Istraga

SELVEDIN AVDIĆ: Graditelj zidova Rajko Vasić

Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice

Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić - napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:

- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.

Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...

Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci. Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja.

Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.

Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.


O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.

O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.

O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.

O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.

O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.

O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.

O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.

O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.

O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.

O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti

O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.

O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.

O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.

O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.

Springsteenovac među maloljetnicama

Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.

DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.

 (zurnal.info)

BUDŽET ZA POČETNIKE: Uzmi invalidima, daj parlamentarcima

 Poslednja stvar koju su poslanici Parlamenta Federacije BiH učinili prije odlaska na (ne)zasluženi godišnji odmor, bilo je nevoljko prihvaćanje vladinog prijedloga rebalansa budžeta.

Da bi se ispunio ključni zahtjev međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za dobijanje svježeg novca, FBiH je morala skresati ovogodišnji budžet za 226 miliona maraka, uz smanjenje izdvajanja za ratne i civilne invalide i plata svim državnim službenicima koji se finansiraju iz budžeta FBiH.

Teret svođenja budžetske potrošnje na nivo, koji FBiH sebi realno može priuštiti, uglavnom su podnijeli invalidi, izbjeglice i civilne žrtve rata.

Kada se gleda u apsolutnom iznosu, najveći rezovi su napravljeni kod ratnih vojnih invalida kojima će umjesto planiranih 335,1 miliona maraka, biti na raspolaganju 33 miliona maraka manje


Ipak, ako se gleda procentualno smanjenje, rebalansom budžeta najviše će biti oštećene civilne žrtve rata kojima je planirani iznos skresan za više od trećine, sa 38,5 miliona maraka na 25 miliona maraka.


ZA VILU NA JADRANU 85.000 MARAKA

I dok se zarad štednje rezalo na troškovima za socijalno najugroženije kategorije, u novom budžetu našle su se i stavke koje uopšte nisu bile predviđene na početku godine.

Tako će održavanje vile Vlade FBiH na lijepom plavom Jadranu, u Trpnju, koštati ove godine 85.000, neplaniranih, maraka. Ima se, može se.

Među novim troškovima, našla se i stavka za nabavku opreme za Vladu FBiH, za šta je prvobitno bilo planirano 10 hiljada maraka, ali su kreatori budžeta na kraju zaključili da to i nisu neke pare, pa su ovu stavku podigli na pola miliona maraka.

Najzanimljiviji dio novog budžeta su s stavke koje se odnose na plate adminstracije.

 

ZA PLATE ČINOVNIKA 226 MILIONA MARAKA

 

Prema prijedlogu Vlade FBiH, državni službenici tokom naredne tri godine, na koliko je potpisan stand by aranžman sa MMF-om, imali bi plate “zakovane” na nivou iz decembra prošle godine i još umanjene za 10 posto.

Iako se najavljuje smanjenje plata administraciji, u izmjenjenom ovogodišnjem budžetu ovo smanjenje se ne vidi. Umjesto smanjenja, iznos za plate zaposlenih je čak povećan u odnosu na plan s početka godine, i to za okruglih 10 posto, odnosno 19,3 miliona maraka. Tako će se državni činovnici nekako morati uklopiti u 226,8 miliona maraka koliko je planirano za njihove plate i naknade.


             Troškovi za plate i naknade zaposlenih u administraciji FBiH

Iako u životu običnog čovjeka uredi predsjednika FBiH i njegova dva potpredsjednika nemaju ama baš nikakvu ulogu, u budžetu Federacije oni zuzimaju značajno mjesto, ili preciznije značajnu sumu. Jedino vidljivo opravdanje njihovog postojanja nazire se u smanjenju nezaposlenosti u FBiH, pošto ova tri ureda zajedno imaju 41 službenika. Dobra vijest je da broj uposlenih u ovom slučaju manji od planiranog, jer ih je trebalo biti 46.


KOLIKO KOŠTAJU PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI FBIH

Ako i nije baš jasno šta u stvari rade zaposleni u uredima predsjednika i potpredsjednika FBiH, zna se koliko će koštati ove godine. Iako je prvobitno bilo planirano da ovaj trošak u ovoj godini iznosi 790 hiljada maraka, rebalansom budžeta ta je suma podignuta na 1,2 miliona maraka. To što je broj zaposlenih na koncu bio manji od planiranog broja, nije imalo nikakvog uticaja na konačan iznos. Zaposlenih manje za pet a za plate se troši pola miliona maraka više od planiranog!?

Dizanjem ruku za rebalans budžeta, poslanici u Parlamentu FBiH galantno su izdvojili i 200 hiljada maraka, koje nisu uopšte bile predviđene na početku godine, za “sekretarijat nacionalnog fiskalnog vijeća”.

Fiskalno vijeće BiH po funkciji čine, državni i entitetski premijeri i ministri finansija, guverner Centralne banke BiH i direkotr Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Svako od njih već ima svoj kabinet, sa sekretaricama, savjetnicima, vozačima, koji su već plaćeni iz budžeta, pa je potpuno nejasno kakav tu ima dodatni trošak.

MILION MARAKA VIŠE ZA PARLAMENTARCE

Ni sami parlamentarci nisu loše prošli prilikom rebalansa budžeta. Iako su drugima smanjivali naknade i plaće, kada se radi o njima samima pokazali su zavidnu velikodušnost. Za plate zaposlenih u oba doma parlamenta FBiH, što uključuje i poslanike kojima je stalni posao zastupanje narodnih interesa, ove godine biće izdvojeno 9,1 miliona maraka, što je gotovo milion maraka više od planiranih 8,12 miliona maraka.


Usvajanjem rebalansa budžeta, priča o smanjenju javne potrošnje u FBiH tek počinje. Papir trpi sve, pa tako i radikalno smanjenje socijalnih izdvajanja te manje plate administraciji, a kako će na to reagovati oni koje to direktno pogađa vidjet će se već narednog mjeseca. Naročito zbog činjenice da je novi premijer FBiH, Mustafa Mujezinoć, svakome obećao ono što je tražio: MMF-u da će se smanjiti naknade ratnim vojnim invalidima i plate administraciji, dok je istovremeno boračkim udruženjima i sindikatima državnih službenika obećavao da pojedinačna primanja neće biti smanjena. Kako u praksi pomiriti ova dva suprotna obećanja za sada zna samo premijer Mujezinović..



Ko je lažirao budžet FBiH

Paradoks, da se državnim službenicima najavljuje smanjenje sadašnjih plata a da se istovremeno iz budžeta izdvaja više novca za ovu svrhu od planiranog na početku godine, pokušao je objasniti federalni ministar finansija i zamjenik premijera, Vjekoslav Bevanda.

Objašnjenje koje je ponudio ministar Bevanda, u suštini se svodi na to da je na početku godine, kada je usvajan budžet FBiH, Vlada FBiH na čelu sa tadašnjim premijerom Nedžadom Brankovićem, svjesno u budžetu navela manji iznos novca za plate administracije nego što je realno bilo potrebno.

Sada, kada je došlo vrijeme svođenja računa, pokazalo se da taj prvobitno planirani iznos nije dovoljan čak ni za isplatu umanjenih plata državnim službenicima, a pogotovu ne bi bio dovoljan da su plate ostale na dosadašnjem nivou.

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na početku godine svjesno lagala Parlamentu FBiH koji je usvajao predloženi budžet navodeći neistinite podatke o visini realnih troškova za plate državne administracije, što bi se moglo smatrati i kao krivotvorenje.

Lijepo je od ministra finansija što nam je konačno objasnio paradoks da za smanjenje plate treba više novca nego što je bilo planirano za stare, veće plate. Problem je jedino što Parlamentu i javnosti to nije rekao onda kada je trebalo, pa ga njegovo ćutanje realno čini aktivnim saučesnikom u ovoj prevari, bez obzira na to što se lično nije slagao sa takvim potezom.

(zurnal.info)

Odjeci Reisovog govora u Istanbulu: Mahaluša koja koketira sa Turskom

 Na seminaru za imame u Istanbulu reis Cerić se zahvalio Evropi za osvještavanje i za pomoć “da shvatimo šta moramo raditi”. U mini anketi pokušavamo dešifrirati Cerićevu poruku.


Na tradicionalnom predramazanskom seminaru za glavne imame bošnjačke dijaspore koji se održavao u Istanbulu, reisu-l-ulema Mustafa Cerić govorio je o situaciji u BiH.

- Ovo je vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja unatoč pritiscima iz Brisela da nismo vrijedni njihovog povjerenja u pogledu slobodnog kretanja po Evropi. Žao nam je što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo što moramo raditi, poručio je reis Cerić iz Istanbula.

Magazin Žurnal je napravio anketu sa javnim ličnostima u Bosni i Hercegovini.

Pitanja:

  1. Može li reis Cerić govoriti o evropskom putu?

  2. Šta je mislio pod “ Evropa nas je osvjestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi”?

  3. Ima li BiH alternativu osim Evrope?


Svetlana Cenić: Neumjesno miješanje

1. O Evropi ne može niko govoriti osim naroda ove zemlje, pa ni političari koji su nas uvalili u ove probleme. Šta ima reis Cerić da govori, mi trebamo shvatiti da smo sekularna država, i mislim da je neumjesno da se bilo koji vjerski službenik miješa u te stvari.

2. Kao što sam rekla, vjerski autoriteti se ne trebaju mješati, a šta je mislio tom izjavom, pitajte reisa jer bi on trebao znati šta je mislio reći.

3. Alternativa postoji. Evo može se recimo napraviti asocijacija zemalja okruženja koje bi činile jak blok. Time bi se moglo postoći mnogo, a ne kao sada da nas Evropa gleda kao tetku u ormaru koja je nesposobna da se sama o sebi brine.


Asim Mujkić: Neosnovano i neproduktivno

1. Svako ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i reis Cerić koji je vrhovni poglavar IZ u BiH. Međutim, govoreći samo za jedan narod i u korist jednog naroda je neosnovano, neproduktivno i nikome ne donosi koristi.

2. Ne bih mogao kometarisati šta je reis mislio kada je to izjavio.

3. BiH je jedina alternativa upravo Evropa, i ne vidim drugih načina da napredujemo nego kroz Evropsku uniju.

 

Rešid Hafizović: Pogrešna i pogubna razmišljanja

1. Ja se sa reis Cerićem ne slažem po mnogim pitanjima. Smatram da je reis posljednja osoba koaj bi se trebala baviti ovim pitanjima. Mi imamo cijelu bulumentu ljudi koji su dobro plaćeni da rade taj posao i da se brinu o evropskom putu BiH. To jednog vjerskog službenika ne bi trebalo toliko ticati.

2. To može aludirati na koketiranje i podilaženje Turskoj, budući da i ona ima velike probleme sa EU, pa se ide logikom da se mi priklonimo Turskoj, ako već ne možemo Evropskoj uniji. Ali nekako mislim da je to reis govorio iz bijesa zbog već dobropoznatog problema s vizama.

3. Nama nema druge alternative osim EU, i to mora biti jasno. Bilo koje drugo razmišljanje po mom sudu je pogrešno i pogubno.


Fra Mile Babić: Nedopustivo miješanje u politiku

1. Kod nas je uobičajeno da se religija miješa sa politikom, a mislim da je to nedopustivo i da konačno u praksi treba odvojiti te dvije stvari. Mustafa ef. Cerić, ali i drugi vjerski lideri koji to uporno rade ne bi trebali da se miješati u politiku, a kod nas je to postalo na žalost uobičajeno i normalno.

 2. Pod tom izjavom bi se moglo svašta pomisliti, ali ću to ostaviti nekome drugome na razmišljanje.

3.Kakva alternativa, pa mi pripadamo Evropskoj uniji. Međutim, tu postoje birokratske kočnice, a krivce za to znamo.

 

Enver Kazaz: Poluobrazovan čovjek

1. U sekularnim društvima, pravo govora ima svako, pa i reis Cerić i svi ostali vjerski službenici. Međutim, ovdje se radi o politizaciji religije, u svrhu pribavljanja moći. Bit ću konkretan, reisa Cerića ne zanimaju Bošnjaci ni najmanje, on koristi sekularni prostor za jačanje svoje moći. Radi se o običnom prevarantu i poluobrazovanom čovjeku koji istupa samo kada je njemu potrebno.

2. To bi trebalo značiti da se mi sada priklonimo Turskoj. Ovim gestom Mustafa Cerić izražava mržnju prema Zapadu, s ciljem islamocentriranja svojih vjerenika. A s druge strane na tom istom Zapadu poput kakve mahaluše samo klima glavom. Zbog toga je on i dobio nagradu Kissingera, najzlobnijeg ideologa modernog doba.

3.I kada bi Bosna i Hercegovina imala alternativu ne bi je smjela iskoristiti zbog neoliberalnog kapitalizma. Mi bismo tada postali kao neke zemlje Afrike, tj. “divlja drugost”. Bili bi potpuno izolirani.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić STAV Estradni borci Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade

 

Kada su u Udruženju demobilisanih boraca Bosansko – podrinjskog kantona čuli kako Almir i Adis, na bini Festivala prijateljstva u Goraždu, pjevaju motaj, smotaj, odmah su posumnjali u njihov patriotizam. To se desilo taman kada sam pomislio da nakon incidenta na sličnom festivalu više niko ne može posumnjati u dobre namjere benda Dubioza kolektiv.

Podsjetimo, nekoliko budaletina bacilo je kamenje na pozornicu festivala Ex Yu rocks kod Banja Luke, jedan je pogodio basistu, pa su muzičari morali napustiti binu. Ali nisu izgubili smirenost... Brano Jakubović je izjavio da je koncert počeo fenomenalno, ali da je pet kretena sve uništilo bacajući kamenje.

- Apsolutno nas ne interesiraju, svi smo postali taoci nečije gluposti.

Organizatori festivala govorili su da su tužni zbog ovog incidenta i narednog dana svim posjetiocima podijelili narukvice sa sloganom Spusti kamen! ne bi li i na taj način pokazali da osuđuju takve agresivne ispade.

Obe strane, iako direktno oštećene zbog incidenta, uspjele su sačuvati zdrav razum i pokušale spriječiti da iz besmislene provale nasilja neko pokupi političke poene.  Ali, čini se da je kod nas nemoguće spriječiti taj sport. U medijima se pojavila informacija da su nasilnici počeli skupljati kamenje čim su čuli sample Ovo je Bosna i Hercegovina. Ne znamo uz pomoć kakve analize ili ankete se došlo do ovog saznanja. Znamo da agresivcima nije potrebno mnogo da podivljaju. Nekada je za to dovoljan drugačiji dres, seksualna orjentacija, religijsko opredjeljenje, nekada baš ništa, ponesu ih dosada, frustracija i višak adrenalina.

Našim nacionalistima se veoma dopao ovaj detalj, bio on tačan ili ne.  Jedni su tvrdili da je sample nepotrebna provokacija za stanovništvo kojem su još svježe uspomene na rat, a drugi su jedva dočekali da primjete kako su te reakcije protjerivanje Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, pa posegli za sjećanjima na genocid i etničko čišćenje. Takvi su naši nacionalisti, ni njima ne treba mnogo da podivljaju, nekada je u pitanju nesporazum oko pljačke državne imovine ili raspodjele vlasti, katkad oko prebrojavanja leševa, a tokom zatišja dovoljna im je i kakva lažna informacija.

- Ono što nas pogađa više od samog incidenta je način na koji pojedini mediji, željni senzacija u vidu krvavih glava i plemenskih sukoba, insistiraju isključivo na nacionalnoj pripadnosti ljudi "umiješanih" u ovu priču, da bi im to služilo kao još jedan dokaz za generalizacije po kojima se o čitavim narodima sudi na osnovu nekolicine radikaliziranih pojedinaca – napisali su u svom saopštenju, objavljenom u Žurnalu, članovi benda Dubioza kolektiv.i

Zaista sam smatrao da će nakon ovakve reakcije dobre namjere benda Dubioza kolektiv biti neupitne. Naravno, kao i mnogo puta do sada gorko sam se prevario. Ovaj put razuvjerila me nekakva Umjetnička komisija boračkog udruženja iz Goražda koja je pažljivo analizirala tekst pjesme Blam Blam, u njemu pronašla sumnjive antidržavne elemente i zaključila: Patriotizam pada u vodu nakon pjesama u kojima se djeci poručuje: "Motaj, smotaj".

Kada su profesionalni nekadašnji borci u zdravlju i veselju pronašli pogodne krivce, uočili su da je bend Dubioza kolektiv kriv i za tešku situaciju u kojoj se nalaze njihovi saborci.

- Smeta mi i što se značajna sredstva izdvajaju za ovakve i slične bendove, a umanjuju se prihodi boračkim populacijama – izjavio je jedan od njih.
Protjerivanjem hašišara svi problemi u Goraždu su riješeni,
mladi će se ukloniti sa ulice, dileri se prebaciti na eko privredu, ratni profiteri će se pokajati, bivši borci zaposliti... I, mirna Bosna. A Dubioza neka svoje stihove Šareni marketinški zidovi srama / prazna obećanja su najbolja reklama / na stolu komad hljeba, u snovima salama / sve u ime zakona, čist profit i zarada i Zašto ratni invalidi žive ko jadnici, pjevaju onima koji ne znaju čitati između redova.

Boračke organizacije u Bosni i Hercegovini su konzervativna udruženja jako zainteresirana za muzička dešavanja, poput gostovanja Lepe Brene ili Bijelog dugmeta, što ih smješta na poziciju između Islamske zajednice i nekakve estradne udruge. Njihovi predstavnici, koji za svoje ratne zasluge i danas primaju platu, usko su povezani sa strankama na vlasti i to ne treba posebno dokazivati. (Onima kratkog pamćenja pomenućemo samo podršku bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću, uplašenom zbog bezazlenog grafita na fasadi zgrade u kojoj je ukrao stan ili bivšem kantonalnom premijeru Samir Silajdžiću kojem je smetao huk protesta ispod prozora.) Kako, inače, drugačije, objasniti njihovu šutnju na bezbroj afera, pljački državne imovine ili kršenja ustava i ljudskih prava koje naše vlasti svakodnevno čine? Kako objasniti da im smeta refren pjesme koju nisu razumjeli, a da im ne smeta što su ratni profiteri, ubice i kriminalci sahranjeni na Kovačima zajedno sa njihovim poštenim saborcima? Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade?

Profesionalni demobilizirani borci probude se iz svog autističnog sna u državnim jaslicama samo kada su im ugrožena njihova prava, kasne im primanja ili se režu povlastice. U svakoj drugoj situaciji ugodno sarađuju sa vlastima. S druge strane, Dubioza kolektiv su sasvim društveno angažirani, sa jasnim ciljem koji je Brano nedavno precizirao u jednom intervjuu: Samo želimo da promovišemo normalan život koji svaki građanin ove zemlje zaslužuje, bez obzira iz kojeg dijela BiH jesu, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.

Ako bi se ponašali kao predstavnici boračkih udruženja trebali bi da brinu samo o problemima autorskih prava, piraterije i slobodnog tržišta. Trebali bi da pišu pjesme o širokom Sarajevu, prstenu i lancu na Bosancu, da revu turbo sevdalinke na stranačkim skupovima... Naprotiv, oni su angažirani na prostoru čitave BiH, ignoriraju entitetske i kantonalne granice, kažu šta treba onom ko to zaslužuje, bez obzira na rizik...

Kao što vidimo, ovdje se radi o hrabrosti i kukavičluku, kolaboracionistima i patriotama, egoistima i humanistima. Normalno je da se nalaze na različitim stranama. Sve ostalo nije normalno.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH

Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...

Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.

Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!

Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...

Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...

Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.

 

(zurnal.info)

Korupcija u građevinarstvu: 176 stanova za načelnika...

Tokom dvogodišnje izgradnje nove zgrade Općine Ilidža i poslovnog centra prekršeni su skoro svi kriteriji javnog konkursa. U zamjenu za novu zgradu načelnik ove općine Amer Ćenanović poklonio je kompaniji ANS Drive atraktivno zemljište u centru Ilidže i omogućio izgradnju sporne stambene zgrade. Ovaj slučaj je savršen primjer sprege lokalnih političara i moćnih građevinski firmi

Načelnik sarajevske općine Ilidža Amer Ćenanović omogućio je kompanijama ANS Drive, Unipromet i EGW više nego povoljnu izgradnju tržnog centra i spornu izgradnju stambene zgrade. Poklanjajući atraktivan komad zemlje u samom centru ove općine Ćenanović je zauzvrat tražio izgradnju nove i blistave administrativne zgrade za sebe i radnike Općine te navodno sve njene stanovnike.

Po cijeni od oko 70 maraka po kvadratu ortačka grupa ove tri građevinske kompanije dobila je 14.000 metara kvadratnih. Uz to je njihov zadatak bio napraviti novu zgradu općini po sistemu ključ u ruke i minimalnoj cijeni od 700 maraka po kvadratu.

Ilidžanski načelnik, valjda zaslijepljen sjajem nove zgrade, nije reagirao na samovoljnu promjenu namjene zgrade ortačke grupe. Tek je dio zgrade ostao poslovni centar dok su ostali spratovi bez ikakve saglasnosti općine postali stanovi, tačnije njih 176.

Ti se stanovi sada prodaju po cijeni od 1.660 maraka po kvadratu bez PDV-a i u njima žive, kako su nam na upit iz kompanije ANS Drive rekli, krem de la krem stanari.

- To su prvo kupovali naši poznanici i kolege – rečeno nam je iz odjela za prodaju stanova na Ilidži ANS Drivea.

Tajni konkurs

Načelnik Ćenanović je još prije dvije godine raspisao javni konkurs za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju poslovnog centra. Konkurs je objavljen 30. aprila i prvog maja, vrijeme kada je većina stanovnika Bosne i Hercegovine daleko zainteresiranija za ćevape i janjetinu od dnevnih novina i javnih konkursa.

U ovom je konkursu općina tražila najbolje ponuđače za izgradnju 14.000 metara kvadratnih velikog poslovnog centra na tri sprata. Nigdje u konkursu nije pominjana stambena zgrada. Tada definisana početna cijena naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 24,79 a renta 43,65 maraka.

Kao poseban uslov Ćenanovićev konkurs je tražio izgradnju zgrade općine od 3.500 kvadrata uz najnižu cijenu izgradnje od 700 maraka te je posebno naglašena važnost poštovanja roka za izgradnju općinske zgrade.

Zainteresovanim je ostavljen rok od 15 dana za podošenje prijedloga što je neobično kratak rok za ovakve konkurse.

Dostigle prijave otvorene su već 18. maja a narednog dana je već izabran najbolji ponuđač, ortačka grupa kompanija ANS Drive, Unipromet i EGW formirana 10. maja. Zanimljiva je i cijena koju su ponudile tri kompanije: naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 25 a renta 44 marke, svega nekoliko feninga više od najniže cijene.

Zavidna brzina općine i ponuđača isčeznut će ubrzo pa će radovi umjesto za šest mjeseci biti završeni tek nakon tri godine uz mnoge nejasnoće.

Megalomanske ambicije

Bez ikakve opravdane potrebe izdavanje urbanističke dozvole kasnilo je i ona je izdata tek u februaru 2007. godine. Potpisivanje sporazuma, plaćanje renti i odobrenje Općinskog vijeća trajalo je još punu godinu dana iako je navedenim sporazumom izvođač bio obavezan radove početi u maju 2007. godine i završiti ih do kraja novembra iste godine. Iako je to napisano u sporazumu, načelnik nikada nije obavijestio Općinsko vijeće o kašnjenju početka radova.

Ovo je bio prvi u nizu dokumenata u kojima se mijenjaju uslovi i sadržaj prvobitnog konkursa. Površina zgrade općine povećana je na 4.904 kvadrata.

Kamen temeljac za novu zgradu položen je početkom jula pa više nije postojala ni teoretska šansa da se ispoštuje nekoliko puta produžavani rok. Slijedila su brojna obećanja načelnika o rokovima završetka, svaki put prekršena.Uklonjena tabla

Da nešto sa izgradnjom ovih zgrada nije uredu pokazala je i tabla o gradnji zgrada postavljena na početku radova. Umjesto ortačke grupe kao investitora, oni su postali samo izvođači radova a pojavio se do tada nespominjani investitor, izvjesni, Sani Grand City. Na ovoj tabli nije bilo uobičajnih rokova za završetak radova. Ona je uklonjena nakon reakcije ilidžanskog SDP-a i zamijenjena novom u kojoj je projekat nazvan Sani Grand City a investitor je bio ANS Drive. Pojavio se napokon i rok za završetak radova ali od godinu dana što je u potpunoj suprotnosti sa javnim konkursom i potpisanim sporazumom. 

U maju ove godine, sa zakašnjenjem od tačno dvije godine, konačno su završene i otvorene obje zgrade, ni nalik na one predviđene javnim konkursom. Zgrada općine zaustavila se na šest hiljada kvadrata a poslovni centar na vrtoglavih 24.500.

- Zgrada općine je u potpunosti završena i useljena i ima šest hiljada kvadratnih metara – sve je što nam je, dok je načelnik na odmoru, mogao reći Mirsad Čaušević, stručni saradnik u Općini, o novim ilidžanskim zgradama.

Uz to, na poslovnom centru planiranom na maksimalno tri sprata nikla je stambena petospratnica koja je zajedno sa poslovnim centrom koštala navodno oko 40 miliona maraka.

Finansijska policija Federacije nedavno je sačinila izvještaj provjere poslovanja Općine Ilidža koji još uvijek nije dostupan javnosti ali će svakako biti zanimljivo vidjeti kako su na testu prošle izgradnja dvaju zgrada.

Stanovnici Ilidže sada, prema riječima Ćenanovića, uživaju u blagodetima nove administrativne zgrade, skupo plaćene u vrijeme krize, a on i vlasnici građevinskih kompanija u dobro obavljenom poslu i zasluženom odmoru.

(zurnal.info)

Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(2): Izetbetgović, Bahtić, Špirić...

Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara

Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.

Izbjeljivač za imovinu

Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.

Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.

Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.

Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.

Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.

Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!

Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka BBI Bank: Ogromni honorar za Izetbegovićamjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.

Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.

Nesta rahatluka, nesta svega

Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.

Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.

Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.

 

  • Špirić krio milionsku imovinu;

  • Sin najutjecajnije bošnjačke porodice navodno živi skromno poput većine svojih sunarodnjaka;

  • Koliko zaista vrijedi porodična kuća Izetbegovića?

  • Sadik Bahtić: od poslovnog tajkuna do skromnog funkcionera u skupocjenoj vili.

 (zurnal.info)

Bošnjačke godine raspleta

Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.


Stvaranje bošnjačke države


Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.

Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.

Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.


SANU vaskrse


Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.

Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.


Guske u magli


Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.

Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.

Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.

 

Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.

Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.

U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.

Tuzla - Nova baza bosanske mafije

Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.

Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.

Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.

„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.



Rat mafija

I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.

Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.

Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.

Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...

Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.

I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.


Osam mjeseci skrivanja


Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.

Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.

No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.

Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.


Bolesni umovi


U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.


Zatvaranje Panonskog jezera


Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.

Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.

U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.

(zurnal.info)

Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(1): Dodik, Vrankić, Silajdžić... U prvom dijelu priče o imovinskim kartonima analiziramo koliko su nas slagali Milorad Dodik, Haris Silajdžić i Dragan Vrankić. Neka se pripreme Sadik Bahtić, Bakir Izetbegović i Nikola ŠpiriĆ

Prihodi i imovina domaćih političara na najvišim funkcijama rasli su nevjerovatnom brzinom ali i u potpunom neskladu u posljednjih deset godina. Imali su platu i do pet puta veće od prosječne, mogućnost da potroše više nego što ste zaradili, po vlastitom nahođenju mijenjali vrijednost imovine i to bez ikakve odgovornosti.

Dedinje

Nerijetko su svoju sumnjivo stečenu imovinu tokom mandata prebacivali na članove porodice koji su, još češće, bez ikakvih prihoda tokom tog perioda.

Stvarna Dodikova težina

Apsolutni šampion nerealnog, skrivenog i sumnjivog povećanja vlastite imovine je neprikosnoveni Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Na osobeno bahat način Dodik u svom imovinskom kartonu prije sedam godina nije naveo iznos svoje plate. Tada je tek napisao da posjeduje stan od 30.000 u Laktašima, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti ok 80.000 maraka. Porodično imanje je procijenio na 200.000 maraka a auto na 30.000.

Njegova supruga Snježana navela je da ima 50.000 maraka u gotovini porodičnog naslijeđa. Nije imala nikakvih prihoda niti dugovanja.

U svom pohodu da ponovo postane premijer Dodik se iz simpatičnog i prilično prihvatljivog socijaldemokrate preobrazio u otvorenog nacionalistu i gramzivog funkcionera. Ipak, udostojio se na izborima 2006. godine napisati iznos svoje plate, 25.000 iz Parlamenta i 7.500 za funkciju predsjednika Republike. Svoju je zvaničnu imovinu povećao za 300.000 maraka izvjesnog porodičnog naslijeđa a uspio je kupiti i automobil od stotinu hiljada maraka. U njegovom novom kartonu pojavila se i rubrika dionice ali nije naveo njihovu vrijednost.

To bi praktično značilo da je Dodik za auto odvajao svu svoju zaradu i hranio se vjerovatno u nekom od restorana entitetskih institucija. Automobil je mogao otplaćivati i kreditom ali je rata od dvije hiljade maraka tolika da bi samo za nju morao odvajati veći dio svojih prihoda.

Supruga je u tom periodu ponovo bila bez plate ali je na poklon dobila automobil, udvostručilo se naslijeđe te stekla poslovni prostor u Laktašima vrijedan stotinu hiljada maraka. On je navodno kupljen na dug koji će, kako piše u kartonu, otplatiti u narednih nekoliko godina. Nije poznato kako s obzirom da nema niti marke prijavljenih primanja.

Navela je također da je suvlasnik nečega u RS-u, BiH i Srbiji.

Sumnje da Dodikov zvanični imovinski karton nema veze sa onim stvarnim nedavno je potvrdio magazin Dani objavivši spisak skrivene Dodikove imovine, vlasništva u firmama, dionica i drugih vrijednosti procijenjenih na astronomskih 500 miliona maraka. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Dodik za nešto više od godinu popuniti novi imovinski karton, bude li se odlučio ponovo kandidovati i bude li na to ima pravo.

Dugogodišnju dilemu da li Dodik ima vilu u Beogradu riješio je sam nakon pritiska novinara i priznao da posjeduje vilu pod hipotekom za koju još otplaćuje kredit.

Skromni i uzoriti predsjednik

Haris Silajdžić, sadašnji član Predsjedništva BiH, vjerovatno je najsiromašniji predsjednik jedne stranke u BiH. On je naveo da ima tek stan od 48 kvadrata u glavnoj sarajevskoj ulici Ferhadija čiju je vrijednost sam procijenio na 70.000 maraka. Te 2002. godine imao je još samo građevinsku dozvolu na 181 metara kvadratnih koju koristi njegova sestra Sadžida sa još pet članova svoje porodice. Do tada bez političke funkcije Silajdžić je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zarađivao hiljadu maraka mjesečno te zaradio dvije hiljade dolara na Cornell univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako je zaista i imao skromne prihoda onda je Silajdžić imao enormne rashode. Od Ismeta Hrnjice, direktora Bosna-S Oil Services Company, 2000. godine je posudio 200.000 maraka a u Market Banci uzeo kredit od 35.000 maraka.

 Izborni poraz od Sulejmana Tihića, Silajdžić je očito liječio povećanjem vrijednosti svoje imovine i vraćanjem dugova. Od svoje stranke je dobijao nešto manje od hiljadu maraka mjesečno ali je zato od Enka Holdinga, vlasništvo turskog biznismena Šarika Tare, zaradio oko 90.000 maraka za godinu dana. Ne treba napominjati da za običnog bh. smrtnika bez političkih veza i snažnog lobija apsolutno ne postoji način da zaradi ovoliko novca.

Sa tom je zaradom Silajdžić lako vratio ogromni dug Hrnjici i kredit te stekao stan od 270.000 maraka koji je, kako kaže, izgradio sa sestrom. Tako je u novi mandat 2006. godine ušao bez dugova. Iako su mediji špekulirali o njegovoj navodnoj vili u Istanbulu i stanu u Londonu, ti navodi nikada nisu dokazani.

Plata mala, vikendica nova

Neobaveznost navođenja tačnih informacija u imovinskom kartonu dobro je iskoristio Dragan Vrankić, sadašnji ministar Trezora i finansija Bosne i Hercegovine. Vrijednost imovine u njegovim imovinskim kartonima se smanjivala i po 50.000 maraka iako se radi o nekretninama čija je vrijednost proteklih godina uglavnom rasla.

Do 2002. godine je zarađivao dvije hiljade mjesečno i uspio uštedjeti 20.000 maraka i za isto toliko novca kupiti certifikata. Vrijednost njegovih nekretnina bila je 280.000 maraka a vrijednost auta od 30.000 bila je jednaka njegovom zaduženju. Četiri godine poslije platu je povećao za 500 maraka ali i uspio kupiti stan vrijedan 80.000 maraka, početi graditi vikendicu čija je vrijednost još u izgradnji bila 50.000 maraka, uštedjeti dodatnih deset hiljada maraka. On je uspio maksimalno iskoristiti blagodeti bavljenja politikom. U novom kartonu nije bilo zemljišta i drugih nekretnina vrijednih skoro trećinu miliona.

Izborna komisija BiH zadužena je samo za prikupljanje imovinskih kartone koje su političari obavezni dostaviti ali ne i za provjeru njihove tačnosti. Državna agencija za istrage i zaštitu vrši njihovu provjeru nakon dobijanja mandata ali do sada, uprkos brojnim nejasnoćama, nije pronašla ništa sporno niti u jednom dostavljenom kartonu.

Iznosi plaća i stečene imovine te imovina supružnika i rodbine bez prihoda kod brojnih političara pokazuju da oni manipulišu podacima o svojoj imovinskoj težini. A govorimo samo o zvaničnim i neobavezujućim dokumentima i popisu njihove imovine.

- Dodikov karton povećan za misteriozno nasljeđe i još tajnovitije dionice

- I nezaposlenoj Dodikovoj supruzi Snježani misteriozno se udvostručilo nasljeđe

- Turski biznismen Silajdžića honorisao sa 90 hiljada maraka

- Kako je s platom od 1.000 maraka Silajdžić vratio dug od 200 hiljada

- Vrankić je s povećanjem plate od 500 maraka kupio stan i izgradio vikendicu