Pod okupacijom

Prvi maj 2010: Praznik rada i bijede

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
Salih Pedić- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što dišeSalih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.


Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali
– razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog –
kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca –
zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli
– pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
-
Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Foto: SEEbizZa veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku,
ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.


Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
-
Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije –
kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Demir MahmutčehajićIako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
-
Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.


Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

MAKSUMI SARAJEVA: Arzija Mahmutović kao Chuck Norris Godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a. I pored toga, ministar Safet Kešo tvrdi kako nemaju pravo učestvovati u izboru novog direktora Ustanove

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.


Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM


Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM


Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.


REHABILITACIJA ŠEJTANOVOG ŠEGRTA: Return To Džennet U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju

 

Emir Nemanja Veliki Režiser Kusturica

Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.

Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.

Abdulah Sudbonosni SidranIma tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.

Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.

Enjoy Bosnia!

 

 

 

Nemanja (Emir) Kusturica

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.

Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."

Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "

Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .

Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.

Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.

Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.

Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.

Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."

Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.

Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."

Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.

I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.

 


 

 

(zurnal.info)

BERZA RADA: Ima li posla za nas

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa

Oko 10 posto populacije BiH s osobe s invaliditetom

- Zovem se Anes Mehić, a svi me u Lukavcu znaju kao Paju. Rođen sam 25. aprila 1975., imam 35 godina. Završio sam srednju mašinsku školu, a 1995. bio sam inžinjerac u vojsci. Završio se rat, taman počeo lijep život, meni 22 godine. Petnaestog juna 1997. jaranu je bio rođendan, otišli smo na jezero, kupali smo se, popili jedno ili dva piva. Od šeste godine sam trenirao gimnastiku, znao sam napraviti salto, izvodili smo pred curama, kako to već i ide. Skočio sam u vodu i sljedeće čega se sjećam: iz vode nebo vidim ali ne mogu izroniti. Drug je skočio za mnom i izvukao me na površinu vode, vidio me, mislio da se šalim da se gušim i opet me pustio. Onda je za mnom skočila moja djevojka, vidjela je da nešto nije uredu. Kako su me izvukli, da li su me još više povrijedili, ne znam. Hitna je došla čini mi se u sekundi, u bolnicu, pretrage, mjesec dana šoka na intenzivnoj a kasnije još tri mjeseca na ortopediji. Bio sam šest mjeseci na profesionalnoj rehabilitaciji. Kad sam nastradao sve je bilo oduzeto, samo sam mogao govoriti. Ono što se vratilo u prvih šest mjeseci - vratilo se. Najvjerovatnije je da sam, kako sam skočio salto, iako nisam nigdje udario glavom, jako trznuo u zraku tako da sam slomio dva pršljena u vratu. Kad sam pao u vodu osjetio sam da mi trnu ramena i ključne kosti i da ne mogu mrdati rukama. Doktori mi kažu da kičmena moždina nije prekinuta ali je nagniječena. Moja povreda je kvadriplegija, oduzetost nogu s djelimičnim pokretima ruku. Živim s roditeljima, otac je u penziji, mama je kućanica, a brat živi u Holandiji.

Anes na obuci

Anes je jedan od pedesetak članova Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize opštine Lukavac. Nakon nesreće najviše mu je pomogla bezrezervna podrška porodice i prijatelja koju je imao:
- Uz pomoć njih nastavio sam živjeti normalno koliko sam mogao. Izlazio sam, družio se, nisam se želio zatvoriti u kuću. Ali onda sam shvatio da ne mogu cijeli život tako: šta će biti kada roditelja ne bude? Učlanio sam se u udruženje, i već treću ili četvrtu godinu sam predsjednik.

U udruženju Lotos iz Tuzle, čiji je također član, radi kao vanjski saradnik, novinar, web dizajner. Radio je u štampariji na pripremi za štampu, putem konkursa koji su objavljivani kao podsticaji za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Ipak, veliki problem za njega, kao i za većinu osoba s invaliditetom, predstavlja činjenica da ga zbog predrasuda poslodavci najčešće neće zaposliti:
- Predrasude su prejake, osjetim ih stalno. Kad god pokušaš negdje pred tobom je barijera, a ona se prekida jedino ako poslodavac dobije poticaj da te zaposli. Lično bih mogao raditi sve poslove na kompjuteru, u štampariji, poslove u vezi sa izdavačkom djelatnošću ili web dizajnom... sve u čemu se koristi mozak. Mogu biti i vijećnik u opštini ili raditi u call centru, naprimjer. Ali, u većini slučajeva to što sam invalid je prepreka, ljudi me drugačije gledaju i imaju predrasude.

Danas, 13 godina nakon nesreće, Anes kaže kako mu se život promijenio iz temelja:
- Za invalide neće niko ništa uraditi osim nas samih. Ja se trudim biti aktivan a sad sam još aktivniji jer 13 godina kako sam nastradao nisam imao rampu da uđem u stan. Sad, nakon 13 godina, pomoći drugova koji su izvođači radova
, kaže u šali, i raznih donatora, napravio sam rampu uz pomoć koje mogu sam izlaziti iz stana. Jutros sam sam izašao iz stana i otišao do udruženja. Ma to mi je sto posto promijenilo život!

MOGU, HOĆU, ZNAM

Predstavnici članica koalicije

Procjenjuje se da u Federaciji BiH živi oko 250.000 osoba s invaliditetom, od čega je oko 80 posto nezaposleno. Jedan od osnovnih razloga za toliki stepen nezaposlenosti je i neadekvatna zakonska regulativa. Na inicijativu Koalicije nevladinih organizacija koja djeluje u okviru kampanje MOGU, HOĆU, ZNAM usvojen je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom u Federaciji BiH, kakav je u Republici Srpskoj na snazi već šest godina. Radi se o ključnom zakonu koji će osobama sa invaliditetom u Federaciji BiH omogućiti  efikasnije i kvalitetnije profesionalno osposobljavanje i zapošljavanje na otvorenom tržištu rada a poslodavcima beneficije koje će ih stimulisati da intenzivnije  zapošljavaju osobe sa invaliditetom.
Sam zakon ipak nije dovoljan. Trenutno je u proceduri usvajanje podzakonskih akata kojima bi bilo regulisano i osnovanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Upravo s tim ciljem pokrenuta je i kampanja
Mogu, hoću, znam, koju su pokrenuli Centar za razvoj i podršku Tuzla (CRP) i Udruženje slijepih Kantona Sarajeo a pridružilo im se sedam udruženja. Finansirana je sredstvima Centra civilnih inicijativa (CCI) kroz program partnerskog zastupanja CAP 2, koji zastupa USAID:
- Do kraja aprila bi Ministarstvo rada i socijalne politike trebalo izraditi odluku o osnivanju Fonda a kantonalna ministarstva započeti s ozradom zakonskih akata. Da bismo ubrzali taj proces, zajedno sa Udruženjem slijepih KS-a pripremili smo sve podzakonske akte po uzoru na RS i Hrvatsku, koje sada samo treba tehnički urediti
– kaže Mirza Jašarević, projekt koordinator CRP-a.
O koristi ovog zakona dovoljno govori i podatak da je u RS-u, gdje je na snazi šest godina, putem fonda profesionalne rehabilitacije više od 9.000 osoba dobilo posao ili pokrenulo vlastiti mali biznis:
- Kad se podzakonski akti usvoje, namjeravamo veoma aktivno raditi na njihovoj promociji, kako bismo poslodavcima ali i samim licima s invaliditetom pokazali koje su njegove prednosti. Po njemu, kompanije su dužne zapošljavati jedan broj osoba s invaliditetom ali će zauzvrat dobiti razne olakšice – uvoz repromaterijala, carinske olakšice, povrat poreza i slično. Naši poslodavci to ne znaju pa se i zbog toga javlja diskriminacija prilikom zapošljavanja
– objašnjava Jašarević i dodaje zbog čega je osnivanje fonda od krucijalne važnosti:
- Mi sada putem raznih projekata možemo nekome pomoći da pokrene posao ili mu jednokratno na neki način pomoći. Ali to nije dovoljno, sve je to od danas do sutra, svi naši projekti imaju početak ali i kraj. Zbog toga smo ovom kampanjom pokušali uticati na to da se kroz sistem, regularnim putem, osobama s invaliditetom omogući zapošljavanje.

Jedan od sljedećih koraka je štampanje kataloga sa radnim mjestima, koji će biti dostupni poslodavcima ali i osobama s invaliditetom. Također, CRP u koaliciji sa ostalim učesnicima projekta ima ulogu monitorisanja cijelog procesa usvajanja podzakonskih akata i obavještavanja javnosti:
- Naš metod nije da ciglama idemo na parlament, već da vodimo konstruktivan dijalog s predstavnicima vlasti. Iskazali su dobru volju i na neki način se i obavezali da će u ovom mjesecu ostvariti dogovoreno – kaže Jašarević.

ŽIVOT KAKAV JESTE

U poslijeratnom periodu (1996-2009. godina) od mina je BiH stradalo ukupno 1.697 osoba, od čega 495 osoba smrtno. Veliki broj osoba s invaliditetom prouzrokovanim minama danas nema posao. Ipak, kroz različite projekte u posljednjim godinama nekima od njih pomoglo se da pokrenu ili unaprijede vlastiti posao. Mujo Turajlić živi u blizini Čapljine sa porodicom. Stopostotni je invalid amputirac bez obje ruke. Nastradao je još prije rata – 1987. od mine zaostale iz Drugog svjetskog rata:
- Nikad ne dozvoli da ti neko kaže: jadan, jadan. Probaj uvijek ići dalje, još, još, još... I uspjet ćeš
, kaže u dokumentarnom filmu u kojem govori o pomoći koju je dobio u okviru projekta za pomoć žrtvama mina. Implementirao ga je Mercy Corps iz Tuzle uz saradnju Mreže preživjelih od mina a finansirala Evropska unija.

Dobio je mašinu za oranje uz pomoć koje je unaprijedio bavljenje poljoprivredom. Uzgaja voće i povrće, i uprkos visokom stepenu invaliditeta, nikada nije izgubio volju za radom:
-
Teško je jer gledaš ostale kako mogu a ti ne možeš, pa dobijaš snagu i duh koji te pokreću. Kad sam nastradao hranila me majka, ali onda sam se upitao šta kada nje ne bude. Moraš gledati unaprijed a ne unatrag. Sve radim sam. Od hrane do freze i traktora i oranja. Sam sam sebi rekao da moram i da hoću. Ja i moja porodica proizvedemo sebi sve što nam treba.

U okviru istog projekta pomoć je dobio i Saša Dejanović, automehaničar iz Bosanske Gradiške, invalid prve kategorije u kolicima. Radi posao koji je radio i prije nesreće u kojoj je ostao bez obje noge:
- Život treba shvatiti onakvim kakav je, a da bi bio lijep moraš ga sam sebi učiniti takvim.
To što se desilo – desilo se. Krenuo sam naprijed i svaki me rad pospješuje da budem ravnopravan u društvu. Invalidnost u nekim slučajevima čak shvatam kao prednost.

Saša ima mini radnju smještenu u kući koja povećava budžet za 20-25 posto, školuje djecu, odlazi sa suprugom na odmor, što je, kaže, mnogo bolje od toga da ovisi o nekome drugom.

Poslodavci godine

Na inicijativu nevladinih organizacije Inicijative preživjelih od mina, Centra za razvoj i podršku iz Tuzle, Mercy Corps u BiH i internet portala Posao.ba prošle godine je po prvi put u BiH organizovan izbor poslodavca godine za osobe s invaliditetom. Prema nezvaničnim podacima, više od 10 posto stanovništva u BiH su osobe s invaliditetom od kojih je manje od 20 posto zaposleno. Kampanja promoviše poslodavce koji se, u diskriminatorskom okruženju, protive globalnim trendovima smanjenja broja zaposlenih osoba s invaliditetom. Nagrade su dodijeljene JKP Komrad Bihać (u kategoriji javnih preduzeća), Dita Tuzla (velika preduzeća), Mega drvo Bijeljina (srednja preduzeća), knjižara Marinčić Banja Luka (mala preduzeća). Izbor se održava i ove godine.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Narod u ekstremnoj pornjavi

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos

Ima li proračuna u Mostaru? Nema. Nema još uvijek. Ne znamo ni kad će ga biti. Prođe 01.04. ljeta gospodnjeg 2010. Prođe, a mostarski gradski vijećnici ne izglasaše ni prijedlog proračuna. Prođe taj famozni 01.04., rok do kojeg je proračun trebao, morao, biti izglasan, ali proračuna i dalje nema. A svašta se događalo proteklih mjesec dana od kada smo pisali o najbitnijem gradskom dokumentu. Gradski su se vijećnici vrijeđali, bilo je skoro i fizičkih obračuna, razne udruge i organizacije slale su protestne note i komentare, čak se i prilično uzburkala mostarska, inače letargična i klinički mrtva, javnost, padale su teške riječi, raspravljalo se na TV ekranima, po novinama, radio stanicama, ali tresla se gora rodilo se niš'. Ništa. Standardno mostarsko ništa. Standardna mostarska normala.

UKOPAVANJE MAGARCA

Godinu dana Mostar je bio blokiran, jer oni, ne znam ni sam kako da ih nazovem, bestidnici valjda, nisu bili u stanju izabrati gradonačelnika. Gradonačelnik je izabran, a Mostar je opet u nekoj vrsti blokade, jer ti isti bestidnici nisu u stanju izglasati proračun za ovu, 2010., godinu. Ej, za godinu koja je odmakla skoro do svoje polovice. Prođe zima, procvjeta i bljesnu proljeće, sunce već tu i tamo nabaci ljetnu surovost, a oni ni makac poput magarca kojem je dokurčilo rintati pa se ukopao i možeš ga vrijeđati, pljuvati, tući, ali naš Mago neće da mrdne i uzalud ti svo bjesnilo koje po njemu sipaš. Pravi hercegovački kenjac. Ali naviknuo je Mostarac na svašta, i sam po sebi kenjčina, tvrdoglav i otporan. Pa je valjda sasvim OK da proračun za ovu godinu bude donesen tamo nekad u 6. mjesecu, možda poslije ljetnih praznika, godišnjih odmora, taman prije nego korisnici istog pocrkaju od gladi, a svi skupa proživimo još jednu godinu nerada i nereda.

U čemu je više problem? Šta je koji đavo? Dugo razmišljam o tome. Ne mogu vjerovati, nikako nisam sposoban verovati da netko može biti toliko bahat i bestidan kao BH vlastodršci, ali oni me uporno tjeraju da povjerujem, da se probudim i prihvatim stvarnost, koja kaže da naši gradski vijećnici, naši parlamentarci, predstavnici županijskih vlasti, premijeri, ministri jednostavno žive nekakvu paralelnu stvarnost i nemaju nikakvog doticaja sa BH svakodnevicom.

Događaju se tako vezani teški slučajevi maloljetničkog nasilja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru, a naši, pazite ovo, predstavnici IZVRŠNE vlasti za to vrijeme u miru božijem donose zakon o poljoprivredi. Niti jedna politička reakcija se nije čula, nikakav stav, osuda, poziv na akciju. Šute kao zaliveni, ili im se, možda, čini da se sve to događa tamo negdje, u svijetu koji s njima nema ama baš nikakve veze. Žive oni tako u preko noći stečenim vilama, u udobnim sjedalima luksuznih automobila, u prostranim skupštinskim klupama, a na ulici kaos. Oni su vlast, a u državi koju vode uglavnom vlada bezvlašće. E, tad se zapitam koji će nam moj oni uopće? Bestidnici, neljudi, koji, dok država i društvo pucaju po šavovima, raspravljaju o povećanju osobnih primanja kao da se žele još više udaljiti od BH realnosti, od običnog građanina koji baulja kroz život izgubljen poput japanskog turista kojeg su, umjesto u Stari Grad neke šaljivčine poslale u Iliće da slika Radobolju zatrpanu smećem i spokojne krave na ilićkim livadama.

GLAD U IZOBILJU

Sjetim se tako rasprave između jednog mostarskog gradskog vijećnika i polugladnih mostarskih vatrogasaca, a u okviru nekakve TV debate koja datira od jeseni 2009. godine. Na sav jad koji su pred njega istresali nezadovoljni vatrogasci gospodin vijećnik je uporno ponavljao: „Pa ne ide to tako, ništa vi ne razumijete!“. Sjećam se kako je sjedio na izdvojenoj fotelji, sav ispeglan i njegovan poput nekog feudalnog velmože, kojem uopće nije jasno što to kmetovi od njega traže. Glad? Kakva glad? Teško je u nju povjerovati nekom tko živi u izobilju. Niti jednog trenutka gospodinu vijećniku nije palo na pamet da bi on trebao biti taj koji pokušava shvatiti situaciju u kojoj su se našli mostarski vatrogasci. Da ne govorimo o tome da bi možda trebao nešto poduzeti da im pomogne. On samo vidi da vatrogasci ne razumiju zbog čega je on nesposoban, kvaran, korumpiran i misli jedino na vlastito dupe.

Svejedno. Ni ja ne razumijem. Nitko nije sposoban shvatiti mukotrpni posao koji obavljaju mostarski gradski vijećnici i drugi BH političari. Nitko ne zna cijeniti njihovu muku, koja nikad nije dovoljno nagrađena novcem poreskih obveznika. Svi treba da šutimo i radimo. Za njih, naravno, a nama što ostane.

Mostarski proračun, gledano iz kuta mostarskih političara bi trebao biti dokument koji će još više podijeliti grad. I to na način da su potpuno jasno podijeljene interesne zone pojedinih stranaka na vlasti. A interes, koji oni brane, je, za javnost, nacionalni. A zapravo, znači da grad treba dijeliti na zone u kojoj moj, a ne tvoj rođak, ilegalno gradi hotel/tržni centar/kuću. Po tom principu treba i usmjeriti gradski novac. Zna se kome, naravno. Partijskim kolegama i institucijama gdje si i sam član upravnog odbora pa si i na taj način povećavaš kućni budžet slatkim javnim parama.

Pričalo se o rebalansu, potrebi za štednjom, a dok ovo pišem saznajem da je prijedlog proračuna otišao u Gradsko vijeće Mostara i o istom će se raspravljati na narednoj sjednici. Prijedlog proračuna je za skoro cijelih milijun KM veći nego prošle godine. Toliko o štednji. A kad će naredna sjednica? To, naravno, još uvijek ne znamo. Ipak, veselimo se novim vicevima iz mostarskog Gradskog vijeća. Stare su to liske.

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos. Nikad nije kasno da naš čovjek, konzervativan sam po sebi, počne istraživati vlastitu seksualnost i da iz tamnog kuta svoje svijesti na površinu izvuče mazohističke sklonosti. I eto ga, modroguzi narod u ekstremnoj pornjavi.


(zurnal.info)




ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu Premijer Kantona Sarajevo zna da je njegov ministar za kulturu i sport na bolovanju. Međutim, nema pojma da ovaj to koristi kako bi glumio u pozorišnim predstavama širom BiH

Hadžihafizbegović: Glumac na bolovanju

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

Hadžihafizbegović:Više ga ima na tv-u nego u kabinetuOD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Bio je jedan od 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta čija je vješanja naredio ustaški pukovnik Maks Luburić

U Sarajevu je na Marijin Dvoru 28. marta obilježena godišnjica zločina iz 1945., kada su, uoči samog oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu ustaške vlasti objesile 55 antifašista svih nacionalnosti.

Maks LuburićVješanje 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta na stabla kestenova naredio je ustaški pukovnik Maks Luburić a fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.

Ovog marta ispred Filozofskog fakulteta na spomenik koji je otkriven tek prije dvije godine cvijeće su položili članovi porodica stradalih i članovi SUBNOR-a iz Sarajeva. Nije bilo ni gradonačelnika ni predstavnika Gradske uprave, a ni medija:
- Nikoga mi nismo vukli za rukav, objavili smo oglas u novinama, i to je bilo sve. Ko je htio, došao je
, kaže Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a.

Drvored leševa

Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Radio je u staroj policijskoj stanici kada su ga uhapsili ustaški vojnici. Njegova sestra Almasa Đulepa tada je imala 15 godina pa se i danas jasno sjeća svega:
- Ovo mi je brat
, pokazuje na Hamidovo ime uklesano u kamenu. U bučnom proljetnom danu nestvarno djeluje njena priča o jezivom jutru 28. marta 1945. Na mjestu na kojem radnici popravljaju komad ulice, ne vidi ni njihove bušilice ni njih već davno iščezlu banderu na kojoj visi tijelo njenog mrtvog brata:

Almasa Đulepa- Svega se sjećam, a kako i ne bih kad sam mu zadnji ručak odnijela u belediju. Sedam dana je bio tamo a na dan prije sam mu odnijela veš da presvuče, vratio mi ga je krvavog. Primili su mi u belediji hranu, da li su mu je dali, ne znam. A ujutro, kad je dan osvanuo, došao jedan mladić, brat Sulje Pašića, plače, i viče mome mlađem bratu: Brate, nemamo više braće, naša su braća obješena! Svi smo skočili na noge a kad se to pročulo bilo je grozno. Odmah smo izašli na ulicu, ja sam bila sa majkom i sestrom, bile su tu i porodice drugih ljudi. Bila je to povorka svijeta, a ustaše su nas gonile. Ja i moja rodica smo plakale, a jedan ustaša nam kaže: Nemojte plakati, ako budete plakale i vas ćemo sad objesiti. Nismo smjeli ni plakati... niko iz komšiluka nam nije smio ući u kuću.

Almasa nikada neće zaboraviti trenutak kada je ugledala bratovo tijelo:
- Moj brat je visio tačno ovdje pred muzejem, na pola bandere. Sva se tresem. I još jedan je visio, dvojica su bila na pola bandere. Vidjela sam sve, moje dijete, iako sam i ja bila dijete ali svega se sjećam, i kad su ih odnijeli. Imao je veliku modricu kod oka. Sedmi dan poslije oslobođenja izvađeni su iz onih rupa na Bentbaši, gdje su bili zakopani po petorica i kopali su ih u Koševo. Meni nisu dali da idem, mnogo sam plakala, a majka i sestra su ga poznale. Tu je obješen i sin od moje tetke, on je bio neošišan... jedini je on bio neošišan... I njega su na noć prije uhvatili a ujutro na vješanje. Odem kad je godišnjica ili ramazan da izučim ono naše.

Branka Obradović svjedoči o gubitku oca Vladimira Mirkovića:
- To je bio strašan šok. Bio je 15 dana u zatvoru i onda smo odjedanput čuli šta se desilo. U Sarajevu je bila strašna atmosfera, svi su bili šokirani, skroz su drvoredom ljudi bili obješeni. Moj otac je imao 44 godine. Nama je javila žena koja je dolazila da pere veš, stanovala je blizu i kad je prolazila vidjela je. Pretrpani su u kamione sa onima što su bili zatvoreni u Luburića vili. Neko je pratio njihove krvave tragove i našao ih zakopane na Bentbaši. Kad je 6. apila došlo oslobođenje onda je taj neko ko je to vidio javio. Izložili su ih u skloništima kod današnjih bazena na Bentbaši. Očeva majka je išla da ga prepozna. Njegov brat je odveden u Jasenovac i nikada nismo saznali šta je bilo s njim.

Sjećanje na jerane ilegalceHazim Požegija je na obilježavanje godišnjice došao da oda počast rodoljubima. Među njima nije bilo članova njegove porodice, a '45. je Hazim imao 12 godina:
- Došao sam ovdje na centar Marijin Dvora i na svakom kestenu od tramvajske stanice do muzeja visio je po jedan rodoljub.

Po trojica su visila!, dodaje Majda Marković. Sjeća se trenutka kada je iz zajedničke grobnice iskopan njen otac Pašo Avdić:
- Otac je imao 38 godina. Bila sam mala, imala sam sedam godina ali se sjećam trenutka kad su ga iskopali iz zajedničke grobnice, a majka ga je prepoznala. I sve vrijeme Jugoslavije niko se nikada nije sjetio da ovako oda počast ovim žrtvama. Pogledajte samo koliko se danas, svaki dan, priča o Srebrenici, i treba, ali se niko osim gospodina Bisera i SUBNOR-a nije sjetio da to obilježi.

SUBNOR čuva sjećanje

Tog marta obješeno je mnogo jarana ilegalaca, kako ih naziva Munever Delić. Tada 22-godišnjak, sjeća se da se spasio jer je u tom periodu umjesto u Sarajevu bio u Rajlovcu. Sa Vinkom Tomičićem, čije je otac Josip bio član pokreta otpora prisjeća se da su svi bili na meti ustaških vojnika. Vinko kaže kako je njegova porodica živjela u zgradi današnje Učiteljske škole na obali, koja je tada bila partizanska škola:
- Mi smo stanovali dole, a Gestapo je živio na spratu iznad nas. Sjećam se njihovih crnih upeglanih odijela, bili su strahovito nepristupačni ljudi. Sve su minirali i kad su otišli moj otac je imao zadatak da očisti od mina i tako je i stradao. Mama mi je pričala da su bile kante od po 50 kilograma, prepune eksploziva. Dobio je zahvalnicu kao učesnik pokreta otpora Grada Sarajeva.

Dok razgovaramo većina ovih ljudi prilazi Šerifu Biseru i zahvaljuje mu. Kažu da se, kad ne bi bilo njega i SUBNOR-a, niko rodoljuba ilegalaca ne bi ni sjećao. I sam Biser kaže kako se 60 godina niko nije odlučio postaviti ovaj spomenik:
- Većina ovih koji su obješeni su bili ilegalci, antifašisti, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića i koji su tada, samo nekoliko dana prije oslobođenja grada, obješeni. Na prvim su linijama branili Sarajevo. Neke od njih su i mrtve vješali kako se ne bi vidjelo da su mrtvi, sve u cilju zastrašivanja.Međutim, Maks Luburić, kad je čistio Sarajevo, nije samo njih objesio, on je u Luburića vili mjesec dana prije toga ubijao 800 rodoljuba antifašista, među njima i nevinih ljudi. Jedini motiv je bio zastrašivanje i čišćenje Sarajeva od pokreta otpora, na čijem čelu je bio Valter Perić.Luburić je ljude peglao, kuhao i prste im otkidao. Na spisku je imao sve partizanske porodice i rodoljube koje je htio da pobije. Svi bi mi bili mrtvi da nije bilo oslobođenja.

Biser je jedini preživjeli jasenovački logoraš i kaže da ovo što danas čine nije ni mali dio zahvalnosti koju ti ljudi zaslužuju:

Šerif Biser- Naša je obaveza da se sjećamo ovih ljudi koji su nam stvorili ovaj život. Šezdeset godina je Sarajevo šutjelo i nije htjelo da otvori spomenik jer je jedan visoki funkcioner u Sarajevu rekao kad je neko predlagao da se podigne spomenik: Oni su bili policajci, da ih nisu ustaše ubili mi bismo ih ubili. To je notorna laž. Ovo danas činimo radi toga da se ne zaboravi. Poslije nas moraju potomci znati šta je bilo.

Svrha SUBNORA da uzgaja tekovine NOB-a i da se bori protiv fašizma a vidite šta se dešava i kako taj fašizam ide uzlaznom putanjom.

Ko bi mogao vjerovati, pitaju se naši sagovornici, da će i danas doći u situaciju da se brane od fašizma, jer, vrlo je malo ljudi koji na svojim plećima nisu osjetili užase barem jednog rata:
- Da imamo ulice Mile Budaka, Jure Francetića, u Hrvatskoj posvećenje Stepinca, u Banjoj Luci ravnogorce. Ko bi rekao?

Ali zato, kaže Biser, imamo i 49 društava Josip Broz Tito, dok je prije sedam godina bilo samo jedno:
- Vrijeme je praznih stomaka i svi se preko svojih roditelja sjećaju kako je bilo za vrijeme Tita
, kaže.

 Smrt fašizmu

Samo nekoliko metara dalje srednjoškolci prvog razreda iz jedne sarajevske škole. Došli su organizovano i odmah izražavaju svoju radost što se obilježavaju ovako važni datumi. Ipak, na pitanje zbog čega važni datumi i da li znaju koliko je i zbog čega ljudi ubijeno, te ko ih je objesio, kažu: Pa baš i ne znam za koga je ovaj spomenik. Znam da su obješeni na spavanju, al ne znam ni kad ni koliko ih je bilo ni ko ih je objesio, priznaje jedan od učenika.

Drugi mu priskače u pomoć:
- Većina njih je bila i mrtva u tom periodu, to su bili ilegalci. Koje godine, ne znam. Ja sam iz Slovenije, a slabo znam i od tamo.

Pohvalno je što su ipak došli, kažu prisutni, a kako ih uopšte kritikovati zbog toga što ne znaju sve, u vrijeme u kojem čelnim ljudima ovoga grada nije očito palo na pamet da se pojave na obilježavanju.

Kad su krenuli iz škole, kaže njihova nekadašnja profesorica Lejla Tuce, kazali su: Smrt fašizmu!:Kad su krenuli iz škole, kazali su: Smrt fašizmu! Odgajaju se tako da fašizam nije nešto što je dobro već da treba njegovati ideju antifašizma, a ovo je upravo svjedočanstvo šta su fašisti radili nekada. Nažalost, fašizam kod nas nije ni iskorijenjen.

{slimbox images/Galerije/antifa/1.jpg,images/Galerije/antifa/1.jpg;images/Galerije/antifa/2.jpg,images/Galerije/antifa/2.jpg;images/Galerije/antifa/3.jpg,images/Galerije/antifa/3.jpg;images/Galerije/antifa/4.jpg,images/Galerije/antifa/4.jpg;images/Galerije/antifa/5.jpg,images/Galerije/antifa/5.jpg;images/Galerije/antifa/6.jpg,images/Galerije/antifa/6.jpg;images/Galerije/antifa/7.jpg,images/Galerije/antifa/7.jpg;images/Galerije/antifa/8.jpg,images/Galerije/antifa/8.jpg;images/Galerije/antifa/9.jpg,images/Galerije/antifa/9.jpg;images/Galerije/antifa/10.jpg,images/Galerije/antifa/10.jpg;images/Galerije/antifa/11.jpg,images/Galerije/antifa/11.jpg;images/Galerije/antifa/12.jpg,images/Galerije/antifa/12.jpg;images/Galerije/antifa/13.jpg,images/Galerije/antifa/13.jpg} 

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (5): Bogiću, ti si Srbin


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (4): Doba nabildanih taština

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

 

«Mesiću sam još 1993. rekao da će postati predsjednikom države i zaista sam vjerovao u to. Čini mi se da je i on vjerovao da će biti tako», kaže Tomislav Karamarko koji je svog kasnijeg šefa i prijatelja upoznao potkraj 1989. kad su zajednički osnivali HDZ u Zagrebu: direktor Arhitektonskog studija bio je od kasne jeseni 1989. glavni Tuđmanov čovjek za skupljanje članstva u glavnom gradu, dok je Karamarko mobilizirao ljude za HDZ na Peščenici, istočnom predgrađu Zagreba što je, uglavnom, naseljeno radničkom populacijom i svakovrsnim doseljenicima. «Vrijeme osnivanja HDZ-a bilo je jedno lijepo i romantično vrijeme, barem sam ga ja tako doživio», nastavlja Karamarko, «vladao je veliki zanos i entuzijazam, jedan u drugome gledali smo prijatelje, bili smo jedinstveni, mislili smo da svi imamo istu ideju, a ta ideja bila je stvaranje samostalne države. Znali smo da sudjelujemo u stvaranju povijesti. Mesić je u to vrijeme bio operativac, sam je išao okolo, organizirao je ljude i mislim da se u tome dobro snalazio. Ništa mu nije bilo teško, ali tada nikome ništa nije bilo teško.»

Luđaci u Panorami

Stipe Mesić nije, međutim, bio izravno uključen u one konspirativne aktivnosti nacionalno svjesne i demokratski orijentirane «hrvatske inteligencije» što se koncem 1988. i početkom 1989. počela poluilegalno okupljati po metropolitanskim salonima, kavanama, krčmama, skrivenim vikendicama i gradskim perivojima, e kako bi kovala planove o formiranju različitih inicijativa, foruma, stranaka i pokreta koji su trebali razrušiti monolitnost tadašnje političke scene kojom je dominirala Komunistička partija. Junaci tog vremena – koje ne bilježi puno herojskih momenata, ali zato pamti bezbroj sukoba među uglednim nositeljima nabildanih taština – bili su Franjo Tuđman, Slavko Goldstein, Zvonimir Lerotić, Marko i Vladimir Veselica, Vlado Gotovac, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Drago Stipac... Dok su svi ti ljudi – koji su se ubrzo podijelili u dvije suprotstavljene grupe, da bi se onda te dvije grupe opet raspadale unutar sebe – provodili besane noći pišući programske deklaracije budućih stranaka i snujući o samima sebi kao o liderima predstojeće nacionalne revolucije koja samo što nije započela, Stipe je Mesić stajao kod Charlieja u Gajevoj ulici, ispijao je svoje kave i – pogledavajući prema Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu – osluškivao glasove što su tih mjeseci strujali po gradu i govorili o burnim danima koji slijede. Ante Karić, Ličanin iz Perušića koji je godinama živio u Zagrebu i koji je slovio za vazda dobro obaviještena čovjeka što voli i materijalno pomagati onima koji su se borili za «hrvatsku stvar», bio je glavni Mesićev informator o gibanjima u velegradskom političkom podzemlju: Karić je održavao veze sa svim opozicijskim frakcijama što su se upravo porađale, ali je – kao promućuran čovo, doduše, manjkava obrazovanja – ubrzo shvatio da je među svom tom zanesenom svitom, što se skupljala s koca i konopca, Franjo Tuđman, ipak, persona s najozbiljnijim i najkonkretnijim namjerama. Pa se Karić tako našao i na sjednici Inicijativnog kruga HDZ-a što je održana 28. veljače 1989. u prostorijama Društva književnika na Trgu bana Jelačića koji se onda još zvao Trgom Republike.

«Nakon te sjednice Inicijativnog kruga, uslijedili su tjedni i mjeseci podzemnih ratova za mjesto predsjednika HDZ-a, a glavni su konkurenti bili Franjo Tuđman i Marko Veselica», priča Karić. «Stvar je kulminirala 11. lipnja 1989. kad je održana sjednica Inicijativnog kruga u hotelu Panorama na Trešnjevci. Tuđman je, naime, predsjedavao tom sjednicom, ali se pojavila grupa koja je tamo došla s jasnom namjerom da ga smijeni, a u toj su grupi bili Marko i Vlado Veselica, Slobodan Praljak, Hrvoje Šošić, Ivan Gabelica... Bili su glasni, bezobrazni i tražili su sukob. Tuđman je u jednom trenutku prekinuo sjednicu i došao je do mene. Stajao sam u kutu i pušio. 'Ante, ja ću se ubiti, ovo nema nikakvog smisla', rekao mi je. Pitao sam ga zašto se toliko iznervirao, a on mi je odgovorio: 'Pa, tko može s ovim luđacima stvoriti Hrvatsku, vidiš li ti što oni rade i što govore!?'. Malo sam ga umirio i taj je sastanak nekako završen, ali ništa nije bilo riješeno, pa je iduća sjednica zakazana za 17. lipnja, također, u Panorami

Tog subotnjeg jutra, 17. lipnja, pred Panoramom se okupilo dvjestotinjak ljudi odjevenih u misna odijela, ali najveći broj njih nije imao blagog pojma da je prethodne noći – u uskom krugu Tuđmanovih pouzdanika – skovan plan da se zbog (stvarne ili naručene?), policijske zabrane skupa u Panorami probrane primjerke HDZ-ova prvoboračkoga cvijeća obavijesti o promjeni lokacije i da se na toj novoj adresi – igralištu NK Borac na Jarunu – ražalovanog generala JNA u miru i tišini jednom za svagda izabere na čelo HDZ-a. Ante Karić bio je među onima koji su bili upućeni u detalje prevare koja se, po svemu sudeći, rodila u glavi Josipa Manolića. «Bio sam zadužen da neke ljude obavijestim da se sjednica, zapravo, održava na Jarunu, te da neke od njih dovedem tamo», sjeća se Karić, «a među onima koji su pozvani na Jarun prednjačila je slavonska skupina na čelu s Ivanom Vekićem. Sjednica je trajala oko pola sata i Tuđman je izabran za predsjednika. Prijedlog da Tuđman bude predsjednik HDZ-a iznio je Branimir Glavaš i velika se većina složila. Dok se sve to odvijalo, Stipe Mesić čekao me je kod Charlieja. Kad sam došao tamo, rekao sam mu da je Tuđman izabran i da iste večeri putuje u Kanadu. Ova grupa koja ga je pokušala smijeniti, i koja je ostala kod Panorame, nakon toga je totalno poludjela: galamili su, optuživali, psovali, prijetili... Kasnije su osnovali Hrvatsku demokratsku stranku. Inače, ja sam Stipi savjetovao da se neko vrijeme drži po strani i da djeluje iz drugog plana, jer je on, ipak, bio u zatvoru i u slučaju da se nešto dogodi on bi bio više na udaru nego ja ili neki koji nisu bili suđeni.»

«Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim», kaže Mesić i nastavlja: «Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu. Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi pomoći: recimo, Šime Balen, nekadašnji tajnik ZAVNOH-a, Joža Boljkovac, partizanski borac od 1941., Franjo Tuđman, borac od 1941., Joža Manolić, borac od 1941. godine... Antifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma.» Mesić bi bio sretniji da su se tada, zadnjih mjeseci osamdesetih godina, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo aktivnije uključili u političke procese, jer je bio puno bliže tom liderskom dvojcu iz 1971., nego generalu Tuđmanu, no njih dvoje uporno su šutjeli i meditirali ne dajući puno glasova od sebe. «Miko Tripalo imao je u to vrijeme neusporedivo veću karizmu od Franje Tuđmana, ali je Tuđman bio lukaviji, te je prepoznao i iskoristio nacionalni naboj što je tada postojao u ljudima. Miko se valjda nije usudio učiniti ono što je učinio Tuđman», kaže Ante Karić. «Mnogi od nas očekivali su da će upravo Savka i Tripalo ponijeti nacionalni barjak koncem osamdesetih i početkom devedesetih”, prisjeća se Manolić, «ali to se nije dogodilo. Po meni, razlog tome ležao je u popriličnoj istrošenosti ljudi iz 1971., ponajprije, Savke i Mike: kao da nisu imali snage da u novim okolnostima stanu na čelo naroda s idealima iz '71. godine. Savka je, čini mi se, bila opterećena tim negativnim 'proljećarskim' iskustvom i to ju je sputavalo, dok je Tripalo tada bio prebolio jednu tešku bolest i to je bio njegov hendikep.»

Vrijeme je letjelo brzo i nije bilo mjesta za kalkuliranje i meditiranje, pogotovo za one koji su – a Mesić je bio jedan od takvih – slutili da je prevratničko doba idealno za politički uzlet kojemu su oduvijek težili. Bilo je tada jasno da Jugoslaviji nema spasa, a isto je tako bilo jasno da se u Srbiji zahuktava agresivna velikodržavna mašina na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je već tada slao otvorene prijetnje svima koji su pokazivali bilo kakve naznake otpora njegovoj viziji budućih odnosa u Jugoslaviji. «Iz Srbije su dolazile ozbiljne prijetnje i trebalo se brzo organizirati. Prijetili su srbijanski mitingaši koji su se spremali za pohod na Ljubljanu, s planom da u Zagrebu 'tek otresu čizme' i tako se obračunaju s težnjama za hrvatskom samostalnošću. To je, naravno, pogodovalo bujanju HDZ-a, jer sve one snage što su išle na demokratsko uvjeravanje i smirivanje situacije nisu mogle dobiti veću podršku u javnosti. HDZ je na Miloševiću i njegovim prijetnjama izuzetno jačao. Vidio sam da u redovima HDZ-a ima galame i buke, ali smatrao sam to odgovorom na galamu i buku što je dolazila s druge strane. Nisam vidio da tadašnja komunistička vlast išta poduzima: oni jesu bili protiv Miloševića, ali nisu poduzimali ništa da se organizira nekakav otpor. Naravno, htio sam da se Savka i Miko, te druge karizmatične osobe iz 1971., kojima sam vjerovao, uključe u demokratske procese, ali oni nisu pokazivali jasne znakove da se žele uključiti i aktivirati. Razlog tome bio je, ponajprije, njihov animozitet prema Franji Tuđmanu», kaže Mesić. Nadovezuje se Ante Karić: «Tripalo mi je jednom rekao da dok je god Tuđman živ i dok je na čelu države neće biti sreće za hrvatski narod. Kazao mi je da ga zna dugi niz godina i da s njim nikad ne može biti na istoj strani. Njih su se dvojica, koliko je meni poznato, najviše razilazili na pitanju Bošnjaka, jer je Tuđman bio sklon da sve Bošnjake smatra Hrvatima, dok je Tripalo takve stavove smatrao glupima i štetnima».

Tuđmanov kurir

U jesen 1989. Mesić se s Tuđmanom sastao u zagrebačkoj Gradskoj kavani i tada je, nakon kraćeg razgovora o HDZ-ovu programu i ciljevima, prihvatio ponudu da se uhvati formiranja HDZ-ove podružnice u glavnome gradu. Šef HDZ-a Mesića je tom prilikom priupitao bi li otišao kod gospođe Dabčević-Kučar i kod gospodina Tripala da ispita kakvo je njihovo trenutačno političko raspoloženje i imaju li volje uključiti se u demokratske procese koji su započeli: konkretnije, imaju li volje pridružiti se njegovoj, Tuđmanovoj, partiji. I Mesić je zaista hodočastio kod istaknutih «maspokovaca» i prenio im je glasove Franje Tuđmana – čak ih je i nagovarao na pristupanje HDZ-u – no oni nisu htjeli ni čuti za to. «Savka i Miko nikako nisu htjeli s Tuđmanom, jer su ga dobro znali otprije i govorili su da je previše tvrd i autoritaran, te da se s njime ne može surađivati, nego bi ga se moralo slušati.» Karić, pak, pripovijeda kako je Tuđman njega i Mesića – koji mjesec prije prvih višestranačkih izbora – još jednom spremio k Savki Dabčević-Kučar s naputkom da joj prenesu kako joj šef HDZ-a nudi mjesto predsjednice Sabora u budućoj hrvatskoj vlasti, te s dodatkom da je to njegova posljednja ponuda njoj, «hrvatskoj ruži». «Stipe joj je prenio sve kako je Tuđman rekao. 'Ako ću ja biti predsjednica Sabora, što će biti Franjo?', pitala je Savka kad je čula najnoviju Tuđmanovu ponudu, a Stipe joj je rekao da će on, naravno, biti predsjednik države. Ona nam je tada demonstrativno pokazala 'bosanski grb' i rekla nam da je to njezin odgovor Franji i da mu ga obavezno prenesemo. Savka je nevjerojatno tašta osoba i valjda je mislila da će se nju na koljenima moliti da se uključi i da povede hrvatski narod. Osim toga, ona je tada jako kalkulirala i procjenjivala je što će se dogoditi, a isto tako, jasno je davala do znanja da misli kako Tuđman, Mesić i svi ostali nisu njezin politički kalibar.»

Nacionalno zaneseni Mesić, pun entuzijazma i volje da pomogne pokretu koji je hvatao zamah, ozbiljno je prionuo skupljanju ljudi za zagrebačku Gradsku organizaciju HDZ-a, ali je odmah počeo nailaziti na probleme pri vrbovanju viđenijih ljudi i intelektualaca. «Intelektualci su se zaista teško uključivali. Ne samo u Zagrebu, nego i u Lici i Slavoniji, gdje smo Mesić i ja često boravili, te obilazili nastavnike, učitelje, veterinare, liječnike... Teško su pristajali da se pridruže HDZ-u, premda je tada bilo evidentno da su komunizam i Jugoslavija stvar prošlosti», priča Karić kojega je Mesić bio poslao da razgovara s Vicom Vukojevićem oko ulaska u Tuđmanovu stranku. «Znao sam da je Vukojević svojevremeno bio u emigraciji, pa sam mislio da bi se relativno lako mogao uključiti. Karića sam poslao k njemu prije službenog osnivanja Gradske organizacije HDZ-a, dakle, prije skupa koji je 24. prosinca 1989. održan na Ekonomskom fakultetu», kazuje Mesić. «Vukojević je pitao Karića koliko nas ima u HDZ-u, a kad mu je Karić odgovorio da nas je nekoliko stotina, Vice mu je kazao: 'Kad vas bude petsto, ja ću biti petsto i prvi'. Kad je broj članova prešao petsto, opet sam poslao Karića k Vukojeviću i on se tada doista uključio. Ja sam, znači, kriv za Vukojevića koji je ubrzo postao tajnikom zagrebačkog HDZ-a. Inače, imam s njim zgodno iskustvo i od ranije: natjecao sam se, naime, koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih za pravnika u poduzeću Novogradnja i odbijen sam, jer nisam imao odgovarajuće moralno-političke kvalitete, a primljen je 'drug Vice Vukojević koji ima sve moralno-političke kvalitete i zadovoljava sve formalne uvjete'. Pa sam se kasnije, recimo, javio za pravnika u Croatia osiguranju i također sam odbijen zbog loših moralno-političkih karakteristika, a primljen je 'drug Bosiljko Mišetić koji ima sve kvalitete', pa je čak bio i partijski sekretar u toj firmi. Poslije su oni ispali velikim Hrvatima, a ja sam proglašen nacionalnim izdajnikom.» Tomislav Karamarko sjeća se Mesićeva držanja na početku 1990. kad je HDZ – skupa sa Srpskim pokretom obnove – proglašen ekstremnom neprijateljskom organizacijom i kad je prijetila opasnost da vojska preuzme vlast i da svi istaknutiji HDZ-ovci budu pohapšeni. «Držao se hrabro, ulijevao je povjerenje i bio je miran i staložen. Nije dopuštao da nas uhvati panika», kaže Karamarko.

Pošto se dokazao u formiranju HDZ-a u Zagrebu, Tuđman je Mesića u veljači 1990. postavio na mjesto glavnog tajnika stranke, te mu je – uz Josipa Manolića i Pericu Jurića – povjerio organizaciju Prvog općeg sabora HDZ-a koji je održan u prepunoj dvorani «Lisinski». Mesić se tada suočio s bezbrojnim faks-porukama različitih hrvatskih klubova i udruga iz cijeloga svijeta koji su se interesirali mogu li doći na HDZ-ov sabor: vrh stranke donio je odluku da mogu doći svi koji nisu na popisu traženih ratnih zločinaca i kojima nije zabranjeno političko djelovanje. «Otišao sam kod ondašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca i rekao mu što spremamo i što se događa», pripovijeda Mesić. «Tražio sam od njega da nam pomogne i da nam ustupi ljude koji će osiguravati taj skup, jer smo znali da dolaze razne grupe za koje je teško bilo predvidjeti što spremaju, a nama je bilo u interesu da sve prođe bez problema i provokacija. Mulc je rekao da će sve biti u redu ako dolaze ljudi koji nisu na popisu ratnih zločinaca, ali postavilo se pitanje što ćemo ako se pojave osobe koje nisu na spisku ratnih zločinaca, ali ih pravosuđe goni zbog nekih drugih krivičnih djela. Tada smo se dogovorili da takvi dobiju trodnevno pravo prolaza, odnosno da u Zagrebu mogu boraviti tri dana u tranzitu. Moram reći da je bilo i takvih, pa su oni policiji već na aerodromu davali izjave i poslije toga su normalno ulazili u zemlju s obavezom da nakon tri dana odu tamo otkud su došli. Upravo su ti ljudi užarili atmosferu na Prvom općem saboru. Čak se i Antun Vrdoljak uplašio te atmosfere, ljudi i pjesama, pa je sa svojim strahovima upoznao Savku Dabčević-Kučar. Ona mu je rekla da bi svoje prisustvo u 'Lisinskom' mogao amortizirati tako da se pridruži njezinoj Koaliciji narodnog sporazuma i on je to zaista i učinio da bi osigurao zaleđinu. Naravno, kad je HDZ pobijedio na izborima, smjesta nam se priključio i postao je vatreniji tuđmanovac od svih koji su bili u 'Lisinskom'.»

Prije prvih izbora Tuđmanu je, inače, došla grupa dosta radikalnih Hrvata iz Kanade i Amerike koji su inzistirali da HDZ potpiše pakt s Koalicijom narodnog sporazuma o zajedničkom izlasku na izbore, jer su smatrali da je to jedini način da se osigura pobjeda nad tada vladajućim komunistima. Tuđman nije htio ni čuti za takve ideje. Vrh HDZ-a imao je dosta dobar pregled situacije u čitavoj zemlji i bio je uvjeren da mogu samostalno pobijediti. «Dobar broj tih ljudi iz emigracije nije vjerovao u naše procjene i prije izbora su se vratili onamo otkud su i došli. Ostao je manji broj njih, a među njima su bili Ante Beljo, Gojko Šušak i još neki koji su vjerovali da HDZ može samostalno pobijediti, ali se, ipak, nisu htjeli direktnije uključiti u izbore i kampanju: nisu bili kandidati na listama i nisu se željeli javno eksponirati. Htjeli su biti sive eminencije. Tek kad je HDZ pobijedio na izborima, ti su se ljudi počeli gurati u prvi plan i počeli su stiskati krug oko Tuđmana, a našoj se 'antifašističkoj' skupini polako počeo smanjivati manevarski prostor i utjecaj. Šime Balen prvi je shvatio o čemu se tu radi i otišao je, a mi smo postupno odstranjivani ili smo odlazili u godinama što su došle kasnije.» Izuzev činjenice da je Tuđman pogodio tadašnje nacionalističko raspoloženje naroda i da je ponudio najozbiljniju viziju otpora prijetnjama što su stizale iz Srbije, dobar dio uspjeha na izborima HDZ, po Mesiću, duguje golemim financijskim sredstvima kojima je ta partija raspolagala, a koja su stizala iz iseljeništva. «Novci su manje-više dolazili svakodnevno, u manjim sumama ili u vrlo velikim iznosima. Što se tiče novaca, to je bio čisti komunizam: u HDZ-u je, naime, tada bilo novaca prema potrebama, odnosno bilo ga je koliko je god trebalo. Tuđman bi svaku večer pokupio one veće iznose koji su dolazili u vidu čekova, a manje svote ostajale su po torbama», veli tadašnji glavni tajnik HDZ-a i ponavlja priču o torbi punoj novaca koja je navodno ukradena Stjepanu Tuđmanu i Milanu Kovaču na zagrebačkom aerodromu. Mesić je o krađi odmah htio obavijestiti policiju, ali je na to žestoko reagirao Franjo Tuđman rekavši mu da zaboravi policiju. «Ako prijavimo policiji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će doći drugi novac i nema nikakvih problema», kazao je predsjednik stranke, pa se nikad nije saznalo što se uistinu dogodilo s torbom ispunjenom parama. «Znam da su Kovač i Stjepan Tuđman najavili da će me tužiti zbog toga što sam iznio tu priču i neka samo izvole. Znam što se dogodilo i znam što mi je šef stranke tada rekao. Mogu tužiti koliko god hoće, ali bi im bilo pametnije da kažu gdje je nestao onaj novac», veli Mesić.

Vila na Becićevim stubama

Poslije izborne pobjede u travnju 1990. glavešine Hrvatske demokratske zajednice ugnijezdile su se u prostranoj vili na Becićevim stubama, u blizini Gupčeve zvijezde. Prema svjedočenjima onih što su tih dana zalazili u HDZ-ovo sjedište, u kojemu su se užurbano dijelile državne dužnosti, autoritet Franje Tuđmana osjećao se u svakoj prostoriji tog pomalo kičastog zdanja, ali je pokretački duh i praktični gazda na Becićevim stubama neosporno bio Josip Manolić: on je sve konce držao u svojim rukama i iza većine tadašnjih kadrovskih rješenja stajao je taj bivši upravitelj komunističkih zatvora, dok se Tuđman više bavio osmišljavanjem vlastite povijesne misije u nadolazećim mjesecima i godinama. «Nakon što smo osvojili vlast, počeli su prvi ozbiljniji dogovori u vrhu stranke oko podjele funkcija. I mogu reći da se Mesić tada nametnuo kao praktično jedini kandidat za mjesto predsjednika Vlade. U tome smo se slagali i Tuđman i ja», kaže Manolić. Mesić se, međutim, na premijerskom položaju zadržao nepuna tri mjeseca, jer mu je Manolić koncem kolovoza 1990. namijenio dužnost člana Predsjedništva SFRJ, točnije potpredsjednika jugoslavenskog Predsjedništva: vrh novoformirane vlasti odlučio je s tog mjesta povući Stipu Šuvara, pošto je procijenjeno da dotični nije Hrvat u onoj mjeri koju je tada priželjkivao i zahtijevao HDZ. Tuđmanova je ideja, zapravo, bila da Šuvara zamijeni Manolić, no ovaj je vješto izbjegao odlazak u Beograd. «Rekao sam Tuđmanu da mi se s obzirom na godine i s obzirom na putovanja baš i ne ide u Beograd, pa je tako izbor pao na Mesića. On je bio dovoljno mlad, ali i dovoljno politički formiran da se prihvati tog posla. Vjerovali smo da će dosljedno zastupati hrvatske interese u Beogradu i to se, na kraju, pokazalo ispravnim», veli Manolić, dok Ante Karić nudi ponešto drukčiju pozadinu Manolićeva inzistiranja da netko drugi umjesto njega ode u Beograd: «Manolić se, prije svega, bojao boravka u Beogradu, a nije se htio odreći ni svog golemog utjecaja na Tuđmana i na sve što se tada zbivalo u Hrvatskoj. Znao je da mora biti u Zagrebu, uz Tuđmana, ako želi ostati onako moćan kao što je tada bio».

Početkom rujna 1990., otprilike dva tjedna nakon što su kninski Srbi – postavljanjem balvana na ceste – najavili svoju pobunu protiv novoizabrane hrvatske vlasti, Mesić je bio spreman na odlazak u Beograd, ali je službenu potvrdu svog statusa u Predsjedništvu Jugoslavije čekao sve do sredine listopada. «Da bih mogao legalizirati svoj status, morala me je potvrditi Savezna skupština u Beogradu, koja je činjenicu mog ulaska u Predsjedništvo SFRJ, praktično, samo trebala primiti na znanje i potvrditi ju. No, da bi skupština to primila na znanje, trebala se sastati, a dogovor u srpskom rukovodstvu bio je da se skupština, jednostavno, ne saziva i da se tako opstruira moj ulazak u Predsjedništvo. I skupština zaista uporno nije sazivana, pa nisam mogao preuzeti funkciju na koju me je imenovao hrvatski parlament. Izmišljani su različiti izgovori kako se skupštinski poslanici ne bi okupili... Na koncu, 19. listopada 1990. Savezna se skupština, ipak, sastala i potvrđen sam za člana Predsjedništva, odnosno za potpredsjednika Jugoslavije.» Mesić se u Beogradu nastanio u tzv. hrvatskoj kući u Užičkoj ulici, ali pošto su mu ubrzo počele stizati prijetnje, sve je češće u saveznu prijestolnicu odlazio samo na sjednice vrha države. Njegova supruga nije se selila u Beograd i zapravo ga je svega nekoliko puta posjetila dok je bio član najvišeg političkog tijela u raspadajućoj Jugoslaviji.

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpsko-armijskim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih formacija što su tada – koncem 1990. – uvelike stasavale pod okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. «Sve što je radio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović – skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića – može se sažeti u slijedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvanrednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hrvatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta istog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje među sukobljenim stranama – točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišljene Velike Srbije – u Hrvatskoj je zaredala serija incidenata na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo», priča Mesić, «a za organiziranje tih provokacija bio je zadužen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), koji se – čudnom igrom slučaja – u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić, koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem.» Paralelno s Babićevim dolascima u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijeljenjem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihove lokalne vođe nadmeno izjavljivale kako će oni imati svoju državu i kako im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva poruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pravo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Jugoslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. «Milošević je varao i svijet i Srbe», kaže Mesić, «jer je međunarodnu zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je, u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećavajući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki narod mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, lagao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jasno da njega uopće ne zanima Jugoslavija – otvoreno je poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke države – nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije koju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poticao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom 1991. postala totalno srpska.»

(zurnal.info)