Kolumne

SAMIR ŠESTAN: Jedan narod – Jedna novina – Jedan gazda Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

ANDREJ NIKOLAIDIS: Fašizam tranzicije

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje.

Ako nešto može ujediniti srpske pravoslavno-naci-jugend organizacije i bosanske uzorite džematlije dugih brada i kratkih pantalona, onda su to – pederi. Queerovske bestidne akcije promocije nemorala uspješno su spriječene i u Sarajevu i u Beogradu. Amfilohije Radović, praktični lider Srpske pravoslavne crkve, po pitanju homoseksualnosti je iskazao visok stepen saglasnosti sa stavovima islamskih sveštenika. Narod se samoorganizovao i spriječio sramotu. Jer od svih stvari koje nam se dešavaju, najveća sramota, vaistinu, ona koja se ne bi mogla preživjeti, ona koja bi nam otkinula i ono dva prsta obraza što nam je preostalo, bili bi tih stotinjak queerova koji bi, probijajući se kroz psovke i pljuvačku okupljenog poštenog svijeta, prošetali ulicama Sarajeva i Beograda.

Crnogorska razglednica

Nasilna su ova naša društva. Nasilna, kao da rat momcima nije bio dovoljan da se izduvaju. Reklo bi se da momcima rat treba kao rekreacija, kao fudbal na male golove – dvaput sedmično, da izduše. Je li na djelu veliki povratak devedesetih? Ili iz devedesetih nikada nismo izašli?

Kako stvar izgleda u Crnoj Gori?

Rizo Alković je otvorio vrata svog stana, jutro nakon proslave Bajrama. Neko mu je na vratima iscrtao krst i poruku: seli odavde. Alković se već dugo žali na komšije: pucaju ispred njegovog prozora, kamenuju mu porodicu, grebu automobil. Naročito ih nerviraju njegove slave. On i njegova porodica nisu poželjni susjedi, jer su pogrešne vjere i nacije.

Vladimir Medović, funkcioner Hrvatske građanske inicijative, pretučen je dok je, obučen u dres hrvatske reprezentacije, šetao Sutomorem. Medović je pogrešne nacije i pogrešno se oblači.

U Herceg Novom, još jedno upozorenje Slobodanu Pejoviću. On je svjedočio o zločinu deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore. Zato ga napadaju metalnim šipkama i kao prijeteće poklone šalju mu puščana zrna. Pejović je pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Istinoljubivost i hrabrost ovdje su greška koja se ne prašta.

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša je, najprije, odlučio da iz zgrade Opštine, dakle iz svoje zgrade, šutne slijepu djevojku Marijanu Mugošu i njenog psa-vodiča Xenu. Uprkos odlukama suda, djevojka i pas-vodič i dalje ne mogu na posao, u svoju kancelariju. Nakon toga, gradonačelnik je odlučio da izmlati novinara koji je snimao njegov pogrešno parkirani službeni automobil. I djevojka i novinar i pas našli su se na pogrešnom mjestu: tamo gdje smetaju gradonačelniku.

U Bijelom Polju, suđenje Ibrahimu Čikiću. Kada su ga, ratnih devedesetih, njega i grupu članova SDA, uhapsili i optužili za terorizam, bio je pogrešne vjere i nacije. Jedan od dokaza da je Čikić terorista bilo je to što su u njegovoj kući nađeni primjerci Monitora i islamska vjerska literatura. U optužnici je pisalo da je Čikić snajperista. Ibrahim Čikić je slijep. Sada, kada mu ponovo sude, pogriješio je zato što je torturu kojoj je bio izložen opisao u knjizi. Tužioci tvrde da ono što je opisao nije dobro razumio i dobro vidio – to nisu bili oni.

U svim navadenim primjerima stradali su slabiji. Oni koji su se odlučili za nasilje nad njima itekako su bili svjesni te slabosti. Odluka da zlostavljaju bila je učvršćena vlastitim osjećajem moći – koji katkada potiče iz činjenice da imaju više novca, više poznanstava, katkada iz saznanja da će ih zaštititi sistem, a katkada prosto iz mnoštva: iz činjenice da ih je više.

Nekada je ovo nasilje produkt sistema (Marijana Mugoša, Čikić), nekada njegov nusprodukt (Alković, Medović). Poruke koje neprekidno stižu iz samog vrha sistema potvrda su da sistem odbija da odustane od nasilja. Stalne demonstracije moći sistema ujedno su i potvrda njegove slabosti, premda sistem to ne razumije.

Socijalni darvinisti na vlasti još nešto ne razumiju: da između čopora i društva postoji značajna razlika. Ljudsko društvo golemi je pokušaj nadzilaženja ograničenja i okolnosti u kojima se nalazimo: odustajanje od tog pokušaja vraća nas u stepu svijeta kojim vladaju čopori i vučji klanovi.

Progon iz čopora

Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša može da čini što hoće jer je dio najjačeg čopora – vladajuće Demokratske partije socijalista. Alkovića zlostavljaju jer nije dio pravoslavnog čopora koji kontroliše prašumu podgoričkog naselja Zagorič. Marijana Mugoša je prognana iz čopora koji vlada u Opštini Podgorica. Queerovi su prognani sa sarajevskih i beogradskih ulica zato što su pogrešni - tim gradovima vladaju nacionalno i vjerski osviješteni, tradiciji vjerni čopori koji svaki ugriz koji nanesu drugome tvrde da je u ime boga i tradicije.

U našoj zajednici, hrabra slijepa djevojka, hrabri slijepi čovjek, hrabri građanin i ljudi koji se usuđuju istaći svoju manjinsku naciju i vjeru, ili sutradan rod i seksualnu orijentaciju – oni su višak koji se izbacuje, protjeruje, tuče i grize. Nasilnici nad njima su, pak, mjera stvari, jer njih je više i jači su. Je li to, stoga, društvo ili čopor?

Nasilje se širi po vertikali, od vrha ka dnu. Od najbogatijih, koji drže kako samo zbog toga što sve imaju imaju i pravo na sve, do vozača na podgoričkim ulicama koji iskreno preziru pješake kao nižu rasu. Tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani. Otud i njihov prezir prema ideji jednakosti – jer nejednakosti duguju sve što imaju.

Zvanična ideologija tajkunske elite u Crnoj Gori nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego – socijalni darvinizam, koji ideolozi socijalne nejednakosti i neosjetljivosti nazivaju crnogorskom verzijom neo-liberalizma. Ovaj ideološki frankenštajn ponegdje se naziva i Crnogorskom ekonomskom školom. Crnogorska vlast odlučna je u osudi fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede evropske upute i usvajaju hrpe projekata, zakona i odredbi koje Crnu Goru trebaju učiniti tolerantnim društvom politički korektnih građana. Vladajuća klasa se iz faze pro-miloševićevskog fašizma mirno transformisala u uspješne pro-evropejce.

Pobjednik uzima sve

Socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život takmičenje proizilazi ideja da the winner takes it all, pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizilazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizilazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizilazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad - etničko čiščenje.

Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno “superiornijih”. Zato se teror većinske vjere i nacije u Crnoj Gori devedesetih “prirodno” i spontano transformisao u teror “sposobnijih i uspješnih” dvijehiljaditih. Siromašni komšiluk koji zlostavlja jedinu muslimansku familiju u kraju, jer ih vrijeđa to što ti muslimani slave Bajram, i tajkuni sa privatnim vojskama koji se uvrijeđeno žale da su žrtve zavisti neuspješnih, iz iste su priče.

Socijalni darvinizam je nastavak fašizma drugim sredstvima. Današnje nacionalne finansijske elite rođene su u fašizmu devedesetih. Fašizam, u ovoj ili onoj formi, njihovo je prirodno okruženje. U održanju fašizma njihovi partneri su građani koje su opljačkali – zato je to savršen zločin.

Tranzicija je posljednji u nizu zločina fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Za sada.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Kukavičluk kao i svaki 2. Život običnog tempa

Šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima?

Zbog iskustva sa prošlogodišnjeg Festivala, kada su organizatori/ce, sudionici/e, aktivisti/kinje i posjetitelji/ce bili/e sučeljeni/e i iskusili/e nasilje u najklasičnijem smislu, organizatori/ce su se odlučili/e za drugačiji koncept organizacije. Naime, Festival će biti obilježen od 24. do 28.09.2009. godine postavljanjem billboarda diljem naše države, emitiranjem TV spota putem javnog servisa i oglasa u najčitanijim dnevnicima i magazinima u BiH, dakle isključuje izložbe, preformanse i radionice. Odluka je vođena željom da se izbjegnu javna okupljanja imajući u vidu sigurnost dobronamjernih ljudi koji bi sudjelovali i/ili posjetili Festival.“
Ovo je dio iz zvaničnog saopćenja Udruženja Q povodom „2. QSF“ koji se ne održava ovih septembarskih dana. Iako su nezavisni mediji, te za ovdašnje prilike, iznenađujuće respektabilan akademsko-intelektualni blok u proteklih godinu dana u brojnim i raznim prilikama ( autorski tekstovi, tv prilozi, okrugli stolovi...) nedvosmisleno podržali „queerovce“ direktno osuđujući vehabijsko-talibansko divljanje nad nedužnim ljudima upriličeno tokom otvaranja 1. QSF-a prošle godine, organizatori/ce su, ipak, odlučili/le da festival obilježe tako što festivala zapravo neće biti ukoliko, naravno, ne računamo jumbo plakatiranje, te rijetka emitiranja tv spotova i novinskih oglasa.

Malo sam se ovih dana raspitivao pa sam saznao da čelnicima/ama Udruženja Q već duže vrijeme nepoznate osobe upućuju najodvratnije prijetnje među kojima su i one sa smrtnim ishodom. Pouzdano znam kako se osjeća osoba kojoj prijete likvidacijom, a odgovorno tvrdim da nisam laik ni po pitanju zvaničnog prijavljivanja ovdašnjim policijskim organima anonimnih idiota zatrovanih mržnjom prema „drugom i drugačijem“. (Usput, jedan takav jazavac, sa veeelikom bradom i kratkim pantalonama, ovih se dana pred sudom izjasnio da nije kriv iako je tokom operativne policijske akcije direktno uhvaćen u pripremama za izvršenje krivičnog djela mog eventualnog ubistva.) Ali, bez obzira na sve, šta nam drugo preostaje nego vjerovati u ono što kolokvijalno nazivamo pravna država? Od koga nego od policije (tužiteljstva, suda) očekivati da zaštiti naša ljudska prava? Nažalost, u državi poput Bosne i Hercegovine sistem prečesto zakaže pa naši životi opasno dospiju u ruke džilkoša i nasilnika. Moji drugovi Emir Imamović Pirke i Peđa Kojović prije godinu dana su na pravdi boga, u centru Sarajeva, divljački premlaćeni. Za to krivično djelo do danas niko nije odgovarao. No, bez obzira na prošlogodišnje batine, neovisno od toga da li bi se na svečanoj ceremoniji otvaranja 2. QSF ponovo ukazali isti, sudski neprocesuirani, bradati batinaši, siguran sam da bi Pirke i Peđa opet bili tamo. I garantiram da ne bi bili sami. Kao što ne bi bili sami ni članovi/ce Udruženja Q čija su ljudska prava za samo godinu dana u najmanje dva navrata brutalno zgažena u gradu koji se lažno predstavlja evropskom metropolom.

Da se ne lažemo, otkazivanje javnih manifestacija tokom, za mene neodržanog, 2. QSF zapravo je kukavička kapitulacija njegovih organizatora/ca pred sarajevskim primitivizmom i velika pobjeda ovdašnjih vjerskih fanatika čije se javno djelovanje (koje podrazumijeva i razne vrste nasilja) savršeno uklapa u vizije Mustafe Cerića i Džemaludina Latića o „evropskom Teheranu“ gdje nema mjesta za „pedere, ateiste, islamofobe, djecu iz mješovitih brakova, strane plaćenike i drugu stoku sitnog zuba“. A moralo je biti drugačije, trebalo je biti hrabrije! Uostalom, šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima? Neka me shvati kako god ko hoće, ali siguran sam da nakon našeg masovnog povlačenja ne bi bilo čak ni onih kukavičkih jumbo plakata i tv spotova u okviru nikad održanog 2. QSF-a.

EMIR SULJAGIĆ: Je l' zapostila Alka Vujica? Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

FARUK ŠEHIĆ Borg kruži iznad Sarajeva
SAMIR ŠESTAN: Dodik Bandit Mubarek Olsun Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga!

Bošnjačko-muslimanskom samoponižavanju, nikad kraja. Što je veći stepen uvreda koji izlaze iz tjelesnih otvora primitivne seljačine, verbalnog zločinca, notornog pljačkaša, rasiste i rušioca države iz Laktaša, koji otvoreno prijeti i masovnim krvoprolićem ukoliko neko pokuša da na njemu vježba pravni postulat da su pred zakonom svi jednaki, to je veća fasciniranost i praktično neskriveno obožavanje bošnjačko-muslimanskog političko-vjersko-medijskog nacionalističkog establišmenta prama tom moralnom monstrumu. Patološka opsjednutost koja podsjeća na svojevremenu fasciniranost nekih evropskih i američkih političara i intelektualaca Hitlerom i Musolinijem i „funkcionalnošću“ zločinačkih društvenih sistema koje su ovi notorni ludaci izgradili.

BAJRAMSKA ČESTITKA DODIKU IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE

Nekad se zbog feslije i u Mađarskoj treslo u gaćama“, „poentira“ svoje uvodničko veličanje Milorada Dodika i lamentitanje nad trenutnom političkom (ne)moći Bošnjaka, u - da bi ludilo bilo kompletno - bajramskom broju Preporoda, lista Islamske zajednice u BiH, stanoviti Muhamed Velić.

Proričući laktaškom čudovištu, i potencijalnom glavnooptuženom za ratne zločine na nekom budućem, specijalno za ovdašnje prostore nanovo formiranom, haškom sudu, preuzimanje apsolutne vlasti u BiH, na narednim izborima, Velić, u ime Islamske zajednice valjda, zaključuje „On će bukvalno sve pomesti kao željeznom metlom!“, dodajući: „I šta reći, nego – svaka čast; ljudi rade za svoju stvar i ide im to od ruke!“

Estremni nacionalista jedva da je pri zdravoj pameti“, rekao bi Eric Arthur Blair. “Nacionalizam je neodvojiv od želje za moći“.

Bošnjačko-muslimanski nacionalistički ludaci, dakle, u načelu, ne vide ništa sporno u onome što Dodik i njegovi kerberi rade (za njih je to čestitanja vrijedan rad u nacionalnom interesu). Oni samo žale što oni nisu u toj poziciji. Da oni(!) jebu majku svima ostalima. Oni, naime, da još jednom parafraziram Blaira: „ne žele mijenjati vanjski svijet, nego žele osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njihovu korist“.

A šta znači to „u njihovu korist“, šta oni zazivaju i šta poštuju, o tome govori njihova fasciniranost „željeznom metlom“ koja mete sve ispred sebe i moći od koje se drugima „gaće tresu“.

Totalitarni ideološki okvir, obračun sa medijskim i svim drugim „izdajnicima“ i „plaćenicima“ i uspostava fašisoidnog nacionalnog monolita, kome je višepartijski sistem samo forma koja dodatno učvršćuje režim, po modelu koji je inaugurirao Milorad Dodik, to je san bošnjačko-muslimanskih nacionalista, pa i onih infiltriranih u vjersku zajednicu čiji religijski izvor, da bi bilo dodatno apsurdno, uopšte ne prihvata rasne i nacionalne podjele među ljudima.

Još jednom se potvrđuju riječi Fra Ive Markovića: „Nema demokracije u nacionalističkoj politici - to je po svojoj biti diktatura.“

PREPORODOVO BOGOHULJENJE

Pošto na ovim prostorima nikad ne završava na jednom i uvijek postoji gore od goreg, odnosno, pošto su „jedino svemir i ljudska glupost bezgranični“, uvodničar Preporoda je u svoj predbajramski lament nad zlehudom sudbinom Bošnjaka-muslimana, od kojih, eto, jebiga, nikad dobrih fašista, umiješao i Boga. I njegove, što kratkoročne, što dugoročne planove (od Prve petoljetke, nadalje). Pa i istoriju.

Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga! (???)

U historiji koja je „magistra vitae“ – „učiteljica života“ zapravo uvijek se odvija Božanski plan. Neke nacije, neke rase,... u određenoj generaciji postaju istrošene i budu samljevene pod tim velikim historijskim točkom, kao žito koje ide na mljevenje a ne kao sjeme za ponovnu sjetvu. Božiji plan je neupitan i neumoljiv! Ako je neki narod dio tog plana onda je on na historijskoj pozornici subjekt dešavanja, ako je, pak, out i nije u tom planu, onda on postaje objekt historijskog izvršenja i mljevenja.“

Kako pisac ovih redova nije vjernik (evo, da olakšam odstrjel fanaticima), iskazano bogohuljenje me ne dira (nad time i pitanjem kakve budale im drže ders, bi trebali da se zabrinu muslimani) ali mi je vrijeđanje žrtava, amnestiranje zločinaca i propagiranje kombinacije primitivnog tumačenja religije, darvinističke teorije preslikane na ljudski rod i nacističke interpretacije Ničea, odvratno do bola.

I, kad smo već kod Ničea: ako Bog i nije mrtav, plašim se da bi, suočen sa ovolikom količinom gluposti, mogao izvršiti samoubistvo.

FAHRUDIN RADONČIĆ KAO DIO BOŽIJEG PLANA

Istini za volju, ova blasfemija je (bar se nadam) plod uvodničareve gluposti a ne namjere. Ono zbog čega je čitava konstrukcija izvedena je, međutim, i podjednako glupo i podjednako neprihvatljivo (a i podjednako blasfemično uvlačenje boga u unutarbošnjačke i unutarbosanske političke razmirice).

Nekvalitetna imena i lojalnost imenu ne mogu biti dio Božijeg plana koji se neumoljivo izvršava.“

Preporodov uvodničar je, naime, htio da svojim čitaocima pošalje poruku koju zajednički kreiraju Reis i Fahrudin Radončić, u pripremi najnovijeg „bošnjačkog sabora“ – da aktuelni lideri bošnjačkih nacionalnih stranaka nisu po volji Bogu. Kao ni oni koji su im lojalni. I da im, karadžićevski, zaprijeti nestankom (mljevenjem) ukoliko na „bošnjačkom saboru“ „koji treba da okupi relevantne i referentne ljude“ ne dođu sebi i postanu dio „božijeg plana“.

Plana, koji je, u interpretaciji Preporodovog tumača Božijih zamisli, neka vrsta međunarodnog fonda za podršku profašističkim pokretima i režimima.

Iz objavljenog uvodnika je, naime, očito da je trenutno Dodik taj koji je dio Plana. Božijeg. Odnosno - Alahovog. I da je neumoljivost s kojom on izvršava svoj plan, zapravo neumoljivost Alaha, koji melje i uništava „slabe“, „istrošene“ generacije i narode, a one na čijem čelu su fašisoidni totalitarni režimi, koji ne prezaju ni od zločina, čini „subjektima istorijskih dešavanja“.

Nije ovo ni prvo ni posljednje zamatanje fašizma ili dnevnopolitičkog mešetarenja u religijsku oblandu, ali to nimalo ne umanjuje nevjerovatnost čitavog slučaja. Sa interesovanjem treba čekati da vidimo šta je sljedeće čime će nas iznenaditi iz Islamske zajednice i njenog glasila. Štampanje muslimanima prilagođene verzije Majn kampfa (u prevodu Mahmuda Ahmedinedžada?)? Svečano obilježavanje godišnjice vehabijskog divljanja Sarajevom i premlaćivanja organizatora i gostiju Queer fastivala (na večeri ilahija i kasida, na kojoj bi najveći hit bila Latićeva verzija poznate narodne pjesme „Ubij, ubij, pedera!“?)? Ili put Reisa Cerića u Hag, kao svjedoka odbrane Radovana Karadžića, da mu i lično izrazi zahvalnost za sve što je uradio za Islam na ovim prostorima i da potvrdi da je „osumnjičeni“ za organizovanje najstravičnijih zločina tek terenski izvršilac Alahovih planova?

Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane“, citirajmo, na kraju, još jednom, Fra Ivu Markovića.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Adolf Hitler i Biljana Plavšić-dva lica istog zla! ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 

 

Postoji li razlika između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika?

Ratna zločinka Biljana Plavšić narednog će mjeseca izaći iz zatvora i ostatak svog zlikovačkog života po svemu sudeći provesti u statusu beogradske penzionerke. Baba-monstrum, autorica čuvene izjave o „muslimaninima kao genetski deformisanim osobama“ koju su četnici širom BiH izgovarali prije, tokom i nakon juriša na bošnjačke civile devedesetih godina prošlog stoljeća, tako će i zvanično preći prag muzeja novije nacional-srpske historije, tamo gdje su svoje mjesto zauvijek zauzeli i Srebrenica, i Prijedor, i Sarajevo, i Mladić, Karadžić, Milošević... Sramna odluka Haškog tribunala na čelu sa sudijom Patrickom Robinsonom da jedinu osuđenu ratnu zločinku sa Balkana nakon odležanih nepunih sedam godina zatvora pusti na slobodu s razlogom je izazvao ogorčenje porodica žrtava Plavšićkinih zločina ali i cjelokupnog pravdoljubivog svijeta koji se ne miri sa birokratskim odlukama Međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Kontraofanziva, kao što to biva, bila je žestoka....“ U skladu sa ovim stihom iz jedne pročetničke pjesme Neleta Karajlića reagirao je Milorad Dodik koji nije gubio vrijeme pa je, valjda, deseti put u svojoj premijersko-političkoj karijeri posjetio Plavšićku u švedskom zatvoru i „uzeo joj muštuluk“ na odluku haških sudija. I taj dirljivi susret zločinke i sljedbenika njenih zločina u zatvorskoj kantini skandinavskog kazamata desio se samo dva dana nakon što je laktaški džilkoš po ko zna koji put uvrijedio žrtve zločina, ovoga puta onih 171. civila, žena i djece, sa tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala. Da se poslužimo haškom terminologijom - Dodik je u samo dva dana, u dva različita grada međusobno udaljena najmanje 2.000 kilometara, van svake razumne sumnje, dokazao da je fašista. Nažalost, to što je Dodik takav kakav jeste i to što je Haški tribunal pokazao poseban senzibilitet za zdravlje starijih osoba puštajući Babu-monstruma na slobodu, samo dokazuje u kakvom mulju mi, mi koje nije stigla „Plavšićkina biološko-zločinačka selekcija genetski deformisanih osoba“, živimo zadnjih dvadesetak godina. A živimo tako što se očigledno moramo pomiriti i sa fašizmom i sa javnim promocijama fašizma. Živimo tako što na sve manje prostora (medijskog pogotovo) stvari smijemo nazivati pravim imenom a i kada govorimo, pišemo, naglas razmišljamo, na tim rijetkim „slobodnim teritorijama“ riskiramo optužbe dežurnih moralista i režimskih sluga za širenje „govora mržnje i međunacionalne netrepeljivosti“...

Pitam se, naprosto, šta bi kao koruški Austrijanac, rekao gospodin Valentin Intzko kada bi mi odavde, „sa stranica Žurnala“, konstatirali da je njegov zemljak Adolf Hitler „heroj a ne zločinac“. Znam, jasno mi je, ova bi me jezička provokacija mogla skupo koštati iako je i mojim najzagriženijim neprijateljima poznato šta zaista mislim o Hitleru i njegovim stravičnim zločinima. Baš kao što je svakome jasno kakav zločin nad mrtvim čine oni koji danas, šezdesetak godina poslije, rehabilitiraju Hitlera, Hessa, Goebbelsa, Goeringa... Na sreću, osim suludih neonacista i eventualno Fatmira Alispahića zvanog „brdo šljake“, civilizirani svijet se nedvosmisleno izjasnio o Trećem Rajhu i u skladu s tim zakonski sankcionirao veličanje zločina i zločinaca.

A šta je sa Bosnom i Hercegovinom, šta su, dakle, nakon Dejtona ovdje uradili Inzko i svi njegovi prethodnici po pitanju veličanja i slavljenja zločina i zločinaca? Šta su zvanični Brisel, Washington, London, Pariz, Berlin, Moskva učinili da preko Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini zabrane ono što su odavno krivično sankcionirali u vlastitim zemljama? Ništa, ništa uradili nisu! Kako vidim to ih pitanje nešto i ne zanima jer u Bosni i Hercegovini vladaju neka druga pravila u odnosu na, s razlogom rigorozne, zakone u državama iz kojih dolaze Inzko i ostala diplomatska čeljad. A da je slučajno drugačije Dodik bi nakon posljednjih izjava o Kapiji i Markalama, a naročito nakon jubilarne posjete ratnoj zločinki u Švedskoj, na prvom graničnom prelazu bio uhapšen sa kompletnim osiguranjem. I procesuiran po zakonima Evropske unije. Ovako, nema nam druge nego da vjerujemo da Inzko makar privatno (mimo tv kamera koje ga očigledno i sve više plaše) misli kako nema suštinske razlike između Plavšićke i Hitlera, između austrijskih neonacista i Dodika.

EMIR SULJAGIĆ: Dodikova zavjera Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić

Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.

POLITIKA PERVERZIJE

Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.

To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.

Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.

LAŽ KAO ISTINA

Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.

UNIŠTAVANJE DOKAZA

Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.

Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.

FARUK ŠEHIĆ: Kusturica u gradu mrtvih duša

Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.

Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.


Kunst i fašizam

Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševne boli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatov šegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalno odgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.

Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenom pravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.

Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.

Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starog Sarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!

Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.


Kani suzo...

Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?

Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.

Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatiti Laze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suza majki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.


SAMIR ŠESTAN: Inflacija kritike

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.