Istraga

PISMO REISU: Buredžici za kapetana Ejupa Gradaščevića

 

Ni Srebrenica, ni rat, ni opsada Sarajeva..., ništa se ne može porediti sa mjesecima patnji porodice Ganić po londonskim hotelima

Bio sam u „zapadnom krilu“ podstanarskog stana kada mi je kolega Omer iz svog prognaničkog „ovalnog ureda“ poslao poruku– Ganić, navodno, oslobođen.

Ubrzo je stigla potvrda. Ejup u srijedu stiže u Sarajevo. Sa djecom. Gospođa Fahrija iz Zapadnog krila „Vile Ganić“ izvijestila je javnost da su se Ejup, Emina i Emir zaželjeli pite:

Naručili su da im napravim buredžike i krompirušu“, kazala je gospođa Ganić za četvrtu stranicu Dnevnog avaza.

Nekako u isto vrijeme, oglasio se i uvaženi Mustafa Cerić. Na petoj stranici novine sa logom zmaja ustvrdio je da „od vremena Zmaja od Bosne, Huseina-kapetana Gradaščevića, autonomnost suverene države BiH nije bila na težem ispitu kao u slučaju Ejupa Ganića“.

Za razliku od Husein-kapetana Gradaščevića, kojeg je Beč izručio Istanbulu, odakle se nikad više nije vratio u svoj voljeni Gradačac, Ejup Ganić je imao sreću“, dersio je Mustafa ef .

Licemjerno, dragi Mustafa. Licemjerno. Prije samo 17 dana bio si u Potočarima, na, kako kažeš, najtužnijem polju koje BiH pamti. Klanjao si dženazu žrtvama genocida. Tog dana ih je ukopano 775. I sad, eto, njihova žrtva, njihovi životi, za tebe nisu simbol odbrane BiH koliko je to Ejup Ganić. Za tebe, dakle, ni otac niti brat mog kolege Omera, ni još 8 hiljada drugih Bošnjaka ubijenih u Srebrenici nisu branili autonomiju BiH. Nisu, po tebi, autonomiju branili ni oni koji su pod ljiljanima poginuli '92. Ni oni koji širom Bosne izginuše '93., '94. i '95. godine. Za tebe je žrtva samo Ejup.

Ni one četiri godine rata nisu za tebe, Mustafa Ceriću, bile „najteži ispit autonomnosti BiH“. Najteži su, tvrdiš, bili oni dani dok se Ejup po londonskim hotelima družio sa svojom djecom i branio od optužbi za ratni zločin.

Po tebi, ni onda kada je na sarajevskom aerodromu zarobljen Alija Izetbegović, nije bio najteži ispit autonomnosti BiH. Najteži dan i najteži ispit za BiH, po tebi je došao osamnaest godina poslije, kada je na londonskom aerodromu uhapšen Ejup Ganić.

I samo je, dakle, Ejup Ganić ravan Huseinu kapetanu Gradaščeviću. Samo je Ejup ravan prvom borcu za nezavisnu BiH, kojeg su u avgustu 1834. godine ubile Osmanlije. U Istanbulu. U gradu u kojem su ti, Mustafa Ceriću, dva stoljeća poslije ubistva „Zmaja od Bosne“, izjavio da je „Turska naša majka“.

Kažeš još u novini sa logom zmaja, da je Zmaja od Bosne „našoj majci Turskoj“, izručio mrski Beč. Isti onaj Beč u kojem si, u Mariahilfe strasse, svom sinu kupio stan. Da i u Beču ne bude podstanar.

 

 

(zurnal.info)

SELJAK SAM AL' DOKAZANI: Sredstva za prese i mokre čvorove Predsjedavajući Vijeća ministara i njegovi zamjenici imaju na raspolaganju po dvjesto hiljada maraka za intervenisanje u slučaju nužde. Naravno, niko od njih ne koristi budžetske pare u svrhu za koju su namijenjena. Vjerovatno zbog toga što ne znaju da li se ta sredstva upotrebljavaju za malu ili veliku nuždu. Kako bi premostio ovaj problem ministar Vrankić je finansirao izgradnju mokrih čvorova

Budžetska rezerva za interventno korištenje iznosi 4 posto od 16.280.000 KM ukupnih sredstava - ravno 651.200 konvertibilnih maraka. Ova sredstva trebala bi se koristiti ukoliko se neki od budžetskih korisnika nađe u nepredviđenim teškoćama, kao i za vanredne situacije kao što su požari, poplave... Međutim, upravo u te svrhe se ne koristi, već služi predsjedavajućem Vijeća ministara Nikoli Špiriću i njegovom zamjeniku Draganu Vrankiću da se dokazuju u svojim rodnim mjestima.

BEZ SMETNJI

Posebno je interesantan način raspodjele ovih sredstava: prema Službenom glasniku BiH (broj 11, strana 7) pomenutih 651.200 KM raspoređeno je na tri dijela, i svako sa svojim komadom radi šta hoće.

«Iznos iz člana 1 ove Odluke dijeli se na tri dijela, tj. predsjedavajući i dva zamjenika predsjedavajućeg mogu raspolagati iznosom od po 217.066 KM na godišnjem nivou», navodi se u Odluci o prenosu ovlaštenja predsjedavajućuem i zamjenicima predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH za interventno korištenje budžestke rezerve. Samo u ovoj zemlji je moguće da se pojedincima na vlasti daju ovolike pare da sa njima rade šta hoće i to bez ikakve kontrole.

«Za upotrebu sredstava iz stava 1 ovog člana ovlaštena lica će donositi pojedinačne odluke», navodi se dalje u dokumentu, čime se potvrđuje da Špirić, Vrankić i Sadik Ahmetović (ranije Tarik Sadović) jedan drugom neće praviti smetnje pri raspodjeli ovih para. Uz sve to, za njihov utrošak nije im potrebna nikakva odluka niti odorenje bilo koje institucije. Majstorski, nema šta.

Upravo ovakva situacija omogućila je Špiriću da se isprsi u svom selu i tako potvrdi onu narodnu da nisi uspio dok te tvoji seljani ne priznaju. Stoga je Špirić promptno reagovao i donio odluku da potpomogne nabavku presa za nekoliko drvarskih sela, među kojima je i Gornja Prekaja iz koje je potekao.

«Odobravaju se sredstva (...) u iznosu od 19.422 KM u svrhu nabavke presa za baliranje sijena i prskalica za navodnjavanje radi pomoći stanovnicima u povratničkim naseljima Bunčevac, Gilijakovići, Gornja Prekaja i Brda», navodi se u Špirićevoj odluci (SL. glasnik BiH, broj 15, 05.07.2010. g.). Tako sada povratnici mogu da presuju i baliraju sijeno po Špririćevom rodnom selu i ljeti i zimi. Fabrike gdje bi se mogli zapositi otvorit će se u nekom paralelnom univerzumu. Jasno je da Špirić, dok je bosonog trčakarao po Prekaji, nije volio da sakuplja sijeno, još manje da kosi i vodu nosi, te je sada odlučio da modernizuje Gornje Prekaje i da ima da se balira i presuje.

U SLUČAJU NUŽDE

Uz sve to, dobro će proći i firma iz Laktaša «Agrokop», kod koje prese i prskalice, kako je to Odlukom izričito navedeno, moraju biti kupljene.

Špirić je rano pobjegao iz Prekaja i to u Bosnaski Petrovac, gdje je završio gimnaziju. Kako je to vrlo značajan istorijski podatak za ovu zemlju, Špirić je 1.500 KM prebacio Branku Despotu za štampanje monografije «50 godina gimnazije u Bosanskom Petrovcu». Nema sumnje da će Špirićeva slika u monografiji biti najveća i u koloru.

Pokazao se interventim i Dragan Vrankić, Špirićev zamjenik i Ministar finansija. On interventnim sredstvima iz budžetske rezerve finansira izgradnju mokrih čvorova.

«Odobravaju se sredstva za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Budžeta institucija BiH ... u iznosu od 5.000 KM Mjesnoj zajednici Trebižat za izgradnju mokrog čvora i renoviranje prostorija», navodi se u Odluci objavljenoj u Službenom glasniku BiH (26.01.2010. g.). Bitno je da ima mokri čvor u mjesnoj zajeednici u Trebižatu, za koju 99,999 posto građana BiH nikad nije čulo. Ali jeste Vrankić.

On podržava i Lađare i to one iz Čeljeva. Njima je uplatio 2.000 KM za nabavku sportske opreme, a po nekoliko hiljada dobile su brojne klape u čijoj pismi Vrankić uživa.


Merhametli Sadović

Za razliku od Špirića i Vrankića, Tarik Sadović je, u vrijeme dok je bio ministar, najviše novca iz budžetske rezerve davao za pomoć «Merhametu», dok je Sadik Ahmetović 5.000 KM izdvojio za realizaciju projekta «Srebrenica, mapa genocida».

OŠTRA NULA: U Banjoj Luci je lakše organizovati gay pride nego demonstracije

Možda nisu prvi ali nekoliko članova pokreta Oštra nula iz Banje Luke za sada jesu jedini spremni na ulicama izraziti nezadovoljstvo režimom u Republici Srpskoj. Nikada nisu uspjeli okupiti više od 30 ljudi na svojim protestima ali je važnije od toga da nisu odustali. Kažu da ih prije svega zanima promjena sistema. Nije im pretjerano bitno ko je na vlasti ali ipak imaju puno toga zamjeriti premijeru Miloradu Dodiku i sistemu kojeg je napravio. Svojim prvim protestom protiv poskupljenja struje, komunalija i osnovnih životnih namirnica iznenadili su i vlast i Banjalučane.
- Ljudi su se bojali da uzmu taj letak, ljudi se ovdje inače boje bilo čega. Ovdje nema protesta, samo štrajkovi glađu – kaže Dejan Cocić, dvadesetpetogodišnji student filozofije i sociologije iz Oštre nule.

I mi bismo sa vama ali znate imamo porodicu, kredite... govorili su im tada sugrađani.

Umjesto podrške tada su naišli na jednu potpuno neočekivanu reakciju. Iz nekoliko pitanja prolaznika su shvatili da ih ljudi doživljavaju kao gay aktiviste.
- Izgleda da je ovdje lakše organizovati gay pride nego demonstracije – kaže Davor Paponja, diplomirani akademski slikar.


Ispadamo budale

Blagonaklonost i sveopšte javno podržavanje osjetno su se smanjili kada su poslali jasnu poruku da su oni aktivisti željni promjene društvenih odnosa. Studentica filozofije i Friedrich Elbert političke akademije Đulija Aćimović kaže kako su dijelom i zbog toga odustali od nekih radikalnijih ideja koje su imali.
- Ovdje se i obični protesti smatraju radikalnim – objašnjava ona i dodaje da još uvijek nisu imali nikakvih problema zbog svog aktivizma niti kontakta od neke političke partije.

Tome bi razlog mogla biti njihova filozija da ne traže ničiju smjenu. Kažu da se ne radi o strahu već o odlučnosti Oštre nule da promijeni sistem a nje ljude.
- Mislim da ne trebamo prozivati, ne zanima me konkretno nikakav političar, samo institucija koja je plaćena da radi taj posao. Ako Centar za socijalni rad postoji i tamo 200 ljudi dobija platu onda me ne zanima koji je političar na vlasti, bitno je da ta institucija radi. Spominjanje imena je samo podizanje rejtinga tih političara – objašnjava Paponja dok se Aćimovićeva prisjeća jedne od akcije u kojoj su to ipak uradili: Problem je što bi došao drugi za nijansu bolji. Prozivanje imena je njima reklama, a mi bismo vjerovatno ispali budale. Na akciji “čekajući heroja” smo prozivali neka imena, Jovana Vidovića recimo. Sve se to svodi na isto, svi ljudi znaju ko je Vidović, da može bespravno da gradi, čitav grad zna ko je on. Upiranje prstom nema neke posebne rezultate, poslije njega će doći neko drugi, bitno je da se to iskorijeni.


Svi smo mi nule

Oštra nula želi da iskorijeni siromaštvo, nepotizam, nestručnost, neznanje i apatiju. Svaka njihova akcija sadrži performans ili umjetničko instalaciju. Galamu i parole često zamijene “crtanjem” svojih poruka.
- Prva instalacija je bila u crnoj kocki od vreća za smeće. Unutra su bila potrošačka prava izložena u mraku. Onda taj ko dođe treba da skloni kesu, uđe unutra i pročita ih. U suštini prava postoje, garantovana su ustavnom ali ih niko ne zna niti ih poštuje i mi smo ih namjerno izložili u mraku jer ljudi nisu upućeni – objašnjava Paponja i dodaje da su željeli građanima objasniti da poskupljeneje struje ne ide istovremeno sa dodatnom zaradom od njenog izvoza.Paponja: Protekcija je najveći problem

Na svojoj narednoj akciji, nakićeni transparentima sa brojkama najnižih penzija, plata i socijalnih primanja, željeli su pokazati drskost sistema u kome bahati političari zarađuju hiljade dok ostali imaju mizerna ili nikakva primanja odnosno nulu.
- Nula su nezaposleni. To smo otprilike svi mi – kaže Paponja i dodaje da je to možda bio njihov najradikalniji protest: Bilo je dvadesetak mladih ljudi. Bili smo preko puta Skupštine RS jer u krugu od 50 metara ne smijemo biti, u krugu bilo koje institucije, takav je zakon.

Banjalučani su ih tada čudno gledali i uglavnom su samo prolazili pored njih. Strah zaposlenih od gubitka posla im je jasan ali kažu da ne mogu razumjeti nezaposlene i njihov strah da se pobune.
- Straha sigurno ima. Ovdje sve vodi jedan čovjek. Ima i autocenzure ali ima i straha, straha od gubitka posla. Najgore je što ne izlaze oni koji nemaju posao, ljudi misle da neće ništa promijeniti – objašnjava Cocić.


Pridruži se ili šuti

Cocić i Aćimović: Ako nekoga iznerviramo onda superKada već ne mogu razumjeti apatiju svojih vršnjaka onda su ih barem pokušali razdrmati i smijati im se u lice. Jednu od svojih akcija posvetili su upravo mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima. Crnom bojom su prefarbali na desetine fakultetskih diploma. Kažu da ih svakako ne mogu iskoristiti ako nemaju vezu za posao.
- Protekcija je ovdje najveći problem, ona ti treba da dobiješ ono čemu težiš – kaže Paponja i objašnjava da im je cilj izazvati bilo kakvu reakciju reakciju: Ako nekog iznerviramo onda super.

Sljedeća meta mogli bi biti mladi glasači. Žele u nekoliko bh. gradova na trgovima mlade nagovoriti da glasaju.
- Poenta je da mladi ljudi znaju da imaju izbora, da su oni vlast na jedan dan. Sutra ako ne glasaju onda nemaju pravo reći ja ne mogu u EU, ne mogu na faks... Mladi se ne trude da pročitaju program stranaka, možda ima neke koje im odgovaraju ali toliko su lijeni, znaju samo koje su stranke hrvatske, srpske i muslimanske a ostalo ne postoji. Da svako zna da je bitan samo on a ne grupa ili njegova etnička pripadnost – kaže Cocić.

Za razliku od Federacije gdje postoji nekoliko organizacije koje redovno organizuju demonstracije, u RS-u je Oštra nula za sada jedina organizacije spremna javno na ulici kritikovati sistem. Njeni malobrojni članovi svjesni su šta rade i šta žele postići uz sav podrazumijevajući rizik.
- Ovdje se godinama priča nema nikoga, niko neće ništa da kaže, ništa se ne radi. Ne kažem da smo mi bilo ko ali ako ima neko ko hoće da nešto kaže ne može reći da je sam pa odustati. Sada ima neko. Sad odluči buraz hoćeš li sjediti na klupi piti pivo, govoriti buraz vidiš ovo vidiš ono, sada barem ima neka opcija, kakva takva, pridruži se ili ostani šuti – kaže Paponja.


Dodika vole seljaci

Troje mladih aktivista iz Oštre nule kažu da u RS-u danas baš i ne vide nekog progresivnog političara, poput recimo Čede Jovanovića u Srbiji, koji bi bio alternativa Dodiku i već potrošenoj opoziciji ali da je ta šansa jednom ranije propuštena.
- Dodik je bio Čedo! Prije nekoliko godina moji roditelji nisu smjeli reći da će glasati za njega, on je bio ekstremna ljevica – kaže Paponja i objašnjava da oni često pričaju o nacionalizmu.
- To ne možeš izbjeći, to je prisutno, nacionalni ključ u bilo čemu – dodaje Cocić dok Aćimovićeva smatra da Dodik osim nacionalizma ima i drugih aduta: Dodika vole seljaci, to možda nema veze sa nacionalizmom.

(zurnal.info)

BIH: STRANKAMA IZ BUDŽETA 110 MILIONA MARAKA

Tokom pet godina, od 2004. do kraja 2009.,iz budžeta na svim nivoima vlasti u BiH, za finansiranje političkih stranaka isplaćeno je ukupno 110 miliona maraka pokazuje najnoviji izvještaj Transparency International BiH "Finansiranje političkih partija u BiH".

Da li se ovih stotinak miliona maraka moglo upotrijebiti korisnije i šta se sve moglo napraviti ovim novcem u zemlji u kojoj je pola miliona zvanično nezaposlenih, drugo je pitanje.

Budžeti su i dalje, barem prema zvaničnim finansijskim izvještajima političkih partija, glavni izvor njihovog finansiranja.

Prema podacima iz finansijskih izvještaja koje su stranke dostavile Centralnoj izbornoj komisiji BiH, u prošloj godini političke stranke u BiH ukupno su inkasirale 22,6 miliona maraka od čega je čak 18,5 miliona maraka ili 82 posto, došlo iz budžeta, dok članarine i prijavljene donacije fizičkih i pravnih lica očigledno čine zanemarljiv udio u prihodima stranaka.

Naravno, pravo na novac iz budžeta imaju samo stranke koje imaju poslanike u parlamentu pri čemu je pravilo, "više poslanika, više para".

Putevi novca koji prolazi kroz kase političkih stranaka u BiH ostaju jedna od većih misterija u svemiru.

Stranačke kase niko ne kontroliše

Dok svaka firmica registrovana kao dioničko društvo, po sili zakona, moraju objavljivati svoje godišnje finansijske izvještaje u novinama, i to ovjerene od strane nezavisnih revizora, bez obzira koliko mali bio njihov promet, političke stranke koje obrću milione maraka godišnje, ne polažu račune nikome.

- Postojeći zakoni ne obavezuju političke stranke da javno objavljuju svoje finansijske izvještaje. Stranke su jedino obavezne da svoje finansijske izvještaje dostave Centralnoj izbornoj komisiji BiH, koja opet nema načina da ih detaljno provjeri. Čak ni članovi stranaka ne znaju šta se dešava sa novcem, koliki su prihodi stranke, odakle dolazi novac, kako se troši, jer su ti podaci dostupni samo najužerm rukovodstvu stranke. Čak ni na stranačkim kongresima članstvu se ne podnose izvještaji o finansijskom poslovanju, kaže u razgovoru za Žurnal, Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.

Drugi problem kod finansiranje političkih stranaka su problemi sa memorijom i zaboravnost odgovornih koji po pravilu zaborave da navedu i prihode "u naturi" iako ih zakon obavezuje na to. Potpuno je svejedno da li je neko političkoj stranci poklonio 12.000 maraka u gotovini ili im je besplatno ustupio poslovni prostor, jer u oba slučaja radi se direktnom ili indirektnom prihodu stranke.

Iz budžeta na tekuće račune poslanika

Posebna priča su poslanički klubovi u parlamentima za čiji rad se izdvaja novac iz budžeta. Teoretski, ovaj novac je namjenjen za pokrivanje troškova vezanih sa obilazak terena i održavanje kontakta sa "izbornom bazom" narodnih predstavnika.

Slučajno, ova oblast nije precizno definisana zakonima i propisima pa iako na prvi pogled djeluje nevjerovatno, ovaj novac dobrim dijelom direktno završava na tekućim računima poslanika.

Kako se navodi u izvještaju TI BIH, iz budžeta Republike Srpske za finansiranje poslaničkih klubova u prošloj godini izdvojeno je 1,19 miliona maraka od čega je gotovo polovina, 435 hiljada maraka direktno završila na tekućim računima poslanika.

Kao stranka sa najviše poslanika u Narodnoj skupštini RS, SNSD je od 1,19 miliona maraka u 2009. godini izdvojenih za finansiranje poslaničkih klubova, dobio 592 hiljade maraka da bi potom na tekućim računima poslanika SNSD-a završilo 231 hiljada maraka.

Slična situacija je i sa finansiranjem poslaničkih klubova u drugim parlamentima u BiH, ali kako nema jasnih propisa onda je i prebacivanje novca na tekuće račune poslanika zakonito.

- Poslanički klubovi jednostavno nikome ne podnose izvještaj o tome kako su utrošena dobijena sredstva, niti ih na to obavezuje zakon što samo potvrđuje da kada je riječ o finansiranju političkih stranaka u BiH ne postoji niti minimum transparentnosti, kaže Srđan Blagovčanin.

Kako se odužiti donatoru

Pitanje kako se finansiraju političke stranke, odakle dolazi novac i kako se troši nije čisto akademsko jer odavno je poznato da "nema besplatnog ručka".

Tajnovitost koja okružuje novčane tokove kroz stranačke blagajne logički nameće pitanje šta zauzvrat dobijaju javni i tajni finansijeri političkih stranaka.

- Suštinska manjkavost postojećih propisa je što se oni fokusiraju samo na prihode a ne i na troškove političkih stranaka. A kontrola troškova je najefikasniji način da se utvrdi koliko stvarno novca dolazi u neku stranku i odakle. Nemoguće je da stranka prijavi ukupan prihod od milion maraka a da potroši dva miliona jer to onda znači da je milion "viška" stigao ilegalnim kanalima i nije prijavljen. Kako trenutno stvari stoje stranke nemaju razloga za zabrinutost jer niti ko kontroliše njihove troškove a kada i prijave da su prekoračili zakonski limit kod prihoda kazne su simbolične tako da im se isplati i platiti kaznu koja je maksimalno 10.000 maraka , smatra Srđan Blagovčanin.

Koliko košta predizborna kampanja

Kako bi se barem okvirno utvrdilo koliko novca zaista imaju i troše političke stranke u BIH, iz TI BiH najavljuju detaljan monitoring utroška novca za medijsku propagandu tokom predizborne kampanje u septembru.

- Organizovaćemo detaljan monitoring promotivnih sadržaja stranaka u štampanim i elektronskim medijima i potom svake sedmice objavljivati koliko taj medijski prostor koji su zakupile stranke košta po tržišnim cijenama, kako bi se dobila barem okvirna cijena stvarnih troškova predizborne kampanje i potom to uporedili sa ciframa koje će stranke navesti u svojim finansijskim izvještajima, najavljuje Srđan Blagovčanin.

Iako je malo vjerovatno da će se stranke nešto zabrinuti zbog otkrića da njihova predizborna kampanja košta više nego što to oni tvrde, njihovi birači moći će mirnije spavati znajući da stranke za koje namjeravaju glasati nisu sirotinja.

Najveće čudo nakon Gospe i piramida

Kada se radi o parama, onda među strankama u BiH postoji neviđeno razumjevanje i saglasnost.

U zemlji u kojoj se vladajuće političke stranke ne mogu četiri godine dogovoriti o bilo čemu i gdje je sporno sve, od popisa stanovništva, imenovanja direktora različitih agencija, državnih praznika, zakona o državljanstvu, državne imovine, referenduma, budžeta, nadležnosti države i entiteta, ove godine desilo se čudo, najveće u BiH nakon ukazanja Gospe u Međugorju i otkrića piramida u Visokom.

Bez ikakvih problema u Parlamentu BiH je u izbornoj godini dogovorena je izmjena izbornog zakona kako bi se za 50 posto povećao maksimalni iznos donacija koje strankama mogu dati pravna i fizička lica.

Tako bi umjesto dosadšnjih osam, ubuduće maksimalni iznos donacije za pravna lica tokom jedne godine bio povećan na 15 prosječnih plata u BiH što znači na 12.000 maraka godišnje.

Ovog puta niko se nije pozivao na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, nije bila sporna ustavna nadležnost države niti je entitetsko glasanje bilo problem. Da je ovakav entuzijazam vlast pokazala kod usvanja zakona i reformi koje su preduslov za ulazak u EU, BiH bi do sada već bila članica Evropske unije.

(zurnal.info)




OKUPACIJA U ŠEST ČINOVA: Kako su vehabije porazile Islamsku zajednicu Blagonaklonost predstavnika IZ u BiH, kao i neodlučnost države da samu sebe zaštiti ohrabrili su sljedbenike Abu Vehaba da idu do kraja, do Bugojna. Ili je ovo tek početak? Žurnal objavljuje šokantni videomaterijal o bahatom ponašanju vehabija

Nusret ImamovićČIN PRVI

Nije mi baš lako zaboraviti taj novembar 2006. godine i susret sa Nusretom Imamovićem. Prvo mi je nudio dnevnicu da ne objavljujem da su vehabije u Gornjoj Maoči osnovale školu koja radi po jordanskom planu i programu. Potom je rekao: „Maoču, Gornju Maoču, nikakvu Maoču, ništa ne spominji. Ako napišeš, naći ću te. Je l' ti jasno?

Očito mi nije bilo jasno. Objavio sam priču. Reagiralo je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona. Hadže Kurtović je izašao na teren i saopćio: „Radi se o upadu u obrazovni sistem BiH“.

Dva-tri mjeseca kasnije na teren je izašao i resorni muftija Husein Kavazović. Dnevni avaz je, naravno, bio „na licu mjesta“ i izvijestio javnost da je muftija „bez problema razgovarao sa Nusretom Imamovićem“. Bila je tu i prigodna fotografija i još prigodniji naslov: „Kako je 13 malih vehabija upalo u obrazovni sistem BiH

Dakle, zajednička komisija koju su činili predstavnici Dnevnog avaza i Islamske zajednice u BiH zaključili su da „Gornja Maoča ne predstavlja problem za državu“.

Rešid HafizovićČIN DRUGI

Bio je Dan državnosti. Godina je bila 2006. Akademik Rešid Hafizović je imao dovoljno hrabrosti da napiše: „Oni dolaze po našu djecu“. Pod „njima“ je podrazumijevao sljedbenike škole Muhameda Ibn Abu Wehaba. Bio je to povod da još jednom zasijeda komisija u sastavu Dnevni avaz-Rijaset Islamske zajednice u BiH.

Ne reži granu na kojoj sjediš“, pisalo je na naslovnici Avaza od 2. decebra 2006. godine. Autor rečenice bio je Mustafa ef. Cerić, uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH.

Drug mi je kasnije pričao da mu se tih dana bh. ambasador u Saudijskoj Arabiji Razim Čolić žalio kako su mu Saudijci rekli: „Il' dajte Rešidu Hafizoviću otkaz na FIN-u il' nema više para“.

Reis je, dakle, samo prenio poruku iz Saudije. I pare su, opet, počele pristizati. Mustafa Cerić je mirno mogao putovati. Problem s vehabijama gurnut je pod tepih.

ČIN TREĆI

Onda je došla 2007., a s njom i Jusuf Barčić. Prvo je sa svojim putujućim džematom zauzeo džamiju u Lipovicama kod Kalesije. Potom je krenuo na Carevu džamiju, Caru pod pendžere.

 

 

Policija i narod su ga otjerali. Barčić se, onda, vratio u Lipovice, u džamiju unio peć na čvrsta goriva, na njoj kuhao kahvu i hranu za svoj džemat. Nerijetko je odlazio u u kalesijski Medžlis, prijetio imamima, prijetio policiji. Onda su mještani Lipovica zaprijetili njemu i njegovim sljedbenicima, iz džamije izbacili peć na čvrsta goriva i posuđe. U hanefijsko-vahabijskom obračunu u Lipovicama bilo je povrijeđeno petero vjernika. Muftija Kavazović je izašao na teren i pozvao državu da „zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih prijatelja“. Država nije imala vremena za reakciju. Barčić poginuo u saobraćajnoj nesreći. Na dženazi ispred Džindićke džamije u Tuzli, tog 1. aprila 2007. godine, okupilo se 5-6 hiljada sljedbenika Abu Wehaba. Mujezin je bio ubica Karay Kamel bin Ali. Dženazu je predvodio Husein ef. Kavazović. Da, da, muftija tuzlanski koji je petnaestak dana ranije tražio od države da zaštiti Islamsku zajednicu od Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika. Dosljedno, zar ne?

ČIN ČETVRTI

Svjetlost“ je došla po mraku, u noći između 1. i 2. februara 2010. godine. Pola hiljade policajaca uhapsilo je sedam pripadnika vehabijskog pokreta. Među uhapšenima i Nusret Imamović. Husein ef. Kavazović opet je morao na teren. Avaz ga, kao i obično, prati u stopu i obavještava javnost da je „uvaženi muftija ocijenio da je država u Gornjoj Maoči pokazala svoju nemoć“.

Nisam primijetio nikakvo neprijateljstvo ili spremnost da se udari na državu. Oni nikada nisu dovodili u pitanje bilo što od autoriteta države. To moram vrlo odgovorno kazati. Je li bilo nekakvog kršenja zakona za koje ja ne znam, u to ne mogu ulaziti. Nadam da će imati pošteno suđenje, ako dođe do toga. Mi ćemo biti vrlo zainteresirani da to suđenje pratimo i nadamo se da će nam država dozvoliti da prisustvujemo tom procesu“, kazao je muftija Kavazović.

Upozorio je muftija Sud BiH da se uhapšenima u akciji „Svjetlost“ mora omogućiti obavljanje svih vjerskih obreda.

Nikad prije toga i nikad poslije toga muftija Kavazović nije tražio od Suda BiH da „omogući pravično suđenje“ bilo kojem uhapšenom Bošnjaku, sljedbeniku hanefijskog mezheba. Očito je slab na sljedbenike Abu Wehaba.

ČIN PETI

Na sjednici Rijaseta, održanoj 8. novembra 2006. godine, pod predsjedavanjem Mustafe ef.Cerića, donesena je REZOLUCIJA O TUMAČENJU ISLAMA. U stavu četiri piše: Rijaset IZ-e vjeruje da u Bosni i Hercegovini nema tako ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana koje se očituje kroz duhovni okvir IZ-a u BiH.

ČIN ŠESTI

U terorističkom napadu na Policijsku stanicu u Bugojnu ubijena je jedna osoba. Bošnjak. Musliman. Sjedbenik hanefijskog mezheba. Reis Cerić je predvodio dženazu.

(zurnal.info)

“DELLOITE” O RAFINERIJI: Dug veći od vrijednosti imovine Prema revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte” neto gubitak preduzeća je 99.480.604 KM, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM. Tako se, tri i po godine nakon privatizacije, samo može zaključiti da je cijeli projekat ustvari teška prevara

 

Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.

DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...

Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.

Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.

Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.

BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI

Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).

Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.

PRANJE PREKO OPTIME

Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.

Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.

To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.

SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA

Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.


NJEFTEGAZINKOR?

U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.


RUSKE FIRME SNABDJEVAČI

Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.

ČAUŠEVIĆ GODINAMA PLAŠIO BUGOJANCE: Ubijeni policajac spašavao Oksa

Informacije do kojih je Žurnal došao o teroristi iz Bugojna i njegovom napadu nezvanične su, ali jako pouzdane. Zvanično je da je Tužilaštvo BiH znalo za Oksa i Nasera Palislamovića i njihovu vezu sa Rijadom Rustempašićem. Haris Čaušević nije do kraja uspio u svojoj dobro planiranoj namjeri, ali je ipak uspio ubiti jednog policajca. Upravo onog koji ga je jednom prilikom spasio od sigurnih batina

Kada je privođen u Federalnu upravu policije, prekrivene glave, hlača spuštenih do pola modre zadnjice, Haris Čaušević nije izgledao ni opasno ni ponosno kao do tada. Čaušević do sada nije bio poznat državnom Tužilaštvu ali zato jeste Oks, nadimak iza kojeg se krio. U optužnici protiv Rijada Rustempašića, kome se danas sudi za terorizam, spominje se i nepoznata osoba Oks, s kojom je komunicirao i čiji identitet policija tokom tadašnje istrage nije uspjela utvrditi.

Zaštićeni svjedok” je takođe rekao da ne poznaje osobu pod nadimkom “Oks”, međutim, poznaje osobu pod nadimkom “Muki” koji se tada dopisivao preko interneta sa nekom osobom koja se zove “Oks” i pričali su nešto o Rijadu, piše u optužnici protiv Rustempašića iz decembra prošle godine gdje se spominje i za sada posljednji uhapšeni Naser Palislamović: Svjedok je na predočenim fotografijama prepoznao Rijada Rustempašića, Handžića, Ćamila, Mecu, Muhameda Rustempašića, Nasera Palislamovića.

Haris Čaušević u Centralnom zatvoru 2006. godineIzjava na 49. stranici optužnice dokazuje da su inspektori tada pokušali saznati identitet Oksa: insajder nije znao ko su “Oks” i “Arap”.

Glavni državni tužilac Milorad Barašin jučer je izjavio da će Tužilaštvo ispitati ko su bili Čauševićevi nalogodavci indirektno potvrdivši da bi iza svega mogao stajati upravo Rijad Rustempašić ili njegov brat Muhamed, nedavno pušten iz pritvora. Oks je godinama davao povoda policiji za hapšenje i istragu, ali je ona za policajce nastradale u terorističkom napadu došla prekasno.


Čaušević: Povučeni i naoružani maloljetnik

Čaušević je za sve u Bugojnu osim za nadležne predstavljao opasnost. Ljudi su ga na ulici uglavnom izbjegavali.
- Hodao je ulicom kao labud, sav napuhan - kaže jedna od stanarki čiji su stan i auto oštećeni u napadu.

- Ne samo da su nam pukla stakla, vrata i prozori izvaljeni su iz štokova – kaže druga stanarka zgrade preko puta bugojanske policijske stanice i objašnjava da je izašla po drugu metlu jer je od čišćenja stakla već potrošila jednu. Njima do sada pomoć nije ponudila Civilna zaštita za šta godišnje izdvajamo milione maraka. U prohladnoj noći nakon napada sami su se znalazili za najlon i grijanje. Neki od prozora oblijepljeni su folijom za pakovanje hrane. U vrijeme našeg boravka na mjestu zločina inspektori su vidno nervozni nastavljali svoj uviđaj. Novinarima nije dozvoljen prilaz dalje od žute policijske trake, postavljene i do nekoliko stotina metara od mjesta eksplozije. Zvanične podatke od bugojanske policije bilo je nemoguće dobiti.

A Čauševića nije poznavala većina Bugojanaca. Oni koji jesu na ulici su ga uglavnom izbjegavali i kažu da je najčešće hodao sam. Kada je izlazio s nekim, obično ga se moglo sresti u internet klubovima s ostalim uhapšenim. Prema nezvaničnim informacijama do kojih je došao Žurnal, do sada uhapšeni, osim Nasera Palislamovića, nemaju veze sa vehabijskim pokretom i iza sebe imaju niz sitnih krađa i verbalnih sukoba sa sugrađanima. Nakon jednodnevnog pritvora oni su pušteni na slobodu. Čaušević je na neki način bio vođa ove, prije kriminalne nego religijske grupe. Njegove školske kolege, koji kao i ostali naši sagovornici ne žele da im spominjemo imena, kažu da je u školskom ruksaku često nosio oružje, najčešće kalašnjikov i bombe. Čauševića, kao i druge pripadnike radikalnih islamskih grupa u Bugojnu nije se moglo vidjeti u ovdašnjim džamijama ili kafićima. Kada je tamo odlazio, Oks je to koristio za prijetnje. Osim već poznate prijetnje Sulejmanu Tihiću, Čaušević je često upadao u bugojanske kafiće i oružjem prijetio da će sve polupati jer se tu pije alkohol. Nakon jedne od takvih avantura morao se dati u bijeg, jer je jedan od gazdi kafića sa svojom braćom krenuo za njim. Čaušević je tada navodno pobjegao u policijsku stanicu gdje ga je, kako smo nezvanično saznali, od sigurnih batina spasio upravo Tarik Ljubuškić, policajac kojeg je ubio sa nekoliko kilograma eksploziva.

U Bugojnu se o Čauševiću zna tek po njegovom nadmenom ponašanju i ekscesima, ali sada svi pokušavaju shvatiti šta ga je moglo navesti da pomno isplanira i izvede teroristički napad.
- Ko bi rekao da će on uraditi takvo nešto. Viđala sam ga oko kuće samog ili sa prijateljima. Pozdravljala sam se sa njegovim roditeljima i nikada nisam ni slutila da je spreman na takvo nešto - kaže jedna od bivših Čauševićevih komšinica gdje je kao podstanar živio sa porodicom u trošnoj kući, ali je odatle odselio prije pet-šest godina. Njegova je porodica nakon toga kupila kuću.

Najgore od svega je što se za Čauševića vrlo lako moglo pretpostaviti da je spreman uraditi ovako nešto. Još u osnovnoj i srednjoj školi, koju je napustio u trećem razredu, Čaušević se ponašao drugačije od vršnjaka. Zbog njegove povučenosti i oružja koje nije pretjerano skrivao a kojeg je navodno sa sobom često nosio, vršnjaci su ga izbjegavali. Kada je napustio školu sve rjeđe ga se moglo vidjeti vani. Otprilike u tom periodu ostao je bez oca i živio sa majkom i mlađom sestrom. Baš kao i oružje, svoju pripadnost vehabijskom pokretu nikada nije skrivao. Još uvijek se ne zna od čega je živio, ali se zna da nikada nigdje nije bio zaposlen.

Zanimljivo je da u Bugojnu ne postoji džamija u kojoj se vehabije okupljaju. Na namaze u džamije rijetko dolaze i navodno ih obavljaju u jednoj od kuća predviđenoj za to, u uskom krugu ljudi.

Terorista ili heroj?

Bugojanci redom otvoreno podržavaju batine nakon Čauševićevog privođenja i o njima se možda ponajviše priča u ovom gradu. Međutim, u radikalnim krugovima on bi mogao postati takozvani paćenik, heroj na koga će se ugledati buduće generacije mladih regruta. Internet stranice ovih grupa i medija čiji su dosadašnji izvještaji bili da se u BiH izmišljaju terorističke grupe - šute. Stranica islambosna.ba iznenada je zatvorena zbog navodnog preseljenja na novi server. Na putvjernika.com, gdje se "fanovi" mogu upoznati sa uspješnim terorističkim akcijama u Iraku i Afganistanu komentar o Bugojnu pojavio se dan poslije eksplozije. Redakcija je osudila napad, teroriste nazvala nemuslimanima i za sve okrivila strane obavještajne službe. Raniji otvoreni poziv Nusreta Imamovića, glavnog ideologa ove stranice, na terorističke napade protiv bezbožnika u BiH nigdje u tekstu nije spomenut. Nevjerovatnom amnezijom redakcija putvjenika.com sada tvrdi da teroristički napadi, čak ni za vehabije, nisu ispravan način borbe.

Čaušević to očito nije tumačio tako pa je svoju borbu protiv bezbožnika usmjerio protiv jednog od najboljih bugojanskih policajaca. Naši sagovornici kažu da je prvi komentar nakon vijesti da je stradao policajac bio: samo da nije Tarik. Bomba koja je eksplodirala na ulazu u policijsku stanicu ubila je Tarika samo desetak metara od zgrade u kojoj je živio sa suprugom i dvoje djece.

(zurnal.info)

EKSKLUZIVNO: Policijski dosje Nasera Palislamovića – terorista koji je krao pčele

Foto: zurnal.infoDanas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

 

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)

Vlada FBiH: PIRATI IZ ALIPAŠINE ULICE

Vlada FBiH nema pojma koliko ukupno ima računara a još manje zna koliko računara koristi legalan softver. Ipak, to nije spriječilo Vladu FBiH da u prošloj godini na ime pretplate za korištenje softvera Microsoftu isplati 740.104 KM.

Prema Izvještaju o izvršenju strateškog ugovora Vlade FBiH sa kompanijom Microsoft BiH za period 2007-2009.godine, sačinjenom od strane Sektora za informatiku, utvrđeno je da se desktop licence iz Ugovora, krajem 2009.godine, koriste na 65 posto računara federalnih organa, 18 federalnih organa nisu koristili licence, 10 federalnih organa nisu dostavili podatke, a bilo je slučajeva kupovine licence od strane budžetskih korisnika, iako je bio potpisan Ugovor. Prema tome, možemo konstatirati da ni u 2009.godini nije utvrđen tačan broj računara za koje se plaća licenca", navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH koji se bavio finansijskim poslovanjem Vlade FBiH u 2009. godini .

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na neviđeno, potpisala ugovor sa Microsoftom iako se očigledno ne zna za koliko računara se u stvari plaća licenca.

Time se logično se postavlja pitanje da li je ovih 740 hiljada maraka malo ili previše novca za korištenje Microsoftovog softwarea na računarima koji koriste federalni službenici.

Njih sedamnaest, a Bil Gates sam

Iako je “dream team” iz Alipašine ulice, među prijateljima poznat i kao Vlada FBiH, nadaleko čuven po svojem pregovaračkom umijeću, naročito kada je potrebno dobiti maksimum uz minimalno trošenje novca poreznih obveznika, u ovom slučaju teško je povjerovati da su preveslali Microsoft i njegovog gazdu Bila Gatesa.

Uostalom, da su u Microsoftu tolike naivčine teško da bi Bil Gates godinama bio na vrhu liste najbogatijih ljudi u svijetu a Microsoft jedna od najvećih svjetskih kompanija.

U totalnom haosu koji karakteriše nabavku računara i odgovarajućih programa unutar federalanih institucija, federalni revizori uočili su još jedan problem.

Iako je Vlada FBiH Microsftu platila korištenje njegovog operativnog sistema na računarima federalnih službenika, o ovome u nekim od institucija ne znaju ništa, pa su u prilikom kupovine novih računara uredno kupovali i novi Windows operativni sistem, što znači da su porezni obveznici dva puta platili istu robu Microsoftu. Naravno, Microsoft se nije bunio.

Usluge bez pokrića

Visprenost rođenih trgovaca i pregovarača, oličenih u Vladi FBiH, došla je do punog izražaja u još jednom ugovoru sa Microsoftom.

Vlada FBiH je prema ugovoru o Premier Support Service u prošloj godini isplatila 95.050 američkih dolara Microsoftu na ime kompjuterskih usluga koje su trebale uključiti i realizaciju projekta “elektronske vlade” (eGovernment) što uključuje elektronsku pisarnicu, portal, internu mrežu i digitalne potpise.

Prema ugovoru, u cijenu je uračunato 400 sati konsultantskih usluga i 200 sati tehničke podrške godišnje, bez detaljnije specifikacije šta to konkretno zanči. Ove usluge je Microsoft uredno fakturisao unapred svaka tri mjeseca, a Vlada FBiH plaćala.

Šta je Vlada FBiH dobila u zamjenu za ovaj novac nije baš najjasnije a u svom izvještaju federalni revizori konstatuju da “obzirom da se fakture ispostavljaju unaprijed za kvartale sa naznakom da se radi o uslugama tehničke podrške, na osnovu istih ne može se potvrditi koja je vrsta usluge izvršena i koliko je vremena utrošeno za vršenje te usluge. Nije prezentiran izvještaj o vrstama i količinama izvršenih usluga vezano za realizaciju zaključenog ugovora, zbog čega ne možemo potvrditi da je uspostavljena kontrola izvršenih usluga”.

Teško se oteti utisku da je u odmjeravanju snaga između dva informatičko - poslovno giganta, Vlade FBiH sa jedne i Microsofta sa druge strane, jedan od od ove dvojice partnera prošao puno lošije. Ko je izvukao deblji kraj, ne zna se, ali sigurno to nije bio Microsoft.

Svaki treći vladin računar sa piratskim softverom

Ako je u protekle dvije godine, prema podacima iz revizorskog izvještaja, najmanje trećina računara u federalnoj administraciji radila bez valjanih licenci, dakle sa piratskim softverom, na početku ove godine procenat nelegalnog softvera popeo se praktično na 100 posto.

Dvogodišnji ugovor sa Microsoftom istekao je 31. decembra 2009. godine a ugovor za 2010. kako navode revizori, nije bio zaključen do završetka revizorskog izvještaja, znači do marta ove godine.

To što je Vlada FBiH samo u prošloj godini na ime korištenja softvera Microsoftu platila više od 700 hiljada maraka, ne daje pravo federalnim službenicima da i u ovoj godini legalno koriste Microsoftov softver.

Za razliku od kućnih korisnika, koji kupovinom legalnog operativnog sistema od Microsofta i jednokratnim plaćanjem, mogu kupljeni softver koristiti do kada žele, aranžman Vlade FBiH sa Microsoftom je zasnovan na drugom principu, da Vlada svake godine plaća Microsoftu naknadu za korištenje njegovog softvera. U momentu kada prestane da plaća postaje ilegalni korisnik, softverski “pirat”.

Vlada FBiH najveći softverski pirat u zemlji

Tako je sudeći prema revizorskom izvještaju, u prva tri mjeseca ove godine Vlada FBiH formalno bila ubjedljivo najveći softverski pirat u državi jer je nelagalno koristila softver Microsofta na većini svojih računara.

Srećom po federalnog premijera i njegove ministre, Microsoft je strpljiv i dobrodušan te neće posegnuti za primjenom kaznenih odredbi iz važećih zakona u BiH protiv masovnog nelegalnog korištenja njegovog intelektualnog vlasništva od strane Vlade FBiH.

Strpljivo će sačekati da Vlada FBiH potpiše novi ugovor, koliko god to trajalo, jer znaju odlično da je našim ministrima obraz isped svega i da ne bi dopustili da sutra neko kaže da su koristili tuđe a da nisu platili, pa će Vlada FBiH platiti i za period od početka godine, a pokazalo se da nisu cjepidlake ni kada se radi o ukupnom iznosu koji treba biti plaćen.

Još se ne zna je koliko će to sve skupa da košta porezne obveznike ali je lako moguće da cijena bude veća nego prethodnih godina, dijelom zbog većeg broja računara koji bi trebali biti obuhvaćeni licencom a dijelom zbog rasta kursa dolara.

Sirotinja voli Microsoft a bogati besplatno

Jedino što je nerealno očekivati je da prije sklapanja ugovora sa Microsoftom Vlada FBiH barem razmotri i analizira i druge, jeftinije alternative.

Da se možda u cjelosti Windowsi zamjene nekom od inačica Linuxa, koji je besplatan i legalan ili da se ide na kombinaciju da se od Microsofta kupi samo operativni sistem a umjesto MS Office koristi besplatni Open office. Siromašna Francuska tako je svoju kompletnu policiju postepeno prebacila sa Microsoftovog softvera na Linux izračunavši da su time uštedjeli pedesetak miliona eura za pet godina.

Još siromašnija Njemačka također se odlučila da u različitim institucijama koristi linux umjesto Windowsa, a ni zaostala i siromašna Švajcarska nije gadljiva na beplatne alternative Microsoftovim Windowsima na računarima državnih službenika.

Srećom, mi smo bogati, novca u budžetima ima više nego što nam treba, pa nam par miliona maraka više ili manje troškova u budžetu ne igra bitnu ulogu.

(zurnal.info)

 

 


PLATE POLITIČARA: Pos'o, kuća, vikendica, auta, ljetovanja...

Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju


Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Broj prosječnih plata u zemlji u jednoj poslaničkoj u 2009. godini


Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)