Kolumne

FARUK ŠEHIĆ: Kusturica u gradu mrtvih duša

Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.

Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.


Kunst i fašizam

Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševne boli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatov šegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalno odgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.

Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenom pravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.

Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.

Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starog Sarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!

Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.


Kani suzo...

Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?

Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.

Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatiti Laze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suza majki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.


SAMIR ŠESTAN: Inflacija kritike

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Istine, šaputanja i vizni režim

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uz svjesni rizik da me prvom zgodnom prilikom demantira visoki predstavnik Valentin Inzko (a vrlo moguće i ministar vanjskih poslova BiH Sven Alkalaj), ipak ću ovdje otkriti da mi je nedavno u telefonskom razgovoru jedan visokopozicionirani zvaničnik naše države rekao da je svojim ušima slušao kako austrijski diplomata šefu bh. diplomatije govori da vize za građane Bosne i Hercegovine sigurno neće biti ukinute prije avgusta 2011. Pa dobro, kao da je to neka vijest, konstatiraće uvijek dobro informirani internet-analitičari skriveni iza različitih „nickova“. I tu ćemo se, priznajem, složiti na obostrano zadovoljstvo. Problem, međutim, nije u tome što je Inzko Alkalaju zapravo rekao istinu (a istina jeste da od ukidanja viza, naravno, nema ništa!) već što po ko zna koji put građani ove zemlje posljednji saznaju šta ih je snašlo i šta im se tek sprema.

Nije to tako davno bilo... Prije osamnaest godina tadašnji predsjednik Predsjedništva tadašnje Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je u tv kamere izjavljivao da „rata neće biti, da je za rat potrebno dvoje, da možemo mirno spavati...“. I dok nas je Izetbegović „uspavljivao“, Slobodan Milošević, JNA, SDS, arkanovci, šešeljevci..., su privodili kraju logističke pripreme za pokolj u Bosni i Hercegovini a zvanične republičke institucije su se ponašale kao da se ništa posebno ne događa. Jedan od rijetkih koji je u to vrijeme imao dovoljno hrabrosti i građanske odgovornosti da upozori na pakao koji nam se neumitno sprema je bio kolega Senad Avdić koji je, podsjećanja radi, objavio obiman dosje o zločinačkom „Planu RAM“ zbog čega se (a u to sam se i osobno uvjerio) Slobodna Bosna kupovala ispod tezge, tajno i gotovo urotnički. Naprosto, objavljivanje „Plana RAM“ nije se uklapalo u lažnu idilu koju nam je nudila tadašnja nacionalistička koalicija (SDSSDAHDZ) a koja će vrlo brzo razvezati stranačke zastave i, svako u skladu sa vlastitim mogućnostima, krenuti u „etničko zaokruživanje teritorija“.

Postoji ona stara narodna mudrost prema kojoj muž posljednji sazna da ga žena vara. Tako je oduvijek bilo i u bosanskohercegovačkoj politici bez obzira na vremenske i historijske okolnosti. U godinama nakon Dejtona, nakon što smo dobili državu koja ne služi ničemu osim lopovluku ovih na vlasti, Izetbegović i njegova stranka su odlučili promijeniti povijest, redigovati činjenice i slavom okovati vlastitu ulogu u odbrambenom ratu. Pa se pojavila priča o „braniteljima iz 1991.“, iz iste one godine kada je Izetbegović govorio da „rata neće biti“ i kad se Slobodna Bosna u strahu od policijskog terora krišom kupovala kod najhrabrijih kolportera. Očigledno je, dakle, da Izetbegović negdje nije govorio istinu. Jer ako je vjerovao da rata neće biti zašto se naoružavao? Odnosno, ako se već tajno naoružavao kako to tvrde „SDA-ovi prvoborci iz devedeset i neke“, zbog čega javno, odgovorno i hrabro (poput kolege Avdića) nije upozorio sve građane Bosne i Hercegovine šta im se zapravo sprema?

Uz izvinjenje zbog ove dubinske digresije, vraćam se ponovo na Inzkovu potvrdu o (ne)ukidanju viza za građane Bosne i Hercegovine. Kako rekosmo, vijest nije neočekivana a ni posebno dramatična. Mnogo je važnije što nam i nakon Inzkovih šaputanja Alkalaj javno poručuje da ne brinemo te da ćemo veoma brzo i bez obzira na sve „ući u bijeli Šengen“. I dok to govori, Alkalaj svijetom putuje sa putovnicom Republike Hrvatske u džepu, a Incko licemjerno „poziva vlasti da što prije ispune neophodne evropske uvjete“. Svejedno je, dakle, bili domaći ili strani, političarima se na ovim prostorima definitivno ne smije vjerovati. Osim onda ( i samo tada!) kad međusobno šapuću.

EMIR SULJAGIĆ: Moj odgovor svima Druže Samire,

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

FARUK ŠEHIĆ Zato nisam gledao Obične ljude

Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima

Nisam gledao film Obični ljudi – niti ću ga gledati. Ovako glasi prva rečenica teksta Kapo iz Omarske Pavla Levija, osim naziva filma. U Levijevom tekstu riječ je o uratku Srđana Dragojevića Sveti Georgije ubiva aždahu (dio ovog filma je sniman u konclogoru Omarska), koji možete pročitati na e-novine.com. Film Obični ljudi Vladimira Perišića je ovogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva u konkurenciji regionalnog dugometražnog igranog filma, a nagradu mu je dodijelio ugledni međunarodni žiri na čelu sa proslavljenom glumicom Mirjanom Karanović. Tako bi nekako glasila rečenica iz agencijske vijesti.

KO NAS TO, BRE, ZAVADI?

O ovom filmu se pričalo još dok je trajao SFF. Sve što sam čuo o njemu, od ljudi u čiji ukus i um imam povjerenja više nego u filmsku kritičarku iz Oslobođenja, jeste to da nisam ni dobio želju da ga pogledam. Ili da ga pogledam i definitivno se uvjerim kako milo lice bradate Srbije, Boris Tadić, sa slatkorječivom demagogijom, pruža filmsku ruku pomirenja tzv. zaraćenim stranama.

Zatim su, kako je to normalno u demokratskom svijetu, uslijedile i negativne kritike ovog filma, da bi došle i reakcije na negativnu kritiku, te da bi se napravila sasvim lažna dilema oko toga da li je na pomolu novo viđenje ratne i postratne stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče filma. To je kritičar E-novina Vladan Petković suptilno i originalno nazvao: „novi tokovi“, i u istoimenom tekstu ustvrdio kako je odzvonilo previše jasnim, konkretnim filmovima tipa Ničija zemlja, Lepa sela, Snijeg, donekle Buick Riviera, i, posebno Grbavica, jer ti filmovi, po njemu, nisu mogli nanovo sagraditi famozne mostove među ljudima, jer su neobjektivni, manipulativni, ili optužuju drugu stranu, u ovom slučaju srpsku, ako izuzmemo Lepa sela lepo gore. U Običnim ljudima se pojavljuju samo dva nadimka, takođe gledalac ne zna ni vrijeme ni mjesto radnje, kada skupinu mladih bezimenih vojnika negdje odvedu, i oni izvrše neke masovne likvidacije nekih takođe bezimenih zatvorenika.

Film Lepa sela lepo gore spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina. Cinizam se odnosi na činjenicu da je sniman na zgarištima nesrpskih (ergo bošnjačkih) sela u okolini Višegrada, kojim su tada gospodarili braća Milan i Sredoje Lukić, poznati, između ostalog, po performansu za koji im je bilo potrebno stotinjak staraca, žena i djece Bošnjaka, i jedna kuća. Ostatak priče je poznat. Njen najbolji svjedok je, tada djevojka, Zehra Turjačanin, koja je gledala kako gore ljudska tijela. O zločinima braće iz Višegrada i o filmu koji je snimljen u njihovoj zoni genocida ne bi bilo dovoljno pola internetskog beskraja. Isto tako neko bi trebao Zehri sada objasniti, kako ona, zapravo, nije žrtva, već da su joj kosa, uši, i ostali dijelovi tijela izgorjeli zbog umjetničkog performansa, koji se desio da bi nastala književnost estetskog utopizma (urbano rečeno: ko nas to, bre, zavadi?) i, sada, novi tokovi filmske umjetnosti oličeni u pobjedničkom filmu Obični ljudi. Ako je i od umjetnika, previše je brate, previše.

Dovoljno se sjetiti etičkog autizma filmova Bure baruta, Rane, Do koske i sličnih urbano-gangsterskih sranja iz srpske produkcije u devedesetim. U knjizi Povijest jednog Nijemca Sebastian Hafner kaže kako se njemačka književnost u periodu od deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a i poslije, bavila poezijom o potocima, travama, lišću i svekolikoj idili prirode. Njemačka umjetnost tada nije imala nikakvog dodira sa stvarnošću. A njemačka stvarnost je bila sve samo ne idilična, sa stalnim previranjima, haosom, iz kojeg će Hitler, istrijebivši ljevičarski politički blok i građansku inteligenciju, mirno doći na vlast.

IZ KUĆE NAŠIH PREDAKA

Moram priznati da znam šta su radili mali, fini, smjerni, skrušeni, dobrohotni, za vrijeme mira tihi, nevidljivi porodični, i obični ljudi tokom posljednjih ratova na prostoru bivše zajedničke države. Oni su, obični ljudi, počinili množinu sistematskih zločina i gadosti od 1991. – 1999. Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima. Tako da mi se gade mali i obični ljudi. Spavači koji se bude jednom u životu da bi izvršili svoju zločinačku funkciju. Kao što mi se i gadi film sa istim nazivom. I kao što mi se gadi ono što je rekao režiser filma: da se radi o time&space laboratorijskom istraživanju zla. Film i režiser dolaze iz Srbije, koja se neće denacifikovati u desetinama narednih godina, a možda i nikad (žarko se nadam da sam u krivu). Samim tim ni stvari sa ove strane Drine neće biti nimalo bliže katarzi, i ponovnoj izgradnji povjerenja i suživota među ljudima. I baš ovakav film će još snažnije zakucati nejasne, nivelisane istine o ratu u BiH, davajući alibi svim gadovima, u njihovom uvjerenje, kako je fizičko tamanjenje Drugog bilo sasvim normalno, poželjno, ljudski obično, kao kad se đonom gnječe mravi.

Gurajući milione neriješenih ljudskih tragedija i neosvijetljenih sudbina iz prošlog rata pod tepih estetske prevlasti nad etičkom sadržinom umjetničkog djela (na planu dnevne politike to je stalna relativizacija zločina, poricanje genocida, zavjet šutnje itd.), stvaraju se uslovi za nove ratove, zločine i genocide. Dokaz u prilog tome jesu stvari koje komunisti nisu riješili nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji, jer su za sve koristili metod čvrste ruke. A takav metod nikad ništa ne riješava, već akumulira reakciju, koja čeka svoj trenutak. To smo najbolje osjetili na svojoj koži. Sve te povampirene bradonje i ljude u crnom koji nisu izašli iz mitova i legendi, nego iz kuće prvog komšije, prijatelja, pobratima, 1992. u Bosni i Hercegovini. Iz kuće običnih ljudi. Sa licima koja nisu bezimena.


 

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Leteći reis ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 

Zapravo je šteta, nesaglediva šteta, što u ovoj zemlji nema više državnih zvaničnika koji se, poput Marjanca, ne plaše da ovdašnje vjerske lidere sa njihovih nebeskih visina spuste tamo gdje im je i mjesto - na zemlju

Već se o tome pisalo, samo na drugom mjestu. Ono da je svakom ozbiljnom bošnjačkom šovinisti „fatmirovskog“ tipa najdraža novina ugašeni splitski Feral Tribune, a predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić njihov omiljen političar. Rado viđeni i spominjani gost tog sve agresivnijeg „talibanskog kruga“ broji svoje zadnje mjesece na Pantovčaku i, kako mu se bliži kraj mandata, sve češće upada u nepotrebne afere koje nisu ni političke, ni strateške, već isključivo ekonomsko-moralne prirode. O čemu se radi čitamo čak i u Mesiću tradicionalno naklonjenim medijima koji neće, ne mogu, ne žele prešutjeti činjenicu da hrvatski predsjednik u zadnje vrijeme sve češće na svojim, nerijetko nebitnim, putovanjima unutar Hrvatske umjesto automobila koristi helikoptere Hrvatske vojske! Pa onda hrvatske kolege egzaktno (u kunama dakako) dokazuju koliko je hrvatske porezne obveznike koštalo predsjednikovo zračno putovanje iz Zagreba na, štajaznam, otvaranje sajma u Varaždinu ili pecanje sa prijateljima u uvalama oko otoka Hvara. Iskreno mi je žao što Mesićev rejting među Hrvatima nezaustavljivo pada nakon medijskih napisa o njegovim „helokopterskim lupinzima“. A posebno mi je krivo što će od Mesićeve strasti za visinima profitirati najradikalniji politički establišment kod naših susjeda. Ali tako je to u životu. Kako ono kažu: Ko visoko leti...

LET IZNAD KUKAVIČIJEG GNIJEZDA

Osim Mesića, od političara na Balkanu redovno leti još samo Milorad Dodik. Ali njemu taj „let iznad kukavičijeg gnijezda“ ne ugrožava rejting u sluđenoj javnosti Republike Srpske jer, za razliku od hrvatskog predsjednika, laktaški vožd pod svojom komandom ima i takve medijske profesionalce koji neće, ne mogu, ne žele objaviti niti jednog krivog slova o „Velikom vođi“. Kultni lik iz stripa Alan Ford, Grunf se zove, imao je običaj reći: „Ko leti leti, ko ne leti ne leti.“A u RS Dodik ima da leti...

Priznajem da nisam ni znao da čovjek uopće postoji ali je upravo na „problematici leta“ zaslužio da mu se ime upamti. Zove se Živko Marjanac, zamjenik je ministra odbrane Bosne i Hercegovine. Drugi lik iz priče je dobro znani Mustafa Cerić, političar na službi u Rijasetu Islamske zajednice BiH, osoba koja je ovih mubarek ramazanskih dana odlučila poštedjeti vozača svog luksuznog mercedesa pa je Oružanim snagama BiH uputila zahtjev za helikopterskim letom na relaciji Sarajevo-Fazlagića Kula kod Gacka, entitet Republika Srpska, država BiH. Imao je političar Cerić genijalan plan: spustiti se vojnim helikopterom u povratnički džemat i tako (direktno s neba poslan) održati predavanje tamošnjim Bošnjacima koji još uvijek i unatoč „SDA-SZBiH-IZ političkoj strategiji“ vjeruju da je moguće živjeti i biti musliman u RS. Nakon što bi Cerić odletio za Sarajevo džematlije bi mjesecima poslije prepričavale kako je „nebeski reis“ sletio u njihovu čamotinju. Bez dileme, bio bi to dobar marketinški potez vjerskog poglavara uvijek gladnog javne promocije.

REIS LETI U NEBO

Na svu sreću, u Ministarstvu odbrane BiH ima i ozbiljnog svijeta poput (kako ono rekosmo?), a da, Živka Marjanca. Čovjek je fino, činovnički precizno, objasnio Rijasetu da „Ministarstvo nije u stanju ispunjavati zahtjeve civila i da se resursi OSBiH mogu koristiti samo u hitnim slučajevima“. Baš zato što je na Cerićev zahtjev odgovorio na jedini ispravan, zakonski utemeljen način i što nije dozvolio da se Oružane snage BiH pretvore u privatnu escort službu raspojasanog vjerskog poglavara, Marjanca ćemo, normalno, proglasiti „islamofobom“.„Islamofobom“ kojem ništa nije sveto, pa čak ni Cerićev lukavo zamišljeni promotivni let iz njegove sarajevske rezidencije do bošnjačkih povratnika tamo daleko, u dubini neprijateljske teritorije. Al' šalu na stranu. Zapravo je šteta, nesaglediva šteta što u ovoj zemlji nema više državnih zvaničnika koji se poput Marjanca ne plaše da ovdašnje vjerske lidere sa njihovih nebeskih visina spuste tamo gdje im je i mjesto-na zemlju, naravno. Pa da tu ostanu sve dok ne skinu vjersku „uniformu“ i poput Mesića i Dodika na demokratskim izborima osiguraju svoju helikoptersku kartu.

Šehićev Antileksikon rajvoSa: Revolucionari, Moralesi i Festivalaši

Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.

Samir Šestan: VELIKI DIKTATOR

 

Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.

 

ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO

Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.

Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.

A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.

Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.

Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.

BLAGO BUDALAMA

Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).

Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.

Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.

Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).

PITANJE ZA KRAJ

Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.

Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.

Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.

Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).

GLAVNO DA JE ZELENO

Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.

Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).

Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)

Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!

Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).

Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE

Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.

Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.

Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)

Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!

Golmanov strah od apokalipse

Iako SFF i policija u Sarajevu nisu nimalo krivi za ubistvo Amara Mistrića (1986.), konobara i suvlasnika kafića Ocho Rios (egzotični gradić na Jamajci, španjolski „osam rijeka“) na Dolac Malti, nezvanični Festival smrti se privremeno prekinuo zbog hapšenja ubica Amara Mistrića, koji je radeći dva posla prehranjivao višečlanu porodicu. Zapravo, on je tek bio otvorio lokal, a ubijen je (hicem u glavu) zato što, nakon prestanka rada kafića, nije htio donijeti piće dvojici likova od kojih Edin Vuk, provjeren dvadesetdvogodišnji kriminalac, ima lice u skladu sa svojim prezimenom, i on je živi dokaz kako odbačena frenologija, u nekim slučajevima, ipak ima svoje validno naučno utemeljenje. Predložak je to za film koji neće biti snimljen, jer u zadnjoj sceni dvojica zločinaca vise na vjetru što lagano valja loptaste žbunove kroz treperavu fatamorganu pustinje. Kraj koji se suštinski poklapa sa transparentima i željama Mistrićevih rođaka i prijatelja. Kada bi se lice Edina Vuka moglo ispeglati dobili bismo tlocrt haosa koji vlada ovim gradom. Taman da ih zajedno osude na 200 godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, stvari se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Sarajevo je već odavno grad opasnog življenja, i to će biti još ko zna koliko budućeg vremena, jer je ministar unutrašnjih poslova sarajevskog Kantona rekao kako su Anel Herak i Vuk prije izvjesnog vremena izazvali opštu opasnost pucajući „samo“ u zrak, bez da je objasnio šta je bilo sa oružjem, i da li je tim oružjem ubijen Amar Mistrić. Pa onda još 415 osuđenika – ubice, ratni zločinci, višestruki povratnici u kriminal hodaju gradom, jer nema zatvora gdje bi mogli odležati kaznu, i još bezbroj tehničkih nebuloza i naučnofantastičnih trenutaka u javnom govoru lica zaduženih za sigurnost građana u takozvanom gradu. Medijska buka će trajati neko vrijeme a onda ide najbolje oružje: Zaborav ubija! fraza je instalacije Andreja Đerkovića.

DO POSLJEDNJEG ŠEHIDA

Festival smrti se legalno nastavio u mjestu Vikići nadomak Bihaća gdje je Huse Cifalović ispucao četiri metka u Mehu Hujića, svog rođaka, a sukob je započeo oko onoga zbog čega i u civilizovanoj Engleskoj padaju glave, zbog međe. Sutra će, kad temperatura skoči iznad 30 stepeni, opet na stranicama crne hronike i teleteksta osvanuti kratke pričice o novim i grozomornijim zločinima iz strasti1, nervnog rastrojstva ili zbog banalnog razloga kao što je gutljaj alkoholnog pića. Zaboravio sam i duševnog bolesnika Bisera Čekića koji je, taze pušten iz bolnice, ubio svoju ženu nožem, pa i sebe malo istetovirao hladnim oružjem negdje na području Trga heroja, meni poznatijeg kao Trg Pere Kosorića iz ratnih radio izvještaja, gdje je snajper svakodnevno prebacivao civile preko osam rijeka u slobodu nebesa ili ih pretvarao u gozbu za crve. Preko snajperskog nišana ljudi bi hodali zaneseni kao Malik iz Oca na službenom putu, a snajperista bi govorio: hrabro kročite tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije! Tako da sam se naivno pitao zašto ljudi stalno hodaju preko snajperskog prelaza kada znaju da će ih pogoditi, a spikerov glas je bio neumoljiv: danas je na Trgu Pere Kosorića poginula jedna, a ranjene dvije osobe... Oduvijek sam se divio tom odsječnom i suhom jeziku vijesti sa golim činjenicama i hladnokrvnom preciznošću. I baš je negdje između spomenutih ubistava i samoubistva opljačkana banka na Trgu heroja pa je teletekst javio: Poslije pljačke nepoznati počinilac ovog krivičnog djela pobjegao je u Džamijsku ulicu a zatim se uputio u nepoznatom pravcu.

Iskreno se obradujem svaki put kada čujem vijest da je opljačkana neka banka, to je jedini zločin za koji navijam, kao što je sada utvrđeno lihvarstvo desetak banaka, tu spadaju skoro sve u Sarajevu, a povodom nezakonitog dizanja kamata zbog recesije, što liči na čerupanje mrtvog tijela.

UKLETI STADION

Postoji jedno mjesto u Sarajevu sa kojeg se uvijek vraćamo spuštenih glava, nosa zabijenog u asfalt, tužni i zgrbljeni pod teretom činjenice: zašto sam morao biti rođen baš u ovoj zemlji? Ili što bi rekao jedan moj drug: hoćemo li se sa Koševa ikad vratiti sretni i zadovoljni? Utakmica sa azijskim divom je bila hladan tuš (jezikom teve komentatora) za preko 15.000 gledalaca, ili koju hiljadu više, po toplom vremenu, idealnom za igru, jedne augustovske noći kada je BiH u zadnjih 11 minuta primila 3 gola da bi na semaforu pisalo BiH vs. Iran 2:3. Sjećam se prve zvanične utakmice naše reprezentacije u BiH 06.11.1996-te kada smo pobijedili svjetske šampione Italiju sa 2:1 pred 40.000 ljudi, i čak i danas vidim loptu koju udara Salihamidžić u šestoj minuti igre, vidim je kako sporo prelazi gol liniju i čitav stadion leti u zrak, a: golman je gledao kako lopta prelazi liniju..., glasi epigraf Handkeovog romana Golmanov strah od penala izražavajući egzistencijalnu nemoć i užas glavnog junaka, bivšeg poznatog golmana, montera Jozefa Bloha. Mislim da sam se tada prvi i jedini put vratio sa Koševa istinski sretan i ošamućen kao ptica, ako ne računam, tu i tamo, poneku usputnu pobjedu, jednu od onih utakmica koje nas uporno nisu mogle odvesti na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Svi mi, koji se, zadnjih trinaest godina, konstantno vraćamo pognutih ramena i glava uvučenih u ramena, pomalo nalik na civila kojeg jedan četnik, fotografski zaleđen, škorpionom ubija sa leđa u Bijeljini 1992-ge, ako baš hoćete i nikako nalik na tog čovjeka, ali sa stalnim osjećajem gorčine u ustima, htjeli ne htjeli, hroničari smo vremena u kojem se ništa značajno nije desilo da bi se ova zemlja i njeni ljudi barem za atletski milimetar udaljili od rata i ratnih trauma. Da bi ih zaliječili jedan posto, jer bez toga budućnost će biti u bijesu i snovima srebreničke djece koja trenutno sanjaju osvetu svojih mrtvih očeva, ili će se ubijati iz dosade. Nema dobre volje, kaže stih pjesme koju sam pročitao dok je tramvaj stajao na crvenom. Pjesma je bila vrlo maštovita i govorila je o tome kako bi neboder mogao uzletjeti u nebo samo kada bi postojala zajednička volja njegovih stanara za uzletom. Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema. Cjelokupno društvo je bez dobre volje u svim svojim najsitnijim dijelovima. Mrak je to na koji se treba navići kao na dah najbliže osobe. Pisati o tom mraku. Staviti ga u umjetničku formu i tako ga objasniti sebi i drugima, i onima koji će tek doći. Ne zaboraviti. Ne oprostiti, jer se užas ne može oprostiti. Onaj užas o kojem govori iskasapljeni Marlon Brando u finalu Apocalypse Now: The horror... the horror.


1

 U vrijeme pisanja ovog teksta Srđan Čanković (40) nije nožem zadao nekoliko udaraca Sanji Stanišić (29), nije je bacio sa šestog sprata zgrade na Čengić Vili, i zatim nije skočio za bivšom djevojkom. Kada se to desi, kao uzrok brutalnom ubistvu i samoubistvu u izvještajima će se navesti ljubomora i okončanje ljubavnog odnosa.


SAMIR ŠESTAN: Sukob na medijskoj ljevici

PROVOCIRANJE NOVOG RATA

Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.

Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.

Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.

Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...

(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME

Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)

Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).

O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.

Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).

GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST

Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.

Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.

Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.

Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.

Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.

P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET

Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).

Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.

Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.

Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.

Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.

(zurnal.info)