Kolumne

Faruk Šehić SREBRENICA: Uputstvo za sreću

Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.

Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali stari dobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskih simulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.

11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.

Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.

U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.

11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.

Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.

16.07.2009. Bošnjačko nacionalističko zajebavanje sa sudbinom države

Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.

Drkadžijsko ponašanje i isključivost, političko nasilje i stigmatizacija i demonizacija neprijatelja jesu stadu mili, pa još, u zemlji kao što je naša, na svakom koraku možeš naći izgovor za njih i pozvat se na samoodbranu ili bar reagovanje u afektu. No, pritom se zaboravlja da su interesi drugačiji (ne računajući uvijek rezervni plan o Muslimaniji i vjerujući da je, osim što je bošnjački nacionalni interes, BiH i interes njihovih nacionalista). Proizvodnja unutrašnjih neprijatelja razara zajednicu a proizvodnja vanjskih je učvršćuje. Svođenje političkih odnosa u zemlji na međunacionalne sukobe razara, dakle, državu i učvršćuje nacionalne monolite.

I upravo je to ključna tačka na kojoj se bošnjački nacionalizam, doveden pred unutrašnji paradoks, vrti u „beskonačnoj petlji“, poput računara koji ne može naći rješenje za zadati problem. I, poput tog računara, ništa smisleno ne radi već desetljećima, nego mu se aktivnost svodi na reagovanje na korake druga dva nacionalizma. I na stalne pozive međunarodnom „centru za pružanje usluga korisnicima“ da otklone kvar.

A, zapravo, tu gordijevsku petlju mogu razriješiti (samo) sami. Ili bar početi njeno razrješavanje. Put do integracije zemlje vodi kroz dezintegraciju nacionalističkih politika i njihovih stranačkih reprezenata. Oboje ne može. Naprosto je isključivo. Izluđujući vakuum u kome živimo, nedefinisano stanje u kome je sve istovremeno i moguće i nemoguće, posljedica je upravo pokušaja da se pomiri nepomirivo. Nemoguće je biti istovremeno i nacionalista i patriota u višenacionalnoj zajednici. I Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, bi se konačno morali opredjeliti. Ili će se ova patnja, od života u BiH, nastaviti unedogled.

No, to je teorija. U praksi, ono što voli da se zove zaštitnicima bošnjačkih nacionalnih interesa, nema ni nacionalističkih, ni patriotskih ambicija. Mi, zapravo (kao ni u druga dva nacionalna korpusa), nemamo posla sa nacionalistima, nego sa kriminalizovanim smećem, koje nacionalističko drkanje koristi u cilju zadržavanja ličnih pozicija na društvenoj ljestvici moći. I pljačku upravo onog naroda čijim se zaštitnicima pretstavljaju.

Sapunica od smjene državnog ministra sigurnosti najbolje ilustruje tipičnu reakciju domaćih nacionalista, kada se nacionalni i državni (da sad zanemarimo stranačke, mada i to nešto govori) interesi nađu u sukobu sa ličnim. Od vlasti očito odljepljeli ministar spreman je čak i na „džihad“ protiv Amerikanaca, samo da bi još koji mjesec zadržao fotelju. U ovoj tako dodikovskoj reakciji, koja još jednom potcrtava sličnost mentalnog sklopa nacionalističke mafije na vlasti, bez obzira na boje i torove kojim vladaju, podršku tragikomičnom štetočini opasnih namjera, pruža niko dugi do gubitnik na nedavnim stranačkim izborima, Bakir Izetbegović. Pokušavajući nevješto imitirati Dodika i on, metaforički, lupa rukom od sto i izjavljuje kako neće nama stranci uređivati odnose u zemlji, odnosno da on „prvi neće glasati za smjenu“ ako je razlog za nju to što su je zahtjevali Amerikanci.

To priglupo i kratkovido pozivanje na suverenost u zemlji u kojoj istovremeno na koljenima molite da stranci iz nje ne odu i svako malo ih vučete za rukav da vam pomognu, pa još zamjeranje državi koja je, praktično, jedina preostala nada ove zemlje (pri čemu su motivi i interesi koji stoje u pozadini tog „prijateljstva“ u načelu nebitni), klasičan je primjer šizofrenije bošnjačkog nacionaliste, u kome se sukobljavaju međusobno isključive opcije, koje su, ipak, čvrsto hijerarhijski postavljene: na prvom je mjestu lični interes, na drugom stranački, ne trećem nacionalni a ne četvrtom (ili četrnaestom?) državni.

15.07.2009. Prodavanje muda pod bubrege

Poslanici Stranke demokratske akcije u državnom Parlamentu najavili su da će vratiti svoje diplomatske pasoše, ukoliko Evropska komisija, u oktobru ove godine, kada se bude donosila konačna odluka o državama kojima će od 1. januara 2010. godine biti ukinute vize, izostavi BiH sa spiska. A u najavama im se pridružuju i iz Stranke za BiH. Tobože će se na taj čin odlučiti da bi „u potpunosti suosjećali sa problemima građana BiH".

Još jedan ublehaški demagoški potez lokalnih blentovina. Kojim vlast pokušava sama sebe amnestirati od odgovornosti za postojeće stanje i za sve optužiti strance. Koji nas, eto, mrze, pa nam „samo“ zbog „nekih obaveza“ koje je naša vlast trebala izvršiti a nije joj se dalo, sad zajebavaju. Ali, srećom, mi imamo na svojoj strani suosjećajnu vlast koja će s nama stojati u redovima za vize. Al u kurcu.

Vlast koja je potrošila sav, krvlju nevinih(!), stečeni moralni kredibilitet ove zemlje i međunarodnu naklonost (između ostalih pljačkajući i finansijski izraz te naklonosti) i zemlju dovela do finasijskog i moralnog bankrota, umjesto da nam se gubi s očiju, da je više nikad ne vidimo, pokušava negativno raspoloženje naroda preusmjeriti na Evropsku uniju i njene institucije.

Ne trebaju nesposobni političari, parlamentarci i članovi vlada, za koje nas CCI, Transparenci i druge nevladine organizacije svako malo upozoravaju da ne postižu ni dvocifrene procente ispunjenja svojih godišnji obaveza, da će 4-erogodišnje mandate završiti sa stotinama planiranih a neusvojenih zakona, da su ogrezli u korupciju i kriminal, da pljačkaju vlastiti narod i ne pokazuju ni elementarnu socijalnu osjetljivost,... ne trebaju oni da stoje u redovima za vize. Nego - u redovima pred biroima za zapošljavanje (ali ne zbog „izražavanja solidarnosti“, nego zato što, takvi kakvi jesu, ne bi trebali da rade igdje ili mogu dobiti ikakav posao). A svoju solidarnost sa građanima nek ne pokazuju priglupim izjavama i raspirivanjem antievropskog raspoloženja, nego hirurškim zahvatom koji će im odvojiti fotelju od guzice i presjeći pupčanu vrpcu kojom iz budžeta pune vlastite novčanike i sehare.

Umjesto da vraćaju svoje diplomatske pasoše, bolje bi bilo da ih još jednom, posljednji put, iskoriste i odu negdje daleko. U... geografski pandan psovke s kojom bi jedino bilo logično ispratiti ih.

14.07.2009. Proizvodnja mržnje

Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.

Za svakog iole normalnog, demonstracija sile i veličanje zločina od strane pripadnika četničkog ravnogorskog pokreta i neonacističke organizacije Obraz, organizovana neposredno po ukopu još 500 srebreničkih žrtava genocida, jedna je od onih mučnih stvari, kojim ova zemlja, na žalost, obiluje, od kojih čovjeku „staje pamet“.

No, s druge strane, to je tek vrh ledenog brijega. Sama izvedena akcija, ma koliko iritantna bila, zapravo bi bila nebitna i samo prezira, i nikakvog ozbiljnog komentara vrijedna, da se ne radi o samo jednom segmentu i specifičnoj poruci zvanične politike u RS.

Nacionalistički i separatistički projekat, reaktiviran i u punoj mjeri revitaliziran za potrebe zaštite od krivične odgovornosti tamošnje mafije na vlasti, na čelu sa laktaškim godfatherom, proizvodnju mržnje (ispravno) shvata kao ključ za ostvarenje svog projekta.

Bedastoće tipa izjava „Nama je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, ukidanja prefiksa „bosanski“ u imenima gradova u RS ili dopuštanje divljanja udruženja koja „njeguju tradiciju“ ritualnog klanja kamom i prinošenja „inovjernih“ žrtava na oltar Nacije, namijenjene su prije svega, ako ne i isključivo, da bi se izazvala mržnja na „drugoj strani“ i porodio recipročni odgovor sa te strane fašističkoj poruci sa jednog od tamošnjih „okupljanja naroda“: „Muslimani, ne želimo da živimo s vama.“

Upravo je to cilj (i to dokazuje i činjenica da mediji tamošnjeg režima ignorišu incident – naprosto nije ni bio namjenjen njihovoj publici) i upravo zato treba biti maksimalno oprezan, odmjeren i pametan, pogotovo u javnoj (političkoj i medijskoj prije svega) sferi života, u reakcijama na provokacije nastavljača zločinačke ratne genocidne politike mirnim sredstvima.

Nužno ih je odvojiti od naroda (bez glupih i opasnih – i u načelu nacionalšovinističkih - generalizacija) i vidjeti značajne razlike u onome što smo, inače, skloni doživljavati kao fašistički monolit, koji upravo svojim generalizacijama, (i) sami izgrađujemo i učvršćujemo, na oduševljenje onih koji taj monolit kao konačni cilj priželjkuju.

Nema, naime, ništa gluplje ni opasnije od generalizacija i reakcija npr. novinskim naslovima tipa: „Srbi u Bratuncu pljuvali na kamione sa posmrtnim ostacima“. Osim što je, u svojoj generalizaciji, netačan i, po ciljanu (bošnjačku) populaciju, opasan, on je upravo ona varijanta reakcije koju srpski fašisti priželjkuju – izjednačavanje njih i njihovih djela sa kompletnim narodom. Onaj ko takav naslov shvati u doslovnom smislu (onako kako je napisano, dakle) je za sva vremena završio i sa Srbima i sa Bratuncem. A onda i sa Republikom Srpskom. Ali („ali, ali, avaj ali...“) ne samo kao administrativnom formom organizovanja, nego i kao teritorijom.

I to je kraj.

13.07.2009. Putuj Evropo, nemoj čekati nas

Dnevni Avaz periodično ima potrebu da se dokazuje kao bošnjačko-muslimanski list, koja je u direktnoj vezi sa pokušajem da se, pred većinskom mu čitalačkom publikom, jeftinim deterdžentom operu odvratno prljave ruke partnera najbližih saradnika balkanskog kasapina i anulira činjenica da već dugo vremena ta novina funkcioniše praktično kao servis Milorada Dodika i federalni dio njegove propagandne mašine (prisjetimo se samo odvratnih napada na Bakira Hadžiomerovića i njegovu 60-minutašku medijsku gerilu, u kojim im je otvoreno zamjerano što dosljedno razobličavaju kriminal laktaškog diktatora).

U najnovijoj epizodi probuđene „nacionalne i vjerske samosvjesti“, Avaz, manirom karakterističnim za domaću nacionalističku mafiju, koja već dva desetljeća živi od drkanja nacionalnih osjećaja ovdašnjeg stanovništva i profitiranja na posljedicama nastalih reakcija, činjenicu da će BiH ostati bez bezviznog režima, još nesagledivo dugo, smješta u kontekst antiislamskog raspoloženja Evrope.

Mada tu glupu priču, iz sfere teorija zavjere, Avaz nije smislio, njegovo nekritičko korištenje iste je klasični primjer kombinacije mediokritetske površnosti, nazor produkovanog senzacionalizma i profesionalnog nacionalizma. A u konačnici – javno štetočinstvo!

Imajući u vidu srpsku nacionalističku priču o tome kako ih (već desetljećima, ako ne i stoljećima) mrzi „ceo svet“ (s povremenim izuzetkom Rusije, kojoj se samo gade) i (bh) hrvatsku žalopojku da su oni obespravljeni i u neravnopravnom položaju sa dva druga konstitutivna naroda (a što je posljedica radova „međunarodne zajednice“ na našem državnom uređenju) „međunarodna zajednica“ (svijet i Evropa u njemu), sumiramo li sve „naše“ pojedinačne naci žalopojke i zamjerke, zapravo nas mrzi sve redom. Mada je prava istina da, ako što prema nama osjeća, to je tek lagani bol u polnom organu.

Odvratni pokušaji provociranja antievropske histerije, osim što su krajnje neodgovorni i opasni po sudbinu ove zemlje, a pogotovo bošnjačkog naroda i muslimana u njoj, skandalozno je amnestiranje od odgovornosti domaće mafije na vlasti.

Banda nesposobnih, pohlepnih i u kriminal ogrezlih neradnika, koja u toku godine ne uspijeva doći ni do dvocifrenog procenta realizacije planiranih obaveza, koja dosljedno uništava zemlju i pritom za sebe uvijek nalazi izgovor i upire prstom u drugog, nije kriva što će građani koji imaju samo bh državljanstvo i dalje, usamljeno, stojati u redovima za vize. Nisu krivi ni građani koji tu i takvu vlast neprestano biraju. Ne, kriva je Evropa. Koja treba da ima razumijevanja za našu glupost i suicidalnost i da nas pusti ovakve kakvi jesmo. Jer, u protivnom, kako joj je u naše ime zaprijetio Avaz, ćemo njeno ponašanje shvatiti kao „opasnu političku poruku“. I jebati joj majku.

12.07.2009. Džihad Tarika Sadovića

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

11.07.2009. Srebrenica

Zbog jasnog antinacionalističkog stava i angažmana i žestoke kritike vladajućih nacionalista, prije svega režima Alije Izetbegovića (jer sam ja od onih što vjeruju u pravilo da svako prije svega treba da mete ispred svoga praga), u prvim poratnim godinama, bio sam tada (dok je još izlazila Polikita) pozvan u Banjaluku na neki strip festival ili nešto slično (na kome se očekivalo da se ili pravimo blesavi, kao da se ništa nije dogodilo, ili da žvačemo tada omiljenu, a lično mi jednu od najodvratnijih, „žvaka“; „Šta nam je ovo trebalo“ i „Ko nas to zavadi“). Što sam odbio, sa obrazloženjem da ja nemam šta pričati o stripu sa ljudima koji ne priznaju da se desio zločin u Srebrenici (a, podsjetiću, do tv priznanja Dragana Čavića, kao Predsjednika RS, samo postojanje zločina je dosljedno negirano).

Za mene to nikad nije bila stvar nacionalne pripadnosti, nego elementarne ljudskosti. Sa onima koji ljudskosti u sebi nemaju (pri čemu mi je skoro svejedno da li je uzrok tome propaganda ili su naprosto zli), koji negiraju ili relativizuju zločine (ne samo srebrenički – ali je odnos prema njemu simboličan), ja nemam šta pričati ni o stripu, ni o pozorištu, ni o fudbalu, ni o vremenu,... Niočemu!

S druge strane, „Ženama u crnom“, Saši Broz, Nataši Kandić i onim brojnim nevladinim organizacijama koje su podnijele zahtjev Skupštini Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i koji se suprotstavljaju tamošnjim fašistima s jedne i preovlađujućoj sklonosti amneziji, s druge strane - najdublje poštovanje. I zahvalnost za osudu zločina i tople riječi porodicama žrtava, što je istovremeno i ono što je njima najpotrebnije i što vraća (izgubljenu) nadu u ljudskost.

10.07.2009. Raj za zločince

Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije

Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.

Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?

Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.

U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.

09.07.2009. O bella ciao

Dodik, Čović i Tihić u Dubrovniku. Sine, i tata bi malo.

Apsurnost situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina, potcrtava zapravo insistiranje stranaca na dogovoru 3 „lidera nacija“. Pri čemu ih previše ne opterećuje činjenica da takvo što, zapravo, ne postoji. I da trojka koju pokušavaju sastaviti nema legitimitet da dogovara bilo šta. Međunarodnu zajednicu, kao i toliko puta do sada interesuje samo forma. Pristanak bilo koga čija riječ ima bilo kakvu značajnu težinu. Za ostatak, popunjavanje rupa, bi se oni pobrinuli.

Ono što se dešava, samo je primjena standardne metode rješavanja konflikta, od strane svjetskih moćnika. Njih ne interesuje pravda, niti uspostava normalnog društva (što je redovna iluzija žrtava) – interesuje ih mir. I svako rješenje koje će taj mir garantovati, bez obzira kako nakaradno bilo, njima je u redu.

A za uspostavljanje mira, koristi se metoda koja je kratkoročno najefikasnija, mada dugoročno izaziva nestabilnost i nemogućnost uspostave normalnog života – dogovor sa zaraćenim stranama. Sa onima koji imaju kontrolu nad (stvarno ili potencijalno) naoružanim formacijama u sukobu. „Tiha većina“, koja je za sukob nikada nije bila i koja je za zajednički život i uspostavu normalnog društva, njih, naprosto, ne interesuje.

I takav im je odnos i prema nama. Od Dejtona do danas. Antinacionalistička, građanska opcija bi bila ozbiljno tretirana samo u slučaju da je imala (ili kao mogućnost ima) svoje oružane formacije. I onda bi – u zavisnosti od snage – njeni stavovi bili i uvažavani. Ovako je šutaju i ne shvataju ozbiljno već skoro 2 desetljeća.

Nepravedno? Nemoralno? Anticivilizacijski? Da. Ali koga (u svijetu) zaboli kurac za tim.

Stvar, zapravo, nije uopšte nelogična. Radi se o situaciji u kojoj policajac, svjestan ograničenja svojih moći - da niti može pohapsiti sve pripadnike lokalnih bandi, niti zna gdje bi i šta bi onda s njima – dogovara s njihovim predstavnicima podjelu teritorija, u cilju uspostave mira. On svjesno prepušta teritoriju kriminalcima, za obećanje da će se prestati ubijati i u međusobnim sukobima u smrt odvoditi nevine. To što nevini građani prestanak ubijanja pogrešno shvate kao početak normalnog života i što, kad otkriju da su u stvari prepušteni vladavini bandi koje su ih do juče ubijale, od policajca taj život zahtjevaju, stvar je njihove naivnosti. A iz ugla policajca, čak i – bezobrazluka („Hoćetel i muzičku želju?“).

Za međunarodnu zajednicu je, naime, dovoljno da se ne ubijamo i ne pravimo ozbiljne pizdarije (koje bi ubijanju vodile). Za sve ostalo, naime, oni smatraju da sami treba da se izborimo. I... jebiga... ma kako frustrirajuće bilo – nije nepošteno. Nije!

08.07.2009. Ko kaže da u proteklom ratu niko nije pobijedio?

Poslanici iz Republike Srpske u državnom parlamentu ponovo su blokirali inicijativu o proglašenju 11. jula Danom sjećanja u BiH na žrtve genocida počinjenog u Srebrenic

Žrtve postoje na sve tri strane“, izgovor je naci(onali)stičkog smeća. Da, ali genocid – ne!

Bilo bi lijepo povjerovati da se radi o tome da ti tipovi naprosto ne shvataju da je Vili Brant taj koji je Njemačku i Nijemce oslobodio stigme zločinaca, a ne negiranje zločina ili isticanje njemačkih žrtava u 2. svjetskom ratu.

Bilo bi lijepo, ali glupo. Na žalost tu bagru ne možemo utrpati u onu biblijsku „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“. Oni savršeno znaju šta rade.

Radi se o nastavku rata drugim sredstvima (podjednako nasilnim, samo što nasilje više nije fizičko). Retorika i djelovanje Milorada Dodika i njegove bande naokaradžićevaca nastavak je zločina mirnim putem. Umjesto kame, snajpera i artiljerije, zločin se vrši jezikom i političkim sredstvima zamatajući ga u oblandu demokratije i legalizma. „Pobij pa demokratizuj“, deviza je tog zločinačkog naci(onali)stičkog projekta.

Pri tome treba imati u vidu da je zločin činjen ne samo zato da bi se stanovništvo određene grupacije istrijebilo sa određenog prostora, nego i da se pošalje poruka da je zajednički život nemoguć. Zločin je trebao (i treba!) da cementira podjelu i mržnju. On je činjen koliko zbog ostvarenja vlastite dominacije, toliko i zbog izazivanja mržnje i identične reakcije sa druge strane.

Upravo zato ih je teško pobijediti u ovoj „igri“. Oni, naime, pobjeđuju i kada gube, ukoliko na mržnju i zločin odgovorite istom mjerom. Nije dovoljno pobijediti samo njih, nego i samog sebe.

I upravo zato što to nismo (bili?) u stanju, zemlja nam je danas u situaciju u kakvoj jeste. A Radovan Karadžić (i njegov genocidni fašistički projekt) je i u Hagu jedini pobjednik rata koji je za nama.