Praktična žena

PRAKTIČNA ŽENA: Presudne minute za mene i Iniestu

Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže

Nedjelja, posljednji dan Prvenstva. Nevjerovatno, ali i ja sam osjetila srse uzbuđenja a da ih nije uzrokovao pretjesan grudnjak. Da li zbog 200 grama čokolade ili zbog tog što mi je najdraži obećao malo valjanja po sijenu ako budem dobra no umalo i ja ne izađoh na balkon pred utakmicu da se poput ovih mojih komšijskih neandertalaca proderem u nebo. Ali me zadržala pomisao da ću tako izgubiti dobar glas. Zato sam podviknula mužu da malo brže poradi po kući, sad će doći ljudi, ne mogu sve ja valjda vidiš da držim dijete u rukama pobogu zar nije dosta što sam ga rodila...

FEMINIZMU SVAKA ČAST

Utom dođoše gosti, ona najdraža sorta: žena pred porodom a muž sluđen i željan savjeta uz koje će mu, misli jadan, biti lakše. A ne vidi ovog mog što se osušio, hi hi hi.

Piva, grickalice, meze, tv podešen, dijete smireno, mačak najeden i utakmica može da počne. I počela je. Traje li traje, nigdje akcije, nigdje uzbuđenja. Njene i moje oči se spojiše i veče je poteklo očekivanim tokom.

Koliko ti imaš benkica? pita ona zahvatajući u zdjelu sa čipsom.

Mogu ti reći premalo, odgovaram odmah ojađeno dok sam lizala 14tu kuglu sladoleda.

I uputismo ti se mi tada u diskusiju o propuštenim šansama za kupovinom neophodnih dugih, kratkih, sa i bez rukavica gegica, bodija, pidžamica toliko žestoku da sam se prvi put otkad traje prvenstvo dobro oznojila. Od muke. Moja drugarica čini mi se kupila je više i bolje stvari svom potomku od mene i ta misao mi nikako ne da mira.

Feminizmu svaka čast, borila sam se, borim i boriću za ženska prava uvijek. Ali kad je u pitanju moja nasljednica i trošenje velikih i kreditnih sredstava na nju u ostvarenju svih mojih pretenzija, svaka druga žena istih platećnih moći mi nije prijateljica.

Dok je Robben gubio priliku utakmice u 61 minuti, nas dvije smo napredovale na terenu podjednako. Čas je ona na mojoj polovini kad mi kao slučajno kaže da ima 1853 benkice i 425 čarapica čas ja kad otkrijem pukotinu u njenoj odbrani – treba da se porodi svaki čas a nema šesnaest vreća za spavanje! Ha! Dok joj dočaravam kakve se sve opasnosti kriju ako dijete u avgustu spava otkrivenih leđa, a znamo da je to sudbina sve djece koja nemaju dotične vreće za spavanje, vidim kako ona zuri u svog dragog sa nesumnjivim prijekorom u očima. I odjedanput večer je opet dobra, utakmica nije uopšte loša i ja se nasmijem najdražem sa određenim obećanjem u očima.

Osam minuta kasnije sjajan udarac Davida Villa u posljednji trenutak je izblokirala odbrana Holandije a u mojim se vuvuzelama nakupilo podosta pljuvačke. Naime, ova moja, inače jako dobra drugarica, kupiće kolica tri u jedan. Njihova autosjedalica je mnogo masivnija nego naša, a i dijete će im imati neobičnije ime od imena moje nasljednice. Kako divno ime govorim dok u sebi šištim prokletstvo! I u tom nadigravanju dođe i 90ti minut i odluka o produžecima.

PRODUŽECI SU POČELI

Dok sam u kuhinji mahnito rezala voće za salatu razmišljala sam kako da spasim ovo veče. Ipak smo najdraži i ja iskusnija ekipa, narandžasti đavoli, srca kao u lavova, valjda imamo čemu da naučimo ove nadobudne buduće roditelje. Čemu sam žrtvovala tolike mjesece trudnoće i zašto sam nabacila ove silne kilograme ako ne mogu da budem autoritet u oblasti djece, obitelji i sređenog života? To što je ona pred porod zgodnija nego ja deset godina prije trudnoće također ne pomaže. Vidim da su joj nožni nokti nalakirani što znači da je i dalje savitljiva. Slika mene kako ječim u hodniku dok mi muž pokušava saviti nogu da je ubaci u kaljačicu br 44 tokom devetog mjeseca bubnja mi u očnim dupljama. Osjetila sam svim svojim bićem kako je bilo Rooneju kad je pročitao gdje kotira on a gdje Cannavaro na ljestvici ljepote. Moram nešto smisliti podhitno.

Produžeci su počeli. I, 116 minuta i za mene i za Andresa Iniesta pokazala se presudnom. Dok je on zabijao taj gol meni je oko zapelo za novu spravu koju nam je donijela prijateljica iz Rima. Tommy tub revolucionarna kadica za kupanje beba. U stvari to je jedna kanta za kreč ali dijete je u njoj kao u majčinom trbuhu, samim tim i sretno i zadovoljno dok se kupa. Slatko sam ih upitala žele li prisustvovati večernjem kupanju moje nasljednice. Oni su naravno pohitali nadajući se da će šta naučiti prije nego što i njihovo pokuca na vrata kad ono...Izvadih Tommy Tub iza leđa, sažeto ali detaljno objasnih šta je to i ležerno ubacim nimalo sretno dijete u njega (neće da sarađuje u ključnim momentima, tu je na njegove)

I kad čuh Ovo sigurno nema kod nas, zar ne? shvatila sam da večer s prijateljima dok gledamo posljednju tekmu Svjetskog prvenstva 2010 uopšte nije loša. Dapače.

Samo ne bih voljela da se često ponavlja. Dženana majka nije nimalo fina i politički korektna kao ona normalna Dženana.

(zurnal.info)

 

 

DŽENANA ALAĐUZ: Je l' se Džekna porodila? ZABILJEŠKE JEDNE PRAKTIČNE ŽENETINE

...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca

 

Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.

PLOČICE I ULOŠCI

Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!

No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.

Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.

Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)

Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.

OTUPLJIVNANJE ORGANA

Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.

A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...

Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!

Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.

MEDENI GAD

Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!

I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.

Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?

Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?

Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće! Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju

Demi MooreNeki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.

50 GLAVA, I VIŠE

Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.

Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.

Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.

A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?

GOLA K'O DEMI

Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.

Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.

Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.

Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...

A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.

DAJEM SVE AL' GAĆE NE

Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.

A ja?

Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.

PHOTO SESSION ZA SAFF

Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?

Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.

VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE

Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.

A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?

Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: U borbi protiv korupcije

Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra


Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!

Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.

Jednostavno, umirem od straha.

Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.

Sat iz krokodila

Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...

Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.

S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...

Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.

Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.

Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.

Šaka jada

I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.

I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....

Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.

A, vi ste trudni

Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:

A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?

Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...

Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)

Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.

I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?

(zurnal.info)





ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Potraga za seksom

Mislim samo na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji kada bih mogla doživjeti olakšanje

Kad čujete, pročitate, naučite na biologiji, pa čak i vidite svojim očima da trudnoća traje devet mjeseci to prihvatite kao nešto najnormalnije, Bogom/Sudbinom dato.

Sve dok ne uđete u sopstveni osmi mjesec. To nije osmi da se razumijemo, već 1158!

Nikad kraja. Kao da sam trudna kćerka Radovana III kojoj nije dao 11 godina da se porodi. I baš u takvoj situaciji ja samo mislim na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji da mogu doživjeti olakšanje. Inače bilo je perioda kad sam mnogo mnogo duže bila bez te vrste olakšanja i uopšte mi nije nedostajalo, a sad kad je to fizički nemoguće...

Ja više nisam žena

Ja više nisam žena. Ne znam baš tačno šta jesam ali od žene ni ž. Jasno, imam i dalje grudi (zapremine Meggle mljekare, a isto tako i seksi). Ponekad uzmem ručno ogledalce da se uvjerim da mi ono među nogama i dalje postoji. Znate, posumnjam često u dugim noćima da mi je vagina dala otkaz i otišla negdje gdje ima više života i aktera osim urinarnog trakta.

Više ni vođenje ljubavi ili masturbacija ne mogu da mi vrate osjećaj ženstvenosti. Mislim, stvarno, kako da uživam kad onom mom jadničku treba dizalica za FAP dok me okrene? Ako je odozgo, ne valja pritišće me a i leđa me bole znaš da moram ležati na boku. S boka isto nije rješenje jer kako nema ruke kao u majmuna ne može da me obujmi. Dospije tik negdje do zadnjeg rebra i onda se osjećam kao da me grli prekratka potkošulja koja se zarola pod pazuh pa nervira.

Oralno zadovoljstvo i nije vala više neko zadovoljstvo obzirom da nemam nikakvog vizuelnog kontakta. Od stomaka ne vidim ni njega ni noge ni krevet ni majku mu ne vidim ništa! A ako slučajno uspijemo zajedničkim snagama dići moje noge, pogled na uštipke mi ubije svaku želju. Da se razumijemo ja nikad nisam bila tip žene, iako su me stotine njih možda tako doživljavale, koja stavi noge u crvenim štiklama dragom za vrat ili bar u pleksus. Ali čak i ja sa minus 10 dioptrijom znam da uštipak nije seksi i gotovo.

Jednostavno, kao da se sve dešava nekom drugom. Ne treba meni reflektor sa aerodroma da sve upijem, i naravno važnije je znati, osjetiti nego gledati, ali lijepo je nekad i vidjeti šta ti se dešava.

Salamica u mrežici

Masturbacija je također postala persona non grata. Kako i čime? S koje strane? Bavila sam se mišlju da kupim onu drvenu četku za pranje leđe - kontam ako možeš dosegnuti preko ramena do guzova s njom, možda uspijem i ovo. Ali kad sam je vidjela malo mi se zgadila i ona, a i ja, što o tome razmišljam.

Ostalo mi je samo da pokušam kao i one žene fenomeni - da čistim zamišljanjem ili stiskanjem bedara donesem svojoj napaćenoj duši mir. E tek je to bio zajeb. Zamišljanje uopšte nije tako jednostavno. Pogotovo kad u sred zamišljanja predmet tvoje požude se transferiše sa dvonožnog bića na slijedeći obrok ili bar komad čokolade. I to tako intenzivno da ne pomaže ništa do da ustaneš i pomažeš krišku.

A stiskanje bedara! Tja koja je to glupost! Kako ćeš stiskati nešto što je već stisnuto kao salamica u mrežicu? Potom nije ugodno, odavno već ne mogu da se depiliram kako treba tako da periodično preostane nekog šiblja. I sad to šiblje treba da me seksualno inspiriše? Jedino da sam Čubaka.


I pitam ja sad Vas šta mi je činiti? I što je važnije: Kako majku mu? Najboljem odgovoru slijedi velikodušna nagrada...

(zurnal.info)

 

 

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Apsolutno zabranjeno

Ako ne poludim u toku ove trudnoće nikad neću. Prosto ne znam odakle da počnem da se jadam i to argumentovano, moliću lijepo! Možda da krenem od liste stvari koje nipošto ne smijete raditi


1. UVESTI MAJSTORE U KUĆU

Jao Dženana jao najdraži njen mužu kako vam je lijep stan. Upravo izvrstan. (strateška pauza) Idealan za studente! (upiljen pogled koji prži mali mozak) Je l de da ćete prije bebe malo nešto promijeniti? Čisto da vam je šire i da vam imaju gdje gosti doći evo vidite kako nemamo gdje sjesti čim nas dođe više od dvoje...

Nakon par mjeseci strateškog pritiska nas dvoje naivčina otvorismo novčanike i vrata onim Hunima od majstora. I napravismo najveći zajeb u svom životu.

Mislim u 7. sam mjesecu, teška kao crna zemlja, jedva se kolutam kroz kuću i sad zamislite u takvom stanju valja se izboriti sa svim onim preispoljnim barabama sa mistrijama, mačkovima, ljepilima, kitovima, metrima, pa keramičarima, električarima... Prvo, kad te vide kao ženu odmah te isključe sa radara. Tvoje zahtjeve majstori uopšte ne čuju. Nije da postoji komunikacijski šum. Nema KOMUNIKACIJSKOG KANALA UOPŠTE!

Ako se i udostoje odgovoriti na žensko pitanje, odgovore tvojoj muškoj polovini. A još ako ti vide trbuh, apsolutno su zaprepašteni šta ti u takvom stanju radiš u sopstvenom stanu i šta pobogu želiš reći. Treba da ležiš ili se skutriš u nekom ćošku gdje ne možeš smetati.

Potom, svi su prevaranti. Jedan dan posla znači 10 dana muvanja po stanu. Dostava u roku obično znači da će realizirati šugavu dostavu 2 (slovima: dva) mjeseca nakon dogovorenog i to u skroz drugom materijalu od onog kojeg si naručio! Potom neće otići dostojanstveno, nego će se još zaglaviti u liftu pa im ne možeš vidjeti leđa dok u Rambo stilu tjeraš domara i onu misterioznu firmu kojoj plaćaš održavanje da poduzmu nešto. Zar je toliki problem pritisnuti tipku nakon što zatvoriš vrata???

Naravno, uvijek moraš u sred posla sve ostaviti i obići petnaest puta Sarajevo da kupiš dodatnog materijala jer zaboga nisi dobro slušao kad je naručio šarafe, lajsne, ne te tvrde već one od medijapana vidiš da ti ne valja zid kriv je brate uuuu al je kriv pa kese, mačkove, miševe, jupole, pločice, ljepilo za keramiku, kabal, pičke materine....Sigurna sam sto posto da oni to prosto izmišljaju samo da mogu uživati zamišljajući te kako trčiš ko bez duše iz jedne u drugu prodavnicu. Za to vrijeme, oni sjede i puše jer ne mogu raditi svoj posao obzirom da im nisi sve pripremio.

A to inače nije posao, to je čudo. Jer ako niste znali, ja sam eto zahvaljujući sretnoj zvijezdi spoznala, lijepljenje keramičkih pločica je komplikovaniji posao nego ispitivanje koštane srži donatora. Gletovanje i krečenje mogu obavljati samo vrsni umjetnici i naobraženi pojedinci koji eto slučajno kreče dok im se ne otvori pozicija na Akademiji. Električar je više biće, koje je samo radi tebe, da ti učini, ostavilo posao na pravljenju perpetuum mobilea od kojeg će najviše koristi imati siromašne zemlje pa ti to trebaš znati i ponizno cijeniti.

I svi iza sebe ostave ogroman nered, jer kad treba pospremiti za sobom tad i samo tad postanu svjesni da ima neko žensko u kući koje može bar počistiti. Kad već nije korisno.

2. PITATI ŽENE ŠTA MISLE O TVOM IZGLEDU

Ako ste mahnite kao i ja, sigurno ćete - kad se osjećate najgore, najteže - upitati nekog bliskog je l`, šta misliš, jesam li se previše udebljala? Koja je to greška, koji je to gaf kozmičkih razmjera.

Svi mi znamo otkad smo prvi put prokomunicirali i slagali da nam se sviđaju mašne u najbolje drugarice iz straha da nas ne ostavi pa da moramo sami u školu, da se na takva i bilo kakva pitanja vezano za izgled nikad, nikad i nikad ne odgovara iskreno.

Hiljadu puta sam se uvjerila u ovih 7 mjeseci da je mnogo bolje pitati poznanike i neke daleke prijatelje za mišljenje o izgledu jer oni neće odgovoriti iskreno. Ti debela? Pa jedva se primjeti da si trudna, ma daj šta ti je super izgledaš!

Neki dan probudila sam se sva naduta. Glava ko u čovjeka-slona, uši mi došle paralelno sa nosom. Odavno već nema potrebe da nosim šal, podbradak mi sasvim fino štiti potiljak. Zamalo mi najdraži nije stopala pomazao džemom misleći da sam mu spremila uštipke za doručak.

I gledam ja tako tu svoju pojavu i negdje između plača i histerije pitam jednu blisku žensku osobu, šta misli kako izgledam, jesam li se previše udebljala. Kontam volimo se, poštujemo, i sama je prošla što i ja...sigurno će znati šta treba reći.

Kaže bliska osoba pa eto bogami jesi. Tad zazvoni telefon, jedna naša zajednička poznanica, koja naravno prvo pita kako izgledam, jesam li se udebljala... te ta moja bliska kona reče bogami jeste, znaš ona je dosta slatkohrana tako da puno jede.

Mislim, šta na to reći i kako izdržati taj dan a da ne počiniš ubistvo ili bar samoubistvo?

Ostaje ti jedino da se otkotrljaš iz aure te bliske ženske osobe i utopiš tugu u eurokremu. Onom pravom, nekadašnjem Takovo a ne ovim nutelama i lizama..

3. REĆI ISKRENO KAKO TI JE

Istinoljubivost nema šta da traži u trudničkom rječniku. Ta je ljudska vrijednost nepotrebna i čak vrlo štetna po zdravlje buduće majke. Garantovano vodi do prijevremenog poroda ili bar prijevremenog frasa.

Kad te pita neko kako ti je, a ti kažeš iskreno ma nako, nešto sam umorna odmah te dočeka salva – uopšte nije važno da li ti je to poznanik, rodbina ili donator: naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu. A ako probaš drugi pristup pa slažeš izvrsno, nikad bolje, divno mi ide da kucnem u drvo oni s druge strane trbuha kažu naravno kad previše radiš, nikako da usporiš, moraš da misliš na bebu.

Pa majku mu kao da na nešto drugo i mislim mjesecima! I shvatiš da te u stvari niko ne sluša, već ima spreman set savjeta koji samo čekaju da ubace kad uzmeš vazduha između dvije rečenice. Imaš li potkošulju? Zašto ne nosiš deblje papuče? Pretoplo si se obukla. Zašto se oblačiš lagano kao leptirić? Nije valjda da voziš, trebala bi što više šetati. Nadam se da si naručila taksi, jer je vani užasno hladno, nemoj da ti padne na pamet da ideš pješke. Najbolje ti je da se plivanjem opustiš. Ko je vidio da trudnice idu na bazen... I sve tako u nedogled.

Otvoriš on line savjetnik, misliš moderniji su (ne savjetuju da staviš listove kupusa na dojke da omeče! ) isto sranje – ne dopustite mami da se zaleži, tjerajte je da šeta. Istovremeno savjetuju pustite trudnicu da spava i ugađa sebi koliko god može.

I tako on and on, sve dok ne uzmeš dinamit i zaprijetiš da ćeš raznijeti nekog do kraja radnog dana, pa kud puklo da puklo.

No ni to niko ne shvata ozbiljno jer je poznato da trudnice lupetaju i bez veze se nerviraju, umjesto da se smire i misle na bebu.

Arggghhh!!!

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Dugi noćni razgovori o... stolici

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: 1000 požudnih snova

Mora da jedva čekate odgovor na pitanje kako trudnice slave Novu godinu? Ma uzbudljivo, treperavo, vlažno i nezaboravno, u vražiju mater.

Uzbudljivo

Za razliku od predrasuda kojih su puni savjetodavci, trudnica se može lako uzbuditi na novogodišnju noć samo iz jednog razloga. Uzbudljivost dolazi i raste ne sa seksualnom energijom od koje navodno pršte sve trudnice na svijetu već od krucijalnog pitanja: šta će biti na meniju? Od 25.12. do 31.12. samo jedna stvar luta limbom uma svake skromne trudnice - da li će, o da li, biti 1000 vrsta sira, salata, ajvara, krompirića, čipsa, kajmaka, maslina, ruske salate (evo i dok pišem pritisak mi raste!) ili samo 999? Kojim redom da krenem jesti? Da li će iko primjetiti da sam napunila tanjir 8 put? Zašto mi je sestrić pojeo posljednji komad čipsa, gad mali? Kako se moglo desiti da zaboravimo donijeti kiselo vrhnje? O što je dobro ovo pecivo, mmm...

Treperavo

Treperavo? Pa naravno, sirota trudnica može samo da treperi cijeli dan u iščekivanju da li će se medeno čudovište u stomaku ritati ili pustiti na miru mamu da pase li pase bar tu jednu noć. Noć kad joj najdraži ne broji kalorije jer se još uvijek živo sjeća provale suza tokom posljednjeg mjerenja (...zašto si mi dopustio da se ovolikoooooo šmrc udebljam buhuhuhuhu.. i ostale standardne priče). Kako se prokletnik sjeća samo onoga što mi ne odgovara u trenutku kad mi ne odgovara? Kako se ne sjeća onih stotinu nagovještaja da bi mi baš pristajao jedan draguljčić oko vrata a ne silno srebro od cijelih 15 KM koje mi kupuje?

Vlažno

Vlažno iskustvo podrazumjeva notornu ali prešućivanu činjenicu da svako ko je ikad vidio trudnicu od 4 mjeseca pa dalje van vecea, može odmah da piše National Geographicu kako je svjedočio jednom nesvakidašnjem viđenju. Ugledati trudnicu na 5 minuta izvan toaleta ravno je podvigu rukovanja sa Jetijem na Nepalu...Zato duboko sumnjam u sve one savjete kako se ponašati od 4. mjeseca pa do 9 jer ne znam kako je ijedan doktor našao subjekat za posmatranje. Jedino ako mu je virio iz šolje i radio test sella stercoraria (ma znate onaj čudni običaj da svakom novoizabranom papi na stolici za nuždu jedan od đakona utvrđuje uvidom u genitalije pol).

Nezaboravno

A nezaboravno je tek poseban i pravi pridjev koji opisuje svu ljepotu i raskoš novogodišnjih proslava...Ne znam šta je nezaboravnije bilo te lude noći 31.12.2009... Svečana odjeća –u koju bi mogla stati kompletna trubačka postava sa Guče? Još svečanija obuća – kaljačice 44, što bi rekli Nadrealisti? Ili brzina kojom sam zaspala ni minut nakon 24:00? Možda pak zvuci hrkanja koji su nadjačali i Grand Show i utišali kompletno društvo koje nije imalo srca da me ritne?

O tome da li sam se depilirala ili ne, za slučaj da se muž napije a meni posreći, ne treba ni pomišljati. Dugo, dugo je prošlo otkad sam vidjela svoje tijelo ispod pupka. Znate, ja već dugo ne hodam i ne koristim noge. Najčešće se kotrljam. Kad zapnem, onda me neko pogura štapom i zakoluta kao staru gumu. Ponekad kad prođem pored ogledala iznenadim se jer ugledam kako zapravo ima nešto ispod materice veličine fudbalske lopte. Da, da, po kalendaru trudnoće upravo u ovom trenutku, 26 nedjelji, moja materica je veličine fudbalske lopte! Ako vjerujem natpisima, lopta je prilagođena veličini ljudske noge i njena masa može biti između 400 i 450 grama. Da li da kažem haos ili užas što nosim u sebi nečiju nogu?

Seksi

I hajd sad ti sa svješću da ne znaš kako ti međunožje izgleda već mjesecima, a iznad njega se ugnijezdio alien, da se osjetiš seksi i prpošno za najluđu od svih najluđih noći u godini. Ma nemoj. S leđa na bok se okrećem gracilno kao najstarija od najstarijih kornjača sa Galapagosa. Ustajanje iz kreveta je postalo olimpijska disciplina. Osjećam se seksi kao Stanlio. Nije ni čudo što moj najdraži, ko god ga pita kako mu je, odgovori vicem: Znaš kako ide seks u trudnoći? Prva tri mjeseca normalna. Druga tri mjeseca doggy style. A posljednja tri mjeseca WS. Šta je WS? Woolf Style. Sjediš pored rupe i zavijaš.

On bar zavija. I sjedi! A ja samo uhćem, dahćem, puhćem. I čekam taj april. Kažu mi da će se sve isplatiti kad vidim i uzmem bebu u ruke.

Haos

Nisam vjerovala u to sve dok neki dan, prvi put i mnoooogo kasnije nego sve trudnice koje me redovno obavještavaju o tome šta je normalno, nisam osjetila mrdanje u fudbalskoj lopti. Isprva sam mislila da su gasovi koji me prate mjesecima evoluirali u neku novu vrstu. Međutim onda mi je samo od sebe srce jače zakucalo, oči se napunile suzama a snagom Chuck Norisa ščepala sam njegovu ruku i spustila je na stomak, jer sam nekako, negdje, znala da se to javlja moja, dobro hajde n a š a, beba.

Počela je nova faza. Bliski susret sa trećom vrstom. Haos.

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Erotski snovi s krompirom

Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!


Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!

To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.

Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.

Trudna u mozak, a još živim

Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.

Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.

Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.

I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)

Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.

Nina i alipašinski banditi

A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.

Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.

Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.

Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?

Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.

Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.

Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?


(zurnal.info)







ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Šta kaktusi i oralni seks imaju zajedničko?

 Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

 

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)
















Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva