Okupacija u sedam slika

SREBRENIČKI STALJIN: Srušen stub new-look policije RS Po nalogu tužitelja iz Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, pripadnici SIPA-e, uhapsili su na području Bijeljine i Srebrenice, Duška Jevića (1955) zvanog Staljin, Džuić Mendeljeva zvanog Mane (1960) i Zorana Ilića (1966), osumnjičene za krivično djelo genocida počinjenog na području Srebrenice u julu 1995. BIRN-ov Justice Report je prije više od tri godine objavio tekst o umješanosti tadašnjeg oficira Specijalne policije RS Duška Jevića u zločinima u Srebrenici 1995. godine. Još tada su novinari Nerma Jelačić i Emir Suljagić u svom tekstu iznijeli podatke o učešću Staljina u genocidu u Srebrenici, iako je Jević sve vrijeme negirao da je bio umiješan u zločin. Žurnal objavljuje taj tekst koji je jednako aktuelan bez obzira na vremensku distancu od tri godine

Mada je imao ulogu u odvajanju i nehumanom tretmanu civila nakon pada Srebrenice, Duško Jević je i dalje policajac Republike Srpske
Bivši oficir jedinice Specijalne policije Republike Srpske (RS), koja je učestvovala u masakru u Srebrenici u julu 1995. godine, još uvijek je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS saznaje BIRN-ov Justice Report.
Duško Jević, zvani Staljin, za vrijeme rata od 1992. do 1995. je bio na poziciji pomoćnika komandanta za operativno-nastavne poslove, te zapovjednik policijskog Centra za obuku na Jahorini pored Sarajeva.
Iako Jević ne poriče svoje prisustvo u Srebrenici odmah nakon pada enklave, negira da je njegova, ili bilo koja druga jedinica prisutna u zaštićenoj zoni UN-a Potočari, u blizini grada, učestvovala u razdvajanju muškaraca od žena.
Pri tome Jević insistira da se razdvajanje muškaraca od žena u Potočarima nije desilo, te da je i muškarcima i ženama koji su bili okupljeni unutar baze omogućen slobodan prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Također, uporno tvrdi da civili nisu tretirani nehumano u julu 1995. u Srebrenici.
Međutim, dokazi do sada prezentirani na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te činjenice koje je utvrdila Komisija za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, govore kako ne samo da je Jević znao za razdvajanje i nehuman tretman civila, nego da su on i pripadnici njegove jedinice aktivno u tome učestvovali.
DEPORTACIJE
Zaštićena enklava UN-a Srebrenica je 11. jula, 1995. pala u ruke snaga RS koje je predvodio haški optuženik
Ratko Mladić.
Procjenjuje se da je oko 40.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih, etnički očišćenih gradova i sela, bilo prisutno u enklavi u vrijeme pada. Kada su trupe Vojske Republike Srpske (VRS) ušle u grad, veliki dio stanovništva spas je potražilo u obližnjoj vojnoj bazi UN-a pod komandom Holandskog bataljona. Drugi dio je pobjegao u šume sa namjerom da pokušaju pješice probiti se do teritorije pod kontrolom ABiH.
U danima koji su uslijedili, 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, pogubljeno je na različitim lokacijama u blizini Srebrenice, Bratunca i Zvornika.
Većinu su pripadnici VRS, strateški pozicionirani na šumskim putevima blizu sela Konjević Polja, između Srebrenice i Bratunca, uhvatila. Mnogi mučakrci i dječaci izdvojeni su još iz mase koja se sklonila u bazu UN-a u Potočarima.
Jevićeva jedinica je aktivno učestvovala u deportaciji civila iz Srebrenice ka Kladnju, te u odvajanju muškaraca i dječaka od njihovih porodica u Potočarima. U danima kada se dešavao genocid u Srebrenici, većinu vremena Jević je proveo u Potočarima.
I dio trupa kojima je Jević komandovao također su raspoređene na putu oko Konjević Polja, zajedno sa drugim jedinicama Policije i vojske koje su imale zadatak da uhvate Bošnjake koji su pobjegli. Jević je najmanje jednom obišao svoje jedinice na terenu.
Kao zapovjednik policijskih jedinica koje su aktivno učestvovale u razdvajanju i deportaciji civila, Jević bi mogao biti optužen za ratne zločine protiv čovječnosti. Međutim, Justice Report saznaje, niti MKSJ niti lokalna tužilaštva do sada nisu vodila istragu o njegovom učešću u dešavanjima oko i u Srebrenici.
Dusko Jević se pojavio pred Haškim tribunalom u oktobru 2003. godine kao svjedok optužbe u slučajevima
Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, oficira VRS optuženih za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata u Srebrenici.
Sudu je konstatovao da je uloga njegove jedinice bila «osigurati jedinice UNPROFOR-a i ljude okupljene u Potočarima».
»Naš zadatak je bio evakuisati ljude koji su navodno bili civili» rekao je Jević u svojstvu svjedoka u Hagu.
Prema njegovim riječima, 12. jula tri od četiri voda njegove jedinice otišla su sa njim u Potočare.
Potom je primio naredbu da pošalje dva od tri voda da osiguraju put od Kravica ka Sandićima, odnosno preko brda kuda su Bošnjaci pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ABiH.
Jević je na Sudu izjavio da je sa preostalim dijelom svojih jedinica ostao u Potočarima.
«U toku evakuacije, bio sam tačno ispred UNPROFOR-ove baze gdje je bilo dovoljno mjesta da se autobusi i kamioni okrenu,» svjedočio je Jević.
«Za mene lično bilo je važno da se ovo završi što prije jer nije bilo lijepo gledati mase ljudi u takvom stanju. Jer, bilo je vruće» riječi su Duška Jevića Staljina.
«Kako su autobusi pristizali, ljudi su pušteni da prođu. Muškarci, žene, djeca, bi se penjali na autobuse, koji su se potom okretali ispred baze UNPROFORa i odlazili» završio je.
U toku suđenja u Hagu, Jević je poricao da je vidio ili učestvovao u bilo kakvoj vrsti mučenja ili prisilnog razdvajanja odraslih.
U januaru 2005. godine, Blagojević i Jokić osuđeni su na 18, odnosno devet godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.
Obojica su prvobitno bila na istoj optužnici sa
Momirom Nikolićem, oficirom za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS i Draganom Obrenovićem, šefom štaba Zvorničke brigade, ali nakon što su se izjasnili krivim, pristali su svjedočiti protiv bivših kolega i njihovi predmeti su odvojeni.
KLJUČNA ULOGA POLICIJE
U aprilu 2005., Jevićev direktni nadređeni
Ljubiša Borovčanin, prebačen je u Hag i optužen za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Kako je rečeno na suđenju Blagojeviću i Jokiću, Tužilaštvo MKSJ smatra da su Specijalne jedinice MUP-a RS «kojima je komandovao Ljubiša Borovčanin i njegov zamjenik Duško Jević» imale ključnu ulogu u događajima nakon pada Srebrenice.
Aktivnosti Jevićeve jedinice otkrivene su tokom suđenja ovoj dvojici, te u potpisanom priznaju i kasnijem svjedočenju Momira Nikolića.
MKSJ je utvrdio kako su u osvajanju Srebrenice i događajima koji su uslijedili učestvovale dvije jedinice Specijalne policije.
Jedinica Specijalne policije koja je postojala u svakoj općini i obično je njom komandovao šef lokalnog Centra za javnu bezbjednost.
Druga je Specijalna brigada policije koju su sačinjavali profesionalni policajci, opremljeni vojnim naoružanjem, a koja je korištena u vojnim akcijama.
Takva brigada formirana je 10. jula, 1995, po naredbi
Tomislava Kovača, ministra unutrašnjih poslova RS. U njen sastav ušli su: Drugi specijalni odred, Prva četa posebnih jedinica policije iz Zvornika, Mješovita četa združenih snaga MUP-a Srbije i Republike Srpske (Specijalna policija) i četa kampa Centra za obuku na Jahorini, kojom je komandovao Jević.
Pukovnik Ljubomir Borovčanin postavljen je za komandanta Jedinice i upućen u Bratunac. Kako je Jević 2003. godine rekao pred sudijama MKSJ, Borovčanin mu je naredio da svoju jedinicu dovede u Bratunac 11. jula do 15:00. Stigao je do podneva sa oko 100 pripadnika jedinice. Borbe oko Srebrenice su jenjavale.
Deportacija civila je trebala početi dan kasnije. Po Jevićevom svjedočenju u Hagu, veći dio njegove jedinice poslan je na put između Bratunca i Konjević Polja, na lokacije gdje su pripadnici VRS tražili Bošnjake koji su pokušavali napustiti okupiranu teritoriju.
Preostali, oko 30 ljudi, ostali su u Potočarima, odakle su žene i djeca deportovani u naredna dva dana. Jević je većinu vremena proveo u Potočarima.
U to vrijeme, muškarci su odvojeni od žena i djece i nakon kratkog pritvora odvedeni u Bratunac, gdje su potom strijeljani zajedno sa onima koji su uhvaćeni tokom pokušaja bijega kroz šume.
NIKOLIĆ I STALJIN SU RADILI SKUPA
Prema priznanju Momira Nikolića, 12. jula ujutro dobio je instrukcije da «koordinira i organizuje» deportaciju žena i djece i razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih. Prema njegovom priznanju, kada je pitao kakva će biti sudbina tih ljudi, rečeno mu je da će biti pobijeni.
»Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći sa Duškom Jevićem, komandantom specijalnih snaga MUP-a,» Nikolić rekao je u svom priznanju MKSJ.
Svjedok Jević je u Hagu rekao kako nije imao udjela u tom dijelu operacije. «Momir Nikolić je izjavio da sam ja koordinirao razdvajanje ljudi u Potočarima, zajedno sa njim. Odgovorno tvrdim da nisam,» rekao je Jević.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Jević je poricao bilo kakve spoznaje o nedjelima, čak i razdvajanjima civila u Potočarima, gdje jeste bio prisutan.
«Da li ste vidjeli da se muškarci odvajaju od njihovih porodica u Potočarima 12. jula?» pitao ga je Tužilac MKSJ-a.
«Nisam,» odgovorio je Jević.
«Da li ste ikada vidjeli da je neki muslimana šutnut, udaren ili gurnut u autobus?»
«Ne».
«Da li ste dobili izvještaje o fizičkom zlostavljanju muslimana 12. jula?»
«Ne».
«Zašto se smješite?»
«Pa, znate, prošlo je, ovaj, osam godina od tih događaja. Čovjek pokušava da se sjeti svake sitnice, ali ne može. Lično znam da sam uradio jednu normalnu, korisnu stvar,» odgovorio je Jević.
Isto je ponovio u izjavi za Justice Report dodajući da je svoju dužnost u Srebrenici obavio «etički i profesionalno».
Također za Justice Report, Jević kaže kako neće detaljno obrazlagati svoje svjedočenje iz Haga, ali je ponovio tvrdnju da u Potočarima nisu počinjeni zločini.
«Svoj sam posao tamo odradio pošteno i ljudski,» rekao je.
Činjenice pokazuju drugačije.
Tragedija se dešavala vrelog popodneva 12. jula oko baze Holandskog bataljona UNa u Potočarima.
Dan nakon što je enklava pala u ruke VRS, grupa oficira ove vojske primicala se crveno-bijeloj plastičnoj traci koju su nizozemski vojnici postavili kao simboličnu barijeru između srpskih snaga u enklavi i hiljada bespomoćnih i uplašenih civila.
U centru grupe, okružen tjelohraniteljima i drugim oficirima, stajao je general
Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske.
«Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle ćete preći na teritoriju koju kontrolišu Alijine (Izetbegović - predsjednik BiH op.a) snage,» uvjeravao je masu.
«Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi,» dodao je Mladić i završio obraćanje masi; «Ne bojte se ništa. Niko vam neće ništa uraditi».
Na video snimku kojeg je napravio jedan srbijanski novinar, a kojeg je MKSJ prihvatio kao dokazni materijal, vidi se još jedan čovjek koji stoji kraj Mladića, u maskirnoj uniformi, prosjede kose i debelih, dugačkih brkova. Identifikovli su ga kao Duška Jevića Staljina.
POSTUPIO PO NAREĐENJU
Uloga jedinica kojima je komandovao Jević također je detaljno obrazložena u izvještaju Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske. U izvještaju se iznosi zaključak, kojeg je Vlada RS prihvatila, da se razdvajanje muškaraca i žena desilo upravo u vojnoj bazi u Potočarima.
Tako se navodi da su Specijalne jedinice MUP-a RS ušle u Potočare 12. jula, 1995. između 6:00 i 7:00 sati.
U Izvještaju se navodi da je jedan odred Specijalne policije sa Jahorine, koji je predvodio Jević, a koja je pripadala MUP-u, imao zadatak da «održava red», pronalazi i odvaja vojno sposobne muškarce od ostalih, u skladu sa naredbom koju je 11. jula izdao general Mladić u Hotelu «Fontana» u Bratuncu.
U Izvještaju također piše da je razdvajanje muškaraca od žena «izazvalo traume kod civila zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja, kao i zbog prisustva jakih snaga» oko baze u Potočarima.
Na klupi za svjedoke, Nikolić je također rekao da su Jevićeve trupe učestvovale u razdvajanjima. «Kada su stigli prvi autobusi, ili malo nakon toga, kontaktirao sam Jevića. Rekao sam da treba izvršiti evakuaciju i koja je njegova uloga vezano za autobuse, organizaciju autobusa i druga pitanja oko prevoza civilnog stanovništva,» izjavio je.
»Onda sam izdao naređenja jedinicama koje su razdvajale muškarce od ostalih i pokazao im kuću u kojoj će oni (muškarci op.a) biti privremeno pritvoreni. Poslije toga, rekao sam da će muškarci biti odvedeni u druge objekte za privremeno pritvaranje,» svjedočio je Nikolić.
Nakon što su muškarci odvojeni u Potočarima, otkriva Komisija RS-a, pritvoreni su u obližnju Fabriku cinka i u objekat poznat kao «Bijela kuća».
U presudi Jokića i Blagojevića izrečenoj u Hagu, kao činjenica se navodi da je sudbina muškaraca u Bijeloj kući i fabrici cinka bila poznata.
»Muškarcima muslimanima je naređeno da ostave svoje pasoše i lične karte ispred 'Bijele kuće'», navodi se u presudi. «Objašnjenje koje je dao jedan od tadašnjih članova MUP-a, kapetana pod nadimkom 'Mane', a koji je bio pod komandom Duška 'Staljina' Jevića, komandanta Centra za obuku brigade Specijalne policije na Jahorini, bilo je da muškarcima više neće trebati pasoši niti lične karte».
Jević poriče ove navode. «Sam sam vidio ove ljude kako se penju na autobuse i na kamione. Oni su trebali biti evakuisani u Kladanj,» rekao je MKSJ. «Ne znam gdje su na putu razdvojeni. Ja to nisam mogao znati» tvrdi Jević.
U Izvještaju Komisije o Srebrenici navodi se da su uslovi u Potočarima postajali sve gori u toku dana 12. jula «nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS...zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja 'vojno sposobnih' muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, i iza 'Bijele kuće'». Članovi Komisije u izvještaju konstatuju; «Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika».
U navodima Izvještaja dalje stoji da se situacija pogoršala u toku noći sa 12. na 13. juli. «Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i slično. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanjima i ubistvima... Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem», piše u Izvještaju Komisije.
Da je Jević, ipak, znao i učestvovao u deportaciji i izdvajanju muškaraca, vidno je i iz teksta koji je u beogradskom magazinu Intervju, u izdanju od četvtog augusta 1995. godine, objavio Zoran Petrović – Piroćanac.
Iako u tom članku Piroćanac iznosi pozitivan stav o ponašanju srpskih vojnika u Srebrenici, MKSJ ga je prihvatio kao dokazni materijal jer pokazuje na grozne uslove u gradu nakon pada.
«NEW LOOK» POLICAJAC
Nakon pada Srebrenice Piroćanac je proveo dosta vremena sa Jevićem te ga opisuje kao «stub srpske new-look policije».
Autor u beogradskim novinama piše o teškom zadatku koji je Jević imao, da traži «muslimanske ratne zločince... koji su sakrivali u gunguli od ljudi, prašine, prljavih zavežljaja, dečjeg plača».
Preživjeli iz Srebrenice se također sjećaju dramatičnih razdvajanja muškaraca i dječaka od žena u Potočarima.
Sabaheta Fejzić je posljednji put vidjela svog osamnaestogodišnjeg sina Rijada 13. jula oko 11:00 sati ujutro kada su se zajedno zaputili prema koloni kamiona i autobusa okupljenoj u Potočarima, spremni za odlazak u Kladanj. Uniformisani i naoružani Srbi naredili su joj da se odvoji do sina, ali je Sabaheta to ignorisala.
«Kad su vidjeli da smo i dalje zajedno, počeli su da se deru: 'Je l' ti čuješ šta smo ti rekli: dijete ide desno, ti ideš lijevo!' Rekla sam im kud god ide moje dijete, idem i ja. Ako će on desno, onda ću i ja s njim,» izjavila je Fejzićeva za Justice Report.
«Pošto sam dijete vodila ispod ruke, oni su ga počeli otimati od mene. Vukla sam dijete sebi, oni sebi. Dok je otimanje trajalo, molila sam ih: 'Nemojte mi uzimati dijete, to je jedino dijete koje imam» sjeća se Sabehata Fejzić dana kada je posljednji put vidjela sina.
«Više se nisam mogla boriti jer su bili daleko jači od mene. Otrgli su dijete od mene i poveli ga. Bio je strašno uplašen. Počeo je plakati. Kada su ga poveli, okrenuo je glavu i vidjela sam kako mu iz očiju liju krupne suze. Samo je uspio da mi kaže: 'Idi majka, molim te.' Poslije sam kleknula na koljena, sastavila ruke i rekla: 'Molim vas, ubijte me'" završava majka priču.
Fejzić, koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina Rijada, za Justice Report kaže i da su takve scene bile uobičajene u Potočarima 12. i 13. jula, kada je većina muškaraca i dječaka odvedeno.
Iako dokazi prezentirani tokom suđenja osumnjičenima za zločine u Srebrenici pred MKSJ upućuju da je Jević bio među ključnim osobama u osvajanju Srebrenice, ipak mu to nije bila prepreka da postane inspektor zadužen za sigurnost u MUP-u RS, funkcija na kojoj se nalazi od kraja rata.
Za Justice Report Jević je odbio komentirati iskaz pred MKSJ. «Najverovatnije ću ponovo ići da svjedočim. Tada ćemo vidjeti da li će biti potrebno da se nešto više objašnjava,» rekao je i dodao: «Moja duša je čista».
Duško Jević Staljin je samo jedan od hiljada oficira vojske i policije RS koji su učestvovali u osvajanju Srebrenice u julu 1995.
Prošlog oktobra Komisija za Srebrenicu Vlade RS je identificirala 19.473 osoba kao moguće učesnike u akcijama u i oko Srebrenici.
Prema nekim procjenama, oko 900 ih još uvijek obnaša zvanične funkcije u Vladi, vojsci i i policiji RS. Iako je Vlada RS obećala da će istražiti ulogu koju su njeni funkcioneri imali u ovom masakru, još nijedan nije dobio otkaz, niti je protiv njega pokrenuta disciplinska mjera zbog učešća u genocidu u Srebrenici.


BILJANA NA SLOBODI: Visoko podignut srednji prst Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu

Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.

EKONOMIJA IZNAD PRAVDE

Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.

Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.

Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.

UPLAŠENA DJEVOJČICA

U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.

Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.

DODIKLAND: Pet miliona za mir u Dodikovoj kući Srpskoj Prije nego što su vlasnici medija i stavili u džep svoj dio novca od 5 miliona maraka koje je Vlada RS namijenjenila za prevazilaženje krize, bilo je više nego očito da je dodik dobio ono što je htio: nagrađeni su poslušni, a nestašnima su začepljena usta

Latentni, a često i otvoreni pritisak oglašivača, konstantni pritisak od svake vlasti i finansijska kriza koja je uzdrmala Bosnu i Hercegovinu početkom ove godine, ozbiljno ugrožavaju i ono malo nezavisnosti ovdašnjih medija.

Novinari, a posebno urednici i direktori odavno znaju da ako o nekom biznismenu ne pišu i ne govore ono što bi on volio da pročita i čuje, više se neće oglašavati kod njih. Ako se tekstovi i prilozi ne dopadnu iole bitnijem političaru, bez obzira na sve njegove političke i finansijske afere, on je u startu spreman da optuži novinare da su tendenciozni i da rade za njegovog protivnika.

NAJVIŠE PTPC-u

Tračak nade da razumijevanja za medijske probleme ipak ima, pojavio se u namjeri Vlade Republike Srpske da u godini krize pomogne u njihovom poslovanju i očuvanju broja zaposlenih. Rukovođena ustaljenom praksom većine evropskih zemalja, da finansiraju medije bez obzira na njihovu vlasničku strukturu, kako bi se smanjio uticaj političkih partija i krupnog kapitala na slobodno i nepristrasno izvještavanje, Vlada u Banjaluci obezbijedila je pet miliona maraka za podršku ovoj branši. Djelovalo je toliko ozbiljno, da ni zavlačenje ruke u džep zdravstvenog fonda kroz rebalans budžeta da bi se namaklo pet miliona, nije pomutilo radost medijskih poslenika zbog najave finansijske injekcije.

Prvobitno je donesena Odluka o isplati pet miliona maraka na ime pomoći za 68 medijskih kuća. Prema toj Odluci, najveći iznos (600.000 KM) dodijeljen je JP Radio-televiziji RS, najmoćnijoj propagandnoj mašini lidera SNSD-a i premijera Milorada Dodika, koja ga je u stopu pratila tokom izborne kampanje za parlamentarne izbore 2006. godine. Sa po 400.000 potpomognut je rad dvije privatne regionalne TV kuće- banjalučke Alternativne televizije i TV BN iz Bijeljine, koje su u posljednje dvije godine bili najoštriji medijski kritičari poteza Vlade.. Takođe privatne, lokalne TV stanice, TV Istočno Sarajevo i TV Kanal 3 dobile su po 150 hiljada maraka pomoći, a televizija Vikom iz Gradiške, čuvena po “Vikom orkestru” sastavljenom od miljenica direktora Vinka Perića, 80.000 KM. Manje privatne TV stanice TV Arena Bijeljina, Televizija OSM Istočno Sarajevo, Obiteljska televizija Valentino, Balkan televizija, Herceg televizija, Televizija Džungla i Televizija Slobomir dobile su po 45.000 KM, a javne lokalne -Televizija Prijedor 100.000 i Televizija Rudo 50.000 KM.

ZABORAVLJENI BRATUNAC

Za 15 TV stanica ukupno je dodijeljeno 2.245.000 KM pomoći. Već tu je Vlada napravila nekoliko gafova. Uslijedili su prigovori i žalbe, jer su u Ministarstvu za saobraćaj i veze, koje je vodilo tehnički dio posla oko pripreme spiskova i provjere registra i aplikacija napravili niz previda. Misleći da se u slučajevima TV i radio stanica Balkan i OSM radi o istim kućama, odnosno vlasnicima, vlada nije posebno odredila iznose sredstavava. Sa spiska dobitnika pomoći izostavljene su i radio stanice Bratunac, Ljubić i Info centar sa Sokoca.

Naknadnom Odlukom o o izmjenama i dopunama Odluke o dodjeli pomoći medijima u Republici Srpskoj, Vlada je „ispravila“ učinjene greške i TV stanici OSM iz Istočnog Sarajeva umanjila ranije dodijeljeni iznos za 16.494,80 KM, koliko je dobio OSM radio. Prema ovoj izmjeni, sredstva su umanjena i Balkan televiziji, pa joj je novom odlukom Vlada dodijelila 28.505,20 KM, a istoimenom radiju Balkan 16.494,80 KM.

U prvoj odluci Vlade „zaboravljeni“ Radio Bratunac novom odlukom dobio je 37.113,30 KM. Interesantno je da ova radio stanica svoj program emituje u okviru programa Radija Republike Srpske, i da, kao i sve ostale lokalne stanice koje su izgubile vlastitu dozvolu za rad jer nisu ispunjavale uslove koje propisuje CRA, emituje 4 sata programa dnevno. Uz to, Vlada RS je u decembru 2007. godine radio Bratuncu dodijelila pomoć u iznosu od 60.000 KM, bez posebnog obrazloženja. Navodno, namjera je bila da se pospješi propagandni uticaj ovog medija na području Bratunca i Srebrenice, a sve s ciljem da se umanji uticaj “probošnjačkih” medija. Kako je to neko zamislio da izvede sa četiri sata lošeg programa, kojeg je između ostalog “stvarao” i direktorov sin i njegova doskorašnja djevojka, pitanje je za posebno razmatranje. Uz to gotovo je nevjerovatno da se na čelu radija do skora nalazio čovjek kojeg je za direktora postavio lokalni SDS, pa je ovo posebna kuriozitet. Saga o njegovoj smjeni s te pozicije i uloga još uvijek aktuelnog direktora RTRS-a Dragana Davidovića u svemu tome, priča je za sebe.

Posljednji novac iz tranše od pet miliona KM dobili su Radio Ljubić i JP „Info centar“ sa Sokoca, a na pozamašnom računu ostalo je još neraspoređenih 7.886,70 KM.

Priznajući prethodne „greške“, Vlada RS priznala je i da je greškom sa sajta na kojem se nalazio popis medija u RS „kopirala“ i „Obiteljsku televiziju Valentino“, za koju je naknadno ustanovljeno da nije registrovana na teritoriji RS, već u Distriktu Brčko. Tako je „Valentino“ ostao bez 45.000 KM koje su mu se smiješile iz ranije odluke o dodjeli pomoći medijima.

NAŠ REPORTER

Dodjela pomoći printanim medijima nije išla ništa lakše. Tako se pokazalo da ni gotove pare nije lako podijeliti. Najveće iznose dobili su netom privatizovani „Glas Srpske“ i „Nezavisne novine“ Željka Kopanje, po 300.000 KM. Listu „Fokus“, novini koju je od Kopanje kupio kontroverzni biznismen iz Laktaša Milorad Janjetović , inače prvi komšija Milorada Dodika u Mrčevcima i vlasnik kompanije „Tamaris“ koja godinama već uređuje zelene površine Banjaluke, pripalo je „tek“ 270.000. Ovo „tek“ je zato što i najlošijim poznavaocima banjalučkih medija u oči pada mala razlika od 30.000 maraka. Bez obzira na neupitnu, bespogovornu, i dugogodišnju podršku„Glasa“ i „Nezavisnih“ vladajućem SNSD-u, malotiražni podlistak koji je nakon promjene vlasnika konvertirao od bulevarske novine u nešto jaču, tamnije-žutu varijantu, ni po čemu se ne može mjeriti sa ove dvije novine. Po tiražu, ugledu u branši, broju zaposlenih, tradiciji...

Očito je da je namjera Vlade RS, ili bolje rečeno premijera-finansijera, bila da dodatno ojača „Fokus“ i pripremi ga za izbornu utakmicu koja se primiče. Po svemu sudeći namijenjena mu je uloga biltena Vlade i SNSD-a, na šta upućuje prostor zakupljen u novini za nagradnu igru „Najsrećniji fiskalni račun“ kojom Ministarstvo finansija kani privoljeti građane da redovno uzimaju fiskalne račune i time od propasti spasi posrnuli proces fiskalizacije u RS. Nije rečeno da dio tog novca neće biti preusmjeren u oživljavanje lokalne televizije Bel kanal, koju je u stečaju kupio Janjetović, a koja bi po nekim informacijama trebalo da nastavi ssa radom u novembru, nakon što joj istekne tromjesečna zabrana, tačnije ukidanje frekvencije od strane Regulatorne agencije za komunikacije (CRA).

Ništa lošije nije prošao ni banjalučki nedjeljnik „Novi reporter“, kojem je Vlada RS na ime pomoći dodijelila okrugao iznos od 200.000 KM, za pet zaposlenih i skroman tiraž. Pri tom je bijeljinskom Ekstra magazinu, koji je zbog nedostatka finansija sa sedmičnog prešao na mjesečni ritam, Vlada precizno obračunala 51.494 KM. Na pitanje zašto je Reporteru dato tako mnogo novca, premijer Milorad Dodik je rekao da je to „jedini naš nedjeljnik, pa ga moramo podržati“. Kada Dodik kaže naš, onda nema dileme čije je to vlasništvo.

POMOĆ PREKO GRANICE

Desert uvijek ide na kraju. Kriterijima koje je Vlada propisala za dodjelu pomoći medijima, uslov je bio da se printani mediji štampaju na teritoriji RS, ali to nije spriječilo dodjelu pomoći „Pressu“ i beogradskim „Večernjim novostima“, po 175.000 KM, a „Euro Blicu“ 100.000, koje u sebi sadrže tek podlistak za Republiku Srpsku. Tako je Vlada 450.000 maraka svojih poreskih obveznika usmjerila za pomoć medijima koji su iz druge države. Makar se radilo i o majčici Srbiji, sasvim dovoljan razlog protiv ovakve odluke je činjenica da je švicarski medijski magnat, vlasnik Blica koji je čak nedavno kupio ugledni beogradski „Nin“ , objavio podatke o uspješnom poslovanju u godini recesije, da iza Pressa i Večernjih odavno stoje srbijanski tajkuni.

Iako uvrštena u kategoriju pisanih medija, Srpska novinska agencija SRNA nije loše prošla u ovoj podjeli, jer 200.000 pomoći uz stalnu mjesečnu tranšu koju Vlada izdvaja za njen rad, više je nego sigurna garancija da će i dalje revnosno cenzurisati sve političke protivnike SNSD-a i Milorada Dodika lično. Tako je Vlada RS za devet printanih medija podijelila ukupno 1.771.494 KM.

LAŽNE VRIJEDNOSTI

Radio stanicama u RS, od kojih je većinu u Bog zaboravio, a kamoli nekadašnji rijetki slušaoci, prema prvoj odluci Vlada je dodijelila ukupno 983.502 KM. Ovom spisku, naknadno su pridodate još četiri radio stanice, o čemu je već bilo riječi.

U Odluci Vlade o pomoći medijima navedeno je da su svi koji su dobili novac, dužni da u roku od devet mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke, zadrže postojeći broj radnika. Nije rečeno smiju li jedne otpustiti, a zaposliti druge, u te detalje se Vlada nije upuštala. Tek je ovlaš priprijećeno da će svaka tri mjeseca analizirati izvršenje odluke, a u slučaju nepridržavanja “preduzeti potrebne mjere”. Koje, nije navedeno.

Zanimljivo je i to da je saopštavanje ove odluke tempirano tako da je predsjednik Vlade Milorad Dodik istog dana, tačnije večeri, u udarnim terminima nastupio na dvije TV stanice, gostujući uživo na BN TV, i u snimljenom intervjuu na ATV-u. S obzirom da je najgrlatiji glasnogovornik SNSD-a, Rajko Vasić, ova dva medija svrstao u “dobro utvrđenu rovovsku liniju” protiv SNSD-a i Dodika, zajedno sa “mrskim” FTV-om i ostatkom medijskih neprijatelja, mnogi su u tome vidjeli trijumf vožda iz Laktaša.

Dodik, bez čijeg odobrenja nije dodijeljen ni jedan značajniji iznos, dijeleći nekom kapom, nekom šakom, a nekom sa tri prsta, ponovo je dokazao da je politička moć i dalje reper za sravnjivanje svih računa i uspostavu svih kriterija. Tako je još jednom, najbolja praksa evropskih zemalja prema kojoj država sufinansiranjem pomaže nezavisnost medija, štiteći ih od uticaja finansijskih i političkih moćnika, još jednom izvrgnuta ruglu. Ni prvi ni zadnji put u Bosni i hercegovini, zemlji apsurda, čiji se politički lideri kunu u oprediljenost ka evropskim vrijednostima. Pokazalo se, po ko zna koji put, lažno.

REAKCIJE: 12 godina robije za Iliju Jurišića

Za Jasmina Imamovića ova presuda je sumrak civilizacije, dok je za Šarabu to zaslužena kazna. Raguž još nije “dobio stav”. Ministar Čolak se u Beogradu Jurišićem bavi “između ostalog”

Bosanci i Hercegovci su šokirani presudom Vijeća za ratne zločine Okružng suda u Beogradu koji je Iliju Jurišića osuđen na 12. godina zatvora zbog napada na kolonu Jugoslovenske narodne armije (JNA) 15. maja. 1992. godine. Suđenje Iliji Jurišiću koje je počelo 22. februara 2008. godine kulminiralo je sudskom odlukom dugogodišnje zatvorske kazne, jer je Ilija Jurišić kao “pripadnik rezervnog sastava policije MUP-a BiH i visoki starješina u opretativnom štabu Službe javne bezbjednosti, izdao nalog za otvaranje vatre na kolonu JNA kada su poginulo najmanje 92 vojnika, ranjeno najmanje 33 i uništen veći broj vojnih i sanitetskih vozila.” Prema odluci suda Jurišić ostaje u pritvoru, a dvije i po godine provedene koliko je bio u pritvoru bit će mu uračunate u kaznu. Tražili smo izjavu iz Ministarstva pravde BiH, ali su nam rekli da bez ministra Bariše Čolaka ne mogu ništa komentirati. Kada smo pitali gdje je ministar Čolak odgovor je bio u Beogradu.

SUMRAK CIVILIZACIJE

Na naš upit, da li ta posjeta ima ikakve veze sa presudom Iliji Jurišiću, kratko nam je odgovoreno”pa između ostalog će i to biti tema.”

Jasmin Imamović, načelnik Tuzle je u nevjerici, i kako kaže šokiran je presudom, koja je po svemu montirana politička farsa:

-To je sumrak civilizacije. Također, dokaz je to da današnji srbijanski režim nije ni pedlja odmakao od Miloševićevog režima, što su građani u BiH osjetili na svojoj koži. A s druge strane, Srbija ne želi da izruči najtraženijeg zločinca na svijetu Ratka Mladića. Zaista sam deprimiran. I ova presuda nam pokazuje koliko je bahtat i bezobrazan režim u Srbiji. To je politička presuda i optužnica su pisali političari koji se predstavljaju kao tužioci. On je praktički osuđen bez dokaza, a glavni argument im je bio nabrajanje imena ubijenih, koje nije imalo nikakve veze sa Ilijom Jurišićem - ogorčen je Imamović.

On navodi da je ova presuda pravi pokazatelj i dokaz nesposobnosti vlasti, i vladajućih partija koji nisu ništa uradili da pomognu nevinom čovjeku, te da BiH vode salonski političari kojima je jedino stalo do paušala i plata, te da se moglo mnogo više uraditi da se Ilija vrati u BiH.

-Da su oni koji imaju moć BiH htjeli Iliju da vrate kući, mogli su se vodit međunarodnim konvencijama i pravom, i ovakav ishod se ne bi dogodio, jer ovo nigdje nije dozvoljeno-zaključuje Imamović. Kada smo ga pitali da li će se u Tuzli održati neki skup podrške Iliji Jurišići, Imamović nam je odgovorio da će to biti vjerovatno skup protiv dvije vlade, bosanskohercegovačke i srbijanske.

PORAZ BiH

Beriza Belkića, potpredsjednika Stranke za BiH smo iznenadili ovim pitanjem, jer kaže kako nije znao za presudu dok nije saznao od nas: Zaledio sam se. To je skandalozno , katastrofalno, pa ne mogu da vjerujem da se tako nešto dogodilo. Da se ja sa pitam, ja bih sve veze sa Srbijom zaledio, jer bezobrazluku, očito nema kraja. Ovo je sraman čin prema Iliji i njegovoj porodici i poraz Bosne i Hercegovine - kazao je Belkić. 

Drago Kalabić, predsjednik Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH na početku razgovora nije želio komentirati presudu.

No, odobrovoljili smo ga kada smo ga pitali da li je ovo poraz države, pa nam je žarom počeo pričati: Naravno da je poraz države, nego šta, kao i u mnogim stvarima ova država je poražena. Trebala je da zaštiti svog državljanina, bez obzira šta ja mislim o tome. Da sam se ja nešto pitao, ja bih postupio drugačije, ne bih čekao da mu Srbija sudi, nego bi mu bilo suđenje u BiH. Ali kako je tako je. Nekome je čovjeka žao”, smatra Kalabić. A kada smo ga pitali da li je njemu žao Jurišića, odgovorio je: “Apsulutno ne, što bi mi ga bilo žao?”

Kontaktirali smo i Martina Raguža, zamjenika predsjednika HDZ-a1990. ali smo ostali uskraćeni za mišljenje, jer je on u fazi ”formiranja mišljenja o ovom slučaju.”

Slobodan Šaraba iz Demokratske partije slučaj Jurišić je pomno pratio iz medja. On smatra da je Ilija Jurišić dobio kaznu koju zaslužuje: “Dakle iz medija što znam, taj je čovjek kriv za dosta nevinih života, tako da je pravda zadovoljena.”

I za kraj, moramo li spominjati koje je medije gospodin Šarba pratio!?

Stid

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što se nisi ispario kad si mog’o?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si rođen u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne jebu pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si živio u zemlji čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod ne jebu pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si branio zemlju čija te demokratski, od naroda izabrana vlast, a boga mi i taj demokratski konstitutivni narod, poslije kakve-takve odbrane te demokratske, nezavisne države, ne jebe pet posto?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što nakon krvi Srebrenice, Tuzle, Sarajeva,…. ti sjediš u zatvoru, dok Biljanu Kuharicu Plavšić puštaju zbog dobrog vladanja?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si vjerov’o da je pravda jedan od kodeksa kojim se vodi današnje čovječanstvo?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što nakon dva-tri dana, u vrh glave sedam, nakon male pobune u “raju”, postaješ stara vijest i što te niko više neće spominjati, a u cilju dobrosusjedskih odnosa i ostalih baljezgarija koje nam podmeću u cilju konačnog zaborava na sve suze, krv i prazninu?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću Bosne i Hercegovine?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću konstitutivnih naroda?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću Bosne, Vrbasa, Save, Jale, Neretve, Majevice, Treskavice, Maglića, Kozare,…. što šute i ne mogu pričati, a da mogu svašta bi ispričale jer ovo što sebe zove ljudima šute k’o zaliveni?

Je l’ te stid Ilija Jurišiću što si isp’o glup i otiš’o u Beograd prije Dine Merlina?

Stidiš li se Ilija Jurišiću mene koji urlam sa relativno sigurne udaljenosti od tvog budućeg dvanaestogodišnjeg boravišta?

Mene je stid al’ nemam s kim da se stidim.

iz stida: Nermin Čengić

 

(zurnal.info)

U zmajevom leglu: Radončić razbija nacionaliste

Kada smo prije prije nepunih mjesec dana ekskluzivno objavili vijest da Fahro Radončić, utemeljitelj i vlasnik Avaza osniva stranku, pojavile su se mnogobrojne analize koje su našu vijest pokušale pretvoriti u špekulacije i podmetanja. Danas je je Radončić zvanično potvrdio da osniva stranku koja će se zvati Snaga Bosne. Čeka se još samo odgovor na pitanje – “Ko je šta u Fahrinoj stranci”? Obzirom da se radi o novoj stranci čiji je program nepoznat, potražili smo reakcije, komentare, nadanja i strahove čelnika vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini. Pogotovo onih na čije glasače pretenduje nova stranka, Stranke Demokratske Akcije i Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

UDAR NA SDA I SBiH

Ako je suditi prema nagovještajima medija u Bosni i Hercegovini, najviše razloga za brigu imaju u Stranci Demokratske Akcije. Nagađanja su da će stranku Fahre Radončića pojačati visokopozicionirani kadrovi SDA poraženi na prethodnim unutarstranačkim izborima, predvođeni Bakirom Izetbegovićem i Adnanom Terzićem. Jer, pitanje je može li Bakir Izetbegović otrpjeti poraz unutar stranke i sačekati sljedeće stranačke izbore, redovne ili vanredne, gradeći i jačajući poziciju unutar stranke, ili će donijeti odluku da se kao kandidat neke druge stranke pokuša revanširati Sulejmanu Tihiću već na sljedećim, opštim izborima. Odluči li Izetbegović mlađi da napusti SDA, to bi dovelo do najvećeg raskola u povijesti stranke, većeg od onog iz 1996. godine i odlaska Harisa Silajdžića. Stranka Demokratske Akcije danas nema autoriteta kakav je onomad bio Alija Izetbegović, autoriteta koji bi mogao održati jaku i stabilnu SDA. Ipak, teško je povjerovati da će Bakir Izetbegović napustiti SDA i time pred zid dovesti stranku čiji je osnivač i vođa gotovo deceniju i pol bio njegov otac.

Stav Stranke Demokratske Akcije jeste da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj je na snazi višepartijski sistem i svako ima građansko pravo da osnuje političku stranku. Nova stranka vjerovatno će donijeti nove ideje a birači su tu da ocjene njihov program. SDA ne strahuje da bi nova stranka mogla imati uticaj na glasače i članove naše stranke. Također, Bakir Izetbegović je član predsjedništva Stranke Demokratske Akcije i sigurno je da neće biti član ni jedne druge stranke. Kao ni Adnan Terzić”, kazao je u izjavi za Žurnal.info generalni sekretar SDA Amir Zukić. Interesantno je da se i on pominje kao jedan od članova Radončićeve stranke, kao i Adnan Terzić koji je za Žurnal potvrdio da će biti prestavljena kao kandidat Snage Bosne.

BEZ KOMENTARA

I pored toga što nemaju zvaničan partijski stav, ni u Stranci Za Bosnu i Hercegovinu vjerovatno nisu oduševljeni ulaskom Fahre Radončića u borbu za političku vlast. Sigurni su, kao i svi drugi, da medijski prosperitet svojoj stranci vlasnik Avaza neće graditi trošeći pero na rijetke uspjehe vladajuće bošnjačke elite. Već odavno kadrovi Stranke za BiH imaju svoju dvolisnicu u Avazu, i očekivati je ubrzo da se štivo o aferama i malverzacijama u elektroenergetskom sistemu barem udvostruči. U obećanja da će ukinuti Republiku Srpsku, Harisu Silajdžiću na narednim izborima neće povjerovati jednak broj birača kao na prošlim a izostanak podrške najtiražnije novine u BiH predstavljat će ključni elemenat neuspjeha.

I pored sve opasnosti koja se nadvila nad Strankom za BiH pojavljivanjem stranke Fahre Radončića na političkoj karti Bosne i Hercegovine , potpredsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu Beriz Belkić u izjavi za naš magazin pozdravio je ovakav korak vlasnika Avaza, jer “politički angažman građana je njihovo pravo kao i osnivanje stranke. I, svako ko može ponuditi nešto što će donijeti napredak Bosni i Hercegovini treba i mora da se angažuje, politički ili na neki drugi način. Nakon promocije stranke i predstavljanja njenog programa tek će se moći govoriti više o tome, a najbolji sud dat će građani na izborima“. Potpredsjednik Stranke za BiH izbjegao je dati odgovor na pitanje da li SBiH u novoj stranci, s obzirom na najavljene kadrove, vidi političkog protivnika ili koalicionog partnera.

I, ključni trenutak koji će ipak odlučiti o dometu političkih uspjeha Fahre Radončića bit će podrška reis uleme Mustafe ef. Cerića. Ukoliko poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dadne zeleno svjetlo Radončiću, to će značiti početak najvećeg tumbanja u bošnjačkoj političkoj orbiti od vremena osnivanja naconalnih stranaka i osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Obzirom na to da nikada nije zatajila finansijska ni medijska podrška Avaza institucijama Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, teško je očekivati da će reis Cerić imati mnogo toga protiv da Fahro Radončić jednoga dana postane „Prvi u Bošnjaka“.

Opoziciona Socijaldemokratska Partija Bosne i Hercegovine nema komentar na informacije o osnivanju nove stranke. Kao ni dva HDZ-a u poziciji, a koji su se prislonili većini političara i političkih partija i mudro će s izjavama sačekati zvaničnu promociju stranke, njenih kadrova i programa.


MARKALE I TUZLANSKA KAPIJA: Premijer govori što opozicija misli

Pokušali smo od političara u Republici Srpskoj saznati da li i oni misle kako su masakr na tuzlanskoj Kapiji i na sarajevskim Markalam inscenirani. Malo ko od njih je želio ili smio reći šta misli. Uglavnom su ponavljali: “Bez komentara...” 

Prilikom regrutovanja novih članova SNSD-a u Bijeljini predsjednik ove stranke i premijer Republike Srpske Milorad Dodik ispalio je u pravcu tuzlanske Kapije i sarajevskih Markala projektile laži koji su ranili i zgrozili čitav normalan svijet. Šef SNSD-a izjavio je da je zločin na tuzlanskoj „Kapiji“ insceniran. Kao i zločin na sarajevskoj pijaci Markale. Milorad Dodik tako je na najbolniji način povrijedio porodice i prijatelje ubijenih.

Milorad Dodik je političar kojem prijeti tužba za opsežan privredni kriminal. Spas vidi u narednim izborima, preuzimanju apsolutne vlasti i izgonu inostranih tužitelja iz Bosne i Hercegovine. Predizbornu kampanju otpočeo je po uzoru na Radovana Karadžića s početka devedesetih – prijetnjama otcjepljenjem, pričom o stvaranju srpske države u Bosni i Hercegovini, izazivanjem nacionalne mržnje i netrpeljivosti.

JEDNOUMLJE

Možda Dodik, kao i onomad Karadžić, takvom retorikom može dobiti izbore u manjem bh entitetu, no sigurno je da nikada neće imati toliko moći da prisili inostrane tužioce da napuste pozicije u tužilaštvu Bosne i Hercegovine. I da spriječi eventualno podizanje optužnice.

Gnusna laž koju je izgovorio premijer Republike Srpske izazvala je zgražavanje i osudu među pojedinim političarima u tom entitetu. Nije bilo ni za očekivati da će opzicija u RS-u mahom ustati da napadne premijera zato što je “malo vrijeđao Bošnjake”. Nije bilo za očekivati jer opzicija u Republici Srpskoj po pravilu djeli mišljenje s pozicijom kada su u pitanju Bošnjaci i razni drugi nesrbi. Također, nije dobro se ni naguravati sa svemoćnim premijerom. PDP-ejci Mladena Ivanića na službenim su putevima diljem Srpske i svijeta, i vjerovatno se nikad neće ni vratiti s njih kada je u pitanju komentar na premijerovo vrijeđanje žrtava ratnih zločina. Kao ni putnik Mladen Bosić, koji putuje isključenog mobitela, da li iz nekog sujevjerja ili straha da bi izjavom o ratnim zločinima na “kapiji” i Markalama mogao bataliti rejting u nevakat.

REMAKE

Jedan od rijetkih koji je retoriku Milorada Dodika izjednačio s izjavama političara odgovornih za krvoproliće i rat od '92. do '95. je Zdravko Krsmanović.

-Ovakve izjave slične su onima s početka devedesetih i, iskreno, bojim se da ne dovedu do onoga što se tada desilo. Izjave koje vode mržnji i produbljivanju neslaganja među ljudima jedino su što ne treba ovim ljudima. Takvo nešto moramo ostaviti u stranu, zaboraviti i raditi na boloj budućnosti svih nas - rekao je za Žurnal potpredsjednik Socijalističke Partije i načelnik Foče Zdravko Krsmanović.

Bivši premijer RS-a i predsjednik Demokratske stranke Dragan Čavić izbjegao je kazati svoje mišljenje “slučajevima” “Kapija” i Markale zato što nema informaciju o tome!? Predsjednik DS je “kao nešto načuo da je negdje neko istraživao, UN valjda”. Također je “nešto čuo da je na Markalama aktivirana eksplozivna naprava te da se nije radilo o granati. Ali, bez valjanih dokaza nije moguće bilo što tvrditi”. No, nije propustio priliku naglasiti da su izjave Milorada Dodika uglavnom neargumentovane provokacije.

PRODAJ KRAVU, KUPI PUŠKU

I, naravno, povodom negiranja ratnih zločina od strane Dodika, na svom blogu pisao je Rajko Vasić, izvršni sekretar Dodikove stranke. Ono što slijedi misli su jedne političke činjenice u Bosni i Hercegovini koju je, kao i njegovog šefa, donio nesretan i zao vakat.

Prodaj kravu, kupi pušku. Da se ne sjećamo Srbije do Vladivostoka. Tim su manipulisali Srbima i mamili ih u rat, nudeći im Državu Dinastije Karadžić. Knjige su objavljene, već, o miniranju Starog mosta u Mostaru, sa stručnim dokazima da on nije srušen tenkovskom granatom i da je to samo snimano radi potreba montaže. Objavljeno je mnogo savjeta raznih dobronamjernih brižnika u kojima se kaže da treba inscenirati kakav veliki zločin nad muslimanima kako bi nato-snage mogle dejstvovati po položajima Srba. Izlaze na vidjelo podaci da su dvije velike armije u ratu u BiH znale da će civili stradati u Ahmićima, i istog dana u Trusini. Slučajno Hrvati i muslimani. Oni izmanipulisani šahovnicom na Drini i žrtvom mira za BiH. Sada je, najednom, problem što se iznosi sumnja u istinitost svih „činjenica“ i brojki Srebrenice, u „istinitost“ Tuzlanske kapije i Markala. Današnji narodi u BiH treba da otresu glavom i da se osvijeste. Sve što su njihovi vlasnici radili u ratu u BiH, bila je gola manipulacija”, napisao je na svom blogu napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske Rajko Vasić.

Fašistički poučak

U nekim ovdašnjim novinama, dnevnom glasilu jednog od tri konstitutivna naroda u BiH (zašto ne reći: Dnevni avaz, 08.09.09. "Šta hoće Hrvati?", autor Husein Orahovac), osvanuo je komentar koji bi bez ikakve protekcije bio uvršten u svaki, ozbiljniji leksikon fašizma. Ako neko, bilo kada, bude pisao takvu knjigu, mada mi nije jasno kako ona već ne postoji, svakako mora uzeti u obzir ovaj komentar. Mladi autor, u svojim je poznim godinama pokazao svu raskoš napredne nacionalističke misli. Istina, tekst obiluje nelogičnostima, rečenice vape za temeljitim preslaganjem, ali osnovna ideja je netaknuta. Klasični fašizam na papiru. Kao iz bukvara. Univerzalan, primjenjiv u svim situacijama, provodiv u različitim nacionalističkim konceptima konstitutivnih naroda u BiH, vanvremenski. Primjenjiv u bilo kojoj jezičkoj varijanti.

Da ne pomislite kako pričamo napamet, provjerili smo kako pomenuti tekst funkcionira u nacionalističkim konceptima sva tri konstitutivna naroda u BiH. Dovoljno je da odaberete jednu od tri ponuđene konstitutivne jezičke opcije i uvjeriti ćete se u sve vrijednosti ponuđenog uratka. To je materijalni dokaz kako u Bosni i Hercegovini ne postoje tri fašizma. Ovdje vlada jedan fašizam sa tri različita predznaka.

VJEŽBA Odaberite jednu opciju:     CRO / SRB / BOŠ
Apel: Pomozimo porodici ubijenog Amara Mistrica

Prije svega, želimo reći da nevolja ne bira svoje žrtve. Danas je bio naš Amar, a juče je bio Denis… Sutra može biti bilo ko od djece naših majki ili nas, njegovih vršnjaka.

Kao što i sami vidite, ovdje nema mjesta za diskriminaciju,niti za osporavanje pomoći onima kojima je to zaista potrebno. Dakle, došli smo mi da Vas molimo u ime onoga ko je izdržavao na svojim plećima majku, nanu i sestru te da im date pomoć u kom god obliku možete.

Novčana pomoć je najpotrebnija, kao i sve druge materijalne osnove pomoći koje ćemo sa mnogo zahvalnosti i prihvatiti ako nam budu ponuđene u razmatranju. Njegova sestra Amara upisuje fakultet ove godine, imajte otvoren um za druge, pomozite još jednom pupoljku Sarajeva da postane akademski obrazovan građanin i da bude ponos naše zemlje. Mi smo dali svoj doprinos, i dajemo ga još uvijek, a i na Vas je red.

Naš Amar nije samo brat Amare, on je brat svih nas sa Čengić Vile. On je jedan simbol uzornog građanina i mladića sa visokim ambicijama. Ne sumnjamo da je i Amara takva, pa s toga dopustite da Amarova duša vidi nju kasnije i sa ponosom se divi njenom uspjehu, jer mi vjerujemo da je on njen anđeo čuvar sada. Njegova je duša sigurno nekoga činila sretnim i njegove ruke su sigurno podarile utjehu u bolu ljudima kada im je to bilo potrebno. Njegov se život okončao prerano i neočekivano i sada je jedna porodica ostala bez svoga Sunca i svoje nade.

Molimo Vas opet za pomoć ovoj porodici vjernika, dobrih ljudi koji sigurno nisu željeli zlo nikada nikome, a snašlo ih je. Mi nismo u moći, jer smo smrtnici da kažemo odgovor na pitanje zašto im se to dogodilo, ali jesmo u moći da budemo uz njih i da im damo našu pomoć od srca kao i našu nesebičnu ljubav.

Sutra, i Vaše dijete može dočekati ovakva sudbina, naravno… Naša iskrena želja je da se to nikome i nikada ne desi, pa s toga predlažemo da pomognete sakupljanjem novca za ovu porodicu. Pomoć ovoj porodici je urgentna i ne može se čekati više, s toga morate požuriti, jer je ovo utrka za pomoć nekome ko sada više nema oslonac u svojoj porodici. Pored svega, mi opet ne možemo pomoći da se vrati taj kobni trenutak natrag i da spasimo našeg poznanika, prijatelja, brata i sina natrag, ali sada jedino što možemo uraditi je samo ta materijalna pomoć koja nam je osnova da održimo dostojan život.

Ljutnja i bijes su iščezli već odavno, sada ostaje povreda najosjetljivijeg djela ljudskog bića kod njegove porodice i kod nas. Njihovo i naše je srce ozlijeđeno, najveća im se tuga desila koja se može čovjeku desiti… Ni jedan roditelj nikada ne bi trebao pokopati svoga sina, a oni jesu… Zar to nije dovoljno da se desi nekome u ovom gradu i da digne sve Vas u pomoć,nečiji roditelji, nečija braćo i sestre, koji čitate ovu molbu da dođete i date svoj doprinos i pomoć ovim divnim ljudima. Pored svega, nekolicina nas protestvuje pod šatorima pored mjesta gdje se desio taj nemili događaj te je to način kako podržavamo ovu pitomu i dostojanstvenu Sarajevsku porodicu.

Budite uz nas, i dajte svoj dio u pomoći nekome u nevolji poput ove nevolje sada.

Zar nam je potrebno nasilje i borba? Zar nam je potrebna krv na podu kafića i plač umjesto osmjeha i zabave na mjestima gdje su naši omladinci? Zar trebamo okrenuti leđa i govoriti samo kako nam je žao radi svega, a znamo da možemo uraditi više da pomognemo onome ko je oštećen izašao iz borbe koja nikada nije trebala ni početi.

Pored naše molbe za pomoć porodici Mistrić, molimo Vas da nama mladima, ne samo iz Sarajeva, već i čitave nam BiH, pomognete da spalimo mačeve i štitove i da u njihov pepeo zasadimo crvene ruže ljubavi i bijele ruže mladosti. Neka ovo ne završi samo malom ćutnjom, neka ovo bude krik mladosti koji se oteo iz duše nevinog, a da smo ga mi svi čuli i odmah odlučili da nema potrebe za nasiljem i da krenemo u akciju i da vjerujemo da je to poslijednja krvava akcija u kojoj ćemo uvijek biti ti koji bacaju ono što nanosi bol u ambis zaborava. Otvorite oči, i nemojte tražiti prepreke u pomoći ovim divnim ljudima.

Prepreka se uvijek može naći, ali uvijek su bili više poštovani oni koji su prekoračili prepreke i prišli svojom krepkom rukom i hrabrošću nekome od onih koji ga okružuju, a u nevolji su. Ne zaboravite nikada da se Sarajlije i Sarajke uvijek drže zajedno.

S iskrenim poštovanjem!
Amarovi prijatelji i poznanici
19. avgust 2009

* Akcija je u začetku i trenutno je orjentisana na Sarajevo i građane koji mogu lično doći i donijeti pomoć do kafića "Oche Rios" u sarajevskom naselju Čengić vila, ispred kojeg prijatelji i nesigurni građani još uvijek protestuju zbog nestabilne sigurnosne situacije u gradu.