Istraga

Stanje nacije RELIGIJA: BiH - zemlja pobožnih ljudi

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)





STANJE NACIJE - VLAST: Građani ne vjeruju ni političarima ni strankama Došli smo na rub propasti, a onda učinili odlučan korak naprijed”, bio bi najkraći opis učinka aktuelne vlasti u BiH. Građani su itekako svjesni nerada, nesposobnosti i nekompetentnosti vlasti ali i uplašeni da javno iznesu svoje političke stavove.

 

Čak 77,4 posto građana smatra da se u BiH stvari lošem smjeru, pokazali su rezulatati najnovijeg istraživanja agencije Gallup koje je provedeno na području čitavog regiona.

Sa druge strane gotovo četvrtina građana BiH, njih 23,9 posto izlaz je pronašlo u bijegu od suočavanja sa stvarnošću, vodeći se pravilom “ono što ne vidim, to ne postoji”, pa se odlučilo da uopšte ne obraća pažnju na aktuelnu situaciju.

-Ovih, prosječno 25 posto, nezainteresiranih građana BiH, ne predstavlja naročito zabrinjavajući broj. To je ista ona četvrtina koja redovno ne izlazi na izbore, i koja se političkom i gradjanskom apatijom, neznanjem i izabranom ulogom objekta politike, prividno brani od vlastitog lošeg životnog standarda, za koji je primarno zasluzan vladajući paket političara. Ova tiha i apatična manjina ustvari je bezazlenija od militantne, izmanipulirane i etno-političkoj mobilizaciji podlozne većine, koja na izborima i izmedju njih, bira da „da stvari idu u pogrešnom smjeru“, djelom zbog neznanja, dijelom zbog lične koristi, a najvećim djelom zbog svjesne ili nesvjesne medijske indoktrinacije „ravnotežom straha“ od drugih, smatra Adi Arapović, projekt menadžer u nevladinoj organizaciji Centri civilnih inicijativa.

Zatvaranje očiju kao rješenje

Zatvaranje očiju pred stvarnošću, iako legitiman odbrambeni psihološki mehanizam, teško da će pomoći da se situacija koju “ne vidimo” promijeni nabolje. Zanimljivo je da je procenat apolitičnih građana u Republici Srpskoj, njih 30,4 posto, znatno veći nego u Federaciji BiH gdje iznosi 17,6 posto.

-U BiH građanin je politički relevantan samo kao pripadnik svoje etničke grupe, čime je isključen iz sfere dnevno-političkih problema. Iz toga proističe osjećaj da je svaki angažman u političkoj i javnoj sferi uopće uzaludan i irelevantan, kao što suštinski i jeste, jer jedina pitanja o kojim etnički građanin odlučuje jesu etnička pitanja (vitalnog nacionalnog interesa) koja se sabiru oko koncepcije opstanka što je još jedna izvanpolitička kategorija, pri čemu se te odluke donose na općim izborima. Nakon glasanja na općim izborima građanin se vraća u svoj van-politički default, kaže Asim Mujkić, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

I dok je većina građana savršeno svjesna da BiH ide u pogrešnom smjeru, istovremeno nemaju nikakvih iluzija da bi aktuelne političke elite mogle promijeniti situaciju na bolje jer, 50 posto građana nema nikakvo povjerenje u političke stranke.

 

Zanimljiv je i odnos prema predsjedavajućem Vijeću ministara BiH čijim dosadašnjim radom u FBiH je nezadovoljno 71,5 posto građana dok je u RS procenat nezadovoljnih znatno manji, 39,9 posto.

-Razlika je objasnjiva s dva aspekta. Prvi aspekt je u stvari pitanje šta se smatra rezultatima Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Ukoliko se rezultatima smatra zadržavanje status quo, blokada ili usporavanje euro-atlantskih integracija, blokada ili usporavanje unutrašnje integracije države i društva, produbljivanje međuetničkog, međuentitetskog i međustranačkog jaza, onda je uspjeh izuzetan. Naravno, iz perspektive FBiH, pa i analizirajući rezultate i komparativnu efikasnosti ove institucije rezultati su napadno loši. Takođe, zbog ekstremne nacionalne i stranačke polarizacije , percepcija gradjana RS, potpomognuta medijskom indoktrinacijom, značajno je izgubila na kritičkom sudu, te se politički predstavnici RS u državnim institucijama smatraju prvom linijom odbrane entitetskih i nacionalnih interesa, a ne jurišnicima u unutrašnjoj, regionalnoj ili globalnoj borbi za prosperitet i razvoj, kaže Adi Arapović.

Da se kroz etničku prizmu u BiH mjeri praktično sve, smatra i Asim Mujkić.

-Objektivno govoreći, Špirić nije obavio dobar posao kao premijer, zbog svojih zbog strukturnih, etnopolitičkih, ograničenosti. Ali inače, jedan od važnih kriterija međusobnog priznanja odnosno nepriznanja građana BiH je etnički. On počiva na nizu apriorističkih tvrdnji o “drugima” koje su negacijske prirode, pa stoga Srbin koji predsjedava Vijećem ministara već mora da djeluje dezintegracijski, odnosno Bošnjak mora biti unitaristički nastrojen, smatra Asim Mujkić.

Strah od iznošenja svoh mišljenja

Iako se u nedostatku drugih argumenata. demokratija i sloboda govora obavezno poteže kao jedan od najvećih uspjeha vlasti u BiH tokom poslednjih 20 godina, tu blagodet građani baš i ne osjećaju.

Porazno djeluje podatak da i pored desetina registrovanih političkih partija u BiH i brojnih medija čak 52 posto ispitanika iz FBiH i 39 posto iz RS smatra da se “većina ili mnogi građani” plaše da izraze svoj politički stav.

-Trenutno vidim dva razloga za ovu pojavu. Prvi je naslijedjena totalitarna svijest o državi kao neprikosnovenom autoritetu u kojoj individualni politički stavovi i sudovi mogu samo donijeti probleme onima koji ih iznose. Viševjekovna podanička pozicija ovog naroda ostavila je vidljiv trag. Posebno u manje obrazovanom i ruralnom dijelu stanovništva, koje inferirono percipira svaku figuru koja ima barem minimalnu moć odlučivanja ili utjecaja, bilo da su to političari, opštinski službenici, vjeroučitelji ili veterinari. S druge strane, u novije vrijeme, poremećen sistem vrijednosti, odsustvo države i pravde, narušen sigurnosni ambijent, pa dijelom i sitni oportunizam, tjeraju ljude da idu linijom manjeg otpora, da izaberu da je sloboda manje isplativa od prividne sigurnosti anonimnosti, objašnjava Adi Arapović.

Da iznošenje vlastitog političkog stava lako može završiti proglašavanjem za “izdajnika” smatra i Asim Mujkić, koji kaže da “u jednoj dominantno kolektivističkoj represivnoj kulturi kakva je naša, koja u naznakama individualnog djelovanja već vidi 'izdaju', 'prevrtljivost', na kraju 'neprijateljsko djelovanje' javno isticanje vlastitog stava može biti pogibeljno”.

Koga treba ojačati, entitete ili državu

Političari na vlasti ipak mogu biti zadovoljni svojim učinkom u poslednje četiri godine jer su u najvećem dijelu javnosti uspjeli stvoriti osjećaj straha i ugroženosti, te duboku polarizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako se i pitanje promjene Ustava BiH svelo na to da li bi time entiteti postali jači ili slabiji.

Dubina podjela po entitetskim linijama najbolje se vidi iz podatka da 39,5 posto ispitanika iz RS smatra da bi kroz ustavne promjene trebalo ojačati entitete, dok takav stav dijeli samo 2,8 posto ispitanika iz FBiH.

U postizanje ozbiljnog političkog dogovora o promjenama Ustav BiH praktično ne vjeruje niko, ni građani, ni analitičari a ni sami političari.

-Nemoguć je dogovor zbog strukturne pervertiranosti naše političke zajednice u kojoj se pregovara o onome univerzalnom, o čemu se ne smije pregovarati – o poštovanju fundamentalnih ljudskih prava i sloboda, naprimjer, pa ćemo pregovarati u kojoj formi Ostali mogu biti izabirani u državne organe, a nipošto se neće pregovarati o onome što je predmet pregovora u svakoj pristojnoj demokratiji, dakle o partikularnom, na kraju izvedenom kao što su prava etničkih kolektiva. To je građenje kuće bez krova čiji je glavni rezultat koji se može postići sporazum o tome da se ni oko čega ne možemo sporazumjet, zaključak je profesora Asima Mujkića.

Ustav kao paravan za kriminal

Svođenje rasprave o ustavnim promjenama isključivo na pitanje gube li time ili dobijaju entiteti, sjajna je dimna zavjesa koja prekriva one goruće svakodnevne probleme, od nezaposlenosti, korupcije, kriminala pa do kolapsa penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.

-Ne vjerujem u politički dogovor ove generacije političara. Primarno zato što je njihov primarni interes zadržavanje postojećeg stanja, koje im daje visoku garanciju opstanka na sadašnjim pozicijama. Fabricirana je, lažna, destruktivna i dugoročno opasna teza prema kojoj ustavne promjene znače samo prenos nadležnosti i moći s entitetskog nivoa na drzavni ili obrnuto. Funkcionalnost i efikasnost, te vladavina prava i evropskih standarda, u službi gradjana BiH, jesu premise na kojima bi se reforme trebale zasnivati. Političko-pravna anarhija u nekim djelovima BiH, npr. u USK ili nevjerovatno nefunkcionalna vlast u FBIH, korupcijskim aferama opterećena vlast oba entiteta, dokaz su da je demagogija o bauku ustavnih reformi paravan kojim se zeli prikriti kriminal, neodgovornost i nerad neviđenih razmjera, ocjena je Adija Arapovića.

Koliko su građani zaista nezadovoljni aktuelnom vlašću i spremni da nadvladaju vlastite, nametnute strahove, pokazat će opšti izbori. Suočeni sa glasačkim listićem građani će se naći pred teškim izborom, da li vjerovati onome što svakodnevno gledaju svojim očima ili vjerovati onome što vlast kaže, da su “svi drugi” protiv njih a da je aktuelna vlast, takva kakva je, njihov jedini zaštitnik.

(zurnal.info)





Stanje nacije: KORUPCIJA Mito je dio tradicije Korupcija u BiH danas je prisutnija nego prije pet godina, ubjeđena je većina građana.

Kako pokazujuju rezulati najnovijeg Gallupovog istraživanja provedenog na nivou regije, čak 55,5 posto građana BiH smatra da je danas stanje gore nego prije pet godina, dok u susjednim zemljama taj procenat iznosi 52,3 posto u Hrvatskoj a u Srbiji 48,9 posto.

Da je ukupna slika, kada se radi o korupciji, gledano iz ugla običnih građana, još gora najbolje se vidi iz podatka da samo 5,6 posto građana vjeruje da je korupcija u BiH danas manja nego prije pet godina. Očigledno, sva dosadašnja upozorenja nevladinog sektora i medija da je korupcija izmakla kontroli ne zabrinjavaju vlast koja uporno ignorira zahtjeve da se krene u obračun sa korupcijom na svim nivoima u BiH.

-Ovakvi podaci u stvari potvrđuju nalaze istraživanja Transparency International BiH, ali i drugih relevantnih institucija i organizacija, da je nivo korupcije u BiH u stalnom porastu i to posebno najopasniji vidovi odnosno politička korupcija. Prema istraživanju Transparency International, indeks percepcije korupcije, BiH je pozicionirana na najlošiju poziciju čak i u konkurenciji zemalja jugoistočne Evrope. Ne treba posebno naglašavati da je na samom dnu u okviru Evrope, kaže u razgovoru za Žurnal Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Zanimljivo je da unutar BiH građani različito doživljavaju rasprostranjenost korupcije.

U Federaciji BiH čak 64,9 posto građana smatra da je stanje danas gore nego prije pet godina dok takvo mišljenje u Republici Srpskoj dijeli tek 37,7 posto ispitanika, mada je teško povjerovati da u stvarnosti postoji bitna razlika u raprostranjenosti korupcije između dva entiteta.

Mediji uljepšavaju sliku

-Razlika u percepciji korupcije između entiteta, prije svega je uslovljena potpunim medijskim mrakom koji vlada u RS. Činjenica je da Vlada RS kontroliše veliku većinu medija, i da je zvanična politika Vlade usmjerena na to da se RS prikaže kao ekonomsko čudo, koje doživljava renesansu i procvat u svakom pogledu. Što je naravno daleko od istine, objašnjava Srđan Blagovčanin.

Mediji imaju značajan dio zasluga za razlike u percepciji korupcije među građanima dva bh. entiteta smatra Dragomir Babić, predsjednik nevladine organizacije “Narodni front” iz Banja Luke.

- Razliku je teško objasniti, jer je situacija teška u oba entiteta. Vjerovatno su mediji, posebno u RS-u učinili da ovdje građanima zamažu oči, pa građanima govore da je bolje, iako oni znaju da nije. Zaista, teško mi je shvatiti razliku u razmišljanju kada svi znamo da je situacija katastrofalna, kaže Dragomir Babić.

Da korupcija nije nešto o čemu se samo priča i što postoji jedino u medijima potvrđuje i podatak da je 14,6 posto ispitanika tokom poslednjih 12 mjeseci dalo mito. Najčešće su podmićivani policajci i zdravstveni radnici.

Među ispitanicima koji su priznali da su dali mito čak njih 51 posto navelo je da su podmićivali policajca a 18 posto da je dalo mito doktoru ili medicinskoj sestri.

Policajci i doktori najčešće podmićivani

-Ovo nije nikakvo iznenađenje jer o građani imaju najviše doticaja sa policijom i zdravstvom. Što se tiče policije, uglavnom se to odnosi na saobraćajce. Većina građana će rađe dati mito nego se ganjat po sudu, nikome to nije ugodno. A što se tiče zdravstva to je postala tradicija. Čašćenje doktora, davanje mita , dolazak preko veze na pregled, to je uobičajeno. Mada je u nekim situacijama to opravdano, jer u većini slučajeva se susrećemo sa doktorskim bezobrazlukom, većina njih ne poštuje Hipokratovu zakletvu, pa se udomaćilo i kod doktora i pacijenata mito i korupcija, smatra Dragomir Babić.

Da je glavni glavni uzrok za najčešće podmićivanje policajaca i zdravstvenih radnika jednostavno činjenica da su građani najčešće u prilici da dođu u kontakt sa ovim javnim službenicima, slažu se i u Transparency International BiH.

-Razloge za ovakve rezultate treba prije svega tržaiti u činjenici da je daleko najveći broj prilika da se desi korupcija u ovim oblastima, jer građani imaju najfrekventnije kontakte upravo uposlenim u ovim oblastima. Svakako da su ovi rezultati uslovljeni i činjenicom da građani imaju svakodnevno priliku da prate u medijima da višemilionske afere i njihovi akteri ostaju nekažnjeni i onda i građani naprosto slijede model ponašanja koji im omogućava da "brže i efikasnije" ostvare svoja prava, kaže Srđan Blagovčanin.

Građani su itekako svjesni činjenice da je korupcija pogubna za čitavo društvo. Mada kratkoročno omogućava “brzo i bezbolno rješenje” svakodnevnih problema u kontaktu sa javnim službenicima, ipak korupcija nanosi više štete nego koristi, sa čime se složilo 78,5 posto ispitanika u Gallupovoj anketi.

Ipak, iako je svima jasno šta je korupcija, podmićivanje i korištenje veza među ljekarima ipak se među građanima ne doživljava kao “prava” korupcija.

Prihvatljivo” podmićivanje doktora

Paradoksalno je da većina ispitanika, čak njih 51,1 posto, smatra prihvatljivim korištenje veza da bi se dobila odgovarajuća zdravstvena usluga, mada su građani tu uslugu već unaprijed platili kroz poreze i doprinose koje ubire vlast.

-To je kod nas uobičajeno i ne iznenađuje me. Častiti doktore i dolazak preko veze i nije ništa novo ne samo kod nas nego svugdje. Mislim da je to jedna vrsta kriminala koja se udomaćila u našem zdravstvu, a koja ne donosi ništa novo, ocjena je Dragomira Babića.

Da na korupciju u zdravstvu građani gledaju drugačije nego na ostale vidove podmićivanja pokazala su i istraživanja Transparency International.

- Građani su vrlo dobro svjesni okruženja u kojem žive i uobičajenih načina ponašanja. A korupcija svakako jeste odavno postalo uobičajeno ponašenje u BiH. Ovi podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na to prinuđeni i nemaju drugog izbora kao što je slučaj sa podmićivanjem zdravstvenih radnika. Prema nalazima istraživanja Transparency International, građani su najmanje spremni da prijavljuju korupciju u zdravstvu. Jako je teško kriviti bilo koga ko se nadje u takvoj situaciji ili neko od njegovih bližnjih, da mu je neophodna hitna ljekarska intervencija za koju je uslov da plati mito, objašnjava Srđan Blagovčanin.

U BiH već godinama na posljedice korupcije upozoravaju samo mediji i nevladine organizacije. Građani gunđaju i plaćaju a političari u najboljem slučaju nevoljko priznaju da korupcije”vjerovatno ima negdje, ali da nije baš tako loše kao što novine pišu”.

Korupcija političarima ne smeta

Za obračun sa korupcijom sami mediji i nevladine organizacije nisu dovoljni, ukoliko država kroz adekvatne zakone i njihovo provođenje ne demonstrira konkretnu spremnost da se prekine sa dosadašnjom praksom. Očekivati od aktuelnih vlasti da se sami odluče na takav korak, bez snažnog pritiska javnosti i njihovih birača, prilično je nerealno. Koliko su građani i njihovi izabrani predstavnici zaista ozbiljni u namjeri da se BiH iščupa iz gvozdenog zagrljaja korupcije, vidjet će se već u oktobru.

U susjednoj Hrvatskoj do takvog preokreta je došlo, pa je na nedavnim predsjedničkim izborima borba protiv korupcije dominirala kampanjom svih predsjedničkih kandidata. U međuvremenu konačno je stigao i “onaj ponedjeljak” kada je počela funkcionisati i pravna država.

BiH nije Hrvatska, a da li ćemo i za godinu dana ponovo samo konstatovati da i dalje tonemo u korupcijsko blato ili će početi obračun sa korupcijom na svim nivoima vlasti i u svim segmentima društva, vidjet ćemo već po predizbornoj kampanji za opšte izbore.

Ukoliko problem korupcije bude na dnu liste prioriteta, i političara i njihovih glasača, onda to znači da korupcija izgleda nikome previše ne smeta a građanima samo ostaje da i naredne četiri godine ćute i plaćaju, kad god se to od njih zatraži.

(zurnal.info)

 

DISKRIMINACIJA: Zašto se samo Romi popisuju

Sa tri godine zakašnjenja država završava evidentiranje romskih potreba iako su i bez toga doneseni planovi za pomoć Romima i za to odobrena sredstva. Ona bi se mogla prepoloviti jer je broj evidentiranih Roma manji od dosadašnjih procjena. Dio romske zajednice u BiH ovo evidentiranje naziva etiketiranjem Roma i još jednom vrstom diskriminacije ove manjinske zajednice

Tek 40.000 Roma živi u Bosni i Hercegovini, a ne dvostruko više kako se do sada procjenjivalo, kažu preliminarni rezultati “evidencije” državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. To bi moglo značiti i upola manje novca za Rome u narednih pet godina. Nedžad Jusić iz organizacije Euro Rom u ovom evidentiranju vidi etiketiranje Roma jer su već ranije donesene odluke o pomoći Romima zbog kašnjenja sa evidentiranjem.

Ovo istraživanje romskih potreba još uvijek nije završeno ali je jasno da će brojka koja će se koristiti kao zvaničan podatak biti znatno manja od dosadašnjih procjena. Predstavnici romskih nevladinih organizacija nezadovoljni su načinom evidentiranja za potrebe Dekade romske inkluzije, projekta kojim bi se za Rome trebalo izdvojiti oko 600 miliona maraka do 2015. godine.

Evidentiranje je trebalo poslužiti pravljenju akcionih planova i strategije za pomoć Romima, ali su zbog kašnjenja, ti planovi već usvojeni i odobren budžet za pomoć najugroženijoj manjini u BiH.
- Ovo je sada etiketiranje Roma – kaže Jusić i dodaje da za evidentiranje nije trebalo uzimati lične podatke.

Njegova organizacija bila je saradnik u ovom projektu ali se on povukao zbog loše metodologije.
- Otvoreno sam im rekao da nisam zadovoljan i da ne želim ulaziti u taj posao – objašnjava Jusić i tvrdi da je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglica dosta toga uradilo na svoju ruku.

O kako ozbiljnim propustima se radi najbolje govori to da Jusića niti ikoga iz njegova porodice ili organizacije nisu evidentirali, kao ni Sanelu Bešić, koordinatoricu Romskog informativnog centra, jedne od najpoznatijih romskih organizacija u BiH.Sanela Bešić
- U Tuzli se popis u naseljima pravio u jednoj prostoriji, jedan dan. Ljudi su dolazili i prijavljivali se. Pitanje je je li to vjerodostojno? Da li mogu tvrditi da je to tačno? – kaže Bešićeva i objašnjava da je proces bio posebno težak za nepismene Rome, a bilo je i jako puno Roma koji se uopšte nisu željeli prijaviti na evidenciju.
Uz sve nedostatke, za Bešićevu je evidentiranje korisno jer Dekada ima potrebu za bazom podataka kojom bi mjerila progres.

Jusić, sa druge strane, nije siguran da je uopšte bilo želje da se dođe do pravih podataka. Tvrdi da postoje cijela naselja gdje živi i do stotinu Roma koja uopšte nisu evidentirana.
- Ne znam da li je to slučajno ili namjerno – kaže Jusić.

U popisu 1991. godine oko devet hiljada ljudi u BiH su se izjasnili kao Romi. Međutim, druge statistike su govorile da je Roma barem šest puta više. Slično bi moglo biti i ovaj puta a stvarni broj pripadnika najugroženije bosanskohercegovačke manjine ćemo saznati tek sa zvaničnim popisom stanovništva.

Količina novca koju će BiH izdvojiti za pomoć Romima određena je prema dosadašnjim procjenama od 76.000 Roma. BiH bi do 2015. trebala izdvojiti oko 640 miliona maraka za obrazovanje, zapošljavanje i izgradnju stanova za Rome. Do sada se pokazalo da se izdvaja tek pet posto od godišnjeg plana od 80 miliona maraka pa Jusić s pravom strahuje da ova evidencije to ne smanji na dva i po posto.
- Ne vjerujem da će to utjecati na budžet ali opet naša je država spremna na sve – kaže Jusić.

Saliha Đuderija, pomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice, tvrdi da smanjenja budžeta neće biti.
- I ovako imamo manje novca nego što treba tako da neće biti smanjenja – kaže Đuderija i dodaje da evidentiranje nije završeno.

Prema procjenama ovog ministarstva ostalo je još oko 20 posto neevidentiranih Roma i nadaju se da će posao završiti do kraja januara. Đuderija naglašava da se ne radi o popisu nego evidentiranju romskih potreba te da je proces bio dobrovoljan. Projekat koji je trebalo završiti još prije tri godine koštao je 250.000 maraka i Romi od njega još uvijek ne vide direktne koristi. Jusić objašnjava da sve to za Rome izgleda daleko i imaginarno.
- Država je daleko iznad nas, stvari se moraju spustiti na lokalni nivo.

(zurnal.info)

DODIKOVA BITKA ZA MEDIJE (2): Nepodnošljiva lakoća manipulacije

Da bi popravio „krvnu sliku“ uoči izbora, jer prema rezultatima sa posljednjih lokalnih izbora 2008. godine, kada je na svojoj, banjalučkoj regiji izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, Milorad Dodik je odlučio pokoriti i ono malo neovisnih medija. Žurnal objavljuje nove detalje o ofanzivi SNSD-a na medije

Nova godina u Republici Srpskoj počela je u znaku izbora, što ovih vanrednih lokalnih, za načelnika opštine Bileća, što redovnih parlamentarnih koji slijede u oktobru. Da kampanja uveliko traje, vidi se i po tome što čak ni praznični januarski dani nisu bili pošteđeni političkih prepucavanja u medijima. Formirana su i dva politička tabora, jedan koji čine partije koalicije na vlasti, SNSD-DNS-SP, a drugi još uvijek nehomogenizirana opozicija čiji je neformalni lider SDS, a prate ga PDP, SRS RS, DP, Nova socijalistička partija Zdravka Krsmanovića i još neke manje partije. Sličnu matricu usvojili su i ovdašnji mediji.

Po odnosu prema političkim blokovima, medije u Republici Srpskoj, osim na elektronske i printane, javne i privatne, bez imalo dvoumljenja možemo podijeliti na, uslovno rečeno, režimske i nezavisne. Zapravo, oni se svojom uređivačkom politikom sami svrstavaju u jednu od dvije grupe. Istina, egzistiraju i podvrste, a to su oni mediji koji pokušavaju djelovati u branši na način identičan onom kako prostitutka pokušava zaraditi novac, a da ne ide do kraja u pružanju usluga. Možemo reći da se tako ponašaju i mediji koji nisu u potpunosti „nasjeli na rudu“ vlasti. U servilnom odnosu prema Vladi RS, kojoj je stalo da bude u ljubavi sa svima, dakako, prednjače javni mediji, koji su i najpozvaniji da „blagovremeno i objektivno“ informišu javnost. Situacija je identična onoj u okruženju, gdje takođe nije u potpunosti prekinuta pupčana vrpca između javnih, naročito televizijskih servisa, kao najmoćnijih medija i vlasti.

SVI DODIKOVI MEDIJI

O ulozi i značaju medija u savremenim, više ili manje demokratskim društvima, sve je već rečeno. Opštepoznata je i „briga“ vlasti za medije, ali je manje poznata ljubav lidera SNSD-a Milorada Dodika prema njima. Svojevremeno je Dodik, zajedno sa Željkom Kopanjom učestvovao u stvaranju „Nezavisnih novina“, tada opozicione novine, a nekoliko godina kasnije, njegova kćerka Gorica postala je vlasnica radio stanice „Igokea“. Logično bi bilo da je sada na redu televizija. Da se ipak „Vlasi ne dosjete“, programiranje socijaldemokratskoj ideji (po Dodikovim aršinima) privrženog javnog mnjenja i dalje se najefikasnije provodi putem javnih medija.

Nakon privatizacije „Glasa Srpske“, od značajnijih medija u RS prefiks javni nose još novinska agencija SRNA i Radio-televizija RS, a oni su odavno udružili snage, na veliko zadovoljstvo Vlade i sve manje zadovoljstvo građana, koji su odavno primijetili da se „istina“ koja se plasira sa TV ekrana, uveliko razlikuje od one stvarne. Posebno zanimljivu ulogu u zatvaranju medijskog čarobnog kruga ima novinska agencija SRNA, čiji servis koriste gotovo svi veći mediji u RS i BiH. Retuširane vijesti, ili bolje rečeno činjenično osakaćene, postale su svakodnevica SRNE. Tako, na primjer, ako neko od opozicionih lidera održi press konferenciju u 11 sati prije podne i kritički se osvrne na rad Vlade , ili na stavove vladajućeg SNSD-a, izvještaj sa tog pressa biće objavljen kasno popodne, kada većina redakcija printanih medija već prelomi novinu, ali će zato reagovanje iz Vlade ili SNSD-a biti objavljeno u ekspresnom roku, prije osnovne vijesti na koju je uslijedila reakcija. O nepouzdanim i neprovjerenim informacijama zbog kojih je SRNA oposljednjih godina izgubila značajno na kredibilitetu koji je imala među korisnicima svog servisa, možemo naširoko.

Najdrastičniji i najsvježiji primjer neprofesionalizma SRNE pokazan je tokom medijske kampanje protiv BN televizije, kada je, nakon upada policije RS 13. januara zbog prijave o navodnoj utaji poreza i zloupotrebi službenog ovlašćenja, ova agencija objavila kako je „prema nepotvrđenim informacijama, policija tokom pretresa pronašla oko 170.000 KM u gotovini“. Pri tom, vijest nije potpisana, što jasno ukazuje na namjeru nalogodavca i autora, koji istinitost svoje tvrdnje nije ni pokušao da provjeri kod policije ili rukovodstva BN TV. Da ne bude zabune, policija nije pronašla ni jedan jedini fening.

Druga karika u lancu medijske mašinerije u službi vlasti Milorada Dodika je RTRS, koji se drži Srnine informativne matrice. RTRS-u je zbog „objektivnosti“ drastično opala gledanost , o čemu svjedoče i posljednja istraživanja Mareco Index Bosnia, prema čijim je mjerenjima tokom januara RTRS druga TV stanica po gledanosti u RS, a u pojedinim područjima nalazi se i na trećem mjestu.

Ne brine vlastodršce i upravljačko-uredničku garnituru na RTRS-u činjenica da komercijalne TV stanice imaju daleko gledaniji program, naročito zabavni, već to što je informativni program, naročito BN televizije, ali i ATV-a, sve gledaniji. U izbornoj godini to je za vladajući SNSD ravno medijskom puču. Kako RTRS svojim signalom gotovo u potpunosti pokriva Republiku Srpsku, i dobar dio Federacije BiH, za razliku od BN-a i ATV-a čija je mreža predajnika znatno manja, (BN i ATV se daleko više gledaju u kablovskoj mreži širom BiH, što piplmetri ne mjere), loša gledanost programskih sadržaja entitetskog javnog TV servisa time još više onespokojava vlast.

Zato i ne čudi ishitrena reakcija u vidu iznenadnog upada u BN televiziju 13. januara, na osnovu prijave bivšeg radnika o navodnoj utaji poreza, koji je direktoru Vladimiru Trišiću i ranije prijetio oružjem, zbog, opet navodnih, neraščišćenih računa.

Ako je policija sve to znala, a znala je, zašto joj je trebao tako loš izgovor? Ne predstavlja li pritisak na medije i stalna policijska pratnja koju je Trišić sada dobio, bez obzira što bi mu policijska zaštita trebala garantovati da će ostati živ?

Janjetović: Diler trave kao medijski guru DODIKOV MEDIJSKI MOGUL

Da bi se u susret izborima popravila krvna slika vladajućoj opciji naklonjenih medija na području krajiške regije, a posebno Banje Luke, gdje je SNSD na posljednjim lokalnim izborima 2008. izgubio pet odbornika u gradskom parlamentu, ili 25 posto birača, u pogon je stavljena i BEL televizija, koju je nakon stečaja kupio laktaški biznismen Milorad Janjetović, inače komšija Milorada Dodika. Ovaj kontroverzni biznismen vlasnik je i kompanije „Tamaris“, koja se bavi održavanjem zelenih površina širom svijeta, a naročito u Banjoj Luci. Osim što svojom travom pokriva mnoge poznate stadione u Evropi, Janjetović je vlasnik i dnevnog lista „Fokus“, koji je odavno u propagandnoj funkciji jer se aktivnosti vladajućeg SNSD-a pomno bilježe na prvim stranama. U kojoj mjeri je ova novina bilten SNSD-a i njegovog satelita, Socijalističke partije, dovoljno govori to da su primjerci „Fokusa“ na čijoj naslovnici su bili Petar Đokić i Ivica Dačić, besplatno dijeljeni delegatima Petog kongresa SP-a, koji su se trebali odlučiti između Đokića i Krsmanovića. Za čiji će groš raditi BEL možda ponajbolje govori redoslijed sjedenja prilikom dočeka Srpske nove godine u ugostiteljskom objektu „Kaldera“ u Laktašima, čiji je vlasnik takođe Dodikov blizak prijatelj Milenko Čičić. Za istim stolom, s lijeva na desno, našli su se predsjednik IO SNSD Nebojša Radmanović, Dodik, Čičić i Janjetović.

TV Bel Kanal počeo je emitovati program 18. decembra u 13 sati, a taj trenutak, osim po prisustvu ministara iz Vlade RS, gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića i drugih SNSD-ovih kadrova, ostaće upamćen i po anegdoti čiji je glavni akter ponosni vlasnik ove televizije. Janjetović je u svom pozdravnom govoru naveo kako BEL pretenduje da bude jedna od najglednaijih TV stanica u regiji, te da je za tu svrhu nabavljena „najsavremenija oprema u „Evropi“, posljednja riječ tehnike, te adaptiran prostor u zgradi „Čajaveca“

-Svi su nam govorili da ne možemo za sedam dana završiti renoviranje objekta i pokrenuti televiziju, ali mi smo dokazali da možemo. Istina, nismo završili sve, imamo još dvije nedovršene prostorije, ali i njih ćemo završiti i u njima ćemo smjestiti sve naše reprodukcije (!), poručio je Janjetović ponosno.

O efektima rada ove lokalne TV stanice još je rano govoriti, ali nema sumnje u to kakva će biti njena uloga u predstojećim predizbornim aktivnostima SNSD-a.

REZERVISANE NASLOVNICE

Što se tiče printanih medija, opšta je ocjena da najviše volje za pokazivanje nezavisnih stavova u odnosu na politiku pokazuje “Euro Blic”. Na stranicama bh.izdanja ovog beogradskog lista, nerijetko se mogu pročitati tekstovi koji se kritički odnose prema vlasti.

Za koju nijansu je u tom pogledu neodređeniji “Press”, dok svi drugi dnevni listovi sa značajnijim tiražom u RS balansiraju i bave se marginalnim društvenim temama, naročito bježeći od objavljivanja stavova opozicije.

U vrijeme SDS-ove vlasti, opozicione “Nezavisne novine” danas su utihnule. Nema ozbiljnijeg istraživačkog rada, ne prate se afere koje se vežu uz imena ljudi iz vladajuće koalicije, ili barem ne dublje od pukog pominjanja. Zato im i nije teško provjeriti rejting na kioscima. Po nekim informacijama, “Nezavisne” su se srozale na oko 2.000 prodatih primjeraka dnevno.

Profesionalni sunovrat “Glasa Srpske”, domaćeg dnevnog lista sa najdužom tradicijom, počeo je još u toku kampanje za parlamentarne izbore 2006., kada su se po novinarskim kuloarima zbijale šale o tome ko će osvanuti na naslovnoj strani. Tokom mjesec dana kampanje svakodnevno su se čitaocima sa naslovnice smiješili Dodik, Radmanović, Radojičić, Špirić… Za ostale nije bilo mjesta. Nije se mnogo promijenilo do danas. “Glas” je nakon privatizacije u rukama “Nezavisnih”, tačnije Željka Kopanje, koji je na mjesto urednika postavio Mirjanu Kusmuk, suprugu generelnog direktora RTRS Dragana Davidovića. Upućeniji u odnose ovog trojca tvrde da im Kopanja jednako izdaje zadatke. Nekada najtiražniji dnevni list danas u šali nazivaju penzionerskom novinom, čiji je tiraž znatno veći od “Nezavisnih”, valjda zbog većeg broja objavljenih čitulja.

Sve u svemu, prostora u medijima koji su naklonjeni vlasti, ima samo za istomišljenike, naročito one koji su spremni da negativno govore o suprotnoj opciji, ostali nisu dobro došli.

Topić: Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće jeMEDIJE TREBA POKORITI

Iluzorno je govoriti o potpuno nezavisnim medijima u zemljama tranzicije, kakva je i BiH. Ipak, nezavisnost bi se mogla mjeriti stepenom profesionalnosti i izbalansiranog pristupa, naročito kada je riječ o jednakoj dostupnosti medijskog prostora svim političkim opcijama.

Politički analitičar Tanja Topić smatra da su mediji u BiH podijeljeni po etničkim i entitetskim granicama, što samim tim dovodi u pitanje njihovu objektivnost:

-Ako nisu naklonjeni etničkoj grupi kojoj pripadaju, mediji su onda u nekoj krajnjoj varijanti promotori određenih politika i interesa. U BiH je jako teško sačuvati profesionalizam i objektivnost, posebno usljed ekonomskih pritisaka na medije. Zato su uvijek manje više, blaže ili žešće, u nekom obliku zavisnosti, tako da je upravo suština na njihovom profesionalizmu i korektnosti.

Kada je riječ o sprezi politike i medija, Topićeva ističe da naši političari pokazuju dosta naslijeđa iz prošlosti i smatraju da medije trebaju pokoriti. Tako je poslušnima sve dopušteno, dok one nepodobne treba uništiti. Društvo koje ne poznaje različitost mišljenja od koje živi demokratija, kaže Topićeva, loš je okvir u kojem djeluju mediji:

-Veze između medija i politike uvijek je bilo i biće je. Za prepoznavanje te sprege potreban je obrazovan, samosvjestan građanin, a BiH je još daleko od toga. Mislim da tu granicu treba pojedinačno odrediti svako od nas, do koje granice ce dopustiti i koji su to interesi koji dopustaju da politika vlada njima. Međutim, da se ne zavaravamo, ta sprega je uzajamna. Brojni su mediji koji su se dobrovoljno stavili u službu određenih politika. I to je njihov izbor. Naš izbor su daljinski i odluka na kiosku za koga ćete izdvojiti jednu marku, kad je riječ o dnevnim novinama.

(zurnal.info)

SKANDALOZNO: Godišnje se na Općinskom sudu “ukrade” skoro milion maraka

Zaposleni u Općinskom sudu u Sarajevu godišnje “ukradu” skoro milion maraka - tačnije 918.743,75 konvertibilnih maraka, jer njihov radni dan traje pola sata kraće od propisanog, i plaćenog. Radno vrijeme zaposlenih u Općinskom sudu u Sarajevu zvanično počinje od 08,00 i traje do 16,00. Tako bi barem trebalo biti prema zvaničnoj informaciji o radu Suda. Međutim, ova institucija sa radom počinje tek od 08,30. Dakle, sa pola sata zakašnjenja. Naravno, to uposlene ne spriječava da u 16,00 napuste svoja radna mjesta.

BUDŽET OD 14,7 MILIONA KM

Tako, naprimjer, na Izvještaju o prispjeću pošiljke koju vam poštar ostavi na adresi, ukoliko niste kući kada vam dostavlja dopis iz Općinskog suda u Sarajevu, piše da “navedenu pošiljku možete podići na sudu - Općinski sud Sarajevo...” Kada zatražite informaciju o početku rada Suda, uljudno će vam saopštiti da je radno vrijeme od 08,00 do 16,00. Ali nije tako.

U Sudu ne možete ništa uraditi prije 08,30 jer vas, jednostavno, stražari na vratima neće pustiti. Obrazloženje uposlenih na obezbjeđenju, doduše usmeno, glasi: “Radno vrijeme Suda je od pola devet.” Dakle, radno vrijeme uposlenih nije osam radnih sati nego 7 sati i 30 minuta. Pola sata manje od zvaničnog.

Kako bismo saznali koliko (ne)rad zaposlenih u Općinskom sudu košta građane Kantona Sarajevo, poslužili smo se osnvnim matematičkim radnjama i došli do zaista skandaloznih informacija. Prema izvještaju o budžetu Kantona Sarajevo, prošle godine je na plaće, naknade i doprinose zaposlenih u Općinskom Sudu u Sarajevu potrošeno 14.699.900 KM. Obzirom da je pola sata (ne)rada uposlenih u Sudu jedna šesnaestina njihovog radnog vremena, lako se izračuna da oni godišnje nezasluženo uzmu 918.743,75 konvertibilnih maraka. Pri tom, isti taj sud bilježi nevjerovatna kašnjenja pri rješavanju slučajeva. Prema informacijama navedenim u Biltenu Općinskog suda u Sarajevu na kraju 2008. godine ostalo je neriješeno skandaloznih 1.049.005 slučajeva. Naravno, to se pravda nedovoljnim brojem zaposlenih, a da niko od njih ne postavlja pitanje koliko rade oni koji su već zaposleni.

KLIZNO RADNO VRIJEME

U Sudu smo zatražili informaciju zbog čega radno vrijeme uposlenih na Općinskom sudu u Sarajevu počinje u 08,30 a ne u 08,00 sati, koliko je i zvanično navedeno radno vrijeme i koje traje do 16,00 sati. Zbog toga smo zatražili da nam dostave zvaničnu informaciju zbog čega je to tako i da li za takvo ponašanje postoji zvanična odluka.

Od Amre Karačić, stručnog saradnika za odnose s javnošću Općinskog suda u Sarajevu dobili smo suhoparnu birokratsku informaciju u kojoj se navodi da je za uposlenike Općinskog suda u Sarajevu “radno vrijeme klizno”, te da je “dolazak na posao i početak radnog vremena od 07.30 h do 08.30 h, kraj radnog vremena je od 15.30h do 16.30h.” U njenom saopćenju za Žurnal još se navodi kako je “za fizička i pravna lica ulazak/izlazak u/iz zgrade suda od 8.30h do 16,30h.”

Ova informacija mogla nas je djelomično zadovoljiti ali, nažalost, ona je netačna, da ne upotrijebimo neku težu riječ. Da bismo provjerili navode savjetnice Karačić, 15 minuta nakon 16 sati pokušali smo ući u zgradu Suda. Naravno, ulaz je bio zaključan a na izlazu su bile samo uposlenice koje su se odjavljivale, provlačeći svoje magnetne akreditacije. Upitali smo policajca iz obezbjeđenja da li možemo ući u Sud na što nam je odgovoreno da je radno vrijeme završeno i upućeni smo da dođemo “u pola devet, kada Sud počinje sa radom”. Pitali smo ih od kada do kada radi Sud, na šta smo dobili odgovor: “Od pola devet, do četiri”.

Dakle, ipak zaposleni na Općinskom sudu u Sarajevu rade sedam i po sati a poreski obveznici u Kantonu Sarajevo plaćaju njihovo puno radno vrijeme. Onih 918.743,75 konvertibilnih maraka neko “ukrade”, a za onih preko milion neriješenih predmeta možemo samo upotrijebiti onu staru izreku kako je pravda spora, a za neke i nedostižna.

(zurnal.info)

DODIKOVA BITKA ZA MEDIJE (1): Specijalni rat protiv BN TV Medijska hajka Dodikovih medija krenula je odmah nakon ulaska policije u prostorije BN televizije i ubrzo pokazala stvarne motive čitave akcije

Haranga protiv televizije BN, koja je počela upadom policije RS u RTV dom u Bijeljini u ranim jutarnjim satima u srijedu 13. januara, po nalogu Okružnog tužilaštva, nastavljena je pravim specijalnim ratom koji su protiv ove medijske kuće poveli mediji u službi vladajućeg SNSD-a, u prvom redu novinska agencija SRNA i pojedini printani i elektronski mediji u RS. Nakon što su na upad policije reagovali brojni mediji, novinarska udruženja i nevladine organizacije iz RS, BiH i okruženja, ali i političke, mahom opozicione partije, uslijedilo je saopštenje „fizičkog lica“ koje je podnijelo famoznu prijavu protiv BN televizije, a zbog „utaje poreza i zloupotrebe službenog položaja“.

"Policiji sam predao obimnu dokumentaciju o nezakonitom poslovanju BN televizije, utaji poreza i nesavjesnom poslovanju zbog neraščišćenih finansijskih računa sa vlasnikom Vladom Trišićem vezanim za nabavku opreme za televiziju", stoji u saopštenju koje je navodno napisao podnosilac prijave Milorad Lazić, a objavila agencija SRNA.

Ovo „navodno“ je zbog toga što oni koji Lazića dobro poznaju, tvrde da on nije u stanju napisati takav tekst, ali je nekome očito dobro došao za vođenje prave medijske akcije protiv BN televizije.

DOBRO UPUĆENI  NN

Lazić u svom saopštenju tvrdi da su mnogi mediji proteklih dana objavili sijaset neistina u vezi sa informacijama o „policijskom uviđaju“ u televiziji BN. Zna Lazić i to da "iza svega što se dešavalo u BN-u ne stoje nikakvi pritisci vlasti niti bilo koga drugog, niti je riječ o pritiscima na slobodno novinarstvo", pa čak ukazuje i na „ishitrene reakcije nekih stranaka, nevladinih organizacija, udruženja i pojedinaca“.

Nije Lazić, kojeg u Bijeljini zovu Lazo Ćurka (drugi nadimak mu je Lazo Greška), zaboravio da pomene i Transparency International, koji se po njemu „navodno bori protiv korupcije i kriminala“, a koji je „samo sat-dva nakon policijskog uviđaja izdao saopštenje podrške BN-u, ne sačekavši da se zvanično upozna sa činjenicama“.

Činjenice“ su opet ugledale svjetlo dana posredstvom agencije SRNA, koja je, pozivajući se na „nepotvrđene informacije“, koje nije ni pokušala da provjeri kod odgovornih u BN TV, objavila da je policija prilikom pretresa zgrade pronašla oko 170.000 KM u gotovini.

Reagujući na ovu vijest, kolegijum RTV BN je u svom saopštenju sa gnušanjem odbacio SRNA-inu “nepotvrđenu informaciju”, za koju je rečeno da je objavljena „mimo svih kodeksa novinarstva“ i da predstavlja notornu laž.

Istine radi, želimo vas, ali i cjelokupnu javnost informisati da prilikom upada u prostorije BN TV policija nije pronašla niti jedan jedini fening gotovine o čemu postoje uredno sačinjeni zapisnici, koje vam može dostaviti policija, ali i naša medijska kuća. Takođe, ovom prilikom pozivamo nadležne Centra javne bezbjednosti Bijeljina da obavijeste javnost o rezultatima svoje akcije u prostorijama BN TV kako bi spriječili objavljivanje “nepotvrdjenih” informacija“, navedeno je u saopštenju Kolegijuma RTV BN.

Iz BN-a pitaju: „Kome je u interesu da objavljivanjem netačnih informacija BN Televiziju predstavi u krajnje negativnom svjetlu, te da naše novinare sprečava u profesionalnom obavljanju novinarskih zadataka?

Do odgovora nije teško doći. Reagujući na saopštenje podnosioca prijave, Milorada Lazića, kolegijum RTV BN navodi da je Lazić davne 1996.godine kratko vrijeme bio zaposlen na „BN radiju“ i to kao tonski realizator, što znači da mu nije bio omogućen pristup poslovnoj i finansijskoj dokumentaciji radija, a posebno ne televizije BN, koja tada nije ni postojala.Istine radi treba reći da je riječ je o osobi koja je u više navrata upućivala prijetnje smrću generalnom direktoru RTV BN Vladimiru Trišiću i njegovoj porodici, o čemu je upoznata i policija, koja je nakon toga Laziću oduzela pištolj. Logično se postavlja pitanje po čijem naredjenju je instrumentalizovani Lazić i to radio i evo radi i danas”, stoji u saopštenju Kolegijuma RTVBN koji očiglednu medijsku hajku protiv BN TV naziva specijalnim ratom.

Ko je Milorad Lazić?

Milorad LazićMilorad Lazić je, nakon odlaska iz Radija BN 1996. godine, radio u ITC Radio- televizije Republike Srpske u Bijeljini i važio za čovjeka veoma bliskog nekadašnjem šefu tog centra, a današnjem savjetniku premijera Republike Srpske, Peri Simiću. Lazić , takođe, važi za čovjeka veoma bliskog određenim krugovima bijeljinskog SNSD-a, ali i nekim kriminalnim krugovima. U Bijeljini je dobro poznato da je Lazo Ćurka blizak Peri Maljutki, koji je prije nekoliko mjeseci uhapšen zbog iznuđivanja novca u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, a sa kojim je, navodno, učestvovao u brojnim prevarama u Semberiji.

Nekadašnje radne kolege dobro poznaju Lazićevu bivšu nevjenčanu suprugu. Ona i danas radi na BN-u, a za njega kažu da je prokockao i vlastitu kuću i prodao je bez njenog znanja, kao i da mnogima u Bijeljini duguje novac.

U medijsku bitku protiv BN TV uključila se i policija, koja je drugi dan nakon upada, ponovo došla u RTV BN, ovoga puta po dojavi da je neko bacio molotovljev koktel na zgradu. Već narednog dana iz kabineta direktora Policije RS Uroša Pene, koji, prema izjavi novinarima, nije ni znao za akciju policije u Bijeljini 13. januara, (i ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo negirao da da zna bilo šta o toj akciji), izašlo je saopštenje u kojem stoji da je tokom pretresa BN TV “oduzeta i blagajnička dokumentacija, devet blokova priznanica o naplati usluga reklamiranja, nalozi za emitovanje reklama, te ručno vođenje evidencije o naplatama". Naravno, nije propuštena prilika da se kaže kako je sve urađeno po zakonu, u skladu sa naredbom Osnovnog suda u Bijeljini, kao i da policija nije ugrozila emitovanje programa.

-Dokumentacija o navodno kompromitujućem poslovanju RTV BN o kojoj govori Lazić u svom saopštenju, a na osnovu koje je izvršen upad policije, sastoji se od nekoliko blok-priznanica za gotovinsko plaćanje, koje se odnose na period od prije 11 i 14 godina, što je više nego smiješno - rekao je za Žurnal direktor i vlasnik RTV BN Vladimir Trišić.

CRNI MEDIJSKI TALAS

Gostujući u emisiji “Tema dana” BHT 1, urednica informativnog programa BN TV, Suzana Rađen-Todorić apelovala je na kolege iz branše da pruže podršku ovoj medijskoj kući, ističući da je ovdje riječ o klasičnom pritisku na medije, koji dolaze iz političkih centara moći.

Mi ne sporimo pravo nadležnih institucija da rade svoj posao i vrše finansijsku i svaku drugu kontrolu, ali isto tako ne možemo da prigvatimo način na koji je to učinjeno ovog puta. Policija je upala na TV kao da je riječ o organizovanoj kriminalnoj grupi, a ne o ljudima koji profesionalno rade svoj posao”, rekla je Rađen-Todorić.

Ona je podsjetila da je u sudskom nalogu stajalo da kontrola treba da bud eizvršena u utorak, 12. januara od 12-17 sati.

Osnovna primjedba BN TV na rad policije odnosila se na činjenicu da je upad izvršen u šest sati ujutro, u vrijeme kada ne radi služba računovodstva, uz previše pompe i na osnovu prijave NN lica. Osim toga, upad je uslijedio uoči Srpske nove godine, kada se BN TV, koja je tokom januara najgledanija TV stanica iz RS na cijeloj teritoriji BiH, priprema za cjelovečernji program, čime je i samo prisustvo policije značilo ometanje normalnog funkcionisanja i rada.

Kada se tome doda da su pojedini radnici od strane policije fizički spriječeni da budu na svojim radnim mjestima tokom sedmosatnog pretresa, jasno je da se radi o pritisku na našu kuću”, kategorični su u BN-u.

U BN televiziji podsjećaju i na ranije prijetnje, koje su sa različitih strana upućivanje novinarima i rukovodstvu ove kuće, u prvom redu na prijetnje izrečene tokom izborne kampanje 2006. godine, kada je iz SNSD-a poručeno da će BN TV završiti kao beogradska BK televizija.

Tokom prošle godine, u više navrata, lider SNSD-a i njegovi stranački puleni, prozivali su BN TV i njene novinare, svrstavaju ći ih, zajedno sa FTV-om, ATV-om i još nekim medijima, u „crni medijski talas“, koji, prema rječima izvršnog sekretara SNSD-a, Rajka Vasića, ima jedini cilj da okalja ugled SNSD-a i njegovog lidera Milorada Dodika.

Žurnal saznaje da je Dodikova reakcija nakon upada policije i prekida programa BN televizije, ali i medijske prašine koja se digla oko toga, bila: Vidite li šta mi ovi rade?!

I dok svi, Dodik, Čađo i Pena, tvrde da nisu upoznati sa akcijom policije u BN televiziji, pravo pitanje nije zašto je ona uopšte provedena pod okriljem mraka i na način na koji je provedena, kao ni bajat izgovor u vidu prijave NN lica zbog navodne utaje poreza i zloupotrebe službenog ovlašćenja. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Poreska uprava RS samo nekoliko mjeseci ranije kontrolisala rad RTVBN, a finansijski izvještaji podneseni su i Vladi RS prilikom aplikacije za dodjelu novčane pomoći medijima u RS, kada je BN televizija dobila 400.000 KM od ukupno pet miliona, koliko je iz entitetskog budžeta medijima dodijeljeno kao pomoć zbog ekonomske krize i manjeg priliva novca od marketinga.

Ovdje se valja zapitati da li je akcija policije preduzeta s ciljem upozorenja i neverbalnom porukom koja bi mogla da glasi PLATILI SMO MEDIJSKI MIR, A VI NAS OPET NAPADATE.

SAVJETNICI FEDERALNIH MINISTARA: Sklonište za propale kadrove (2)

Poreski obveznici u Federaciji BiH svake godine daju preko dva miliona konvertibilnih maraka za stranačke kadrove koje vlast iz budžeta plaća pod formom “savjetnik ministra”. O kakvim savjetnicima se radi najbolje govore rezultati rada samih ministara. Žurnal će se u narednom periodu baviti njihovim biografijama, životnim (ne)uspjesima, sumnjivim poslovima i ilegalnim aktivnostima. U prvom nastavku bavimo se savjetnicima premijera Federacije

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine potroši skoro dva i po miliona konvertibilnih maraka na plaćanje savjetnika ministara. U 16 federalnih ministarstava, plus kabinet premijera Mustafe Mujezinovića, uposlena su 62 savjetnika. Svakom od njih ponaosob godišnje se isplati između 25 i 60 hiljada KM, neto. Za njihove “genijalne savjete”, čije efekte svakodnevno osjetimo na vlastitoj koži, oni pored ovih stalnih primanja zarađuju i značajne honorare kroz angažmane u kojekakvim komisijama i savjetima...

Važno je napomenuti da za specifične oblasti u svakom ministarstvu već postoje uposleni stručnjaci, dakle stalno zaposleni kadrovi koji za svoj (ne)rad dobijaju solidne plate. Čemu onda služe savjetnici, ako ne daju savjete? Uglavnom, da bi se uhljebili kadrovi kojima vladajuće stranke nisu pronašle bolju i unosniju funkciju, a sve to na račun poreskih obveznika.

Kada je Žurnal prije nekoliko mjeseci krenuo sa istraživanjem: “Ko su savjetnici u Vladi FBiH?”, iznenadio nas je podatak da niko u federalnoj Vladi, pa čak ni sam premijer, ne zna ko su oni i koliko ih ima. A da i ne govorimo o rezultatima njihovog rada.

Za razliku od premijera, Žurnal je prikupio podatke o savjetnicima njegovih ministara i otkrili smo da se tu krije zaista šaroliko društvo. Ima tu svega, od istinskih stručnjaka, preko izbacivača i vlasnika kafića, pa do vječitih apartčika s kojima se već skoro dvije decenije sudaramo po javnom prostoru, a još nikada nismo otkrili čime se oni zaista bave.

Nakon objavljivanja biografija savjetnika premijera Mujezinovića, na red su došli savjetnici ministrice obrazovanja i nauke Melihe Alić. Zajednička karakteristika za Mujezinovićeve kadrove mogla bi biti lovci u mutnom. Alićkini savjetnici su anemični kao i njeno ministarstvo, jednostavno neuvjerljivi i nekompetentni. Uostalom, zaključite sami.  

KABINET FEDERALNE MINISTRICE OBRAZOVANJA I NAUKE MELIHE ALIĆ

NADIJA BANDIĆ: Medijski egzekutor

Opis posla: Savjetnica ministrice za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje

Karijera: U opisu posla savjetnice Bandić, vjerovatno je greškom izostavljen zadatak da vrši medijsku egzekuciju svih onih koji se ne slažu na koji način ministarstvo Melihe Alić nabavlja udžbenike. Do sada je to savjetnica Bandić odlično radila i tako uzela direktno učešće u neviđenim skandalima kao što je izbor udžbenika iz kojih djeca uče da vuk živi na grani, djeci se nude zbirke zadataka koji nemaju rješenja a kao odmor od tereta brojki i slova djeci je ponuđena razonoda času muzičkog vaspitanja uz popularnu pjesmu meksičkih ustanika La Kukaraču:

Bubašvaba, bubašvaba

s nogu se srušila,

na život gleda sa strane,

jer nema joj marihuane,

koju je pušila.

(ref. pjesme La kukarača uvrštene u udžbenik muzičkog vaspitanja za peti razred osnovne škole autora Refika Hodžića)

Istraživanje Centra civilnih inicijativa vezano za srednje obrazovanje otkrilo je šokantne činjenice: trećina djece u Bosni Hercegovini ne završava srednju školu.

- „Analize koje smo proveli proteklih mjeseci i ispitivanja javnog mijenja pokazale su da upravo diskriminacija u srednjem obrazovanja, odnosno nemogućnost svih da jednako pristupe srednjem obrazovanju, proizvodi probleme kao što su nezaposlenost, socijalna isključenost i siromaštvo“, izjavio je Adis Arapović iz CCI-a prilikom prezentiranja istraživanja.

Nepoznato je zašto je ova savjetnica vrtoglavo napredovala od profesorice bosanskog jezika i književnosti do savjetnice za obrazovanje. Stalni štrajkovi prosvjetnih radnika, mnoštvo zamjerki na korupciju u procesima nabavke i odabira udžbenika, po nekoliko škola pod istim krovom, neusaglašenost školskih programa..., samo su dio neuspjeha u radu ministrice, direktno i njene savjetnice Nadije Bandić.


ADMIR POZDEROVIĆ: Organizator kulturno-zabavnih manifestacija

Opis posla: Savjetnik ministrice za visoko obrazovanje i nauku

Karijera: Admir Pozderović mladi je profesor sigurnosti bez ikakvog ranijeg iskustva sa neprilikama u visokom obrazovanju. Sudbina je htjela da savjetnik Pozderović munjevitom brzinom, ničim izazvan, uzleti od šefa Omladinskog kulturnog centra „Goražde“ do savjetnika ministrice za resor koji donosi ogromne prihode ministarstvu (ako uračunamo dadžbine koje se nameću studentima), resor koji se najčešće spominje u tekstovima koji tematiziraju sex skandale, prostituciju i korupciju. Obzirom da nadležno ministarstvo malo toga poduzima da riješi probleme u visokom obrazovanju i skine ljagu i najveću sramotu u univerzitetskoj povijesti Bosne i Hercegovine sa ovdašnjih fakulteta, najveći dio krivnje komotno se može prebaciti na ministricu i njenog savjetnika za visoko obrazovanje.

Obzirom da ne postoji logično objašnjenje zbog čega bi neko poput Pozderovića bilo kome bio savjetnik, onda se mora kalkulisati i sa činjenicomvda ga je u orbitu delegirala knjiga Muhamedova a.s. predskazanja: Sukob civilizacija XXI stoljeća i trijumf Islama. Autor je, pogađate, uvaženi Pozderović.

Naredni citati najbolje opisuju Pozderovićev književni talent:

- Kršćanstvo i Taoizam zamijenit će timove u nacionalnim dresovima, i sa puno neizvjesnosti ući u drugo poluvrijeme finala. Međutim, Islam će svirati kraj utakmice.

- Iako Muhammed a.s. nije precizirao koja će to od skupina potomaka Ishaka osvojiti Konstantinopolis, najvjerovatnije je da će to biti vojska koja će krenuti iz Bosne put Istanbula."

Ako ova knjiga nije Pozderovića izbacila u orbitu, onda tajnu uspjeha mladog savjetnika moramo potražiti u njegovoj iscrpnoj biografiji u kojoj ponosno navodi: Posjedujem golemo iskustvo sa multimedijama. U sklopu Omladinskog kulturnog centra “Goražde”, organizirao niz kulturno-zabavnih manifestacija, tribina, promocija knjiga itd. Autor dvije knjige. Osvajač 3 zlatne i 1 bromzane medalje na međunarodnim izložbama inovacija u Ženevi, Parizu i Strazburu”.

Napomena: Eventualne greške u citiranom dijelu biografije savjetnika Pozderovića su namjerne. Zbog autentičnosti nismo ništa korigovali.


DŽEMKO RUŽDIĆ: Demobilisani savjetnik

Opis posla: Savjetnik ministrice za implementaciju projekata, resornu i međuresornu saradnju i inspekciju

Karijera: Vlastitim riječima: Demobilisan sam 20. 09. 1994. godine, na zahtjev Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta R BiH. U proteklom periodu napredovao sam od stručnog suradnika do stručnog savjetnika. U međuvremenu položio sam ispit za “organe upravljanja”. Od 2007. godine sam savjetnik ministrice obrazovanja i nauke.

Zenica: Svi propusti zeničkog posla sa Brankom Montenegrom

Posao zeničkog načelnika izgradnje elektrane na gas sa kompanijom KTG počeo je loše: skrivanjem informacija od javnosti i optužbama da je svako ko sumnja u uspjeh ovog projekta neprijatelj Zenice. Posljednja odluka Općinskog vijeća Zenice o poklanjanju zemljišta zajedničkoj kompaniji mogla bi na koncu koštati građane ovog grada nekoliko miliona maraka. Donosimo hronologiju sumnjivih odluka i propusta u “zeničkom poslu stoljeća”

Lokalna vlast u Zenici do sada je dala sve što je mogla u poslu izgradnje elektrane na gas u ovom gradu, a da zauzvrat, od svojih partnera - kompanije KTG AG iz Švicarske, nije dobila gotovo ništa. Za ovaj posao još uvijek ne postoje nikakve bankovne garancije, a od svih obećanja KTG je ispunio samo uplatu od 45.000 maraka na račun zajedničke firme KTG Zenica. Svaki segment ovog projekta imao je barem po jednu nejasnu, skrivenu ili pogrešnu odluku zeničkog načelnika Husejina Smajlovića, jednoglasno podržanu od Općinskog vijeća. Idemo redom.

1.STRATEŠKI PARTNERI: Prije nego su bacili oko na Zenicu, Branko Montenegro i Behgjet Pacolli trebali su biti strateški partneri Federacije BiH u izgradnji elektrana. Sa njima je posao, bez saglasnosti Vlade i premijera, sklopio Vahid Hećo, federalni ministar energije, rudarstva i industrije. Već tada je otkriveno da su Pacolli i Montenegro ranije bili umiješani u razne afere. Švicarska je protiv Pacollija vodila istragu zbog namještanja posla renoviranja moskovskog Kremlja od milijardu dolara što je platio milionima na računima kćerki bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jelcina. Poslove u BiH trebala je srediti Stranka za BiH kao zahvalnost za poslove koje je kompanija Unioninvest, pod kapom SBiH-a dobijala na Kosovu, Kazahstanu i Rusiji.

2.UPOZNAVANJE: Uprkos tome što ih je federalna Vlada proglasila nepoželjnim partnerima, zenički načelnik Husejin Smajlović dočekao ih je raširenih ruku. Tada je izjavio kako ranije nije poznavao ni Pacollija ni Montenegra ali da su ga sa njim upoznali njegovi prijatelji, zenički biznismeni. Sam je tada priznao da posao izgleda previše dobro da bi bio istinit.

3.MEMORANDUM: Javnost je za posao stoljeća, kako su ga optimistično nazvali iz načelnikovog ureda, saznala tek kada je potpisan Memorandum o razumijevanju u martu 2009. godine. Ovaj sporni memorandum javnosti i novinarima nikada nije bio javno dostupan. Njegova prva nejasnoća je: s kojom kompanijom je Memorandum uopšte postpisan. Negdje je pisalo da je to KazTransGas a negdje KTG. Tada je zvanično objašnjeno da se radi o skraćenici ali se ispostavilo da su to dvije sasvim različite kompanije sa jednom zajedničkom osobinom: objema upravlja Branko Montenegro. Nije bilo jasno ni zbog čega za njega vrijede švicarski zakoni što je Smajlović tada prokomentarisao riječima da su mu savjetnici objasnili da je to bolje!? U slučaju spora to bi značilo odlazak na teren Montenegra i plaćanje pravnih zastupnika iako općina već izdvaja sredstva za domaće pravnike. U memorandumu se spominjala saradnja sa Elektroprivredom i BH Gasom mada ove dvije kompanije o tome nisu bile zvanično obaviještene niti su bile spremne na takvu saradnju. Rok za izgradnu od dvije godine bio je teorijski moguć ali je u domaćoj praksi izdavanja dozvola i gradnje praktično od početka bio nerealan. Sam Smajlović je tada rekao da sumnja da će se elektrana zaista napraviti ali je i dalje nastavio sa bezrezervnom saradnjom sa Montenegrom.

4. UGOVOR: Tri mjeseca od početka saradnje sa Švicarcima, odnosno Kazahstancima, odnosno Montenegrom, potpisan je i Ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica. Problem je bio u tome što je ugovor potpisan sa drugom firmorm a ne istom iz Memoranduma. Haris Mašić, direktor novoformiranog preduzeća, isprva je govorio da nikakvih aneksa na memorandum nije bilo. Kasnije je za Žurnal izjavio da je promjena firme regulisana, pogađate, aneksom. Treba li napominjati da niti ugovor niti aneksi nikada nisu bili dostupni javnosti zvaničnim putem. Pravdano je to poslovnom tajnom i interesom projekta.

5. LIKVIDACIJA: Gašenje firme sa kojom su isprva potpisali saradnju svakom ozbiljnom političaru trebalo bi biti dovoljno da tu saradnju i prekine. Međutim, Smajlović i općinski vijećnici nastavili su “gurati” ovaj projekat kao da se ništa nije ni desilo usput izjavljujući da firma sa kojom su potpisali ugovor nije u likvidaciji. To jeste bilo tačno ali oni nikada javno nisu objasnili da su memorandum i ugovor potpisani sa dvije različite kompanije.

6. NOVI ANEKS: Sve do posljednje odluke zeničke lokalne vlasti da u zajedničku kompaniju ulože zemljište vrijedno skoro 12 miliona maraka iz posla se moglo barem donekle izaći bezbolno. Ovako, Zeničani se mogu samo nadati i moliti da će i druga strana ispoštovati makar djelić svojih obaveza i uložiti više od dosadašnjih 45.000 maraka. Istina, zenički načelnik je na sjednici Općinskog vijeća pročitao pismo garancije u kojem se navodi da izvjesni BSI pismeno garantuje za posao u Zenici. Kao i svaki put do sada, ovaj dokument nije javan i nejasno je da li se radi o švicarskoj banci BCI ili BSI-ju, još jednoj kompaniji u vlasništvu Montenegra i Pacollija.

Optužbe da smo protivnici poslovanja sa kontroverznim “biznismenima” prihvatamo sa punom odgovornoću i radošću. Iskreno priznajemo da nam cilj interes javnosti, građana Zenice i BiH, a ne bahata gramzivost lokalnih političara ili zaštita neke stranke. Jednostavno, posao koji je počeo loše, skrivanjem informacija od javnosti i nedopuštanje bilo kakve sumnjičavosti, teško da može završiti dobro i korisno. Previše je dvoznačnosti i nejasnoća u cijelom poslu, i kako reče Smajlović, sve izgleda previše obećavajuće da bi bilo istina.

(zurnal.info)

REKAPITULACIJA GODINE: Pet propuštenih šansi (5)

Proteklu smo godinu više nego uspješno protraćili i propustili sve lijepe stvari koje su nam se mogle desiti: ustavne promjene su propale, otišle su strane sudije i tužioci, i dalje imamo vize, nismo se približili NATO-u, a smanjenje javne potrošnje ostalo je samo lijepa ideja. Osam javnih ličnosti iz BiH za Žurnal komentariše pet ključnih događaja i procesa iz protekle godine

Bosni i Hercegovini se u 2009. godini, osim nekoliko dobrih utakmica fudbalske reprezentacije, nije desilo ništa lijepo: nismo dobili novi ustav, otišle su strane sudije i tužioci, bez viza i dalje ne možemo dalje od Hrvatske a ulazak u NATO i smanjenje javne potrošnje dobijaju zajedničke osobine: sve su dalje i sve manje ljudi vjeruje u njih.

Svoje komentare za Žurnal daju: Duška Jurišić, urednica informativnog programa FTV-a; Gojko Berić, kolumnista Oslobođenja; Asim Mujkić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu; Blažo Stevović, predsjednik "Alternativnog kluba Trebinje' i član "Savjeta za borbu protiv korupcije i kriminala"; Slobodan Vasković, novinar magazina 60 minuta; Enes Škrgo, kustos Muzeja ''Rodna kuća Ive Andrića'' u Travniku; Emir Habul, urednik BH radija 1; Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik projekta BUKA.

Magazin Žurnal protekla je četiri dana objavljivao komentare o najvažnijim političkim događajima u 2009. godini. Posljednjeg dana ove godine objavljujemo peti i posljednjio dio priče, komentare o smanjenju javne potrošnje.

Jučerašnje komentare o našem ovogodišnjem putu ka NATO-u možete čitati na ovom linku.

5. Smanjenje javne potrošnje: Osim privremenog smanjenja plaća za deset posto svim zaposlenicima državnih i entitetskih institucija, gotovo da nije bilo nikakvog smanjenja javne potrošnje u 2009. godini. Umjesto toga, vlasti su se uglavnom odlučivale za smanjenje investicija i izdvajanja za bivše borce i njihove porodice. Beskonačnim prekrajanjem budžeta Vlada FBiH je tek nekoliko dana prije Nove godine uspjela da ispuni uslove MMF-a za novu novčanu pomoć i tako spasila ovaj entitet od finansijskog kraha, barem u prvih nekoliko mjeseci naredne godine.


Slobodan Vasković: MMF održava oba entiteta u životu. Priča se o RS-u i Federaciji a niko ne priča o državi. Imamo priliku vidjeti planove budžeta za 2010. godinu i milione već uračunate od MMF-a. Pitanje je da li ćemo dobiti taj novac ili otići do vraga jer su zakoni samo ušminkani, tu nije bilo nikakve stvarne štednje. Intervencija MMF-a je besmislena jer se do prije dva-tri mjeseca govorilo da nema krize a sad je odjednom ima. Mislim da političari koriste krizu za međusobna prepucavanja.
Ja nikome ne mogu poželjeti Novu godinu. Mogu poželjeti svima samo da je prežive kad vidim kako će nam biti. Slijedi nam crna rupa u koju ćemo pasti i ne vidim užeta koji će nas izvuči iz nje.

Enes Škrgo: Treba napraviti preraspodjelu budžeta. Troškovi reprezentacije su simbolični ali bi se za taj novac moglo stipendirati nekoliko studenata, naprimjer.


Duška Jurišić: Najteže nas tek očekuje. Budžetski korisnici će trpjeti, ali ne kao oni, koje u narednoj godini čeka gubitak posla. Naime, vlasnici malih i srednjih preduzeća bili su u ovoj godini strpljivi, omogućavali su svom osoblju zadržavanje radnih mjesta. Međutim, pitanje je da li će naredne godine biti sposobni da zadrže sadašnji broj uposlenika. Budžetski korisnici imaju razloga za nezadovoljstvo, naročito socijalne kategorije, međutim, oni će u u odnosu na one, koji rade u privatnom sektoru biti pravi sretnici. Samo u posljednjih 10-tak dana Federalna televizija je u nekoliko navrata informisala javnost o primanjima poslanika i ministara. Izostala je reakcija javnosti. To znači da smo spremni još dugo da šutimo i trpimo. To je odraz našeg podaničkog odnosa, pa ostaje tako kako je, a izgleda, da i više možemo izdržati.

Gojko Berić: Smanjenje javne potrošnje bilo je neizbježno. Time je zapaljen fitilj koji je priključen na bombu socijalnih frustracija. Eksplozija tek predstoji. S obzirom na sve što sam prethodno rekao, nijedan od pomenutih događaja nije bio važan, naprosto zato što nije doveo ni do kakvih promjena.

Asim Mujkić: Dakako treba srezati dodatno kulturu, umjetnost, nauku, obrazovanje, zdravstvo i sve ono u društvu što se ne da lako etnicizirati prije konačnog zaokruženja etnonacionalističkih dominiona unutar BiH. Ne vidim tu nikakve nedosljednosti. Osnovna karakteristika etnopolitičke ekonomije je držati što je moguće više ljudi na kapaljki socijale i davanja i tako ih stalnom neizvjesnošću njihovog položaja disciplinirati i usmjeravati ih ka uniformnom glasačkom obrascu. Onda se etnički lider, u osudnom trenutku, pojavi kao spasitelj i udijeli milostinju. Omogućiti ljudima dostojanstvo, zapošljenje, značilo bi omogućiti im da misle svojom glavom, a to je u vremenima stalne egzistencijalne opasnosti našeg naroda nepotreban luksuz.
Blažo Stevović: Smanjenje javne potrošnje je medijska žvaka za neupućene u prirodan ekonomski slijed, a on otprilike glasi ovako: nakrali smo se, nema se više odakle. E sada ćemo izigravati dobrotvore sa pričama o smanjenjima javne potrošnje. Podaci, kojima ja raspolažem, ne pokazuju na djelu to smanjenje. Naprotiv, eto inflacije koja se vješto kamuflira, a upitna je i konvertibilnost marke. Naredna godina je godina sveopšteg siromaštva, nedostatka osnovnih namirnica, lijekova i slično. Ko bude imao 100 maraka u džepu biće bogat. Ali, moralo je do toga doći. Zato će u 2011. uploviti samo najinventivniji i ljudi koji znaju i praktično šta je to tržišna ekonomija i socijalni sektor. Naravno, tada će BiH biti pravno uređena država.

Emir Habul: Sve poteze koje rade vlasti BiH, pogotovo federalne, predstavljaju iznudicu. Na sceni nemamo promišljenu politiku, već reagiranje na slučaj i problem. Potrošnja je kreirana bez računa i kao kupovina socijalnog mira, što ima vremenski ograničen rok. Da bi vlast zarezala potrošnju mora imati legitimitet, ali i neke moralne predpostavke. A imali smo muljanje. Vlast je sebi u dva navrata podizala naknade, a onda kao štedila što je mnogo više nego u decembru 2008. godine. Da bi bili uvjerljivi i ministri i poslanici moraju pokazati da dijele sudbinu naroda i imaju program izlaska iz krize. Problem je što ni jedan problem nije riješen.

Aleksandar Trifunović: Dok god javnost ove države, mehanizmima civilnog društva i uz pomoć medija, ne bude u stanju da kontroliše svaku utrošenu marku i smijeni svakog rastrošnog političara, smanjenje javne potrošnje će biti mrtvo slovo na papiru.

(zurnal.info)