Istraga

KAKO SE TROŠI BUDŽET: Natprosječno uspješnim još jedna plata i službeno auto za vikend

Ako radite za neko od federalnih ministarstava ili institucija možete biti nagrađeni za uspješan rad iako ste bili odsutni sa posla, ili možete voziti službeni auto vikendom, plaćati poznanicima i rodbini naknade mjesecima nakon što izgube to pravo ili ih zaposliti honorarno da rade poslove za koje su drugi odranije plaćeni. Zbog ovakvih “nepravilnosti” Federalni parlament će proslijediti tužilaštvima izvještaj o poslovanju Ministarstva rada i socijalne politike i Direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta za 2008. godinu

Svi uposlenici Federalne direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta bili su nagrađeni sa po 550 maraka za svoj natprosječan rad, čak i oni koji su bili odsutni pola godina dok uposlenici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike službena auta mogu koristiti i neradnim danima i isplaćivati naknade i po nekoliko godina ljudima koji su to pravo izgubili. Ovo su rezultati izvještaja Ureda za reviziju o poslovanju korisnika budžeta u Federaciji za 2008. godinu kojeg će Federalni parlament proslijediti tužilaštvima, odlučeno je na posljednjoj sjednici Predstavničkog doma Federacije.

Direkcija i navedeno ministarstvo dobili su negativnu ocjenu revizora a 25 korisnika budžeta uvjetnu prolaznu ocjenu pa je samo Ministarstvo trgovine dobilo pozitivnu ocjenu trošenja zajedničkog novca.


ŠTA JE SPORNO?

Erdal TrhuljU revizorskom izvještaju navodi se da je Direkcija za autoceste u 2008. godini potrošila 7.700 maraka na nagrade svim zaposlenim za natprosječno uspješan rad. Državni službenici nagrađeni su sa po 550 a namještenici sa po 400 maraka dok je direktor Erdal Trhulj nagrađen sa 700 maraka. Revizori tvrde da im nije predstavljeno na koji način je ocjenjivan rad zaposlenih te da je nejasno kako su apsolutno svi zaposleni zaslužili nagrade.

Skrećemo pažnju da je isplata izvršena i uposlenici koja u prvom polugodištu nije radila šest mjeseci neprekidno, obzirom da je od juna 2008. godine na porodiljskom odsustvu, piše u revizorskom izvještaju.

Trhulj kaže da je samo poštovao rješenje Naila Šećkanovića, ministra prometa i komunikacija koji je u 2008. godini nagradio sve zaposlenike ovog ministarstva i institucija koje mu pripadaju.
- Mi nikad ne djelimo nagrade svojim uposlenicima. To je bila odluka ministra – objašnjava Trhulj.

Ono što je Trhulj radio na svoju ruku jeste honorarno zapošljavanje za poslove koje rade stalno zaposleni u Direkciji. Izdraci za ugovore o djelu u 2008. godini bili su oko 120.000 maraka, najvećim dijelom za poslove naplate cestarine u Jošanici.

Obzirom da se radi o poslovima koji su definisani Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, odnosno da se radi o redovnim poslovima, ne možemo potvrditi opravdanost zaključenih ugovora, piše između ostalog u izvještaju revizora.

Kao najveće zamjerke poslovanju ove federalne institucije spominje se i prebacivanje nepotrošenih sredstava u jednoj godini kao stavke troškova budžeta u narednoj, što nije u skladu sa Zakonom o budžetima, kako se navodi u izvještaju.

Iako uskoro treba da počne naplata cijele dužine izgrađenog autoputa, dionica koja je izgrađena posljednja Visoko- Dobrinje, još uvijek nije dobila upotrebnu dozvolu. Trhulj kaže da oni nikada nisu preuzeli u nadležnost za ovu dionicu od Direkcije za ceste koja ju je i gradila.
- Dozvola nije izdata jer nije završena regulacija rijeke Bosne, što tek treba da uradimo – kaže Trhulj i dodaje da u BiH ima brdo mostova koji su rekonstruisani a nikada nisu dobili upotrebnu dozvolu!?

STOJA ZA VIKEND

Sve revizorske izvještaje o poslovanju institucija koje koriste budžetski novac analizirala je Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju pri Federalnom parlamentu. Predsjednica ove komisije, Aida Habul, kaže da ima i previše propusta u radu federalnih vlasti. Oni su pozvali sve federalne ministre da objasne zašto su propusti napravljeni ali su se samo dvojica odazvala njihovom pozivu.
- Mnogi nisu došli nego su slali nekakve predstavnike koji nisu mogli adekvatno odgovoriti na naša pitanja – kaže Habul čija je komisija napravila 14 zaključaka koje bi federalni ministri i direktori morali ispoštovati, ali parlamentarci jednostavno nemaju načina da ih na to natjeraju: Jedino što možemo jeste da ih ponovo prozovemo jer mi nismo sud, možemo utIcati samo kao poslanici.

Habul AidaOna objašnjava da su pritiskom natjerali ministarstva da smanjuju broj negativnih ocjena revizora da bi 2007. godine sve ocjene bile pozitivne. Međutim, izvještaje koje su ranije slali tužilaštvima nikada nisu pokrenuli niti jedan slučaj pa su već naredne godine imali tri negativna izvještaja.
- Opustili su se - objašnjava Habul koja se zalaže da Parlament napravi svoj ured za reviziju poput prakse u drugim zemljama: Od ove revizije zavisi budućnost naše zemlje. Naši izvještaji bi se morali uvažavati prilikom usvajanja budžeta.

Ako bi tako zaista i bilo, onda bi uposleni u Ministarstvu rada i socijalne politike narednu godinu morali raditi volonterski da nadoknade štetu koju su napravili prije dvije godine. Revizori su otkrili transakcije veće od stotinu maraka uplaćivane danima vikenda kada ministarstva ne rade “bez dokaza kojim povodom su nastali”, piše u izvještaju.

A ako to baš nije dovoljno za cijelu godinu onda sljedeći primjer čiste bahatosti to mora biti: korisnici socijalne pomoći nisu na vrijeme bili izbrisani iz evidencije pa su primali naknade iako je njihovo pravo na to odavno isteklo.

Utvrđeno je da je Ministarstvo vršilo isplatu invalidnine i po nekoliko mjeseci, pa i godina korisniku prava nakon gubljenja tog prava što znači da nije uspostavljen adekvatan nadzor nad provođenjem ovog Zakon, piše u revizorskom izvještaju.

VIRTUALNE FAKTURE

Možda bi se revizori, parlamentarci i građani potrudili da razumiju uposlenike kada bi oni još uvijek radili na pisaćim mašinama i podatke slali poštom. Međutim, oni koriste sistem koji su poreski obveznici platili više od pola miliona maraka. Ugovor napravljen sa firmom COMP 2000 iz Sarajeva sklopljen je bez objavljivanja tendera i ugovaranja konačne cijene. Koje li slučajnosti da je direktor firme Comp2000 baš Bakir Zaćiragić, nekadašnji ministar saobraćaja (!) u Kantonu Sarajevo. Zaćiragićeva firma je Ministarstvu isporučili opremu i programe potrebne za praćenje isplata korisnicima socijalne pomoći ali su uz to isporučivali i fakture koje uopšte nisu bile predviđene. Za uvođenje u pravo neratnih invalida i civilnih žrtava rata plaćeno je 415.000 maraka, software 236.000 maraka a za održavanje tog sistema 164.000 maraka.

Nije predočena dokumentacija iz koje se može potvrditi da je izvršena primopredaja, odnosno prethodno testiranje programa kojim bi se potvrdilo da su poslovi izvršeni do kraja ugovorenog roka. Navedeno ima značajnost iz razloga što sukladno potpisanom ugovoru garancija traje godinu dana, objašnjava se u izvještaju revizora.

Nekako su uz svu naprednu i skupo plaćenu tehnologiju radnici ovog ministarstva uspjeli napraviti greške koje su nas koštale hiljade maraka. Koliko novca su zaista potrošili vozajući se službenim vozilima ne možemo znati jer se nisu udostojili niti napisati koliko su goriva potrošili niti su račune polagali nadležnom ministru. Na kraju godine su samo ispostavili račun od 51.640 maraka ali su zaboravili spomenuti kada su uspjeli potrošiti toliki novac.

Utvrđeno je da je bilo slučajeva korištenja vozila i u neradne dane za što nije predočena dozvola, otkrili su federalni revizori.

To bi se vjerovatno moglo pravdati predanošću službenika da revizori nisu otkrili kako su za jedan posao uzimali i po dvije plate. Svoj rad u raznim komisijama naplatili su skoro 13.000 maraka ali su se sastajali u toku radnog vremena za što su redovno plaćeni. Za posao koji tada nisu stigli uraditi uzimajući novac za rad u komisijama zapošljavali su radnike bez ugovora ili sa honorarnim ugovorom za posao koji je nekome već plaćen.

U nekim slučajevima, ugovori o djelu su sklapani za redovite poslove predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva, ocjenjuje se u izvještaju.

Pa čak ni sa “poduplanim” radnim mjestima nisu uspjeli završiti medicinska vještačenja, tačnije 1.400 njih, ali su ipak svima podijelili naknade.

Šansu za popravni imat će u julu, kada bude dostupan izvještaj o poslovanju za prošlu godinu, tri mjeseca pred izbore.

(zurnal.info)

AFERA "MEDICINSKA ELEKTRONIKA": Obračun unutar Dodikove mafijaške grupe U Republici Srpskoj vlada prava konfuzija oko razloga Radišićevog hapšenja. Nesporno je da je Radišićevo preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” teško krivično djelo, kojim je budžet oštećen za milionski iznos, ali je nesporno i da su u RS proteklih godina počinjene i mnogo teže pljačke, a da niko za njih nije odgovarao niti se vode bilo kakve istrage

Po nalogu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske u utorak (23. marta 2010. godine) uhapšeni su Mile Radišić, teški kriminalac i član mafijaške organizacije Milorada Dodika, koji se lažno predstavlja kao biznismen, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić.

Svi oni se prema riječima Darka Ilića, Šefa Odjela za specijalne istrage Specijalnog tužilašva RS-a, terete da su Radišiću omogućili da za 180 hiljada maraka dođe u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banje Luke i posjeduje najatraktivije prostore. Radišić se optužuje da je organizovao kriminalnu grupu s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala tog preduzeća po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Ilić je još rekao da je Radišićeva grupa snizila cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno iz IRB-a, te je na taj način postao većinski vlasnik ove nekada uspješne frme.

ŠOK

Potez Specijalnog tužilaštva šokantan je iz nekoliko razloga: Mile Radišić je čovjek od velikog povjerenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, i duboko je involviran u brojne kriminalne poslove zajedno sa laktaškim kabadahijom. Šta više, Radišić nije krenuo u preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” bez Dodikovog odobrenja, a dokaz za to je da njih dvojica u neposrednoj blizini te firme zidaju stambeno-poslovni od 200 hiljada kvadratnih metara, vrijedan preko 120 miliona maraka. Akcija Specijalnog tužilaštva djeluje nestvarno i zbog činjenice da je ova “institucija” u protekle tri godine bila pod direktnom Dodikovom kontrolom, a osnovana je nakon njegovog dolaska na vlast 2006. godine. Uz sve to bitno je naglasiti da Specijalno tužilaštvo RS iza sebe ima nekoliko teških brodoloma u predmetima koje su vodili, mahom protiv Dodikovih političkih protivnika. Tako im je potpuno potopljen predmet “Privatizacija”, jer su oslobođeni svi optuženi, a drugi slučajevi poput “Boske” i “Željeznica RS” su takođe pred propašću.

Zbog navedenih činjenica u ovom entitetu vlada prava konfuzija oko razloga Radišićevog hapšenja. Nesporno je da je Radišićevo preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” teško krivično djelo, kojim je budžet oštećen za milionski iznos, ali je nesporno i da su u RS proteklih godina počinjene i mnogo teže pljačke, a da niko za njih nije odgovarao niti se vode bilo kakve istrage. Špekuliše se da se Dodik naljutio na Radišića, jer je “za male pare” kupio “Medicinsku elektroniku”, kao i da su se “specijalci” naljutili na Dodika, jer ih je nedavno kritikovao, tvrdeći da ništa po pitanju borbe protiv kriminala nisu uradili, te mu se svete na ovaj način.

ŠPEKULACIJE

I jedno i drugo je, međutim, nije realno. Dodik je, po svemu sudeći, privremeno žrtvovao Radišića, jer njegov SNSD bilježi stravičan pad rejtinga upravo zbog sveobuhvatne i sistemske kriminalizacije i pljačke koju već četiri godine sprovodi vladajuća oligarhija. Jednostavnije rečeno, građani RS konačno su počeli shavatati da imaju posla sa mafijom, jer im je odavno uništen egzistencijalni minimum, svakodnevno stotine ostaju bez posla, preko 40 hiljada penzionera prošli mjesec ostalo je bez značajnog iznosa penzija, jer novca nema i Vlada RS je odlučila da uštedi na boračkim kategorijama... Moglo bi se nabrajati unedogled šta je sve uticalo da februarska istraživanja, koja je naručio upravo SNSD, pokažu dramatičan pad popularnosti te partije i izvjestan poraz na oktobarskim izborima. Očito je da su Dodikovi spin doktori procijenili da samo šok terapija pod radnim imenom “borba protiv kriminala” možda može zaustaviti vrtoglavi sunovrat i vratiti povjerenje građana u mafijašku nomenklaturu. Uz sve to ne treba isključiti ni mogućnost da je Dodik krenuo u akciju spasavanja vlastite kože, a da je Radišić prva žrtva tog projekta. I u toj varijanti, Dodik će zaraditi, jer je sa osumnjičenim u brojnim poslovima, koje će preuzeti.

KONFUZIJA

Potpunu konfuziju dodatno je začinio otvoreni sukob između Ministarstva unutrašnjih poslova RS i Specijalnog tužilaštva RS. Uroš Pena, direktor policije, na dan hapšenja Radišićeve grupe izjavio je da MUP sarađuje sa specijalnim tužilaštvom u ovom slučaju, što su iz te institucije najoštrije odbacili.

Specijalno tužilaštvo cijelu istragu od avgusta prošle godine, pokrenutu na osnovu medijskih izvještaja, vodilo je vlastitim resursima i MUPRS-a nije bio uključen, te nam nisu dostavili nikakvu dokumentaciju ili dokaze”, bio je izričit Ilić. Samo nekoliko časova nakon ove Ilićeve izjave oglasila se i policija, saopštavajući da je protiv Radišića, Cerovca i Bajića podnijela Okružnom tužilaštvu u Banjaluci krivičnu prijavu zbog zloupotreba prilikom preuzimanja akcija “Medicinske elektronike”. Riječ je o istom slučaju zbog kojeg je Specijalno tužilaštvo pritvorilo narečene. Ova skandalozna činjenica potvrđuje paralelizam u organima gonjenja, te potpuni raspad bezbjednosnog i pravosudnog sistema. Ujedno je to i dokaz teškog sukoba između Miodraga Bajića, šefa Specijalnog tužilaštva i Ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe. Bajić je teško išamarao Čađu, a izvori “Žurnala” tvrde da će ubrzo uslijediti i odgovor.

ŠAMARANJE I DŽOMBIĆA

Uz sve ovo treba primijetiti da je Ilić nemilosrdno pomeo i Aleksandra Džombića, ministra finansija, koji je izjavio da je ubijeđen u nevinost Bojana Golića. Na džombićev komentar da vjeruje u nevinost Bojana Golića, Ilić je rekao da mu je ta izjava „malo kontradiktorna“ sa stavom Vlade RS-a iz koje je saopšteno “da vjeruje u istragu Specijalnog tužilaštva RS-a”, te da misli da je to „Džombićevo privatno mišljenje, s obzirom na poznanstvo s Golićem“. Džombić nije sačekao ni da Ilić završi, već je odmah “nevinog” Golića smijenio sa mjesta v.d. direktora IRB i postavio partijsku udarnu snagu Snježanu Vujić. Sam Džombić nije ni pomenuo sopstvenu ostavku, što bi bilo primjereno, jer najmanje što je mogao učiniti nakon Golićevog hapšenja je da se zahvali na povjerenju. Ali kako, kada je i on lično u teškim kriminalnim poslovima sa Radišićem i Dodikom.

HOĆE LI MAGARAC POJESTI VUKA

Dodikovo igranje sa Radišićevom slobodom veoma je opasno po njega samog, jer je ovaj svjedok i saučesnik brojnih zločinačkih poslova zajedno sa premijerom. Posebno se to odnosi na malverzacije sa gradskim građevinskim zemljištem u Banjaluci, odigranim preko njegove firme “Grand trade”. Prema Ilićevim riječima, u istrazi se došlo i do podatka da je Radišićeva firma „Grand trend“, u 2008. i 2009., postala vlasnik velike parcele gradskog zemljišta, od oko 30.000 kvadrata, koja se nalazi u neposrednoj blizini „Medicinske elektronike“, u centru Banje Luke.
Predmet istrage bit će kako je to preduzeće došlo do tog zemljišta u vlasništvu Grada Banja Luka, a već je izuzeta i određena dokumentacija i na tome se radi“, precizirao je Ilić. Veliko je pitanje da li je Specijalno tužilaštvo ovom izjavom prešlo “crvenu liniju”, jer je to zemljište Dodikovo.
Firma Grand trade je ovu super atraktivnu parcelu dobila potpuno nezakonito prije gotovo sedam godina, a ne prije godinu ili dvije, kako to tvrdi Ilić. Ukoliko je tako, a čini se da jeste, vrlo lako je moguće da Dodik opozove cijelu akciju i da sve završi po sistemu »pojeo vuk magarca«.

GRAND TRADE

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa dodeljeno je firmi "Grand Trade" d.o.o. rešenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine. Istim aktom "Grand Trade" bio je obavezan da u roku od trideset dana od pravosnažnosti rešenja uplati u budžet grada naknadu za građevinsko zemljište u iznosu od 4,4 miliona konvertibilnih maraka, kao i rentu u iznosu od 1.129.451,30 konvertibilnih maraka. Naznačena sredstva ovo preduzeće u zadatom roku nije uplatilo, tako da je zemljište trebalo biti oduzeto. Ali ne lezi vraže, to se nije dogodilo, a nakon izbijanja skandala u javnosti, jedna od ovdašnjih banaka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on djelimično plaća obaveze. Kredit je odobrio Aleksandar Džombić, što ga jasno svrstava u ovu hobotnicu.

NOVA NEDJELA

Ni tu nije kraj priče, jer Grand trade je prema rješenju bio dužan u roku od jedne godine od odobrenja izdavanja dozvole za građenje izvesti pretežan dio radova na građevini, to jest izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom. Ni to nije učinjeno, a on i Dodik su u gradnju krenuli tek lani. O kakavom kriminalu se radi svjedoči podatak da pomenuta parcela nikako nije mogla biti dodijeljena Radišiću, jer je jedan njen dio privatno, a ne gradsko vlasništvo. Nekolicina osoba podnijela je tužbe protiv grada, ali ne smiju sa tim izaći u javnost zbog straha od odmazde. Na njihove tužbe niko se nije ni osvrnuo. Uz sve to, Dodik i Radišić su za vrijeme prvog premijerskog mandata laktaškog primitivca opljačkali Lutriju RS. Radišić je u to vrijeme bio direktor te kuće.



AKCIJA »MEDICINSKA ELEKTRONIKA«

Šef Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva Republike Srpske Darko Ilić rekao je da je Radišić početkom prošle godine organizovao kriminalnu grupu, kako bi po znatno nižoj cijeni kupio državni kapital u preduzeću “Medicinska elektronika” u Banjaluci.

Došli smo do saznanja da se Radišić početkom 2009. godine pojavljuje kao zainteresovano lice za kupovinu `Medicinske elektronike`, zbog čega organizuje kriminalnu grupu kako bi stekao pravo kupovine po znatno nižoj cijeni”, rekao je Ilić na konferenciji za novinare u Banjaluci.

On je dodao da je plan grupe bio da se snizi cijena akcija, što su postigli putem malverzacija na berzi uz pomoć Cerovca i Bajića, tada šefova Odjeljenja u IRB.

Kada su to postigli, Radišić podnosi zahtjev IRB za kupovinu državnog kapitala direktnom pogodbom, a direktor IRB Bojan Golić donosi odluku o prodaji državnog kapitala. Pri prodaji firme direktor IRB-a bio je dužan da prikupi podatke o stanju u preduzeću koje prodaje, što nije učinio”, rekao je Ilić. on je još istakao da da to preduzeće ima više zavisnih firmi u kojima je 100-postotni vlasnik, od kojih je jedno i „Medicinska elektronika“ d.o.o. Novi Sad, generalni zastupnik „Simensa“ za Srbiju, a da IRB RS nije uopće ušao u finansijsko stanje tih preduzeća. Takođe, „Medicinska elektronika“ ima i 14.000 kvadrata građevinskog zemljišta u Banjoj Luci, te oko 4.500 kvadrata objekata, a nije izvršena ni procjena finansijske vrijednosti preduzeća koja je znatno veća od prikazane knjigovodstvene, što je iz izvještaja Akcijskog fonda IRB RS-a bilo poznato Goliću koji se ipak odlučio da imovinu preduzeća proda Radišiću za 180.000 KM.


DEBLOKADA

Do prodaje akcija Radišiću, svi računi Medicinske elektronike bili su blokirani. Nakon toga odmah dolazi do njihove deblokade, a Vlada RS odobrava reprogram poreskih obaveza ovoj firmi i to sa maksimalnih 24 mjeseca grejs perioda. Obaveze “Medicinske elektronike” su preko 15 miliona maraka.

 


SUD VIJEĆAO 17 SATI

Okružni sud u Banjaluci je odlučio da Radišiću, Goliću, Katalini i Cerovcu odredi jednomjesečni pritvor. Zanimljivo je da je vijećanje u Sudu trajalo cijelih 17 sati, te da je odluka o pritvoru donesena tek u jedan sat iza ponoći 25. marta. Sve to govori pod kakvim pritiskom je bio sud da se oslobodi bar Golić, direktna veza prema ministru Džombiću, koji ga je i postavio za direktora IRB RS.

Na slobodu je ranije pušten Nikica Bajić, za kojeg se uveliko spekuliše da je svjedok saradnik Specijalnog tužilštva, spreman da sarađuje sa tužilašvom i da im otkrije ključne informacije o ovom slučaju.

 

VIDEO: Ekološka bomba na Igmanu Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektor za skupljanje otpadnih voda na Igmanu i Bjelašnici spriječiti ekološku katastrofu, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijeme

Već godinama stručnjaci koji u izgradnji apartmanskih naselja na Bjelašnici nisu imali finansijsku korist upozoravaju kako će ta gradnja i izdavanje velikog broja upotrebnih dozvola na Igmanu i Bjelašnici, kad tad dovesti do prave ekološke katastrofe.

Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektori za skupljanje otpadnih voda katastrofu spriječiti, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijeme. Tako se kompletna kanalizacija iz hotela Maršal te novoizgrađenih apartmana na Bjelašnici izlijeva iznad izvora, područja koje je vodozaštitna zona, s obzirom da se podzemne vode sa tog lokaliteta spuštaju na Bačevo – jedan od glavnih snabdjevača Sarajeva pitkom vodom.
Zanimljivo je napomenuti da su ovaj video članovi pokreta Dosta dostavili čelnim ljudima Kantona Sarajevo i poslanicima u kantonalnoj skupštini, između ostalih Svetozaru Pudariću, Miri Lazoviću, ministru privrede Abidu Šariću, ali i kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću. Reakcija je izostala. Zbog toga Sedik Selimović, autor videa, kad već vlasti neće, upozorava građane da ni slučajno više ne piju vodu sa, primjera radi, izvorišta na Vrelu Bosne. Na toj lokaciji, koje su prilikom tzv. promocije turističkih ljepota i potencijala, svim zvaničnicima puna usta, tvrdi Selimović, trebala bi stajati tabla sa natpisom: Voda nije za piće.

Kolektori koji su napravljeni 1984. nisu popravljeni kako treba, smatra Selimović, radnik pri ZOI '84, ne čiste se, pa se zbog toga i fekalne vode slivaju u vodozaštitnu zonu.

(zurnal.info)

PROF. DR. IVAN CVITKOVIĆ: Kolegice na pogrešnom putu Profesor Cvitković negira navode kolegica Buljubašić i Duraković, prozivajući ih da nisu provjerile informacije

Nastavljaju se reakcije na tekst o nepotizmu na Fakultetu političkih nauka. Nakon što smo objavili reagiranje asistentica sa FPN-a u kojem Belma Buljubašić i Jasna Duraković navode imena svojih kolega za koje tvrde da su također rodbinskim vezama dobili posao na fakultetu, dobili smo reakciju profesora Ivana Cvitkovića. Profesor Cvitković negira navode kolegica Buljubašić i Duraković, prozivajući ih da nisu provjerile informacije: “Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.”

Ova je tema izazvala pažnju javnosti, a očito i akademske zajednice što je vidljivo i iz reagiranja prof. dr. Ivana Cvitković koje objavljujemo u prilogu.

REAGIRANJE

Poštovani,

U tekstu pod naslovom „Belma Buljubašić i Jasna Durković: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše“, navedena je neistina da sam tetak doc. dr. Dini Abazoviću. Pretpostavljam da su autorice htjele odaslati poruku kako je Abazović, po tom kriteriju, biran za asistenta. Tim povodom, želim istaći:

1.Nitko od moje obitelji nije u srodničkim odnosima s obitelji Abazović unatoč „tvrdnjama većine zaposlenika“, kako navode autorice teksta. Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.

2. Doc. Abazović biran je u zvanje asistenta kao najbolji student sociologije školske 1998/99 god. (ali i ne samo te školske godine; prosjek ocjena 9,4), i ni po kojim drugim kriterijima.

3. Bio bih radostan kada bi mlade kolegice, za isti period boravka na Fakultetu, postigle znanstvene rezultate koje je postigao doc. Abazović. Nažalost, izgleda da su izabrale pogrešan put k tom cilju.

Sarajevo, 25. 03. 2010. god.                                                                                                                                        Prof. dr. Ivan Cvitković

BREZA-REAKCIJA(2): Direktor se ne smije miješati u izbor svog nasljednika

Fehim Čengić, direktor osnovne škole Safvet-beg Bašagić iz Breze poslao je reakciju na naš tekst o izboru direktora ove škole. Na naše navode da je otvoreno bio protiv jednog od kandidata kaže da to direktor škole ne može raditi i da ne može imati utjecaja na izbor direktora. U reakciji ističe ponos učenicima svoje škole i negira da su se nelagodnosti zbog nacionalne pripadnosti porodici Cvjetković dešavali u ovoj školi, što u tekstu nije ni rečeno ali je možda nedovoljno istaknuto da su se te nelagodnosti dešavalo u školi Enver Čolaković.

PISMO FEHIMA ČENGIĆA

Predmet: Izjava,

Osjećam dužnost i obavezu kao direktor OŠ „Safvet-beg Bašagić“ Breza da se oglasim i dam komentar na izjave nastavnice Emice Cvjetković, a koje su objavljene u okviru članka „Može li Hrvat biti direktor“, novinara Semira Mujkića.

Na optužbu da sam kao direktor škole vodio otvorenu kampanju protiv gospođe Cvjetković, te da sam osporavao pravo kandidovanja bilo kome van škole „Safvet- beg Bašagić“ želim da kažem slijedeće:
* Direktor škole nije član školskog odbora, niti ima prava glasa prilikom izbora.
* Direktor škole ne može imati uticaja na pravo bilo koga ko želi da se prijavi na konkurs, niti je to moguće (konkurs je javan,objavljen u dnevnom listu „San“ i svaki državljanin BiH ima pravo da konkuriše).
* U dijelu teksta u kojem gospođa Cvjetković navodi doživljene neugodnosti po pitanju odlaska u Švedsku, te pritisaka na njenu djecu da pišu slovo h tamo gdje čak ni po pravopisu nisu obavezni i sl. nije istaknuto ime škole u kojoj se to desilo.

Zbog mogućih špekulacija izjavljujem da škola „Safvet- beg Bašagić“ nema nikakve veze s tim dešavanjima, jer gospođa nije uposlenica naše škole, niti su njena djeca pohađala istu. Tvrdim da u našoj školi nisu moguća takva dešavanja.
* Na Nastavničkom vijeću održanom dana 23.03.2010. godine, kao direktor škole dobio sam podršku cijelog kolektiva da uputim ovaj demant i da u svoje ime, kao i u ime svih uposlenih u školi, izjavim iskreno žaljenje što gospođa Cvjetković smatra da nije dobila podršku većine samo zbog svoje nacionalne pripadnosti.
* Škola „Safvet-beg Bašagić“ ponosna je na svoje učenike i kolektiv, a posebno na rezultate u odgojno obrazovnom radu.
* Ne želimo naglašavati nacionalnu strukturu kolektiva jer nam to nije nikada bilo važno, važno je znati da naš kolektiv čine ljudi i nadamo se da će to i drugi shvatiti.

Direktor škole

Čengić Fehim,prof.

(zurnal.info)

BELMA BULJUBAŠIĆ I JASNA DURAKOVIĆ: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše

Asistentice na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Belma Buljubašić i Jasna Duraković reagirale su na naš tekst o nepotizmu na njihovom fakultetu i pritom navele nekoliko primjera koji ppotvrđuju našu konstataciju kako je ova visokoobrazovna institucija, prije svega, dobro razvijen porodični biznis

Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Na poziv da se čitaoci Žurnala uključe u naše istraživanje o nepotizmu na fakultetima očekivali smo da nam se, prije svih, jave studenti sa Sarajevskog univerziteta. Vjerovali smo da bi na ovu temu mogli reagirati i roditelji studenata, ili oni koji su nedavno završili svoje studiranje i dobro su upućeni o stanju na sarajevskim fakultetima... Naravno, ova tema je potencijalno interesantna i svim stručnjacima koji su pokušali da se zaposle na nekom od fakulteta u Sarajevu, ali nisu prošli zbog nedostatka “akademske tradicije”, kako taj kriterij naziva profesor Hidajet Repovac. Nažalost, osim nekoliko komentara na ovu pojavu niko od direktno ugroženih se nije javio. Ali smo zato dobili više nego interesantno reagiranje od asistentica sa Fakulteta političkih nauka Belme Buljubašić i Jasne Duraković koji u cjelosti prenosimo u dodatku ovog teksta. Asistentice, autorice ovog reagiranja, ne negiraju navode iz našeg teksta ali nam zato skreću pažnju na greške koje zaista smatramo ozbiljnim propustima i zbog toga se iskreno izvinjavamo našim čitaocima. Uz nadu da ćete nam oprostiti ove greške, pozivamo vas da uživate u ovom iscrpnom insajderskom izvještaju o nepotizmu na FPN-u.

REAGIRANJE

Poštovani gospodine Karić,

Svrha ovog maila nije da demantujemo ono što ste napisali u vezi nas i našeg rada na Fakultetu političkih nauka, već da Vam skrenemo pažnju da je Vaš tekst veoma štur informacijama.

Naime, u oba slučaja tačno ste napisali ko su naši roditelji, ali imate i manje greške. Belma Buljubašić radi na FPN od 2006. (dakle, ne odnedavno) i nije asistent profesoru Stjepanu Šimiću već tri godine, a predmet Novinarstvo u mass medijima odavno ne postoji.

S obzirom da je tekst koji ste napisali mjesavina dva članka koja su izasla u Danima i Slobodnoj Bosni prije nekoliko godina, vidljivo je da niste ništa novo napisali, već ste uglavnom prepisali.

Međutim, zaboravili ste pomenuti i ostale slučajeve nepotizma, a kojih je uistinu i previše na našem fakultetu.

Evo, mi ćemo Vam pomoći. Naglasićemo da ne govorimo o kvalitetu rada naših kolega, već ovo naglašavamo zato što smatramo da je  tako ispravno. Ako već nas dovodite u ovaj kontekst, red je da spomenete i druge.

Dakle:

Tetak Asima Mujkića je prof. Omer Ibrahimagić, otac Dine Abazovića, Mirsad, također je predavač FPN-a, a prof. Ivan Cvitkovic čiji je Dino Abazović bio asistent je njegov tetak, prema tvrdnjama većine zaposlenika.

Također, tu su i Borjana Miković, kćerka Milanke Miković (profesorice na Odsjeku za socijalni rad), Emir Vajzović, sin Hanke Vajzović (šefice Odsjeka za žurnalistiku), Osman Sušić, sin Hasana Sušića, Sanela Bašić Čekić ( stric joj je Smail Čekić), a pomenuću i Jelenu Brkić Smigoć, kćerku Miljenka Brkića, profesora na Filozofskom fakultetu, te Nedžmu Džananović, kćerku bivšeg dekana Fakulteta islamskih nauka, Ibrahima Džananovića.

Također, dugododišnji profesor na predmetu Statistika i demografija, Hasan Zolić, koji je odnedavno u penziji, bez ikakvog konkursa angažovao je svog sina kao saradnika u nastavnom procesu. I profesor Ćamil Huseinbašić je bez provedene procedure angažovao svog sina Samira Huseinbašića u nastavni proces.

Osim toga, veliki broj radnika (od spremaćica pa do administracije) je u rodbinskoj vezi sa nekim od zaposlenika na Fakultetu političkih nauka.

Dakle, ne radi se o našoj sujeti, već mislimo da bi jedan glavni i odgovorni urednik trebao detaljno i sveobuhvatno provjeriti ono o čemu piše.

Također, Ferid Buljubašić nije zastupnik u Skupštini Sarajevskog kantona, a to svakako možete provjeriti kad već niste.

Srdačan pozdrav,

Belma Buljubašić i Jasna Duraković

BREZA - REAKCIJA: Kako mi je pobjegla direktorska fotelja Na adresu redakcije stiglo je pismo Ahmeda Karamuta, nastavnika informatike iz brezanske škole Safvet-beg Bašagić u kojem tvrdi da je magazin Žurnal o njemu pisao “neistinite činjenice” u tekstu o izboru direktora u ovoj školi. Moramo priznati da se slažemo sa nastavnikom i kandidatom za direktora Karamutom kada kaže da smo u tekstu navodili činjenice koje po svojoj definiciji ne mogu biti neistinite.

 

U svakom slučaju nastavnik informatike nije se morao trošiti šaljući pismo poštom jer je tekst moguće komentarisati direktno, a naši službeni e-mailovi su ispravni, provjerili smo za svaki slučaj. Bolje od toga, mogao se udostojiti razgovarati sa nama prije pisanja teksta, što smo ga ljubazno zamolili a on odbio uz opravdanje da ne vjeruje novinarima.

Prije nego što je demantirao naše “neistinite navode”, Karamut je stao u odbranu svog šefa, direktora Fehima Čengića. Tvrdi da nam je osoba od koje smo dobili informaciju da direktor nije u školi “podvalila apsolutnu neistinu”. Informaciju smo dobili od sekretara škole, pa ako je direktor Čengić zaista bio u školi onda to može značiti samo da je namjerno izbjegao razgovor ili da nas je njegov sekretar slagao.

U drugom dijelu pokušaja demanta Karamut tvrdi i dokazuje da ima pravo učestvovati na konkursu!? U tekstu kojeg pokušava demantovati nigdje nije navedeno da on ne ispunjava uslove konkursa. Ono što su potvrdili svi članovi Školskog odbora jeste njihova dilema da li Karamut ispunjava uslov neprekidnog petogodišnjeg staža. Njegova tvrdnja da “stručni ispit, broj godina radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru...”, u najmanju ruku je čudna. Ako stručnost i sposobnost nisu važne, šta jeste? Možda nacionalnost ili stranačka pripadnost?

Karamut vrlo pažljivo tvrdi da “za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole” nije prijetio nikome. U našem tekstu nije izričito navedeno vrijeme “prijetećih” prepiski sa kolegama. U interesu nastavnikove “časti” bolje bi bilo ne objaviti pismo suprugu Alme Frljak, nastavnice ove škole, od prije dvije godine.
-
Mom suprugu je poslao pismo i protokolisano je u školi, gdje ga možete naći – potvrdila nam je danas Frljak i dodala da ona nije pismo okarakterisala kao prijeteće i da ne stoji iza tih riječi: Zapravo ne znam ni ko Vam je to rekao i ne želim ni s kim nikakav spor, jer mi to moje zdravlje ne dopušta.

Ovu informaciju provjerili smo sa nekoliko izvora i ona je tačna. Ali, ako je to potrebno, načinićemo i dodatni napor i potražiti kopiju spornog pisma. Nadamo se da će rukovodstvo škole biti ljubazno da nam ga ustupi.

Čitajući ostatak demanta, umjesto ispravki, samo su potvrđene naše sumnje da je direktorsko mjesto već bilo namijenjeno Karamutu.

Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju”, objašnjava Karamut svoju žal što nije došao u priliku da uljepša i poboljša školovanje brezanskim mališanima.

Kaže da nije bilo “pravde i poštenja” jer Frljak nije “prenijela volju svoje baze”, odnosno nastavnika koji su većinom glasali za njega. Čini se da je Karamut pomiješao izbor predsjednika sindikata škole kojeg biraju nastavnici i direktora kojeg samostalno bira pet članova Školskog odbora.

Dakle, radi se o vrlo neobičnom demantiju koji, uglavnom, potvrđuje sve navode iz našeg teksta. Ipak ćemo ga objaviti i to zato što se radi o zabavnom štivu. Roditeljska pažnja: obratite pažnju na pismenost ovog prosvjetnog radnika!


PISMO AHMEDA KARAMUTA

Poštovani gospodine Mujkić, u članku Žurnal online magazina koji je objavljen 20. marta 2010. godine, a pod nazivom: “BREZA: Može li Hrvat biti direktor” i čiji ste Vi autor navedeno je nekoliko neistinitih činjenica. Evo vam primjer jedne neistinite činjenice. Citiraću vaš navod u članku: “Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.”. Dakle, ustvrdili ste da se direktor škole nakon džume nije vraćao na posao. Lično sam svojim očima vidio direktora kako zajedno sa sekretarom škole oko 15,30 sati napušta školu. Moguće je da meni ne želite vjerovati, ali ima u našoj školi video nadzor i lahko se može provjeriti ova činjenica. Ovim ne želim da pravdam i branim direktora škole, neka se sam pravda i brani ako mu je stalo do njegovog ljudskog dostojanstva, ali želim da vam skrenem pažnju da vam je osoba koja vam je dojavila da se direktor škole nakon džume nije više vraćao u školu podvalila apsolutnu neistinu. Nakon navedenog logično se nameće samo od sebe sljedeće pitanje: Da li su i informacije koje su se pojavile o meni u vašem članku i koje ste dobili od drugih, a ne od mene, da li su i te informacije istinite ili neistinite?

Dakle, ovim zahtjevom želim da branim svoje ljudsko dostojanstvo od netačnih navoda koji su se pojavili o meni u vašem članku. Citiram vaše navode u članku: “Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu...” Odmah na početku da razjasnimo da li sam imao pravo učestvovati na konkursu za direktora škole. Prilikom posjete kantonalnog inspektora za obrazovanje našoj školi u petak, 19.03.2010. godine zamolio sam sekretara da prenese inspektoru moju želju, da nakon obavljenog posla zbog kojeg je došao u školu, da želim razgovarati sa inspektorom. Kada sam pozvan na razgovor sa inspektorom u kancelariji direktora je bio prisutan samo još jedan nastavnik naše škole koji je također pitao nešto inspektora vezano za sebe. Pred tim nastavnikom, na moje insistiranje da mi pojasni da li su postojale zakonske smetnje za moju kandidaturu za direktora škole, inspektor mi je rekao da nisu postojale nikakve zakonske smetnje, te da ako želim ponovo imam pravo konkurisati u ponovljenom konkursu za direktora škole. Dakle, ako ne vjerujete meni možete zatražiti od mene ime i prezime prisutnog nastavnika kao i njegov kontakt telefon i provjeriti gore navedene činjenice. Možete direktno kontaktirati i kantonalnog inspektora za poslove obrazovanja, te također i kod njega provjeriti gore navedene činjenice. Znači, sve činjenice u vašem članku, a koje ste naveli za moj stručni ispit, broj godina mog radnog iskustva i slične stvari nisu relevantne za konkursnu proceduru i ispunjavanje općih i posebnih uslova konkursa, te nisu bile zakonska smetnja što sam bio kandidat za direktora škole u prvom konkursu, te neće biti zakonska smetnja ako želim biti kandidat za direktora škole u drugom tj. ponovljenom konkursu.

Sve gore navedeno nije uopće vrijedno trošenja mog i vašeg vremena ili vremena čitalaca Žurnal online magazina, ali činjenica da sam u vašem članku okarakterisan kao “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, te kako “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” zahtijeva moju reakciju. Smatram da ste tim navodima neprovjereno i neopravdano ukaljali moju čast pred čitaocima Žurnal online magazina. Ovdje odgovorno tvrdim, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, da za vrijeme trajanja procedure za izbor direktora škole nisam ni jednog člana Školskog odbora pa time ni Almu Frljak čak ni kontaktirao, pa ni molio, a ne daj Bože da sam nekoga od njih ucjenjivao ili prijetio im kako bi meni dali svoj glas. Svi su punoljetne i pametne osobe, dali su svoj glas za kandidata za koga su smatrali da bi bolje obavljao dužnost direktora škole. Hvala onim članovima Školskog odbora koji su prenijeli volju svoje baze i meni dali svoj glas, a ne zamjeram ni onim članovima Školskog odbora koji su glasali protiv mene. Nisam dobio potrebna tri glasa Školskog odbora kako bih sjeo u direktorsku fotelju. Izgubio sam nedostajući treći glas Alme Frljak koja nije htjela prenijeti volju 61,4% zaposlenih škole koji su glasali za mene prilikom tajnog izjašnjavanja o prijavljenim kandidatima. Moja protivkandidatkinja je dobila 19,3% glasova zaposlenih naše škole dok je isti toliki procenat tj. 19,3% bilo suzdržanih. Eto vidite i sami da je bilo pravde i poštenja ja sam trebao biti prvorangirani kandidat za direktora škole. Ne da mislim nego kao što vidite čiljenično vam dokazujem i smatram da sam oštećen daleko više od bilo koga u ovoj konkursnoj proceduri za izbor direktora škole, pa opet ne optužujem nikoga pa ni gospođu Frljak Almu.

Dakle, da zaključim ovaj zahtjev. Gospodine Mujkić zamjeram vam što ste me u vašem članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”, a apsolutno sam siguran da nemate nikakve dokaze za to. Sami ste naveli da “Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege” što znači da Vi ne posjedujete nikakve dokaze o tim prijetnjama kojih naravno nije ni bilo. Na osnovu čega i kojih dokaza ste me onda u svom članku okarakterisali kao “kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama”. Ja vas stoga gospodine Mujkić pozivam da demantirate te sporne dijelove vašeg članka, a ako kojim slučajem imate bilo kakve dokaze da sam ja “kandidat koji otvoreno prijeti svojim kolegama” da ih javno objavite. U slučaju da ne demantirate gore navedene navode, ja ću najvjerovatnije kod nadležnog suda tužiti gospođu Frljak Almu za uvredu časti, a vaš članak i vas kao autora informacije pozvati za svjedoke u svojoj tužbi.

U prilogu vam dostavljam vaš članak.

S poštovanjem !

Karamut Ahmed

(zurnal.info)

UKLJUČITE SE: Nepotizam na fakultetima - Katedra u naslijeđe (1)

 

Univerzitetski profesori vole da su im “djeca na oku”, pa zapošljavaju svoje potomke na fakultetima na kojima oni predaju. Neki su sigurniji ako im djeca asistiraju, drugi zapošljavaju svoje supruge, treći prijatelje... Provjerili smo ko su i šta rade zaposleni profesori i asistenti na familijarno-jaranskom preduzeću zvanom Univerzitet u Sarajevu. 

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

 

Ismet GrboKada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Hasan ČengićZa vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

Hidajet RepovacNo, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Nijaz DurakovićPrilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.


(zurnal.info)

BREZA: Može li Hrvat biti direktor Nastavnica iz Breze Emica Cvjetković kandidovala se za direktora osnovne škole da vidi može li kao Hrvatica postati direktorom škole u gradu gdje su u većini Bošnjaci. Na sve načine joj se otežavalo da uopšte učestvuje u izboru a kada je postalo jasno da ima šanse da pobijedi, konkurs je poništen bez objašnjenja i mogućnosti žalbe

 

Emica CvjetkovićNastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

 

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-DžafićVelida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?Osnovna škola Safvet-beg Bašagić

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

 

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

PO ŠUMAMA I GORAMA DODIKLANDA: Kriminalno pošumljavanje Kipra Obrazac je jednostavan-drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada

Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.


HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.


MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.