloni, gazda upravo izdvojio dodatno mito, odvajajući od usta gladnima i iz bočica sa lijekovima bolesnima, u svom služenju režimu i „odbrani nacionalnih interesa”, što je eufemizam za prikrivanje nevjerovatne pljačke mafije na vlasti i destrukciju zemlje, prilično sirova i očita, način na koji u Federaciji isti posao - pretvaranje javnosti u zbunjeno stado pasivnih posmatrača (i po potrebi aktivnih idota) - radi Avaz, kao glavna propagandna mašina na ovom dijelu države, mnogo je kompleksniji, pa često i sofisticiraniji.

Avaz nema vidljivog direktnog političkog gazdu, stalnog partnera u vidu konkretne osobe. On se ponaša kao jedan od onih strojeva iz science-fiction priča ili filmova, konstruisan sa zadatkom, koji se onda oteo kontroli i nastavlja misiju, ne obazirući se na svoje kreatore. A misija je – zadržati po svaku cijenu postojeće stanje, ne dozvoliti promjene, uništiti sve koji mogu dovesti u pitanje koncept vladavine mafije s nacionalističkom krinkom i pljačku zbunjene mase, za kontrolu čijih umova je zadužen Avaz (uz Islamsku zajednicu, naravno).

Mozak u centrifugi

Najnoviji slučaj, sa pokušajem izazivanja masovne nacionalističke histerije, povodom odbijanja Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, razotkriva jedan od glavnih metoda s kojim se Avaz služi za ostvarenje svog cilja.

Uprošćeno, radi se, s jedne strane, o preusmjeravanju negativne energije mase a s druge, o sofisticiranom ispiranju mozga Avazovih redovnih konzumenata, s ciljem dodavanja u centrifugi, naizgled benigne misli „svi su isti”, koja ustvari, predstavlja razorni virus koji uništava svaku mogućnost promjene i temeljito cementira postojeće stanje.

U situaciji kad se pojavila opasnost da se nezadovoljstvo naroda obije o glavu vlasti, koja ga je svojim neradom i nesposobnošću prouzročila, Avaz, lukavo optužujući i(!) vlast da je kriva za nastalu situaciju (u kojoj Srbija i Crna Gora upadaju na listu za bezvizni režim, a mi ispadamo s nje), glavninu nezadovoljstva pokušava usmjeriti prema Evropskoj zajednici.

Evropa pravi bošnjački geto”, „Nagrada genocidu”, „Zašto šute intelektualci”, “Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, naslovi su koji vrište sa stranica Avaza, a kojim se logično nezadovoljstvo građana ove zemlje prema vlasti koja nije uspjela ispuniti precizne uslove Evropske unije za dobijanje bezviznog režima, pokušava pretvoriti u suludu (i suicidalnu!) ksenofobnu, antievropsku histeriju.

U sluđivanju mase ide se tako daleko (tako nisko) da se upotrebljava čisti govor mržnje i spominje „obaveza” da se „Bošnjacima, kao najvećoj žrtvi agresije i etničkog čišćenja, omogući makar ravnopravan status sa svojim koljačima u čekaonici i pred vratima Evropske unije“. Avaz, dakle, ne preza ni od zabranjenog kolektiviziranja krivnje i proglašavanje čitavih nacija koljačima, samo da bi raspalio mržnju i skrenuo pažnju sa glavnih (i jedinih stvarnih!) krivaca za stanje u kome se nalazimo – sa nacionalističke mafije na vlasti. One, koja nas je i pored ravnopravnog(!) statusa koji smo sa drugim državama imali, u smislu identičnih uslova koji su nam postavljeni, smjestila na dno, gdje objektivno, sa takvom vlašću i ovakvim medijima, i pripadamo.

Pri čemu je pozivanje na žrtve, u funkciji provlačenja kroz obaveze koje su nam postavljene, gnusan nemoral i skrnavljenje tih žrtava. Pokušaj trgovanja mrtvima. I profitiranja na (tuđoj) patnji.

Kristijan Švarc Šiling i Denijel Kon Bendit mogu evropske tehnokrate i birokrate upozoravati na moralnu upitnost donesenih odluka i podsjećati na genocid, ali iz Avazovih monstrumskih, gangsterskih i nacional-šovinističkih usta (koja su se pritom, još, žvalila i sklapala poslove sa najbližim saradnicima „balkanskog kasapina“ i direktnim izvršiocima njegove zločinačke, genocidne politike), to je potpuno neprihvatljivo. „Ono što je dozvoljeno Cezaru, nije dozvoljeno konju!“, naime.

Sarajevski atentat

Mada čitava situacija, i količina medijske dreke, izgleda pomalo apsurdna (zar su vize najveći problem građana ove zemlje???), Avazov propagandni stroj je, zapravo, savršeno izabrao trenutak za akciju.

Odluka Evropske komisije, Avazu je poslužila samo kao neka vrsta „Sarajevskog atentata“, kao savršen povod za pokretanje svog suludog rata, odnosno, mehanizma zaštite mafije na vlasti, u kome će raspirivanjem ksenofobije i nacionalizma, govorom mržnje i antievropskom histerijom biti osujećen najavljeni val socijalnih(!) protesta, i nezadovoljstvo postojećom vlasti, kojoj se već počelo prijetiti i nasilnim odlaskom, biti ponovo kanalisano u međunacionalnu mržnju i samoizolaciju.

Umjesto borbe za koru hljeba, demonstriranja s ciljem obaranja nesposobne, prevarantske, lopovske vlasti, koja je zemlju dovela do bankrota, rasula i getoizacije, Avaz nam nudi „mirni protest stotina hiljada Bošnjaka, ali i ovdašnjih Srba i Hrvata, koji će za zajedničku državu BiH od evropskih birokrata tražiti ravnopravan status sa Srbijom i Crnom Gorom“ i „potpisivanje milionske peticije, koja će biti predata vladama zapadnih zemalja“.

Avaz nam, praktično, ignorišući u potpunosti činjenicu da adrese za rješavanje naših problema (i odgovorni za postojeće stanje) nisu u Evropskoj uniji, nego u BiH, nudi da, umjesto svojim, jebemo majku vladama evropskih zemalja.

Odgovornost domaćih političara svodi se, praktično, na posrednu. I optužbe i etikete koje se upotrebljavaju pri njihovom spominjanju služe samo da bi se još više naglasila odgovornost stranaca. Tako, kad Avaz kaže da su „Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, to jasno sugeriše na postojanje zavjere u Evropskoj uniji, protiv Bošnjaka-muslimana i da je neispunjavanje obaveza od strane naših političara tek izgovor, a ne pravi razlog za odbijanje da nam se ukinu vize (pravi razlog, po ovoj teoriji zavjere, je što nas Evropa mrzi jer smo muslimani, naravno).

Mir, mir, mir...

Usmjeravanje negativnih kolektivnih emocija prema Evropskoj uniji, čime Avaz pokušava amnestirati postojeću vlast od odgovornosti i zaštititi je od opravdanog bijesa građana, nije samo po sebi dovoljno da se zacementira postojeće stanje na političkoj scenito je, rekli smo, primarni i dugoročni cilj Avazove propagandne mašine).

Odgovornost vladajuće garniture političara i stranaka vladajuće koalicije toliko je jasna građanima ove zemlje da je u cilju izbjegavanja logičnih posljedica te odgovornosti, potrebno zamutiti vodu i sve relativizirati do kraja.

Tako u Avazovoj interpretaciji, u kojoj se očaj miješa sa šizofrenijom, jesu bošnjački političari iz vladajućih stranaka odgovorni za trenutno stanje, ali su krivi i – svi drugi! Fingirano se napadaju stvarni krivci, samo da bi se dobila prilika da se čitaocima uvali kukavičje jaje propagande.

Krivcem se (vjerovali ili ne), proglašavaju nevladine organizacije kojima se, svjesno miješajući babe i žabe, zamjera da dižu medijsku galamu u slučajevima „navodne borbe protiv korupcije“ a sada („kada je najteže“, kako se to nekad govorilo) „ne izdaju saopćenja u kojem se javno zalažu da Bošnjaci ne mogu biti jedini narod sa zatvorenim evropskim vratima“. (???) Ova optužba, naravno, zvuči potpuno besmisleno, ali se radi o tome da njen cilj nije ni u kakvoj vezi sa pričom o vizama, nego se aktuelna situacija i podignute tenzije, u kojima je smanjena moć rasuđivanja mase, koristi za pokušaj ocrnjivanja NVO, relativiziranja rezultata njihovog rada i njihovog konfrontiranja sa bošnjačkim narodom, te, time uklanjanja najdosljednijeg kritičara aktuelne vlasti i možda posljednje nade u bolju budućnost ovdašnjih naroda.

Krivci su, po Avazu, i nezavisni mediji, koje on proglašava „niskotiražnim i harangaškim medijima“ koji, tobože, obeshrabruju domaće intelektualce da se bore za bošnjačke nacionalne interese, pa sva borba, po ovom etalonu medijskog beščašća, pada na pleća usamljenih boraca iz Islamske zajednice i Avaza. („Ja cijeli život sanjam / kako odlazim uz rijeku / starim parobrodom / koji nosi skitnice na zapad / i da nosim jednu davnu / nikad prežaljenu ljubav / tanku dugačku cigaru / i par mamuza od zlata / da sam... Reis / ili... Radončić“.)

Za sve je kriv Lagumdžija

I konačno, i očekivano, kao i za svo zlo i naopako na ovom svijetu, tako je i za odbijanje Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, samo Avazu znanom logikom, kriva – opozicija. I Avazova noćna mora, Zlatko Lagumdžija, čije se ime, u tekstu koji se bavi razlozima zbog kojih nismo ušli na listu za bezvizni režim, u kojem se spominju još i Haris Silajdžić (jednom) i Sulejman Tihić („pola puta“), spominje čak tri puta.

Iza paranoične konstatacije da „Bošnjaci ostaju u dobro smišljenoj izolaciji“, slijedi Avazova omiljena tema: „Tek se sada vide štete od montiranih procesa „Alijanse za potjere“, izmišljanja i poturanja nepostojećeg terorizma Bošnjacima“, piše Avaz, ignorišući da je u „izmišljenim i nepostojećim“ terorističkim aktima u BiH, od rata naovamo, ubijen čitav niz ljudi a pravovremenim otkrivanjem podmetnutih eksplozivnih naprava spriječena nesaglediva šteta i tragedija. Kao što ignoriše i činjenicu da su nepune dvije godine vlasti Alijanse za promjene, davno prošlo vrijeme, koga, pritom, jedino Avazova profesionalna strašila naroda „komunističkom opasnošću“, tretiraju kao zlo, a svako iole razuman i objektivan, i pored niza zamjerki, može samo da žali za propuštenom šansom.

Zlatko Lagumdžija se optužuje čak i za zastrašivanje domaćih intelektualaca, koji ne govore jer ih, po Avazu, Lagumdžija „ućutkuje i obeshrabruje da kritiziraju političare i zagovaraju alternativne ideje“. (???)

Opozicija se proziva i zbog toga što, po Avazovoj „genijalnoj“ zamisli (u oblikovanju koje je očito značajnu ulogu odigralo druženje sa bivšim saradnicima Slobodana Miloševića i nastavljačima njegove politike na domaćim prostorima) ne organizira masovne proteste u BiH, protiv „nepravedne politike Evropske unije“. Bošnjačku verziju „događanja naroda“, dakle.

I, na kraju, Avaz ponovo pokušava izjednačiti sve aktere na političkoj sceni BiH, iznova lansirajući imbecilnu propagandnu doskočicu „svi su isti“ (koja nažalost, u ovoj zemlji površnosti i podložnosti propagandi, nailazi na plodno tlo i predstavlja jednu od najdestruktivnijih teza koje kolaju javnom scenom). Nakon spominjanja čelnika dvije vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, spominje i lidera najjače opozicione (koja bi, po logici stvari, trebala da zamijeni vlast za koju se čak i Avaz slaže da je nemoralna, nesposobna i pljačkaška), da bi čitavu stvar završio riječima: „Nema smisla od njih očekivati da ovu zemlju mogu izvući iz međunarodne izolacije, ekonomske krize i općeg siromaštva i zaostajanja.“

A bošnjacima, „kritički“ raspoloženi Avaz poručuje da „treba tražiti odgovornost domaćih nesposobnjakovića na vlasti (ali) i ljudi koji, nažalost, imaju kompleks što su rođeni kao Bošnjaci i muslimani“ (što je naravno aluzija na SDP i Lagumdžiju). „Kao takvi, nije čudo što svoj narod vode u političku marginalizaciju i politički nestanak“.

I to je to. Posravši se direktno u lobanje svojih čitalaca, Avaz ih je uputio da mržnju i proteste upere ne prema svojoj(!) nesposobnoj i kriminaliziranoj vlasti, nego prema vladama Evropske unije, i da je besmisleno da išta mijenjaju (bilo na izborima, bilo na barikadama i sa molotovljevim koktelima), jer ni opozicija nije sposobna učiniti ništa više od sadašnje vlasti, nego bi nam s njom bilo još gore. Propagandni masterpeace. Gebels bi bio ponosan.

17.07.2009. MMF

Ponašanje novog premijera Vlade Federacije BiH, dovodi nas u opasnost da nam i pregovori sa MMF-om završe kao i trenutno aktuelni skandal oko viza – propašću, za koji će jedini krivac biti naša vlast, a za koji će nacionalističkim i ksenofobnim histerijama skloni mediji optužiti antiislamski raspoložene strance. Pa će svi zajedno pisati peticije MMF-u (i ostalima), a političari će kao što sada tvrde da će (jednog neodređenog dana u budućnosti – valjda kad im prestane mandat i izgube pravo na njih) u znak protesta vratiti diplomatske pasoše i sa građanima stajati u redu za vize, tada valjda ustvrditi da će se (jednog dana – recimo onog kad na vrbi rodi grožđe?) odreći svojih astronomskih plata i u znak solidarnosti sa građanima ove zemlje skapavati (da ne upotrebljavamo neadekvatnu riječ „živjeti“) od primanja u visini prosječnog ličnog dohotka u državi. Ako ikakvih ličnih dohodaka i ikakve države uopšte bude bilo.

Nesposobna, neodgovorna i kukavička vlast, odbija preuzeti odgovornost za stanje u zemlji i za teške rezove koji se moraju izvršiti. Brinući se prije svega za ličnu guzicu, te stranačke interese, političari „bez kalibra i bez ideje“, koji u iole ozbiljnoj zemlji ne bi mogli voditi ni mjesnu zajednicu, odbijaju preduzeti bilo kakav potez koji bi ugrozio njihov položaj, makar to značilo nijemo gledanje strmoglavljivanja zemlje u bezdan.

Mediokriteti s mahalskim sindromom, koji bi da se nikom ne zamjere a da nešto kao urade (što će reći – jebali bi se al da im ne uđe) sedmicama već ne rade ništa drugo osim smišljanja načina kako da se izvuku iz situacije u kojoj se nalaze. I to kako da se izvuku oni(!), a ne kako da se izvuče država i njeni građani.

Pri čemu, naravno, najjednostavnija i najlogičnija varijanta - da se, naprosto, uklone s vlasti i daju šansu drugim snagama, koje bi pokušale zemlju spasiti iz bezdana, u koju ga je aktuelna garnitura gurnula - za njih ne dolazi u obzir. Opcija koja njih interesuje je: „Kako da istovremeno ostanemo na vlasti, dobijemo pare od MMF-a i da izbjegnemo ozbiljne proteste nezadovoljnih.“ Tj. kako da se „igranka“ nastavi unedogled. Ili bar do onog trenutka kad se pare budu morale vraćati a nikakvi krediti se više ne budu mogli dizati.

Spasonosna varijanta koju su zasad smislili je da svaki put kad treba da donesu neku odluku, za to pitaju MMF, pa onda trče da nezadovoljnim grupama, udruženjima i sindikatima, saopšte kako oni imaju puno razumijevanje za njih i da bi sve učinili da je do njih ali, eto – ne daju ovi iz MMF-a. Opet je, dakle, kriv neko drugi.

Sastavni dio trenutnog „rada“ Vlade je ponižavajuće pijačarsko cjenkanje i „žicanje“ ustupaka od stranih birokrata i još jedno pokušavanje da se prođe „naguzove“, da svijet ima razumijevanja za „našu situaciju“ i „progleda nam kroz prste“. Sramoćenje zemlje dakle.

Nus proizvod ove odvratne sapunice sa MMF-om (i dramatičnih obrata u njoj, koji su zabavili javnost) je da niko više ne postavlja pitanje zašto smo mi uopšte u situaciji u kojoj na koljenima molimo MMF, ko je za to odgovoran i zašto vlast koja je odgovorna za finansijski, ekonomski, politički i moralni krah Federacije BiH, još uvijek vlada ovim dijelom zemlje. Da bi nas dokrajčili?

Emir Suljagić CARL BILDT: Karijera jednog beščašća

Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.

Smetljište povijesti

I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.

U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.

Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“

Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.

Silovanje činjenica

Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.

Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.

Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.

Faruk Šehić SREBRENICA: Uputstvo za sreću

Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.

Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali stari dobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskih simulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.

11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.

Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.

U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.

11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.

Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.