Pod okupacijom

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Bio je jedan od 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta čija je vješanja naredio ustaški pukovnik Maks Luburić

U Sarajevu je na Marijin Dvoru 28. marta obilježena godišnjica zločina iz 1945., kada su, uoči samog oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu ustaške vlasti objesile 55 antifašista svih nacionalnosti.

Maks LuburićVješanje 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta na stabla kestenova naredio je ustaški pukovnik Maks Luburić a fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.

Ovog marta ispred Filozofskog fakulteta na spomenik koji je otkriven tek prije dvije godine cvijeće su položili članovi porodica stradalih i članovi SUBNOR-a iz Sarajeva. Nije bilo ni gradonačelnika ni predstavnika Gradske uprave, a ni medija:
- Nikoga mi nismo vukli za rukav, objavili smo oglas u novinama, i to je bilo sve. Ko je htio, došao je
, kaže Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a.

Drvored leševa

Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Radio je u staroj policijskoj stanici kada su ga uhapsili ustaški vojnici. Njegova sestra Almasa Đulepa tada je imala 15 godina pa se i danas jasno sjeća svega:
- Ovo mi je brat
, pokazuje na Hamidovo ime uklesano u kamenu. U bučnom proljetnom danu nestvarno djeluje njena priča o jezivom jutru 28. marta 1945. Na mjestu na kojem radnici popravljaju komad ulice, ne vidi ni njihove bušilice ni njih već davno iščezlu banderu na kojoj visi tijelo njenog mrtvog brata:

Almasa Đulepa- Svega se sjećam, a kako i ne bih kad sam mu zadnji ručak odnijela u belediju. Sedam dana je bio tamo a na dan prije sam mu odnijela veš da presvuče, vratio mi ga je krvavog. Primili su mi u belediji hranu, da li su mu je dali, ne znam. A ujutro, kad je dan osvanuo, došao jedan mladić, brat Sulje Pašića, plače, i viče mome mlađem bratu: Brate, nemamo više braće, naša su braća obješena! Svi smo skočili na noge a kad se to pročulo bilo je grozno. Odmah smo izašli na ulicu, ja sam bila sa majkom i sestrom, bile su tu i porodice drugih ljudi. Bila je to povorka svijeta, a ustaše su nas gonile. Ja i moja rodica smo plakale, a jedan ustaša nam kaže: Nemojte plakati, ako budete plakale i vas ćemo sad objesiti. Nismo smjeli ni plakati... niko iz komšiluka nam nije smio ući u kuću.

Almasa nikada neće zaboraviti trenutak kada je ugledala bratovo tijelo:
- Moj brat je visio tačno ovdje pred muzejem, na pola bandere. Sva se tresem. I još jedan je visio, dvojica su bila na pola bandere. Vidjela sam sve, moje dijete, iako sam i ja bila dijete ali svega se sjećam, i kad su ih odnijeli. Imao je veliku modricu kod oka. Sedmi dan poslije oslobođenja izvađeni su iz onih rupa na Bentbaši, gdje su bili zakopani po petorica i kopali su ih u Koševo. Meni nisu dali da idem, mnogo sam plakala, a majka i sestra su ga poznale. Tu je obješen i sin od moje tetke, on je bio neošišan... jedini je on bio neošišan... I njega su na noć prije uhvatili a ujutro na vješanje. Odem kad je godišnjica ili ramazan da izučim ono naše.

Branka Obradović svjedoči o gubitku oca Vladimira Mirkovića:
- To je bio strašan šok. Bio je 15 dana u zatvoru i onda smo odjedanput čuli šta se desilo. U Sarajevu je bila strašna atmosfera, svi su bili šokirani, skroz su drvoredom ljudi bili obješeni. Moj otac je imao 44 godine. Nama je javila žena koja je dolazila da pere veš, stanovala je blizu i kad je prolazila vidjela je. Pretrpani su u kamione sa onima što su bili zatvoreni u Luburića vili. Neko je pratio njihove krvave tragove i našao ih zakopane na Bentbaši. Kad je 6. apila došlo oslobođenje onda je taj neko ko je to vidio javio. Izložili su ih u skloništima kod današnjih bazena na Bentbaši. Očeva majka je išla da ga prepozna. Njegov brat je odveden u Jasenovac i nikada nismo saznali šta je bilo s njim.

Sjećanje na jerane ilegalceHazim Požegija je na obilježavanje godišnjice došao da oda počast rodoljubima. Među njima nije bilo članova njegove porodice, a '45. je Hazim imao 12 godina:
- Došao sam ovdje na centar Marijin Dvora i na svakom kestenu od tramvajske stanice do muzeja visio je po jedan rodoljub.

Po trojica su visila!, dodaje Majda Marković. Sjeća se trenutka kada je iz zajedničke grobnice iskopan njen otac Pašo Avdić:
- Otac je imao 38 godina. Bila sam mala, imala sam sedam godina ali se sjećam trenutka kad su ga iskopali iz zajedničke grobnice, a majka ga je prepoznala. I sve vrijeme Jugoslavije niko se nikada nije sjetio da ovako oda počast ovim žrtvama. Pogledajte samo koliko se danas, svaki dan, priča o Srebrenici, i treba, ali se niko osim gospodina Bisera i SUBNOR-a nije sjetio da to obilježi.

SUBNOR čuva sjećanje

Tog marta obješeno je mnogo jarana ilegalaca, kako ih naziva Munever Delić. Tada 22-godišnjak, sjeća se da se spasio jer je u tom periodu umjesto u Sarajevu bio u Rajlovcu. Sa Vinkom Tomičićem, čije je otac Josip bio član pokreta otpora prisjeća se da su svi bili na meti ustaških vojnika. Vinko kaže kako je njegova porodica živjela u zgradi današnje Učiteljske škole na obali, koja je tada bila partizanska škola:
- Mi smo stanovali dole, a Gestapo je živio na spratu iznad nas. Sjećam se njihovih crnih upeglanih odijela, bili su strahovito nepristupačni ljudi. Sve su minirali i kad su otišli moj otac je imao zadatak da očisti od mina i tako je i stradao. Mama mi je pričala da su bile kante od po 50 kilograma, prepune eksploziva. Dobio je zahvalnicu kao učesnik pokreta otpora Grada Sarajeva.

Dok razgovaramo većina ovih ljudi prilazi Šerifu Biseru i zahvaljuje mu. Kažu da se, kad ne bi bilo njega i SUBNOR-a, niko rodoljuba ilegalaca ne bi ni sjećao. I sam Biser kaže kako se 60 godina niko nije odlučio postaviti ovaj spomenik:
- Većina ovih koji su obješeni su bili ilegalci, antifašisti, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića i koji su tada, samo nekoliko dana prije oslobođenja grada, obješeni. Na prvim su linijama branili Sarajevo. Neke od njih su i mrtve vješali kako se ne bi vidjelo da su mrtvi, sve u cilju zastrašivanja.Međutim, Maks Luburić, kad je čistio Sarajevo, nije samo njih objesio, on je u Luburića vili mjesec dana prije toga ubijao 800 rodoljuba antifašista, među njima i nevinih ljudi. Jedini motiv je bio zastrašivanje i čišćenje Sarajeva od pokreta otpora, na čijem čelu je bio Valter Perić.Luburić je ljude peglao, kuhao i prste im otkidao. Na spisku je imao sve partizanske porodice i rodoljube koje je htio da pobije. Svi bi mi bili mrtvi da nije bilo oslobođenja.

Biser je jedini preživjeli jasenovački logoraš i kaže da ovo što danas čine nije ni mali dio zahvalnosti koju ti ljudi zaslužuju:

Šerif Biser- Naša je obaveza da se sjećamo ovih ljudi koji su nam stvorili ovaj život. Šezdeset godina je Sarajevo šutjelo i nije htjelo da otvori spomenik jer je jedan visoki funkcioner u Sarajevu rekao kad je neko predlagao da se podigne spomenik: Oni su bili policajci, da ih nisu ustaše ubili mi bismo ih ubili. To je notorna laž. Ovo danas činimo radi toga da se ne zaboravi. Poslije nas moraju potomci znati šta je bilo.

Svrha SUBNORA da uzgaja tekovine NOB-a i da se bori protiv fašizma a vidite šta se dešava i kako taj fašizam ide uzlaznom putanjom.

Ko bi mogao vjerovati, pitaju se naši sagovornici, da će i danas doći u situaciju da se brane od fašizma, jer, vrlo je malo ljudi koji na svojim plećima nisu osjetili užase barem jednog rata:
- Da imamo ulice Mile Budaka, Jure Francetića, u Hrvatskoj posvećenje Stepinca, u Banjoj Luci ravnogorce. Ko bi rekao?

Ali zato, kaže Biser, imamo i 49 društava Josip Broz Tito, dok je prije sedam godina bilo samo jedno:
- Vrijeme je praznih stomaka i svi se preko svojih roditelja sjećaju kako je bilo za vrijeme Tita
, kaže.

 Smrt fašizmu

Samo nekoliko metara dalje srednjoškolci prvog razreda iz jedne sarajevske škole. Došli su organizovano i odmah izražavaju svoju radost što se obilježavaju ovako važni datumi. Ipak, na pitanje zbog čega važni datumi i da li znaju koliko je i zbog čega ljudi ubijeno, te ko ih je objesio, kažu: Pa baš i ne znam za koga je ovaj spomenik. Znam da su obješeni na spavanju, al ne znam ni kad ni koliko ih je bilo ni ko ih je objesio, priznaje jedan od učenika.

Drugi mu priskače u pomoć:
- Većina njih je bila i mrtva u tom periodu, to su bili ilegalci. Koje godine, ne znam. Ja sam iz Slovenije, a slabo znam i od tamo.

Pohvalno je što su ipak došli, kažu prisutni, a kako ih uopšte kritikovati zbog toga što ne znaju sve, u vrijeme u kojem čelnim ljudima ovoga grada nije očito palo na pamet da se pojave na obilježavanju.

Kad su krenuli iz škole, kaže njihova nekadašnja profesorica Lejla Tuce, kazali su: Smrt fašizmu!:Kad su krenuli iz škole, kazali su: Smrt fašizmu! Odgajaju se tako da fašizam nije nešto što je dobro već da treba njegovati ideju antifašizma, a ovo je upravo svjedočanstvo šta su fašisti radili nekada. Nažalost, fašizam kod nas nije ni iskorijenjen.

{slimbox images/Galerije/antifa/1.jpg,images/Galerije/antifa/1.jpg;images/Galerije/antifa/2.jpg,images/Galerije/antifa/2.jpg;images/Galerije/antifa/3.jpg,images/Galerije/antifa/3.jpg;images/Galerije/antifa/4.jpg,images/Galerije/antifa/4.jpg;images/Galerije/antifa/5.jpg,images/Galerije/antifa/5.jpg;images/Galerije/antifa/6.jpg,images/Galerije/antifa/6.jpg;images/Galerije/antifa/7.jpg,images/Galerije/antifa/7.jpg;images/Galerije/antifa/8.jpg,images/Galerije/antifa/8.jpg;images/Galerije/antifa/9.jpg,images/Galerije/antifa/9.jpg;images/Galerije/antifa/10.jpg,images/Galerije/antifa/10.jpg;images/Galerije/antifa/11.jpg,images/Galerije/antifa/11.jpg;images/Galerije/antifa/12.jpg,images/Galerije/antifa/12.jpg;images/Galerije/antifa/13.jpg,images/Galerije/antifa/13.jpg} 

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (5): Bogiću, ti si Srbin


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (4): Doba nabildanih taština

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

 

«Mesiću sam još 1993. rekao da će postati predsjednikom države i zaista sam vjerovao u to. Čini mi se da je i on vjerovao da će biti tako», kaže Tomislav Karamarko koji je svog kasnijeg šefa i prijatelja upoznao potkraj 1989. kad su zajednički osnivali HDZ u Zagrebu: direktor Arhitektonskog studija bio je od kasne jeseni 1989. glavni Tuđmanov čovjek za skupljanje članstva u glavnom gradu, dok je Karamarko mobilizirao ljude za HDZ na Peščenici, istočnom predgrađu Zagreba što je, uglavnom, naseljeno radničkom populacijom i svakovrsnim doseljenicima. «Vrijeme osnivanja HDZ-a bilo je jedno lijepo i romantično vrijeme, barem sam ga ja tako doživio», nastavlja Karamarko, «vladao je veliki zanos i entuzijazam, jedan u drugome gledali smo prijatelje, bili smo jedinstveni, mislili smo da svi imamo istu ideju, a ta ideja bila je stvaranje samostalne države. Znali smo da sudjelujemo u stvaranju povijesti. Mesić je u to vrijeme bio operativac, sam je išao okolo, organizirao je ljude i mislim da se u tome dobro snalazio. Ništa mu nije bilo teško, ali tada nikome ništa nije bilo teško.»

Luđaci u Panorami

Stipe Mesić nije, međutim, bio izravno uključen u one konspirativne aktivnosti nacionalno svjesne i demokratski orijentirane «hrvatske inteligencije» što se koncem 1988. i početkom 1989. počela poluilegalno okupljati po metropolitanskim salonima, kavanama, krčmama, skrivenim vikendicama i gradskim perivojima, e kako bi kovala planove o formiranju različitih inicijativa, foruma, stranaka i pokreta koji su trebali razrušiti monolitnost tadašnje političke scene kojom je dominirala Komunistička partija. Junaci tog vremena – koje ne bilježi puno herojskih momenata, ali zato pamti bezbroj sukoba među uglednim nositeljima nabildanih taština – bili su Franjo Tuđman, Slavko Goldstein, Zvonimir Lerotić, Marko i Vladimir Veselica, Vlado Gotovac, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Drago Stipac... Dok su svi ti ljudi – koji su se ubrzo podijelili u dvije suprotstavljene grupe, da bi se onda te dvije grupe opet raspadale unutar sebe – provodili besane noći pišući programske deklaracije budućih stranaka i snujući o samima sebi kao o liderima predstojeće nacionalne revolucije koja samo što nije započela, Stipe je Mesić stajao kod Charlieja u Gajevoj ulici, ispijao je svoje kave i – pogledavajući prema Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu – osluškivao glasove što su tih mjeseci strujali po gradu i govorili o burnim danima koji slijede. Ante Karić, Ličanin iz Perušića koji je godinama živio u Zagrebu i koji je slovio za vazda dobro obaviještena čovjeka što voli i materijalno pomagati onima koji su se borili za «hrvatsku stvar», bio je glavni Mesićev informator o gibanjima u velegradskom političkom podzemlju: Karić je održavao veze sa svim opozicijskim frakcijama što su se upravo porađale, ali je – kao promućuran čovo, doduše, manjkava obrazovanja – ubrzo shvatio da je među svom tom zanesenom svitom, što se skupljala s koca i konopca, Franjo Tuđman, ipak, persona s najozbiljnijim i najkonkretnijim namjerama. Pa se Karić tako našao i na sjednici Inicijativnog kruga HDZ-a što je održana 28. veljače 1989. u prostorijama Društva književnika na Trgu bana Jelačića koji se onda još zvao Trgom Republike.

«Nakon te sjednice Inicijativnog kruga, uslijedili su tjedni i mjeseci podzemnih ratova za mjesto predsjednika HDZ-a, a glavni su konkurenti bili Franjo Tuđman i Marko Veselica», priča Karić. «Stvar je kulminirala 11. lipnja 1989. kad je održana sjednica Inicijativnog kruga u hotelu Panorama na Trešnjevci. Tuđman je, naime, predsjedavao tom sjednicom, ali se pojavila grupa koja je tamo došla s jasnom namjerom da ga smijeni, a u toj su grupi bili Marko i Vlado Veselica, Slobodan Praljak, Hrvoje Šošić, Ivan Gabelica... Bili su glasni, bezobrazni i tražili su sukob. Tuđman je u jednom trenutku prekinuo sjednicu i došao je do mene. Stajao sam u kutu i pušio. 'Ante, ja ću se ubiti, ovo nema nikakvog smisla', rekao mi je. Pitao sam ga zašto se toliko iznervirao, a on mi je odgovorio: 'Pa, tko može s ovim luđacima stvoriti Hrvatsku, vidiš li ti što oni rade i što govore!?'. Malo sam ga umirio i taj je sastanak nekako završen, ali ništa nije bilo riješeno, pa je iduća sjednica zakazana za 17. lipnja, također, u Panorami

Tog subotnjeg jutra, 17. lipnja, pred Panoramom se okupilo dvjestotinjak ljudi odjevenih u misna odijela, ali najveći broj njih nije imao blagog pojma da je prethodne noći – u uskom krugu Tuđmanovih pouzdanika – skovan plan da se zbog (stvarne ili naručene?), policijske zabrane skupa u Panorami probrane primjerke HDZ-ova prvoboračkoga cvijeća obavijesti o promjeni lokacije i da se na toj novoj adresi – igralištu NK Borac na Jarunu – ražalovanog generala JNA u miru i tišini jednom za svagda izabere na čelo HDZ-a. Ante Karić bio je među onima koji su bili upućeni u detalje prevare koja se, po svemu sudeći, rodila u glavi Josipa Manolića. «Bio sam zadužen da neke ljude obavijestim da se sjednica, zapravo, održava na Jarunu, te da neke od njih dovedem tamo», sjeća se Karić, «a među onima koji su pozvani na Jarun prednjačila je slavonska skupina na čelu s Ivanom Vekićem. Sjednica je trajala oko pola sata i Tuđman je izabran za predsjednika. Prijedlog da Tuđman bude predsjednik HDZ-a iznio je Branimir Glavaš i velika se većina složila. Dok se sve to odvijalo, Stipe Mesić čekao me je kod Charlieja. Kad sam došao tamo, rekao sam mu da je Tuđman izabran i da iste večeri putuje u Kanadu. Ova grupa koja ga je pokušala smijeniti, i koja je ostala kod Panorame, nakon toga je totalno poludjela: galamili su, optuživali, psovali, prijetili... Kasnije su osnovali Hrvatsku demokratsku stranku. Inače, ja sam Stipi savjetovao da se neko vrijeme drži po strani i da djeluje iz drugog plana, jer je on, ipak, bio u zatvoru i u slučaju da se nešto dogodi on bi bio više na udaru nego ja ili neki koji nisu bili suđeni.»

«Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim», kaže Mesić i nastavlja: «Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu. Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi pomoći: recimo, Šime Balen, nekadašnji tajnik ZAVNOH-a, Joža Boljkovac, partizanski borac od 1941., Franjo Tuđman, borac od 1941., Joža Manolić, borac od 1941. godine... Antifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma.» Mesić bi bio sretniji da su se tada, zadnjih mjeseci osamdesetih godina, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo aktivnije uključili u političke procese, jer je bio puno bliže tom liderskom dvojcu iz 1971., nego generalu Tuđmanu, no njih dvoje uporno su šutjeli i meditirali ne dajući puno glasova od sebe. «Miko Tripalo imao je u to vrijeme neusporedivo veću karizmu od Franje Tuđmana, ali je Tuđman bio lukaviji, te je prepoznao i iskoristio nacionalni naboj što je tada postojao u ljudima. Miko se valjda nije usudio učiniti ono što je učinio Tuđman», kaže Ante Karić. «Mnogi od nas očekivali su da će upravo Savka i Tripalo ponijeti nacionalni barjak koncem osamdesetih i početkom devedesetih”, prisjeća se Manolić, «ali to se nije dogodilo. Po meni, razlog tome ležao je u popriličnoj istrošenosti ljudi iz 1971., ponajprije, Savke i Mike: kao da nisu imali snage da u novim okolnostima stanu na čelo naroda s idealima iz '71. godine. Savka je, čini mi se, bila opterećena tim negativnim 'proljećarskim' iskustvom i to ju je sputavalo, dok je Tripalo tada bio prebolio jednu tešku bolest i to je bio njegov hendikep.»

Vrijeme je letjelo brzo i nije bilo mjesta za kalkuliranje i meditiranje, pogotovo za one koji su – a Mesić je bio jedan od takvih – slutili da je prevratničko doba idealno za politički uzlet kojemu su oduvijek težili. Bilo je tada jasno da Jugoslaviji nema spasa, a isto je tako bilo jasno da se u Srbiji zahuktava agresivna velikodržavna mašina na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je već tada slao otvorene prijetnje svima koji su pokazivali bilo kakve naznake otpora njegovoj viziji budućih odnosa u Jugoslaviji. «Iz Srbije su dolazile ozbiljne prijetnje i trebalo se brzo organizirati. Prijetili su srbijanski mitingaši koji su se spremali za pohod na Ljubljanu, s planom da u Zagrebu 'tek otresu čizme' i tako se obračunaju s težnjama za hrvatskom samostalnošću. To je, naravno, pogodovalo bujanju HDZ-a, jer sve one snage što su išle na demokratsko uvjeravanje i smirivanje situacije nisu mogle dobiti veću podršku u javnosti. HDZ je na Miloševiću i njegovim prijetnjama izuzetno jačao. Vidio sam da u redovima HDZ-a ima galame i buke, ali smatrao sam to odgovorom na galamu i buku što je dolazila s druge strane. Nisam vidio da tadašnja komunistička vlast išta poduzima: oni jesu bili protiv Miloševića, ali nisu poduzimali ništa da se organizira nekakav otpor. Naravno, htio sam da se Savka i Miko, te druge karizmatične osobe iz 1971., kojima sam vjerovao, uključe u demokratske procese, ali oni nisu pokazivali jasne znakove da se žele uključiti i aktivirati. Razlog tome bio je, ponajprije, njihov animozitet prema Franji Tuđmanu», kaže Mesić. Nadovezuje se Ante Karić: «Tripalo mi je jednom rekao da dok je god Tuđman živ i dok je na čelu države neće biti sreće za hrvatski narod. Kazao mi je da ga zna dugi niz godina i da s njim nikad ne može biti na istoj strani. Njih su se dvojica, koliko je meni poznato, najviše razilazili na pitanju Bošnjaka, jer je Tuđman bio sklon da sve Bošnjake smatra Hrvatima, dok je Tripalo takve stavove smatrao glupima i štetnima».

Tuđmanov kurir

U jesen 1989. Mesić se s Tuđmanom sastao u zagrebačkoj Gradskoj kavani i tada je, nakon kraćeg razgovora o HDZ-ovu programu i ciljevima, prihvatio ponudu da se uhvati formiranja HDZ-ove podružnice u glavnome gradu. Šef HDZ-a Mesića je tom prilikom priupitao bi li otišao kod gospođe Dabčević-Kučar i kod gospodina Tripala da ispita kakvo je njihovo trenutačno političko raspoloženje i imaju li volje uključiti se u demokratske procese koji su započeli: konkretnije, imaju li volje pridružiti se njegovoj, Tuđmanovoj, partiji. I Mesić je zaista hodočastio kod istaknutih «maspokovaca» i prenio im je glasove Franje Tuđmana – čak ih je i nagovarao na pristupanje HDZ-u – no oni nisu htjeli ni čuti za to. «Savka i Miko nikako nisu htjeli s Tuđmanom, jer su ga dobro znali otprije i govorili su da je previše tvrd i autoritaran, te da se s njime ne može surađivati, nego bi ga se moralo slušati.» Karić, pak, pripovijeda kako je Tuđman njega i Mesića – koji mjesec prije prvih višestranačkih izbora – još jednom spremio k Savki Dabčević-Kučar s naputkom da joj prenesu kako joj šef HDZ-a nudi mjesto predsjednice Sabora u budućoj hrvatskoj vlasti, te s dodatkom da je to njegova posljednja ponuda njoj, «hrvatskoj ruži». «Stipe joj je prenio sve kako je Tuđman rekao. 'Ako ću ja biti predsjednica Sabora, što će biti Franjo?', pitala je Savka kad je čula najnoviju Tuđmanovu ponudu, a Stipe joj je rekao da će on, naravno, biti predsjednik države. Ona nam je tada demonstrativno pokazala 'bosanski grb' i rekla nam da je to njezin odgovor Franji i da mu ga obavezno prenesemo. Savka je nevjerojatno tašta osoba i valjda je mislila da će se nju na koljenima moliti da se uključi i da povede hrvatski narod. Osim toga, ona je tada jako kalkulirala i procjenjivala je što će se dogoditi, a isto tako, jasno je davala do znanja da misli kako Tuđman, Mesić i svi ostali nisu njezin politički kalibar.»

Nacionalno zaneseni Mesić, pun entuzijazma i volje da pomogne pokretu koji je hvatao zamah, ozbiljno je prionuo skupljanju ljudi za zagrebačku Gradsku organizaciju HDZ-a, ali je odmah počeo nailaziti na probleme pri vrbovanju viđenijih ljudi i intelektualaca. «Intelektualci su se zaista teško uključivali. Ne samo u Zagrebu, nego i u Lici i Slavoniji, gdje smo Mesić i ja često boravili, te obilazili nastavnike, učitelje, veterinare, liječnike... Teško su pristajali da se pridruže HDZ-u, premda je tada bilo evidentno da su komunizam i Jugoslavija stvar prošlosti», priča Karić kojega je Mesić bio poslao da razgovara s Vicom Vukojevićem oko ulaska u Tuđmanovu stranku. «Znao sam da je Vukojević svojevremeno bio u emigraciji, pa sam mislio da bi se relativno lako mogao uključiti. Karića sam poslao k njemu prije službenog osnivanja Gradske organizacije HDZ-a, dakle, prije skupa koji je 24. prosinca 1989. održan na Ekonomskom fakultetu», kazuje Mesić. «Vukojević je pitao Karića koliko nas ima u HDZ-u, a kad mu je Karić odgovorio da nas je nekoliko stotina, Vice mu je kazao: 'Kad vas bude petsto, ja ću biti petsto i prvi'. Kad je broj članova prešao petsto, opet sam poslao Karića k Vukojeviću i on se tada doista uključio. Ja sam, znači, kriv za Vukojevića koji je ubrzo postao tajnikom zagrebačkog HDZ-a. Inače, imam s njim zgodno iskustvo i od ranije: natjecao sam se, naime, koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih za pravnika u poduzeću Novogradnja i odbijen sam, jer nisam imao odgovarajuće moralno-političke kvalitete, a primljen je 'drug Vice Vukojević koji ima sve moralno-političke kvalitete i zadovoljava sve formalne uvjete'. Pa sam se kasnije, recimo, javio za pravnika u Croatia osiguranju i također sam odbijen zbog loših moralno-političkih karakteristika, a primljen je 'drug Bosiljko Mišetić koji ima sve kvalitete', pa je čak bio i partijski sekretar u toj firmi. Poslije su oni ispali velikim Hrvatima, a ja sam proglašen nacionalnim izdajnikom.» Tomislav Karamarko sjeća se Mesićeva držanja na početku 1990. kad je HDZ – skupa sa Srpskim pokretom obnove – proglašen ekstremnom neprijateljskom organizacijom i kad je prijetila opasnost da vojska preuzme vlast i da svi istaknutiji HDZ-ovci budu pohapšeni. «Držao se hrabro, ulijevao je povjerenje i bio je miran i staložen. Nije dopuštao da nas uhvati panika», kaže Karamarko.

Pošto se dokazao u formiranju HDZ-a u Zagrebu, Tuđman je Mesića u veljači 1990. postavio na mjesto glavnog tajnika stranke, te mu je – uz Josipa Manolića i Pericu Jurića – povjerio organizaciju Prvog općeg sabora HDZ-a koji je održan u prepunoj dvorani «Lisinski». Mesić se tada suočio s bezbrojnim faks-porukama različitih hrvatskih klubova i udruga iz cijeloga svijeta koji su se interesirali mogu li doći na HDZ-ov sabor: vrh stranke donio je odluku da mogu doći svi koji nisu na popisu traženih ratnih zločinaca i kojima nije zabranjeno političko djelovanje. «Otišao sam kod ondašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca i rekao mu što spremamo i što se događa», pripovijeda Mesić. «Tražio sam od njega da nam pomogne i da nam ustupi ljude koji će osiguravati taj skup, jer smo znali da dolaze razne grupe za koje je teško bilo predvidjeti što spremaju, a nama je bilo u interesu da sve prođe bez problema i provokacija. Mulc je rekao da će sve biti u redu ako dolaze ljudi koji nisu na popisu ratnih zločinaca, ali postavilo se pitanje što ćemo ako se pojave osobe koje nisu na spisku ratnih zločinaca, ali ih pravosuđe goni zbog nekih drugih krivičnih djela. Tada smo se dogovorili da takvi dobiju trodnevno pravo prolaza, odnosno da u Zagrebu mogu boraviti tri dana u tranzitu. Moram reći da je bilo i takvih, pa su oni policiji već na aerodromu davali izjave i poslije toga su normalno ulazili u zemlju s obavezom da nakon tri dana odu tamo otkud su došli. Upravo su ti ljudi užarili atmosferu na Prvom općem saboru. Čak se i Antun Vrdoljak uplašio te atmosfere, ljudi i pjesama, pa je sa svojim strahovima upoznao Savku Dabčević-Kučar. Ona mu je rekla da bi svoje prisustvo u 'Lisinskom' mogao amortizirati tako da se pridruži njezinoj Koaliciji narodnog sporazuma i on je to zaista i učinio da bi osigurao zaleđinu. Naravno, kad je HDZ pobijedio na izborima, smjesta nam se priključio i postao je vatreniji tuđmanovac od svih koji su bili u 'Lisinskom'.»

Prije prvih izbora Tuđmanu je, inače, došla grupa dosta radikalnih Hrvata iz Kanade i Amerike koji su inzistirali da HDZ potpiše pakt s Koalicijom narodnog sporazuma o zajedničkom izlasku na izbore, jer su smatrali da je to jedini način da se osigura pobjeda nad tada vladajućim komunistima. Tuđman nije htio ni čuti za takve ideje. Vrh HDZ-a imao je dosta dobar pregled situacije u čitavoj zemlji i bio je uvjeren da mogu samostalno pobijediti. «Dobar broj tih ljudi iz emigracije nije vjerovao u naše procjene i prije izbora su se vratili onamo otkud su i došli. Ostao je manji broj njih, a među njima su bili Ante Beljo, Gojko Šušak i još neki koji su vjerovali da HDZ može samostalno pobijediti, ali se, ipak, nisu htjeli direktnije uključiti u izbore i kampanju: nisu bili kandidati na listama i nisu se željeli javno eksponirati. Htjeli su biti sive eminencije. Tek kad je HDZ pobijedio na izborima, ti su se ljudi počeli gurati u prvi plan i počeli su stiskati krug oko Tuđmana, a našoj se 'antifašističkoj' skupini polako počeo smanjivati manevarski prostor i utjecaj. Šime Balen prvi je shvatio o čemu se tu radi i otišao je, a mi smo postupno odstranjivani ili smo odlazili u godinama što su došle kasnije.» Izuzev činjenice da je Tuđman pogodio tadašnje nacionalističko raspoloženje naroda i da je ponudio najozbiljniju viziju otpora prijetnjama što su stizale iz Srbije, dobar dio uspjeha na izborima HDZ, po Mesiću, duguje golemim financijskim sredstvima kojima je ta partija raspolagala, a koja su stizala iz iseljeništva. «Novci su manje-više dolazili svakodnevno, u manjim sumama ili u vrlo velikim iznosima. Što se tiče novaca, to je bio čisti komunizam: u HDZ-u je, naime, tada bilo novaca prema potrebama, odnosno bilo ga je koliko je god trebalo. Tuđman bi svaku večer pokupio one veće iznose koji su dolazili u vidu čekova, a manje svote ostajale su po torbama», veli tadašnji glavni tajnik HDZ-a i ponavlja priču o torbi punoj novaca koja je navodno ukradena Stjepanu Tuđmanu i Milanu Kovaču na zagrebačkom aerodromu. Mesić je o krađi odmah htio obavijestiti policiju, ali je na to žestoko reagirao Franjo Tuđman rekavši mu da zaboravi policiju. «Ako prijavimo policiji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će doći drugi novac i nema nikakvih problema», kazao je predsjednik stranke, pa se nikad nije saznalo što se uistinu dogodilo s torbom ispunjenom parama. «Znam da su Kovač i Stjepan Tuđman najavili da će me tužiti zbog toga što sam iznio tu priču i neka samo izvole. Znam što se dogodilo i znam što mi je šef stranke tada rekao. Mogu tužiti koliko god hoće, ali bi im bilo pametnije da kažu gdje je nestao onaj novac», veli Mesić.

Vila na Becićevim stubama

Poslije izborne pobjede u travnju 1990. glavešine Hrvatske demokratske zajednice ugnijezdile su se u prostranoj vili na Becićevim stubama, u blizini Gupčeve zvijezde. Prema svjedočenjima onih što su tih dana zalazili u HDZ-ovo sjedište, u kojemu su se užurbano dijelile državne dužnosti, autoritet Franje Tuđmana osjećao se u svakoj prostoriji tog pomalo kičastog zdanja, ali je pokretački duh i praktični gazda na Becićevim stubama neosporno bio Josip Manolić: on je sve konce držao u svojim rukama i iza većine tadašnjih kadrovskih rješenja stajao je taj bivši upravitelj komunističkih zatvora, dok se Tuđman više bavio osmišljavanjem vlastite povijesne misije u nadolazećim mjesecima i godinama. «Nakon što smo osvojili vlast, počeli su prvi ozbiljniji dogovori u vrhu stranke oko podjele funkcija. I mogu reći da se Mesić tada nametnuo kao praktično jedini kandidat za mjesto predsjednika Vlade. U tome smo se slagali i Tuđman i ja», kaže Manolić. Mesić se, međutim, na premijerskom položaju zadržao nepuna tri mjeseca, jer mu je Manolić koncem kolovoza 1990. namijenio dužnost člana Predsjedništva SFRJ, točnije potpredsjednika jugoslavenskog Predsjedništva: vrh novoformirane vlasti odlučio je s tog mjesta povući Stipu Šuvara, pošto je procijenjeno da dotični nije Hrvat u onoj mjeri koju je tada priželjkivao i zahtijevao HDZ. Tuđmanova je ideja, zapravo, bila da Šuvara zamijeni Manolić, no ovaj je vješto izbjegao odlazak u Beograd. «Rekao sam Tuđmanu da mi se s obzirom na godine i s obzirom na putovanja baš i ne ide u Beograd, pa je tako izbor pao na Mesića. On je bio dovoljno mlad, ali i dovoljno politički formiran da se prihvati tog posla. Vjerovali smo da će dosljedno zastupati hrvatske interese u Beogradu i to se, na kraju, pokazalo ispravnim», veli Manolić, dok Ante Karić nudi ponešto drukčiju pozadinu Manolićeva inzistiranja da netko drugi umjesto njega ode u Beograd: «Manolić se, prije svega, bojao boravka u Beogradu, a nije se htio odreći ni svog golemog utjecaja na Tuđmana i na sve što se tada zbivalo u Hrvatskoj. Znao je da mora biti u Zagrebu, uz Tuđmana, ako želi ostati onako moćan kao što je tada bio».

Početkom rujna 1990., otprilike dva tjedna nakon što su kninski Srbi – postavljanjem balvana na ceste – najavili svoju pobunu protiv novoizabrane hrvatske vlasti, Mesić je bio spreman na odlazak u Beograd, ali je službenu potvrdu svog statusa u Predsjedništvu Jugoslavije čekao sve do sredine listopada. «Da bih mogao legalizirati svoj status, morala me je potvrditi Savezna skupština u Beogradu, koja je činjenicu mog ulaska u Predsjedništvo SFRJ, praktično, samo trebala primiti na znanje i potvrditi ju. No, da bi skupština to primila na znanje, trebala se sastati, a dogovor u srpskom rukovodstvu bio je da se skupština, jednostavno, ne saziva i da se tako opstruira moj ulazak u Predsjedništvo. I skupština zaista uporno nije sazivana, pa nisam mogao preuzeti funkciju na koju me je imenovao hrvatski parlament. Izmišljani su različiti izgovori kako se skupštinski poslanici ne bi okupili... Na koncu, 19. listopada 1990. Savezna se skupština, ipak, sastala i potvrđen sam za člana Predsjedništva, odnosno za potpredsjednika Jugoslavije.» Mesić se u Beogradu nastanio u tzv. hrvatskoj kući u Užičkoj ulici, ali pošto su mu ubrzo počele stizati prijetnje, sve je češće u saveznu prijestolnicu odlazio samo na sjednice vrha države. Njegova supruga nije se selila u Beograd i zapravo ga je svega nekoliko puta posjetila dok je bio član najvišeg političkog tijela u raspadajućoj Jugoslaviji.

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpsko-armijskim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih formacija što su tada – koncem 1990. – uvelike stasavale pod okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. «Sve što je radio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović – skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića – može se sažeti u slijedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvanrednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hrvatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta istog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje među sukobljenim stranama – točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišljene Velike Srbije – u Hrvatskoj je zaredala serija incidenata na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo», priča Mesić, «a za organiziranje tih provokacija bio je zadužen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), koji se – čudnom igrom slučaja – u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić, koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem.» Paralelno s Babićevim dolascima u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijeljenjem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihove lokalne vođe nadmeno izjavljivale kako će oni imati svoju državu i kako im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva poruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pravo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Jugoslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. «Milošević je varao i svijet i Srbe», kaže Mesić, «jer je međunarodnu zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je, u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećavajući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki narod mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, lagao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jasno da njega uopće ne zanima Jugoslavija – otvoreno je poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke države – nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije koju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poticao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom 1991. postala totalno srpska.»

(zurnal.info)

MLADI ZA MIR: Ostati i živjeti u Srebrenici Srebrenica će u toku ove izborne godine ponovo biti grad koji svi svojataju. Koristiti će Srebrenicu u svim svojim predizbornim kampanjama. Postizborni epilog je svima poznat: Srebrenica brzo bude zaboravljena. Međutim, postoje mladi ljudi iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice kojisvojim aktivostima žele pokazati da mir i tolerancija nisu samo isprazne fraze licemjernih političara nego buduća realnost u Istočnoj Bosni

Jelena Jovanović kaže da je Srebrenica najbolji grad za život na svijetu. Ima svoje razloge, tu je rođena, odrasla, završava srednju školu, i tvrdi da ima najbolje prijatelje koji su joj najvažniji. Nakon škole planira upisati fakultet. U Srebrenici. Sarajevo i Banja Luka joj nisu zanimljivi.

Jelena i Nevena: Zašto bi išli odavde?

OVDJE IMAM SVE

Zatekli smo je ispred zgrade opštine Srebrenica gdje nestrpljivo čeka da počne Prva regionalna konferencija Mladi za mir koju organizuje Care International.

-Lijepo je Sarajevo, ali Banja Luka je meni ljepša radi parkova i zelenila. Bez obzira na to ja želim ovdje živjet. Ja se najbolje osjećam u Srebrenici i volim ovaj grad. Zašto bih išla igdje, kada ovdje imam sve- kaže nam šesnaestogodišnja Jelena.

Odmah, bez ikakvog pitanja nam želi objasniti da Srebrenica nije onakva kakvom je predstavljaju mediji i kako je općeprihvaćeno mišljenje kada se spomene ovaj grad. Iz njene perspektive problema nema, ide u školu, odlikašica je a ima pregršt obaveza.

-Najlakše je reći da je ovdje dosadno i depresivno, ali vjerujte nije kada se pozabavite nečim-objašnjava Jovana.

Prije godinu dana Jovana je postala član Savjeta mladih Srebrenica, organizacije koja radi na volonterskoj bazi. Ova organizacija je nastala 2003. godine, i do sada je organizovala nekoliko kulturnih događaja, sportskih takmičenja, radionica za mlade.

-Mi se u našoj organiziaciji družimo, planiramo aktivnosti, pokušavamo nešto napraviti. Ima nas svih boja, kako se kaže, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ali mi ne gledamo na nacionalnost mi smo drugovi. Baš nas briga za nacionalnost i vjeroispovijest- govori Jelena.

Njena drugarica Nevena Elez iz Vlasenice koja treba da održi recital na konferenciji se sa Jelenom slaže u potpunosti. Priča nam da su mladi u Vlasenici previše pasivni, ali da postoji određena skupina koja pokušava da aktivira mlade ljude.

-Ja sam sa svojih šesnaest godina shvatila da mi u Vlasenici ili Srebrenici, ma bilo gdje, moramo sarađivati bez obzira ko smo i šta smo. Ja želim promjene. Mlada sam i neću da život provedem u svađi sa svojim vršnjacima samo što se drugačije zovu ili su pripadnici druge religije. Imam super prijatelje Bošnjake i Hrvate. Želim mir za sve nas- kaže Nevena.

Glavaš: U početku je bilo teškoMOŽE BOLJE

Međutim, s druge strane optimističan stav ove dvije djevojčice se ne nikako ne podudara sa Izvještajem o istraživanju stavova mladih u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici koje je proveo Care International. Podaci govore da su najveći problemi nezaposlenost, loša materijalna situacija, nacionalna netrpeljivost, te nedostatak kulturnih dešavanja. Dijalog među ljudima različitih nacija nije na visokom nivou. Najveći problem, prema rezultatima tih istraživanja, stvaraju političari i mediji, nerazvijena ekonomija, ekstremističke grupe, kriminalci... U Vlasenici su iz perspektive mladih najveći problemi nasilje, alkoholizam, nezaposlenost, neinformiranost, nacionalna netrpeljivost, odlazak mladih, neaktivnost mladih... Isti ovi problemi su u manjoj ili većoj mjeri zastupljeni u Srebrenici i Bratuncu.

Čedomir Glavaš, osnivač organizacije Odisej iz Bratunca smatra da situacija nije zadovoljavajuća za mlade u ova tri grada, ali ističe da je stanje društvene svijesti u određenoj mjeri uznapredovalo u odnosu na protekli period.

- Situacija u Bratuncu je bila takva da smo mi bili totalno besposleni. Po cijeli dan sam lutao gradom, pio kafe... Druga opcija je bila da sjednem kući i gledam televiziju. I baš iz tog razloga, depresije, bespolice..., kada sam vidio da taj život ne vodi ničemu, sa prijateljem sam osnovao 2001. godine Odisej, da se barem imam nečim pozabaviti. U početku smo se bavili radionicama, pričali smo o ratu, prošlosti... Smatrao sam da mi to moramo prebroditi, da moramo skupa živjeti. Moram priznati da je u početku bilo jako teško, mnogi su nas gledali kao da smo neki čudaci, bili smo napadani, bili smo pretučeni-objašnjava Čedomir.

Salihović: Iz ničeg napravili neštoBATINE ZBOG HAVIVA

Prije četiri godine Čedomir i njegovi prijatelji su napravili akciju kada su dijelili fotografije Rona Haviva. Na fotografijama su bile prikazane užasne scene gdje srpski vojnici zlostavljaju civile.

-Uslijedilo je privođenje u policijsku stanicu. Doživjeli smo prijetnje, tukli su nas... Cijeli Bratunac se ogradio od nas, a to me i ne čudi. Ovdje zaista ima ljudi kojima je Ratko Mladić heroj. Mi se borimo protiv toga. Ali smo nastavili dalje pa šta košta da košta. I mislim da smo uspijeli u svojim zamislima, već se vide rezultati. Možete se uvjeriti da omladina više ne priča o ratu, a nacionalnost, ime i vjeroispovijest su ovdje zaista nebitna stvar. Barem kod nekih, i to je uspjeh. Mi se družimo, organizujemo sportske turnire, izložbe, koncerte, karaoke...- kaže Čedomir.

Aktivista Savjeta mladih Srebrenica, dvadesetpetogodišnji Almir Salihović kaže da on nije imao problema sa policijom kao Čedomir, ali da je bilo neugodnosti druge vrste.

-Teško je bilo aktivirati omladinu u Srebrenici. Svi su se vodili mišljenjem da ovdje nema perspektive, mladi jedva čekaju da odu- kaže Almir.

Njegova organizacija trenutno ima zaposlenu menedžericu, finansijskog asistenta i koordinatora projekta.

-Veliki je uspjeh za nas što smo nekoga zaposlili, iz ničega smo napravili nešto, i dali smo primjer mladima da nije sve tako crno, da se može sve uraditi, ali uz dosta rada i ulaganja- zaključuje Almir.

ULOŽENO 1,2 MILIONA KM

Projekat Mladi za mir započet je u januaru 2009. godine, uz podršku Evropske unije i Care Holandija. Osnovni cilje je osnaživanje mirovnog procesa na području Istočne Bosne i Hercegovine, uz ravnopravnu uključenost partnerskih organizacija Savjeta mladih Srebrenica, Omladinske organizacije Bratunac i Savjeta mladih Vlasenica. Projektne aktivnosti uključuju gradnju kapaciteta, osvještavanje, akcije razvoja zajednice, kao i lokalnu i regionalnu saradnju mladih. Do sada je uloženo 600.000 eura i projekat će trajati do 2012. godine.


KUSTURICA: Dodik je najveći lažov kojeg sam upoznao u životu Srdačne odnose na relaciji Mokra gora – premijer RS pokvarilo je saznanje Emira Kusturice da Dodik nema namjeru platiti tri miliona maraka za gradnju Kamengrada

Dodik je jedan od najvećih lažova koje sam upoznao u svom životu. Ovim se riječima nedavno režiser Emir Kusturica požalio svojim prijateljima na ponašanje premijera Republike Srpske Milorada Dodika.

Ovakav Kusturičin stav, snažan je zaokret u negativnom pravcu u odnosu na Dodika, kojem je ne tako davno, u novembru prošle godine, ispjevao ode.

Drago mi je što je Milorad promijenio ideju reforme kroz svoju autonomiju i autonomiju kraja u kome je, kada je nestala Jugoslavija, bilo neophodno da kažemo ko smo”, rekao je tada Kusturica, čime je pokazao da pojma nema kakav ga je mafijaš ugostio.

OPLEMENJENO FILMSKO PODRUČJE

Ili možda ima, ali mu se učinilo da su tri miliona maraka koja mu je Dodik obećao za izgradnju Kamengrada sasvim dovoljan razlog da zaboravi s kim ima posla.

Upravo ta tri miliona razlog su Kusturičinom razočarenju, tvrde naši sagovornici, ističući da je sve ostalo na obećanju.

Dodik mi se uopšte više ne javlja na telefon, a zvao sam ga nekoliko puta. Očitio je da nema namjeru da ispuni obećano”, rekao je Kusturica svojim prijateljima.

Oni dalje kažu da, uprkos Dodikovim lažima, režiser ima namjeru da izgradi Kamengrad, snimi film “Na Drini Ćuprija”, nakon čega bi se povukao. Prema njihovim riječima, za izgradnju Kamengrada Kusturici je potrebno 25 miliona maraka.

Dodik i Kusturica su krajem novembra u Banjoj Luci razgovarali o snimanju filma “Na Drini ćuprija”. Tada je Dodik obećao pomoći, ističući da će Vlada RS obezbijediti potrebna sredstva i određenu logistiku i učiniti sve da lokacija snimanja filma bude prepoznatljivo mjesto, koje, spojeno sa Drvengradom, može biti velika turistička atrakcija.

On je izrazio nadu da će snimanje filma doprinjeti turističkoj i kulturnoj prezentaciji Višegrada, koje bi godišnje moglo posjećivati stitine hiljada turista.

Kusturica je tada rekao da će za potrebe filma oko ćuprije na Drini biti napravljen grad od kamena, koji bi se ugradio u koncept u kojem bi Drina i Višegrad “iz svoje surove istorije i tradicije bili vraćeni u oplemenjeno filmsko područje”.

ZVIŽDUCI

Kusturica nije naveo kada bi moglo početi snimanje filma, dodajući samo da će se u filmu “isti čovjek roditi tri puta kako bi se moglo obuhvatiti vremensko razdoblje od trista godina”.

Veče prije ovog bogougodnog razgovora, Kusturica je u Banjoj Luci (29.11.2009.) zajedno sa “No smoking orkestrom” održao koncert, koji je finansijski podržala Vlada RS. Gost koncerta bio je Milorad Dodik, koji je imao namjeru da se obrati prisutnima, ali su ga posjetioci spriječili u tome, upućujući mu salve zvižduka. Bilo je do te mjere degutantno da je Nele Karajlić nekoliko puta morao moliti publiku da prestanu zviždati. Utišali su se tek kada je Dodik odustao od namjere da ih “toplo pozdravi”.

Sada mi je jasno zašto su ga izviždali ko posljednjeg…”, zaključio je Kusturica svoju žalopojku prijateljima i otputovao u Južnu Ameriku da prima ključeve gradova.

(zurnal.info)

PARTIZANI MEĐU NAMA: Da li je fašizam pobijeđen

Dok se na televizijama u regiji vrte ciklusi partizanskih filmova, fašizam se ponovo budi na istim prostorima. Preživjele partizane pitali smo da li i danas misle da su u prošlom vijeku pobijedili fašiste

Partizane smo, većina nas, vidjeli samo na kino platnima: romantični, neustrašivi borci koji su pobijedili Golijata lukavstvom, inteligencijom, bratstvom i jedinstvom. Potonje se nesretno urušilo, Golijat je ustao iz mrtvih i promijenio dres, a oni više nisu borci, osim u sferi svakodnevnog preživljavanja i proživljavanja onoga što su doživjeli u najtežim godinama koje pamte. Ko su partizani među nama, šta rade u penziji i da li misle da su pobijedili fašizam, pitanja su na koja sam tražio odgovor.
- Ja, kao mlad, napustio sam svoju rođenu majku, ostavio stado ovaca i koza. 14 godina, osam mjeseci i sedam dana i sad računajte đe sam proslavio 15 godina rođendana! Na Sutjesci! Gladan, žedan, go, bos. A hrabar! Sav sam izrešetan, ali sam preživio – priča Omer Maslo Mali.
{audio}/images/mp3/partizani/omer.mp3{/audio} 

Čista tuga

On je jedan od najmlađih boraca koji su tokom nacističke ofanzive prešli Neretvu. Prijavio se dobrovoljno jer je htio da se bori za svoju zemlju i ljude, za svoju braću. Sa Malim i ostalim borcima iz NOB-a razgovarao sam na sastanku SUBNOR-a u Sarajevu. Ove hrabre ljude povezuje nevjerovatan ponos, kada govore o svojim bitkama iz mladosti, ali i čista tuga kada se vrate u našu svakodnevnicu:

- Odgojio sam deset unuka. Jedan je dao mladost za ovo što, po meni, ne odgovara ni meni ni njegovim roditeljima. Nemaju ništa. Ja imam dva sina, nijedan ne radi. A četiri godine su hodali po planinama ove naše zemlje... Do Trnova, Bjelašnice, Treskavice su došli. A sad pitaju đe će raditi! To su nenormalne stvari, kaže Mali.
Govoreći o postojanju fašizma u BiH, Mali spušta pogled:

- Danas je više fašizma nego što ga je bilo onoga vremena. Jer ja sam ga iskusio, znam šta je fašizam. Sad je nacional-šovinizam! Danas su nacionalisti opasniji nego fašisti što su bili! Danas su izginuli sinovi i kćeri i ništa nemaju! Ništa!

Mali se penzionisao 1958. godine. Sedam dana nakon penzionisanja otišao je da pomogne u gradnji hidroelektrane u Jablanici. Gradnja dva tunela, miniranje, betoniranje, fugiranje: To su sve zavjeti onih boraca koji su gradili ovu zemlju. Ima nas još malo, ali ne damo svoga ponosa.
Moris Albahari je čovjek koji je zbog imena i prezimena trebao završiti u spalionicama nacističkih logora. Imao je 11 godina kada je otišao u NOB:

- Jevrejin sam, a da nisam otišao tamo, završio bih u Jasenovcu, Dahau, Belzenbelzenu, izgorio bih u krematorijumima. Pobjegao sam iz transporta za Jasenovac, u Gradiški, po noći, iz otvorenog vagona, kroz dasku. Ostao sam dole, ležeći na prugi, i tako sam preživio.
Ova i slične scene poznate su samo iz filmova. Kada razgovaraš sa živim bićem koje je preživjelo takav pakao, sjetiš se svih negiranja. Negiranja zločina, genocida, holokausta... ništa novo u BiH, u XXI vijeku, u srcu Evrope, u eri interneta. Igre riječi, ismijavanja, pa čak i vicevi na ove teme pojava su koja iole normalnog čovjeka treba natjerati da zaplače. Moris je živi svjedok i primjer za ovo društvo koje je, izgleda, poremećeno u samoj svojoj srži:

- Mogu vam reći da ono što smo mi nosili u svom srcu, ne znam kako da presadim novim generacijama. Uvijek me omladina pita ima li BiH perspektivu. Ima svaki čovjek perspektivu – rodio se i mora umrijeti, ali taj dio svoga bitisanja, života, treba da proživi po svom srcu! Možda ponekad ne treba slušati nas stare, jer mi pamtimo zlo i možda i zlu možemo poučiti. Ali neka uzmu ono dobro što govorimo, a zlo neka bace u Miljacku, u rijeku. Oni su rođeni da sebi stvore perspektivu.

{audio}/images/mp3/partizani/moris.mp3{/audio}
Doživjeti na svojoj koži fašizam nije isto što i raspravljati o njemu. Generacije klinaca koje odrastaju u sistemu vrijednosti koji podsjeća na Evropu iz mračnog doba i ne znaju šta je fašizam u svom najgorem obliku. Vjerovatno se zato i događaju slučajevi kao što su nedavni napad na antifašiste u Mostaru, govor mržnje, huškanje, segregacija u školama ili postojanje raznoraznih neofašističkih udruženja, koje vlast toleriše...
-
Fašizam se ovaploćuje, ispoljava, čudnim porivima: omladina često puta, u truloj demokratskoj raspri, vidi da nema perspektivu i traži neku čvrstu ruku koja će je voditi. I ta čvrsta ruka su, u stvari, Musolini, Hitler, pa i Napoleon, veličina u istoriji. Pretvorio se u cara i postao autokrata, demokratiju zaboravio. Fašizma ima, neofašizma takođe. Treba ga prepoznati i suzbijati. Samo, molim sve ljude da to ne rade oružjem, nego dijalogom, raspravom – savjetuje Albahari.
Albahari dodaje i da su edukacija, okruženje i prosvjetno djelovanje dobar lijek protiv fašizma te da mladim ljudima treba pokazati šta je fašizam a šta „ovo drugo“.
Prolazak kroz vrijeme

Zaista sam uvjeren da će BiH stasati u modernu, evropsku i perspektivnu zemlju, s obzirom na ulaganje “ogromnih” sredstava u obrazovanje, stvaranje “tolerantnog i gostoljubivog društvenog okruženja”, te posebnu prosvjetnu “pažnju” za najmlađe, u vrtićima.
Sa ovom konstatacijom se slaže i Albahari:

- Pa valjda će razum generacija koje dolaze i koje su mnogo pametnije od mene i od ovih starih – imaju televiziju, internet, otvoren im je čitav svijet – valjda će njihov razum pronaći šta je bolje.
Mnogi su u bivšoj državi završili fakultete, doktorirali u inostranstvu o državnom trošku i izgradili nešto svoje. Sada se raduju divnom vremenu, u kojem živimo sretni i napredni, slobodni od tiranije:

- Ja kao da sam žarulju progutao, koja me prži iznutra. Ne mogu da prihvatim sve ovo, kada napravim paralelu sa onim sistemom. Kod nas nije bilo pozovite broj da nekoga izliječimo. Nije meni do toga imam li šta jesti. Poklonili smo 50 divnih godina našem narodu i srušili smo to. Ne samo svojom krivicom, jer su na to uticali mnogi faktori. Živim sa boli u srcu i želio bih da vi mladi nemate taj osjećaj, završava Albahari.
Gojko Vukadinović i Hakija Ibraković priključili su se NOB-u sa 14 godina. Obojica se slažu da se nisu borili za „ovo što je danas“.

- Nama fašisti kažu da smo jednoumlje, da nema demokratije. A evo danas kada krenu čeprkati po nacionalnosti, meni se odmah koža naježi. Šta je danas? Evo ovaj rat je, po meni, bio nacionalni, ali mu je još i doprinijela religija koja se umiješala tamo gdje joj nije mjesto, govori Hakija.
{audio}/images/mp3/partizani/hakija.mp3{/audio} 
- Sa većinom mladih ljudi sam zadovoljan. Oni imaju svoje rezone i bore se kroz te svoje nevladine organizacije koliko mogu. Ali sa ovima koji su izabrani u vlast, nisam zadovoljan. Srećom, to će se valjda mijenjati, kaže Gojko i dodaje da, kao penzioner, živi kao i ostali penzioneri – loše, uglavnom. Hakija, kroz smijeh, odgovara da su se naučili stezati kaiš, ako treba opet, ali moj sin već teže.
{audio}/images/mp3/partizani/gojko.mp3{/audio} 
Omer, Moris, Gojko i Hakija su dio generacije koja odlazi. Razgovarati s njima bilo je poput prolaska kroz svijet u kojem su ljudi slogom i zajedništvom stvorili sve što su htjeli.
Svako je imao svoje greške, pa tako i zemlja i sistem koji su nestali nakon pet decenija. Mladi ljudi koji sazrijevaju u ovom, kvazidemokratskom, robovlasničkom, teokratskom i naopakom društvu neće dočekati bolju budućnost za sebe i svoju djecu.
Osim ako ne ostave
Titove ili čije već slike i kafansku priču o „boljim vremenima“ (koja nisu ni doživjeli) i shvate da ne trebaju mijenjati partnere, vlast, imidž, sistem ili nešto drugo.
Kada promijene sebe, ova će zemlja biti puno sretnija.

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (3): Velike ideje i mali narodi

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.


Ivan Lovrenović, ugledni sarajevski književnik i publicist, prisjeća se Mesića iz vremena hrvatsko-bošnjačkoga rata: «Dok je još formalno bio predsjednikom Hrvatskoga sabora, Mesić je svoje drukčije gledanje na Bosnu javno iznosio, a u dva-tri navrata, kada smo u okviru nekih žalosnih pokušaja da se nešto učini, bivali primani u njegovu saborskome uredu u sastavu kojekakvih alternativnih bosansko-hrvatskih 'delegacija', mogli smo na vlastite uši čuti kako Mesić u svojemu poznatom šaljivo-ironičnom stilu kritizira HDZ-ovu bosansku politiku. Osobno, moram priznati da me je, i pored simpatije za toga čovjeka, takav njegov način tada veoma iritirao. Sve je, naime, izgledalo zaista apsurdno, ako ne i morbidno: čovjek bez ustručavanja izgovara jasnu kritiku hrvatske politike u Bosni, pokazujući da zna i što se dolje zbiva, dok istovremeno sjedi na položaju predsjednika državnoga parlamenta, s visokom funkcijom i u vladajućoj stranci, prvi do Prvoga, a ništa se ne mijenja, niti ta luda klaonica prestaje».

Kad je koncem ožujka 2000. godine otputovao u svoj prvi predsjednički posjet Sarajevu, vidjelo se, međutim, da su Bošnjaci u Mesiću prepoznali trajnog prijatelja i da mu ne zamjeraju kasni razlaz s Tuđmanom koji u susjednoj državi nije vidio ništa osim poligona za ostvarenje svojih velikodržavnih pretenzija. Mesićeva kolona tog se dana sarajevskim ulicama kretala krajnje otežano zbog tisuća građana koji su novom hrvatskom predsjedniku htjeli stisnuti ruku ili ga zagrliti. «Razloga tome vjerojatno ima više, a jedan od njih svakako je i specifična vrst sarajevske lakovjernosti kojom se kao 'raja', kao 'svoji', primaju svi ljudi koji imaju topao nastup i duhovitu besjedu», veli Lovrenović, «ali jedan je razlog od svih najveći: Mesić se Sarajevu uvijek znao predstaviti kao antipod Tuđmanu i ono ga je kao takvoga uvijek doživljavalo.» Slično kao 2000. godine u Sarajevu, bilo je 23. srpnja 2004., kad se Mesić pojavio na otvorenju obnovljenog Starog mosta u Mostaru: kad se popeo na rekonstruiranu Hajrudinovu ćupriju, prolomio se snažan pljesak koji je dugo odzvanjao mostarskim mahalama. «Bili su prigovori da puno košta obnova Starog mosta i čitava ceremonija otvaranja, ali nitko – pogotovo u Hrvatskoj – nije kazao da je puno više koštalo rušenje mosta 1993. godine. Kad je mostarski most srušen, sjećam se da su neki zastupnici i zastupnice u Hrvatskom saboru tvrdili da je to bio strateški cilj i da je most trebalo srušiti. To je, naravno, bila najobičnija laž. Neki ljudi, koji su nažalost pripadnici hrvatskog naroda, odlučili su srušiti most između civilizacija, most suradnje između dvaju naroda, odlučili su srušiti povijest. I povijest im to neće oprostiti», kaže on.

Podjela Bosne

Premda je stav o Bosni jedan od njegovih najtvrđih i najpoštenijih stavova, Mesić je, zapravo, lišen emocionalne veze s tom zemljom. Njegovo razmišljanje da se Bosna ne može dijeliti i da je zločin takvo što i pokušavati nije proizišao iz privatne privrženosti prema državi u kojoj vjekovima zajedno žive muslimani, pravoslavci i katolici, niti iz naročito ozbiljnog poznavanja bosanskohercegovačke historije i kulture življenja. Njegov stav o nedjeljivosti Bosne plod je najobičnije upotrebe zdravoga razuma i posjedovanja elementarnog instinkta za političku realnost. «Ja sam prije svega realan političar», veli, «i znao sam da se Bosna ne može podijeliti. Znao sam da svijet, prije ili kasnije, mora shvatiti da se Bosna ne može podijeliti. Podjela Bosne bila bi put u nastanak terorističkih skupina koje bi zagorčavale život čitavoj Evropi i bilo mi je jasno da međunarodna zajednica takvo nešto ne smije i neće riskirati. Samo sam, dakle, logično razmišljao. Imao sam zdrav razum i ništa više, jer zdrav razum govori da nije moguće da svi Srbi žive u jednoj državi ili da svi Hrvati žive u jednoj državi. Ostvarenje tih ideja, koje su se širile iz Beograda i Zagreba, predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. Na koncu se pokazalo da sam imao dobre procjene, a nekima u Hrvatskoj – ali i u Srbiji – sad sam kriv što sam u ono vrijeme bio pametniji od njih.»

«Riječ je, jednostavno, o tomu da je Mesić uvjereni i čvrsti legalist i demokrat, i da na Bosnu i Hercegovinu nikad nije prestao gledati na taj način. Kad to tako gledate, kad niste od onih što im je nacionalistička i velikodržavna svraka mozak popila, onda je u vezi s Bosnom, barem principijelno, sve jasno», smatra Ivan Lovrenović. Davoru Butkoviću nije neuvjerljivo obrazloženje po kojemu su se Mesić i Manolić s Tuđmanom razišli oko Bosne. «Na jednoj sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) Šušak je izravno pitao Tuđmana je li Bosna i Hercegovina njegova, Šuškova, ili Manolićeva: Tuđman je rekao da je Šuškova. Bosna je, dakle, bila neposredni ideološki povod i mislim da je Manolić bio jedini čovjek u vrhu vlasti koji je do kraja razumio da hrvatska politika u BiH vodi u propast. Ne mogu, međutim, procijeniti je li Mesić samostalno razumio to što se događalo u Bosni ili su njegovi stavovi o tome proizlazili iz vezanosti za Manolića i njegove poglede», misli Butković. Premda je Butkovićeva dilema možda sasvim opravdana i iako je možda Manolić Mesiću stvarno otvarao oči glede pogrešne hrvatske politike u Bosni, čini se da Manolić ni 1993., a ni danas, nije shvatio ono što je Mesiću oduvijek bilo jasno: nije Šušak zloupotrijebio naivnog i dobrog Tuđmana, nego je velikodržavljem zadojeni Tuđman upregnuo Šuška u realizaciju svoje davne zamisli o pripojenju jednog dijela Bosne Hrvatskoj.

Stipe Mesić voli pričati da je se s Franjom Tuđmanom, u suštini, politički razišao još u rano proljeće 1991., ubrzo nakon što se saznalo za antibosanske sesije hrvatskog vođe sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu. «Nije mi se nikad sviđala Tuđmanova očita fascinacija Miloševićem. Milošević je Tuđmana uvjeravao da će svijet podržati podjelu Bosne i Hercegovine, a to se ovome idealno poklapalo s njegovim dubokim povjesničarskim uvjerenjem i njegovom opsesijom da se Bosna ne može održati ako nestane Jugoslavija i da Hrvatska, u tom slučaju, treba za sebe uzeti onaj dio za koji je Tuđman mislio da Hrvatskoj pripada», kaže on. «Nije neuvjerljiva Mesićeva tvrdnja o razilaženju s Tuđmanom na pitanju Bosne odmah po Karađorđevu», reći će Ivan Lovrenović, «a vjerojatno je i to da je s Tuđmanom jedini on iz cijeloga 'dvorskoga kruga' imao takav odnos da mu je mogao to svoje protivljenje otvoreno i iznositi. Ali za principijelni politički – što je neminovno značilo: i ljudski – razlaz s Tuđmanom trebalo je mnogo više. Mesić je vjerojatno sam sebe zavaravao nekom vrstom uvjerenja da bi još mogao na diktatora utjecati, da bi mogao iznutra omekšavati i njega i HDZ, a kad je počeo taj luđački 'unutarnji' rat između HVO-a i Armije BiH, možda je smatrao da je korisnije biti blizu vrhu kako bi mogao spašavati što se spasiti dade... Bila je to, u svakom slučaju, pogrešna računica dobronamjernoga čovjeka, koji možda i iz svoje urođene benevolencije, pa i stanovitoga bonvivanstva, kao i zbog davnih 'proljećarskih' sentimenata, nije na vrijeme mogao shvatiti da ima posla s divljim političkim zvijerima. Shvatio je tek kad mu se silna hadezeovska mržnja počela obijati o glavu nakon raskida 1994. godine.»

Tuđman je u Miloševiću dobio idealnog partnera za ostvarenje svog davnog nauma o komadanju Bosne, o čemu je pričao po kvazidisidentskim sijelima šezdesetih i sedamdesetih godina i više ili manje zakukuljeno pisao u svojim knjigama Velike ideje i mali narodi (1969.) i Bespuća povijesne zbiljnosti (1988.). Tuđman je htio ući u povijest kao onaj koji je, na međunarodno prihvatljiv način, uspio uvećati Hrvatsku: Milošević mu se uvukao pod kožu upravo stoga što ga je uvjeravao – Tuđman mu je prilično vjerovao – da se svijet neće buniti protiv podjele Bosne i da će međunarodna politička javnost pristati na sve što se njih dvojica, gospodari balkanskoga rata i mira, dogovore. Nije naivno vjerovati da se Mesiću to istinski gadilo. Šušak se Tuđmanu, s druge strane, pod kožu zavukao pričama da je sasvim realno izvesti aneksiju dobrog dijela BiH i zaklinjao mu se kako će tu operaciju – u formi poklona voljenome vrhovniku – provesti upravo on, Šušak. Za taj posao nije se štedio državni novac: prema riječima Nikice Valentića, HDZ-ova političara koji je u vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata bio predsjednik Vlade, od rane jeseni 1992. do proljeća 1994. iz državnog je proračuna u hercegovačku ratnu kasu svakoga dana odlazilo oko milijun i pol dolara. Značajan dio tih sredstava završio je u privatnim džepovima hercegbosanske vojno-mafijaške hunte koja je bila do boli odana Gojku Šušku. «Tuđmana su Šušak i njegovi sljedbenici uvjeravali da će svijet podržati Miloševića u podjeli Bosne, a Hrvatska će na mala vrata proširiti svoje granice. Rekao sam Tuđmanu kad je odlazio u Karađorđevo razgovarati s Miloševićem: 'Čuvaj se, jer on će te prevariti'. 'Ti misliš da je on pametniji od mene?', planuo je Tuđman i uopće nije htio čuti upozorenje. Mislio je, jednostavno, da u političkoj utakmici njemu nitko nije dorastao.»

Dotjerivanje francuskog

Istinski obračun Tuđmana i Mesića – kad je, dakle, njihov sukob izišao iz mračnih režimskih kuloara i katakombi njihova dugogodišnjeg relativnog prijateljstva, te se jasno ukazao čitavoj javnosti – počeo se, kako rekosmo, odvijati koncem 1993. i početkom 1994. godine. Tuđman je Mesića krajem 1993. pozvao na razgovor i pokušao mu objasniti da bi se trebao ukloniti s pozicije predsjednika Sabora: ostavio mu je, doduše, mogućnost da formalno ostane parlamentarni šef, ako mu je do te funkcije baš jako stalo, ali stvarni bi gazda na Markovu trgu bio Žarko Domljan, tadašnji potpredsjednik Sabora.

«Zašto ne bi malo otišao doraditi svoj francuski?», pitao ga je Tuđman i ponudio mu višemjesečni plaćeni boravak u Grenobleu u Francuskoj ili u belgijskom gradiću Spa.

«To će, Franjo, biti nešto teže izvedivo, jer ja sam izabran na izborima, a nisu me građani birali da popravljam svoje znanje francuskog jezika, nego da sjedim u Saboru», odvratio je Mesić.

«Ma, kakvi građani, nitko neće reagirati na to», uvjeravao ga je vrhovnik.

Mesić je, međutim, znao da bi pristajanje na Tuđmanovu ponudu predstavljalo njegovu političku smrt i potonuće u anonimnost jednog od onih likova iz okruženja Oca nacije, čije su političke ambicije primirene inozemnim sinekurama što su garantirale lagodan život. Tadašnji predsjednik Sabora nije bio od takve sorte: za nj nije miran i dosadan život daleko od ljudi koje dobro poznaje, daleko od javnosti koja prema njemu nije ravnodušna i daleko od političke vreve koja ga je odavno osvojila. Odlučio se suprotstaviti pokušajima vlastite javne eutanazije, a za saveznike je uzeo novinare. Davor Butković kazuje da je Mesić Globusu potkraj 1993. i početkom 1994. plasirao mnoštvo tajnih informacija koje su se odreda ispostavile točnima. «Mesić nam je osobno dostavio informaciju da ga je Tuđman naumio ukloniti iz političkoga života zemlje i Globus je to objavio kao udarnu političku temu», veli Butković i nastavlja: «Poslije tog teksta na Hrvatskoj je televiziji, u najgledanijem terminu, čitano saopćenje u kojemu se tvrdilo da Globus laže i izmišlja, jer ne postoji nikakva namjera da se Mesića smijeni. Uskoro se, naravno, pokazalo da je sve bilo točno. No, još važnija stvar je što mi je Mesić dao dokument o zločinačkim aktivnostima Tomislava Merčepa i njegove policijske ili parapolicijske jedinice. To je bilo pet ili šest dana prije Božića 1993. godine. Intervjuirao sam ga kao predsjednika Sabora i to je bio jedan od onih rutinskih intervjua kad nemate nikoga za razgovor, pa uzmete neku ličnost iz političkog vrha koja je medijski relativno atraktivna. Snimali smo, dakle, taj intervju u njegovu saborskom uredu i u jednom je trenutku Mesić zamolio djevojku koja je radila fotografije da iziđe iz prostorije i ostavi nas nasamo. Zatim je otvorio svoj sef i rekao da ima nešto za mene: to su bili dokumenti označeni državnom tajnom u kojima su bila priznanja ubojica iz Merčepove jedinice koji su likvidirali srpske civile iz Zagreba i šire okolice. I Globus je te dokumente objavio u božićnom broju. Bila je to bomba. U utorak navečer, dan prije izlaska tog broja, Mesić se nenajavljen pojavio u redakciji i molio je da mu vratimo papire, jer su, rekao je, bili označeni nekom posebnom šifrom i po toj šifri moglo se otkriti tko ih je pustio u javnost. Mi smo mu vratili papire. Danas mislim da nam je Mesić dao te materijale kako bi se obračunao s Branimirom Glavašem i Vladimirom Šeksom koji su tada bili logistička podrška Šušku, a kasnije su se odvojili od njega. Glavaša i Šeksa pokušao je uništiti preko Merčepa. U svakom slučaju, to je bio jedan od najvažnijih brojeva Globusa i tada sam se istinski divio Mesićevoj građanskoj hrabrosti».

Kad se, dakle, Mesić usprotivio Tuđmanovoj nakani da ga pošalje na «učenje francuskog», vrhovnik je do kraja otvorio karte. Mesić se sjeća: «Rekao je ovako: 'Kad bi se ti maknuo na dva-tri mjeseca, ja bih s Miloševićem sve završio i dogovorio, jer Milošević ne prihvaća sporazum sve dok si ti tu. Evo, čak da mi dadeš samo mjesec dana, sve bih riješio s Miloševićem'. Na to sam mu rekao da prihvaćam mjesec dana odmora i da ću otići odmah poslije Nove godine 1994., a to sam odlučio jer sam ionako morao obaviti manji kirurški zahvat na leđima. Rekao sam, znači, da mu dajem mjesec dana i da se za to vrijeme neću pojavljivati u javnosti». Kad je isteklo mjesec dana, predsjednik Sabora pojavio se na poslu, premda mu je bilo jasno da nije sklopljen nikakav sporazum između Tuđmana i Miloševića. Shvatio je i da navodno postizanje sporazuma zapravo i nije bilo stvarni razlog Tuđmanova pokušaja da ga ukloni s pozicije parlamentarnog šefa. Prvog dana po povratku napisao je, međutim, pismo predsjedniku Republike u kojemu ga je obavijestio da se vratio na posao i da stoji na raspolaganju za sve državne aktivnosti. Nakon dva dana nazvala ga je Zdravka Bušić, Tuđmanova tajnica, i kazala mu da predsjednik s njime želi razgovarati. Kratko su pričali telefonom, a onda je vrhovnik rekao da se što prije moraju vidjeti i da bi bilo dobro da, ako može, odmah dođe u njegovu rezidenciju na Pantovčaku.

«Slušaj, Stipe, mi jesmo dobri, jesmo prijatelji, ali ti si mene prevario», odmah je krenuo Tuđman, a Mesiću nije bilo jasno o čemu se radi. Nastavio je: «Ti si meni rekao da ćeš biti odsutan tri mjeseca, a vratio si se već nakon mjesec dana».

«Ne, Franjo, dogovor je bio da odem na mjesec dana, jer si rekao da ti je mjesec dana dovoljno da završiš stvari s Miloševićem. Nisam pristao ni na kakva tri mjeseca.»

«Dobro. I što ćemo sad?»

«Ništa. Vraćam se u Sabor i nastavljam raditi svoj posao.»

«Dobro, onda ti idi raditi svoj posao.»

Tuđman je Mesića tim riječima ispratio iz svog podsljemenskog zamka okruženog šumom i probranom divljači, ali naravno da mu ni u primisli nije bilo da ga prepusti nesmetanom obavljanju posla. Prava priča zapravo je tek započinjala: Tuđman je – uz pomoć Šuška i sitnijih izvođača radova – naumio neutralizirati unutarhadezeovski pokret otpora svojoj antibosanskoj politici, pošto je procijenio da bi mu taj pokret mogao oteti političku svemoć kojom je u tom trenutku – i sve do svoje smrti – neupitno raspolagao. Uslijedio je, naime, odstrel Josipa Manolića, tada predsjednika Županijskog doma Sabora, a za formalni povod toj akciji izabrani su njegovi novinski intervjui u kojima je napadao HDZ-ovu bosansku pustolovinu. Među tim intervjuima ponajvažniji je bio onaj iz ožujka 1994. u Feral Tribuneu. «Mislim da je Manolić bio svjestan da dajući intervju Feralu potpisuje svoje konačno isključenje iz matične stranke, mada to svakako nije bilo presudno. Pokušao je upravo preko Ferala poslati posljednju poruku kada mi je, na kraju tog intervjua u ožujku 1994., kazao ovako: 'Svakako napišite da Šušak mora otići!' To je i bio naslov intervjua, nakon kojega je, međutim, umjesto Šuška, definitivno otišao Manolić», kaže Heni Erceg koja je nekoliko tjedana kasnije objavila i intervju sa Stipom Mesićem u kojemu je ovaj navijestio svoj konačni razlaz s Franjom Tuđmanom. Ona nastavlja: «Iz razgovora s Mesićem 1994. godine stekla sam dojam da, razilazeći se s HDZ-om, pokušava isprati vlastitu savjest, budući da je rat u Bosni tada već završavao. Osim toga, sam mi je Mesić pričao kako je, mnogo prije Tuđmanova dolaska na vlast, znao za njegovu fiks-ideju o podjeli Bosne, samo, eto, nije vjerovao da će se ovaj doista u to i upustiti. Pokušao se distancirati, premda sa značajnim zakašnjenjem. Njegovi odgovori na pitanja o 'kasnom paljenju' bili su standardno sporni i neuvjerljivi: 'Htio sam i pokušao mijenjati stvari iznutra'. Iz moje vizure, to je oportunizam, ali ne mogu tvrditi da nije pokušavao utjecati na Tuđmana. Manolić i Mesić htjeli su se, zapravo, što efikasnije ograditi od politike Tuđmana i Šuška, doduše, s obzirom na vrijeme kada su to učinili, mislim da mrlja u njihovim biografijama može biti samo umanjena, ali nikako i sasvim izbrisana. Moram, međutim, reći da su se obojica držali odvažno, premda okolnosti njihova razlaza s Tuđmanom nisu bile ni bezazlene, ni bezopasne. Vjerujem da su dobro procijenili kako im i učestalo davanje intervjua pruža svojevrsnu zaštitu. Mesić se doimao usamljenim, ali istodobno mi se činilo kao da mu je pao kamen sa srca. Ponašao se opušteno i rasterećeno, kao čovjek koji je predugo ostao u birtiji i odjednom je postao svjestan u kakvom je društvu proveo noć. Uza sve zamjerke iz toga vremena, mislim da je Stipe Mesić hrabar čovjek».

U čemu je problem

«Manolić je, dakle, prvi počeo javno istupati protiv politike u Bosni za koju je mislio da je kreira i provodi Šušak. Ti njegovi javni istupi trebali su imati funkciju da Tuđmana uvjere kako se treba riješiti Šuška i prikloniti se – odnosno, vratiti se – nama», veli Mesić. Taj Manolićev javni pokušaj uvjeravanja Tuđmana da se priklonio pogrešnoj strani nije imao nikakve šanse za uspjeh, jednako kao što nikakve izglede nije imala ni Mesićeva inicijativa da se u vladajućoj stranci otvori prostor frakcijskom djelovanju. Od svega se dogodio samo vrhovnikov gnjev što je ubrzo rezultirao degažiranjem Josipa Manolića iz HDZ-ovih redova. U Predsjedničkim je dvorima, naime, sazvana sjednica HDZ-ova Predsjedništva kojoj je jedina svrha bilo brzinsko odstranjenje čovjeka što je nekoć bio najbliži Tuđmanov suradnik: zanemarena je pritom i utvrđena procedura i partijski statut i bolji običaji, jer šefu HDZ-a nije padalo na pamet da dopusti raspravu o svojoj nakani, a sve da je i dopustio drugima da nešto kažu, ne bi se čulo mnogo suprotstavljenih glasova. Jedini je, naime, Mesić bio protiv obračuna s Manolićem, obračuna što je odrađen u najboljoj boljševičkoj maniri. Nakon što je sesija HDZ-ove vrhuške uspješno okončana, Šušak je izišao iz dvorane i ovako rekao jednom od svojih tjelohranitelja: «Neka akcija u Saboru krene»! Bio je to signal da se u Saboru začne postupak skupljanja potpisa za Manolićevu smjenu s pozicije predsjednika Županijskog doma.

Uslijedio je potom razgovor šefa države i partije s predsjednikom parlamenta u četiri oka. Tuđman je znao da Mesić uživa popularnost u javnosti i nije ga se htio baš olako odreći, premda nije pokazao ni naročitu volju da ga zadrži u HDZ-u i vrhu državne vlasti.

«Stipe, u čemu je problem?», pitao ga je praveći se nevještim.

«Problem je u tome što me izbacivanje Manolića podsjeća na komunističke čistke», odgovorio je Mesić. «Ja sam se borio za demokraciju, a ovo što se događa karikatura je demokracije. Neću raditi protiv principa za koje sam se zalagao cijeli život. Ti znaš da mi funkcija ne znači ništa i da zbog funkcije nisam postao ni pametniji ni bogatiji. I hoću da znaš da se ovome što si napravio ne protivim toliko zbog Jože, koliko zbog metode. A metoda je totalitarna.»

«Bez Manolića ćemo biti jači! Bili su ovdje kod mene neki stranci i protestirali su zbog toga što u državnom vodstvu imamo čovjeka koji je bio pripadnik komunističkih obavještajno-policijskih službi. Bez njega će mi biti lakše, ali volio bih da ti ostaneš. Isto tako, moraš znati da i bez tebe možemo, jednako kao i bez Manolića.»

«Dobro, Franjo, ako možete, onda je ovo kraj», kazao je Mesić i ustao je pružajući ruku Tuđmanu.

«Nemoj prebrzo donositi odluke... Prespavaj, razmisli i javi mi se.»

Stipe Mesić više mu se nije javio. Niti danas taj razlaz pokušava učiniti dramatičnijim nego što je bio. Dogodilo se samo ono što se moralo dogoditi, a neizbježnost se nije ni pokušavala prikriti teatralnim i patetičnim gestama. «Mislim da on, ipak, nije bio sasvim ravnodušan prema mom odlasku», sjeća se Mesić, «jer je vidio s kim ostaje: s Ivićem Pašalićem, Gojkom Šuškom, Vicom Vukojevićem... Uostalom, često je znao kazati: 'Bože moj, s kim sam ja stvorio Hrvatsku'!

(nastavak feljtona za sedam dana)

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Mostar Screaming

Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati

Dvojica šesnaestogodišnjaka iz Bijelog polja i Čitluka stigli su taj dan u centar Mostara prigradskim autobusom. Jedan je nosio trenirku HŠK Zrinjski, kluba u kojem trenira. Negdje od zgrade HP-a u Kolodvorskoj ulici pratila ih je grupa mladića. Kad su ih sustigli, na Španjolskom trgu, fizički su ih napali. Teži sukob spriječili su prolaznici i vozači automobila koji su se našli na mjestu događaja. Sve to se odvijalo negdje oko 13.30 sati u samom centru grada. Tako govore novinska izvješća.

Krvi i mesa

Izgleda da mediji u BiH većinom služe kako bi se dizale tenzije pa su odmah ovaj napad povezali s napadom koji se dogodio na Bulevaru samo dan prije ovog, najnovijeg, incidenta. Krvi i mesa! Deru se medijski djelatnici. Objavljuju puno ime i prezime maloljetnika koji su napadnuti, vjerovatno kako bi svi mogli utvrditi, ne samo njihov osobni, već i nacionalni identitet. Sve u svemu kuhaju tenzije koje će biti gradska tema narednih sedam dana dok se ne dogodi neka druga pizdarija i sve ovo padne u zaborav kao da se nikad nije dogodilo. Tako ozljeđivanje jednog mladog sportaša postane instrument dnevne politike i medijskog senzacionalizma. I da padne glava nikog istinski nije briga. Uzrocima divljačkog ponašanja maloljetnika nitko se ne želi ozbiljno baviti. Nitko ne pokušava stvoriti odgojni sustav koji će to u budućnosti promijeniti. U Mostaru, Sarajevu, Tuzli, Banja Luci, svugdje ista priča.

Mogu vjerovati da je dečko napadnut zbog trenirke koju je nosio. Mogu vjerovati i da su nekakvi delikventići napali djecu u ime onoga što se dogodilo prethodnog dana. Ali automatski povezivati cijelu situaciju sa grupom KRE(A)KTIVA je potpuno sumanuto i neodgovorno. Naprosto, tupavo je misliti da će onaj tko ne skriva osobni identitet organizirati kazneno djelo fizičkog napada dan nakon što je i sam, umalo, postao žrtva istog. To je direktni poziv na linč i glupost od strane neodgovornih medija, koji su pak, mnoštvo puta, bili odgovorni za namjerno i sustavno dizanje tenzija i produciranje sukoba i onda kada su se sukobi mogli izbjeći. Najčešće se to događa pred mostarski gradski derbi čime gradski mediji direktno huškaju, uglavnom tinejdžere, jedne protiv drugih. Ali događa se to i kad se otvaraju masovne grobnice i sahranjuju žrtve. Umjesto dužnog poštovanja, mrtvi dobiju ulogu sitnog novca, kusura, kojim se bestidnici koriste za svoje kaubojske političke obračune.

Sunčani, košmarni dan

U Mostaru se svaka čupava situacija pretvori u navijački sukob. To je najverovatnije i ovdje bio slučaj. No, ostavimo, ovaj put, svaku ideologiju po strani. Ono što je košmarno u cijeloj priči jeste da se sve odigralo u sred bijelog, sunčanog, mostarskog dana i to u samom centru grada. Nasilnici se više uopće ne skrivaju pod okriljem noći niti prave zasjede na parkinzima zavučenim u hlad socijalističkih stambenih blokova. Nasilje iskazuju otvoreno, bez straha da će za svoje postupke morati odgovarati. Dakle, više se ne morate osvrtati samo kad usamljeni noću hodate sporednim gradskim ulicama. Strahujte u svakom trenutku da će vas netko napasti. Zato što vam znaju ime i prezime, zato što nosite nepoćudan dres, imate blesavu frizuru, slušate jazz ili punk, ne skrivate seksualnu orijentaciju ili radite posao koji se nekom ne dopada. To je Mostar. To je Bosna i Hercegovina u kakvoj živimo. Zemlja u kojoj vladajuće strukture svakodnevno cementiraju anarhično stanje u kojem se društvo nalazi. Zemlja u kojoj mediji koriste djecu i mrtve za podizanje tiraža. Tužna i izgubljena zemlja na kraju svijeta, na repu civilizacije, na brdovitom i krvavom Balkanu. Otok koji pluta u vlastitom izmetu i ograđuje se od civiliziranog svijeta širenjem sve većeg smrada.

(zurnal.info)


BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (2): Strah od Tuđmanovih muha

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

 

Odlazak hrvatske politike «ukrivo» predstavljao je kraj hrvatsko-bošnjačkoga savezništva što se očitovalo u brojnim primjerima: Bošnjaci su, recimo, u jednom trenutku činili četvrtinu članstva HDZ-a BiH, a vrlo često su bili i u vodstvima HDZ-ovih ogranaka, bošnjački su policajci dolazili u Zagreb na izobrazbu, na utakmicama su se vezivale zastave, priličan broj bošnjačkih mladića prijavljivao se u redove Hrvatske vojske, a u prvo ratno vrijeme dva su naroda združeno vodila borbe protiv bosanskih Srba. Tuđman je, međutim, odlučio slijediti Miloševićeve korake u Bosni, pa je još u studenome 1991. dao nalog da se – po uzoru na Republiku Srpsku – formira Hrvatska Zajednica Herceg Bosna: osnivačka sjednica te paradržavne tvorevine održana je 18. studenoga 1991. u Grudama, a u sastav Herceg Bosne uključeno je tridesetak općina zapadne i sjeverozapadne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine. Početkom travnja 1992. godine – kad su izbili prvi ozbiljni ratni sukobi u BiH – osnovano je Hrvatsko vijeće obrane, a na njegovo je čelo postavljen Mate Boban koji će tek šest-sedam mjeseci kasnije postati i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a. Sredinom 1993. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, pa se Boban okitio i titulom predsjednika te pararepublike.

Bojkot referenduma

Kad se u ožujku 1992. održavao referendum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Tuđman je naredio vodstvu HDZ-a BiH da učini sve kako bi Hrvati masovno bojkotirali taj referendum. Bosanski Srbi već su prije, po uputama Slobodana Miloševića, jasno izrekli svoj stav da nemaju namjeru izlaziti na referendum i izjašnjavati se za neovisnu Bosnu: njihova politika vidjela je BiH u sastavu tzv. krnje Jugoslavije ili, preciznije, proširene Srbije. Uvidjevši da Tuđman kopira Miloševićevu antibosansku politiku, Mesić je svog stranačkog šefa upozorio da bi se hrvatsko bojkotiranje referenduma o suverenosti moglo ispostaviti historijskom pogreškom i praktičnim izručenjem BiH u Miloševićeve ruke. «Objasnio sam mu da će referendum propasti ako na njega ne iziđu Srbi i Hrvati, a ako referendum propadne – Bosna ostaje u Jugoslaviji. Tek je nakon toga Tuđman shvatio o čemu se, zapravo, radi i što će se dogoditi ako Hrvati ne iziđu na referendum, te je nedugo prije glasanja, ipak, pozvao Hrvate da ga ne bojkotiraju. Valjda se uplašio da bi Milošević mogao izigrati onaj dogovor što su ga o Bosni postigli u proljeće 1991. u Karađorđevu i Tikvešu. Sugerirajući mu da bosanske Hrvate pozove da glasaju za nezavisnu BiH imao sam namjeru uvjeriti tadašnjeg predsjednika da Bosna treba profunkcionirati kao i druge države na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, da se i ona treba osamostaliti, ali Tuđman je očito imao druge namjere: poslušao je moj savjet zato što mu je odjednom postalo jasno da neće biti ništa od hrvatskog participiranja u podjeli BiH, ako ta zemlja ostane unutar Miloševićeve krnje Jugoslavije. Poziv Hrvatima da glasaju za suverenu Bosnu bio je Tuđmanov nužni kompromis u provođenju ideje o cijepanju te države. To su, uostalom, potvrdili događaji koji su uslijedili...», kaže Mesić koji je, uglavnom, bio isključen iz kovanja hrvatskih planova za prisajedinjenje izabranih dijelova susjedne Republike. Tuđman je o tome više volio divaniti s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom ili Vicom Vukojevićem, koji se nisu libili tvrditi da su Bošnjaci jedini istinski neprijatelji hrvatskoga naroda, dok se Hrvati i Srbi – braća u Kristu – o svemu mogu sporazumjeti. «Mate Boban često je govorio: 'Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije, kako je on nazivao Bošnjake, su trajni'.»

Neposredno prije referenduma o bosanskohercegovačkoj nezavisnosti Mesić je na ručku u Predsjedničkim dvorima zatekao Nikolu Koljevića, jednog od vođa bosanskih Srba, koji je u Zagreb svratio po povratku iz Graza gdje su se vodili hrvatsko-srpski pregovori o međusobnim odnosima u Bosni: tom sastanku u Grazu bio je prisutan i Josip Manolić. Mesiću je tada usput rečeno da su odnosi Hrvata i Srba dogovoreni, da između dva naroda više nema većih nesporazuma i da još valja riješiti samo muslimanski status. «To da su nesporazumi izglađeni, vidio sam, uostalom, i po tome što Koljević, u jeku rata, sjedi pored mene u Tuđmanovu uredu. A da se potezima u Hercegovini upravlja direktno iz Zagreba bilo mi je jasno i po tome što su 'Hercegbosanci' svaki dan bili u Zagrebu kod Tuđmana: jednom su bili kao predstavnici Herceg Bosne, jednom su bili kao HDZ BiH, onda su bili kao predstavnici hrvatskog naroda u BiH... A uvijek su dolazili isti ljudi i u to su vrijeme na televiziji bili više nego Oliver Mlakar», kazuje Mesić.

Hrvatsko-srpski sastanak u Grazu 26. veljače 1992. godine održan je, po Manolićevim riječima, na traženje Radovana Karadžića i Nikole Koljevića. Povod je bio referendum o bosanskoj nezavisnosti, a tandem srpskih glavešina iz Bosne nastojao je privoljeti Hrvate da se solidariziraju sa Srbima i da opstruiraju izjašnjavanje o državnoj nezavisnosti BiH. Tuđman je u Graz poslao Manolića i profesora Zvonimira Lerotića, jednog od svojih glavnih savjetnika u pitanjima Bosne. «Na njihove nagovore da im se pridružimo u bojkotu referenduma, odgovorili smo da je Hrvatska već napravila određene poteze prema tome da bosanski Hrvati iziđu na referendum i da je ostalo premalo vremena za opoziv takvog mišljenja», govori Manolić. «Ipak, pitali smo ih što bi oni nama ponudili, ako bismo odlučili pozvati Hrvate u BiH da se ne izjašnjavaju za suverenu Bosnu. Pitali smo ih mogu li utjecati da se smiri situacija u istočnoj Slavoniji. Pitali smo ih mogu li zaustaviti bombardiranje mjesta u hrvatskoj Posavini, bombardiranje koje je dolazilo iz Bosne. Njihov je odgovor bio da oko istočne Slavonije ne mogu utjecati, jer o tome odlučuje Milošević, dok je Jugoslavenska armija odgovorna za granatiranje Županje i drugih posavskih gradova. Na tome su, zapravo, ti razgovori i završili. Doduše, bilo je nekih filozofskih rasprava između Koljevića i Lerotića, ali to me nije zanimalo, niti sam to slušao. Ključna je stvar da je Tuđman pozvao Hrvate da glasaju za neovisnost Bosne, a tu činjenicu mnogi kritičari pokojnoga predsjednika ne žele uzeti u obzir. Taj njegov poziv na referendum dovodi u pitanje i dogovor iz Karađorđeva: bitno je, dakle, da do realizacije tog dogovora nikad nije došlo, premda je sam dogovor vjerojatno postojao.» Predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, kazao je, pak, da se u Grazu – i to upravo na Manolićevu inicijativu – opširno govorilo o tzv. humanom preseljenju stanovništva. «On je predložio da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da bi ih možda trebalo prisiliti na odlazak», rekao je Karadžić.

Za razliku od Karadžića koji je proglasio svoju paradržavnu skupštinu na Palama i koji je sve one SDS-ove poslanike što su na prvim demokratskim izborima bili izabrani u bosanskohercegovački parlament preselio na Pale, Mate Boban isključio je iz obnašanja vlasti dobar broj HDZ-ovih parlamentaraca izabranih na izborima, a u vodstvo HVO-a – vrhovne vlasti na teritoriju kojeg su nadzirali bosanski Hrvati – posadio je listom, sebi odane, šefove lokalnih organizacija HDZ-a. Bile su to završne pripreme za početak rata između Hrvata i Bošnjaka. «Radilo se, zapravo, o državnom udaru, jer su vlast dobili ljudi koji nisu izabrani na izborima», reći će Mesić i nastaviti: «U to vrijeme Hrvati su imali veliki utjecaj u Sarajevu: predsjednik Vlade bio je Jure Pelivan, ministar obrane bio je Jerko Doko, ministar financija i još pet ministara bili su Hrvati, direktori najvećih firmi bili su Hrvati, preko tri stotine vrhunskih hrvatskih intelektualaca bilo je tada u Sarajevu... HVO je smjenjivao te ljude i objavljivao to u svom Narodnom listu ili kako se to već tamo zvalo. Kad sam Tuđmanu ukazao na tu suludu praksu, on mi je ponovio da se ne miješam u te stvari, jer da je to osmislila skupina vrhunskih pravnih stručnjaka na čelu s Vicom Vukojevićem i Smiljkom Sokolom, te da se ja držim dalje od toga i da se više orijentiram na djelovanje u Saboru. Sjećam se, uostalom, da je Tuđman na jednoj konferenciji za novinare doslovno bio pobjesnio kad je neki novinar Herceg Bosnu nazvao takozvanom: očitao mu je lekciju o tome da to nije nikakva takozvana republika, nego država sa svim elementima državnosti». Davor Butković kaže da 1990. i 1991. godine Mesić nije pokazivao nikakav politički otklon od HDZ-a. «Prvi otklon, koliko je meni poznato, dogodio se krajem 1992., kad je postalo jasno da Hrvati u Bosni pokušavaju praviti svoju državu. Pisao sam za Globus tekst o planovima HDZ-a u Hercegovini i nazvao sam Mesića da prokomentiramo ta zbivanja, a on mi je isprve rekao: 'Mate Boban je lud'! I mi smo stavili naslov – Mesić: 'Mate Boban je lud!'.»

Uniforma u parlamentu

Koliko god Mesić bio smišljeno udaljen od bosanske tematike i koliko god ni sam nije pokazivao prevelik interes da se u to pača, suočenje s nekim pojavama iz te zabranjene oblasti, ipak, nije mogao izbjeći. Jedna od takvih pojava bio je i Tuđmanov «vrhunski pravni stručnjak» Vice Vukojević koji je na jedno zasjedanje hrvatskoga parlamenta u Zagrebu došao u maskirnoj uniformi Hrvatskog vijeća obrane i s pukovničkim širitima na toj uniformi. Mesić je tada bio predsjednik Sabora i odmah je nazvao Tuđmana tražeći da se sastanu i da raščiste priču o Vukojeviću koji pojavljivanjem u odori strane vojske u parlamentu izravno provocira međunarodnu zajednicu koja je u to vrijeme ionako bila kivna na Zagreb zbog rata s Bošnjacima. Na tom sastanku vrhovnik je Mesiću dao zeleno svjetlo za Vukojevićevu smjenu: složio se da jastreb iz Ljubuškoga postaje prevelika smetnja i prepustio je tadašnjem šefu parlamenta da organizira njegov odstrel. Mesić je poslije par dana nazvao Ivana Milasa, jednog od glavnih HDZ-ovih parlamentaraca, i upitao ga koji model predlaže za izvršenje Tuđmanova naloga o marginaliziranju Vice Vukojevića. Milas nije imao pojma o čemu se radi i zabezeknuto je slušao priču o potrebi da se Vukojevića smijeni, a zabezeknutost nije iščezavala ni unatoč Mesićevu potanku prepričavanju naredbe stranačkoga gazde. «Čuj, Stipe, stvarno ne znam o čemu ti govoriš, jer upravo sad dolazim od Tuđmana i on mi je rekao da mu je Vice jedan od najboljih zastupnika», kazao je Milas, pa je čuđenje tada prešlo na Mesića. Vukojević je u međuvremenu nastavio svoj uspon, da bi se godine 1999., potkraj HDZ-ove prve vladavine, zaustavio u Ustavnome sudu. «Kad je 16. listopada 1992. na Hrvatskoj televiziji emitiran dokumentarni film Vice Vukojevića o ubojstvu Brune Bušića, poznatog hrvatskog disidenta koji je likvidiran u Parizu 1978., nazvali su me iz ureda Josipa Manolića i kazali mi da on želi dati intervju, pošto je film 'Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo' izravno pucao na Manolića i neke ljude iz njegove obavještajne frakcije. Sumnjičilo ih za suradnju s Udbom i umiješanost u Bušićevu likvidaciju. To je bio možda najvažniji intervju koji sam napravio u karijeri: naslov je, čini mi se, bio 'Vukojević mora otići'», veli Davor Butković.

«Predsjednik Tuđman nije se odmah opredijelio oko filma o Bušićevu ubojstvu. Na sastanku na kojemu smo odlučivali o sudbini tog filma donesen je zaključak da ga ne treba pustiti u javnost. Film je, međutim, ipak emitiran i kasnije se šaputalo da je upravo Tuđman dao odobrenje da se film prikaže. To opet tumačim pritiskom hercegovačkog lobija kojemu se Tuđman nije mogao suprotstaviti», kaže Manolić i ponavlja priču o tome da su Šušak i Vukojević bili direktni namjesnici stranih agentura koji su imali zadatak novu hrvatsku vlast predstaviti nastavkom ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata. «Nakon parlamentarnih izbora u kolovozu 1992. Tuđman je čak izišao s idejom da Vukojevića postavi za šefa Sabora, pa i taj podatak može biti potkrepa teze o jačini tih agenturnih snaga. Ja sam predlagao Mesića za predsjednika Sabora i bio je to prvi put da smo se Tuđman i ja malo razišli oko nekog kadrovskog pitanja. Iznio sam mu tada argumente o Vukojevićevoj nečistoj hrvatskoj prošlosti i predsjednik je morao popustiti pred tim činjenicama: doduše, mislim da je Tuđman znao sve što sam mu rekao o Vici, ali ga je upravo zato htio visoko postaviti kako bi ga mogao 'držati za jaja', što u politici nije nepoznata metoda.»

Kao što je propašću završio Mesićev pokušaj odstranjenja Vice Vukojevića, krah je doživjelo i njegovo slanje parlamentarne delegacije u Hercegovinu: do tadašnjeg predsjednika Sabora dopirali su učestali glasovi da Mate Boban i njegova kamarila vode k usijanju hrvatsko-bošnjačke odnose u Hercegovini, pa je odabrao grupu saborskih zastupnika i spremio ih na Bobanov teritorij da mu donesu svježe i autentične informacije. Na čelo grupe postavio je Dragu Krpinu, jednog od radikalnijih HDZ-ovaca za kojega Mesić tvrdi da je te 1992. godine bio još «relativno normalan». Krpina i ostali parlamentarci iz Hercegovine su se vratili navodno šokirani, te su Mesiću pripovijedali da je situacija pred eksplozijom, da je Boban donio odluku o protjerivanju Bošnjaka iz Mostara, a radilo se o Bošnjacima koji su bježali u Mostar zbog rata sa Srbima: odluka o protjerivanju opravdavana je time što se promijenila demografska slika Mostara zbog priljeva tisuća i tisuća Bošnjaka izgnanih iz onih dijelove Bosne kojima su zagospodarile Karadžić-Mladićeve trupe. Krpina je od Mesića tražio da nešto poduzme, jer je bilo evidentno da etničko čišćenje Mostara nije ništa doli put u rat. «Poslije toga zvao sam Tuđmana i ispričao mu što se događa i tražio od njega da se to zaustavi, ali on nije reagirao. Kasnije su ti isti Bošnjaci vođeni u koncentracijske logore. Kad sam kazivao Tuđmanu da Hrvati dolje imaju logore, odgovarao je - pa, i drugi imaju logore! Kad sam mu govorio da se dolje ubija i pljačka, rekao je - pa, i drugi ubijaju i pljačkaju!» Drago je Krpina, pak, kasnije dobio funkciju načelnika Političke uprave Ministarstva obrane, pa se tokom 1993. godine aktivno angažirao na prisilnom regrutiranju mladića iz Bosne i Hercegovine, koji su se bili sklonili u hrvatske gradove: prema političkom dekretu, vojna i civilna policija hapsila je mladiće koji su studirali ili radili u Hrvatskoj, a bili su porijeklom iz Bosne, te su ih – nakon trodnevne vojne obuke i patriotskog tečaja kojeg su držali Krpina i general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera – slali u rat protiv Bošnjaka.

«Mate Boban je u vrijeme formiranja Herceg Bosne donio odluku da svi Hrvati napuste Sarajevo i tko to ne posluša - izdajnik je hrvatskog naroda», nastavlja Mesić, «dakle, u vrijeme kad Hrvati imaju najveći utjecaj u Sarajevu, on ih poziva da napuste taj grad. Kasnije, kad je rat prestao, oni koji su pozivali Hrvate da odu iz Sarajeva počeli su kukati kako je od svih važnih položaja u tom gradu samo direktor groblja Hrvat. To je bila totalno pogrešna politika: Tuđman je mislio uz pomoć Hrvata iz BiH popraviti demografsku sliku Hrvatske i pozivao ih je da nasele neke puste ili polupuste hrvatske krajeve, ali nije računao da time prazni Bosnu od Hrvata.» Tako Mesić danas govori o HDZ-ovoj politici u Bosni, ali je svejedno iz HDZ-a otišao u proljeće 1994. kad je agresivna hrvatska pustolovina u toj državi bila, uglavnom, okončana. Predsjednik Republike, međutim, ni danas neće preko usta prevaliti da je Hrvatska izvela agresiju u Bosni i Hercegovini, a ustezanje od razgovijetnog izricanja istine objašnjavat će faktom da Hrvatski sabor nikad nije donio odluku o angažiranju Hrvatske vojske u Bosni, te da tadašnji predsjednik Republike Tuđman nikad nije javno obznanio zapovijed o prelasku regularnih hrvatskih trupa u susjednu državu. «Meni su, međutim, dolazili i žalili se očevi i majke vojnika koji su silom poslani da ratuju u BiH. Protestirao sam zbog toga kod Tuđmana, ali on mi je uvijek odgovarao da naše vojske nema u Bosni. Inzistirao sam i kod Šuška, a on mi je kazivao da su u Bosni samo dobrovoljci. Kako samo dobrovoljci, ako meni dolazi rodbina tih vojnika i govore da oni nisu dobrovoljci nego su silom poslani u Bosnu, a na kraju su mi dolazili i sami vojnici koji su tvrdili da su na granici morali skidati oznake HV-a i stavljati obilježja HVO-a. U svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom i tamošnjim istražiteljima u travnju 1997., a vezano uz slučaj generala Tihomira Blaškića, rekao sam da jedino sud može utvrditi tko je slao hrvatske vojnike da ratuju u BiH protiv Bošnjaka, jer ja sam u to vrijeme bio na čelu zakonodavne vlasti i nisam imao nikakve instrumente pomoću kojih bih utvrdio tko je to činio: mogao sam pitati, primiti odgovor, eventualno javno protestirati i to je bilo sve.»

Slučaj Blaškić

Upravo zbog haaškog svjedočenja u 'slučaju Blaškić', Mesić je bio izložen žestokim napadima u značajnom dijelu ovdašnjih medija, a napadi su bili direktno navođeni s Pantovčaka: zahvaljujući Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu, vrhovnik i njegova špijunsko-medijska hunta došli su, u svibnju 1997., u posjed Mesićeva haaškog svjedočenja, te je izdana naredba da se na temelju tih papira krene u javni obračun s tada prilično marginalnim oporbenim političarom. Napadi na Mesića zbog davanja iskaza haaškim istražiteljima nisu prestali ni u godinama što će doći poslije te 1997., a vrhunac se zbio godine 2000. kad je splitski dnevnik Slobodna Dalmacija, pod uredničkim vodstvom Josipa Jovića, publicirao originalne zapisnike haaškog svjedočenja vezanog uz generala Blaškića. Ono što je Mesić tokom istog svjedočenja govorio o Slobodanu Miloševiću i Slavku Dokmanoviću, vukovarskom gradonačelniku iz 1991., smišljeno je prešućeno, e da bi se dobio idealan nacionalni izdajnik i da bi se na brzinu sklepale galge za njegovo ritualno domovinsko pogubljenje. «Bio sam pozvan u Haag da, između ostaloga, svjedočim u slučaju generala Blaškića, a kao odgovoran građanin bio sam dužan poštivati hrvatske zakone i odazvati se tom pozivu. Blaškića sam vidio jednom u životu i ništa nisam znao o njegovu ratnom putu. Sreo sam ga u Saboru u vrijeme kad više nisam bio predsjednik parlamenta, nego opozicijski zastupnik. Bio je u uniformi i sjedio je u saborskom kafiću s nekim ljudima, pa su mu valjda oni rekli da sam ja za drugim stolom. Došao je do mene i upoznali smo se. Sjećam se da mi je rekao da zna kako sad ima puno onih koji me napadaju, ali da se on nada da će sve biti u redu. Malo me je, dakle, ohrabrio i zatim se okrenuo i otišao. Kasnije ga nikad više nisam vidio. Kad sam svjedočio u njegovu slučaju, rekao sam ono što sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao sam da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao kao častan vojnik. No, to nije smetalo Tuđmanovim novinarskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvatske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne. Hajku su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga Ramljak, a kasnije su je, do današnjih dana, nastavili Nenad Ivanković i Josip Jović. Njih dvojicu da u dva sata ujutro probudite i pitate ih tko je kriv za pad Zimskog dvorca u Oktobarskoj revoluciji oni bi rekli – Stipe Mesić. Oni me mrze zato što su izgubili privilegije koje su imali u Tuđmanovo vrijeme. Kriv sam im za sva zla ovoga svijeta. Nisam se, međutim, pretjerano bojao te atmosfere koja je stvarana, nisam se bojao za svoj život. Ja se, jednostavno, ne bojim seronja i podrepnih muha.»

Mesić će se malo ljutnuti kad mu se prigovori da su njegovi stavovi o Bosni u koliziji s činjenicom da je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata proveo u vrhu Tuđmanova režima i da snosi barem dio odgovornosti za tadašnju hrvatsku politiku: preciznije, dobar dio tog rata bio je predsjednikom Hrvatskog sabora, što hoće reći da je, formalno, bio drugi čovjek u državi. Kad mu se to kaže, on će nervozno uzvratiti da svi dobronamjerni ljudi znaju kako on nije imao nikakva utjecaja na hrvatsku politiku u Bosni, da nije imao pristupa razmatranju i planiranju vojnih akcija, te da nije mogao spriječiti ili kanalizirati ono što su Hrvati činili u toj zemlji. «Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli krvavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni», kaže Tomislav Karamarko. «Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je žestoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku politiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu Bosne. Predbacuju mu da je dijelom kriv za onakvu politiku u Bosni i apsolutno stoji da smo krivi svi koji smo tada bili u državnim strukturama, jer je svatko mogao napraviti više da se zlo umanji ili spriječi, ali mislim da je on tu bio jako korektan i pokušavao je nešto učiniti. Zašto nije napustio HDZ? Pa, svatko ima svoj trenutak za istinu i za svoj veliki potez, a on je dugo živio u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga, on je borac, nije sklon povući se, on će se potući sa svakim, pa makar ta borba bila unaprijed izgubljena... On nije čovjek koji se voli predavati i priznavati poraz.»

U prilog Mesiću svjedoči i pažljiva analiza transkripata s onih sastanaka u Tuđmanovu uredu na kojima se govorilo o vojno-političkim operacijama u Bosni: na tim čestim i dugotrajnim sjedjeljkama na Pantovčaku – tokom kojih je Tuđman, primjerice, naređivao hitno zauzimanje Bugojna i Gornjeg Vakufa – Stipe Mesića nije bilo. Isto tako, izvan je svake sumnje da je tadašnji šef parlamenta oduvijek bio pobornik cjelovite i nedjeljive Bosne. No, ostaje činjenica da se s HDZ-om i Franjom Tuđmanom ozbiljno počeo razilaziti tek krajem 1993. godine. Zašto je ostao tako dugo? «Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ-a, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ-a, da bi shvatila svoju snagu. Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio. Uložio sam previše života u to da bih sve ostavio tim podrepašima. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni.»

Marinko Čulić smatra kako je upravo taj relativno kasni razlaz s Tuđmanom i HDZ-om najdelikatnije mjesto u Mesićevoj političkoj biografiji. «Njegova interpretacija razlaza s Tuđmanom je da se to dogodilo zbog neslaganja oko BiH, a zna se da je do razlaza došlo u proljeće 1994., dakle nakon što je bio završen hrvatsko-bošnjački rat, pa već i potpisan Washingtonski sporazum. Tu se morate zapitati što je, dođavola, radio dok je sukob s Bošnjacima trajao, na što Mesić spominje česta upozorenja i protivljenja koja je iznosio unutar vrha hrvatske vlasti i pred samim Tuđmanom. To je, međutim, teško provjeriti. Jače je njegovo svjedočenje pred Haaškim sudom. U njemu on spominje toliko živih svjedoka – Dario Kordić, Vice Vukojević... – koji bi mogli zanijekati njegove tvrdnje - a nisu to učinili – da one postaju puno uvjerljivije. No, tu možete otvoriti slijedeći krug pitanja.

(nastavak feljtona za sedam dana)

(zurnal.info)