Istraga

BREZA-REAKCIJA(2): Direktor se ne smije miješati u izbor svog nasljednika

Fehim Čengić, direktor osnovne škole Safvet-beg Bašagić iz Breze poslao je reakciju na naš tekst o izboru direktora ove škole. Na naše navode da je otvoreno bio protiv jednog od kandidata kaže da to direktor škole ne može raditi i da ne može imati utjecaja na izbor direktora. U reakciji ističe ponos učenicima svoje škole i negira da su se nelagodnosti zbog nacionalne pripadnosti porodici Cvjetković dešavali u ovoj školi, što u tekstu nije ni rečeno ali je možda nedovoljno istaknuto da su se te nelagodnosti dešavalo u školi Enver Čolaković.

PISMO FEHIMA ČENGIĆA

Predmet: Izjava,

Osjećam dužnost i obavezu kao direktor OŠ „Safvet-beg Bašagić“ Breza da se oglasim i dam komentar na izjave nastavnice Emice Cvjetković, a koje su objavljene u okviru članka „Može li Hrvat biti direktor“, novinara Semira Mujkića.

Na optužbu da sam kao direktor škole vodio otvorenu kampanju protiv gospođe Cvjetković, te da sam osporavao pravo kandidovanja bilo kome van škole „Safvet- beg Bašagić“ želim da kažem slijedeće:
* Direktor škole nije član školskog odbora, niti ima prava glasa prilikom izbora.
* Direktor škole ne može imati uticaja na pravo bilo koga ko želi da se prijavi na konkurs, niti je to moguće (konkurs je javan,objavljen u dnevnom listu „San“ i svaki državljanin BiH ima pravo da konkuriše).
* U dijelu teksta u kojem gospođa Cvjetković navodi doživljene neugodnosti po pitanju odlaska u Švedsku, te pritisaka na njenu djecu da pišu slovo h tamo gdje čak ni po pravopisu nisu obavezni i sl. nije istaknuto ime škole u kojoj se to desilo.

Zbog mogućih špekulacija izjavljujem da škola „Safvet- beg Bašagić“ nema nikakve veze s tim dešavanjima, jer gospođa nije uposlenica naše škole, niti su njena djeca pohađala istu. Tvrdim da u našoj školi nisu moguća takva dešavanja.
* Na Nastavničkom vijeću održanom dana 23.03.2010. godine, kao direktor škole dobio sam podršku cijelog kolektiva da uputim ovaj demant i da u svoje ime, kao i u ime svih uposlenih u školi, izjavim iskreno žaljenje što gospođa Cvjetković smatra da nije dobila podršku većine samo zbog svoje nacionalne pripadnosti.
* Škola „Safvet-beg Bašagić“ ponosna je na svoje učenike i kolektiv, a posebno na rezultate u odgojno obrazovnom radu.
* Ne želimo naglašavati nacionalnu strukturu kolektiva jer nam to nije nikada bilo važno, važno je znati da naš kolektiv čine ljudi i nadamo se da će to i drugi shvatiti.

Direktor škole

Čengić Fehim,prof.

(zurnal.info)

BELMA BULJUBAŠIĆ I JASNA DURAKOVIĆ: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše

Asistentice na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Belma Buljubašić i Jasna Duraković reagirale su na naš tekst o nepotizmu na njihovom fakultetu i pritom navele nekoliko primjera koji ppotvrđuju našu konstataciju kako je ova visokoobrazovna institucija, prije svega, dobro razvijen porodični biznis

Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Na poziv da se čitaoci Žurnala uključe u naše istraživanje o nepotizmu na fakultetima očekivali smo da nam se, prije svih, jave studenti sa Sarajevskog univerziteta. Vjerovali smo da bi na ovu temu mogli reagirati i roditelji studenata, ili oni koji su nedavno završili svoje studiranje i dobro su upućeni o stanju na sarajevskim fakultetima... Naravno, ova tema je potencijalno interesantna i svim stručnjacima koji su pokušali da se zaposle na nekom od fakulteta u Sarajevu, ali nisu prošli zbog nedostatka “akademske tradicije”, kako taj kriterij naziva profesor Hidajet Repovac. Nažalost, osim nekoliko komentara na ovu pojavu niko od direktno ugroženih se nije javio. Ali smo zato dobili više nego interesantno reagiranje od asistentica sa Fakulteta političkih nauka Belme Buljubašić i Jasne Duraković koji u cjelosti prenosimo u dodatku ovog teksta. Asistentice, autorice ovog reagiranja, ne negiraju navode iz našeg teksta ali nam zato skreću pažnju na greške koje zaista smatramo ozbiljnim propustima i zbog toga se iskreno izvinjavamo našim čitaocima. Uz nadu da ćete nam oprostiti ove greške, pozivamo vas da uživate u ovom iscrpnom insajderskom izvještaju o nepotizmu na FPN-u.

REAGIRANJE

Poštovani gospodine Karić,

Svrha ovog maila nije da demantujemo ono što ste napisali u vezi nas i našeg rada na Fakultetu političkih nauka, već da Vam skrenemo pažnju da je Vaš tekst veoma štur informacijama.

Naime, u oba slučaja tačno ste napisali ko su naši roditelji, ali imate i manje greške. Belma Buljubašić radi na FPN od 2006. (dakle, ne odnedavno) i nije asistent profesoru Stjepanu Šimiću već tri godine, a predmet Novinarstvo u mass medijima odavno ne postoji.

S obzirom da je tekst koji ste napisali mjesavina dva članka koja su izasla u Danima i Slobodnoj Bosni prije nekoliko godina, vidljivo je da niste ništa novo napisali, već ste uglavnom prepisali.

Međutim, zaboravili ste pomenuti i ostale slučajeve nepotizma, a kojih je uistinu i previše na našem fakultetu.

Evo, mi ćemo Vam pomoći. Naglasićemo da ne govorimo o kvalitetu rada naših kolega, već ovo naglašavamo zato što smatramo da je  tako ispravno. Ako već nas dovodite u ovaj kontekst, red je da spomenete i druge.

Dakle:

Tetak Asima Mujkića je prof. Omer Ibrahimagić, otac Dine Abazovića, Mirsad, također je predavač FPN-a, a prof. Ivan Cvitkovic čiji je Dino Abazović bio asistent je njegov tetak, prema tvrdnjama većine zaposlenika.

Također, tu su i Borjana Miković, kćerka Milanke Miković (profesorice na Odsjeku za socijalni rad), Emir Vajzović, sin Hanke Vajzović (šefice Odsjeka za žurnalistiku), Osman Sušić, sin Hasana Sušića, Sanela Bašić Čekić ( stric joj je Smail Čekić), a pomenuću i Jelenu Brkić Smigoć, kćerku Miljenka Brkića, profesora na Filozofskom fakultetu, te Nedžmu Džananović, kćerku bivšeg dekana Fakulteta islamskih nauka, Ibrahima Džananovića.

Također, dugododišnji profesor na predmetu Statistika i demografija, Hasan Zolić, koji je odnedavno u penziji, bez ikakvog konkursa angažovao je svog sina kao saradnika u nastavnom procesu. I profesor Ćamil Huseinbašić je bez provedene procedure angažovao svog sina Samira Huseinbašića u nastavni proces.

Osim toga, veliki broj radnika (od spremaćica pa do administracije) je u rodbinskoj vezi sa nekim od zaposlenika na Fakultetu političkih nauka.

Dakle, ne radi se o našoj sujeti, već mislimo da bi jedan glavni i odgovorni urednik trebao detaljno i sveobuhvatno provjeriti ono o čemu piše.

Također, Ferid Buljubašić nije zastupnik u Skupštini Sarajevskog kantona, a to svakako možete provjeriti kad već niste.

Srdačan pozdrav,

Belma Buljubašić i Jasna Duraković

BREZA - REAKCIJA: Kako mi je pobjegla direktorska fotelja Na adresu redakcije stiglo je pismo Ahmeda Karamuta, nastavnika informatike iz brezanske škole Safvet-beg Bašagić u kojem tvrdi da je magazin Žurnal o njemu pisao “neistinite činjenice” u tekstu o izboru direktora u ovoj školi. Moramo priznati da se slažemo sa nastavnikom i kandidatom za direktora Karamutom kada kaže da smo u tekstu navodili činjenice koje po svojoj definiciji ne mogu biti neistinite.

 

U svakom slučaju nastavnik informatike nije se morao trošiti šaljući pismo poštom jer je tekst moguće komentarisati direktno, a naši službeni e-mailovi su ispravni, provjerili smo za svaki slučaj. Bolje od toga, mogao se udostojiti razgovarati sa nama prije pisanja teksta, što smo ga ljubazno zamolili a on odbio uz opravdanje da ne vjeruje novinarima.

Prije nego što je demantirao naše “neistinite navode”, Karamut je stao u odbranu svog šefa, direktora Fehima Čengića. Tvrdi da nam je osoba od koje smo dobili informaciju da direktor nije u školi “podvalila apsolutnu neistinu”. Informaciju smo dobili od sekretara škole, pa ako je direktor Čengić zaista bio u školi onda to može značiti samo da je namjerno izbjegao razgovor ili da nas je njegov sekretar slagao.

U drugom dijelu pokušaja demanta Karamut tvrdi i dokazuje da ima pravo učestvovati na konkursu!? U tekstu kojeg pokušava demantovati nigdje nije navedeno da on ne ispunjava uslove konkursa. Ono što su potvrdili svi članovi Školskog odbora jeste njihova dilema da li Karamut ispunjava uslov neprekidnog petogodišnjeg staža. Njegova tvrdnja da “stručni ispit, broj godina radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru...”, u najmanju ruku je čudna. Ako stručnost i sposobnost nisu važne, šta jeste? Možda nacionalnost ili stranačka pripadnost?

Karamut vrlo pažljivo tvrdi da “za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole” nije prijetio nikome. U našem tekstu nije izričito navedeno vrijeme “prijetećih” prepiski sa kolegama. U interesu nastavnikove “časti” bolje bi bilo ne objaviti pismo suprugu Alme Frljak, nastavnice ove škole, od prije dvije godine.
-
Mom suprugu je poslao pismo i protokolisano je u školi, gdje ga možete naći – potvrdila nam je danas Frljak i dodala da ona nije pismo okarakterisala kao prijeteće i da ne stoji iza tih riječi: Zapravo ne znam ni ko Vam je to rekao i ne želim ni s kim nikakav spor, jer mi to moje zdravlje ne dopušta.

Ovu informaciju provjerili smo sa nekoliko izvora i ona je tačna. Ali, ako je to potrebno, načinićemo i dodatni napor i potražiti kopiju spornog pisma. Nadamo se da će rukovodstvo škole biti ljubazno da nam ga ustupi.

Čitajući ostatak demanta, umjesto ispravki, samo su potvrđene naše sumnje da je direktorsko mjesto već bilo namijenjeno Karamutu.

Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju”, objašnjava Karamut svoju žal što nije došao u priliku da uljepša i poboljša školovanje brezanskim mališanima.

Kaže da nije bilo “pravde i poštenja” jer Frljak nije “prenijela volju svoje baze”, odnosno nastavnika koji su većinom glasali za njega. Čini se da je Karamut pomiješao izbor predsjednika sindikata škole kojeg biraju nastavnici i direktora kojeg samostalno bira pet članova Školskog odbora.

Dakle, radi se o vrlo neobičnom demantiju koji, uglavnom, potvrđuje sve navode iz našeg teksta. Ipak ćemo ga objaviti i to zato što se radi o zabavnom štivu. Roditeljska pažnja: obratite pažnju na pismenost ovog prosvjetnog radnika!


PISMO AHMEDA KARAMUTA

Poštovani gospodine Mujkić, u članku Žurnal online magazina koji je objavljen 20. marta 2010. godine, a pod nazivom: “BREZA: Može li Hrvat biti direktor” i čiji ste Vi autor navedeno je nekoliko neistinitih činjenica. Evo vam primjer jedne neistinite činjenice. Citiraću vaš navod u članku: “Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.”. Dakle, ustvrdili ste da se direktor škole nakon džume nije vraćao na posao. Lično sam svojim očima vidio direktora kako zajedno sa sekretarom škole oko 15,30 sati napušta školu. Moguće je da meni ne želite vjerovati, ali ima u našoj školi video nadzor i lahko se može provjeriti ova činjenica. Ovim ne želim da pravdam i branim direktora škole, neka se sam pravda i brani ako mu je stalo do njegovog ljudskog dostojanstva, ali želim da vam skrenem pažnju da vam je osoba koja vam je dojavila da se direktor škole nakon džume nije više vraćao u školu podvalila apsolutnu neistinu. Nakon navedenog logično se nameće samo od sebe sljedeće pitanje: Da li su i informacije koje su se pojavile o meni u vašem članku i koje ste dobili od drugih, a ne od mene, da li su i te informacije istinite ili neistinite?

Dakle, ovim zahtjevom želim da branim svoje ljudsko dostojanstvo od netačnih navoda koji su se pojavili o meni u vašem članku. Citiram vaše navode u članku: “Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu...” Odmah na početku da razjasnimo da li sam imao pravo učestvovati na konkursu za direktora škole. Prilikom posjete kantonalnog inspektora za obrazovanje našoj školi u petak, 19.03.2010. godine zamolio sam sekretara da prenese inspektoru moju želju, da nakon obavljenog posla zbog kojeg je došao u školu, da želim razgovarati sa inspektorom. Kada sam pozvan na razgovor sa inspektorom u kancelariji direktora je bio prisutan samo još jedan nastavnik naše škole koji je također pitao nešto inspektora vezano za sebe. Pred tim nastavnikom, na moje insistiranje da mi pojasni da li su postojale zakonske smetnje za moju kandidaturu za direktora škole, inspektor mi je rekao da nisu postojale nikakve zakonske smetnje, te da ako želim ponovo imam pravo konkurisati u ponovljenom konkursu za direktora škole. Dakle, ako ne vjerujete meni možete zatražiti od mene ime i prezime prisutnog nastavnika kao i njegov kontakt telefon i provjeriti gore navedene činjenice. Možete direktno kontaktirati i kantonalnog inspektora za poslove obrazovanja, te također i kod njega provjeriti gore navedene činjenice. Znači, sve činjenice u vašem članku, a koje ste naveli za moj stručni ispit, broj godina mog radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru i ispunjavanje općih i posebnih uslova konkursa, te nisu bile zakonska smetnja što sam bio kandidat za direktora škole u prvom konkursu, te neće biti zakonska smetnja ako želim biti kandidat za direktora škole u drugom tj. ponovljenom konkursu.

Sve gore navedeno nije uopće vrijedno trošenja mog i vašeg vremena ili vremena čitalaca Žurnal online magazina, ali činjenica da sam u vašem članku okarakterisan kao “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, te kako “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” zahtijeva moju reakciju. Smatram da ste tim navodima neprovjereno i neopravdano ukaljali moju čast pred čitaocima Žurnal online magazina. Ovdje odgovorno tvrdim, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, da za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole nisam ni jednog člana Školskog odbora pa time ni Almu Frljak čak ni kontaktirao, pa ni molio, a ne daj Bože da sam nekoga od njih ucjenjivao ili prijetio im kako bi meni dali svoj glas. Svi su punoljetne i pametne osobe, dali su svoj glas za kandidata za koga su smatrali da bi bolje obavljao dužnost direktora škole. Hvala onim članovima Školskog odbora koji su prenijeli volju svoje baze i meni dali svoj glas, a ne zamjeram ni onim članovima Školskog odbora koji su glasali protiv mene. Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju. Izgubio sam nedostajući treći glas Alme Frljak koja nije htjela prenijeti volju 61,4% zaposlenih škole koji su glasali za mene prilikom tajnog izjašnjavanja o prijavljenim kandidatima. Moja protivkandidatkinja je dobila 19,3% glasova zaposlenih naše škole dok je isti toliki procenat tj. 19,3% bilo suzdržanih. Eto vidite i sami da je bilo pravde i poštenja ja sam trebao biti prvorangirani kandidat za direktora škole. Ne da mislim nego kao što vidite čiljenično vam dokazujem i smatram da sam oštećen daleko više od bilo koga u ovoj konkursnoj proceduri za izbor direktora škole, pa opet ne optužujem nikoga pa ni gospođu Frljak Almu.

Dakle, da zaključim ovaj zahtjev. Gospodine Mujkić zamjeram vam što ste me u vašem članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, a apsolutno sam siguran da nemate nikakve dokaze za to. Sami ste naveli da “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” što znači da Vi ne posjedujete nikakve dokaze o tim prijetnjama kojih naravno nije ni bilo. Na osnovu čega i kojih dokaza ste me onda u svom članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”. Ja vas stoga gospodine Mujkić pozivam da demantirate te sporne dijelove vašeg članka, a ako kojim slučajem imate bilo kakve dokaze da sam ja “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama” da ih javno objavite. U slučaju da ne demantirate gore navedene navode, ja ću najvjerovatnije kod nadležnog suda tužiti gospođu Frljak Almu za uvredu časti, a vaš članak i vas kao autora informacije pozvati za svjedoke u svojoj tužbi.

U prilogu vam dostavljam vaš članak.

S poštovanjem !

Karamut Ahmed

(zurnal.info)

UKLJUČITE SE: Nepotizam na fakultetima - Katedra u naslijeđe (1)

 

Univerzitetski profesori vole da su im “djeca na oku”, pa zapošljavaju svoje potomke na fakultetima na kojima oni predaju. Neki su sigurniji ako im djeca asistiraju, drugi zapošljavaju svoje supruge, treći prijatelje... Provjerili smo ko su i šta rade zaposleni profesori i asistenti na familijarno-jaranskom preduzeću zvanom Univerzitet u Sarajevu. 

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

 

Ismet GrboKada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Hasan ČengićZa vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

Hidajet RepovacNo, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Nijaz DurakovićPrilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.


(zurnal.info)

BREZA: Može li Hrvat biti direktor Nastavnica iz Breze Emica Cvjetković kandidovala se za direktora osnovne škole da vidi može li kao Hrvatica postati direktorom škole u gradu gdje su u većini Bošnjaci. Na sve načine joj se otežavalo da uopšte učestvuje u izboru a kada je postalo jasno da ima šanse da pobijedi, konkurs je poništen bez objašnjenja i mogućnosti žalbe

 

Emica CvjetkovićNastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

 

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-DžafićVelida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?Osnovna škola Safvet-beg Bašagić

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

 

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

PO ŠUMAMA I GORAMA DODIKLANDA: Kriminalno pošumljavanje Kipra Obrazac je jednostavan-drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada

Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.


HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.


MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.

GODINA SRAMA: Ministri uradili samo pola posla a zarađivali osam prosječnih plaća

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament


Nikola Špirić
i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

 

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.


Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.


Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara
, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana
, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.


Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

SILOVANJE MALOLJETNICE U BRATUNCU: Mreža zlostavljača obuhvata profesore, političare, imama i policajca Foto: IlustracijaU današnjoj akciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zbog navodne trgovine ljudima i prostitucije uhapšena je i Nevla Mavlić, koja je prije mjesec dana prijavila nestanak svoje unuke M. M. Za njeno navodno zlostavljanje i navođenje na prostituciju osumnjičeno je nekoliko zvaničnika Općine Srebrenica, Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra u Bratuncu te pet profesora ove škole. U vezu sa ovim slučajem dovodi se i Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Bratuncu su uhapšeni: Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra, te profesori Milivoje Veselinović, Miloš Mitrović, Rade Ostojić, Ljubisav Jovanović i jedan pripadnik bratunačke stanice policije.

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.


( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

SAVJETNICE: Sanela za odlikaše, za ponavljače... Semiha Jedino što se normalan čovjek može zapitati je: kakav je taj premijer kad mu je Semiha Borovac savjetnica?

Sanela Jenkins i Mick Jagger: Ona nije savjetnica Mustafe MujezinovićaDok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

... al' ona JESTEMORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.

TOMISLAV MARKOVIĆ: Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas

U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao

Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor.

Propao u zemlju

Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja.

U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja.

Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani.

Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi

Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića.

Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka.

(zurnal.info)