Kolumne

Šehićev Antileksikon rajvoSa: Revolucionari, Moralesi i Festivalaši

Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.

Samir Šestan: VELIKI DIKTATOR

 

Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.

 

ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO

Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.

Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.

A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.

Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.

Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.

BLAGO BUDALAMA

Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).

Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.

Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.

Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).

PITANJE ZA KRAJ

Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.

Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.

Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.

Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).

GLAVNO DA JE ZELENO

Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.

Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).

Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)

Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!

Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).

Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE

Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.

Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.

Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)

Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!

Golmanov strah od apokalipse

Iako SFF i policija u Sarajevu nisu nimalo krivi za ubistvo Amara Mistrića (1986.), konobara i suvlasnika kafića Ocho Rios (egzotični gradić na Jamajci, španjolski „osam rijeka“) na Dolac Malti, nezvanični Festival smrti se privremeno prekinuo zbog hapšenja ubica Amara Mistrića, koji je radeći dva posla prehranjivao višečlanu porodicu. Zapravo, on je tek bio otvorio lokal, a ubijen je (hicem u glavu) zato što, nakon prestanka rada kafića, nije htio donijeti piće dvojici likova od kojih Edin Vuk, provjeren dvadesetdvogodišnji kriminalac, ima lice u skladu sa svojim prezimenom, i on je živi dokaz kako odbačena frenologija, u nekim slučajevima, ipak ima svoje validno naučno utemeljenje. Predložak je to za film koji neće biti snimljen, jer u zadnjoj sceni dvojica zločinaca vise na vjetru što lagano valja loptaste žbunove kroz treperavu fatamorganu pustinje. Kraj koji se suštinski poklapa sa transparentima i željama Mistrićevih rođaka i prijatelja. Kada bi se lice Edina Vuka moglo ispeglati dobili bismo tlocrt haosa koji vlada ovim gradom. Taman da ih zajedno osude na 200 godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, stvari se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Sarajevo je već odavno grad opasnog življenja, i to će biti još ko zna koliko budućeg vremena, jer je ministar unutrašnjih poslova sarajevskog Kantona rekao kako su Anel Herak i Vuk prije izvjesnog vremena izazvali opštu opasnost pucajući „samo“ u zrak, bez da je objasnio šta je bilo sa oružjem, i da li je tim oružjem ubijen Amar Mistrić. Pa onda još 415 osuđenika – ubice, ratni zločinci, višestruki povratnici u kriminal hodaju gradom, jer nema zatvora gdje bi mogli odležati kaznu, i još bezbroj tehničkih nebuloza i naučnofantastičnih trenutaka u javnom govoru lica zaduženih za sigurnost građana u takozvanom gradu. Medijska buka će trajati neko vrijeme a onda ide najbolje oružje: Zaborav ubija! fraza je instalacije Andreja Đerkovića.

DO POSLJEDNJEG ŠEHIDA

Festival smrti se legalno nastavio u mjestu Vikići nadomak Bihaća gdje je Huse Cifalović ispucao četiri metka u Mehu Hujića, svog rođaka, a sukob je započeo oko onoga zbog čega i u civilizovanoj Engleskoj padaju glave, zbog međe. Sutra će, kad temperatura skoči iznad 30 stepeni, opet na stranicama crne hronike i teleteksta osvanuti kratke pričice o novim i grozomornijim zločinima iz strasti1, nervnog rastrojstva ili zbog banalnog razloga kao što je gutljaj alkoholnog pića. Zaboravio sam i duševnog bolesnika Bisera Čekića koji je, taze pušten iz bolnice, ubio svoju ženu nožem, pa i sebe malo istetovirao hladnim oružjem negdje na području Trga heroja, meni poznatijeg kao Trg Pere Kosorića iz ratnih radio izvještaja, gdje je snajper svakodnevno prebacivao civile preko osam rijeka u slobodu nebesa ili ih pretvarao u gozbu za crve. Preko snajperskog nišana ljudi bi hodali zaneseni kao Malik iz Oca na službenom putu, a snajperista bi govorio: hrabro kročite tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije! Tako da sam se naivno pitao zašto ljudi stalno hodaju preko snajperskog prelaza kada znaju da će ih pogoditi, a spikerov glas je bio neumoljiv: danas je na Trgu Pere Kosorića poginula jedna, a ranjene dvije osobe... Oduvijek sam se divio tom odsječnom i suhom jeziku vijesti sa golim činjenicama i hladnokrvnom preciznošću. I baš je negdje između spomenutih ubistava i samoubistva opljačkana banka na Trgu heroja pa je teletekst javio: Poslije pljačke nepoznati počinilac ovog krivičnog djela pobjegao je u Džamijsku ulicu a zatim se uputio u nepoznatom pravcu.

Iskreno se obradujem svaki put kada čujem vijest da je opljačkana neka banka, to je jedini zločin za koji navijam, kao što je sada utvrđeno lihvarstvo desetak banaka, tu spadaju skoro sve u Sarajevu, a povodom nezakonitog dizanja kamata zbog recesije, što liči na čerupanje mrtvog tijela.

UKLETI STADION

Postoji jedno mjesto u Sarajevu sa kojeg se uvijek vraćamo spuštenih glava, nosa zabijenog u asfalt, tužni i zgrbljeni pod teretom činjenice: zašto sam morao biti rođen baš u ovoj zemlji? Ili što bi rekao jedan moj drug: hoćemo li se sa Koševa ikad vratiti sretni i zadovoljni? Utakmica sa azijskim divom je bila hladan tuš (jezikom teve komentatora) za preko 15.000 gledalaca, ili koju hiljadu više, po toplom vremenu, idealnom za igru, jedne augustovske noći kada je BiH u zadnjih 11 minuta primila 3 gola da bi na semaforu pisalo BiH vs. Iran 2:3. Sjećam se prve zvanične utakmice naše reprezentacije u BiH 06.11.1996-te kada smo pobijedili svjetske šampione Italiju sa 2:1 pred 40.000 ljudi, i čak i danas vidim loptu koju udara Salihamidžić u šestoj minuti igre, vidim je kako sporo prelazi gol liniju i čitav stadion leti u zrak, a: golman je gledao kako lopta prelazi liniju..., glasi epigraf Handkeovog romana Golmanov strah od penala izražavajući egzistencijalnu nemoć i užas glavnog junaka, bivšeg poznatog golmana, montera Jozefa Bloha. Mislim da sam se tada prvi i jedini put vratio sa Koševa istinski sretan i ošamućen kao ptica, ako ne računam, tu i tamo, poneku usputnu pobjedu, jednu od onih utakmica koje nas uporno nisu mogle odvesti na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Svi mi, koji se, zadnjih trinaest godina, konstantno vraćamo pognutih ramena i glava uvučenih u ramena, pomalo nalik na civila kojeg jedan četnik, fotografski zaleđen, škorpionom ubija sa leđa u Bijeljini 1992-ge, ako baš hoćete i nikako nalik na tog čovjeka, ali sa stalnim osjećajem gorčine u ustima, htjeli ne htjeli, hroničari smo vremena u kojem se ništa značajno nije desilo da bi se ova zemlja i njeni ljudi barem za atletski milimetar udaljili od rata i ratnih trauma. Da bi ih zaliječili jedan posto, jer bez toga budućnost će biti u bijesu i snovima srebreničke djece koja trenutno sanjaju osvetu svojih mrtvih očeva, ili će se ubijati iz dosade. Nema dobre volje, kaže stih pjesme koju sam pročitao dok je tramvaj stajao na crvenom. Pjesma je bila vrlo maštovita i govorila je o tome kako bi neboder mogao uzletjeti u nebo samo kada bi postojala zajednička volja njegovih stanara za uzletom. Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema. Cjelokupno društvo je bez dobre volje u svim svojim najsitnijim dijelovima. Mrak je to na koji se treba navići kao na dah najbliže osobe. Pisati o tom mraku. Staviti ga u umjetničku formu i tako ga objasniti sebi i drugima, i onima koji će tek doći. Ne zaboraviti. Ne oprostiti, jer se užas ne može oprostiti. Onaj užas o kojem govori iskasapljeni Marlon Brando u finalu Apocalypse Now: The horror... the horror.


1

 U vrijeme pisanja ovog teksta Srđan Čanković (40) nije nožem zadao nekoliko udaraca Sanji Stanišić (29), nije je bacio sa šestog sprata zgrade na Čengić Vili, i zatim nije skočio za bivšom djevojkom. Kada se to desi, kao uzrok brutalnom ubistvu i samoubistvu u izvještajima će se navesti ljubomora i okončanje ljubavnog odnosa.


SAMIR ŠESTAN: Sukob na medijskoj ljevici

PROVOCIRANJE NOVOG RATA

Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.

Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.

Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.

Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...

(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME

Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)

Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).

O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.

Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).

GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST

Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.

Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.

Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.

Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.

Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.

P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET

Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).

Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.

Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.

Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.

Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.

(zurnal.info)


BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Ubice na ulici

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

 Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku

 Nakon ubistva Amara Mistrića ( mnogo prije i nakon brutalnog ubistva Denisa Mrnjavca) u Sarajevu se po ko zna koji put „povela“ priča o tome kako se konačno mora stati ukraj mladim idiotima koji okolo hodaju naoružani vatrenim oružjem, idiotima otrovanim mržnjom, što ubijaju nevin, ničim kriv, svijet. Šta reći, o čemu uopće pisati, nakon što nam je zauvijek postalo jasno da Amara i Denisa više nema a da njihove ubice i dalje žive i, nažalost i neviđeno moguće, predstavljaju savremene idole ulice, neke nove uzore budućim ubicama koji baš u trenutku dok nastaje ovaj tekst kupuju svoju prvu „utoku“ iz koje će ispaliti svoje prve hice.

IDIOTSKE FLOSKULE

U sjeni „gašenja“ Amarovog mladog života, dok su (s razlogom ogorčeni, očajni, utučeni!) prijatelji protestirali blokirajući sarajevsku saobraćajnu „žilu kucavicu“, u glavnom bh. gradu desilo se još jedno brutalno ubistvo. Muž i žena. On psihijatsrijski slučaj na vikend pušten iz bolnice, a ona profesorica u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi. Dakle, nekadašnji zaljubljeni par brojao je svoje posljednje minute dok su građani na Čengić Vili s razlogom protestirali zbog ubistva nesretnog Amira Mistrića. U svom ludilu ( A u kakvom bi drugačijem stanju mogao biti?) nekadašnji muž na privremenom dopustu iz bolnice masakrira svoju nekadašnju suprugu zbog neuzvraćene ljubavi! Ona umire, ubica ponovo odlazi tamo gdje i pripada-u psihijatrijsku kliniku!

Zašto su smrti Denisa Mrnjavca, Amara Mistrića i Samire Čekić zapravo iste, iako su po svojoj brutalnosti, okolnostima, pa i razlozima, različite, i da li su država, vlast, sudovi (Ma šta to značilo!) ova ubistva mogli na vrijeme spriječiti? Najlakše je danas reći da u ovoj zemlji „nema dovoljno zatvorskih kapaciteta“, da „zakon omogućava da se višestruki povratnici vraćaju u kriminal“, te da „policija mora raditi svoj posao“. Sve te floskululetine kojim nas posljednjih mjeseci zatrpavaju ovdašnji vladajući činovnici (od Mustafe Mujezinovića pa do Besima Mehmedića) su, naravno, idiotske! Baš onoliko koliko je idiot i mladi, okrutni ubica Edin Vuk. Vlast (SDA i Stranka za BiH) koja godinama dosljedno odbija glasati za Zakon o oduzimanju opljačkane imovine nikad neće niti smije, stvoriti zakonske pretpostavke da se nezakoniti vlasnici oružja, psihijatrijski slučajevi, prijestupnici iz raznih domena,sklone sa ulice i pošalju tamo gdje jedino pripadaju-u zatvore i bolnice!

UGRADIMO DUPLE BRAVE U STAN...

Naravno, vlast će opet reći da „nedostaje zatvorskih i bolničkih kapaciteta“. Ali šta ćemo sa činjenicom da su i Denisove i Amarove ubice prije svoje prve likvidacije od policije u nekoliko navrata privođene radi divljačkog i nasilničkog ponašanja u kojem nije falilo ni potezanja vatrenog oružja, a nakon čega su u regularnoj pravosudnoj proceduri puštani na slobodu. Zar nije isto i sa onim bolesnikom koji je, nakon bolničkog dopusta, u redovnoj „brakorazvodnoj parnici“ likvidirao svoju bivšu suprugu?

Da li oni koji su na slobodu „ u redovnoj proceduri“ puštali Amarove, Denisove i Samirine ubice (a govorimo o sudijama i ljekarima) osjećaju ikakvu odgovornost nakon što su ih njihovi „klijenti“ iznenadili i poubijali mlade ljude u Sarajevu. Teško, teško je vjerovati da im to pada na pamet prije nego kako uzeti novi mito (da se nađe za vikenda sa ljubavnicom na Jadranu)! Na kraju krajeva za to, oni (ljekari i sudije), imaju čak i zakonske pretpostavke baš kao i onaj direktor KP Doma Zenica koji je na dopust pustio okorjelog ubicu Abu Hamzu ili kako se već taj naturalizirani zlikovac zove...

Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku. Prije nego taj bolesnik počini novo ubistvo preklinjem ovdašnje vlasti da konačno pronađu mjesta na kojim će bolesnici prestati biti slobodni građani, a pištoljima skloni divljaci „heroji ulice“. A nakon što proširimo psihijatsrijske klinike i zatvore, hajmo promijeniti zakone u kojem se za nelegalno posjedovanje pištolja odgovara manje nego nakon prolaska kroz semaforsko crveno svjetlo. I to pješke... Ako je i ovaj prijedlog islamofobija, onda ću citirati Johana i završiti „Ugradimo duple brave u stan...“


P.S. Nedavno mi Adnan priča...Krenuo na dernek, kupio pet piva, stavio ih u kesu i čekao raju u jednom od, inače, rijetkih sarajevskih parkova. Raja kasnila, priđe mu policajac, zapiše i odreže mu„prijavu sudu po zakonu o zabrani konzumiranja alkohola na javnom mjestu“. Kazna-200 konvertbinlnih maraka! Nešto kontam, da je Adnan kod sebe imao pištolj bez dozvole, uz one pive, platio bi, očigledno, istu kaznu! Zato neskromno predlažem novi predizborni slogan za SDA i Stranku za BiH: Pivama na javnom mjestu protiv kazni za nelegalno posjedovanje oružja! Jer sve je do zakona i do onih koji ih donose...

Da se ne lažemo: Sarajevo ne zaslužuje pažnju Bono Voxa!

 

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost

Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.

Samoobmana

Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.

Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„

Fotografija sa...

Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...

Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.

EMIR SULJAGIĆ: Moralno duplo dno

Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

FARUK ŠEHIĆ: Sarajevski licimuri

Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.

Georg Orwell Kataloniji u čast

Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.

Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.

PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE

Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.

Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.

Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.

LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ

Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!

Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.

GOVOR MRŽNJE: Intelektualno smeće u službi nacionalista i mafije na vlasti Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog, ratno-huškačkog, propagandnog aparata jednog totalitarnog režima, koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen

 

Pišući nedavno za jedan internet portal o stanju na ovdašnjoj medijskoj sceni i hajci na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne (ili bi bolje bilo reći – prema vlasti i negativnim društvenim pojavama kritičke) medije, poduži spisak, u kome su pobrojani svi učesnici u pokušaju zatiranja te, u načelu, male skupine izuzetaka od pravila (pravila da se ćuti, služi i trpi), a koji su manje više javnosti poznati, završio sam navođenjem jednog o kome se vrlo malo priča, a koji je, po slobodu medija i kompletnog društva, ništa manje opasan od političko-vjersko-medijske mafije i aparata koji im stoje na raspolaganju:

Dodatni problem u čitavoj priči je pojava intelektualne kolaboracionističke bagre, glasnogovornika konformističke, podaničke, kukavičke scene, licemjera, koji se, slično nekim ovdašnjim političarima, lažno predstavljajući kao građanski, pridružuju napadima na još uvijek skromnu i krhku slobodnu medijsku teritoriju (i ljudska prava i slobode manjinskih društvenih grupacija, te skromne pokušaje javnog bunta), insistirajući na malograđanskim normama pristojnosti, kvalitetu dikcije, gramatičkoj pedantnosti, švedskim standardima komunikacije,... dok u neravnopravnoj borbi medijskog davida i mafijaško-fašističkog golijata samo što se još glave nisu počele kotrljati.“

U međuvremenu, neki od najeksponiranijih predstavnika ove, samo prezira i gađenja vrijedne, skupine, stavili su se otvoreno u službu nacionalističkih, pljačkaških, ratno-huškačkih projekata, braneći sa stranica medijskih ogranaka njihovog propagandnog aparata nosioce destruktivne politike, koji građane BiH drže kao taoce svoje pljačkaške nezasitosti, nacionalističe mitomanije i totalitarnih ambicija, i napadajući i vrijeđajući sve one koje lideri tih projekata označe kao svoje neprijatelje (od kritičkih medija, preko antinacionalističke opozicije, do nezavisnih institucija i njihovih predstavnika, te, heroja pokreta otpora totalitarnom jednoumlju i bezumlju). Služeći se pri tim napadima retorikom, koja je ništa drugo do, nevješto prikriveni – govor mržnje. Isti onaj koji im, doduše, mnogo otvorenije, praktikuju i novi poslodavci i njihove gazde.

Pokušavajući sam sebi odgovoriti na pitanja „Kako je to uopšte moguće?!“ i „Kako ljudi mogu pasti tako nisko?“, prisjetio sam se nekih epizoda iz vlastite prošlosti, u kojima sam postavljao ista ili slična pitanja, a iz kojih je, čini mi se, moguće povući paralele sa sadašnjim stanjem.

PRIČA PRVA: RAT NIJE BIO BOLJI

Izuzmemo li sveprisutnu smrt (koja me užasavala bez obzira radilo se o ljudima koji su mi umirali na rukama, masakrirani tenkovskom granatom na mjestu na kome sam samo par trenutaka ranije i sam stajao ili o leševima neprijateljskih vojnika, naslaganih pored puta) i odlazak na „drugu stranu“ (putem odvratnih „razmjena“ civila(!) između zaraćenih strana) ljudi koje sam volio (i čiji sam odlazak doživio kao ličnu izdaju i istinski nikad nisam prebolio) najveća lična trauma proteklog rata mi je situacija na olovskom ratištu, u zimu 1994.

U trenutku kad su nam se, nakon višednevnog artiljeriljskog uzoravanja (koje je dijelove snijegom i ledom okovane planine potpuno ogolilo), počele raspadati „linije“, na planinskom vijencu, s kojeg se pružala mogućnost kontrole i presijecanja jedine komunikacije onog što će kasnije dobiti naziv Tuzlanski kanton sa ostatkom svijeta i koji je predstavljao moguću polaznu tačku za ofanzivu na ovo područje, trenutku opšteg haosa i ponižavajuće bježanije, komadant me je zamolio (jer je to bila jedna od onih situacija u kojoj niko nikom ništa više ne može narediti) da, sa nekoliko boraca, odem na ključnu tačku odbrane (vezni dio između jedinica, u klancu kojim se očekivao prodor i koji je danima granatiran bez prestanka, sve dok ljudi koji su bili na tom dijelu nisu „pukli“ i svojim napuštanjem položaja prouzročili opštu paniku).

Napisao sam kratko pismo za suprugu Tanju, istresao lične stvari iz džepova i zamolio da joj predaju, pozdravio se sa onima koji ostaju, uzeo oružje i nekoliko „okvira“ municije i krenuo sa nevelikom skupinom prema mjestu, koje smo trebali držati bar dok nam se jedinice ne izvuku s tog područja (da se ne bi desio masakr u povlačenju). No, onda se dogodilo nešto što me je zateklo i užasnulo.

Prolazeći sa tom grupicom, koja u tom trenutku vjeruje da je osuđena na smrt, pored raspojasane, anarhične, nekontrolisane mase u bijegu, mada im se niko od nas, zaokupljen svojim mislima, koje lutaju od zadatka do naših porodica, nije uopšte obratio, niti gestom pokazao zamjeranje ili prijekor, u očima nekih od njih, kad bi podigli pognute glave, sam vidio – mržnju! Ne prema neprijatelju od koga bježe, nego prema nama koji odlazimo tamo odakle oni bježe i što radimo ono što oni odbijaju i što pokazujemo da nismo svi isti (što je omiljeni izgovor za sva sranja na ovdašnjim prostorima, od pamtivijeka do današnjih dana).

O tome (zahvaljujući činjenici da se neko, u posljednjem trenutku, odlučio da nas ne žrtvuje ili neprijateljskom neshvatanju stepena haosa u našim redovima i činjenice da se kompletna odbrana svela na nekoliko čudnih likova, odraslih na partizanskim filmovima), razmišljam često posljednjih mjeseci prateći (verbalne) napade raznog intelektualnog, političkog, vjerskog i medijskog smeća na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne magazine i pokret otpora nacionalističko-mafijaškom bezumlju u državi, okupljen oko njih (koji je u Federaciji prerastao u respektabilnu slobodnu teritoriju, dok u RS funkcioniše još uvijek na nivou malobrojne, nevjerovatno hrabre urbane gerile, sačinjene od male skupine prema Voždu i njegovom pljačkaško-fašističkom projektu kritičkih medijskih, nvo i intelektualnih aktivista).

Intelektualni ološ, bez trunke stida (takoreći s ponosom) i s očiglednim otsustvom elementarnog morala, slijedeći jalijašku filozofiju po kojoj kad vidiš da grupa mnogo brojnijih i jačih cipelari nekog slabijeg, zaletiš se pa im se pridružiš, pridružuje se brojnoj i moćnoj ekipi sačinjenoj od mafije na vlasti, u nemoral ogrezlih vjerskih lidera (koji brane pedofile, učestvuju u pljački naroda ili blagosiljaju zločince i šire mržnju među narodima), kriminalaca opšte kategorije (koji prijete silovanjem 12-godišnjih djevojčica, premlaćuju rodbinu svojih žrtava u dvorištima sudova, slobodno se šetaju i nakon počinjenih ubistava), ratnih zločinaca i njihovih pomagača u svim porama nedenacifikovanog društva, propagandno-medijskog aparata režima u RS ili reketaško-ucjenjivačko-gangsterskog u Federaciji, dijelova sistema, uključujući i tužilaštva i sudove (koji saslušavaju one kojima je prijećeno smrću, po prijavi onih koji su prijetnju izrekli), vjerskih ekstremista, koji organizuju fašistička divljanja na ulicama glavnog grada i premlaćivanja nevinih ljudi, organizovanih gomila za linč i potencijalnih atentatora, ludaka koji i smrću prijete najistaknutijim likovima medijske alternative i te virtuelne slobodne teritorije.

Dok je mržnja pobrojanih, koji su predmet kritičkih opservacija ovog medijskog ogranka sklonog kritici devijantnih društvenih pojava, logična (njima se radi o koži) dotle je ova intelektualnog smeća – patološka. I, autoru ovog teksta podjednako zbunjujuća (zapravo – zaprepašćujuća) kao i ona iz ispričane ratne epizode.

PRIČA DRUGA – POLIKITA I PIZDE NA JAVNOJ SCENI

Od svih pritisaka koje je Polikita (za neupućene - satirični časopis koji je izlazio od februara 1997. do marta 1999.) istrpila u svom nedugom životu – a mislim da ih u kolekciji ima sve, osim likvidacija - najgore je bilo brutovsko zabijanje noža u leđa od strane tzv. građanske, antinacionalističke medijske i intelektualne „alternative“.

U trenutku kad mi je policija, u protuzakonitoj akciji, zabranjivala i plijenila novinu po ulicama glavnog grada, privodeći, pritom, na saslušanja čak i radnice iz kioska, u kome su vlast i tužilaštva, nakon početne konfuzije, počela nemilice štancati sudske tužbe, zbog „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića i najviših predstavnika vlasti, te vjerskih i patriotskih osjećanja građana“, razni ludaci iz vojno-stranačke vrhuške vladajućih nacionalista pozivali na linč, javno se uništavala novina, fizički nasrtalo na kolportere, kreirala atmosfera straha, koja će u nastavku onemogućiti normalnu distribuciju novine (kojoj je već ranije onemogućeno reklamiranje i nametnut trostruko veći porez nego ostalim časopisima u zemlji), medijski djelatnici i intelektualci, još uvijek u mišijim rupama i u strahu od svake javne reakcije koja bi bila u suprotnosti sa vladajućom (i branila one koji otvoreno kritikuju i ismijavaju „čak“ i Oca Nacije i to usred njegovog pašaluka), a, s druge strane svjesni da je stvar tako radikalna (u protuzakonitoj akciji, policija im, pod nosom, na ulicama glavnog grada, plijeni novinu) da moraju nekako reagovati ako misle sačuvati i mrvicu vlastitog dostojanstva, su prigrlili, kao spasonosnu, „neutralnu“ (takoreći „unproforsku“) tezu da „Jest vlast pogriješila ali je i Šestan pretjerao“, i, naslonivši se na imbecilne optužbe vlasti, koja je satiru proglasila pornografijom, umjesto da ih odbace kao besmislicu, javnu raspravu, umjesto o slučaju protuzakonitog postupanja policije, pritisaka vlasti na medije, cenzuri i zabrani, demokratiji i slobodi javne riječi, započeli o – pornografiji(!) i potrebi da se ona prodaje na posebnim mjestima, „a ne da djeca prolazeći pored kioska gledaju golotinju“(???).

Dakle, s jedne strane smo imali vlast koja, u funkciji zatiranja medijskih sloboda, jedan časopis optužuje (hapsi, plijeni i podnosi sudske tužbe) za pornografiju, a s druge „ugledne“ „nezavisne“ „građanske“ intelektualce i medijske djelatnike koji, u tom trenutku, ne spominjući taj časopis(!!!), vode „javnu raspravu“ o pornografiji. Čime, ustvari, faktički, kurvinski učestvuju u napadima na taj medij, iako se tobože (ali vrlo mlako) ograđuju od njih. Dodatno, ta intelektualna i medijska „krema“ vodi „ozbiljnu raspravu“ o javnom moralu u kontekst slika golih žena (onakvih kakvim ih je Bog, koji je, u međuvremenu, inauguriran u vrhovnog lokalnog autoriteta, stvorio) ignorišući pritom potpuni nemoral, odnosno, sveprisutni razvrat, prostituisanje i pornografiju društva u cjelini, pogotovo njegovih političkih, vjerskih, intelektualnih i medijskih elita.

Iako je, u međuvremenu, situacija postala neuporediva s tim prvim poratnim godinama (bar u Federalnom dijelu zemlje, dok je u RS, po nekim parametrima, možda i gora) i danas se, iz određenih krugova, koji se lažno pretstavljaju kao građanski (a ustvari su podmetnta kukavičija jaja nacionalista), po istoj matrici, napada medijsko ogledalo društva zbog ružne slike odraza u njemu. Pri čemu se, kao i u slučaju Polikite, svjesno, izmišlja problem tamo gdje ga nema a ignoriše tamo gdje zaista jeste (gdje je stvaran i opasan).

Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog ratno-huškačkog propagandnog aparata jednog totalitarnog režima koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen.

Za stvarni društveni problem (koji je, definitivno, potrebno iskorijeniti – ali ne apelima i javnim raspravama, nego drakonskim zakonskim kaznama) se, iz faktičkog centra jednog od njegovih generatora pokušava optužiti neko ko se protiv nosioca govora mržnje u ovoj zemlji svo vrijeme dosljedno bori.

Pritom se, hinjski, govor mržnje, od strane nosioca te kampanje, pokušava poistovjetiti ili bar njegova štetnost izjednačiti sa tzv. neprimjerenim govorom, odnosno, jezikom koji ne robuje malograđanskim normama pristojnosti. Širenje međuetničke mržnje, rasističe izjave najviših političkih dužnosnika, provociranje nasilja nad manjinama, negiranje ljudima ustavom zagarantovanih prava, huškanje mase na protivnike režima, izjednačava se (i naziva istim imenom) sa malograđanskom uhu pregrubim formulacijama i „uvredama“ političkih, vjerskih i medijskih moćnika, ratnih zločinaca i pripadnika kriminalnog podzemlja, kojima su, u svom izražavanju, skloni kritički mediji. Čime se postiže efekat dvostruke štete – s jedne strane se za govor mržnje optužuju najoštriji kritičari nacionalista i mafije na vlasti (čime se nastoji dovesti u pitanje njihov kredibilitet u javnosti i zaštititi politički, vjerski i medijski moćnici i njihovi partneri iz podzemlja), a, s druge strane, se ozbiljan društveni problem (što govor mržnje jeste) relativizira, kroz miješanje sa nečim što s njim nema veze i kroz usmjeravanje prema onima koji su u suštini njegova suprotnost, čime se amnestiraju stvarni nosioci govora mržnje (pod čijim se pokroviteljstvom čitava kampanja i odvija).

Elem, nosioci ovih napada na kritičke medije u Federaciji i pojedince iz Republike Srpske (koji i vlastiti život stavljaju na kocku, kritikujući političke i vjerske moćnike i predstavnike njihovog podzemnog ogranka), pod govorom mržnje ne registruju izmišljanje priča o naoružavanju muslimana u RS ili vlastoručnom ubijanju srpskih zarobljenika od strane banjalučkog muftije, niti povampirenje inkvizicije, ili Vođine riječi da je njima neprihvatljivo da im sude sudije muslimani, Reisovu prijetnju „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“ ili medijsku organizaciju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista na ulicama glavnog grada i premlaćivanja zagovornika prava manjina, ili natpise ideoloških trasera terorizma, kojim se sekularni sistem naziva zločinačkim, poziva na uspostavu teokratske diktature i neprijateljima proglašavaju svi drugačijemisleći, sa posebnim naglaskom na kršćane, židove i ateiste. Ali je, za njih, govor mržnje kad se optuženog za krađu 145 miliona, samo na jednom pljačkaškom poduhvatu, zove kriminalcem, kada se vladiku koji već (najmanje) dva desetljeća širi mržnju među narodima, nazove ratnim zločincom, kada se Reisa koji brani pedofile i u vremenu krize sumnjivim parama diže sebi dvore, proziva zbog nemorala, kada se zločince naziva zločincima, kriminalce kriminalcima,...

Govor mržnje, za te logičke ekvilibriste, nije kad direktor jednog javnog rtv servisa pjeva četničke pjesme u okruženju ljubitelja tradicionalnog klanja kamom, niti to što poručuje da će ih pjevati i dalje, nego je govor mržnje to što neko pušta njegovo pjevanje u svojoj emisiji, da bi pokazao s kim i s čim imamo posla. (???)

PRIČA TREĆA – DEUTSCHLAND ÜBER ALLES

Negdje oko potpisivanja Dejtonskog sporazuma (ne sjećam se više tačno kada) dospio sam, (ni sam ne znam kako - zahvaljujući valjda obavještenosti organizatora o problemima koje sam pravio lokalnoj vlasti tokom rata(?), te, par mjeseci ranije objavljenom „prvom, zadnjem i nikad više“ (tro)broju magazina Grafit i nultom broju Polikite koji je izašao kao njegov prilog) u ekipi novinara sa prostore ex Jugoslavije (u kojoj su bili predstavnici splitskog Ferala, zagrebačkog Arkzina, sarajevskih Dana, beogradskih B92 i Nove Borbe, i još neki) u višednevno plaćeno zjalanje po Njemačkoj, u okviru projekta „Pomirenje“, koji je sebi u glavu uvrtio ugledni nam i velikodušni domaćin.

Nenavikao na „šupljiranja“ i trpljenja gluposti, bilo s koje strane one dolazile, ponio sam se kao klasični partibrejker i domaćinu, oličenom u uvijek osmijehnutoj tetici, koja je s nama postupala kao prema poluretardiranim (ili poludivljim?) bićima, s kojima se imala želju igrati psiholoških igara za predškolski uzrast, u jednom sam trenutku, iziritiran nivoom idiotizma, prema kojem je ovaj rehabilitacijsko-turistički projekat srljao, rekao da je čitava stvar apsurdno koncipirana, da mi niti smo predstavnici naroda (kako nas se tretiralo i u šta se, na sreću, svega par malo neinteligentnijih u grupi ufuralo), već dobar dio nas više otpadnici, niti se (u skladu s tim) nas ima šta miriti (ako se ikoga ima – jer taj koncept posmatranja ratne destrukcije nekadašnje nam domovine kao sukoba među narodima je sam po sebi diskutabilan).

Bio je to samo jedan od bezbroj slučajeva neshvatanja suštine rata na našem prostoru od strana Zapada i uvredljivosti s kojom su nas sve trpali u isti koš i tretirali kao sulude nacionaliste i vjerske fanatike, kojima je životni cilj da se jedni drugima krvi napijemo.

I mada sam vjerovao u dobre namjere organizatora, nije mi preostalo ništa drugo do da zaključim: „Vama hvala za pivu i pečenje (i hotelski petozvjezdani smještaj), ali, priča vam je bez veze“.

Ja, kao prvo, ni s kim nisam bio u svađi, pa da me mire tete u njemačkom obdaništu, a pogotovo ne s ljudima iz Ferala, Arkzina, B 92. Mi, manje-više, pripadamo istom svijetu, imamo kritički odnos prema vlasti i gadi nam se nacionalizam i ksenofobija. Čak smo i po godinama „tu negdje“, te smo dijelili i neke kulturne vrijednosti i afinitete. Mi smo dakle vrlo slični ljudi, bliskih pogleda na svijet, uključujući politiku, te je koncept domaćinovog projekta bio promašen.

S druge strane, pokušaj mirenja bilo koga od nas sa nacionalistima („svojim“ ili „tuđim“) je em zaludan, em je kretenski – stvar i jeste u otklonu od Zla, suprotstavljanju mu a ne mirenju ili, ne daj bože, saradnji s njim.

I, dodao sam tad: Ako već imate misionarskih ambicija i želite da nekoga mirite dovedite četnike, ustaše i mudžahedine, pa mirite njih.

No, vrijeme će pokazati, da saradnja sa nacionalistima, nije strana mnogim tobožnjim zagovornicima građanskih vrijednosti, uključujući i neke dobro plaćene prevarante iz nvo sektora.

Isti oni, naime - vratimo se opet u sadašnjost - koji truju javni prostor imbecilnom pričom o govoru mržnje kritičkih sarajevskih medija, i to sa stranica kriminalnih i zločinačkih publikacija kojima bi, u iole normalnoj državi (što BiH, kao što znamo, nije) upravo zbog govora mržnje, bio i oduzet status medija i zabranjen rad, hvale se ovih dana, na zaprepaštenje svakog iole normalnog, svojom saradnjom sa prononsiranim medijskim i inim fašistima i kriminalcima, sa stranica čijih izdanja nesuvislo i histerično vrište o nacionilizmu, vjerovali ili ne - „građanskih, antinacionalističkih medija u Sarajevu“.

Koje ludilo! Otprilike kao kad bi Milorad Dodik, kome se svako malo otme neka rasistička izjava (zbog koje bi u nekom boljem svijetu robijao a ne vladao), za nacionalizam i rasizam optužio Željka Komšića. Ili Jovu Divjaka.

Principijelna i dosljedna kritika negativnih društvenih pojava i njihovih nosilaca i nazivanje adekvatnim imenima konkretnih počinilaca krivičnih djela, na visokorangiranim položajima u politici, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, javnim servisima ili privatnim medijskim carstvima, te odlučna borba protiv kriminala, korupcije, nacionalizma i ratnih zločinaca, naziva se od ovih agresivnih advokata nacionalističkog i kriminalnog političkog i vjerskog establišmenta i njihovog propagandnog aparata - govorom mržnje i nacionalizmom.

S obzirom da ovaj intelektualni i moralni šljam, po klasičnoj nacionalističkoj matrici, uvijek na pola puta između groteske i tragedije, između ostalog, iz epicentra srpskog nacionalizma, kritiku režima i njegovih ekponenata i konkretnih kriminalaca iz njegovih redova, proglašava napadom na čitav narod, govorom mržnje i nacionalizmom sarajevskih „građanskih, antinacionalističkih medija“ (a možeš mislit kakvi su onda ostali u tom Sarajevu i Federaciji), nema nikakve sumnje i mislim da bi bilo i na sudu vrlo lako dokazati (i ako se neko odluči tim baviti, rado ću svjedočiti) da dotični, lažima, insinuacijama i obmanama, šire međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost, služe interesima nacional-šovinista, razaraju državu, vrijeđaju i ocjenjuju ljude na osnovu njihove nacionalne pripadnosti, odnosno, u konačnici - upotrebljavaju govor mržnje!

Muslimani Sanje Vlaisavljević Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:

-Kopaš li koga?

-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.

***

Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.

Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina –  ovaj put u Avazu.

Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?

Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.

***

Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:

Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”

Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.

I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.

***

Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“

(zurnal.info)