Istraga

ŽRTVOVANJE NOVOTEKSA: Fabrika na bubanj, radnici na kazan Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi

NOVOTEKS: Posla ima a radnici na ulici

Posla za firmu ima, ali je preko osamsto njenih radnika na ulici! Ovakav apsurd moguć je samo u Bosni i Hercegovini, preciznije u trebinjskoj firmi “Novoteks”. Uz sve to, aktuelno rukovodstvo moli radnike da se vrate na posao, ali grupa njih “sindikalno organizovanih” to ne dozvoljava, zahtijevajući isplatu svih zaostalih plata. Epilog je već rečen, a pfeniga niko dobiti neće još godinama. I sve se to dešava u jeku predizborne kampanje, kada vlastodršci otvaraju puteve, hale, škole, temelje svega i svačega, a sve uz sasluženje korumpiranog klera (koji svetu vodicu naplaćuje po cijenama američkih državnih obveznica), i kada nikome, ama baš nikome, ne bi trebalo da odgovara zatvaranje firmi i slanje radnika kućama. Malo morgen.

KO JE UKRAO 13 MILIONA?

“Novoteks” je, izvan svake razumne sumnje, žrtva mafije koja ne dozvoljava da se firma pokrene, jer bi to značilo raskrinkavanje njihovih nedjela, odnosno pljačke od preko 44 miliona maraka. Uz sve to, mafija ima velike planove sa zemljištem na kojem se nalazi preduzeće, jer se radi o atraktivnoj lokaciji na kojoj je već odavno predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, čijom prodajom namjeravaju uzeti milionska sredstva. Krenimo redom.

Nakon rata se u austrijskim bankama gubi svaki trag sumi od cca 13 miliona maraka. Novac je nestao prije privatizacije preduzeća, čijih je 24 posto kupio Radovan Vučković, 2004. godine. Vučković do većinskog udjela dolazi krajem 2008., ali pomenutih 13 miliona nije pronašao ni tada, a ni do sada, premda je, nema dileme, “Novoteks” i kupio da bi se domogao tih para. Ništa sporno: Sam pao, sam se ubio, rekao bi običan svijet. Vučković, koji se “Žurnalu” nije javio uprkos brojnim pozivima, uspio je na kraju da pronađe partnere firmi i da pokrene poslove, ali ga je “sindikalna grupa” u tome onemogućila. Između ostalog, da se ne bi ušlo u trag onim milionima iz Austrije, premda je jasno da “sindikalci” o tome pojma nemaju, ali to itekako dobro znaju oni koji stoje iza njih. Pitanje je ko je pare pokupio? Na njega nema odgovora, sem špekulacija da se novca navodno dokopao Boro Vučurević, ratni i poratni direktor “Novoteksa”. Vučurević, osnivač SDS-a, firmom je gospodario do 1998. godine, kada ga je naslijedio Dragomir Benderać, socijalista i čedo trebinjskog grobara Slobodana Mrdića, koji je firmu dotukao. Neki špekulišu da je Benderać, a ne Vučurević pokupio milione, a na to pitanje nikakav odgovor nisu dali ni Tužilaštvo, a još manje policija, kojima je krivična prijava upućena početkom prošle godine. Previše je para da bi narečeni išta ozbiljno uradili, a sasvim je realno da su se i oni “ugradili”, kako bi slučaj, baš kao i “Novoteks” progutala crna zemlja. To što će progutati i osamsto porodica, koga briga. Tu je Crveni Vladika Grigorije da grešne razriješi svih grijeha, a bezazlenim obeća bolje radno mjesto u Raju.

VLADIKA I PREMIJER: Prvo materijalna baza pa duhovna nadgradnjaRED OPELA, RED VESELJA

Legenda u Trebinju kaže da su “Novoteskove” pare završile u naftnim platformama kod Norveške, a ko ubire oktanski kajmak, teško da ćemo saznati. Tek, ni Vučurovićevo ni Benderaćevo maslo nije za ramazana. Prvi je za samo godinu dana (2006.-2007.) zadužio firmu za cca 5 miliona, koje mu je otpisao Gojko Gepek Kličković, dok je drugi tokom decenijske vladavine “Novoteksom” preduzeće zadužio za, kako u ovoj firmi tvrde, ravno 30 miliona maraka. Benderać je na čelo “Novoteksa” došao marta 1998. godine, samo dva mjeseca nakon što je Milorad Dodik otpočeo svoj prvi premijerski mandat. Benderać je tada bio u dresu SP RS, a danas je u SNSD. I zaslužio je nakon tolike pljačke. Čak i u ovakvoj nakaradnoj i mafijaškoj državi toliku pljačku teško je prikriti, te je cilj svih ciljeva uništiti “Novoteks”, pozvati Grigorija na opijelo, izgraditi zgrade, pozvati Grigorija na veselje, a sve to nakon što SNSD još jednom dobije izbore, što i jeste kratkoročni cilj onih koja stoji iza “sindikalne grupe”.

Aktuelna vlast saučesnik je mafije koja poravnava “Novoteks”, jer ta firma slovi kao SDS-ova, pa se smatra da njeno spaljivanje u Trebinju donosi pobjedničke glasove, čiji su vlasnici poraženi radnici. Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi. Premijer Milorad Dodik obećava stečaj, što se slavi kao najveći poslovni uspjeh. Kojeg li nonsensa: ne trebaju im partneri sa zapada, ali stečaj i konačno uništenje firme je itekako dobro došlo. Nakon nje ostaće pusta ledina na koju su oko bacili čelnici trebinjske firme “Neimarstvo”, čiji je vlasnik Mato Uljarević, a duhovnik Grigorije, vladika odmetnut od pameti, koji se služi svim nezakonitim sredstvima kako bi se dočepao miliona i njima izlobirao mjesto patrijarha. Grešan je Grigorije, a Strašni sud će u njegovom slučaju, (kad za to dođe vrijeme), zasjedati mjesecima. “Nema grijeha koji mi nije pao na pamet...”, otpočeo je jednu svoju besjedu u Hramu odmetnuti vladika. I nema, kao što nema grijeha koji nije počinio i koji i sad ne čini i kao što nema grijeha koji neće počiniti da bi pokušao postati ono što nikada postati neće.

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT UMRO

Grigorije i Mato Uljarević, te interesna grupa koju okupljaju, stoje iza “sindikalne grupe” koja je opstruisala sve poslove, što ih je rukovodstvo “Novoteksa” dogovorilo. Oni će firmu “potvrditi”. U to nema nikakve sumnje, jer je na čelu male, ali odabrane “grupe sindikalaca” Bosiljka Uljarević, rođena Matina sestra, što samo za sebe dovoljno govori.

Radnici su sada kućama, čekaju izbore; glasaće kako će glasati, nesvjesni da su žrtva mafije, koja svoje pipke ima u svim strankama. Ogromna većina njih nikada nikakav posao više neće dobiti. “Novoteks” je definitivno mrtav, kao i brojne druge firme u RS i BiH. Grigorije se tome raduje, jer će Mato graditi zgrade za žive. Koji će doletjeti avionima na trebinjski aerodrom, da bi kupili stanove izgrađene na zgarištu firme koja je imala sve šanse da uspije, ali nije bila jača od mafije.

 

GREŠNI GRIGORIJE I MATE NEIMAR

«Neimarstvo» je besplatno izgradilo Grigoriju kuću u naselju Todorići, dok je njegovoj majci sagradilo stan u naselju Bregovi. Uz sve to, džaba je renovirana i Grigorijeva «Gradska kafana». «Neimarstvo» je izgradilo i zgrade na Goričkom polju za Industriju alata. Dogovoreno je 520 KM po kvadratu, ali ih je koštalo 750. Radnicima je obećana cijena od 900 KM, ali su na kraju plaćali po 1100 KM po kvadratu.

PROPAO PROJEKT TV DEBATE I FORUMI: RTV FBiH povukla se zbog cenzure

 

Projekt Izbori 2010: TV debate i forumi doživio je debakl i prije nego što je krenuo. RTV FBiH povukla se iz projekta jer smatraju da bi ovakvim debatama bio narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu

Projekat Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) “Izbori 2010: TV debate i forumi” doživio je debakl i prije nego što je krenula njegova realizacija. Radio-televizija Federacije BiH u četvrtak, 16. septembra, saopštila je da se povlači iz projekta, odnosno da neće učestvovati u produkciji i emitovanju izbornih tv debata koje organizuje NDI u saradnji sa javnim emiterima.

Iz RTV Federacije BiH pojasnili su da se povlače iz projekta, jer postoji debalans u smislu predstavljanja političkih subjekata, s ozbirom na to da su Centralna izborna komisija (CIK) i Regulatorna agencija za komunikacije (RSK) jasno definisali da izborni program mora biti u skladu sa važećim pravilima. Još su upozorili, navodi se u saopštenju RTV Federacije BiH, da ne smije doći do debalansa u pogledu predstavljanja političkih subjekata u izbornom programu ove medijske kuće

- Emitovanjem ovih debata bio bi narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu RTV FBiH. Radio-televizija Federacije BiH ne prejudicira ocjenu da će ova debate narušiti balans u programima ostala dva emitera, s obzirom na to da je svaki emiter autonomno izradio svoj plan izbornog programa, naglašava se u saopštenju.

Osim toga, navedeno je, debate su organizovane po neprihvatljivim pravilima, kojima je ugrožena i narušena autonomnost uređivačke politike ovog javnog emitera i prema kojima voditelj (urednik) RTV Federacije BiH nema slobodu izbora.

Kako saznaje „Žurnal“, ovakva odluka RTV Federacije BiH donesena je zbog ignorisanja zahtjeva njihovog predstavnika u pripremama za prvu izbornu debatu, koja će se emitovati iz Banjaluke 16. septembra. Predstavnica Federalne televizije na pripremnom sastanku odbila je zahtjev NDI da se unaprijed napišu pitanja, koja bi se tokom debete postavila političarima, što su novinari BHT i Radio-televizija RS unaprijed prihvatili. Predstavnica FTV-a je upozorila da je to klasičan primjer cenzure i ograničavanja novinarskih sloboda, predlažući da se utvrde tek okvirne teme, a da tokom emisije svaki od novinara postavlja pitanja koja smatra relevantnim. Uz to, saznajemo, predstavnica FTV-a insistirala je da se u studiju zadrži prazna stolica, predviđena za predstavnike Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji su davno ranije otkazali učešće u svim izbornim debetama koje organizuje NDI. Predstavnici NDI, BHT i RT RS-a odlučili su da iz studija izbace SNSD-ovu stolicu i pored opaske novinarke FTV-a da „prazna stolica mnogo govori sama za sebe“.

Također, saznajemo da su predstavnici NDI u pripremi samog projekta bili obaviješteni da SNSD neće učestvovati u njihovim debatama, a da su ostale političke stranke, učesnike debate, o tome upoznali samo dan ranije. Političari iz RS, koji su prihvatili učešće u debati, nezadovoljni su činjenicom što se direktno neće moći sučeliti sa predstavnicima vladajuće stranke, koju smatraju najodgovornijom za loše stanje u ovom entitetu.

Prema projektu NDI, predizborne debate čiji će učesnici biti predstavnici političkih partija na entitetskom nivou biće prikazane 16. septembra u Banjaluci odnosno 23. septembra u Mostaru, dok je na državnom nivou televizijska debata zakazana za 30. septembar.

(zurnal.info)

 

OTMICA U OSMACIMA: Policija ne može da složi kockice

Bijeljinsko tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu da li je odbornik u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi



Bijeljinsko Okružno tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu i objelodani - da li je odbornik “Naše stranke” u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi, koja je njegovoj stranci trebalo da donese predizborne političke poene.
Glavni okružni tužilac Novak Kovačević rekao je da tužilaštvo provjerava sve informacije koje je o ovom slučaju dostavila policija.

- Mi nismo sasvim sigurni da li istragu uopšte treba pokretati. Nedostaje nam puno stvari da se slože kockice, zato što je čovjek, navodno, otet, a tri dana je hodao po Srbiji, po Novom Sadu, ne javljajući se ni policiji ni bilo kome drugom, rekao je tužilac Kovačević “Žurnalu”.

SPORNA TRI DANA

Vidaković tvrdi je sporna tri dana bio u Novom Sadu i Sremskoj Kamenici, jer slučaj svoje otmice nije želio da prijavi policiji u Srbiji, sumnjajući da bi ga oni predali policiji Republike Srpske u koju nema povjerenja. Uz to, kod sebe nije imao lične dokumente, pa nije mogao da pređje granicu. Pozvao je zeta i obavijestio ga da je uspio pobjeći otmičarima, a ovaj mu je potom u Srbiju donio ličnu kartu i pasoš.

- Smatrao sam da načelnik Bošković, koji me je kidnapovao, ima veze u vrhu policije RS, pa je cijala stvar mogla da bude predstavljena drugačije nego što zaista jeste. Zato sam odlučio da se predam lokalnoj policiji u Osmacima, jer mi je to bilo sigurnije. Sačekao sam zeta da mi donese dokumente, kako bi prešao granicu, a onda sam sve prijavio policiji u Osmacima, rekao je Vidaković “Žurnalu”.
On je ponovio da su ga 1. septembra, oko pola deset, načelnik Bošković i dvije nepoznate osobe odveli iz kafane u Kalesiji do Dri ne.

- Odmah su mi oduzeli telefon, saobraćajnu i vozačku, a lična i pasoš su mi ostali kod kuće. Prebačen sam čamcem u Srbiju gdje nas je čekalo drugo vozilo sa srbijanskim registracijama, ispričao je Vidaković. Tvrdi da je 12 dana bio zatočen u nekom mjestu u okolini Beograda, da fizički nije maltretiran, te da je, iskoristivši odsustvo dvojice otmičara, skočio sa terase i pobjegao.
-
Bio sam u okolini Beograda. Uspeo sam da dođem do pruge. Vozom sam otišao za Novi Sad, pa dalje za Sremsku Kamenicu, Šabac ... Nisam imao telefon, kazao je Vidaković.

On je ubijeđen da njegova otmica ima političku pozadinu, jer nije pristao na ponudu Boškovića da dobije mjesto potpredsjednika lokalne skupštine, a da zauzvrat pristupi skupštinskoj većini koja podržava načelnika. Prema njegovim riječima, cilj je bio da se ne pojavi na sjednici Skupštine opštine Osmaci 13. septembra, kako opozicija ne bi imala većinu.

- Ovo je sve urađeno sa ciljem da se blokira skupština, da nemamo većinu i da on i dalje ostao načelnik, iako je na referendumu izglasan njegov opoziv, ističe Vidaković.

Odbornik Naše stranke uspio je da stigne na sjednicu lokalnog parlamenta, navodeći da je tako propao Boškovićev plan da opozicija nema većinu i ne izglasa izvještaj komisije nakon održnog referendum.

Građani Osmaka su na referendumu, održanom 8. avgusta, izglasali nepovjerenje SNSD-ovom načelniku Branislavu Boškoviću, ali će on na toj funkciji ostati sve dok Centralna izbora komisija (CIK) ne potvrdi rezultate referenduma.

- Odbornici su tražili da se izja snim i ispričao sam im šta se desilo. Nakon to ga smo donijeli odluku i pri hvatili izvještaj o sprovođenju referenduma i po slali ga CIK-u u Sarajevo, kazao je Vidaković.

IGRE I TUŽILAŠTVO

Nismo uspjeli stupiti u vezu sa načelnikom Boškovićem, a na telefon na centrali opštine niko se nije javljao. Bošković je ranije opovrgao da ima bilo kakve veze sa Vidakovićevom otmicom, tvrdeći da su to “gnusne laži, koje se koriste u političke svrhe”. Vidaković, međutim, za “Žurnal” kaže da je Boškovicć vozio auto kojim je dovezen do Drine, odakle je prebačen u Srbiju, dok ostalu dvojicu otmičara ne poznaje.
Glavni tužilac bijeljinskog Okružnog tužilaštva Novak Kovačević kaže da tužilaštvo neće dopustiti da bude uvučeno u političke igre, sa bilo koje strane.

- Neka političari rade šta hoće, ali ne mogu da uvlače tužilaštvo u svoje igre, kazao je Kovačević. Tužilac Ratko Kerović policiji je već izdao naloge da izvrše dodatne provjere, poslije čega bi trebalo da donese konačnu odluku- da li će istraga biti pokrenuta ili ne.
Odbornik Vidaković najavio je da će sutra o slučaju svoje otmice imati sastanak sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom. “

- Dotle je došlo, jer tužilaštvo nije radilo. Poslije sastanka sa visokim predstavnikom vidjećemo šta će biti, zaključio je Vidaković.

Zapanjujuće je da nijedna politička stranka u RS nije reagovala na cijeli ovaj slučaj.

(zurnal.info)

Vlasnici preduzeća u nemilosti stranačkih reketaša

Kada politička partija zatraži pomoć privrednici moraju biti spremni da je pruže ili da trpe posljedice.

Luka Mitraković (Foto: CIN)

Luku Mitrakovića iz Srpca u Republici Srpskoj (RS) skupo je koštala odluka da odbije zahtjeve lokalnog vodstva Srpske demokratske stranke (SDS). Prije 10 godina zatražili su od njega da donira novac i privoli svoje uposlenike da glasaju za kandidate ove stranke.

Stranačka većina SDS-a svojim uticajem u tadašnjoj Skupštini opštine dovela je do bankrota Agroslaviju, firmu koju je Mitraković osnovao 1991. godine. Agroslavija se u početku bavila uzgojem stoke, da bi 1998. godine registrovala djelatnost eksploatacije pijeska i šljunka. Pedesetak radnika je ostalo bez posla, a Mitraković se već devet godina spori na sudu, isčekujući finansijsku i moralnu satisfakciju.

Ovaj slučaj svjedoči koliko je teško pojedincima da se odupru političarima gladnih donacija i glasova, te kako policija i sudovi ne pružaju dovoljnu zaštitu protiv ove, gotovo legalizovane, prakse iznuđivanja.

Zbog straha od odmazde privrednici uglavnom o ovome ne žele javno govoriti. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva razgovarali su sa direktorima sedam firmi iz Viteza, Novog Travnika, Banja Luke i Sarajeva uz obećanje da će njihov identitet biti zaštićen. Svi se manje više slažu u jednom – možete reći ne zahtjevima političkih partija, ali bi vam to moglo otežati poslovanje u budućnosti. Oni koji prihvate pravila stranaka mogu računati na zaštitu, kao i pomoć u dobijanju javnih poslova.

Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International BiH kaže da političke partije često traže od privrednika razne usluge, no oni sami nerado o tome govore.

"Razlog zašto ne žele razgovarati je što privrednici vide štetu u svom budućem poslovanju. Znači, ako ja sad to prijavim, mogu zatvoriti firmu jer neću dobiti drugog posla," kaže Đikić. "Narod priča o tome. Otiđite u bilo koju kafanu i čućete, ovaj uzeo ovoliko, ovaj drugi ovoliko, ali na kraju to su sve špekulacije."

Najsvježija prijava za stranački pritisak na preduzeće dolazi iz Trebinja. Slavko Vučurević, predsjednik Opštinskog odbora Partije demokratskog progresa (PDP) Trebinje je 24. augusta podnio prijavu protiv Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Vučurević u prijavi navodi da su članovi SNSD-a sazivali radnike Hidroelektrana na Trebišnjici i pritome im prijetili otkazom ukoliko ne obezbijede 10 do 50 glasova za njihovog kandidata. Prijavu je podnio Javnom tužilaštvu Trebinje, Centru službe bezbjednosti Trebinje i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Marko Mitrović, direktor Hidroelektrana i funkcioner SNSD-a u Trebinju, je u razgovoru sa novinarom CIN- rekao da su optužbe na račun SNSD-a čista predizborna kampanja te da su netačne.

"SNSD-u ne treba pritisak na glasače da glasaju za nas na izborima. Prema tome, tvrdim da to nije tačno ili ja o tom nemam saznanja a mislim da bi trebao znati šta se dešava." – dodao je Mitrović.

Slučaj iz Srpca

Jedan privrednik je ipak otvoreno progovorio o slučaju iznuđivanja. Luka Mitraković tvrdi da ga je u aprilu 2000. godine posjetio Miloš Milenčić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Srbac i član lokalnog rukovodstva SDS-a tražeći 10.000 KM za štampanje plakata. Te godine su se održavali Opštii izbori na kojim je Milenčić bio kandidat za Narodnu skupštinu RS.

"Osim toga tražio je da izlobiram svoje radnike da daju svoj glas za SDS", kaže Mitraković. "Ja sam to normalno odbio. Odmah mi je rekao da ću za tim dobro da zažalim."

Pritisak na Agroslaviju (Foto: CIN)Šest mjeseci kasnije, 6. oktobra 2000. godine, put koji je Mitraković koristio za transport pijeska blokirala su dva traktora. Policija mu je rekla da se strpi, i da će blokada biti uklonjena. Pet dana kasnije, Skupština opštine Srbac razmatrala je rad preduzeća Agroslavija, nakon čega je, načelnik opštine zatražio od Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove da se realiziraju zaključci Skupštine i postavi ograničenje nosivosti na put koji je koristilo ovo preduzeće.

Agroslaviji je nakon toga zabranjeno da deponuje šljunak, a na lokalnom putu Razboj-Bajinci je postavljen znak zabrane prolaza teretnih vozila nosivosti 8 tona. Mitrakovićevi kamioni su imali nosivost od 10 tona, zbog čega su policijske patrole kaznile Mitrakovića i Agroslaviju najmanje 12 puta zbog vožnje po ovoj saobraćajnici.

Potom je Opštinski sud za prekšaje Srbac u junu 2001. godine, osam dana nakon što je vodoprivredni inspektor podnio prijavu, kaznio Agroslaviju zbog vršenja eksploatacije pijeska iz rijeke Save bez prethodno pribavljene saglasnosti.

Međutim, Agroslavija je imala svu potrebnu dokumentaciju za rad, prije svega Rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz maja te godine kojim se daje saglasnost za eksploataciju vodnog materijala. Također je imala i saglasnost Kapetanije pristaništa Brčko za eksploataciju-bagerovanje riječnog nanosa korita Save.

Ljubomir Marić, tada član Opštinskog odbora SDS-a, rekao je novinaru CIN-a da je glavni pritisak dolazio od Milenčića i Dragoljuba Kasagića, tekođe jednog od lokalnih lidera SDS-a. Kaže da mu je Milenčić nakon jednog stranačkog sastanka u Opštini predložio da i on preko političkih veza Agroslaviji zabrani prolazak kamiona.

Marić kaže da mu je tom prilikom odgovorio da nije niti zakonito ni izvodljivo nekome zabraniti korištenje javnog puta.

Milenčić, koji 2000. godine nije izabran u Narodnu skupštinu RS, ovo je demantovao. Odbio je razgovarati o slučaju.

Momo Perić (Foto: CIN)Nakon zabrane prometa teretnih vozila nosivosti iznad 8 tona, Mitraković je počeo pijesak prevoziti zaobilaznim putem, što je značilo i znatno veće troškove. Momo Perić, predsjednik Mjesne zajednice Dolina Donja kroz koju je prolazio taj put, kaže da je Kasagić od njega zatražio da postavi barikade i spriječi prolaz kamiona, što je on odbio.

Ni Kasagić nije želio komentarisati ovaj slučaj.

Posljednji pokušaj za spas preduzeća

Nakon svega Mitraković je organizovao peticiju za podršku Agroslaviji koju je potpisalo 237 ljudi. Također je poslao i dopise na adrese petnaestak nadležnih institucija i nevladinih organizacija, ali bez većeg uspjeha.

Agroslavija nije mogla ispoštovati svoje obaveze ni prema klijentima, niti plaćati mjesečnu ratu od 7.100 KM za kredit od 250.000 KM koji je 1998. godine dobila od USAID-a, kako bi pokrenula eksploataciju šljunka. Za ovaj kredit Mitraković je založio imovinu pod hipoteku. Tokom dvije godine uspješnog rada firma je uspjela vratiti gotovo polovinu kredita. Osim ovog Mitraković je podigao još nekoliko kredita kod različitih banaka.

On je planirao da proširi svoju djelatnost, nabavi nekoliko kamiona i zaposli stotinjak novih radnika. Kasnije je morao odustati i prihvatiti činjenicu da neće uspjeti oživjeti svoj biznis.

Traženje pravde pred sudom

Agroslavija je u julu 2001. godine, zbog opstrukcija rada preduzeća, podigla tužbu za nadoknadu štete protiv Opštine Srbac na Opštinskom sudu u Srpcu. Predmet je prvo odbijen zbog nenadležnosti, a zatim i odbačen kao neosnovan. Međutim, nakon niza žalbi, rješenje slučaja danas je u rukama sudija Privrednog odjeljenja Osnovnog suda u Banjaluci.

Opštinske vlasti Srpca, su u junu 2005. godine pozvale Mitrakovića na sjednicu komisije kako bi razgovarali o nagodbi. U to vrijemeje u opštini vladala SNSD.

Mitraković prepričava kako je izgledao sastanak između predstavnika Agroslavije i petočlane opštinske komisije. "Smatrali smo da smo došli do rješenja a onda smo čuli od načelnika Kojića da će se svim sredstvima boriti, iako je rekao da je postojala pogreška njegovih prethodnika, da Agroslavija ne dobije nikakvu odštetu."

Mirko Kojić bez komentara (Foto: CIN)Mirko Kojić, načelnik Opštine Srbac i član SNSD-a, je novinaru CIN-a kazao da ne želi komentarisati ovaj slučaj, te da sve radi za dobrobit Opštine.

Mitraković kaže da ne misli da će skoro dobiti odštetu i da bi moglo proći još pet do šest godina prije nego što ovaj slučaj dobije epilog.

Još nekoliko primjera uticaja stranaka na firme

Pred Sudom BiH je prije tri godine vođen postupak protiv Mladena Ivanića i još četvorice čelnika Partije demokratskog progresa (PDP) pod optužbom da su od februara do maja 2002. godine od direktora šumskih gazdinstva tražili da pribave najmanje po 10.000 KM za financiranje partije.

Mirko Rokvić, tada direktor Šumskog gazdinstva Klekovača-Potoci je, svjedočeći pred Sudom, tada izjavio da je njemu i drugim direktorima jedan od čelnika PDP-a rekao da ih je "PDP postavio na mjesta direktora i jedino ih PDP može smijeniti ukoliko ne budu poslušni, a ako budu poslušni bit će maksimalno zaštićeni od strane PDP-a."

Sud BiH ih je junu 2008. godine oslobodio optužbe sa obrazloženjem da nema dokaza da je novac uistinu dat.

Prošle godine je, osim PDP-a, i Socijaldemokratska partija (SDP) povezana sa reketriranjem privrednika. Radi se o slučaju kada su čelni ljudi ove stranke osumnjičeni za pokušaj reketiratiranja Nihada Imamovića, direktora ASA Holdinga iz Sarajeva. Imamović je to prijavio Federalnoj upravi policije početkom jula 2009. godine. Policija je dostavila izvještaj Tužilaštvu BiH krajem prošle godine protiv više osoba iz ove stranke.

Imamović je rekao da mu je Sead Hasibović, direktor građevinskog preduzeća Butmir iz Sarajeva rekao da se sastao sa Zlatkom Lagumdžijom, predsjednikom SDP-a, Marinom Ivaniševićem, predsjedavajućim Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Damirom Hadžićem, načelnikom opštiine Novi Grad i Dževadom Bećirevićem, načelnikom opštine Centar i da su oni zatražili 2,2 miliona KM u zamjenu za promjenu regulacionog plana Alipašin Most. To je bio uslov da ASA Holding nastavi započetu izgradnju poslovno-stambenog centra u sarajevskom naselju Otoka.

Prema Imamoviću, Hasibović je rekao da Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, tom prilikom nije došao na sastanak.

Novinar CIN-a je kontaktirao Hadžića sa zahtjevom za razgovor, na što on nije pristao, dok je Lagumdžija bio nedostupan za komentar.

Tužilac koji vodi ovaj slučaj, Dubravko Čampara je rekao za CIN da se istraga vodi protiv Hadžića, Lagumdžije i Hasibovića, te da su ova trojica i saslušani kao osumnjičeni u ovom slučaju.

SDP je u aprilu ove godine saopštio da je Zlatko Lagumdžija u izjavi datoj Tužilaštvu BiH kazao da su svi navodi iz Imamovićeve prijave lažni i netačni.

U ranijim saopštenjima u vezi sa ovim slučajem SDP je optužio Imamovića za nelegalnu gradnju 20.000 kvadratnih metara, te da on kroz montiranu aferu pokušava izbjeći vlastitu odgovornost za to.

Od podnošenja policijskog izvještaja prošlo je više od osam mjeseci, Tužilaštvo još uvijek nije podiglo opužnicu protiv čelnika SDP-a i vlasnika firme Butmir, niti odbacilo prijavu.

(CIN)

KANDIDAT SDS-a PRIJETI SARADNIKU ŽURNALA: Protjeraću Vaskovića i njegovu porodicu iz Banje Luke STEVANDIĆ: Ponovo prijeti protjerivanjemNakon objavljivanja teksta u magazinu Žurnal pod naslovom „Student koji je zapalio žito“, našem saradniku se prijeti progonom iz Banje Luke. Očito se prozvani Nenad Stevandić, kandidat SDS-a za Narodnu skupštinu RS, vraća svojim metodama političke borbe kojima se koristio ranih devedesetih. Obzirom da smo se prepali ovih prijetnji, u cilju zaštite našeg saradnika prinuđeni smo u narednom periodu objavljivati i preostale podatke koje imamo o Karadžićevom organizatoru rata

Nenad Stevandić, ratni zločinac koji je tokom predratnih i ratnih godina organizovao terorističke napade na nesrbe u Banjaluci i Krajini, njihov progon, premlaćivanja, pljačke i ubistva, ponovo prijeti. I to vrlo ozbiljno. Ovaj put potpisniku ovih redova, što se drznuo da objavi samo djelić teških zločina za koje je Stevandić direktno odgovoran («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.) i zbog kojih, što je tragično, još uvijek nije odgovarao.

ATENTAT NA KOPANJU

«Vaskovića i njegovu porodicu ću protjerati iz Banjaluke. Uništiću ih», samo je dio prijetnji koje mi svakodnevno stižu putem posrednika, jer se zločinačka hulja ne usuđuje da me sam nazove i priprijeti. Tipično za zlikovce njegovog kalibra: nikada u prvom redu, uvijek pokušavaju ostati iza i naći nekoga da umjesto njih obavi prljavi posao. Na sličan način Stevandić je djelovao i tokom 1991. i 1992. godine kada je svoje ubice slao u kuće muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odakle su ih odvodili «u nepoznatom pravcu». Njihovi zemni ostaci nalaženi su desetinu godina kasnije u okolini Kotor Varoši (Midhat Rušidi) i drugih mjesta oko Banjaluke. Prije odvođenja dešavale su se paljevine, eksplozije, premlaćivanja, pljačke...

Hulja je nastavila svoj zločinački pohod i nakon rata. Nije se libio da priprijeti i Željku Kopanji, o čemu svjedoči «Izvještaj o atentatu na Željka Kopanju», (08.04.2000. godine), koji je sastavio Pol Grejdi, agent FBI koji je vodio istragu o ovom gnusnom pokušaju ubistva.

«Početkom oktobra 1999. godine prema Kopanji (izvor: Izvještaj broj 474/99, datiran 1.11.99., intervvju sa Željkom Kopanjom koji je vodio Ranko Đukerić) petnaest dana prije eksplozije bio je na kiosku na raskrsnici Ranka Šipke i Jovana Dučića u Banjaluci i tada je vidio Nenada Stevandića. Kopanja ga je upitao «šta ima». Stevandić je odgovorio: «Šta te briga». Kopanja ga je tada pitao «jel to popravljaš ambasade ili ćemo to mi uraditi nakon što ih ti uništiš» (misleći na strane ambasade koje su srbi oštetili protestvujući za vrijeme NATO bombardovanja. Prema Kopanji Stevandić je organizovao sve proteste u RS protiv Amerikanaca i Britanaca). Stevandić je odgovorio: »Tvoje ubistvo snajperom je otkazano, ali reći ću ti jednu stvar: kupi sebi dizel, nemoj da voziš benzinca, ili kad ga već voziš, vozi sa pola rezervoara, zato što će te dići u vazduh». Policija u Banjaluci nije kontaktirala Stevandića, a kada smo mi pitali ko je on, rečeno nam je samo da je on doktor i srpski radikal na početku rata, trenutno nastanjen u Beogradu. Prema Kopanji, Stevandić je povezan sa srbijanskom DB i bio je umiješan u transfer vojske iz Jugoslavije u RS. Tokom rata imao je visoki čin u Kriznom štabu Krajine, pukovnik. Predsjednik te organizacije Radoslav Brđanin je trenutno u Hagu optužen za ratne zločine, dok se pukovnik Stevandić, prema Kopanji, istražuje», navodi se u Izvještaju. Grejdi je u Izvještaju osumnjičio Stevandića kao jednu od osoba odgovornih za atentat na Kopanju. Vozilo Željka Kopanje dignuto je u vazduh 22. oktobar 1999. godine, a on je u ovom stravičnom terorističkom napadu ostao bez obje noge. Naručioci i izvršioci pokušaja ubistva nikada nisu otkriveni, a Stevandić se ponovo vratio u politiku pod okriljem Srpke demokratske stranke (kandidat za Narodnu skupštinu RS) i ponovo prijeti.

ZADATAK SOS-a

Hulja se prestravila istine o sebi i pokušava njeno objavljivanje zaustaviti na sve moguće načine. Neće mu uspjeti, jer ako neko treba da se plaši to je Nenad Stevandić zbog zločina koje je počinio, a nikako potpisnik ovih redova. A Stevandić je počinio užase. Ranije smo objavili, («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.), da je Stevandić, između ostalog, naložio odvođenje Midhata Rušidija; da je, zajedno sa pripadnicima Srpskih odbrambenih snaga (SOS) čiji je bio komandant, odgovoran za brojne terorističke akte, progone, premlaćivanja, ubistva... Zadatak SOS-a bio je «istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada», o čemu je svjedočio i jedan pripadnik te paravojne formacije, čije je ime poznato redakciji.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a. Samo ovo svjedočenje ( a ima ih još) direktno Stevandića vodi u zatvor.

KARADŽIĆV TAJFUN

Huljini lični prijatelji Radovan Karadžić i Jovica Stanišić su Haški optuženici, a on će, izvan svake razumne sumnje, odgovarati u ovoj zemlji. I to veoma, veoma brzo. A razloga, sem navedenih itekako ima. Stevandić nije bio samo komandant SOS-a, već i značajan faktor u zloglasnoj privatnoj Karadžićevoj obavještajnoj službi «Tajfun», o čemu «Žurnal» posjeduje relevantu dokumentaciju. Osim Bošnjaka i Hrvata, «Tajfun» je progonio i nepodobne Srbe, a Stevandić je prednjačio u tome. Da bi svom zločinačkom projektu dao potrebnu akceleraciju, čak je inscenirao atentat na sebe 14.04.1992. godine, kada se lakše (samo)ranio u ruku, nakon čega su krenuli novi pogromi nesrpskog stanovništva u Banjaluci, ali i Srba koji nisu podržavali takvo zločinačko orgijanje. Stevandićevo zločinačko djelovanje i navedeno stanje veoma vjerno oslikava i izvještaj jednog od pripadnika tadašnje srbijanske Državne bezbjednosti.

«Molimo vas za hitan kontakt sa Centrom kako bi pojasnili i razjasnili određene okolnosti koje ne idu u prilog ni nama ni vama ukoliko želimo uspjeh u izvršavanju zadataka koji nam predstoje. Nalazimo se u okruženju tako da daleko više strahujemo za sigurnost svojih porodica i svoju vlastitu od «Naših» nego od pripadnika iz redova ekstremista SDA i HDZ. Samozvane srpske vojvode, vođe i kolovođe u svom okruženju i pod svojom kontrolom imaju veći deo rukovodstva SDS, a poseduju jake oružane grupe koje prete svima koji ne misle kao oni i ne rade kao oni», navodi se u izvještaju, datiranom 15.04.1992. godine.

«Žurnal» je u posjedu i brojnih drugih dokumenata koji argumentuju Stevandićev zločinački pohod. Hulja je prestravljena i nastaviće prijetiti, ali ni mnogo jači zlikovci moju porodicu i mene nisu uspjeli istjerati iz Banjaluke, još manje uništiti, pa neće ni on. Pravda u ovoj zemlji stiže puževim korakom. Ali stiže!

Faksimili dokaza protiv Stevandića

Stevandić je pozivao na formiranje paravojnih jedinica

Nenad Stevandić je i putem radija pozivao na formiranje paravojnih jedinica. tako je putem tadašnjeg Radio Banjaluka, 05.02.1992. godine pozivao u rat.

«Što se tiče građana Banjaluke želimo da ih obavijestimo da od 15 do 18 sati, svakog četvrtka, organizujemo upis novog članstva, a u tome novom članstvu mi smo dali mogućnost da se određeni ljudi koji to žele prijave u dobrovoljačke odrede, koji bi bili pod kontrolom JNA», pozivao je Stevandić, predstavljajući se tada kao predsjednik Krajiškog sokolskog društva. Društvo je nedugo potom dobilo prefiks «Srpski», a Stevandić je osnovao SOS. On je sa ovom terorističkom jedinicom 03.04.1992. godine blokirao u potpunosti Banjaluku, što je bio znak za početak definitivnog etničkog čišćenja nesrba. Stevandić je tada (a i sada) bio u veoma bliskim vezama sa Nikolom Špirićem, aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

(zurnal.info)

HEĆO RIJEŠIO MISTERIJU: Korumpiran sam tim se dičim

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora

Faksimil odgovora Vahida Heće TI-u

Razriješena je misterija oko naručivanja i plaćanja kampanje “Nije kasno za bolji život” u kojoj se promovira svijetlija nam energetska budućnost u Federaciji BiH. Nagađanja ko je platio, ko je naručio i kome treba priča da milijarde stoje vani, samo ih S BiH mora pokupiti, razriješio je sam ministar energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije Vahid Hećo. Priznao je, javno, kako postoje krugovi koji njemu sada plaćaju milione da jednog dana dobiju poslove vrijedne nekoliko milijardi.

Više od mjesec dana su građani Federacije BiH obavještavani kako će Hećo i Stranka za BiH zaposliti hiljade ljudi i donijeti milijarde stranih investicija u zemlju. Mi ne moramo ništa raditi, naše je samo da stavimo iksić pored imena Harisa Silajdžića i, ako nam nije mrsko, ispred Stranke za BiH.

Onda je Transparency International postavio pitanje: S obzirom na oprečne izjave iz kojih ponovo nije jasno iz kojeg izvora je finansirana kampanja, TI BiH smatra da ministar Hećo duguje građanima objašnjenje:

  • ko je finansirao kampanju Elektroprivrede,

  • koliko je utrošeno na nju, te

  • koja je agencija, i na koji način, odabrana da kreira i sprovede kampanju?

Pošto su na reklamama bili potpisane Elektroprivrede BiH i HZ HB logično je bilo za pretpostaviti da su oni finanasirali makar dio kampanje. No, kažu da nisu. Nije ni Vlada Federacije, barem prema riječima premijera Mustafe Mujezinovića.

Hećo je pokušao da se brani šutnjom ali nije izdržao. Obzirom na sadržaj pismenog odgovora koji je poslao u TI BiH, bolje bi mu bilo da je istrajao u nastojanjima.

... obavještavamo vas da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije pokrenulo navedenu kampanju na zahtjev menadžera pojedinih firmi koje su i finansirale kompletnu kampanju, a iz razloga što su našli interes u ovim projektima i očekuju da će i njima biti pružena prilika da dobiju poslove na istim, što bi bilo na korist ovom Ministarstvu, elektroprivredama i svim menadžerima uključenim u ovu kampanju, a sve za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Ujedno vas obavještavamo da ovo Minisitarstvo nije učestvovalo u raspisivanju javnog poziva za izbor najpovoljnije ponude za implementaciju navedene javne kampanje, niti je na bilo koji drugi način učestvovalo u ocjenjivanju i izboru najboljeg ponuđača, kao ni finansiranju iste.

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora. Kampanju koja kaže ako Hećinoj stranci date glas biće para, posla..., ma svega. Oni se, dakle, nadaju da će postati “strateški partneri” Stranke za BiH i dobiti poslove od nekoliko milijardi, i ko zna šta sve još.

Ako i druga ministarstva krenu Hećinim putem, uskoro bi mogli imati firme koje podržavaju gradnju GAK-a nadajući se da će dobiti tendere za nabavku medicinske opreme ili trgovce automobilima koji finansiraju kampanju bezbjednosti u saobraćaju ne bi li lakše prodali svoje skupocjene automobile državnim institucijama i ministrima.

Al' to nije korupcije, zar ne.

NOVI IMOVINSKI KARTONI: Premijer Dodik izdržava sina milionera Prema podacima iz danas objavljenih imovinskih kartona, prihodi kandidata na predstojećim izborima su veći, a imovina brojnija nego u ranijim godinama. Neki od zvaničnika primjer su da bavljenje politikom za kratko vrijeme može dovesti do bogatstva.
Igor i Milorad Dodik

Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Mirko Okolić (Foto:CIN)Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić (Foto:CIN)Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.Hamdija Lipovača (Foto:CIN)

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.

(CIN)

NENAD STEVANDIĆ – ZVIJEZDA PRELAZNOG ROKA: Student koji je zapalio žito Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...

Nenad Stevandić: Karadžićev organizator rata

Ubijanje, premlaćivanje, ucjenjivanje i pljačkanje; podmetanje eksplozija, raznošenje..., a nakon toga slijedi progon.

Uvod nije nikakav predložak za akcioni film, već kratak opis «ručnog rada» Nenada Stevandića (koje li ironije, doktora po profesiji), koji je upražnjavao tokom predratnih i ratnih godina, sa posebnim akcentom na 1991. i 1992. ljeto Gospodnje. Svi navodi o Stevandiću izvučeni su što iz Haških dokumenata (svjedočenja), što iz dokumenata organa (VRS i MUP RS) Republike Srpske (koji su u posjedu «Žurnala»), u kojima se još navodi da je Stevandić bio «umiješan u kriminalne aktivnosti i upotrebu paravojnih policijskih snaga u izvršavanju njihovih zločina».

NOVA AKVIZICIJA

Stevandića mnogi danas doživljavaju kao «novu akviziciju» Srpske demokratske stranke, što je nonsens, jer je dotični kriminalac i ratni zločinac, (istina nepresuđeni), jedan od osnivača SDS-a u Krajini i osoba koja je prije rata i na samom njegovom početku žarila i palila Banjom Lukom (u bukvalnom smislu te riječi) i odlučivala o životu i smrti mahom nesrba, ali i pojedinih Srba. Od tada do danas on je prešao dug put - preko «lidera» sopstvene strančice, člana kombi partije Nikole Špirića (za Banju Luku i Krajinu), člana kombi partije Predraga Lazarevića (Srpska stranka), lažnog političkog analitičara - pa sve do «mlade nade» Mladena Bosića, zadužene za, kojeg li licemjerstva, borbu protiv korupcije. Jednostavnije rečeno, Nenad Stevandić je pripremao rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime i sa «drugom stranom», formirao terorističke grupe (što su se obučavale u Pančevu, Nišu, Dedinju...), naređivao progone muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zločine nad njima, pljačkanje, dizanje u vazduh njihovih objekata i automobila, organizovao njihov progon iz Banje Luke, (dobar dio svojih kriminalnih aktivnosti debelo je naplatio), a danas ta kreatura vergla priču o «ugroženosti» Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja..., valjda se spremajući da ponovo žari i pali, kao što je i činio. Ali sa pozicije narodnog poslanika, jer je kandidovan na listi SDS-a.

Isti taj Stevandić danas otvoreno laže o svojoj prošlosti (vidi okvir), tvrdeći da «ni luk jeo, ni luk mirisao», kenjkajući da je tada «bio premlad», «zelen»; sve, samo ne goropadni zlikovac željan novca i tuđe krvi. A bio je to, bez ikakve dileme.

RAZGOVOR SA KARADŽIĆEM

Tokom 1991. godine, Stevandić je pripadnike najgorih kriminalnih strukura iz Banjaluke slao put Srbije na trening u tamošnjim centrima Republičke državne bezbjednosti, gdje su obučavani za rukovanje eksplozivom, oružjem i pripremani za izvođenje terorističkih akcija u ovom gradu. Stevandić je sve to vrijeme bio na direktnoj liniji sa šefom srbijanskog DB-a Jovicom Stanišićem, a nikada tu bliskost nije ni krio. Istovremeno je bio i na direktnoj vezi sa Radovanom Karadžićem, haškim optuženikom i zatvorenikom, a sadržaj njihovih presretnutih razgovora najbolje argumentuje sve iznesene činjenice. Stevandić, (osim monstruoznosti posjeduje i izvanrednu količinu poltronstva koje ne preza upotrijebiti u komunikaciji sa šefovima), u jednom od razgovora snishodljivo obavještava Karadžića da «Jovici (Stanišiću, op.aut.) nosi brdo materijala» o događajima na teritoriji Krajine. U drugom, pak, razgovoru, Stevandić Karadžiću tvrdi da grupe koje on kontroliše ne čine nikakve kriminalne aktivnosti, već to rade kohorte Anđelka (Grahovca, u to vrijeme jednog od čelnika banjalučkog SDS-a).

«To su uglavnom momci koje niko nije kontrolisao. Nijedan tu nema moj. Nijedan tu nema od ovih momaka što su bili dole, povratili se sa obuke, nijedan tu nema od momaka što su se vratili iz borbe», kaže Stevandić Karadžiću, potvrđujući na taj način da je on taj koji zna ko ide na obuku i ko je istu završio.

UBISTVO STEVILOVIĆA

Tokom te 1991. godine, Stevandić nije samo slao kriminalce na obuku u Srbiju i komunicirao sa Karadžićem i Stanišićem, već je intenzivno, prema

srpskim svjedočenjima u Hagu, naoružavao mahom Srbe.

-Stevandić je organizovao naoružavanje i bio zapovjednik i odlučivao ko će da prima i koliko oružja i municije, bio zadužen za sve moguće transakcije. Dva tri puta sedmično u Drvaru je nadgledao distribuciju oružja - tvrdi jedan od svjedoka i ističe da ga je često viđao u društvu sa Stojanom Župljaninom (haškim optuženikom i zatvorenikom) i Simom Drljačom i njegovom grupom. Ove informacije se odnose na kraj juna i početak jula 1991. godine.

Stevandić je tada, prema svjedočenjima, optuživan da nije naoružavao samo Srbe, već da je oružje prodavao i Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima), uzimajući ogromne pare. Sve to, kako svjedoci navode, otkrio je pukovnik Milan Stevilović, koji je ubijen u zasjedi kod Kotor Varoši 5. juna 1992. godine.

-Javna je tajna, bar se tako po Banjaluci pričalo, da ubistvo Stevilovića nisu organizovali Hrvati, ni muslimani, već Stevandić i njegova grupa - navodi jedan od haških svjedoka. Istu priču «Žurnalu» je potvrdilo nekoliko izvora u Banjoj Luci, ali je činjenica da ove optužbe protiv Stevandića nikada nisu dokazane. Slično je i sa ubistvom inspektora Miodraga Šušnice. Stevandić je saslušavan i u ovom slučaju i to 06.10.1993. godine.

CRVENI KOMBI

Stevandić je bio i član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, zajedno sa presuđenim ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom, generalom Momirom Talićem, Stojanom Župljaninom., Rajkom Kuzmanovićem (sadašnjim predsjednikom RS)... i brojnim drugim, a u to vrijeme već je uveliko komandovao Srpskim odbrambenim snagama (SOS), koje su Banjalukom i Krajinom haračile i listom progonile muslimanski i hrvatski živalj, pljačkajući, paleći, dižući u vazduh, riječju ubijajući. Jedan od specijaliteta SOS-a bio je podmetanje oružja u muslimanske i hrvatske kuće, da bi nakon toga upadala policija i «otrkivala» neprijatelje, a SOS-ovci su nalazili i «hranu» za zloglasni Crveni kombi (bio pod kontrolom policije) u kojem su, godinama, premlaćivani i masakrirani nesrbi.

«Srpske odbrambene snage iz Banje Luke pod komandom su Stevandić Nenada, koji je ujedno i predsjednik srpskog sokolarskog društva. Znatan uticaj na SOS imaju privatni biznismeni i neki rukovodioci iz SJB i SNB u CSB Banja Luka, a SOS-u se priključilo dosta banjalučkih kriminalaca. Dio formacije SOS ušao je u formaciju specijalnog odreda milicije CSB BL, ali se ne nalazi pod stvarnom kontrolom komande odreda i CSB», navodi se Informaciji o paravojnim formacijama na području Srpske republike BiH, upućene Glavnom štabu Vojske SR BiH, 28. jula 1992. godine.

Danas Stevandić demantuje da je bio komandant SOS-a, vadeći se na mladost i mrtve.

«Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati», tvrdi Stevandić (vidi okvir). Međutim, on otvoreno laže, jer je niz svjedoka iz tog perioda «Žurnalu» potvrdilo ono što piše u dokumentu koji smo citirali, a iste tvrdnje iznijeli su i brojni svjedoci u procesima koji su se odvijali i odvijaju u Haškom tribunalu.

POD KOMANDOM STEVANDIĆA

Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje je da kažu sami. U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od pripadnika ove terorističke formacije, čije ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali je redakciji poznato.

Prema njegovim riječima, prvi zadatak SOS-a bio je spriječiti JNA da odveze naoružanje iz Banje Luke i «ostavi Srbe bez mogućnosti odbrane», a «drugi zadatak je bio istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada». Junački, nema šta. «Herojstva» tek slijede.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a, ne libeći se da kaže da mu je Stevandić komandovao. Isti taj Stevandić ga je opomenuo da je «provaljen» i da mu je vrijeme da se skloni.

«Ja želim da prekinem sa ovim poslom, jer me je pozvao Stevandić i rekao da prestanem sa radom, jer će me uhapsiti milicija. Takođe mi je rekao da je moja lada-niva provaljena», tvrdi on.

UBISTVA U REŽIJI SOS-a

Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje potvrđuje podatak da su oni koji su ih otvoreno podržavali, rukovodstvo takozvane AR Krajine, čelnici iz vojske i politike, zahtijevali njihovo rasformiranje i to nakon što su njihovi pripadnici napali stanicu milicije. O tome u svojim odgovorima svjedoči i Stevandić, podvodeći to pod sukob «komunista i srba», a ne narko dilera i policije, koja im je oduzela drogu, što je istina i što Stevandić odlično zna, jer je on te ubice i regrutovao. U tekstu pod naslovom «Krvava pouka», («Glas», 15. maj 1992. godine), nepotpisani autor okomio se na SOS, optužujući ih za noćne eksplozije, pucanje, «tipovanje» žrtava i brojne druge terorističke, kriminalne i nezakonite aktivnosti. Ovaj tekst je i najbolji demanti Stevandićevih tvrdnji da je «SOS bio vojna formacija». U «Glasu» iz tog vremena mogu se pronaći brojne vijesti o eksplozijama, progonima, pucanju i brojnim drugim kriminalnim radnjama izvršenim nad muslimanima i Hrvatima, ali nijedna vijest o kažnjavanju počinilaca. SOS-ovci su ubili Ivicu Beneša, brata čuvenog boksera Marijana Beneša, zatim zlatara Skendera Čivjaka, ugostitelja Mujčin Zlatana; Muju Smailagića ubili su sa leđa u po bijela dana ispred Harbašove pekare (kafana «Dva ribara»), Emina Husedžinović zaklana je na kućnom pragu... O nedjelima SOS-ovaca mogli bi se napisati tomovi, ali je činjenica da niko od njih do sada nije odgovarao za zločine koje su počinili.

Oni su ubili i Midhata Rušidija, rođenog 1959. godine, teškog invalida koji je u trenutku kada je odveden, već tri godine bio u penziji (radio u «Glasu»). Rušidi je odveden 28.07.1992. godine, iz kafea «Cepelin», gdje je to jutro otišao na kafu. Odvezen je u «hondi» metalik boje, bez registarskih tablica. Njegovo tijelo nađeno je u Kotor Varoši trinaest godina kasnije, a ukopan je 29.06.2005. godine. Niko od članova njegove porodice nije htio da govori za «Žurnal» iz straha za ličnu sigurnost. Srpski izvori za «Žurnal» tvrde da je smaknuće Rušidija naložio lično Stevandić, što on demantuje.

Brojni zločini počinjeni u Banjoj Luci (tvrdi se da je ubijeno od nekoliko stotina, pa čak do hiljadu Banjalučana nesrba) neće ostati nekažnjeni, u to nema nikakve dileme. Otvorene su brojne istrage, a u njihovom epicentru je Stevandić, ma šta on tvrdio o tome. Njegov pokušaj povratka u politiku u stvari je pokušaj skrivanja od odgovornosti za nedjela koja je počinio. Nema šanse da mu to pođe za rukom.

 

 

INTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:

«Žurnal» je Nenadu Stevandiću uputio pitanja, na koja je on i odgovorio, proprativši ih nizom «komentara» na račun potpisnika ovog teksta. Sve njegove odgovore i «komentare» objavljujemo bez ikakvih redakcijskih intervencija, ali moramo primijetiti da obiluju nevjerovatnim bijesom, nevjerovatnom mržnjom, nevjerovatnim lažima i nevjerovatnim strahom. Umjesto bilo kakvog osvrta na Stevandićev odgovor, dovoljno se zapitati da li nevin čovjek ima potrebe za tolikim bijesom, mržnjom, lažima i strahom?!

Žurnal: Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», vi ste početkom rata u BiH bili komandant Srpkih odbrambenih snaga (SOS) u Banjaluci. Da li je SOS bila vojna, policijska ili paravojna formacija?

STEVANDIĆ: Kako u uvodu navodite da posjedujete dokumenta da sam ja bio komandant Srpskih odbrambenih snaga i od toga polazite kao od aksioma, prvo vam moram odgovoriti da to nije istina, već još jedno od niza podmetanja iz razloga koje ne mogu trenutno potpuno da definišem, ali mogu da navedem sumnju da nisu radi objektivnog informisanja javnosti kako vi kažete. I ranije sam bio predmet paraobavještajnih, parapolicijskih i paranovinarskih insinuacija i bio optuživan da sam od komandanta crvenih beretki, specijalnog agenta i sl. I to se redovno događalo u predizborno vrijeme kao i sad. Žao mi je što mi niste omogućili uvid u dokumente koje navodite jer bih tada imao pojma o čemu se radi i bio u mogućnosti da tačnije odgovorim. Ovako vaša pitanja mi liče na saslušanje ili rialiti emisiju. Svejedno sam spreman da vam odgovorim jer naravno postoji i mogućnost da se ne radi o onome u šta opravdano sumnjam.

Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati

Ko su bili pripadnici SOS-a?

STEVANDIĆ: Nesporna je činjenica da su SOS su formirali rezervni oficiri Banjalučkog korpusa uz saglasnost djela komandnog kadra Banjalučkog korpusa. To se desilo nakon najave Jerka Doke, tadašnjeg ministra odbrane BiH da će svi koji ratuju u zapadnoj Slavoniji biti predmet krivičnog gonjenja. Ključnu i rukovodeću ulogu u realizaciji je imao Kapetan Slobodan Dubočanin po kome jedna ulica u Banjaluci danas nosi ime. To kao dugododišnji prijatelj njega i njegove porodice dobro znam. Radilo se o velikoj akciji sa više stotina učesnika tadašnje JNA koji su bili preteča nastanka VRS i preuzimanje odgovornosti za bezbjednost vojnika, njihove imovine i njihovih porodica u toku ratnih operacija u zapadnoj slavoniji. Smjene u gradu Banjaluci su brojale preko 500 vojnika i trajale su oko 15 dana koliko je otprilike trajao i sam SOS, pa sami procjenite ko je mogao da im komanduje i da ih sve zna i uveže. Ja sam tada bio student treće godine medicine, pa je potpuno neistinito, a i neinteligentno tvrditi da sam ja mogao da im komandujem. Ja za to nisam imao moći, znanja,i mogućnosti, a vjerujte ni namjere. Dakle to je bila vojna formacija Banjalučkog korpusa stvorena od vojnika i uglavnom rezervnih starješina u smjeni-odmoru, sa sredstvima veze, tehnike i sl. Dubočanina sam poznavao i napravio kontakt njega i Predraga Radića tadašnjeg gradonačelnika. Jedan od zahtijeva SOS- je bilo razoružavanje paravojnih formacija. Čak je u jednoj akciji u gradu izvršeno oslobadjanje stanice milicije mejdan-obilićevo, koju su bili zauzeli neformalni pojednici koji su se predstavljali kao SOS a koji su tom prilikom i ubijeni. (mislim da se radi o tri ili četiri osobe srpske nacionalnosti.)

Kasnije se ispostavilo da je u pozadini bio obračun u tadašnjoj JNA izmedju projugoslovenskih i prosrpskih struja u Banjalučkom korpusu a da su hvala bogu pobjedile prosrpske koje su sačuvale opremu i organizaciju Banjalučkog korpusa (i toliko puta pominjane rakete velike ubojne moći, čini mi se tipa LUNA ili sl.)

Da li su pripadnici SOS-a učestvovali u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke?

STEVANDIĆ: Na sjednicama kriznih štabova opštine i regije konstatovana su krivična djela razbojništava, krađa i ugrožavanja lica i imovine većinom Bošnjaka i Hrvata i identifikovani počinioci a utvrdjeno je da je motiv bio koristoljublje a ne nacionalna ili vjerska mržnja. Time se Banjaluka odvaja od npr. Sarajeva.

Takodje se sjećam da je na mostu KAB ubijen inspektor CSB (policije) srpske nacionalnosti koji nije stao na upozorenje a da je drugi inspektor (prezime Šušnica) ubijen u kafe baru Kajak takodje srpske nacionalnosti i to greškom.

Da li vam je poznata sudbina Midhata Rušidija iz Banjaluke?

STEVANDIĆ: Ne znam ko je Midhat Rušidija niti mi je poznata njegova sudbina.

Kakvi su bili vaši odnosi sa Jovicom Stanišićem, tadašnjim prvim čovjekom DB Srbije?

STEVANDIĆ: Moji odnosi sa Jovicom Stanišićem su privatne prirode tako da ne znam svrhu vašeg pitanja pa nemam potrebe da na njega odgovaram.

Da li ste u Tužilaštvu BiH saslušavani kao svjedok ili kao osumnjičeni povodom ratnih dešavanja u Banjaluci?

STEVANDIĆ: U tužilaštvu BIH nisam saslušavan kao osumljičeni, ali jesam dao izjavu u svojstvu svjedoka o dogadjajima van Banjaluke. Nadam se da vaša pitanja nisu dio plana ili namjere da to promjeni imputacijom dezinformacija i insinuacija na moju štetu makar ih vi nazivali dokumentima. To govorim i zbog toga što ste pitanja poslali preko mejla gradskog odbora SDS, iako vam je za kontakt bio dovoljan i moj telefon.

Takodje vas molim da ako već imate neke informacije koje moje ime dovode u vezu sa nečim nečasnim da iste proslijedite nadležnim organima bez medijske hajke ili harange sa ciljem kreiranja slike o meni i uticaja na navedene organe.

Da ne zaboravim pa budem predmet novih pitanja i podpitanja ako i niste pitali, saslušan sam i od strane haških istražioca, dva dana zaredom u Banjaluci u svojstvu svjedoka pre više od 5 godina.

Dakle, osim Vas, na pomenutu temu, još me niko nije osumljičio.

Nadajući se korektnom i cjelovitom prenošenju svega što sam napisao u odgovoru i istim takvim namjerama i svrsi vaših postavljenih pitanja, moram da kažem da sumnjam da je ovaj vaš upit samo nastavak preuveličavanja i izmišljanja srpske krivice i krivaca gdje se od srpskih generala i predsjednika krivica spušta do studenata, tinejdžera a nesporne i dokazane zločince nad Srbima zaobilazite jer ih u javnosti FBiH predstavljaju herojima, poput Ganića, Silajdžića, Dudakovića... odnosno čitavog političko-vojnog establišmenta FBiH.

Sada kada se i ta pandorina kutija u FBiH otvorila, vjerovatno se u tom entitetu javila potreba za reciklažom i multiplikovanjem ratne priče o* zlim Srbima* pa se svjesno ili nesvjesno pridružujete održavanju predstave o velilkosrpskoj krivici. Takodje se nadam da ne pokušavate da, svjesno ili nesvjesno, na ovaj način učesvtujete u stvaranju matrice za tužilaštvo BIH kao što je ta matrica stvarana za haški tribunal. Već su mi jednom sličnom akcijom pred izbore 2006 montirali, odnosno pokušali montirati skidanje sa liste (tada u režiji SDP), izmišljajući optužbe o mome statusu u toku otadžbinskog rata.

Pošto je većina srpskih generala, predsjednika i političkih lidera na ovaj ili onaj način mrtva ili utamničena, moglo bi se desiti da se u FBiH ostalo bez materijala za navedenu matricu pa ste možda i vi podlegli varijanti *daj šta daš*, makar i studenta. Pogotovu ako nisu politički podobni Sarajevskoj čaršiji, OHR-U, i par ambasada koji se trude da koaliciono upravljaju našim životima i sudbinama .Otežavajuća okolnost je naravno moja pripadnost SDS-u.

Srdačno,

dr Nenad Stevandić 17.08.2010.god.

(zurnal.info: Odgovori u intervju dostavljeni su u pisanoj formi i objavljujemo ih u cjelosti, bez redaktorskih intervencija)

(zurnal.info)


SDA poslovala s neregistriranom firmom: 50.000 maraka za kafe i vozače

Kantonalni odbor SDA Sarajevo je preko Uslužne zadruge Peskara do 2008. godine upošljavao studente za pomoćne poslove, iako je ova firma još 2005. izgubila registraciju.

Sjedište Kantonalnog odbora SDA (Foto: CIN)

Stranka demokratske akcije (SDA) je isplaćivala plate kuririma, vozačima, kafe kuharicama, studentima preko Uslužne zadruge Peskara, tri godine nakon što je Općinski sud u Sarajevu poništio registraciju ove firme. Revizori Centralne izborne komisije (CIK) su utvrdili da je ova stranka platila sve račune Peskare u 2008. godini, no nisu bili ovlašteni da provjere da li je novac došao do povremenih uposlenika stranke. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) su pronašli da u pojedinim slučajevima postoje neslaganje između iznosa koje je SDA uplatila Peskari i izjava ljudi kojima je ona trebala dati novac.

Revizori CIK-a su ove godine dodatno prekontrolisali poslovne knjige Kantonalnog odbora SDA Sarajevo za 2008. godinu i pronašli da je Peskara te godine ovoj stranci dostavila 13 računa u ukupnom iznosu 57.321 KM, koje je SDA i platila.

Šef Službe za reviziju CIK-a Hasida Gušić kaže da je ova institucija u izvještaju o reviziji financijskih izvještaja SDA za 2008. godinu iznijela primjedbu da ova stranka nije obrazložila troškove u poslovnom odnosu sa Peskarom, iako je to morala učiniti s obzirom na plaćeni iznos.

Prema riječima Gušić, Kantonalni odbor SDA Sarajevo je koristio usluge Peskare od 2005. do 2008. godine. CIN je utvrdio da je u 2005. godini Peskari uplaćeno ukupno 67.990,65 KM. Podaci za 2006. i 2007. godinu nisu jasno evidentirani u financijskim izvještajima SDA.

Gušić kaže da revizori CIK-a nisu provjeravali da li je novac stigao do korisnika, jer za to nemaju ovlasti.

Iako u stranci kažu da u njihovom poslovnom odnosu sa Peskarom nema ništa sporno, generalni sekretar SDA Amir Zukić nije dozvolio novinaru CIN-a uvid u račune o njihovom prometu sa zadrugom. CIN je ipak uspio doći do dijela dokumentacije iz 2008. godine.

Na jednoj od uputa Peskare za rad od 28. augusta 2008. godine, stoji da studenti Edvin Hodo, Aida Šaban i Amir Telebećirević za 200 sati rada za ovu stranku trebaju naplatiti po 1.000 KM, a Azra Mrnđić 1.050 KM. Račun je poslan isti dan, a SDA je Peskari uplatila navedeni iznos.

Novinari CIN-a su razgovarali sa Hodom i Šabanom, dok su ostali bili nedostupni. Hodo je kazao da nikada nije dobio novac od SDA, niti je radio za njih.

"Veze nemam, vjerujte. Nikada nisam radio za njih. Otkud ja, pojma nemam", kaže Hodo. U centralnoj evidenciji Agencije za identifikacione dokumente BiH postoji samo jedna osoba sa ovim imenom i prezimenom.

S druge strane Šaban je, kako kaže, radila za SDA, ali se nije mogla sjetiti kada i koliko je novca dobila. Iako je račun bio izdat prije dvije godine, kazala je da je za SDA radila prije 10 godina, a kasnije se ispravila i kazala, možda prije pet godina. Dodala je i to da je u više navrata dobijala manje sume novca ali da se ne sjeća koliko.

Porezna uprava Federacije BiH je u prvoj polovini ove godine obavila inspekciju zadruge Peskara, nakon čega je 20. jula poslala obavijest Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u kojoj je navedeno da postoji sumnja u utaju poreza i davanje lažnih poreskih prijava. Inspektor Željko Radulović kaže da očekuju da im Tužilaštvo Kantona Sarajevo odobri nastavak istrage.

Šef regionalnog istražnog odjela Poreske uprave u Sarajevu Fuad Milić izjavio je za CIN da nisu istraživali njihovo poslovanje sa SDA, nego sa pojedinim preduzećima u Sarajevskom kantonu, te da su u jednom predmetu utvrdili da postoje fiktivni spiskovi ljudi za isplate.

Radili preko Peskare, pare podizali u MOS-u

Uvidom u dokumentaciju o osnivanju zadruge, CIN je otkrio da je Kantonalni sud u Sarajevu 19. januara 2005. godine donio rješenje o prestanku rada ove zadruge. To su potvrdili i revizori CIK-a.

Unatoč tome Peskara je tokom 2005. pa sve do kraja 2008. godine nastavila da ispostavlja račune stranci za povremene poslove studenata, za rad vozača, kafe kuharica, kurira ali i račune za kurseve engleskog jezika, otkup knjiga i usluge slikanja.

Šef registra privrednih subjekata u Sarajevu Asaf Daupović kaže da preduzeće čini krivično djelo ako posluje, a nema registraciju.

Sud je poništio registraciju Peskare jer je ova zadruga zakasnila sa podnošenjem nove prijave za registraciju u skladu sa Općim zakonom o zadrugama.

U SDA kažu da nisu mogli znati da je Peskara izgubila registraciju, jer im je ona dostavljala ovjerene fakture, a oni su ih uredno plaćali.

Zadruga Peskara je prijavljena na adresi u Halilovićima bb u Sarajevu, no novinari CIN-a je nakon višednevne potrage tamo nisu pronašli.

Uposlenik u finansijama Kantonalnog odbora SDA Sarajevo Suad Deljković kazao je da kancelarije Peskare nisu bile u Halilovićima nego da su ljude za naplatu honorara i podizanje faktura slali u prostorije MOS-a, koji se nalazi u sarajevskom naselju Malta. MOS je također uslužna zadruga, a njen direktor Enver Zornić nije želio komentarisati informaciju koju smo dobili u Kantonalnom odboru SDA. Kazao je da on nije povezan sa Peskarom.

Peskaru su uz polog od po 100 KM u februaru 2001. godine osnovali Mufid Frlj, Azra Bajramović i Aziz Šehović.

Frlj je kazao da on ne zna ništa o poslovanju firme, a da je njegov osnivački ulog od 100 KM platio direktor zadruge Muharem Zornić.

Direktor Peskare Zornić, kojeg je novinar CIN-a pronašao na privatnoj adresi u Sarajevu, nije želio razgovarati o poslovanju zadruge.

Amir Zukić: Podrška Peskari (Foto: CIN)Prema Zukiću, SDA je odabrala Peskaru jer su smatrali da se radi o dobroj firmi. Međutim, Deljković kaže da je Peskara izabrana jer je Zornić prije rata bio predsjednik omladine SDA.

"To je nastavak rada, da se da podrška toj firmi", kaže Deljković.

Niko ne provjerava troškove stranaka

Stranke su dužne da svake godine CIK-u dostave finansijske izvještaje. Prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka, CIK je ovlaštena da obavi reviziju prihoda stranaka ali ne i njihovih troškova. Zakonom nije propisano na šta stranke mogu trošiti novac.

"Stranka može trošiti na šta hoće, a to je većinom budžetski novac. Mi ne kontrolišemo troškove i to je naš najveći nedostatak", kaže Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK-a.

Transparency International BiH je u ovogodišnjoj analizi pod nazivom Finansiranje političkih partija u BiH naveo da su finansijski izvještaji stranaka nedovoljno jasni i da CIK na osnovu njih ne može ući u detalje transakcija niti provjeravati da li se sredstva namjenski troše, budući da sama nije ovlaštena da provjerava bankovne račune stranaka.

Međutim generalni revizor Ureda za reviziju BiH Milenko Šego kaže da je upravo cilj revizije da se javnosti obznani kako se troše javna sredstva.

(CIN)

PRAVDA: Monstrum s Grbavice konačno u Sarajevu

Veselin Vlahović Batko konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina. Podsjećamo na potresno svjedočenje Komandanta Balije

 

 

 Monstrum s Grbavice, Veselin Vlahović konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Na Aerodromu Sarajevo predat je policijskim službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i pripadnicima Sudske policije. Određena mu je mjera pritvora i priveden je u pritvorske prostorije Kompleksa pravosudnih institucija BiH. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina.
Podsjetimo, š
panska policija uhapsila ga je u gradu Altea. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor. Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici. Bio je poznat kao
monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”. Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

Prije nekoliko mjeseci objavili smo dijelove iz knjige Balija, koju je napisao Božidar Debelonogić.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću. Ponovo prenosimo ovo potresno poglavlje.

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)