Istraga

POZIV-OBOGATITE SE: Vlada vam vraća kredite

ZIKO: Pomoć kantona u povećanju kapacitetaU ovoj jedinstvenoj ponudi Ministarstvo privrede u Zeničko-dobojskom kantonu vam nudi otplatu bankovnih kamata, besplatno uvođenje certifikata kvaliteta i privatizaciju oslobođenu tereta radničkih doprinosa. Ako pozove odmah, gratis dobijate legalizaciju nelegalno izgrađenog objekta

Kupili ste najnovijeg audija Q7 na kredit po kamati većoj od šest posto ali vam je rata ipak prevelika ili ste uložili novac u pogrešan biznis pa sada bez zarade otplaćujete stare kredite? Ne brinite! Vlada Zeničko-dobojskog kantona ima rješenje za vas. Ona će vam otplatiti bankovnu kamatu na kredite, platiti dobijene certifikate ili pogrešna ulaganja u poslovnu zonu - čak i pomoći da besplatno legalizujete nelegalnu gradnju! I dok vam Kanton vraća kamate Opština plaća unajmljivanje izgrađenog prostora. Već nekoliko godina Ministarstvo za privredu ovog kantona daje novac bez razrađenih kriterija i kontrole. Prošle godine za ovu je namjenu izdvojeno oko milion maraka.

KANTON IZGRADI, OPŠTINA UNAJMI

Iako revizori svake godine upozoravaju da se novac za subvencije kompanijama dijeli skoro bez ikakvih kriterija i kontrole, ovogodišnji javni poziv nije ništa drugačiji od prošlogodišnjeg. Teoretski ste mogli napraviti zgradu za vašu firmu sa samo jednim zaposlenim, Vlada bi vam otplatila kamatu koju dajete banci, a vi nakon naplate svoju zgradu možete prodati. Čista zarada. A ako ste kojim slučajem imali zaposlenih radnika možete ih bez straha sve otpustiti. Također, kupovina službenog auta mogla bi se prikazati kao investicija.

Vrhunac strateških ulaganja Ze-Do Kantona je vraćanja novca koje ste potrošili plaćajući administrativne takse za legalizaciju nelegalno izgrađenih objekata. Amir Avazović, pomoćnik ministra za privredu u Zeničko-dobojskom kantonu, kaže da njih ne zanimaju ekonomski efekti novca kojeg daju:

- Nama je dovoljno da je čovjek izgradio poslovni prostor – kaže Avazović i dodaje da niko ne može znati da li će firma propasti i za to ne postoje nikakve garancije.

On kaže da postoje komisije na terenu prije nego što Vlada odobri svaki grant. Spisak firmi i njihovih vlasnika koje su proteklih godina dobijale ove grantove najbolje govori o radu ove komisije.

ZENICA: Sjedište kantonalne VladeKompanija Faro iz Zenice čiji je vlasnik Haris Mašić dobila je 2008. godine 32.000 maraka za otplatu kredita koji je otišao na novu zgradu sjedišta ove firme. Za potrebe svoje trgovačke firme Mašić je izgradio hiljadu kvadrata prostora, a Zeničko-dobojski kanton mu je pomogao sa otplatom kredita. Prije dvije godine Faro je preselio iz iznajmljenog u vlastiti prostor. Kako je Mašić u međuvremenu postao i direktorom zajedničke kompanije KTG Zenica, koja bi u ovom gradu trebala napraviti famozno nazvani “posao stoljeća” gradnjom elektrane na gas, tako je on iskoristio tu privilegiju pa ovu kompaniju smjestio u svoj, uz pomoć kantona, stečeni prostor. Kako nezvanično saznajemo Opština Zenica plaća Mašićevoj firmi unajmljivanje ovog prostora. Tako kanton i opština pomažu ovom bivšem predsjedniku Izvršnog odbora SDA Zenica da hiljadu kvadrata prostora stekne bez gotovo ikakvih vlastiti ulaganja.

FAKAT JE SVE MOGUĆE

Te 2008. godine novac se još uvijek davao i neproizvodnim kompanijama. Od prošle godine samo proizvodne djelatnosti mogu dobiti subvencije ali su kriteriji i dalje ostali isti. Tako je moguće da Metalno iz Zenice sa svojih 403 radnika dobije 32.000 maraka, a Fakat-D sa deset puta manje radnika 24.000 maraka. Ovo je moguće samo zato što Vladi ZDK uopšte nisu bitni efekti investicije niti radnici. Najvažniji kriteriji je površina izgrađenog objekta, dakle interes vlasnika, a ne radnika. Da je obrnuto, kriteriji bi bili broj zaposlenih i količina proizvedene robe. Na dugačkom spisku se zaista nalaze i kompanije koje bez rezerve zaslužuju novčanu podršku ali je izostavljanjem kvalitetnih kriterija ostavljena mogućnost zloupotrebe javnog novca. Na to su nekoliko puta upozoravali i inspektori u svojim revizorskim izvještajima:

Potrebno je izvršiti analizu rezultata koji su ostvareni nagrađivanjem privrednih subjekata koji uposlovanje uvode ISO standarde i po istom sačiniti odgovarajuće izvještaje. Potrebno je osigurati da se preuzete obaveze izmiruju u skladu sa ugovorenim rokovima, piše u izvještaju Ureda za reviziju institucija Federacije za 2008. godinu.

BRATSKA POMOĆ

Ismet Mujanović: Zavidan napredak uz kantonalnu pomoćOvaj ured je skrenuo pažnju i na svesrdnu pomoć braći Mujanović iz Zavidovića. Kada su braća Ismet, Ferid i Ibrahim privatizirali firmu Ziko iz Zavidovića, Kanton je odlučio pomoći plaćanjem zaostalih obaveza za penziono osiguranje. Nakon što su te obaveze izmirene 2007. godine, pomoć braći Mujanović nastavljena je i u naredne dvije godine. Prvo su 2008. godine dobili 24.000 maraka za izgradnju preko 700 kvadrata prostora, a 2009. dobili su još 15.000 maraka za uvođenje ISO standarda. Ne bi bilo čudno da ovu kompaniju, nakon svega, za pozamašnu sumu prodaju strancima. Tako su fabriku čipsa čiji vlasnik je bila kompanija Mujanovića Ferimpex prodali austrijskom Kelly'su. Za stvaranje tvornice čipsa Ferimpex je od holandske vlade dobio oko dva miliona maraka uz obavezu da zaposle radnike i po prodaji dionica tri godine nakon početka rada dionice prodaju isključivo radnicima. To se zaista i desilo ali je radnicima ostao tek neznatan broj dionica pa su na ovom poslu najviše profitirala braća Mujanović.

Oni su inače bivši radnici Krivaje iz Zavidovića. Početkom devedestih napuštaju ovu kompaniju i osnivaju Ferimpex. Novcem zarađenim od čipsa izgradili su tržni centar u prostoru koji je ranije pripadao kompaniji Ziko te se dio iskoristili za privatizaciju zavidovićke Krivaje. Kako je uspješan aranžman Mujanovića i Vlade Zeničko-dobojskog kantona svakodnevno možemo vidjeti u izvještajima o štrajkovima radnika ove firme.

Uz sve ovo, teško je povjerovati Vladi ovog kantona kada kaže da ovim podsticajima pomaže privredu i radnike. Prije bi se reklo da pomaže okrupnjivanje kapitala.

(zurnal.info)

ŽELJEZNICE RS: Kriminal na šinama Željeznice Republike Srpske voze ravno u propast i ne postoji bilo kakva prepreka koja ih na tom samoubilačkom putu može zaustaviti. Sistem je doživio kolaps i pitanje je, ne dana, već trenutka, kada će se potpuno urušiti, bez ikakve nade u oporavak. Željeznice je urušio stravični kriminal, pljačka bez presedana, koja se mjeri stotinama miliona maraka; bezbjednost uopšte ne postoji, već je misaona imenica; kapaciteti su u katastrofalnom stanju; radnici u beznađu... Sistem, koji je stub svake države, definitivno je potopljen

 

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.


MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.


CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

DECENIJSKA PREVARA: Kladionice i kockarnice pljačkaju državu

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Foto: ColoseumRazlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Korupcija: Kriminal se isplati

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)



Dužničko ropstvo naftnih terminala u Pločama Preduzeće koje gazduje jedinim bosanskohercegovačkim skladištima nafte na Jadranu izbjeglo stečaj, ali ga i dalje prate posljedice štetnog djelovanja ranijeg vodstva
PLOČE: Jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora (Foto: CIN)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

SKLADIŠTA: Smiješno niska cijena iznajmljivanja (Foto: CIN)
Finansijska policija FBiH je u julu 2008. godine podnijela krivičnu prijavu protiv bivših direktora preduzeća, Drage Burđeleza i Josipa Tomića, i protiv još pet osoba među kojima su i premijer Branković te ministar energije, rudarstva i industrije FBiH, Vahid Hećo. Burđelez i Tomić su, između ostalog, osumnjičeni za prevare u službi i sklapanje štetnih ugovora sa britanskom firmom Deltagrip Limited iz Londona, a čelnici Vlade zato što nisu poduzeli ništa da zaštite NTF od štetnih poteza njenog vodstva.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.Josip Tomić: Ja sam spašavao stvar (Foto: CIN)

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Nikola Štula: Firma dovedena pred dužničko ropstvo (Foto: CIN)Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

KANTON SARAJEVO: Zaboravljeni ured u Briselu

Predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu djeluje u dubokoj ilegali, ne zna se koliko košta, šta radi a nema čak ni web stranicu.
Službena web stranica Vlade Kantona Sarajevo je jedino mjesto gdje se ovo fantomsko predstavništvo uopšte pominje i gdje se kaže da “djeluje kao istureni Ured Vlade Kantona Sarajevo i kantonalnih institucija prema regionalnim institucijama Evropske Unije u Briselu” te da mu je osnovni zadatak “promovirati i zastupati Kanton Sarajevo prema regionalnim evropskim institucijama i organizacijama sa sjedištem u Briselu, promovirati privredne, turističke i kulturne potencijale Kantona Sarajevo i Bosne i Hercegovine, te biti institucionalni partner prema evropskim regionalnim Predstavništvima u Briselu.”

Postojanje regionalnih predstavništava u Briselu nije sporno, jer sve zemlje članice EU kao i zemlje kandidati, imaju predstavništva svojih regija čija je prvenstvena uloga da se izbore za što veći dio kolača iz specijalizovanih evropskih fondova namjenjenih regionalnom razvoju.

Kanton Sarajevo je svoje predstavništvo u Briselu otvorio još 2007. godine i od tada je na njegovom čelu Dino Elezović. Ima li u ovom predstavništvu još zaposlenih, ko su oni i čime se konkretno bave, nigdje se ne pominje.

Ono što je posebno zanimljivo je da se u kantonalnom budžetu nigdje ne pojavljuje ovaj ured kao psoebna stavka gdje bi se moglo vidjeti koliko iznose ukupni godišnji troškovi ovog predstavništva.

Kantonalna Vlada kao udruženje građana

S obzirom da je riječ o “isturenom uredu” Vlade KS onda je logićno pretpostaviti da je trošak ovog predstavništva “utopljen” u zbirnu sumu troškova pod stavkom “kabinet premijera” za koju je u ovoj godini planirano ukupno 376 hiljada maraka. Po svemu sudeći to nije bilo dovoljno da bi se pokrili troškovi ovog ureda pa se u ovogodišnjem budžetu kantonalnog Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša pod stavkom “grant neprofitnim organizacijama”našlo i 68.000 maraka za “Ured za koordinaciju aktivnosti i prezentaciju Kantona Sarajevo pri Savjetu evropskih regija i EU u Briselu.

Čudno je da se Vlada KS, odnosno njen “istureni ured” smatraju nevladinom organizacijom, odnosno neformalnim udruženjem građana. Još je veća misterija zašto se baš Ministarstvo prostornog uređenja našlo pozvanim da donira novac kabinetu premijera odnosno premijerovom “isturenom uredu”, u dalekom ali nama prijateljskom Briselu.

Ali gimnastika sa budžetskim stavkama je jedna od rijetkih oblasti u kojima aktuelna vlast briljira pa porezne obveznike više ništa ne može iznenaditi.

Predstavništvo u dubokoj ilegali

Važnije od samog načina finansiranja ovog fantomskog ureda su njegovi rezultati rada, o kojima se zna manje nego o samom predstavništvu i njegovom funkcionisanju. Sudeći po šturim vijesticama koje se pojavljuju na web sajtu kantonalne vlade, glavna aktivnost ovog predstavništva se svodi na obilježavanje državnih praznika BiH kroz prigodne koktele te ugoščavanje zvaničnika iz BiH koji se nađu u Briselu.

Da li je i koliko ovo predstavništvo “ugrabilo” novca iz evropskih namjenskih fondova isključivo svojom zaslugom a koji inače ne bi stigao u BiH, ne zna se, ali sudeći po rupama u kantonalnom budžetu i očajničkim pokušajima Vlade KS da izmoli kredite od komercijalnih banaka za finansiranje infrastrukture, izgleda da predstavništvo u Briselu i nije imalo sreće.

Iako je zvanično jedan od ciljeva ovog kantonalnog predstavništva u Briselu promocija turističkih, privrednih i svih ostalih potencijala Sarajeva, što je u 21. vijeku nezamislivo bez kvalitetnog prisustva na internetu sa atraktivnom i funkcionalnom web stranicom, za ovu “novotariju” u predstavništvu u Briselu izgleda još uvijek nisu čuli.

Za predstavništva RS 2,15 miliona maraka

Drugo regionalno predstvništvo iz BiH u Briselu, predstavništvo Republike Srpske, takođe se više bavi nekim drugim poslovima nego projektima za koji bi se finansirali iz specijalizovanih fondova EU.

Za razliku od Vlade Kantona Sarajevo, Vlada Republike Srpske otvorenija je kada se radi o finansiranju svojih predstavništava u svijetu, uključujući i ovo u Briselu koje je počelo sa radom krajem 2008. godine.

U budžetu RS za ovu godinu tako je za finansiranje pet predstavništava izdvojeno 2,15 miliona maraka. Uz Brisel, RS svoja predstavništva ima i u Moskvi, Štutgartu, Jerusalimu i Beogradu a njihova uloga više liči na neformalne ambasade nego na privredna predstavništva.

Čisto radi poređenja koliko bi mogao iznositi ukupan trošak predstavništva Kantona Sarajevo u Briselu, može poslužiti pokazatelj da predstavništvo RS u Briselu godišnje košta oko pola miliona maraka.

I dok predstavništvo Kantona Sarajevo djeluje toliko duboko u ilegali da nema ni web stranicu, s druge strane zaposleni u Predstavništvu Republike Srpske svojski se trude da opravdaju svoje plate, pa se tako uz pristojnu vizuelnu web prezentaciju redovno oglašavaju na najuticajnjim briselskim online medijima, poput Euractiv.com ili Euobserver.com, koji su nezaobilazno štivo za briselske birokrate kao i sve ostale koji se motaju oko brisleskih formalnih i neformalnih centara moći.

Predstavništva ne krše Ustav BiH

Ako je za predstavništvo Kantona Sarajevo u Briselu očigledno da konkretni rezultati u dobijanju novca iz specijalizovanih evropskih fondova ostaju nevidljivi, podjednako važi i za predstavništvo RS.

Suštinska razlika je da za Vladu RS ovo ionako nije glavna funkcija njihovog briselskog predstavništva, od koga se prije svega očekuje da djeluje kao politička ispostava Republike Srpske.

Naročito agresivno se kroz online oglašavanje promovišu “Izvještaji Vlade RS Savjetu Bezbjednosti UN” koje Vlada RS ničim izazvana piše i šalje Savjetu bezbjednosti UN-a, mada to nikad niko od njih nije tražio.

Naravno, svako ima pravo da piše Savjetu bezbjednosti UN, generalnom sekretaru UN, predsjedniku SAD, Kine, Sjeverne Koreje, pa tako ovo pravo pripada i Vladi RS.

Rasprava o tome da li su ova predstavništva RS legalna ili ne, te da li Vlada RS time krši dejtonski ustav po kome je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, okončana je. Kako je utvrdio Ustavni sud BiH, ova predstavništva ne krše ustav i samim tim su i legalna i legitimna, tako da to nije sporno.

Skuplja pita od tepsije

Ono što jeste sporno je kakvu korist od ovih predstavništava imaju građani te da li predstavništva opravdavaju uloženi budžetski novac.

U slučaju briselskih predstavništava situacija bi trebala biti najčistija, koliko su novca za region koji predstavljaju uspjeli dobiti iz fondova EU. Ukoliko uspiju za četiri godine obezbjediti barem dodatnih pedesetak miliona eura, mimo redovnog “sledovanja” koje EU redovito udjeljuje BiH, onda nije problem ako godišnje koštaju i miliom naraka, jer je zarada višestruko veće od uloženog novca.

Ali ako kao do sada od njih nema nikakve konkretne finansijske koristi onda je i godišnji trošak od 50 hiljada maraka za njihove troškove previše.

(zurnal.info)

 



LJUBOMIR BOROVČANIN: Miloš Stupar je bio u Kravicama 13. jula Žurnal ekskluzivno objavljuje dijelove iz izjave Ljubomira Borovčanina date haškim istražiteljima, čime se nedvosmisleno potvrđuje da je Miloš Stupar bio u Kravicama u vrijeme kada je streljano preko 1.200 Srebreničana. Ovu ključnu izjavu sutkinja Azra Miletić nije uzela kao dokaz u procesu protiv Miloša Stupara i zahvaljujući tome on je danas slobodan čovjek

LJUBOMIR BOROVČANIN

Ljubomir Borovčanin: „Dva kilometra prije Konjević Polja, javio mi se Stupar, ovaj komandant Odreda Šekovići na vezu. Pitao sam ga šta se dešava, međutim, on je panično odgovarao. Nisam dobio konkretan odgovor, nego rekao mi je: „NE PITAJ“. Tako, u tom smislu nešto, i pitao je, tražio da se vratim ja.“

Haški istražitelj: „U to vrijeme, koje je područje pokrivao Goran Stupar?“

Ljubomir Borovčanin: „Nije to Goran Stupar nego Miloš Stupar.“

Haški istražitelj: „Koje, koje je on, za koje je on područje bio zauzet, zadužen tada?“

Ljubomir Borovčanin, „Od Sandića do Kravice.“

Haški istražitelj: „Znači, on je taržio od Vas da se vratite?“

Ljubomir Borovčanin: „Ja sam rekao: Stižem odmah, okrenuli smo auto i krenuli prema njemu.“

Miloš StuparSUSRET U KRAVICAMA

Bilo je kasno popodne tog 13. jula '95. godine kada je Ljubomir Borovčanin se iz Konjević Polja, preko Sandića, stigao u Kravice.

I vidio sam veliki broj policajaca. Ne veliki broj, nego onoliko koliko ih je bilo na putu. Vidio sam i Lukićevu jedinicu i veliki broj leševa“, prisjećao se pred haškim istražiteljima Ljubomir Borovčanin.

Tada je u Kravicama sreo i Miloša Stupara. Poznavao ga je kao komandanta Odreda specijalne policije Šekovići. Upitao ga je za leševe koji su ležali ispred hangara.

On mi je vrlo kratko objasnio da je ta formacija dovela veliki broj Muslimana iz Sandića u taj krug, da je prilikom ulaska u krug, jedan od Muslimana oteo pušku jednom policajcu i ubio ga, da je, potom, Čuturić, zamjenik komandanta Odreda, uspio dohvatiti pušku, te da je vojna jedinica koja je tada bila, otvorila vatru i da je došlo do masovnih ubistava“, ispričao je Borovčanin haškim istražiteljima.

Azra MiletićOvu Borovčaninovu izjavu,koju su uzeli haški istražitelji Peter McCloskey i Alistair Graham, sutkinja Suda BiH, Azra Miletić, nije prihvatila kao dokaz da je Miloš Stupar 13. jula, u popodnevnim časovima bio prisutan u Kravicama, kada su pripadnici njegovog Odreda ubili oko 1.200 Bošnjaka zarobljenih u širem reonu Konjević Polja. Odbacivši navedenu izjavu, Miletićeva je stekla preduslove da ukine prvostepenu presudu kojom je Stupar osuđen na 40 godina robije, te da ga pravosnažno i zauvijek oslobodi odgovornosti za genocid u Srebrenici.

ZA SVE JE KRIV RADE ČUTURIĆ

Dakle, „hrabra“ sutkinja Miletić je utvrdila da ne postoje relevatni dokazi da je Stupar bio tog 13. julskog popodneva u Kravicama, te je tako odgovornost prebacila na Radeta Čuturića koji je preuzeo komandu nad Drugim odredom tek krajem avgusta 1995. godine što je navedeno i u dokumentaciji koja je priložena prilikom suđenja u predmetu Trbić.

Izgleda da je u periodu kad je ranjen (13. juli 1995. godine), Rade Čuturić, sin Milana, rođen 26. avgusta 1971. godine u Stuparima kod Kladnja, bio oficir i zamjenik komandanta Drugog specijalnog odreda policije. On je kasnije, 24. avgusta 1995. godine preuzeo komandu nad drugim odredom i ubijen je u akciji 23. septembra 1995. godine na Ozrenu“, piše izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću.

U istom dokumentu, nadalje, piše da je, u vrijeme izvršenja pogubljenja u Kravici bio i zamjenik komandanta specijalne brigade policije, Ljubomir Borovčanin koji je prošao pored skladišta dok su se pogubljenja dešavala.

To, dakle, potvrđuje navode iz Borovčaninove izjave date haškim istražiteljima koju je sutkinja Miletić odbacila prilikom donošenja odluke o oslobađanju Miloša Stpara, tadašnjeg komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići. A prisustvo tejedinice u Kravicama nesporno je utvrđena i u Hagu u predmetuTrbić.

TENK I PRAGA

Zapadno od Kravice, jedno od sabirnih mjesta bila je livada u Sandićima. Na ovom mjestu viđen je tenk i praga koji su, najvjerovatnije, pripadali jedinicama MUP-a, 2. odreda Šekovići što je pomoglo drugim jedinicama MUP-a, u čuvanju zarobljenika... Sama pogubljena su počela između 17 i 18 sati i trajala su nekoliko sati. Izjave svjedoka ukazuju na to da su za ubijanje zatočenika koji nisu mogli pobjeći iz skladišta korišteni pješadijsko oružje, mitraljezi i bombe. Svi izlazi su bili pokriveni vatrom, a zarobljenici koji su pokušali pobjeći kroz vrata i prozore ubijeni su“, piše u haškom izvještaju sa suđenja Miloradu Trbiću, te se nastavlja: „Kada je prestala pucnjava, stiglo je nekoliko kamiona i počelo je utovaranje tijela u kamione. Ovaj proces nastavljen je do mraka“.

Na tom je mjestu ubijeno oko 1.200 Srebreničana. Na istom mjestu, u isto vrijeme, bio je i Miloš Stupar. On je danas slobodan građanin. Zahvaljujući Azri Miletić.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/borovcanin.pdf|580|700}

(zurnal.info)

ISTRAGA: Kako je Camorra kupovala oružje u BiH

Nova hapšenja mafijaša iz Italije još jednom su pokazala čvrste veze najopasnijih klanova sa Bosnom i Hercegovinom. Bosovi Cosa Nostre i Camorre nabavljali su oružje iz BiH a sada se skrivaju u Hrvatskoj i ulažu u poslove u Banjoj Luci, pokazuju podaci italijanskih obavještajnih agencija. Iako bosanskohercegovačke obavještajne agencije već godinama rade na ovim slučajevima, domaći parlamentarci tek su se prije nekoliko dana počeli zanimati za oružje koje iz BiH odlazi mafijašima u Italiju. Prije nego dobiju zvanični odgovor podsjećamo ih na detaljne opise ovih poslova poznate još od 2008. godine i tvrdnje Roberta Saviana da i među političarima ima saradnika mafije

Paolo Schiavone: Organizovao nabavku oružja iz BiH i HrvatskeHapšenje Paola Schiavonea, italijanskog bosa, i još oko 70 pripadnika mafije prije nekoliko dana u Italiji ponovo je pokrenulo priču o nabavku oružja iz Bosne i Hercegovine za dvije najpoznatije italijanske mafijaške organizacije Camorru i Cosa Nostru. Paolo je dvadesetesedmogodišnji sin Francesca Schivonea zvanog Sandokan iz klana Casalesi. Schiavonea mlađeg je policija iznenadila na njegovom brodu kada se sa tek vjenčanom suprugom vraćao sa medenog mjeseca. Nakon hapšenja italijanska policija je prikazala video snimak na kojima se vide zaplijenjeni kalašnjikovi čijem tvorcu se članovi Camorre iskreno dive, ručni raketni bacači, deseci bombi, streljivo i plastični eksploziv. Navodno je Paolo bio zadužen za nabavljanje ovog naoružanja iz zemalja bivše Jugoslavije a, kako prenose italijanski mediji, najčešće se radilo o BiH.


Oružje iz Han Pijeska i ulaganje u Banjoj Luci

Ove informacije pojavile su se tek kao sporedne u priči o namjeri mafije da potpuno preuzme kontrolu proizvodnje i distribucije voća u Italiji. U saradnji sa bosanskohercegovačkim obavještajnim agencijama italijanska policija je još prije nekoliko godina rekonstruisala dio mafijaškog plana naoružavanja oružjem ostalog iz rata u BiH. Jutarnji list prenosi da se Han Pijesak spominje kao jedan od većih centara za nabavku oružja u čijim je skladištima još uvijek dosta oružja iz ratnih sukoba. Oružje je navodno stizalo i iz Doboja, preko Banje Luke, što je bio jedan od puteva. Kao drugi se navodi prevoz čamcima iz Bosanskog Broda preko Save gdje je kroz Hrvatsku i Sloveniju kopnom stizalo u Italiju.

Petro Grasso: Balkan je glavno skladište drogeIstraga italijanske policije pokazala je da su mafijaši rijetko koristili morske puteve preko Jadrana i da je oružje uglavnom putovalo kopnom. Jutarnji prenosi izjavu Pietra Grossoa, glavnog antimafijaškog tužioca, u kojoj potvrđuje da je u jednoj od akcija bilo i državljana Hrvatske te da su veze mafije iz Italije i bivše Jugoslavije stvorene tokom i poslije rata devedesetih. Njihov glavni saveznik bio je Željko Ražnatović Arkan.

Kriminalci su izabrali Balkan kao glavno skladište za drogu jer se ona u roku od 24 sata može dopremiti na bilo koju lokaciju u Europi. To ruši cijenu droge na europskom tržištu”, rekao je Grasso, prenosi Jutarnji.

On je otkrio da sa mafijom sarađuju i bivši pripadnici elitnih vojnih i policijskih jedinica iz bivše Jugoslavije. Italijanski mafijaši su u zemljama Zapadnog Balkana vidjeli i odlično mjesto za skrivanje. Jedan od takvih je i Enris Sovitti, zvani Debeli, pedesetsedmogodišnji visokopozicionirani pripadnik mafije iz Milana. On se, prema informacijama italijanskih obavještajnih agencija i američke agencije za narkotike DIA-e krije u Hrvatskoj nakon što je u Italiji osuđen na više od 16 godina zatvora. Ove agencije također sumnjaju da on ulaže u legalne poslove, između ostalog i u Banjoj Luci.


Bh. političari saradnici mafije?

Roberto Saviano: Istrage vode do balkanskih državaHapšenja u Italiji i veza sa BiH uskomešali su nadležne u našoj zemlji. Branko Zrno, predsjedavajući komisije za odbranu i sigurnost Skupštine prije nekoliko dana je zatražio da se istraži kako su mafijaši dospjeli do oružja koje je trebalo biti uništeno ili je tako evidentirano. Odgovor na Zrnino pitanje najlakše je naći u knjizi Roberta Saviana Gomora, objavljenoj još prije četiri godine.

Kao rođeni Napuljac Saviano više nije mogao gledati teror Camorre nad svojim gradom pa je obavio knjigu u kojoj je do u detalje objasnio njihovu organizaciju. Zasluge najomraženijeg protivnika italijanske mafije zaradio je objavljivanjem imena, funkcija i poslova mafijaških bosova. Danas se pokazuje da je Saviano zaista bio prorok pa redom “padaju” članovi mafije koje je prozivao.

Odnosi između italijanske mafije i drugih balkanskih organiziranih mafijaških grupa svode se prije svega na krijumčarenje u Crnoj Gori. Ova veza je jačala tokom rata u bivšoj Jugoslaviji jer je Kamora dostavljala oružje, drogu i novac zaraćenim državama pod embargom. Štaviše, nije eparhijska legenda da je Arkan, šef paramilitarnih trupa u Srbiji, tokom rata, došao u Casal di Principe da se vidi sa Francescom Sandokanom Schiavoneom i tražio od njega oružje i diplomatsku pomoć i posredovao kod albanskih kriminalnih grupa da proizvode oružje, hranu i drogu i prevoze ih sa Kosova u Beograd. Istraga nazvana Adelphi istakla je veze između Arkana i klana Casalesi i Licija Gellija”, izjavio je Saviano u intervjuu za magazin Start još prije dvije godine.

U istom intervjuu Saviano navodi podatke iz izvještaja Parlamentarne komisije protiv mafije koji kažu da je “internacionaliziranje procesa protiv kalabrijske mafije, ‘Ndranghetae, uvijek dovodilo do neke balkanske države”.

Ovo govori da Kamora vjerovatno regrutuje ljude iz tih mjesta gdje posluje jer oni dobro poznaju to područje, a činjenica da u BiH postoji više od jedne policije otežava koordinaciju protiv organiziranog kriminala”, izjavio je tada Saviano i potvrdio da ima saznanja kako bh. političari sarađuju sa Camorrom, prije svega klan Casalesi, čiji su članovi uhapšeni prije nekoliko dana.

Prema njegovim tvrdnjama, mafijaši pokušavaju kupiti državne dionice u istočnoevropskim državama i tako steći moć i utjecaj kod domaćih sudova. “Tako, kada italijanski sud zatraži informacije o poslovima Casalesija u ovim stranim državama, one upozore kriminalne grupe umjesto da daju tražene informacije”, rekao je Saviano.

Čitavi magacini naoružanja iz Jugoslavije stizali su u Italiju (Gomorra, Roberto Saviano)

Kalašnjikov: Omiljeno oružje mafijaša u ItalijiPrethodne noći stiglo je tridesetak kalašnjikova s Istoka. Iz Makedonije. Pravcem Skoplje – Gričinjano d’Aversa, (Mjesto u provinciji Kazerta, u Kampaniji) brzim i neometanim putevima transporta, i garaže Kamore su napunjene automatskim puškama i pumparicama. Čim je gvozdena zavjesa pala, Kamora se sastala s vođama komunističkih partija u rasulu. Za pregovoračkim stolom sjedili su predstavnici moćnog, vrijednog i tihog Istoka. Znajući da su u krizi, klanovi su nezvanično kupovali od istočnih zemalja – Rumunije, Poljske, bivše Jugoslavije – čitave magacine oružja, godinama obezbjeđujući plate magacionerima, stražarima, intendantima magacina oružja. To znači i da su jedan dio odbrane tih zemalja održavali klanovi. Najbolji način da se oružje sakrije jeste da se drži u kasarnama. Tako i pored stalnih smjena vođa, unutrašnjih obračuna i kriza, bosovi nisu morali da se oslanjaju na crno tržište, pošto su im magacini oružja istočnih zemalja bili potpuno na raspolaganju. Ovog puta su automatske puške poredali u vojne kamione s vidno istaknutim znakom NATO-a s obje strane. Bili su to tir kamioni ukradeni iz garaža američkih trupa, a zahvaljujući tom znaku mogli su neometano da se kreću po čitavoj Italiji.

(...)

U jednom izvještaju SISMIja (SISMI, Servizio per le Informazioni e la Sicurezza militare, Informativnobezbednosna vojna služba, italijanska vojna tajna služba) i kontraobavještajne službe u Veroni iz 1994. navodi se da je Željko Ražnatović, poznatiji pod imenom „tigar Arkan“, održavao kontakte sa Sandokanom Skjavoneom, vođom klana Kazalea. Arkan je ubijen 2000., u jednom beogradskom hotelu. Bio je jedan od najsurovijih ratnih zločinaca, koji je u svojim pohodima sravnio sa zemljom mnoga muslimanska sela u Bosni, osnivač nacionalističke formacije Srpska dobrovoljačka garda. Dva tigra su stupila u savez. Arkan je tražio oružje za svoje vojnike, a naročito da mu se omogući probijanje embarga nametnutog Srbiji tako što bi kapital i oružje ulazili u zemlju pod plaštom humanitarne pomoći: montažnih bolnica, lijekova i medicinske opreme. Prema izvještaju SISMIja, sva ova oprema ukupne vrijednosti od nekoliko desetina miliona dolara plaćena je iz Srbije sredstvima u iznosu od osamdeset pet miliona dolara, skinutim s računa jedne austrijske banke. Taj novac je prebačen organizaciji koja je bila u savezu sa srpskim klanovima i klanovima Kampanije, a imala je zadatak da od raznih preduzeća naručuje robu koja će biti isporučena kao humanitarna pomoć i plaćena novcem iz nezakonitih aktivnosti, obavljajući na taj način pranje novca. I upravo ovdje na scenu stupaju klanovi Kazalea. Oni su u svrhu pranja novca stavili na raspolaganje preduzeća, prevozna sredstva, proizvode. Prema navodima ovog izvještaja, Arkan je preko svojih posrednika tražio intervenciju klanova Kazalea da bi ušutkao albanske mafijaše koji su mogli da ugroze njegov finansijski rat, nadirući s juga ili blokirajući šverc oružja. Klanovi Kazalea su smirili svoje albanske saveznike, dali Arkanu oružje i omogućili mu da mirno ratuje. Zauzvrat su preduzetnici klana kupili preduzeća, firme, prodavnice, poljoprivredna gazdinstva, farme po veoma povoljnim cijenama i italijanska preduzeća nikla su na pola teritorije Srbije. Prije ulaska u pakao rata, Arkan se obratio Kamori. Ratovi se, od južne Amerike do Balkana, vode kandžama porodica Kampanije.


Mafijaška moda u Sarajevu

Sistem Sekondiljana je držao čitavu mrežu proizvodnje tekstila, napuljska periferija je bila prava proizvodna zona, istinski poslovni centar. Sve ono što se negdje drugdje ne bi moglo postići zbog ograničenja koja se inače nameću ugovorima, zakonom, autorskim pravima, postajalo je dostižnu u sjevernom dijelu Napulja. Poslovna snaga klanova koncentrisala se na periferiji, što je omogućavalo obrtanje astronomskih kapitala, nezamislivih za bilo koji legalni tok proizvodnje. Klanovi su pokrenuli čitave ogranke proizvodnje tekstila i izrade obuće i kožne galanterije, prave fabrike koje mogu da proizvode odjeću, jakne, cipele i košulje identične robi velikih italijanskih modnih kuća. (…) Odjeća koju su kopirali klanovi Sekondiljana nije bila klasična lažna roba, loša imitacija, nešto što samo liči na autentični proizvod. Bila je to neka vrsta krivotvorenoautentične robe. Komadu odjeće je nedostajao samo onaj posljednji pečat, odobrenje matične kuće, njena marka, ali klanovima to odobrenje nije bilo potrebno. Klijenta su, uostalom, svuda u svijetu, zanimali jedino kvalitet i model. Marka je bila tu, kvalitet također. Ništa drugačije od originala. Klanovi Sekondiljana razvili su u čitavoim svijetu svoju distributivnu mrežu, i tako se sebi omogućili pristup čitavim lancima prodavnica i osvajanje međunarodnog tržišta odjeće. (...) Nije bilo mjesta na kome nisu razgranali svoje poslove. U Njemačkoj su prodavnice i magacini bili smješteni u Hamburgu, Dortmundu, Frankfurtu. U Berlinu su držali prodavnice Laudano, na adresi Gnajzenauštrase 800 i Viclebenštrase 15, u Španiji u Paseo de la Ermita del Santo 30, u Madridu, i još u Barseloni; u Belgiji u Briselu, u Portugalu u Portu i Boavišti; u Austriji u Beču, u Engleskoj u jednoj prodavnici jakni u Londonu, potom u Irskoj, u Dablinu. U Holandiji u Amsterdamu, u Finskoj i Danskoj, u Sarajevu i u Beogradu.

(Magazin Start, oktobar 2008.)

(zurnal.info)

REAKCIJE: Dodik burkom sakriva svoj nerad

Brojni prijedlozi o raznim zabranama Milorada Dodika samo su sakrivanje njegovog nerada i izbjegavanje stvarnih problema građana koje predstavlja, smatraju čelnici opozicionih partija u Republici Srpskoj. Njegova nedavna inicijativa da se usvoji zakon o zabrani nošenja burki zbog navodne sigurnosti dobar je predizborni trik ali i najava radikalizacije pred opšte izbore

Sve žene u Bosni i Hercegovini pokrivene burkama morat će se otkriti a one koje to ne urade platit će po stotinu maraka kazne i možda provesti nekoliko dana u zatvoru, ukoliko se usvoji inicijativa Milorada Dodika, predsjednika Vlade Republike Srpske, za zabranu nošenja burke. Dodik smatra da su ove žene prijetnja sigurnosti jer se ne zna ko se nalazi ispod crne odjeće koja prekriva sve dijelove ženskog tijela. Njegova inicijativa došla je samo nekoliko dana nakon što je u srbijanskom parlamentu usvojena deklaracija osude zločina u Srebrenici i nekoliko mjeseci prije opštih izbora u BiH. Za usvajanje ovakvog zakona na državnom nivou potrebni su mu glasovi SDA i SBiH što bi za njih bilo političko samoubistvo i čega je Dodik jako dobro svjestan pa je očita namjera inicijative bila da se baci prašina u oči i sakriju stvarni problemi, smatraju naši sagovornici, čelnici opozicionih politički partija u RS-u.
- To je jeftin trik da se iznerviraju Bošnjaci – smatra Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije, i dodaje da bi to značilo gušenje identiteta na prostoru gdje se decenijama dešavaju konflikti upravo zbog identiteta.

Hranjenje mržnjom

Čavić objašnjava da su slobode u ovoj zemlji zagarantovane jedinstvenim ustavom u kome konstitutivnost nose tri naroda. Dodik sada zloupotrebljava stanje svijesti i strah od Islama nakon 11. septembra, smatra Čavić i naziva ovaj potez čistim politikantstvom.
- Ustav garantuje slobodu izražavanja religije i bilo bi sada recimo suludo da neko traži zabranu nošenja brada sveštenicima – kaže Čavić i dodaje da se radi o skretanju pažnje sa ekonomskih problema, sumnjivog trošenja javnih sredstava i deficita: Ovdje je mjerilo kvaliteta političara postala količina mržnje koju prema njemu ima drugi narod. To se jasno vidi kod Dodika i Harisa Silajdžića. Što jednog više mrzi Sarajevo a drugog Banja Luka to su u svojim sredinama popularniji.

Jasno je da je Dodik i za ovu predizbornu kampanju odabrao isprobanu priču o nacionalnoj ugroženosti prije nego suočavanje sa svakodnevnim problemima svih Bosanaca i Hercegovaca. Samo u posljednjih nekoliko sedmica iz njegovog kabineta su stigle inicijative da se deklaracijom osudi genocid nad Jermenima, snažno je podržao ako ne i pokrenuo obilježavanje pogibije vojnika JNA u bivšoj sarajevskoj ulici Dobrovoljačka a sada predlaže da se toj ulici vrati staro ime umjesto današnjeg - Hamdije Kreševljakovića. Tu je i nekoliko inicijativa o obilježavanju i izgradnji spomenika poginulim vojnicima na Brčkanskoj malti u Tuzli. Dodik je inače poznat po sličnim inicijativama ali nikada ranije ih nije predlagao toliko puno i u tako kratkom periodu, niti su dobijale manje prostora u medijima i javnom mijenju nego što je to sada.

Predizborne sabotaže i terorizam

Zdravko Krsmanović, predsjednik Socijalističke partije, uopšte ne želi razgovarati o ovoj temi. Kaže da pred izbore ne želi pričati ni o čemu drugom osim o ekonomskom oporavku BiH.
- Ovo je ključna godina. BiH je u ruševinama, prijeti nam sindrom Grčke, nemamo bezvizni režim. Rasprava o burkama je zadnja stvar koja nam sada treba. Ljudi su gladni, vraćaju kredite, nemaju marku da dadnu djetetu – kaže Krsmanović i naziva ovaj Dodikov potez “katastrofalno smiješnim”, i dodaje da ga ne bi podržao.

Budući potezi Dodika, kako se izbori budu bližili, bit će daleko od smiješnih, smatra Krsmanović. Prema njegovim riječima sadašnji premijer RS-a će ići u radikalizaciju koliko god bude morao da bi osigurao novu pobjedu, što će generalno biti trend u cijeloj državi pred izbore.
- Očekujem nerede na fudbalskim utakmicama, ponavljanje Širokog Brijega, sabotaže, likvidacije pa čak i terorističke napade... Možemo očekivati kiparizaciju BiH do oktobra da bi Dodik obezbijedio 51 posto – tvrdi Krsmanović.

Ovakve Dodikove poteze Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa, smatra beznadežnim. Kaže da njegova partije nema stav o ovom pitanju niti su o tome ikada raspravljali.
- Ovdje nema praktično ničega. Tu priču treba promijeniti u priču o ekonomiji i od toga Dodik bježi. SNSD nema pojma šta radi i zato možemo očekivati sve više ovakvih poteza do izbora – kaže Čavić.

(zurnal.info)

 

Hranitelji u BiH: Država odobrava posao “nacrno”

Hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca prvi su tužili Centar za socijalni rad zbog neisplaćenih naknada. Dobili su proces i povratili novac ali je u svim ostalim slučajevima došlo do zastare

Hraniteljske porodice u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku praktično rade “nacrno” i to pod pokroviteljstvom države. Svaka od ovih porodica koja na smještaj prima jedno ili više djece, sklapanjem ugovora sa centrom za socijalni rad potpisuje dokument kojim se verifikuje skoro pa radni odnos, ali to ne podrazumijeva da će zauzvrat dobiti sve beneficije koje nosi i radni odnos. Ova upozorenja za Žurnal iznosi Ferid Maleškić, predsjednik Udruženja hranitelja u BiH iz općine Doboj Istok. On istovremeno upozorava da se hraniteljstvo u BiH suočava sa ogromnim problemima, a jedan od najvećih su neadekvatne naknade koje se izdvajaju za ovu populaciju. Iako zakon jasno propisuje da se hraniteljskim porodicama svakog mjeseca na području ovog kantona isplaćuju mjesečne naknade za smještaj djeteta u hraniteljsku porodicu, tokom 2003, 2004 i 2005. godine, tvrdi Maleškić, u periodu od avgusta do januara naredne godine naknade nisu isplaćene. Zbog toga su hranitelji iz Doboj Istoka i Gradačca tužili nadležni centar za socijalni rad:

 Ferid Maleškić- Bio je to prvi put da se neko na taj način suočio sa centrom za socijalni rad – prisjeća se Ferid Maleškić:

- Tada smo i naplatili taj novac, ali samo hranitelji s naše i gračaničke opštine. Svi drugi su novac izgubili jer je u međuvremenu došlo do zastare.

Ni marka od Opštine

Udruženje hranitelja u BiH jedina je nevladina organizacija koja nije dobila ni jednu marku iz budžeta Opštine Doboj Istok, iako je u programu Opštine jasno navedeno kako će, u skladu s nadležnostima, podsticati aktivnost Centra za socijalni rad i udruženja građana kojima je osnovni cilj socijalna zaštita i humanitarna djelatnost.

Ferid, koji je i sam hranitelj, prije nekoliko godina pokrenuo je inicijativu za istupanje iz krovnog udruženja hranitelja Tuzlanskog kantona Familija, smatravši kako svoj posao ne rade adekvatno:

- Imali smo udruženje hranitelja koje nije naše. Tražio sam spisak svih donacija koje su došle, a nakon toga je zatražena moja smjena. Nikad spisak nije izašao niti će izaći jer se zna koliko je novca pokradeno.

Od tada, kako kaže, sa šačicom entuzijasta, pokušava djeci bez roditeljskog staranja smještenoj u hraniteljskim porodicama na bilo koji način poboljšati kvalitet života. Prošle godine registrovali su Udruženje hranitelja u BiH. Uspjeli su osigurati besplatne frizerske i stomatološke usluge za djecu iz hraniteljskih porodica s područja Doboj Istoka:

- U ovom trenutku imamo pošiljku odjeće koju ne možemo podijeliti jer nam centar za socijalni rad ne da spiskove djece smještene u hraniteljsku porodicu, već hoće da oni dijele tu pomoć. E, pa neće, podijelit ćemo je mi, a ako preostane dat ćemo u Merhamet ili neko drugo dobrotvorno društvo, samo ne njima da oni dijele.

Direktorica Centra za socijalni rad Zefija Sinanović kaže kako potrebe za dostavljanjem spiskova jednostavno nema jer je opština u kojoj žive malena, svi se poznaju, i on (Maleškić, op. aut.) dobro zna koje su to hraniteljske porodice.

Prostorije Udruženja hranitelja Familija

Vlast želi siromašne građane

Ferid je autor projekta Profesionalno hraniteljstvo u Bosni i Hercegovini, koji je ušao među 30 najboljih poslovnih projekata u takmičenju Business Start-Up Centre (BSC Zenica).

Hraniteljstvo ili porodični smještaj predstavlja jedan od vidova zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, pored usvojenja, starateljstva i smještaja u ustanove za brigu o djeci. Hraniteljstvo je privremeni odnos a ne trajni, kao što je to usvojenje.

Hraniteljska porodica je porodica u koju je odlukom centra za socijalni rad zbrinuto dijete, a čine je hranitelj, i sve osobe koje žive sa hraniteljem u istom domaćinstvu. U Udruženju hranitelja imaju sasvim jasnu viziju kako bi se mogli riješiti svi problemi koji prate ovu populaciju u BiH.

S obzirom da se veliki broj djece bez roditeljskog staranja nalazi u domovima za nezbrinute, a trenutno se 99% djece bez roditeljskog staranja nalazi u srodničkim porodicama, njihov prijedlog je da država donese zakon po kojima bi hraniteljima bilo uplaćivano PIO i zdravstveno osiguranje, odnosno da se osnuju Servisi hraniteljstva koji bi pratili da li hranitelji poštuju odredbe potpisanog ugovora, odnosno da li država poštuje odredbe potpisanog ugovora.

U zapadnim državama praksa svojevrsnog zapošljavanja članova hraniteljskih porodica dovela je do smanjenja broja nezbrinute djece, a u Sloveniji, objašnjava Ferid, više nama domova za nezbrinutu djecu:

- Pokrećemo inicijativu da se sada zakonski riješi taj problem, ali dok je ova vlast tu neće to proći jer ova vlast neće uspješne i bogate građane, ona voli što siromašnije.

Djeci smještenoj u hraniteljskim porodicama preko ovog udruženja može se pomoći na različite načine:

- Odjećom koju su vaša djeca iznosala, hranom, donacijom, ili ako imate vikendicu u koju ih možete pozvati da borave... a nekad nam je dovoljna i lijepa riječ, neka pomogne kako ko može – kaže Ferid.

(zurnal.info)