Okupacija u sedam slika

BAKIR U BEOGRADU: Ta lažna riječ, izvini Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži

Izvinio se Bakir Alije Izetbegović na beogradskoj televiziji, doduše neoficijelnoj – B92, svim Srbima za zločine koje su počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ova vijest bi nekad, nešto, možda, i značila, ali danas ona nema ama baš nikakvu vrijednost. Pije vode koliko i podatak da je Jupiter pogodio još jedan asteroid. Možda i manje od toga, jer ovo astronomsko saznanje otkriva koliki značaj ta planeta ima za život na Zemlji. Jupiter, svojevrsni svemirski usisivač, svojom gravitacijom privlači asteroide i drugi galaktički otpad koji kola sunčevim sistemom. Jednostavno rečeno, žrtvuje se da bi nama bilo dobro.

BAKIR LIKES CACO PROFILE

A, šta je to usisao mladi Izetbegović? Za šta se on žrtvovao? Šta je čovječanstvu, ili Balkanu, pa čak i amebama značilo beogradsko izvinjenje Alijinog sina Bakira? Istog onog Izetbegovića koji je išao na dženazu Mušanu Topaloviću po zlu poznatom Caci, kada je gomila raspamećenih nacionalista, predvođena fantomskim Zelenim beretkama, prenosila kosti jednog zločinca na groblje gdje su smješteni posmrtni ostaci pripadnika one iste Armije RBiH, u čije ime se izvinjavao. Pokopanog tek nekoliko metara od mezara i spomen muzeja njegovog oca. Istog onog Cace koji je Srbe, ali i druge stanovnike opkoljenog Sarajeva, vodio da kopaju rovove, a onda ih vezane bacao u Kazane, ničim obilježeno stratište, tik iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine. Pritisnut osudama javnosti, lagao je tada Bakir kako nije bio na Cacinoj sahrani. A bio je. Imaju svjedoci, postoje fotografije, video snimci. Da nije bilo ove beogradske epizode, zauvijek bi ostalo nejasno zašto je petljao mladi Izetbegović. Za čiji račun je onomad želio ostaviti dojam normalnog, demokratski orjentiranog političara u nastanku, da ne kažemo budućeg pronosioca liberalne misli u regionu?

Sada je, ipak, sve mnogo jasnije. Bakir Izetbegović je muslimanski Čedomir Jovanović. Neopterećen je prošlošću, ima savršen background, okružen je vrhunskim intelektualcima, njegov društveni status isključivo je proizvod vlastitog rada i beskompromisne borbe za istinu, a protiv korupcije i kriminala. Bakir Jovanović, političar budućnosti!

Ili možda i nije. Možda je on samo, što bi rekao Nick Cave: Another Blade Runner, još jedan replikant iz SDA – inkubatora. Štancaju ih tamo kao praline na proizvodnoj traci – privlačne, slatkorječive, zavodljive, visokokalorične bombonice. Otrov u šarenom celofanu i leglo karijesa koji ćemo lijepo upakovati kada odemo Beograđanima u goste, zaviti u sjajni celofan sa prikladnom posvetom na kojoj piše: Sorry zbog zločina!

SOCIOPAT U SUSJEDSTVU

Kao da je zločin nepoznata bolest koja neznano kako dođe, napada samo određene skupine ljudi i jednako nejasno ode, ostavljajući pustoš i rasturene živote iza sebe. E, nije! Zločin je posljedica politike koju je devedestih godina prošlog stoljeća promovisao i Alija, otac Bakira Izetbegovića. Politike koja je pod maskom najbolje, demokratske budućnosti obećavala doba zlatnih kašika. Ubrzo se ispostavilo da su na pladnjevima naše glave, a da su zlatne kašike u rukama probranih i da imaju dimenzije lopate Alije Sirotanovića. Po potrebi je ta politika proizvodila cace, ćele, juke, tigrove, vukove, labudove..., sve upakovane u patriotski celofan. Kada je patriotizam izgubio na vrijednosti SDA je izbacila na tržište nove, tranzicijske modele: šaje, ševe, šete..., bičakčiće i brankoviće razne. Zločince, ratne pljačkaše i bandite zamijenili su privatizacijski lopovi i tranzicijski ološ. Ratne zločine zamijenili su privatizacijski. Ubice i neizlječive sadiste zamijenili su lopovi i banditi. Društvena imovina je postala privatna, vlasništvo odabranih desetak-dvadeset porodica. Opljačkana je državna imovina, nestale su milijarde doniranih sredstava, potomci odabranih otišli su u poznate svjetske škole i donijeli prestižne diplome.

Ratni gospodari smrti i poratni vlasnici naših života, sada bi da postanu čede jovanovići. Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži. A susjedi vole takve. Imaju svoje problem i njih ne interesuje što je taj uglađeni gospodin sociopat. Luđak koji je rasprodao porodično imanje, ženinu djedovinu propio, koji je i svoju djecu stavio pod hipoteku, uništio njihovu budućnost, a ženu prodao u bijelo roblje. Zaboravili su susjedi besane noći kada su zatvarali prozore i ispod glasa govorili: Eno, opet se tuku, neko bi trebao zvati policiju...

Susjedima možda to nije važno jer ni oni nisu ništa bolji, a na globalnom tržištu laž je uvijek tražena roba. Ovdašnji vlasnici manufakture laži to znaju najbolje. Proizvode i prodaju svakom koje spreman da to kupi.

Jučer je to bio patriotizam, pa neoliberalizam a sada se traži politika pomirljivosti i dobrosusjedstva.

Ali, kako kažu Laž vrijedi onoliko koliko su ljudi spremni da povjeruju u nju. Ja ću u ovu, Bakirovu, novu SDA laž povjerovati kada mlađahni Izetbegović ode na Kovače, prouči fatihu svom ocu i časnim pripadnicima Armije RBiH koji su poginuli braneći svoju domovinu, i zatraži da se Cacin mezar izmjesti sa Šehidskog mezarja. Dakle, nikad.

(zurnal.info)

DJEČJE MEĐUETNIČKE IGRE: Mostar, Karleuša i pederi Mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju karakter međuetničkih sukoba pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote

BEZMOZAK EUROPE

Jedno je sigurno, Balkan je definitivno srce Europe! A srce nije mozak. Dakle, Balkan, još sigurnije, nije mozak Europe.

BKSB MOSTAR

Boksački klub i klub slobodne borbe Mostar, ako niste znali, svoj trening kamp ima u samom središtu grada, točnije na potezu od Španjolskog trga do Rondoa. Tu se klinci mlate sve u šesnaest, a sve pod paskom profesionalnih trenera, koji njihov bijes kontroliraju i usmjeravaju prema mundžosima, odnosno ustašama.

Teško je zapravo, u općoj mostarskoj konfuziji, procijeniti tko je tu koga i zbog čega mlatio. Sigurno je da prvo što čovjeku pada na pamet jesu Dječje Međuetničke Igre. No, ako prva mostarska tučnjava i nije imala međunacionalni karakter, mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju takav karakter pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote.

Uglavnom, znakovito je da se sve to događa netom nakon izbora. Kad već nismo prije izbora pokazali da ne možemo zajedno, onda je red da to učinimo sada. Kako ćemo to pokazati? Naravno, pustit ćemo djecu da se mlate po ulici. Prvo neka zakuhaju neku makljažicu tek onako, malčice, s teleskopskim palicama po kičmici. A onda će fino mediji i odgovorni političari krenuti s pričom o tome kako su Ovi napali One i kud ćeš bolji razlog za Herceg Bosnu. Kad ne možemo zajedno, onda ćemo se dijeliti.

Stravično je, što na koncu, niti jedan od 4 postizborna sukoba nije rezultirao nikakvim hapšenjem niti privođenjem. Načelnik policije nije dao ostavku. Pa kakve on veze ima sa sigurnošću građana, molim vas lijepo!?

Evo, kad ste baš navalili, fino ćemo uvesti video nadzor u cijeloj centralnoj gradskoj zoni da policija ne mora skakutati naokolo, ipak su to ljudi u godinama, a klinci živahni k'o zečići, još će nekog strefit herc u jurnjavi za njima. A i roditelji ništa ne vjeruju bez snimke. Dođeš po klinca, a stari mu, bivši ratnik, stoji na pragu i ubjeđuje te da njegovo dijete nije ništa loše uradilo. Ako baš inzistiraš još dobiješ i degenek il' ti uperi kalaš među oči i domaćinski te isprati do vrata. Ovako, sa snimkom, nema greške. Materijalni dokaz, pa to ti je. A štediš ljudske resurse.

(Čuje se pljesak! Plješću Bešlić, Ćorić i još neke glavonje. Načelnik policije, glup u svom ponosu, počinje pljeskati sam sebi.Lukavo se smiješi:“ A oprat će se još i tisućica – dvije – tri s tim videonadzorom.“ Svi dobri, svi sretni.)

JESEN U BEOGRADU

U Beogradu isto srce Europe. Pravoslavac najbolje bije u sveti dan, nedjelju. Pedere il' policiju, njemu je svejedno. Moraš malo ubit' vrijeme dok čekaš prijevoz do Genoe. Kad već stigneš do te pederske Italije, treba se razgibati pa, usput, dok šećeš, popravljaš kičaste renesansne spomenike, dodaš boju ili dvije, malo spržneš bakljicom, a na stadionu party do jaja. Performer Bogdanov pokazuje Europi kako su srpskim navijačima mrske ograde, zidovi i mreže, sve ne bi li metaforički pokazao što izolacija učini čovjeku. Prekinite utakmicu i osvijestite se, poručuje Bogdanov, mi smo retardirali u praljude!

JK

U cijeloj priči oko Gay pridea u Beogradu moralna vertikala ispade Jelena Karleuša sa svojom kolumnom u Kuriru. Žena, koju bi rado povalio svaki pravovjerni Balkanac, u brk i neooprane zube, je skresala istim tim muškarčinama što ih ide. Nije poštedila ni svog supruga, bekčinu Duška Tošića. Jeca je skontala pussypower spiku. I ima da je slušaju svi što za njom bale. Makar su ona i nasilnici s BG pridea, a i oni iz Genoe, produkt iste kulturne matrice.

PEDERI U NAŠIM REDOVIMA

Tko su zapravo homofobi? Ljudi, koji se plaše homoseksualnosti, jel' tako? Al', pogledajmo istini u oči, nije frka Balkancu da ga netko naguzi, njega je, zapravo, strah da će mu se to svidjeti.

Ovdje je uvijek tako bilo. Nema veze radi li se o drugim nacijama ili drugim seksualnim orijentacijama. Naprosto, linija između tučnjave i zajedničkog lokanja rakije je tanka, tanušna, skoro nevidljiva.

Mrzimo Srbe/Bošnjake/Hrvate/Albance. Hajde, de. Al' tko nas, bre – bolan, zavadi s gayevima? Kakvi su povijesni razlozi za to? Osim ako sve nisu zakuhali pederi u nama i iz naših redova.

(zurnal.info)

PREDIZBORNI IŠARETI: Reis je za Fahru, šućur Allahu

Naibu reis Ismet ef. Spahić: "Neki vode stranku a ujutru kad ustanu moraju popiti šljivu ili krušku da sebe povrate u život. Pa, kako misle da nas mogu voditi još četiri godine!"

Šta li će se na hutbi ovoga petka pričati, raspravljalo se po džematima danima prije "predizborne džume". Prođe petak i džuma pa i dugoočekivana hutba a opet nikome ništa nije jasnije. "Išareti" se da se glasa za sto posto istu politiku, tamo se "išareti" za promjene, ovamo opet za sve samo ne za promjene... Navodno, nikada u Islamskoj zajednici BiH stavovi o izbornim favoritima nisu bili razjedinjeniji do ove godine, iako je vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u nekoliko navrata sugerisao biračima poželjnu opciju:

Izbori su izvanredna prilika da muslimani, kao građani Bosne i Hercegovine, sudjeluju u kreiranju svog položaja i svoje bolje sadašnjosti i budućnosti”, ponovio je reis Cerić i u intervjuu za Muslimansku informativnu novinsku agenciju, koji je dijelom prenio i Dnevni avaz. Pametnom je i išaret dosta, baš kako počesto kaže i sam reis Cerić.

HUTBA U SARAJEVSKOJ BEGOVOJ DŽAMIJI

"Jel' ono na kraju naibu reis reče da ugodi reisu ili šta. Sad mi ništa nije jasno", pita jedan, a drugi mu glavom odmahnu da ušuti. "De, da prvo nađemo svoje cipele u ovoj gomili pa ću ti reći". Dijalog se vodi ispred sarajevske Begove džamije u petak 1. oktobra, nekoliko minuta nakon završetka džuma namaza.

Džumu je predvodio naibu reis Ismet ef. Spahić, a redovni "slušači" njegovih hutbi vele da do sada nije skrenuo s ustaljenog kursa. Efendija Spahić i dalje "navija" za 100 posto BiH. Upravo zbog toga džematlijama poslije "predizborne džume" ništa nije bilo jasno. Jer čim su klanjali, počeo je ef. Spahić "prosvjetljavati" džematlije pričom o važnosti izlaska na birališta u nedelju. "Ne slažem se s puno toga što predviđa Izborni zakon. Ne slažem se ni ja da glasamo za jedne a onda nam stranke kasnije postavljaju tamo neke svoje ljude", govorio je pred desetinama vjernika u Begovoj džamiji naibu reis Spahić. Veli vjernicima: "Prepoznajte ko je sto posto za svoj narod".

NE GLASAJTE ZA MUNAFIKE!

"Sve je do tada bilo dobro. I jasno", kaže onaj džematlija u Begovoj džamiji s početka priče. "Slušači" i dalje pomno slušaju i sve razumiju. Dobro, sto posto će znati za koga glasati. Potom je naibu reis iscrpno govorio o onima za koje ne treba glasati. "Nemojte glasati za munafike", povišenim tonom reče i napravi pauzu nekoliko sekundi da istakne važnost svoje poruke. Kroz propise Kur'ana i hadise je potom iscrpno tumačio kako prepoznati munafike. "Imate četiri kriterija da otkrijete munafika. Najprije po lažima i licemjerju. Munafik nikada ne održi obećanje. Pogledajte ovu našu vlast. Od onog što su obećali 80 posto su slagali". Nakon ove Spahićeve priče se već pomalo nazire zbunjenost na licima vjernika koji ga pomno slušaju. Pa znači ovi što su bili na vlasti su nas slagali, šta ćemo sad, pita onaj isti pitac s početka priče. Nastavlja dalje ef. Spahić: "Dobro procijenite za koga ćete glasati. A nemojte se bojati ni promjena", uzvikuje pred zbunjenim slušateljima. Sad im tek ništa nije bilo jasno. Kakve sad promjene?

"Ne može naibu reis baš puno odmicati od onoga što govori reis Cerić", kaže nam onaj džamatlija s početka priče. "Nisam ja to baš shvatio da treba da glasam za promjene, nego da je ef. Spahić htio malo da ugodi reisu. Ne može bilesi govoriti sve kontra reisu".

Pri kraju hutbe naibu reis Ismet ef. Spahić posebno potcrta za koga ni pod prijetnjom džehenema glasati ne treba.

"Neki vode stranke a ujutru kad ustanu moraju popiti šljivu ili krušku da prvo sebe povrate u život. Pa kako misle da nas mogu voditi još četiri godine!", odjekuje Begovom džamijom prijekoran glas ef. Spahića. Prigušen smijeh u džamiji. Nije zgodno u Božijoj kući zbijati šale pa i žamor brzo prestade. Dobro je, veli onaj prvi iz dijaloga s početka priče. "Bar nam jasno poručuje za koga da ne glasamo. Ko će više znati. Direktor Gazi Husrev-begove medrese Ljevaković je za Tihića, Zahiragić iz sarajevskog Medžlisa za Bakira Izetbegovića, naibu reis i veliki broj profesora sarajevskog Fakulteta islamskih nauka za Harisa Silajdžića. Reis podržava Fahrudina Radončića. Pa, svaki imam po džematima onda priča svoje ", veli ipak pomalo zbunjen naš sagovornik.

ALI-PAŠINA DŽAMIJA: SVE JE ISTO, SAMO FAHRE NEMA

Nekih kilometar-dva dalje, u Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu, na džumi mnoštvo vjernika. Dosta njih klanja ispred džamije, efendijina hutba putem razglasa jasno se čuje i na ulici. Bez mnogo okolišanja, direktno, efendija počinje s pričom o izborima. Najavljujući treći oktobar, objašnjavajući kako je obaveza svakog muslimana Bošnjaka da glasa upozorava kako je glasanje za “ličnog kandidata, poznanika ili rodbinu” isto što i lažno svjedočenje:

Glasajte po vlastitoj savjesti. Šta učiniti, kome dati glas?”, pita se efendija i daje jasne upute:

Prioritet se, draga braćo, daje dvočlanoj većini jer mišljenje većine je važnije od jednog. Allah nikad neće ujediniti ovaj narod sam, Allahova ruka je uz zajednicu, držite se većine. U hadisu se naređuje da se slijedi najveći dio, i to je vaša obaveza.”

Za skeptike koji još uvijek ne vjeruju da je u Ali-pašinoj džamiji na djelu lobiranje za Stranku za BiH i SDA slijedi i dokaz: “Predizborna kampanja iza nas pokazala je da se većina novoosnovanih stranaka više bavila kritikom postojeće vlasti nego predstavljanjem svojih programa i nuđenjem realnih rješenja. Imaju ogromne želje da vladaju i budu izabrani na najviše pozicije na vlasti ali većina nas nije uvjerila da je to od javnog interesa. Nerealnim i mesijanskim obećanjima pretendenti na vlast radije su govorili šta će uraditi nego kako će ostvariti svoje zamišljene ciljeve. Potpuno je neozbiljno mahati parolama o poštenju, pravdi, brizi za mlade i penzionere a zaboravljati na činjenicu da se pravedna vlast ne gradi samo u parlamentima i skupštinama već i u našim firmama koje vodimo, a uposlenicima ne isplaćujemo lične dohotke dok u isto vrijeme sebi i svojoj djeci obezbjeđuje najviše standarde.”

Na kraju hutbe efendija vjernike poziva da izađu ne izbore, da ne prodaju svoj glas:

Često od vas čujem kako ne znate za koga glasati. Ne vjerujem da će iko razuman koristiti vjeru da vam eksplicitno kaže za koga ćete glasati, ali vi znate, pratite događaje, vidite javne i privatne interese. Oslanjajući se na Allaha, srce će vam reći”, poručuje i utvrđuje gradivo s onima koji još uvijek nisu shvatili da je sasvim svejedno da li će glasati za Stranku za BiH ili za SDA: sve će biti isto, važno je ne glasati za novog potencijalnog lidera u Bošnjaka – Fahrudina Radončića:

Draga braćo, nakon trećeg oktobra čeka nas četvrti oktobar, i sve će biti isto, djeca kreću u školu, mladi na fakultet...”

DŽEMAT ILIJAŠ: STO POSTO EFENDIJA

Kao što je Žurnal već i objavio u jednoj od reportaža sa predizbornog skupa Stranke za BiH u Ilijašu, efendija iz Ilijaške džamije savjetovao je čak i djecu iz osnovne škole. Novinara magazina Žurnal vlastitim su se očima uvjerili u to na primjeru dvojice dječaka. Na listićima koji su dječaci u dobi od sedam i osam godina dobili od efendije bila su napisana i zaokružena imena članova Stranke za BiH iz Ilijaša. Majka dječaka nije vidjela naročit problem u tome.



DŽEMAT KALESIJA: BOSANSKA STVARNOST U ALLAHOVOJ KUĆI

Podršku jednog dijela Islamske zajednice SDA, sudeći prema posljednjih dešavanjima, ima i u džamiji Kalesiji. Tamo je nakon džume lokalni efendija vjernicima podijelio po primjerak novine Bosanska stvarnost, u javnosti prozvane i “Lažni Avaz” sa sugerišućim naslovom: Prijatelji mafije žele da se bore protiv mafije, u kojima se piše protiv Fahrudina Radončića a u korist vladajućih stranaka.



DŽEMAT TUZLA: BEZ POLITIKE

Tuzlanski efendija Muhamed Lugavić jedan je od rijetkih koji ovu džumu nisu posvetili izborima. Javnost će se prisjetiti i toga kako je efendija Lugavić nakon 27 godina službe na mjestu glavnog tuzlanskog imama razriješen dužnosti glavnog imama zbog sukoba s Islamskom zajednicom u vezi sa klanjanjem dženaze poginulima na tuzlanskoj Kapiji. Iako je dobio drugačije smjernice ipak je pristao klanjati dženazu ubijenim mladićima i djevojkama. Ovog prvog oktobra efendija Lugavić nije rekao ni riječi o izborima već je vjernicima govorio o onome o čemu u vjerskim objektima i priliči govoriti – vjeri.

(zurnal.info)

VIDEO: Kako su uništene firme u Tuzlanskom kantonu
Magazin Žurnal objavljuje snimke spceijalne emisije 60 minuta o propalim firmama i obespravljenim radnicima u Federaciji BiH u nekoliko nastavaka. U prvom dijelu prenosimo priču o uništenim firmama u Tuzlanskom kantonu uz saglasnost autora priloga Avde Avdića i urednika Bakira Hadžiomerovića.

(60minuta/zurnal.info)

POD ZASTAVOM REISA: Cerićev igmanski marš Šta radi jedan vjerski poglavar na obilježavanju vojne “pobjede” regularne vojske sekularne države? Objašnjava kakav je ustvari bio rat u BiH. Stavlja nam do znanja za šta smo se borili. Otkriva nam kako će ova država izgledati kada “oni dođu na vlast”

Godina je 1993., ljeto sa dosta kiše, i blata - njega posebno pamtim. Ratovanje u Sarajevu je ulazilo u svoju morbidnu kolotečinu – dva dana linije, dan odmora, dan pripravnosti, pa linija... Beznađe je bilo prošarano granatama, besmislom, lošim vijestima... Vjerovali smo da smo one najgore davno čuli i da nas ništa ne može iznenaditi. Odjek granata koje obasipaju grad i permanentni osjećaj da se život (i smrt) odvija na samoj borbenoj liniji, činili su da čovjek izgubi pojam o bitnom i nebitnom, da mu otupi osjećaj za stvarnost. U tom bunilu teško je prepoznati šta se zaista dešava a šta si, ustvari, čuo da ti se dogodilo. Vijesti o novim “slobodnim teritorijama” dolazile su u paru sa informacijama o “izgubljenim gradovima”. Jedna od takvih sačekala nas je na povratku sa “linije”. Obaviješteni smo da pada Igman ali da ”naši uzvraćaju”. Tradicija da loše vijesti uvijek dolaze prije još gorih ni ovaj put nije bila narušena: traže se dobrovoljci koji će čuvati novoosvojene linije na Igmanu. A kako dobrovoljaca nikada nije dovoljno i da ne bi bilo nepravde, određeno je da ide cijeli vod. Odluka je, vjerovatno, već ranije bila donesena, ali je ovako svima lakše. Pušteni smo da odemo kućama, tek da uzmemo stvari i pozdravimo se sa svojima. Polazak je tačno za dva sata i nikoga se neće čekati. Niko nije zakasnio, ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Spremni su da idu na Igman, pa čak i da poginu. Žele spriječiti agresore da naprave dvostruki prsten oko Sarajeva. Padom Igmana grad bi bio definitvno ugušen. Nestao bi glavni grad države za koju su se borili. Objekat doduše nije zvanično pušten u promet, ali kome je do ceremonije. Čast prvog prolaska neki od njih su platili jedinim tenama ili cipelama. Ostale su u dubokom glibu butmirskog blata. Polubosi, a još oskudnije odjeveni, mimoilazili smo se sa narodom koji je bezglavo išao prema okruženom Sarajevu. Stada ovaca i krda krava, a neki se kunu da su vidjeli i svinje, tumarala su po livadama duž igmanskog puta. Što zbog kiše, što zbog stida, a nije falilo ni straha, hodali smo spuštenih glava, gledajući ispred sebe. I oni koji idu na Igman i oni što se spuštaju prema Sarajevu. I oni što idu u rat i oni što bježe.

Naravno, ovih prvih je bilo neuporedivo manje, ali dovoljno da oko Sarajeva ostane samo jedan obruč. I malo njih je bilo u masi onih koji su 17 godina poslije, jednako pognutih glava, slušali kako im prvi čovjek Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini drži hutbu. Njih nije bilo na ceremoniji kojom se obilježava uspjeh Armije BiH, legalne i legitimne vojske tada još uvijek sekularne RBiH. Nije tamo bio ni Aco, ni Dejo, ni Vaso, ni Bero, ni Dragan... Aco je u Australiji, Dejo u Kanadi, Bero u Vojvodini, Vaso ko zna gdje, Dragana sam zadnji put vidio prije par godina, nema posla, ima stan i ne želi da ostane “baš bez svega”. Ovo nije više njihova domovina.

A i da su ovdje niko ih ne bi zvao jer je skup “Odbrana BiH-Igman 2010” ustvari vjerska manifestacija. Tu se ne obilježava odbrana Bosne i Hercegovine, sekularne države, izgrađene na principima ZAVNOBiH-a. Nije to bila ceremonije koja veliča odbrambeni rat sekularne države, nego jedan od brojnih poligona gdje oni koji su po Maleziji širili istinu o Bosni dok je padao Igman drže vaz i predstavljaju Novu Bosnu i Hercegovinu. Na tom Igmanu, ispod ratnih armijskih zastava ne sjede branioci Bosne i Hercegovine. Tamo vrhovni vjerski poglavar kroji državu po nekim novim mjerama. Ne, nije to više ona BiH za koju se govorilo da nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska i hrvatska i muslimanska. Sada se kroji Bosna i Hercegovina koja će biti malo muslimanska, malo hrvatska i malo srpska. Svega pomalo a Bosne nimalo. Bit će to Bosna sa šarama malezijskog tigra sa Kovača.

(zurnal.info)

EUROTALIBANI: Terorizam sa billboarda

Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati

Sofisticirani totalitarizam kvazidemokratskih vlasti u tranzicijskim vukojebinama, poput tamnovilajetske, temelji se na proizvodnji pristanka svojih podanika na njega.

PROSTITUCIJA IZA NACIONALNIH TARABA

Kriminalizacija kompletnog društva (odnosno, njegovih najširih slojeva) i masovno korumpiranje vlasti svojih građana ključne su poluge tog procesa.

Od ratnog uvlačenja mase u sitne krađe i zločine, programiranog kao sigurna barijera postavljanju neprijatnih pitanja vlastodršcima, o njihovoj mega pljački, ratnom profiterstvu i zločinu protiv čovječnosti (jer, u situaciji u kojoj smo svi lopovi, razlika između nas više nije suštinska, etička, nego tek u „sposobnosti“ – neko krade krave i televizore ili drva iz šume, a neko milijarde humanitarne pomoći i kompletne fabrike), do budžetskog plaćanja odanosti čitavih slojeva stanovništva (koje se zaražava sebičnošću, društvenom neodgovornošću, pohlepom i nezainteresovanošću za drugog – „Daj ti meni, a za ostale me zaboli...“ filozofija je koju je vlast uspjela proširiti na kompletno društvo). Savršeni je to mehanizam koji potencijalne kritičare i prevratnike pretvara u saučesnike, te ključne protivnike uvođenja pravne (& pravedne) države. A sve pod licemjernim zajedničkim sloganom o odbrani nacionalnih interesa.

U tu sliku uklapaju se i „pravni subjekti“ (firme, organizacije, institucije,...) koji sitno (i manje sitno) kršenje zakona, koje je vlast, sračunato učinila obaveznim dijelom preživljavanja (da bi ih u nastavku mogla ucjenjivati i kontrolisati) ili trku za profitom, u poremećenom suicidalnom sistemu u kome je glavni poslodavac opet vlast, plaćaju (u redovnim ratama) služenjem interesima svog najznačajnijeg poslovnog partnera.

ZLOČIN BEZ KAZNE

U tom svjetlu treba posmatrati i čitavu seriju skandala, u vidu zabrana i skidanja plakata nekih nevladinih organizacija i udruženja građana (što je tek vrh ledenog brijega neprihvatljivih aktivnosti te kompanije!), koji je ovdašnjoj javnosti priredila firma Europlakat (a o čemu smo već ranije pisali – pogledati na:

http://zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=1121:samir-estan-europlakita&catid=54:samir-sestan&Itemid=124).

Kapitalistički makijavelizam i hladna tržišna logika, rukovodstvo te firme doveli su do zaključka da je u zemlji kao što je Bosna i Hercegovina ne samo moguće, nego i finansijski isplativo dezavuirati demokratiju i pravnu državu, kad god je to u interesu vladajuće oligarhije.

I da to ne proizvodi nikakve(!), a pogotovo ne pravne posljedice po firmu i njene čelne ljude.

Umjesto preciznog regulisanja prava i obaveza firmi čije aktivnosti mogu imati uticaj na javno mnijenje, te optužbi za narušavanje ustavnog poretka i drakonskih kazni (sve do zabrane daljnjeg rada firme i smještaja u KP domu Zenica za odgovorne) koje bi trebale da budu opomena svima koji se misle usuditi na slična (ne)djela, na djelu je potpuno sistemsko ignorisanje pravnog nasilja i antidemokratske djelatnosti.

Zabranjeni plakat CHP-aNajnoviji slučaj, sa zabranom plakata Centra za humanu politiku (koji je na ponovno predizborno potenciranje priče o nacionalnom, uzvratio proglašavanjem penzije od 160 KM nacionalnom sramotom, a kriminala i korupcije u političkim vrhovima i opstrukcije euro-integracija nacionalnom izdajom – što je, izgleda, pogodilo neke krugove u RS), ukazuje na namjeru Europlakata da utiče na predstojeće izbore (pri čemu nikako ne treba zaboraviti da mi vidimo samo vrh ledenog brijega manipulacija, zloupotreba i ataka na građanska prava i slobode, koje ta firma vrši).

KOJA JE SLIČNOST IZMEĐU NAOMI KEMBEL, ČUVARA U LOGORIMA SMRTI I ZAPOSLENIH U EUROPLAKATU

Europlakat se tako, svojevoljno, pretvorio u oružje vladajuće oligarhije. Postavši dratičan primjer služenja političkim moćnicima, nauštrb interesa građana, a zarad uskih poslovnih interesa kompanije.

Pritom je jasno da u temelju njegovog djelovanja nije politika (čak su, da bi stvar bila autentično bosanski komična, u tri najpoznatija dosadašnja skandala, štitili svaki put političke moćnike iz drugog konstitutivnog naroda). On se samo okreće prema izvoru moći i novca. I ponaša u skladu sa postavljenim pravilima. Što ga, naravno, ne amnestira od odgovornosti. Jer, nastranu tržišni fašizam i proždrljiva logika kapitala i ovdašnja poremećena stvarnost, ljudska bića imaju sposobnost izbora. Na konkurs za čuvara koncentracionog logora u nacističkoj Njemačkoj, iako je bilo dobro plaćeno „radno mjesto“ jednostavno se nisi morao prijaviti. Ili – kao što to ovih dana pokušavaju na sudu objasniti Naomi Kembel – ne uzimaju se dijamanti iz ruku diktatora, do lakata umrljanih krvlju.

Veza između kapitala i politike, naravno, nije ovdašnje otkriće. Ona postoji oduvijek i svugdje (što ne znači da je se treba prihvatiti kao normalnu, naprotiv). I o međuovisnosti politike kapitala i medija (odnosno, svih kreatora javnog mnijenja) mnogo se priča na prostoru ex-Jugoslavije. Ali ovako drastičan, otvoren, primitivan primjer cenzure i ugrožavanja elementarnih načela demokratije i pravne države, naprosto je nezabilježen. Mada i sasvim u skladu sa nivoom političke kulture u zemlji.

U Europlakatu su, očito, zbog političke težine onih koje štite, do te mjere uvjereni u svoju nedodirivost (ili, dodikovskim rječnikom: da ih svi kritičari mogu povući za neku stvar) da ne osjećaju potrebu ni da skrivaju to što rade i smišljaju neke nemušte formulacije, tipa „tehnički problemi“ itsl. nego svoje nasilje provode otvoreno. Čak prijeteći žrtvama.

NEMA NIŠTA GORE NEGO KAD JE KASNO

Reakciju vlasti, koja bi ovo trebala sankcionisati, teško da ćemo dočekati. A ukazivanje na činjenicu da se posljednji skandal događa u RS, u cilju zaštite režima verbalnog teroriste i potencijalnog „pacijenta“ jal' klinike na Sokocu jal' hipotetičkog „Tribunala za bivšu Bosnu i Hercegovinu“, kratkovidi je kretenizam. Jer je problem preozbiljan da bi ga „potrošili“ na naše uobičajene nacionalno-političke obračune.

Problem je u našem pristajanju na ulogu zbunjenih. U vlastitoj korumpiranosti, komformizmu, pa čak i u kukavičluku. Koji čitavo ovo vrijeme i održava ovakav sistem i mafiju na vlasti. Problem je što je to uvijek nečiji tuđi a ne naš problem. A kad je naš, e onda je onim drugima tuđi. I što je, kad svi shvate da je to ipak zajednički problem, najčešće, kasno.

Ugrožavanje temeljnih vrijednosti demokratskog društva, dolazilo ono od vjerskih ekstremista koji sekularizam proglašavaju zločinom i zagovaraju islamsku državu u BiH ili od finansijskih talibana, koji su zarad profita u koga jedino vjeruju spremni na sve, se ne smije tolerisati.

Stoga je jedini pravi odgovor žestoka reakcija nevladinog sektora i medija. I istovremeni pritisak i na firmu koja krši Ustav i na vlast koja to ne samo toleriše nego otvoreno podržava, podstiče ili čak zahtjeva.

Sve dok se problem ne riješi. I mogućnost ovakvih manipulacija i zloupotreba, jednom za svagda, ne isključi.

 

 

(zurnal.info)

REISOV KRITERIJ: Uputstvo za izbor prvog u Bošnjaka

 

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić pozvao je svoje vjernike da budu pametni i izaberu Bošnjaka koji prema njegovom išaretu zaslužuje da naredne četiri godine bude njihov vođa. Samo za čitaoce Žurnala "razbili" smo Cerićev kod

Kada bismo sabrali kvadraturu svih džamija koje su od rata do danas izgrađene širom Bosne i Hercegovine, dobili bismo površinu nekoliko puta veću od prostora koje pokrivaju svi autoputevi u našoj zemlji.

Šta nam to govori? Ne, ne znači to da se ovdje posebna pažnja posvećuje ubrzanom materijaliziranju religijskih osjećanja u Bošnjaka. Ne, nema to veze ni sa pretvaranjem Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH u najmoćniju korporaciju u državi... To samo znači da je poglavar Islamske zajednice u BiH efendija Mustafa Cerić najozbiljniji politički subjekt u državi. Ozbiljniji čak i od samog Milorada Dodika, bez obzira koliko ovog neozbiljno shvataju.

U predizborno vrijeme, kada se očekuje da političari na dnevnoj osnovi otvaraju nove škole, tupe makaze na vrpcama ispred super modernih fabrika i puštaju u promet kilometre novosagrađenih autoputeva, jedini koji vrijedno radi je efendija Cerić. Malo je dana u predizobrnoj godini koliko bi reis mogao otvoriti novih džamija. Vremena malo, a valja i promuhabetit sa ummetom, objasniti neukom narodu ko su i šta su, i uputiti ih za koga da glasaju...

Kako bi skratio svu tu proceduru, reis je osmislio svojevrsno Upustvo za izbor prvog u Bošnjaka. A kako ne bi ispalo da reis aščare za nekog navija, jer nije red da se jedno svešteno lice tako offira i miješa u politiku sekularne države, Cerić se poslužio starom bošnjačkom taktikom - išaretom. Oni koji ne znaju šta je išaret, morat će se sami educirati - što reče uvaženi efendija: “pametnom je i išaret dosta”.

Cerićevo Uputstvo za izbor prvog u Bošnjaka bazirano je na hadisu, ili kako bi to na ćafirskoj Federalnoj televiziji rekli: transkriptu razgovora koji je Ebu - Sufjana, inaće rođak poslanika Muhammeda, vodio sa tadašnjim bizantijskim carom Heraklijem.

- Kod nas u Bosni se kaže: "Pametnom čovjeku je dovoljan išaret." Ja neću ovo da tumačim, ali hoću da sugerišem imamima, našim hatibima kad govore s mimbera, posebno ovih dana, a evo i ramazan se približava, da govore o ovim karakteristikama i ovim standardima, koji treba da krase Bošnjake, posebno one koji traže od nas da ih slijedimo, da idemo za njima, da ih podržavamo... Znači, evo imate kriterije, pitajte da li je ovaj ovakav... Ako se to uklapa, to je taj, a ako se ne uklapa, pametnom je dovoljan išaret - kazao je, navode mediji, reis Cerić.

Nećemo ovom prilikom posebno analizirati na osnovu čega je reis u istu ravan stavio Božijeg poslanika sa ovdašnjim političarima i neka to ide njemu na dušu. Nama je značajniji ovaj politički kontekst.

Obzirom da se u medijima pojavila dajdžestirana verzija ovog razgovora, Žurnal objavljuje originalni tekst, preuzet sa jednog od portala religijskog sadržaja.

Car je, naime, od Ebu - Sufjana htio čuti nešto o Božijem poslaniku (Muhamed op.a.).

Ebu - Sufjan reče: "Tako mi Boga, da me nije sramota da od
mene čuju laž, ja bih o njemu lagao."
Zatim Ebu - Sufjan reče: "Prvo što me je upitao glasilo je: 'Kakvog je porijekla?'
Odgovorih mu: 'On je uglednog porijekla.'"
Herakle: "Da li je ikad iko od vas, prije njega, govorio takve slične stvari?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "Je li neko od njegovih predaka bio kralj?"
Ebu - Sufjan: "Ne."
Herakle: "Da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni?"
Ebu - Sufjan: "Siromašni."
Herakle: "Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?"
Ebu - Sufjan: "Povećava."
Herakle: "Da lije iko od njih napustio njegovu vjeru iz srdžbe, nakon što ju je primio?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "Da li je prije toga bio lažov?"
Ebu - Sufjan: "Nije."
Herakle: "A da li je vjerolomnik?"
Ebu - Sufjan: "Nije, - ali otkako nismo s njim ne znamo šta sad radi (i više mi nije
dozvolio da i jednu riječ dodam od sebe)."
Herakle: "Da li ste se borili protiv njega?"
Ebu - Sufjan: "Jesmo."
Herakle: "Kako ste se borili?"
Ebu - Sufjan: "Vodili smo međusobni rat, rat nadmetanja, nekad on pobijedi, a nekad mi."
Herakle: "Šta traži od vas?"
Ebu - Sufjan: "Govori nam: Vjerujte samo jednog Boga, i pored Njega ne vjerujte u
druga božanstva, napustite vjeru svojih djedova i očeva, naređuje nam da se Bogu molimo
(da klanjamo), da iskreno govorimo, da pošteni budemo, da rodbinske veze održavamo..."

Vodeći se ovim hadisom iliti poučnim vjerskim tekstom napravili smo reisovo “Upustvo za izbor prvog u Bošnjaka”, odnosno prilagođeni tekst po kojem bi Bošnjaci trebali birati svog poslanika na čelu države. Obzirom da su najozbiljniji kandidati za mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić i Fahrudin Radončić, provjeriti ćemo na koga to išareti uvaženi reis efendija:


  1. Kakvog je porijekla?

    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Po prezimenu Izet – begovići su bili begovska porodica. Otac Alija bio je osnivač SDA i prvi u Bošnjaka u vrijeme demokratskih promjena. I dalje je neprikosnoveni simbol buđenja bošnjačkog nacionalizma. Po reisovim parametrima - podoban.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Porijeklo ništa posebno. Po reisovim parametrima vjerski preeduciran al' to nije bitno.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Što se tiče porijekla Fahrudina Radončića to spada u nadležnost finansijske policije ili nepostojeće agencije za ispitivanje porijekla, ali imovine. Po reisovim parametrima – solventan.

  2. Da li je ikad iko od vas, prije njega, govorio takve slične stvari?

    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Jeste, njegov otac Alija. Upitno je koliko se to uklapa u ono što reis želi da čuje.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Isto govori već dvadeset godina. Slatkorječiv ali izgleda da mu ni reis više ne vjeruje.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Nerelevantno, jer to što on kaže danas ne znači da će vrijediti sutra, prekosutra... Trenutno govori ono što reis želi da čuje.

  3. Je li neko od njegovih predaka bio kralj?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Zvali su ga Mali princ i otac mu je, istina, imao kraljevske ovlasti ali mu se kraljevstvo raspada.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Nije poznato, mada se on tako ponaša, posebno u svojoj stranci.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Za početak ima tornjeve. Nada se da će kraljestvo osvojiti na izborima.


  4. Da li ga slijede ljudi od položaja ili siromašni?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: U početku slijedili su ga siromašni. Kada su se obogatili prešli su u Stranku za BiH (pogledati pod Haris Silajdžić).

    HARIS SILAJDŽIĆ: Slijede ga ljudi od položaja kako bi i ostali gdje jesu. Koliko on zna, u BiH nema siromašnih.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Poziva siromašne da ga slijede i oni su njegovo glavno biračko tijelo.


  5. Da li se njihov broj povećava ili smanjuje?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Smanjuje.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Smanjuje.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Obzirom da je krenuo od nule svaki sljedbenik se računa kao povećanje.

  6. Da lije iko od njih napustio njegovu vjeru iz srdžbe, nakon što ju je primio?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Mnogi (ponovo pogledati pod Haris Silajdžić).

    HARIS SILAJDŽIĆ: Možda bi i htjeli ali ne smiju. Samo ih još vjera u Harisa Silajdžića odvaja od zatvora.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Ako ne računamo njegove uposlenike, malo je vremena proteklo da bi ga napuštali.


  7. Da li je prije toga bio lažov?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Hm....

    HARIS SILAJDŽIĆ: Obećao 100% BiH i ukidanje Republike Srpske. Danas RS jača nego ikada a BiH se mjeri promilima.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Hahahahaha (ne možemo od smijeha op.a.)...


  8. A da li je vjerolomnik?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!

    HARIS SILAJDŽIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Nepoznato u šta vjeruje?!


  9. Da li ste se borili protiv njega?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ako se to odnosi na reisa i njegov ummet onda nisu, a iz perspektive pravne države, opet nisu.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Itekako, i reis i njegov ummet.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Nisu, ni reis ni ummet.


  10. Kako ste se borili?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Nisu se borili.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Letvama, argumentima..., al džaba.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Nisu se borili.


  11. Šta traži od vas?
    BAKIR IZETBEGOVIĆ: Da glasaju za njega kako bi se riješio Sulje.

    HARIS SILAJDŽIĆ: Da mu opet povjeruju u 100% BiH i da će ukinuti Republiku Srpsku.

    FAHRUDIN RADONČIĆ: Da kupuju njegove novine i marketinški prostor, da iznajmljuju prostore u njegovim tornjevima, i da, da glasaju za njega.

Nadamo se da smo ovom malom analizom razbili Cerićev kod i pomogli biračkom tijelu da izabere pravog predstavnika po reisovom išaretu.

(zurnal.info)

PIO RS PRED BANKROTOM: Od septembra niže penzije - prijeti potpuna obustava isplata Izvor Žurnala iz vrha Fonda PIO kratko nam je rekao: »Mi smo u agoniji. Niti znamo šta da radimo, niti možemo išta da uradimo. Čekamo slom!»

Prvi posao nove vlasti nakon oktobarskih izbora biće da konstatuje da je Republika Srpska finansijski uništena, da fondovi nisu samo prazni, već prezaduženi i da će plate budžetskih korisnika, kao i penzije, krenuti ka dole, strelovito, sa tendencijom da penzioneri već u novoj 2011. ostanu bez svojih primanja. Jednostavnije rečeno, nova vlast (ma ko je činio) samo će moći da zaključi kako je sve propalo i satrveno.

GULAG RS

Za samo četiri godine, «bolji dio Bosne i Hercegovine» postao je ekonomska crna rupa koja je progutala sve ekonomske potencijale. Stotine miliona maraka, narodnih para, preliveno je u džepove kriminalaca i hohštaplera. Novac od prodaje Telekoma koji je trebao biti izvanedna razvojna šansa, proćerdan je na fiktivnim projektima. Sa jedinim ciljem da ta sredstva završe na privatnim računima ovdašnjeg despota i njegove bezočne kamarile. Ekonomski stručnjaci, doduše oni izvan kontrole režima, listom se slažu da je Republika Srpska finansijski devastirana i da svim njenim građanima slijedi «gulag», iz kojeg neće izaći godinama.

Uprkos tome, režimski mediji i dalje trube o napretku; projektima koji nikako da dođu; virtualnim ulaganjima poput autoputa prema Doboju; ekonomskoj stabilnosti, koja više ni u udžbenicima ne postoji..., a ako im se koji put i omakne neka rečenica o stvarnim problemima, dežurni krivac je recesija. Otkud svjetska ekonomska kriza u «boljem dijelu BiH», nikom nije jasno, jer je gospodar života i smrti i svih budžetskih sredstava Milorad Dodik još krajem prošle godine uzvikivao da ovaj entitet ne pati od tih bolesti, te da je recesija još samo jedna u nizu prljavih zapadnih igara koja se na njegovom gumnu neće odigrati. Isti taj Dodik sada koristi svaku priliku da optuži recesiju za sve one pljačke i prevare zbog kojih je budžet prazan, a penzije i plate kasne u sred izborne godine. «Šta će biti tek nakon izbora?!», pitaju se oni hrabriji. Sudeći prema Službenom glasniku RS od 24. i 28. juna ove godine, biće potop.

Budžet je poluprazan, a tekući prihodi su nedovoljni da se pokriju svi troškovi. Zbog toga Dodik poseže za ono mao novca preostalog od prodaje «Telekoma Srpske» u pokušaju da sačuva kakvu takvu stabilnost do 3. oktobra, a nakon toga zna se - sunovrat. Tako je u «Službenom glasniku RS», od 24.06.2010. godine objavljena Odluka o korištenju sredstava sa računa posebnih namjena.

«Ovom odlukom odobrava se korištenje sredstava sa računa posebnih namjena u iznosu od trideset miliona konvertibilnih maraka, a u cilju izmirenja dospjelih budžetskih obaveza», navodi se u dokumentu koji je donijela Vlada RS.

IZ ŠUPLJEG U PRAZNO

Notorno je, znači, da su prihodi pali i da se poseže za nezakonitim finansijskim transakcijama kako bi se održao predizborni socijalni mir. Još se navodi da se novac ima vratiti na račun (što je zakonska obaveza) do kraja ove godine, ali od toga nema ništa iz prostog razloga što slijedi dalji pad prihoda.

Naravno da niko iz vlasti nije našao za shodno da obrazloži u koje svrhe će biti utrošeno pomenutih 30 miliona, dok izvori «Žurnala» smatraju da će najveći dio ovih sredstava biti upotrijebljen za isplatu junske penzije.

Mjesečna svota potrebna Fondu PIO za isplatu penzija iznosi preko 72 miliona maraka. Trećina ovih sredstava prikupi se od dažbina na plate budžetskih korisnika, pa je izvjesno da je znatan dio novca od onih 30 miliona završio na računima Fonda PIO. Jednostavnije rečeno, Vlada RS je sama sebi posudila novac kako bi izmirila obaveze budžetskih korisnika prema Fondu i time omogućila isplatu penzija. Iz šupljeg u prazno će se moći presipati još par mjeseci, a onda slijedi kolaps.

Potvrđuje to i Odluka o odobravanju avansne uplate sredstava, objavljena u «Službenom glasniku RS» 28. juna 2010. godine.

«Odobrava se Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite da sa pozicije - namjenska izdvajanja Fondu PIO - avansno uplate Fondu PIO 6 miliona KM kako bi bili u mogućnosti da na vrijeme isplate penziju za juni 2010. godine i izvrše povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», navodi se u odluci Vlade RS.

Ovaj dokument potvrđuje stravičnu dubiozu Fonda PIO i ukazuje da će penzije u ovom obimu biti isplaćene još za septembar, a nakon toga slijedi smanjenje i potpuna obustava isplate. Bitno je naglasiti da su godišnja namjenska izdvajanja iz budžeta u Fond PIO ravno 200 miliona maraka, odnosno cca 16 miliona maraka mjesečno. Ta sredstva su bez sumnje uplaćena Fondu, kao i dio od onih već pomenutih 30 miliona. Međutim, sve to bilo je nedovoljno te je Vlada RS posegnula za novcem koji tek u narednim mjesecima treba doznačiti ovoj instituciji. Pare se troše unaprijed i za par mjeseci će se naći pred zidom na kojem velikim slovima piše: para više nema!

KREDITOM DO PENZIJA

Da će tako biti, potvrđuje i sama odluka Vlade RS u kojoj se ističe da će onih 6 posuđenih miliona morati da se vrati do kraja godine

«Sredstva iz ove odluke Fond PIO će vratiti do kraja 2010. na način da redovne tranše, počevši od oktobra, umanjuje za dva miliona konvertibilnih maraka», navodi se u odluci Vlade. To znači da u navedenom periodu namjenska izdvajanja neće više iznositi 16 miliona, kao do sada, već 14 miliona. Biće ona i manja, jer slijede isplate penzija za juli, avgust i septembar, kada će Vlada RS morati ponovo avansno intervenisati i u Fond upumpati pare predviđene za oktobar, novembar i decembar.

Bitno je primijetiti da se u odluci Vlade navodi i da će avansirana sredstva biti upotrijebljena i za «... povrat dijela kreditnih sredstava povučenih za isplatu penzija za maj 2010.», iz čega je jasno da ni u tom mjesecu prihodi Fonda nisu bili dovoljni za isplatu penzija, već su morali posegnuti za kreditom. Izvor Žurnala iz vrha Fonda PIO kratko nam je rekao: »Mi smo u agoniji. Niti znamo šta da radimo, niti možemo išta da uradimo. Čekamo slom!»

Tokom prošle godine ova institucija podigla je ukupno 444 miliona kredita da bi uspjeli da isplate sve penzije. Prema procjenama stručnjaka, Fond je prošlu godinu završio sa najmanje 200 miliona minusa, za koje nema nikakvih mogućnosti da ih nadoknadi. U januaru 2010. vlada je intervenisala da bi se isplatila decembraska penzija. Dodik je tada naglasio da je Vlada bila navodno dužna Fondu 38,6 miliona, što bi trebalo da znači da republičke institucije nisu uplaćivale doprinose, te da su svjesno dovodile isplatu penzija u pitanje. Prema Dodikovim riječima, Vlada je 4. januara ove godine uplatila Fondu ukupno 55, 2 miliona, što znači da je ova institucija tokom decembra ukupila samo petnaestak miliona, a to nije dovoljno za isplatu ni petine penzija.

Vlada je krajem decembra prošle godine donijela Odluku o davanju saglasnosti za kratkoročno zaduživanje Penzijsko invalidskog Fonda. Tako se ta institucija zadužila dodatnih 38 miliona maraka, kako bi isplatili februarsku penziju, a sudeći prema vladinoj odluci od 28. juna ove godine, krediti su uzimani i u martu, aprilu, maju.

A SAD, SPEKTAKL: Počinje najcrnja predizborna kampanja Preko puta Dodikovog nišana, smještena je raznorodna i heterogena opozicija u kojoj se zna ko pije, ali još uvijek pojma nemaju ko će to i platiti

«Ne seri», odbrusio je prije neko veče, direktno u eter prnjavorske TV K3, premijer Milorad Dodik jednom svom podaniku, koji se usudio konstatovati da «zvijezda večeri» nije vjernik ni srboljubac, već notorni srebroljubac. Sad bi se dalo razglabati o «jeziku mržnje», «jeziku ulice», «jeziku poljskog WC-a», što bi bio besmislen potez, jer prema «stručnjacima» iz ove oblasti, (poznatim i kao «eksperti račvastog jezika»), šta god Dodik rekao sasvim je OK, a mrze isključivo oni koji mu na bilo koji način oponiraju. Ovi bizarnu storiju zaključićemo konstatacijom da se voditelj nakon Dodikovog intelektualnog istupa nije snašao i ponudio mu maramicu da se oko usta obriše, pa je ovaj nastavio sa «fiziološkim» tiradama još dobrih sat vremena.

ŠTA «ŽULJA» PREMIJERA

Okarakterisati Dodikovo valjanje po kanalizaciji sa NN gledaocem kao trenutni pad koncentracije, slabost na mah ili nekim sličnim terminom, bilo bi dozlaboga površno i plitko. Nije ovdje riječ o bahatosti, već strašnoj nervozi zbog činjenice da je rejting režima istovjetan popularnosti «antirežimskog bloka» i da je već sada jasno da Dodikov SNSD, (bez obzira na to što je još uvijek najjača partija u Republici Srpskoj), ne može sa slugama pokornim DNS-om i SP-om, ostvariti natpolovičnu skupštinsku većinu na predstojećim oktobarskim izborima. To je ono što «žulja» premijera. Otud onaj razvojni i vizionarski «ne seri», što je uvod u najcrnju predizbornu kampanju od rata na ovamo, u kojoj ne treba isključiti ni premlaćivanje birača, kao reprize događaja iz 2000-, kada su Dodikovi pratioci u drektnom TV prenosu ubili Boga u navijačima «Borca», jer su se usudili otvoreno kritikovati predsjednika Vlade RS.

Dodik je, izvan svake razumne sumnje, pet mjeseci prije izbora ušao u svoju hiperenergičnu fazu u kojoj je spreman na sve, jer ga ne vodi razum, već najniži instikti. «Ne seri» je zbog toga primarno upućen Marku Paviću, šefu DNS-a, koji traži i hljeba i pogače, te očekuje da mu Dodik u izbornoj trci prepusti jednu od predsjedničkih kandidatura. «Ne seri» se odnosi i na Petra Đokića, presuđenog kriminalca i šefa socijalista, koji je dozvolio da mu Zdravko Krsmanović opara cijeli džemper, a da on još uvijek nije pronašao davno izgubljene igle za pletenje. «Ne seri» je upućeno i svim opozicionim strankama, jer ne vide svu «veličinu», «mesijanstvo», «velikoserbstvo» i ostale atribute «prorokove», koji mu, kako smatra, daju pravo da vječno vlada, a da tron nakon njega naslijedi neko iz dinastije. «Ne seri» će sasvim sigurno u narednim danima preći u fazu «J..... V.. M....», nakon čega će izborno gumno biti otvoreno za sve vrste sukoba, pa i teških fizičkih obračuna.

TRI DEKE

Preko puta Dodikovog nišana, smještena je raznorodna i heterogena opozicija u kojoj se zna ko pije, ali još uvijek pojma nemaju ko će to i platiti. Samo zahvaljujući teškim Dodikovim greškama, manifestovanim stvaranjem mafijaške države i materijalizovanim kroz enormnu pljačku na svim nivoima, (a nikako sopstvenim kvalitetima), opozicija je došla u situaciju da može savladati režim. Desi li se da Dodik ponovo nakon oktobra osvoji predsjedničke nivoe, trebao bi u znak poštovanja opoziciji podići spomenik (u koji će se ugraditi sa par desetina miliona maraka), jer je njihovo politikanstvo to omogućilo. Suštinski, za uspjeh opozicije u ovom trenutku je mnogo bitnije da pobijede «sami sebe», stavljajući lične omraze na stranu, nego li ikakve platforme, programi, vizije, revizije..., koje nude biračima.

Izvorište problema leži u odbijanju rukovodstva SDS-a da sjedne sa vođstvom DP-a i formalno dogovori zajednički nastup, koji suštinski već postoji. Mladen Bosić, šef SDS-a, koji je nedavno «masakrirao» Dragana Kalinića, čime je završio posljednju fazu obračuna u stranci, uljuljkan tom pobjedom, «prispao» je na lovorikama i svoj lični animozitet spram nekadašnjeg šefa Dragana Čavića potpuno nepotrebno pretače u čvrst stranački politički stav. Takvo postupanje vrlo lako može njegovog kandidata za predsjednika RS Ognjena Tadića dovesti u situaciju da izgubi izbore, jer će bitku sa SNSD-ovim igračem (bio to Dodik ili ne) odlučiti «tri deke», i to one Čavićeve ili Krsmanovićeve. Bosić je sebi postavio minimum koji ga, smatra, ostavlja na čelu SDS-a i nakon oktobarskih izbora. «Ukoliko ostvarimo lošiji rezultat od onog izbornog 2006., ja ću se povući sa čela stranke», izjavio je nedavno, posredno poručujući da mu je mnogo bitniji broj poslanika u parlamentu RS od svih drugih izbornih nivoa. Već sada je jasno da će SDS imati više od 19 poslaničkih mjesta, koliko je ostvario prije četiri godine, pa je notorno da se Bosić i nakon oktobra vidi na vrhu partije, bez obzira da li će Tadić obrati bostan ili ne.

IZA TADIĆEVIH LEĐA

Sasvim je drugo pitanje zbog čega Bosić uopšte dovodi Tadića u poziciju da bostan obere?! Špekulacije da se dogovorio sa Dodikom su ipak samo špekulacije i neostvarive su iz mnogo razloga. Prije će biti da smatra da Čavić nema kud i da će morati podržati kandidate SDS, PDP i SRS, kako ne bi bio optužen da je Dodikov olovni vojnik. Stoga on kandiduje Tadića kao sponu sa Čavićem, skrivajući i sebe i SDS iza leđa kandidata koji sagovorniku ne može obećati ništa, jer ne posjeduje realnu snagu u stranci da dato obećanje i sprovede u djelo. Čavić bi ispao smiješan kada bi sebi dozvolio da se dogovara i pregovara sa Tadićem, a da za podršku ne dobije bilo kakve garancije SDS-a, o zajedničkom postizbornom nastupu. Bosićeva matematika je pogrešna, jer šef DP-a ima i međuvarijante u kojima može podržati samo kandidata opozicone koalicije za bh. predsjedništvo (Mladen Ivanić), a ignorisati SDS-ovog junošu, čime definitvno prebacuje odgovornost u dvorište najjače opozicione partije. Uz sve to, Čavićev DP sigurno prelazi cenzus i sasvim je realno da će vlast oformiti ono «carstvo» kojem se on privoli, te bi njegova faktura Bosiću nakon izbora, ostane li ovaj pri svojoj «iza Tadićevih leđa» taktici, mogla biti daleko veća nego što to sada izgleda.

SERBIANS FOREVER

Upravo zbog ovih razloga propao je nedavni neformalni dogovor između opozicionih stranaka, upriličen na izbornoj skupštini Srpke napredne stranke, kojoj je prisustvovao i Toma Nikolić, lider te partije u Srbiji. Istina, Čavić i Bosić su se uljudno pozdravili, što je «neviđen» napredak u njihovim odnosima, ali je na tome sve i ostalo. Takvim ishodom najviše je razočaran Ivanić, koji je mnogo učinio na objedinjavanju opozicije, ali bi on mogao biti i najveći pobjednik cijele ove priče, desi li se da Bosić istraje na nepotrebnim rizicima, koji mu donose samo štetu i nikakvu korist. Ovaj neformalni sastanak, pak, nije ostao bez ikakvih zaključaka, a to je da se na ovdašnji SNS i ne mora baš previše računati, jer su oni u rasulu, a da se nisu do kraja kao stranka ni konstituisali. Za predsjednika je, na opšte iznenađenje, izabran izvjesni Adam Šukalo, nekadašnje čedo SDS-a, koji je pod direktnom kontrolom Dragana Kalinića. Šukalo je bezveznjaković koji ništa ne može napraviti na političkoj sceni, a kada se ta brojka pomnoži sa onom koja kaže da su članovi te stranke mahom politički otpad iz drugih partija, koji je ostao na pozicijama srpskog fašizma, dobijemo potpunu nulu, što je rezultat kakav i zaslužuju.

Interesantno je da je Bosić u posljednjem istupu potpuno ponizio i Krsmanovića, tretirajući ga kao nebitnog i samim tim nepotrebnog. Istina, Krsmanović se posljednjih dana, najblaže rečeno, ne snalazi i načinio je nekoliko neoprostivih grešaka pokušavajući biti veći zlikovac od Voje, tako što će u Foči izigravati velikosrpskog populistu, a izvan opštinskih granica anacionalnog globalistu. Poznato nam je šta bi mu Dodik na to rekao, a Krsmanovićev šizofreni projekat odlikovanja Voje Maksimovića (što čak ni SDS nikada nije učinio), očiti je dokaz da je Fočak pristao na režimske stereotipe «serbians forever». Uz sve to, on je odlikovanjem Maksimoviću vratio uslugu jer mu je u beogradskoj Patrijaršiji izlobirao ostanak Bogosovskog fakulteta u Foči, uprkos otvorenom protivljenju Mitropolita Dabrobosanskog Nikolaja. Bez obzira na otužnu epizodu, Krsmanovićev rejting raste, pa je Bosićevo nipodaštavanje njegove pozicije ne samo nepotrebno, već i kontraproduktivno.

STATISTIČKA GREŠKA

Bitno je naglasiti i da Ivanićev PDP, uprkos teškim trvenjima na istočnom krilu, bilježi značajan rast i u oktobru će, bez sumnje, ostvariti najbolji rezultat do sada. Taj skor bio bi i veći da je Ivanić smogao snage da se otrese korumpiranih kadrova poput Zorana Đerića i njemu sličnih poltrona i sjecikesa, ali ta vrsta čišćenja u PDP-u slijedi nakon izbora. Što se tiče radikala Milanka Mihajlice, oni su tek statistička greška, a njihov «lider» teška greška.

U narednih nekoliko dana sve će se među vrlim opozicionarima razigrati, a izvjesno je da će ih, htjeli to oni ili ne, Dodik svojim «Ne seri « i «J..... V.. M....», prisiliti da zajedno djeluju. Dva bloka («režimski» i «antirežimski») su neminovnost, a snaga potonjeg isključivo zavisi od Bosićeve spremnosti da pokuša pobijediti na svim nivoima, a ne samo onom koji mu osigurava opstanak na čelu SDS-a.

 

 

IZVINJENJA IZ SUSJEDSTVA: Ponuda koja se ne odbija

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati

Svake godine, nekako s proljeća, počne sezona potrage za oprostom, i ona u Bosni i Hercegovini traje sve do 11. juna, uoči sezone godišnjih odmora.

Kako kukurjek i jagorčevina izbiju, tako u BiH krene traganje za bilo kim ko može ponuditi iskreno izvinjenje ili kvalitetan oprost, po mogućnosti ne stariji od nekoliko dana. Princip ponude i potražnje razvio je čitavu industriju visokosofisticirnih izvinjenja, najviše kvalitete. Istovremeno razgranala se i prava mreža akvizitera oprosta. Oni idu od stana do stana i nude high tech izvinjenja, samo puno jeftinija, a jednako kvalitetna, poput brendiranih marki tipa “Willy Brandt apologies”, proizvodnja 1970., made in Poland.

IZVINJAVAMO SE PO KUĆAMA

Stoga, nemojte se začuditi ako vam se pred vratima pojavi nepoznata osoba očiju punih sućuti i skrušenog izraza lica, jer to se dešava:

-Izvinite, da li biste imali malo vremena...

Muškarac u potkošulji otškrinuo je vrata i već ih lagano pritvara, i viče:

-Ženo, evo opet ovi što prodaju- okreće se posjetiocu pred vratima i šapće: Otkako pije onaj čaj za mršavljenje što ste joj prodali prošli put dobila je još deset kila.

-Ne, gospodine, izvinite molim vas. Nisam ja taj, ja nudim oprost. Ako imate malo vremena pokazao bih vam našu najnoviju ponudu izvinjenja.

-Ne zaista, nemam...

-Ovo je original iz Srbije.

Domaćin pokazuje blago interesovanje a akviziter oprosta se kači kao skuša na parangal.

-Evo vidite, ovo je od firme “Izvinjenja Tadić & co”. Evo, evo... vidite ima i certifikat od..., ne vidim bez naočala, šta ovo piše: “Sku... pš... ti...na Srb...i...je” Eto vidite, glanc novo. Ima i oznaku CE. Ma, nešto najnovije...

-Joj, ne znam, lani su mi uvalili dva oprosta, i nijedan ne radi. Eno stoji nikad ih nisam upotrijebio a još ni deklaraciju nismo skinuli

-Možda ste uzeli ove hrvatske. Ah, to vam je čisti dupljak, verujte. Oni prodaju robu sa davno isteklim rokom upotrebe. Kome još treba izvinjenje za Jasenovac? Ma dajte molim vas. Mi nudimo najnovija izvinjenja, original srpska. Čuli ste za našu reklamu: Srpsko, a vaše? Naš je slogan: Izvinjavamo se po kućama...

-Ma ne čovječe, nismo uzeli hrvatske nego ove naše, domaće. Mislim da je ova “Efbienejčdotgov”, od ovog Mujezinovića...

-Niste valjda od njih uzeli?! O, pa to su vam stare varalice. Znate šta su nam ljudi sve pokazivali, pa vi to ne biste poverovali.

-Ćuj to!

-Ma joj, oni su prodavali borcima izvinjenja po astronomskim cijenama, i znate šta je bilo?

-Šta?

-Kada su ljudi otišli kući unutra nije bilo ničeg, prazno! E, jebote, nisu bili u stanju uzeti ni ona najjeftinija izraelska koja više ni u Americi nemaju kome prodavati. Al, zato su ova naša, vrhunske kvalitete. Nismo mi ko ovi što se izvinjavaju za pedofiliju u crkvi, ma dajte molim vas. Mi kad se za nešto izvinjavamo onda to mora da bude, bre, pravi zločin, baš onako muški. Ma, šta zločin, zločinčina, ma da se ne lažemo - genocid bre ima da bude....

-Ma, joj ne znam, to mi je malo previše. Mislim, šta će reći komšije?

-Al, to nije sve. Ukoliko odmah uzmete jedno izvinjenje, drugo dobijate gratis...

-Kako mislite drugo gratis? Šta će mi dva srpska izvinjenja?

-Pa, ko zna, za ubuduće... Ako se, bože moj, desi opet neki zločin, vi izvadite svoje neotpakovano izvinjenje i šta vas briga. Ceo će komšiluk da vam zavidi. I, to još nije sve, pored gratis izvinjenja dobit ćete i komplet od 6 garancija da se Srbija neće mešati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, napravljene od najkvalitetnijih materijala. Šta kažete, ponuda koju ne možete odbiti?

-Dobro, dajte mi to jedno izvinjenje i šta vam je to u toj kutiji?

-A, to su “Naočale sa ružičastima staklima za gledanje u svetlu budućnost”, made in EU. Verujte, nisu čemu al' dat ću vam ih u pola cene, samo da ih se kutarišem, neće ih više niko, bre.

-Dobro, dajte mi dvoje. Možda će moći djeci kad odrastu.

DA LI SMO KONKURENTNI

I tako je, po ko zna koji put, roba iz susjednih nam zemalja pronašla kupce na našem tržištu. Dodatno je pogoršan ionako veliki trgovinski debalans sa susjednim zemljama.

A, zbog čega je to tako?

Prije svega, zato što naša roba nije konkurentna robama iz susjedstva. Tačnije, naša roba ne može pronaći mušterije ni na domaćem tržištu, a da ne govorimo o izlasku izvan granica BiH. Drugo, nemamo marketing, i treće, nemamo ljude koji su sposobni proizvesti dovoljno kvalitetnu robu, u ovom slučaju, kvalitetno i iskreno izvnjenje. Jasno je svima da je ovdašnje tržište gladno izvinjenja iz vana. Naši ljudi su uvijek spremni prihvatiti izvinjenje iz susjednih nam država, posebno ako ono ima certifikat predsjednika Hrvatske ili predsjednika Srbije. Međutim, imamo i mi šta ponuditi.

Evo naprimjer, grad Sarajevo mogao bi ponuditi izvinjenje, prije svega svojim sugrađanima Srbima, za zločine koje su Mušan Topalović Caco i pojedini pripadnici njegove jedinice počinili na Kazanima. Neki će reći, pa oni su kažnjeni, osuđivani. Što je samo djelimično tačno. Nikada se niko od političara u Sarajevu, ni gradskih ni onih sa viših nivoa vlasti, nije izvinio za zločine koji su u opkoljnom Sarajevu počinili Caco i neki njegovi pratioci. Da još bude gore, Topalović je uz najviše počasti sahranjen na mezarju gde su sahranjeni borci koji su poginuli braneći svoj grad od agresora.

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati.

Ili, ovdje vlada samo jedan princip: Kome ćemo se ba mi izvinjavati?!