Kolumne

14.07.2009. Proizvodnja mržnje

Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.

Za svakog iole normalnog, demonstracija sile i veličanje zločina od strane pripadnika četničkog ravnogorskog pokreta i neonacističke organizacije Obraz, organizovana neposredno po ukopu još 500 srebreničkih žrtava genocida, jedna je od onih mučnih stvari, kojim ova zemlja, na žalost, obiluje, od kojih čovjeku „staje pamet“.

No, s druge strane, to je tek vrh ledenog brijega. Sama izvedena akcija, ma koliko iritantna bila, zapravo bi bila nebitna i samo prezira, i nikakvog ozbiljnog komentara vrijedna, da se ne radi o samo jednom segmentu i specifičnoj poruci zvanične politike u RS.

Nacionalistički i separatistički projekat, reaktiviran i u punoj mjeri revitaliziran za potrebe zaštite od krivične odgovornosti tamošnje mafije na vlasti, na čelu sa laktaškim godfatherom, proizvodnju mržnje (ispravno) shvata kao ključ za ostvarenje svog projekta.

Bedastoće tipa izjava „Nama je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, ukidanja prefiksa „bosanski“ u imenima gradova u RS ili dopuštanje divljanja udruženja koja „njeguju tradiciju“ ritualnog klanja kamom i prinošenja „inovjernih“ žrtava na oltar Nacije, namijenjene su prije svega, ako ne i isključivo, da bi se izazvala mržnja na „drugoj strani“ i porodio recipročni odgovor sa te strane fašističkoj poruci sa jednog od tamošnjih „okupljanja naroda“: „Muslimani, ne želimo da živimo s vama.“

Upravo je to cilj (i to dokazuje i činjenica da mediji tamošnjeg režima ignorišu incident – naprosto nije ni bio namjenjen njihovoj publici) i upravo zato treba biti maksimalno oprezan, odmjeren i pametan, pogotovo u javnoj (političkoj i medijskoj prije svega) sferi života, u reakcijama na provokacije nastavljača zločinačke ratne genocidne politike mirnim sredstvima.

Nužno ih je odvojiti od naroda (bez glupih i opasnih – i u načelu nacionalšovinističkih - generalizacija) i vidjeti značajne razlike u onome što smo, inače, skloni doživljavati kao fašistički monolit, koji upravo svojim generalizacijama, (i) sami izgrađujemo i učvršćujemo, na oduševljenje onih koji taj monolit kao konačni cilj priželjkuju.

Nema, naime, ništa gluplje ni opasnije od generalizacija i reakcija npr. novinskim naslovima tipa: „Srbi u Bratuncu pljuvali na kamione sa posmrtnim ostacima“. Osim što je, u svojoj generalizaciji, netačan i, po ciljanu (bošnjačku) populaciju, opasan, on je upravo ona varijanta reakcije koju srpski fašisti priželjkuju – izjednačavanje njih i njihovih djela sa kompletnim narodom. Onaj ko takav naslov shvati u doslovnom smislu (onako kako je napisano, dakle) je za sva vremena završio i sa Srbima i sa Bratuncem. A onda i sa Republikom Srpskom. Ali („ali, ali, avaj ali...“) ne samo kao administrativnom formom organizovanja, nego i kao teritorijom.

I to je kraj.

13.07.2009. Putuj Evropo, nemoj čekati nas

Dnevni Avaz periodično ima potrebu da se dokazuje kao bošnjačko-muslimanski list, koja je u direktnoj vezi sa pokušajem da se, pred većinskom mu čitalačkom publikom, jeftinim deterdžentom operu odvratno prljave ruke partnera najbližih saradnika balkanskog kasapina i anulira činjenica da već dugo vremena ta novina funkcioniše praktično kao servis Milorada Dodika i federalni dio njegove propagandne mašine (prisjetimo se samo odvratnih napada na Bakira Hadžiomerovića i njegovu 60-minutašku medijsku gerilu, u kojim im je otvoreno zamjerano što dosljedno razobličavaju kriminal laktaškog diktatora).

U najnovijoj epizodi probuđene „nacionalne i vjerske samosvjesti“, Avaz, manirom karakterističnim za domaću nacionalističku mafiju, koja već dva desetljeća živi od drkanja nacionalnih osjećaja ovdašnjeg stanovništva i profitiranja na posljedicama nastalih reakcija, činjenicu da će BiH ostati bez bezviznog režima, još nesagledivo dugo, smješta u kontekst antiislamskog raspoloženja Evrope.

Mada tu glupu priču, iz sfere teorija zavjere, Avaz nije smislio, njegovo nekritičko korištenje iste je klasični primjer kombinacije mediokritetske površnosti, nazor produkovanog senzacionalizma i profesionalnog nacionalizma. A u konačnici – javno štetočinstvo!

Imajući u vidu srpsku nacionalističku priču o tome kako ih (već desetljećima, ako ne i stoljećima) mrzi „ceo svet“ (s povremenim izuzetkom Rusije, kojoj se samo gade) i (bh) hrvatsku žalopojku da su oni obespravljeni i u neravnopravnom položaju sa dva druga konstitutivna naroda (a što je posljedica radova „međunarodne zajednice“ na našem državnom uređenju) „međunarodna zajednica“ (svijet i Evropa u njemu), sumiramo li sve „naše“ pojedinačne naci žalopojke i zamjerke, zapravo nas mrzi sve redom. Mada je prava istina da, ako što prema nama osjeća, to je tek lagani bol u polnom organu.

Odvratni pokušaji provociranja antievropske histerije, osim što su krajnje neodgovorni i opasni po sudbinu ove zemlje, a pogotovo bošnjačkog naroda i muslimana u njoj, skandalozno je amnestiranje od odgovornosti domaće mafije na vlasti.

Banda nesposobnih, pohlepnih i u kriminal ogrezlih neradnika, koja u toku godine ne uspijeva doći ni do dvocifrenog procenta realizacije planiranih obaveza, koja dosljedno uništava zemlju i pritom za sebe uvijek nalazi izgovor i upire prstom u drugog, nije kriva što će građani koji imaju samo bh državljanstvo i dalje, usamljeno, stojati u redovima za vize. Nisu krivi ni građani koji tu i takvu vlast neprestano biraju. Ne, kriva je Evropa. Koja treba da ima razumijevanja za našu glupost i suicidalnost i da nas pusti ovakve kakvi jesmo. Jer, u protivnom, kako joj je u naše ime zaprijetio Avaz, ćemo njeno ponašanje shvatiti kao „opasnu političku poruku“. I jebati joj majku.

12.07.2009. Džihad Tarika Sadovića

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

11.07.2009. Srebrenica

Zbog jasnog antinacionalističkog stava i angažmana i žestoke kritike vladajućih nacionalista, prije svega režima Alije Izetbegovića (jer sam ja od onih što vjeruju u pravilo da svako prije svega treba da mete ispred svoga praga), u prvim poratnim godinama, bio sam tada (dok je još izlazila Polikita) pozvan u Banjaluku na neki strip festival ili nešto slično (na kome se očekivalo da se ili pravimo blesavi, kao da se ništa nije dogodilo, ili da žvačemo tada omiljenu, a lično mi jednu od najodvratnijih, „žvaka“; „Šta nam je ovo trebalo“ i „Ko nas to zavadi“). Što sam odbio, sa obrazloženjem da ja nemam šta pričati o stripu sa ljudima koji ne priznaju da se desio zločin u Srebrenici (a, podsjetiću, do tv priznanja Dragana Čavića, kao Predsjednika RS, samo postojanje zločina je dosljedno negirano).

Za mene to nikad nije bila stvar nacionalne pripadnosti, nego elementarne ljudskosti. Sa onima koji ljudskosti u sebi nemaju (pri čemu mi je skoro svejedno da li je uzrok tome propaganda ili su naprosto zli), koji negiraju ili relativizuju zločine (ne samo srebrenički – ali je odnos prema njemu simboličan), ja nemam šta pričati ni o stripu, ni o pozorištu, ni o fudbalu, ni o vremenu,... Niočemu!

S druge strane, „Ženama u crnom“, Saši Broz, Nataši Kandić i onim brojnim nevladinim organizacijama koje su podnijele zahtjev Skupštini Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i koji se suprotstavljaju tamošnjim fašistima s jedne i preovlađujućoj sklonosti amneziji, s druge strane - najdublje poštovanje. I zahvalnost za osudu zločina i tople riječi porodicama žrtava, što je istovremeno i ono što je njima najpotrebnije i što vraća (izgubljenu) nadu u ljudskost.

10.07.2009. Raj za zločince

Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije

Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.

Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?

Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.

U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.

09.07.2009. O bella ciao

Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.

Apsurnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, potcrtava zapravo insistiranje stranaca na dogovoru 3 „lidera nacija“. Pri čemu ih previše ne opterećuje činjenica da takvo što, zapravo, ne postoji. I da trojka koju pokušavaju sastaviti nema legitimitet da dogovara bilo šta. Međunarodnu zajednicu, kao i toliko puta do sada interesuje samo forma. Pristanak bilo koga čija riječ ima bilo kakvu značajnu težinu. Za ostatak, popunjavanje rupa, bi se oni pobrinuli.

Ono što se dešava, samo je primjena standardne metode rješavanja konflikta, od strane svjetskih moćnika. Njih ne interesuje pravda, niti uspostava normalnog društva (što je redovna iluzija žrtava) – interesuje ih mir. I svako rješenje koje će taj mir garantovati, bez obzira kako nakaradno bilo, njima je u redu.

A za uspostavljanje mira, koristi se metoda koja je kratkoročno najefikasnija, mada dugoročno izaziva nestabilnost i nemogućnost uspostave normalnog života – dogovor sa zaraćenim stranama. Sa onima koji imaju kontrolu nad (stvarno ili potencijalno) naoružanim formacijama u sukobu. „Tiha većina“, koja je za sukob nikada nije bila i koja je za zajednički život i uspostavu normalnog društva, njih, naprosto, ne interesuje.

I takav im je odnos i prema nama. Od Dejtona do danas. Antinacionalistička, građanska opcija bi bila ozbiljno tretirana samo u slučaju da je imala (ili kao mogućnost ima) svoje oružane formacije. I onda bi – u zavisnosti od snage – njeni stavovi bili i uvažavani. Ovako je šutaju i ne shvataju ozbiljno već skoro 2 desetljeća.

Nepravedno? Nemoralno? Anticivilizacijski? Da. Ali koga (u svijetu) zaboli kurac za tim.

Stvar, zapravo, nije uopšte nelogična. Radi se o situaciji u kojoj policajac, svjestan ograničenja svojih moći - da niti može pohapsiti sve pripadnike lokalnih bandi, niti zna gdje bi i šta bi onda s njima – dogovara s njihovim predstavnicima podjelu teritorija, u cilju uspostave mira. On svjesno prepušta teritoriju kriminalcima, za obećanje da će se prestati ubijati i u međusobnim sukobima u smrt odvoditi nevine. To što nevini građani prestanak ubijanja pogrešno shvate kao početak normalnog života i što, kad otkriju da su u stvari prepušteni vladavini bandi koje su ih do juče ubijale, od policajca taj život zahtjevaju, stvar je njihove naivnosti. A iz ugla policajca, čak i – bezobrazluka („Hoćetel i muzičku želju?“).

Za međunarodnu zajednicu je, naime, dovoljno da se ne ubijamo i ne pravimo ozbiljne pizdarije (koje bi ubijanju vodile). Za sve ostalo, naime, oni smatraju da sami treba da se izborimo. I... jebiga... ma kako frustrirajuće bilo – nije nepošteno. Nije!

08.07.2009. Ko kaže da u proteklom ratu niko nije pobijedio?

Poslanici iz Republike Srpske u državnom parlamentu ponovo su blokirali inicijativu o proglašenju 11. jula Danom sjećanja u BiH na žrtve genocida počinjenog u Srebrenic

Žrtve postoje na sve tri strane“, izgovor je naci(onali)stičkog smeća. Da, ali genocid – ne!

Bilo bi lijepo povjerovati da se radi o tome da ti tipovi naprosto ne shvataju da je Vili Brant taj koji je Njemačku i Nijemce oslobodio stigme zločinaca, a ne negiranje zločina ili isticanje njemačkih žrtava u 2. svjetskom ratu.

Bilo bi lijepo, ali glupo. Na žalost tu bagru ne možemo utrpati u onu biblijsku „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“. Oni savršeno znaju šta rade.

Radi se o nastavku rata drugim sredstvima (podjednako nasilnim, samo što nasilje više nije fizičko). Retorika i djelovanje Milorada Dodika i njegove bande naokaradžićevaca nastavak je zločina mirnim putem. Umjesto kame, snajpera i artiljerije, zločin se vrši jezikom i političkim sredstvima zamatajući ga u oblandu demokratije i legalizma. „Pobij pa demokratizuj“, deviza je tog zločinačkog naci(onali)stičkog projekta.

Pri tome treba imati u vidu da je zločin činjen ne samo zato da bi se stanovništvo određene grupacije istrijebilo sa određenog prostora, nego i da se pošalje poruka da je zajednički život nemoguć. Zločin je trebao (i treba!) da cementira podjelu i mržnju. On je činjen koliko zbog ostvarenja vlastite dominacije, toliko i zbog izazivanja mržnje i identične reakcije sa druge strane.

Upravo zato ih je teško pobijediti u ovoj „igri“. Oni, naime, pobjeđuju i kada gube, ukoliko na mržnju i zločin odgovorite istom mjerom. Nije dovoljno pobijediti samo njih, nego i samog sebe.

I upravo zato što to nismo (bili?) u stanju, zemlja nam je danas u situaciju u kakvoj jeste. A Radovan Karadžić (i njegov genocidni fašistički projekt) je i u Hagu jedini pobjednik rata koji je za nama.

07.07.2009. Vehabije u poljskoj

Da budala nema samo kod nas i koliko je, po demokratiju, slobodu i ljudska prava opasan religijski fundamentalizam, čak i u svojim relativno benignim izdanjima, govori nam primjer iz Poljske, u kojoj se upravo vodi žestoka kampanja „konzervativnih katoličkih krugova“, što je eufemizam za katoličke fundamentaliste, protiv Madoninog koncerta u Varšavi planiranog za katolički vjerski praznik Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. avgusta.

Slično islamističkim fanaticima u BiH, koji su prošle godine upriličili fašističko divljanje po ulicama Sarajeva, premlaćujući učesnike i goste Sarajevo Queer festivala, s obrazloženjem da ovi vrijeđaju islam i muslimane, jer je festival zakazan na muslimanski praznik Bajram – katolički militanti u Poljskoj, najavili su su da će, ako koncert ne bude zabranjen, sami, „kao đavola“, istjerati „nepoželjnu perverznu anti-bogorodicu“, koja „vrijeđa njihova vjerska osjećanja“.

Kao i u svojevremenom sarajevskom slučaju, i u Poljskoj, religijski fanatici dobijaju što prećutnu, što javnu podršku pojedinih političara, pa će biti zanimljivo propratiti da li je i u jednoj članici Evropske unije moguće upražnjavati vjersko ekstremističko nasilje nad manjinama i neistomišljenicima, kao što je to bez većih problema moguće organizovati kod nas.

I da li Poljaci imaju svoj Avaz, koji će ih sedmicama huškati na „provokatore“, obilježiti mete i organizovati linč organizatora, učesnika i posjetilaca jedne kulturne manifestacije?

Istovremeno, nadležna komisija državnog parlamenta je uvažila bratski zahtjev religijskih zajednica u BiH, da se „pedere“ stigmatizira i da im se ne dozvoli korištenje prava garantovanih drugim građanima zemlje. Šaljući Evropi još jednu u nizu poruka da je bolje da dignu ruke od nas, jer smo stoka primitivna, koja će rađe umrijet u svom (patrijarhalnom, nacionalističkom, vjerskofundamentalističkom) smradu, nego se civilizovat.

06.07.2009. Kako se glasa entitetska stoka?

Da nema entitetskog glasanja, Srbi bi uvijek bili preglasani, pa bi bošnjački političari mogli da proguraju sve što žele, bez obzira na to što je to na štetu srpskog naroda u BiH i RS“, kaže, u intervjuu Nezavisnim novinama, SNSD-ova poslanica u državnom parlamentu Milica Marković.

Osim što ovaj skromni prilog nacionalističkom ludilu koji, od dolaska na vlast, raspiruje nova generacija srpskih fašista na čelu sa Posljednjim Balkanskim Diktatorom, nosi u sebi apsolutnu laž, jer je Parlament BiH dvodoman i u Domu naroda, koji mora potvrditi svaku odluku Predstavničkog doma da bi ona postala primjenjiva, postoji mehanizam pokretanja „vitalnog nacionalnog interesa“, pokazuje i tipični nacionalistički egoistički gard, u kome nema mjesta za razumijevanje bilo čega do vlastitog stava i čuvanja pozicija koje vlastitom kolektivitetu daju startnu prednost. Jer...

Pošto ima entitetskog glasanja, Bošnjaci i Hrvati (koristiću identičnu nacionalističku retoriku, radi pojašnjenja apsurdnosti citirane izjave) će uvijek biti „preglasani“ (iako imaju više poslanika), pa će srpski političari uvijek moći da (iz bilo kog razloga!) obore sve što žele (i da prihvate samo ono što njima odgovara), bez obzira na to što to nije na štetu ni srpskog, ni bilo kog drugog naroda u BiH ili RS.

05.07.2009. O kako je lijepo biti glup

Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu. Protivnici masovnosti u visokom obrazovanju i zagovornici njegove „racionalizacije“ argument nalaze u sve većem broju fakultetski obrazovanih na listama nezaposlenih. „Željeli bi školovati stručnjake za radna mjesta, a ne za biroe nezaposlenih. Zbog toga smo tražili moratorij za neke profile", kaže rektor Univerziteta u Tuzli. No, osim što je ovo primjer lokalne, bosanskohercegovačke, poremećenosti sistema – jer bi o politici obrazovanja brigu trebale voditi vlade, a rektori se trebali baviti kvalitetom obrazovanja na svojim visokoškolskim ustanovama – ovo je istovremeno i anticivilizacijski, turbo-kapitalistički koncept tretiranja obrazovanja kao isključivo upotrebne vrijednosti. I njegovo faktičko svođenje na stručnu pripremu i usavršavanje u odabranom zanatu.

Dok čak i u našem neposrednom susjedstvu, prateći trendove u razvijenim zemljama, srednju školu proglašavaju obaveznim obrazovanjem – što praktično znači da je ona izgubila tu odrednicu srednjeg i postala dio osnovnog obrazovanja, kod nas, i u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima, vrijeme stoji i „odgovorni“ razmišljaju u prevaziđenim kategorijama.

Mada čitav koncept limitiranja obrazovnog nivoa stanovništva nije nelogičan. Posmatrano iz ugla nacionalističke mafije na vlasti i širenju kontrole nad svojim stadima posvećenih klerikalnih krugova, naravno. Neobrazovanu svjetinu, izloženu dodatno, nacionalističkoj propagandi i religioznom drilu možeš lakše kontrolisati. I usmjeravati njeno nezadovoljstvo prema „drugima“. I cementirati vladavinu ološa. Što naša dva najteža desetljeća s Njima savršeno pokazuju.

Obrazovan pojedinac je samosvjestan, manje impresioniran političkim i vjerskim autoritetima i zna (ili bar ima bolju priliku da sazna i shvati, od onog neobrazovanog) kako funkcioniše sistem i mnogo je manje podložan prevarama i skloniji kritičkom odnosu prema vlasti. Nedavno istraživanje provedeno u Republici Srpskoj to apsolutno potvrđuje. Povjerenje u vlast, pokazalo se, najviše imaju najneobrazovaniji segmenti društva. I ono rapidno slabi sa povećanjem obrazovnog nivoa grupacija u društvu.

Pitanje obrazovanja nije, dakle, samo pitanje stručne pripreme za određeno radno mjesto i proizvođenja kadrova potrebnih tržištu radne snage. Pitanje obrazovanja je pitanje slobode, samosvjesti i budućnosti. Kako pojedinca, tako i društva u cjelini.