Istraga

ANALIZA Federalna vlast: 300 maraka za sat nerada

Federalnim parlamentarcima trebalo bi još pune 24 godine da sadašnjim tempom ispune sve što su na početku mandata obećali, rezultati su analize Centara civilnih inicijativa o radu federalnog Parlamenta i Vlade. Ni vojnici, penzioneri, invalidi niti ekonomska kriza nisu ih mogli natjerati da rade. Posljednja nada su izbori
Prosječan federalni poslanik za sat vremena učestvovanja na sjednici dobije 300 maraka a da uopšte nije obavezan progovoriti niti uraditi bilo šta osim podizanja ruke prilikom glasanja. Oni su za puna 273 dana ove godine usvojili svega 18 zakona i trebalo bi im još šest mandata da urade ono što su na izborima obećali. Ovo su poražavajući rezultati analize rada federalnog parlamenta i Vlade u prvih devet mjeseci ove godine koju su danas predstavili Centari civilnih inicijativa.

Grafikon kojim se prikazuje odnos planiranih i usvojenih zakona ove godine izgleda neskladno kao sjajni visoki neboder i trošna kuća pored njega. Upravo tako su se parlamentarci odnosili prema građanima koje navodno predstavljaju: što su manje radili to su im plate bile veće kao i jaz između njihovog životnog standarda i uslova života prosječnog Bosanca i Hercegovca.
Očekivanja da, nakon skoro tri godine poražavajućih rezultata rada najviše zakonodavne institucije, doživimo kompletan preobražaj svijesti naših parlamentaraca o ozbiljnosti vremena u kome živimo, pokazala su se krajnje naivnim, piše u izvještaju CCI-a.

SPOROST I BEZOBRAZLUK U tri godine svog mandata poslanici i ministri nisu nam pokazali ništa osim bahatosti, sporosti, bezobrazluka i nerada. Samo za formiranje oba doma federalnog Parlamenta trebalo im je više od godinu i po dana, budžeti se usvajaju uz redovno kašnjenje a program rada kada je godina na koju se odnosi već na izmaku. Od januara do septembra ove godine parlamentarci su usvojili 15 posto planiranih zakona, tačnije 18 od 118. Identičnu efikasnost federalni parlamentarci imaju od početka svog mandata pa su umjesto 343 koliko su planirali usvojili 52 zakona. Za trećinu svog mandata uradili su ono što je bilo planirano da se završi za pola godine.
Zadrži li se ovaj tempo rada i stepen efikasnosti do kraja mandata, konačan rezultat će biti da bi Parlamentu FBiH, za ispunjenje obaveza koje je planirao realizovati u ove četiri godine, bilo potrebno još skoro punih šest mandata, odnosno – skoro četvrt stoljeća, piše u izvještaju CCI-a i naglašava da je kašnjenje u svim segmentima rada karakteristika ovog saziva Parlamenta.

U periodu najteže ekonomske krize, ove godine parlamentarci su održavali tek po jednu redovnu sjednicu mjesečno i ukupno pet vanrednih.
Navedene sjednice održane su tokom 25 kalendarskih dana, no, poslanici su na njima proveli, sumarno, samo 135 sati, što je vremenski ekvivalent 17 osmosatnih radnih dana. Poslanici su, dakle, od 195 radnih dana, na plenarna zasjedanja iskorisitili svega devet posto raspoloživog radnog vremena
, navodi se u izvještaju.

Najveći neradnici ovog sastava Parlamenta su Fadil Hamzić iz SDA i Magdalena Šagolj iz HKDU-a. Oni se već tri godine nisu udostojili predložiti niti jedan zakon niti su pokazali bilo kakvu inicijativu. Na rijetkim sjednicama na kojima je bila Šagoljeva je samo podizala ruku tokom glasanja. To, međutim, nije utjecalo na njenu platu, u prosjeku preko četiri hiljade maraka mjesečno.
Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD)
, objašnjavaju istraživači CCI-a.

KRŠE ZAKONE DOK IH UTVRĐUJU Dok usvaja zakone, federalna Vlada ujedno ne poštuje svoj poslovnik pa mjesecima radi bez godišnjeg programa. O neradu ministara već smo ranije pisali u Top listi neradnika, koji od 274 dana koliko su imali na raspolaganju aktivno na sjednicama rade tek 16 osmostanih radnih dana. Najgore od svega, čak i kada rade to teško da koristi građanima s obzirom da dvije trećina mjera Vlade nema nikakve veze sa stvarnim potrebama građana: zapošljavanjanjem, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih.

Ova Vlada još uvijek ne ispunjava ni polovinu svojih planiranih obaveza dok Ministarstvo obrazovanja i nauke te Ministarstvo kulture i sporta za devet mjeseci nisu niti planirali a kamoli usvojili neki zakon.
Zaostatak zbog sporosti je toliki da bi, naprimjer, ministar pravde Feliks Vidović do kraja godine morao utvrditi 20 zakona kako bi ispunio godišnji plan. Do septembra je u prosjeku utvrđivao jedan zakon svaka dva mjeseca!

Čak i oni zakoni oko kojih se Vlada dogovori teško prolaze u domovima Parlamenta. Tek je svaki deseti zakon uspio proći punu proceduru od Vlade do usvajanja u Parlamentu. Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, ne zaslužuje titulu neradnika. Njegov je rad ujedno i gotovo polovina rada Vlade. Dok se drugi nisu udostojili za skoro godinu dana predložiti niti jedan zakon, Bevanda je godišnje predlagao u prosjeku više do deset zakona.

Poslanike i ministre nisu mogli natjerati da rade niti ekonomska kriza, invalidi ni borci ali će biti zanimljivo pratiti njihov rad u narednoj, izbornoj, godini.

(zurnal.info)

DODIK U BEOGRADU: Vila i dva stana za četiri miliona KM Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

RIZNICA TAJNI: Skrivena imovina naših političara

Centar za istraživačko novinarstvo objavio je obimnu bazu podataka o skrivenoj imovini naših političara iz koje je vidljivo da domaći političari od javnosti skrivaju čak i njive, a neki naprosto zaborave da su vlasnici kuće u inostranstvu vrijedne milion i po maraka


Domaći političari sakrili su od javnosti mnogo više imovine nego što su zvanično pokazali. Njena vrijednost mjeri se milionima maraka, rezultati su iscrpnog istraživanja
Centra za istraživačko novinarstvo. CIN je objavio bazu podataka imovine domaćih političara gdje se detaljno može pregledati zvanično prijavljena i skrivena imovina 26 najviše pozicioniranih državnih, entitetskih i lokalnih funkcionera.

A naši su političari skrivali svašta, poput Dragana Čavića koji nije prijavio njivu od tri hiljade kvadrata u blizini Banje Luke, pa do kuća vrijednih milion i po koju je zaboravio Milorad Dodik. CIN-ova baza se od dosadašnjih mnogobrojnih špekulacija razlikuje po obimnoj dokumentaciji za svaku od neprijavljenih stavki. Godinu dana svi novinari CIN-a prikupljali su podatke o imovini političara. Do nekih od njih je bilo posebno teško doći.
-
Sud u Banjoj Luci nam nije htio dati podatke, pa smo nekoliko puta morali slati zahtjeve – objašnjava Miranda Patrucić.

Imovinske kartone kandidata na izborima ne provjerava niko, pa su slobodni da napišu šta god hoće i sami odrede vrijednost svoje imovine.
Nevenko Herceg je tako, naprimjer, naveo da njegov stan vrijedi 160.000 maraka iako se iz ugovora nekoliko firmi koje su taj stan za njega kupovale vidi da on vrijedi barem dvostruko više.

Iako je poznat kao političar sa najdetaljnije popunjenim imovinskim kartonom, novinari CIN-a saznali su da je Zlatko Lagumdžija u ranijim kartonima zaboravio napomenuti svoj udio u skoro dvije hiljade kvadratnih metara zemljišta u Trebinju.

Sulejman Tihić u svojim je kartonima s uma smetnuo čak sedam nekretnina: pet poljoprivrednih zemljišta i dva stana u Sarajevu vrijedna skoro trećinu miliona maraka.

Jedan od rekordera u skrivenom bogatstvu je trenutni ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo. Javnosti se stanom od šezdesetak kvadrata u Visokom predstavio kao skromni i pošteni funkcioner, ali zemljišno-knjižni izvodi pokazuju da je vlasnik dvije zgrade i jednog gradilišta u rodnom mjestu, Visokom.

Spisak ukupne neprijavljene imovine je dug i može se detaljno pogledati na adresi http://cin.ba/Stories/P24_Assets/Database/index.html.

Osim za glasače u ovoj bazi se nalaze podaci vrijedni i za Centralnu izbornu komisiju i nadležna tužilaštva. Prema riječima Patrucićeve niko ih još uvijek nije kontaktirao iz ovih institucija, a niti jedan političar još uvijek nije demantovao podatke iz njihove baze, što možda najbolje govori o tačnosti ovih podataka. Najavljuje da će uskoro proširiti bazu.
-
Naš je plan da osvježimo bazu. Pratit ćemo i promjene u imovinskim kartonima, a radimo na još nekoliko imena – kaže Patrucić.

Bit će zanimljivo vidjeti da li će u svojim novim kartonima prije izbora 2010. prozvani političari u njih napokon uvrstiti svu svoju imovinu i prihode.


Šta su zaboravili političari

Dragan Čavić: Njiva od tri hiljade maraka u Lipici kod Banje Luke

Dragan Čović: Oranica u Širokom Brijegu

Nikola Špirić: Tri garaže i dva stana u BiH i Srbiji

Milorad Dodik: Kuća i garaža u Beogradu vrijedni oko milion i po maraka

Safet Halilović: Njiva i voćnjak u Gradiški

Vahid Hećo: Dvije stambene zgrade i gradilište u Visokom

Nevenko Herceg: Garaža u Mostaru

Mladen Ivanić: Stan u Banjoj Luci

Bakir Izetbegović: Garaža u Sarajevu

Borjana Krišto: Kuća u izgradnji

Zlatko Lagumdžija: Četiri zemljišta u Trebinju

Aburahman Malkić: Stan i poslovni prostor u Srebrenici

Dragan Mikerević: Kompanije Finrar u Banjoj Luci i ACD revizija u Brčkom

Nebojša Radmanović: Kuća i njiva u Banjoj Luci

Martin Raguž: Stan u BiH

Sulejman Tihić: Tri voćnjaka, nasad i dvorište u Šamcu, dva stana u Sarajevu

Dragan Vrankić: Garaža u Mostaru i kuća i oranica u Čapljini

(zurnal.info)

Zenički "posao stoljeća": Pošteno pa ko koga...

Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.


Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.

U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.

Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.

-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.


Misteriozni aneksi

Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.

Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju

Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.

Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.

-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.

Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.

Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.

Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.

Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.

U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.

Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.

Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.


Dvije firme jedan predsjednik

Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.

Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.

Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.

Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.

Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.

I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.

Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.


Živopisni partner Behgjeta Pacollia

Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.

Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.

Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.

Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.

Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.

Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.

Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.

I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.

Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.

Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.


Dozvola nema a sat otkucava

Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.

Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.

Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.

- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.

Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.

Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.

-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.

Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.

Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.

Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.

{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}

(zurnal.info)

Federalnim ministrima svaki dan Bajram Niti jedan federalni ministar danas nije radio. Odlučili su da spoje ugodno sa korisnim, tačnije Dan državnosti i Bajram.

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

PARLAMENT I VIJEĆE MINISTARA BiH: Pet miliona za jedan zakon Dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 101 dan, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka; skupljih zakona, a većeg bezakonja nema na planeti

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Srpski pasoši samo za stanovnike Srbije

 

Biometrijski pasoši Srbije sa kojima će od 19. decembra biti moguće ulaziti u EU bez vize, rezervisani su samo za one državljane Srbije koji imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji ove države.

U praksi to znači da građani BiH koji su se opredjelili za uzimanje i državljanstva Srbije, prvenstveno se nadajući srbijanskom pasošu za koji vrlo brzo neće trebati vize, po automatizmu ne mogu računati i na pasoš.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

H1N1: Vakcine stižu tek u januaru U Bosni i Hercegovini trenutno se ne može naći niti jedna vakcina protiv virusa H1N1, poznatijeg kao svinjska gripa. Do sada su oboljele 263 osobe od kojih je jedna preminula. Na press konferenciji održanoj nakon sastanka povodom pandemije virusa H1N1, ministri zdravstva Federacije i Republike Srpske nisu mogli sa sigurnošću odgovoriti kad će se vakcina pojaviti na ovim prostorima. Nisu odgovorili ni zašto Bosna i Hercegovina, dok se čitava Evropa vakciniše, nije u stanju da dobije ni nekoliko hiljada vakcina za najhitnije slučajeve a koje su već plaćene proizvođaču. No, nisu propustili priliku da obavijeste građane kako su se oni uspješno vakcinisali.

 

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine
Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Govor ministrice Kopacz: Zašto je vakcina i dalje tajna

 

- Željela bih istaći da mi je prioritet u proteklih dvadeset godina prakse u zdravstvu bio prije svega ne činiti štetu. Ponijela sam to pravilo sa sobom u kabinet ministra zdravstva. U situaciji kada bih trebala preporučiti lijek bilo kome,kao i svaki drugi zdravstveni radnik, razmišljala bih - da li bih taj lijek dala mojoj staroj majci ili djetetu? I upravo takvo razmišljanje me navodi da budem opreznija pri provjeri informacija o lijekovima koje bi Ministarstvo zdravstva trebalo da preporuči svakom Poljaku. Milionima Poljaka koji nemaju medicinsko obrazovanje koje ima ministar, koje ima profesor Brydak istražujući gripu već četrdeset godina. On radi u jednom od 189 centara za istraživanje u svijetu, od kojih je jedan u Poljskoj. Može li neko dovesti u pitanje znanje profesora koji već 40 godina radi u oblasti koja se bavi gripom, svim tipovima gripe, i koji je objavio stotine članaka o toj temi? Imam samo jedno suštinsko pitanje: Da li se moramo boriti protiv pandemije gripe? Danas imamo saznanje o ugovorima koje su druge, brojne vlade jačih država potpisale sa proizvođačima vakcina. Također znamo šta je predloženo Poljskoj. S obzirom da su pregovori u toku ne mogu reći sve, ali mogu reći jedno: naš pravni odjel je pronašao najmanje dvadeset spornih tačaka u ugovoru. Prema tome, šta je obaveza ministra zdravstva? Da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za poljski narod ili da potpiše ugovore koji su od najboljeg interesa za farmaceutske kompanije?

Poznato mi je da su tri vrste vakcina dostupne danas na tržištu, od 3 različita proizvođača. Svaka ima različit udio aktivne supstance i čudno je da se ipak tretiraju kao iste? Zbog toga smatram da je normalno i fer da Ministarstvo zdravstva i stručnjaci imaju sumnje. Možda je ona sa tragom aktivne supstance samo “Sveta voda” za koju smo smatrali da može izliječiti gripu? Da li trebo platiti za to? Imamo primjer Njemačke koja je kupila 50 miliona vakcina, od kojih je samo 10% iskorišteno do sada. Danas 13% Njemaca želi da uzme ovaj “čudesni lijek”. To je zanimljivo iz razloga da Njemci inače imaju visok procenat stanovništva koje se vakciniše, toliki da kada bi se od hiljadu Poljaka njih 52 odlučilo da uzme vakcinu protiv sezonske gripe, u Njemačkoj bi to bilo dvijestotridesetosmero od hiljadu građana. Dakle šta se dešava pa samo 13 posto Nijemaca želi primiti vakcinu protiv svinjske gripe, a ne 23 posto kao i obično u slučaju sezonske gripe? Njihova vlada je kupila vakcine i ponudila im ih besplatno, a oni ih ne žele? Šta se dešava?

Da li nas ove činjenice mogu navesti da se predomislimo po pitanju kupovine vakcina ili ne? Da se predomislimo po pitanju upoznavanja sa lijekom koji je na neki način tajna? Postoje web stranice na kojima proizvođači vakcina imaju obavezu da objave takozvane neželjene posljedice uzimanja lijeka. Vakcinisanje je u Evropi počelo 1. oktobra 2009. godine. Željela bih da posjetite bilo koju od ovih stranica i pronađete barem jednu neželjenu posljedicu vakcinisanja. Bilo koju malu stvar, barem jednu, kao alergijski osip kože. To se može desiti konzumirajući i najsigurnije lijekove. Nema niti jedne na ovim stranicama! „Savršen” lijek. I s obzirom da je toliko čudesan, zašto kompanije koje ga proizvode ne žele da ga predstave slobodnom tržištu i preuzmu odgovornost za njega? Zašto ne bi rekli: “ divno, siguran lijek i zbog toga ćemo preuzeti odgovornost, predstaviti ga tržištu i sve će biti čisto i transparentno”, umjesto što prebacuju odgovornost na nas – kupce.

Nemamo kliničke rezultate testa, detaljne informacije o sastojcima i informacije o neželjenim efektima. Vakcine su trenutno u četvrtoj fazi testiranja, vrlo kratkih testiranja, i još uvijek nemamo te inforacije. Također, uzorak je bio veoma mali, jedna vrsta vakcine je testirana na samo stotinušezdeset volontera starosti od dvadeset do šezdese godina, od kojih su svi bili zdravi, nezaraženi. Druga vrsta vakcine je testirana na 600 volontera starosti od osamnaest do šezdeset godina, od kojih su svi bili zdravi. Je li to dovoljno dobro, posebno za nas doktore koji smo prisutni u ovoj prostoriji? To nije dovoljno dobro za mene. Želim biti dovoljno sigurna da bih preporučila taj lijek nekome. Nismo ispali iz utrke za vakcinu, ali u toku pregovora želimo iskoristiti to vrijeme da otkrijemo što više i koliko možemo o tom lijeku. Onda, ako komitet za pandemiju prihvati ovaj lijek, mi ćemo ga kupiti. Također, postoji oko milijardu ljudi sa sezonskom gripom širom svijeta svake godine. I to se ne dešava samo godinu ili dvije nego već duže vrijeme. Da li je iko igdje proglasio pandemiju zbog sezonske gripe? A sezonska gripa je mnogo opasnija od svinjske, uzrok je i smrti i mnogobrojnih komplikacija. Da li je ikakva pandemija proglašena zbog toga? One koji vrše pritisak na mene da kupim vakcine, pitam: „zašto niste bili glasniji prošle godine, prije dvije godine i 2003 godine. U 2003. godini imali smo milion i dvjesto hiljada Poljaka koji su bili oboljeli od sezonske gripe!”. Da li je u ovoj prostoriji iko urgirao: „Hajde da kupimo vakcine za sve!”? Ja se ne sjećam takve stvari. I konačno, želim samo reći sljedeće: Poljska nacija je veoma mudra, Poljaci znaju razlikovati laži od istine sasvim sigurno; oni znaju također znaju šta je objektivna situacija, a šta samo igra.

 

 


(zurnal.info)
Bijeg od pravde: Niko kao Lozančić Nikola Lozančić ironično insistira da mu se sud obraća preko diplomatskih kanala jer je zastupnik, a prisilno privođenje naziva neprimjerenim

 

Draga sutkinjo, vrlo rado bih se odazvao Vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno - tako započinje pismo upućeno sutkinji Općinskog kaznenog suda Nikola Lozančić (52), kojeg se tereti da je u zadnjih devet godina primio više od 600.000 kuna invalidske mirovine u Hrvatskoj, iako je u BiH zastupnik Parlamentarne skupštine.

Sutkinja je Lozančiću poslala poziv na kućnu adresu u Kaknju što je zastupnika gotovo uvrijedilo.

- Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela Bosne i Hercegovine. Ovako je to neprimjereno. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje - najzanimljiviji su dijelovi Lozančićeva pisma.

Također navodi da ovo nije njegova obrana od bilo kakvih optužbi, već samo podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja “suvereniteta između dvije prijateljske države”.

- Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom više neću odgovarati, a na ovaj sada neću se odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju to je neprimjereno - objašnjava parlamentarac.

Lozančića se tereti da je od 2. veljače 2000. do 14. rujna 2009. primio više od 600.000 eura invalidske mirovine, iako je znao da na nju nema pravo. On je 3. svibnja 1999. godine kao vojni osiguranik stekao pravo na invalidsku mirovinu od 5250 kuna mjesečno, ali kada je postao zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH stekao je osiguranje kao zastupnik pa je izgubio pravo na isplatu mirovine. Također, tereti ga se da je znao da o toj promjeni mora obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj.

Kao parlamentarac u BiH Lozančić prima mjesečnu plaću od oko pet tisuća konvertibilnih maraka, što iznosi oko 20 tisuća kuna. Uz to, parlamentarci u susjednoj državi naplaćuju mjesečni paušal, rad u raznim komisijama, dnevnice i topli obrok.

Prema nedavnom pisanju medija, ovaj predratni policjac je ranjen te mu je amputirana potkoljenica. Navodno je ranjen kao pripadnik teritorijalne obrane Kakanj, što nikad nije službeno demantirao, i to u sukobu s vojnicima HVO-a.

U rujnu prošle godine parlamentarci BiH odlučili su si povećati plaće za sto posto, a u objašnjenju je upravo Lozančić ustvrdio kako “zastupnike nitko ne pita imaju li novca za kravatu”.

No, on ima drukčije mišljenje. Kaže da su on i drugi prihvaćali mirovine kako bi preživjeli. Priznaje da nije imao ni dana radnog staža u Hrvatskoj.

- Nikog nismo varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Hrvatske. Da sam prije posumnjao, ne bih se sad s Vama dopisivao. Ovako, što je tu je - ironičan je Lozančić.

Sutkinja je na pismo hladnokrvno ‘odgovorila’ sa zahtjevom Kaznenom vijeću radi određivanja pritvora. Nikola Lozančić ima dvojno državljanstvo.


Pismo sutkinji

Draga sutkinjo,

vrlo rado bih se odazvao vašem pozivu, ali to ne bi bilo primjereno. Ja jesam državljanin Republike Hrvatske, ali sam puno prije toga i puno više državljanin BiH. Obnašam dužnost dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i to me dodatno obvezuje...

Sudovi drugih država poput vašeg mi se mogu obraćati samo preko nadležnih tijela BiH. Ovako, na kućnu adresu je to neprimjereno. Ovo nije obrana od bilo kakvih optužbi. Ovo je podsjećanje na elementarna pravila uvažavanja suvereniteta između dviju prijateljskih država. Na vaše pozive koje mi budete dostavljali običnom poštom neću više odgovarati, a na ovaj sada se neću odazvati. I nemojte mi prijetiti prisilnim dovođenjem. U ovom slučaju je to neprimjereno...

Meni i drugim Hrvatima iz BiH u posljednjih 20 godina i pod nama nejasnim okolnostima šakom i kapom su dodjelivana različita prava. To je predstavljano kao izraz skrbi o Hrvatima izvan Hrvatske. Davne su nam i prazne srpske kuće u Korenici, Gračacu, Udbini i mnogim drugim živopisnim krajevima tako da nismo morali razmišljati o odlasku u nedođije BiH...

Velika hvala svima za pruženu pomoć. Mi smo je prihvaćali kako bismo preživjeli. Tako smo doživjeli i dane mirovine iako nikada nismo imali nijedan dan staža. Nismo nikoga varali. Mi smo samo objekti neizmjerne ljubavi, brige i skrbi Republike Hrvatske. Da sam ranije posumnjao u sve to, ne bih se sada s vama dopisivao. Ovako - što je tu je. Ja sam tu gdje jesam i što jesam. Netko me se sjetio i odlučio me staviti na stup srama... Iskreni pozdravi, Niko Lozančić, 11. 11. 2009.

(jutarnji list)


Dvije države punile kućni budžet

Prije godinu i po magazin Slobodna Bosna je također pisala o “jadima” Nike Lozančića. On se požalio da “zastupnik ima velike dužnosti, radi se dvanaest sati dnevno, i niko ne pita koliko odijelo ili kravata koštaju.” Kako dalje navodi Slobodna Bosna, Niko Lozančić je skrivao kako je pravo na vojnu mirovinu stekao još dok je bio predsjedavajući Doma naroda Federalnog parlamenta, te da se izdašne novčane pomoći nije odrekao ni dok je obavljao dužnost predsjednika Federacije i, od 2006., dopredsjednika Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH nije, međutim, uvjetovana samo političkim razlozima. U ovom je slučaju posrijedi i ozbiljno kršenje Zakona o mirovinskom osiguranju Republike Hrvatske, i to po najmanje dva osnova.

- Pored toga, a prema istom Zakonu o mirovinskom osiguranju, osobe koje ostvaruju pravo na mirovinu kao invalidi, ne mogu u isto vrijeme raditi ni u Hrvatskoj, niti u drugim državama. Stoga su, nakon što odu u mirovinu, dužni priložiti svoju radnu knjižicu, ili, ukoliko se odluče za radni angažman, privremeno “zamrznuti” status umirovljenika. Ako je, međutim, suditi prema Niki Lozančiću, čini se kako je taj prijeratni kakanjski policajac i poratni priučeni pravnik ipak našao “rupu u zakonu”, jer njegov kućni proračun, gotovo punih osam godina, istodobno (su)financiraju dvije države, navodi ovaj magazin.

(zurnal.info)

REVIZOR U DODIKLANDU: Sačekuša za Čeku Niz negativnih izvještaja revizije poslovanja institucija u RS, netjerao je Dodika da uvede kontrolu rada revizora. Tako sada u Dodiklandu, kao nigdje drugo na svijetu, oni koji su predmet revizije provjeravaju revizore

Možete li zamisliti situaciju u kojoj se našao revizor u autobusu, kojeg, tek što je provjerio putnicima karte i namjerio da izađe na prvom autobuskom stajalištu, zaustavlja jedan od putnika kako bi provjerio njegov učinak? U takvoj situaciji uskoro bi se mogao naći glavni revizor RS Boško Čeko, koji po zaključku entitetskog parlamenta, od sada podliježe kontroli eksternih revizorskih kuća. Sve to da bi vlast provjerila rad revizije koja kontroliše zakonitost njenog rada.

NEKONTROLIRANO KONTROLIRANJE KONTROLE

Gogoljev "Revizor” počinje čuvenom scenom u kojoj se gradonačelnik obraća svojim saradnicima: "Gospodo, pozvao sam vas da vam saopštim veoma neprijatnu vijest. Dolazi nam revizor". Posle kraćeg šoka svi gradski funkcioneri preduzimaju mjere kako bi što bolje zataškali nepravilnosti u svom poslu. Gogolj je tako otkrio da caruju javašluk, primitivizam i korupcija i pokazao da političari vrlo dobro znaju šta je opšti interes, ali da o njemu brinu samo onda kada moraju.

Slične reakcije u Banjoj Luci uslijedile su nakon objavljivanja Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, koji je na svjetlo dana iznio niz nezakonitosti u radu kontrolisanih institucija. Pod lupom Čekinih revizora posebno se našla Investiciono-razvojna banka RS i fondovi kojima ona upravlja. Kako vlast ne trpi kritike, a one su uslijedile nakon objavljivanja izvještaja, glavnom revizoru uzvraćeno je istom mjerom.

Na posljednoj sjednici Narodne skupštine RS poslanici su usvojili revidirane izvještaje o reviziji izvještaja Vlade i budžetskih korisnika, a odbacili Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o radu i poslovanju ove institucije za 2008. godinu. Time je najviši zakonodavni organ entiteta ispunio zahtjev izvršne vlasti i poslao jasnu poruku glavnom revizoru Bošku Čeki da je bio isuviše revnostan o obavljanju svog posla.

POD PRITISKOM

Naime, skupštinska većina nije usvojila izvještaj o radu revizora, ali je usvojila zaključke SNSD-a, kojima se zahtijeva da se u skladu sa Zakonom o reviziji javnog sektora RS osigura profesionalna ocjena rada Glavne službe za reviziju, odnosno eksterna kontrola kvaliteta revizorskog rada i revizorskih izvještaja, koju će izvršiti izabrane revizorske institucije. Pojednostavljeno rečeno, da bi izvještaj o reviziji neke institucije bio validan, on sada treba da prođe kontrolu, odnosno reviziju još jedne revizorske kuće.

Istim zaključkom SNSD-a Narodna skupština zahtijeva da se u skladu sa INTOSAI standardima revizije osigura efikasna komunikacija između skupštinskog Odbora za reviziju i Glavne službe za reviziju, po pitanju planiranja revizije i zahtjeva za izvještavanjem.

Parlament RS zahtijeva i da se u skladu sa INTOSAI standardima osigura neophodna komunikacija između Glavne službe za reviziju i Ministarstva finansija kada je riječ o određivanju obima, ciljeva i kriterija revizije, a u skladu sa procesom reforme javne uprave u RS i procesom integracija BiH u EU.

Iza floskule o reformskim procesima i euro-integracijama krije se jedna potpuno antievropska i antireformska namjera, koja vladajućoj političkoj opciji treba da omogući kontrolu nad radom Glavne službe za reviziju. Bolje rečeno, uspostavljanja kontrolnih mehanizama nad kontrolorima rada javnih institucija koje troše budžetski novac.

Prvi čovjek Glavne službe za reviziju, Boško Čeko, koji je na čelu ove institucije punih devet godina, više je nego iznenađen što Parlament nije usvojio njegov izvještaj o radu.

Nemam komentara na činjenicu da je u parlamentu RS usvojen izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, ali ne i izvještaj o radu i poslovanju Glavne službe za reviziju", rekao je Čeko nakon sjednice Parlamenta.

Glavni revizor je poručio narodnim poslanicima, ali i javnosti, da se iz same skupštinske rasprave vidjelo da ima pritisaka na rad njegove službe.

"Kako god da uradimo, mi smo nekome krivi. Ali, ja ne tražim da me neko voli, već da me poštuje jer radim svoj posao. Ne idem da vršim istragu da bi neko bio smijenjen, nego je cilj da se greške ne ponavljaju i da se unaprijedi finansijska disciplina", rekao je Čeko u završnoj riječi nakon rasprave o revizorskim izvještajima.

On je pojasnio da Služba radi po INTOSAI međunarodnim standardima za vrhovne revizorske institucije javnog sektora, koje su prihvatile sve zemlje svijeta, a naglasak imaju na nezavisnosti- finansijskoj, organizacionoj i funkcionalnoj.

REVIZOROV STRAH OD PRIJAVE

Oštro zamjerajući Parlamentu od kojeg je očekivao podršku za svoj rad, Čeko je konstatovao da Službu nema ko da zaštiti i da je dva dana slušao diskusije poslanika koji su ga do juče podržavali, pa se okrenuli protiv njega, kao i onih koji su ranije kritikovali njegov rad, a sada ga podržavaju.

"Ko će stati iza mene sada kada imam suđenje iz 2002. godine zbog nanošenja duševne boli ministru koji od mene traži odštetu od 50.000 KM. Možete misliti kakav sam ja revizor kad strepim od krivičnih prijava", rekao je Čeko poslanicima, navodeći da odavno trpi pritiske koji se ogledaju i kroz prijetnje njemu i njegovoj porodici da će im "revizija doći glave".

Iako je zbog svog zdravstvenog stanja ranije najavljivao da će se povući s mjesta glavnog revizora, bijesan zbog namjera vladajuće koalicije da stavi pod kontrolu rad njegove službe, Boško Čeko je poručio da neće ustuknuti pred takvim namjerama.
"Ako mislite da ćete mene smijeniti tako što ćete mi poslati reviziju, varate se", rekao je Čeko osvrćući se na zaključke SNSD-a kojima je određeno da Glavnu službu za reviziju javnog sektora kontroliše revizorska institucija: „Neka neko proba i usudi se da mene i moj tim vrati kada dođem u reviziju, jer će ministar finansija RS i svi oni koji podliježu reviziji biti predmet revizije“, poručio je Čeko.

On je naglasio da u svom radu pokušava biti izvan politike i poručio da će nastaviti da radi profesionalno posao glavnog revizora, kao da se ništa nije desilo.

Vapaji opozicije da se usvojenim zaključcima SNSD-a zauzdava i ono malo profesionalizma što je ostalo u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, nisu pomogli. Zahvaljujući poziciji moći, vlast koja treba biti kontrolisana, uspostavila je kontrolu nad onima koji treba da kontrolišu njen rad.