Pod okupacijom

VIZA ZA BUDUĆNOST: Ima li Tetka Zilhe u Parizu

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

IN MEMORIAM: DANI 1992-2010. Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

 

(zurnal.info)


 

DAWIT ISAAK: Nagrada za novinara čiji se trag izgubio prije devet godina

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

dawit2

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

 

Radosti demokratije

Isaias AfewerkiSvjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

 

Koje je vrste Dawit Isaak?

SKUP PODRŠKE U GETEBORGU: Novinari širom svijeta redovno protestuju protiv Dawitovog zatvaranjaNa internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

MJEDENICA: Šta će biti s našom djecom kada ode doktorica Nirvana

U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD

Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:

- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:

- Jesam, jesam, đula.

Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.

Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:

- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :

- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.

Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.

Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.

Šta kad mene ne bude?

Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:

- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.

O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:

- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...

U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:

- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.

Bez alternative u BiH

Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:

- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.

Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:

- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.

S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:

- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.

Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:

- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?

Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.

Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:

- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.

(zurnal.info)

PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

RATNI TURIZAM: Srebrenica – rezervišite za samo 39,99

Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica.

Bez obzira na to što turističke zajednice konstantno ponavljaju kako turiste u Bosnu i Hercegovinu privlači čist zrak i predivan krajolik, u praksi to izgleda malo drugačije. Dio turista zaista dolazi u BiH u potrazi za navedenim, ali većina je, tvrde turistički vodiči, privučena ratnom prošlošću. Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica. Sagovornici Žurnala, jedan turistički vodič a drugi samostalni taksi prevoznik, mjesečno u Srebrenicu voze po nekoliko grupa turista. Skender Hatibović, vlasnik hostela Posillipo u Starom Gradu u Sarajevu i turističke agencije u osnivanju, smatra kako će ova grana turizma tek doživjeti ekspanziju. U Srebrenicu odlazi nekoliko puta mjesečno, u zavisnosti od broja zainteresovanih. Na stranici Skenderove agencije www.sarajevofunkytours.com ispod natpisa Special Offer – Book now, 39,99 eura, slika je lobanje iz jedne od srebreničkih grobnica.

- Idemo džipom ako ima više gostiju, ili manjim automobilom. Tura do Srebrenice je 100 do 150 eura. Obično im po dolasku pustim da pogledaju film o Srebrenici, obiđu Memorijal i razgovaramo. Informacije koje im nudim uglavnom uzimam s Wikipedie ili iz provjerenih izvora, npr. dokumenata Haškog tribunala. Oni najčešće znaju da je bilo nešto, ali nisu sigurni šta.

Skender kaže da ljudi reaguju različito, neki budu potreseni, drugi ne. Navodi primjer djevojke koja je zbog rada na doktoratu nakon obilaska svjetskih “logora smrti” došla i u Srebrenicu ali nije bila posebno pogođena:

- Srebrenica je za nju bila samo jedna fabrika s mezarima, a Aušvic – Aušvic. Ona nije bila posebno dirnuta. Dok drugi često i plaču. Oni koji se prvi put susreću s tim, njima je to - plač, plač, plač. Nakon toga odemo i do grada, popijemo kafu ili ručamo.

Skender nekada u Srebrenicu odvede i samo jednu osobu:

- Jednostavno to ponekad osjećam kao dužnost, bude mi žao da dođu a da ne vide i Memorijal i saznaju istinu šta se zaista dogodilo tu.

Srebrenica kao Aušvic

Jedan sarajevski taksi-prevoznik, koji zbog prirode posla želi ostati anoniman, za Žurnal kaže kako u Srebrenicu odlazi najmanje dva puta sedmično. Često vozi i studentske ture, a kaže kako su najčešći klijenti Holanđani:

- U Holandiji se mnogo govori o Srebrenici i onda cijele porodice dolaze da vide šta se tu zaista dogodilo. Možda je to i neka vrsta pranja savjesti kod osjetljivijih ljudi, ne znam. Sad Srebrenicu posmatraju kao Aušvic. Kad se vraćamo kući ljudi uglavnom budu šutljivi i neraspoloženi, strašno im je žao zbog svega što se dogodilo. Nije im ni do čega i mislim da zaista suosjećaju sa žrtvama.

Osim Holanđana, dolaze iz cijele Evrope, Amerike ali i Japana:

- Nikada nisam otišao u Srebrenicu s klijentima a da je Memorijal bio prazan. Uvijek je tu dosta zainteresovanih, mnogo ljudi vozi tamo, mnogo ljudi radi, idu autobusi, taksiji... Ratni turizam je, zaista, još uvijek veoma popularan u BiH.

Posjete organizuju i najavljuju u Memorijalnom centru Potočari. Memorijalni centar radi svakim radnim danom od 8 do 16 časova. Posjetiocima su na raspolaganju dva kustosa i prevodilac. Sadržaji koji se nude najavljenim grupama uključuju posjetu mezarju, historijski čas (o dešavanjima iz jula '95), posjetu Spomen sobi i projekciju dokumentarnog filma. Omogućen je pristup i za osobe sa poteškoćama u kretanju (u kolicima). Spomen-soba se nalazi u bivšem štabu holandskog bataljona (DUTCHBAT) UN-a u Potočarima. Čine je dvije prostorije: u jednoj prostoriji se prikazuje dokumentarni film Krik iz groba, britanskog režisera dokumentarnih filmova Leslia WoodHeada i bosanskog filmskog reditelja Muhameda Mujkića, a u drugoj prostoriji se u 20 vitrina čuvaju lični predmeti žrtava.

Gošća s Okinave

 Osim Srebrenice, turisti su posebno zainteresovani za sarajevske ratne priče. Nezaobilazne su posjete Tunelu spasa, a Skender kaže da proporcionalno broju ruševina koje im pokaže raste i njihovo oduševljenje:

- Rat je najbolji turizam u Sarajevu, osim, naravno, starog dijela grada. Šta god im pokažeš u vezi s ratom smatraju to vrhunskom stvari. Njihova očekivanja nisu velika. Šta god im kažeš i gdje god ih odvedeš njima je fascinantno. Kad radim te tzv. ratne ture u Sarajevu, govorim im kako je sve počelo i u razgovoru dođemo i do Srebrenice. Ne znam ja baš puno turista koji odu na Vrelo Bosne.

Neki od komentara na stranici Skenderove agencije su:

The best tour of my life!!!!!!!!!!; Skender thank you for the great tour, we really loved it. Amanda; The tour was great. Destroyed facilities and Tunnel really give good insight what the was happening in Sarajevo, back in the nineties. Funky tours rulez :)

Prosjek ostanka turista u Sarajevu je dva ili tri dana:

- Najviše ih zanima tunel, to je ključna stvar. Mnogo toga je bilo uništeno, a njih interesuju meci, geleri i granate. Kad ih odvedem negdje na Trebević ili na neke destinacije gdje nije ništa urađeno oni su oduševljeni, njima je to haos. U komentarima pišu da su im to najbolja iskustva ikada. Neki od njih očekuju da se još ratuje, da ne smiju hodati po gradu. Dosta njih dođe na taj način. Taj vid turizma tek će doživjeti ekspaniziju.

     I drugi sagovornik, taksi-prevoznik iz Sarajeva, kaže kako je ratni turizam “glavni u Sarajevu”.

A koliko su različiti razlozi dolaska svjedoči i gošća koja je prije dvije godine u Sarajevo došla iz Japana:

- Došla je jedna žena sa Okinave, otprilike oko 60 godina, i tražila da je vozim u Višegrad. Došli smo u Višegrad, htjela je na most, prošetali smo preko, popili kafu. Na povratku sam je pitao zašto je htjela baš u Višegrad, a ona mi je rekla: Prije 30 godina sam čitala Andrićeve knjige i obećala sam sebi da ću kat-tad doći da vidim taj most. Trideset godina je maštala o tome da vidi taj most iz knjige.

Kaže kako je za njega Srebrenica dio moderne istorije koji svi trebaju vidjeti.


Prijatan šumoviti ambijent u Srebrenici

Svoju turističku ponudu kada je riječ o Srebrenici imaju i u Republici Srpskoj. Samo u njoj se ni na koji način ne spominje rat, genocid ili zločin:

- Opština Srebrenica je smještena unutar velikog zavoja srednjeg toka rijeke Drine na pretežno brdsko-planinskom reljefu. Sam grad Srebrenica se nalazi u uskoj dolini Crvene rijeke. Uži centar grada predstavljaju kulturne, administrativne, stambene i trgovinske zgrade i objekte iz različitih istorijskih perioda i stilova gradnje. Prijatan šumoviti ambijent crnogorične i bjelogorične šume koja se neposredno spušta do samih gradskih ulica i parkova daje jedinstvena obilježja ovom gradu. Zbog prijatnog, ekološki čistog područja, izvorišta mnogobrojnih ljekovitih voda, povoljne ruže vjetrova Srebrenica već odavno nosi epitet ekološki čiste sredine i vazdušne banje – dio je iz ponude Turističke organizacije Republike Srpske.

(zurnal.info)

PRIVATIZACIJA ZA POČETNIKE: Mi smo granit! Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine

Tim koji pobjeđuje ne mijenja se - staro je, doduše nepisano, trenersko pravilo. Tog principa držala se i dvodecenijska vlast u Bosni i Hercegovini. Godinama su upravljali našim životima, i još uvijek nas kontrolišu. Mogu, jer imaju sistem koji savršeno funkcioniše – granitno čvrsta sprega mafije, pravosuđa i policije. A sudbina voli da zbija šale i postarala se da test izdržljivosti sistema ovih dana na svojim leđima, ali bukvalno, osjete baš radnici jablaničkog Granita.

KO JE OVDJE LOPOV?

E, zamislite sada situaciju gdje lopov provali u stan i krene da iznosi stvari dok se vlasnik bezbrižno prži na nekoj jadranskoj plaži. Poznato je da u svakom haustoru ima komšija koji bolje poznaje prilike u čitavom haustoru nego u vlastitom krevetu. E, takav jedan se i ovdje našao. Vidi on kako tu nešto nije regularno ali ga lopov, sa “papirima”, uvjeri kako je on tu samo da utovara i istovara stvari. Kako bi prikupio informacije iz prve ruke ljubopotljivi komšija će ponuditi da pomogne. Lopov je oduševljen i prave pogodbu: ako iznesu sve do mraka, komšija će dobiti DVD-player, i šporet gratis. Prilika je to koja se ne množi nulom. I taman dok iznosi lampe, na vratima sreće “bivšeg susjeda”. Vlasnik se vratio s odmora nešto ranije – ružno vrijeme, kiša lije k'o iz..., i tako to... Naravno, odmah s vrata digne galamu, hvata se za srce..., ali komšija je neumoljiv. Između njega i DVD-a, te šporeta gratis, stoji komšija koji je ionako bivši. Situacija je dramatična. Neko je u međuvremenu zvao policiju i revnosni organi su već tu: Vaše osobne, molim. Ko ste vi?

Mi smo radnici, selimo ovog gospodina.

A, vi?

Ja sam svjedok, ovaj susjed.

A ko je ovaj što se drži za srce?

Ja sam gospodin koji se seli, pardon onaj kojeg sele, ovaj..., pljačkaju me čovječe!

Polako, koga sele, a koga pljačkaju?

Mene sele i pljačkaju.

Oprostite gospodine, sredite se malo, da li vas sele ili vas pljačkaju.

Pljačkaju me..., hej ostavi taj televizor..., pa ljudi zaustavite ih...

Gospodine, molim vas pustite ove momke da rade svoj posao, a vi nama lijepo objasnite...

Ma, nemam ja šta vama objašnjavati i krene da gura policajca...

Zum!, pendrek prošara ustajali zrak i vlasnik je na podu. Vežu mu lisice i odvode ga u maricu: Vidjeli ste da je pokušao da nas napadne!?

Gomila koja se već okupila u haustoru klima glavom: Užas, kakvi sve nasilnici hodaju ovim ulicama..., svaka čast policiji, težak je i njihov posao... E, kako se u Titino vrijeme...

Uglavnom, kada se vlasnik nakon dana provedenih u dokazivanju identiteta vrati kući, sve je već ispražnjeno, a već se postavlja pitanje da li je on uopće ikada i bio vlasnik tog stana...

Ovako se nešto upravo ovih dana dešava radnicima jablaničkog Granita. U njihovu firmu su došli privatizacijski mešetari, sa lažnom namjerom da zaposle nove radnike i uposle one stare, da moderniziraju proizvodnju..., ma, da se jede zlatnim kašikama. Od svega je ispalo da su prodali sve što se imalo, zadužili se dodatno i doveli firmu pred stečaj. Radnici su shvatili šta im se sprema, otjerali lažne vlasnike i zatražili zaštitu suda. Sud se stavlja na stranu lopova koji žele dovesti stečajnog upravitelja kako njihov kriminal ne bi izašao na vidjelo. Radnici ne daju upravitelju da uđe i tu sada dolazi policija. Organi reda rastjeruju radnike i uvode stećajnog upravitelja, iako državno Tužilaštvo to izričito zabranjuje. Radnici su dobili batine a lopovi papire kojim bi sakrili svoj kriminal. I sve to uz odobrenje Suda i asistiranje policije. Javnost gleda.

Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine. Po uhodanoj stazi, sve u četiri koraka.

1.MAFIJA ULAZI U PREDUZEĆE Vlast je napravila Zakon o privatizaciji kako bi pljačka društvene imovina dobila karakteristiku koja će vremenom postati poštapalica među narodom: PO ZAKONU. Sve je naizgled regularno. Država prodaje, kupac, je li, kako sama riječ kaže-kupuje. Država, kao raniji vlasnik koji ima obaveze prema uposlenicima, ima i neke obaveze, al za to se nikom ne jebe ni koliko za pomor ptica u Meksičkom zaljevu. Možda je ovaj izraz pregrub, ali to kako se država odnosi prema svojoj imovini i koliko su bezobrazni privatizacijski mešetari ne može se preciznije opisati.

2.PERUTANJE Tajkuni su, dakle, ušli u, kako se to popularno kaže, posjed firme i kreće perutanje. Kao kada kradljivci koka dograbe plijen i odmah, uz tarabu, riješe se kompromitirajućeg perja. Dok radnici i potkupljeni, zatečeni menadžment očekuju svježe investicije, novi vlasnik rasprodaje opremu i repromaterijal, sklapa brze poslove i izvlači sav keš koji mu se nađe pri ruci. Dok shvate šta se dešava, radnici su već na ulici i čekaju svoju 10., 15., 20., 30... platu.

3. STEČAJ Strano tijelo u organizmu se toliko raširilo da i pacijent i rodbina vjeruju kako je brzi kraj najbolje rješenje. Dugovi su dovoljno narasli da svi samo čekaju da se rasproda ako je išta ostalo. Firma ide pod stečaj a radnici na ulicu.

4. STRAŠNI SUD I JOŠ GORA POLICIJA U ovoj fazi država ponovo izlazi na scenu ali je njena uloga poprilično nejasna. Posebno rola pravosuđa i policije u sveopćoj pljački. Kako to da su sudske odluke uvijek na strani “novih vlasnika”? Kako to da ranici uvijek izgube - plate, staž, dionice...? Kako to da policija nikada nije išla da tuče vlasnike koji nisu ispoštovali sve uslove privatizacijskog ugovora? Kako to da policija nikada nije bacila suzavac na sudije čija rješenja, skoro po pravilu, ponište sudije na višim instancama? Da li ste ikada čuli da je policija ušla u parlament i topovskim udarima, suzavcima, pendrecima i vatrenim oružjem rastjerala bandu koja je dizala ruku i donijela ovako sramne privatizacijske zakone?

Ako imate racionalne odgovore na bilo koje od ovih pitanja, onda ništa.

I da se sada vratimo na tezu s početka teksta. Da li će nova vlast, barem ova u Federaciji BiH, sa SDP-om na čelu, zaustaviti ovaj kriminalni stroj mafija-pravosuđe-policija? Ili će se i oni voditi trenerskom logikom: tim koji pobjeđuje ne mijenja se?Ako neće, onda prvi moraju platiti sudije koje su dozvolile slučaj Granit. Otkaze i krivične prijave moraju dobiti načelnici policija koje se sjete da imaju pendreke, topovske udare i suzavce samo kad dođu pred opljačkani narod.

Bez njihovih skalpova, promjena zvana SDP je imala pogrešne predizborne parole. One bi trebale glasiti: Država za nečovjeka! Pravda za mafiju! Obrazovanje za mamine i tatine sinove! Policija za narod!

(zurnal.info)

VLADIMIR ARSENIJEVIĆ: Pitanja Geta

Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

1. IN THE GHETTO

Teško da je tog desetog oktobra tekuće godine u celom Beogradu bilo bezbednijeg mesta od centralnog prestoničkog parka Manjež i nekoliko ulica kojima je ova mala zelena oaza u sred glavnog grada okružena. Tog je dana, naime, upravo u tom, višestrukim policijskim kordonima omeđenom, prostoru, konačno, nakon nekoliko propalih pokušaja koji su se protegli na čitavu jednu deceniju, održana prva koliko-toliko uspela srpska Parada ponosa.

Gejevi su inače kod nas (baš kao i u susednoj, prijateljskoj BiH sa kojom se, eto, povremeno u ponečemu i složimo), tradicionalno izloženi preziru i nasilju krajnje netolerantne heteroseksualne gomile, i svakodnevnim uvredama kod kuće, na ulici ili poslu. Ovog puta, međutim, bili su zaštićeniji od srebrne ajkule, azijskog slona i divovskog armadilja zajedno. Stakleno zvono pod kojim su se učesnici Parade ponosa tog dana našli predstavlja, naravno, krajnju suprotnost osnovnoj nameri ove protestne šetnje koja se u mnogim zemljama već odavno pretvorila u veseli festival koji iz godine u godinu privlači turiste i puni gradske kase i koja više od svega želi da bude otvorena i vesela i interaktivna i uticajna.

Najtužnije, ili već najsmešnije, od svega (a u zemljama poput Srbije uobičajeno je da ovo dvoje dolazi u paketu) jeste to što je Parada ponosa 2010. naprosto morala da uspe, bez obzira na cenu. Tako su, naime, odlučile srpske vlasti nakon što su, uz svo prirodno gađenje prema homoseksualcima i svemu što je homoseksualno, ipak onako balkanski lukavo proračunale da napokon ima smisla sprovesti to čudo evropsko, taj, khm, njihov prajd, je l’, u delo. I otud, eto nama gej parade, po prvi put, pa kud puklo da puklo! U inat svima i uprkos svemu! Čak se i poslovični homofob-iz-političke-kalkulacije, vajni gradonačelnik Beograda, biznismen Dragan Đilas, ućutao. Privremeno, doduše, u savršenom skladu s tom privremeno garantovanom slobodom.

A tužno je, zaista, da se jedno elementarno pravo „ostvaruje“ na ovaj način, i pod ovakvim okolnostima. Tužni su svi oni baloni u duginim bojama, kad su tako ograđeni redovima robokapova, psima, vodenim topovima, hamerima, konjicom, a s druge strane tog neprobojnog policijskog štita jednom strašnom, razjarenom gomilom, hiljadama krvoločnih protivnika ove manifestacije, raznoraznim huliganima, skinhedsima, obrazovcima te pripadnicima srodnih organizacija predvođenim, kao i uvek do sad, histerično ratobornim sveštenicima SPC. Tužni su, dakle, ti baloni u jednom svetu koji je dozlaboga mračan i nehumoran, koji se prozlio do kostiju i koji je još jedino raspoložen za nove žrtve, samo i isključivo za žrtvežrtvežrtve. Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

Da stvari budu još tužnije, kako to može samo u zemlji Srbiji, za ulazak u taj privremeni geto zvani Belgrade pride 2010 učesnici su od pripadnika vlasti dobijali žute trake (!) koje su morali da nose oko članka i koje su predstavljale njihovu ulaznicu, a ujedno i kupon za bezbednu vožnju kući policijskom maricom. Brrrrr. Mislim, hajde, vožnja maricom na stranu, to možda i može da ima svog šarma, što da ne, ali trake? Pa još – žute?? Kako bi tu boju na jednom takvom događaju i pod takvim okolnostima trebalo razumeti?

I treba li je uopšte – razumeti?

Ko se, dakle, tog predivnog jesenjeg prepodneva okupio u beogradskom parku Manjež? Pa, da vidimo. Našla se tu mala i veoma heterogena skupina sačinjena od tzv. „pripadnika LGBT populacije“, a u stvari uglavnom gej-aktivista, uz jedan broj dobronamernih građana kao i drugih simpatizera, mahom ljudi iz NGO-sektora, nešto malo javnih ličnosti... i tako... Sve u svemu, srazmerno mršavo - upravo onako kako se i očekivalo. Međutim, paradi su se ove godine pridružili i par srpskih ministara, jedan lider parlamentarne političke partije, mnogo stranih diplomata, predstavnici OEBS-a i druge krupne zverke, uz desetine pripadnika raznoraznih domaćih i stranih medija. Ta čudnovata skupina je najpre strpljivo stajala u parku pod raskošnim krošnjama, potom su svi malo prošetali, onako zbijeno i bacajući s vremena na vreme nepoverljive poglede prema balkonima okolnih zgrada s kojih su ih osmatrali zainteresovani građani, obišli su jedan sveden krug okolnim ulicama, Resavskom, Nemanjinom, ulicom Kneza Miloša, Masarikovom, a onda pravo u SKC na žurku, tu će biti posluženi zakuska i osveženje, biće i muzike i veselja, a kad se sve fala bogu s mirom završi učesnici će već pomenutom policijskom maricom spektakularno biti prevezeni pravo do kuće.

Milina božja - geto ko bombona!

2. OUT OF THE GHETTO

Ispada tako, prilično apsurdno – ali, nije li ovde, kod nas, upravo apsurd ona prava mera stvari? – ispada, dakle, tako, da su se oni pravi događaji te naše vajne prve gej parade zapravo odvijali svuda izuzev na samoj gej paradi! Može se reći da su anti-gej demonstranti u tom smislu odneli čistu pobedu jer su celokupnu pažnju domaće i svetske javnosti skrenuli sa samog prajda na sopstveno divljanje po gradu i time ga u medijskom smislu anulirali, a u onom moralnom i emotivnom još jednom strahovito zagadili naše glave i stomake. Jer, dok su gejevi i drugi učesnici ovogodišnjeg prajda okupljeni cupkali u parku, dok su šetali i potom slavili u SKC-u, oni su se vredno bavili svojim poslom. U gradu je, malo je reći, vladao pravi pandemonijum. Ako smo mislili da ništa neće moći da nadmaši količinu nasilja i mržnje koja se na LGBT populaciju sručila prilikom prvog i neuspelog pokušaja ove manifestacije iz 2001. godine, grdno smo se prevarili.

Bilo je, naravno, više nego strašno na beogradskim ulicama te daleke 2001. To što se tada dogodilo, naša je mračna, balkanska verzija Stonewall-a, ogrezla u krvi, blatu, iskonskoj iracionalnoj mržnji (koja je, ovde kod nas, sama sebi svrha) i svim zamislivim atavizmima. Tog dana na ulicama nisu neophodno bili ugroženi samo gejevi i lezbejke već bilo ko ko se po proceni napadača činio takvim ili štrčao na bilo koji način. Mnogi su dobili teške batine, a najgore je od svih prošao moj prijatelj Igor koga su pred kamerama nemilice šutirali na Trgu Republike sve dok ih policija (spora, ali dostižna) nije napokon rasterala. Posle svega su razjareni, i očito seksualno napaljeni, „anti-gej“ demonstranti marširali tadašnjom ulicom Srpskih vladara i skandirali svoju najintimniju erotsku želju: „Je-ba-će-mo pe-de-re! Je-ba-će-mo pe-de-re!“

Ove godine, istina, nisam primetio da je iko uzvikivao taj privlačan i lako pamtljiv slogan, ali sve je drugo nalikovalo na nastavak akcije započete pre punih devet godina. Odmah se moglo primetiti da svi ti ujedinjeni ultradesničari, naši dragi nacional-šovinisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski huligani, sveštenstvo SPC i ostali iz te šarolike skupine uopšte nisu gubili vreme proteklih godina, da su se, naime, vredno spremali za ovaj obračun sa gejevima kao svojim omiljenim objektom mržnje. Bilo ih je znatno više nego pre, bilo ih je onako baš dosta, bilo ih je, budimo iskreni, zastrašujuće mnogo, bili su jači i organizovaniji, gluplji i luđi i jači i ljući nego ikad, apsolutno rešeni da tom zlu i poroku doakaju jednom za svagda. Ali, kako zbog odlučnosti i brojnosti policije do gejeva nisu mogli ni da prismrde, ultradesničari su odlučili da se posvete onoj drugoj i trećoj svojoj omiljenoj aktivnosti – sukobljavanju s policijom te bezumnom uništavanju grada i naše zajedničke imovine, razbijanju izloga i masovnoj krađi svega i svačega s naglaskom na patike – ah, te najke! – pod budnim, očinskim nadzorom i odobravajućim smeškom bradatih popova u dugim crnim mantijama.

I dok su ultra-desničarski srpski omladinci, svih šest hiljada njih pridošlih za ovu svečanu priliku u glavni grad iz raznih delova prelepe nam domovine, listom bili odeveni u sopstvenu narodnu nošnju: trenerke, dukseve s kapuljačama i patike ukradene prilikom prethodnih opravdanih protesta (otcepljenje Kosova, hapšenje Radovana Karadžića... davno beše – a trebalo je obnoviti zalihe novim pohodom na prestoničke sportske radnje koje su glavna kolateralna žrtva ovih i ovakvih manifestacija), policija je, nasuprot njima, paradirala u raznoraznim hiper-dizajniranim uniformama kao na nekom od onih smehotresnih policijskih fashion show-ova. Nismo ni znali da ih ima baš toliko i da su raspoređeni u toliki broj odeljenja, vodova, specijalnih jedinica i čega već sve ne. Interventne brigade, žandarmerija, konjica, you name it, ko bi rekao da ih imamo toliko, i da su tako lepo odeveni! Pomalo zbunjeni, odbijali su sve napade huligana i na koncu duge bitke ispostavili se kao glavne žrtve ovog nemilog događaja. Naime, tokom tog dana povređeno je ukupno 132 policajca, nekolicina njih teže, a uništeno je i preko 15 službenih vozila MUP-a. Istovremeno povređeno je 25 „građana“ a pričinjena je i znatna materijalna šteta. Zapaljeno je sedište Demokratske stranke u Krunskoj ulici, sedište Socijalističke partije Srbije takođe, polupan je ulazni hol zgrade Radio-televizije Srbije, zapaljeno je i oštećeno mnogo automobila, kontejnera, uličnih žardinjera, izloga, a napadnut je i pokretni mamograf koji je stajao na Trgu Republike naprosto zato što se na njemu nalazi i logo medijske kuće B92. A ovo... mamogr... nešto... ovaj... ko bi ga znaći brate znao šta je to mojne da smaraš eno ti ga pop pa pitaj njega brate! Nego brate daj mi taj kamen brate jebaću im kevu pedersku!

Punih sedam sati trajao je okršaj ove razjarene gomile s policijom. Ulice su bile zagušene suzavcem, grad su nadletali policijski helikopteri, anti-gej demonstranti su u nekom svom haotičnom hormonalnom izbezumljenju čak izvršili napad na Urgentni centar i upali u Skupštinu Srbije – niko, očito, tog dana nije bio baš sasvim bezbedan.

A jesenje sunce ravnodušno je blistalo nad Beogradom.

Sve što se kasnije tog dana događalo samo je govorilo u prilog tome da živimo u jednoj rupi bez dna, u napuštenoj jami s imenom Srbija, na najjadnijem mestu u Evropi. Učesnici Parade ponosa zaista su policijskim maricama razvezeni kućama, anti-gej demonstranti ispumpali su se nakon punog radnog vremena provedenog u nekontrolisanom nasilju, policija je sakupljala svoje redove i trudila se da razume šta se to dođavola dogodilo, grad je izgledao kao da je njime prošao tajfun ili cunami, što, priznaćete, i nije daleko od istine, a iste te večeri, tokom jedne od najpoznatijih političkih emisija na televiziji, popularna voditeljka je puna divljenja i ushićenja huligane nazivala „decom“ i „mladim ljudima“ i ustreptalog glasa, sa nekom neobičnom svetlošću na licu, pitala se neprestano te pokušala od svojih gostiju da dobije nedvosmislen odgovor zašto su ta „deca“, ti „mladi ljudi“ (evo, opet ona!) toliko „ogorčeni“, na koga su toliko „ljuti“.

O Srbijo, zemljo relativizacije! – zavapio sam, zavrteo glavom i brže bolje promenio kanal.

Sledećeg dana je bio – sledeći dan. Spremala nam se poseta Hilari Klinton koji je na ove prostore upala ko s Marsa i u razlupanom Beogradu recitovala ranije pripremljen govor o Srbiji kao potencijalnom evropskom lideru, mi smo se smejali i vrteli glavama, kasnije su naši navijači otišli u Đenovu na utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2012 između nacionalnih reprezentacija Italije i Srbije. Ljuta i ogorčena deca i mladi ljudi i tamo su nam demonstrirali svoj opravdani bes i tim legitimnim protestom onemogućili održavanje meča te efektivno zabili čitava tri gola u našu mrežu. Zaista, šta ih to ljuti, majku mu, na koga su tako ogorčeni???

Bilo kako bilo, ovaj „uspešno održani“ Belgrade pride 2010 još jednom nam je dokazao ono što smo i ranije izuzetno dobro znali, a to je da količina mržnje prema gejevima i lezbejkama, kao i prema svakom ko se ne uklapa u redukcionistički korpus nazovi-srpskih vrednosti, i lakoća s kojom se ona rado i u svakoj prilici iskazuje gotovo da nema premca nigde u koliko-toliko civilizovanom svetu. I bojim se da ništa ne ukazuje na to da će se te stvari ikada promeniti. Brzo svakako neće. Vreme i uspehe ovde treba meriti u decenijama, a ukoliko bi čovek baš želeo da bude nemilosrdno realističan spram situacije kakvom je znamo, i u vekovima. Možete li da zamislite jednu drugačiju, tolerantniju Srbiju negde tamo, u XXII veku?

Ja, da budem iskren, ne mogu. Ali, dobro, moguće je da je greška u meni, ne kažem.

Vidimo se na Paradi ponosa 2011.

(zurnal.info)

TRAŽILI SMO, EVO NAM: Šta očekujem od SDP-a? Ovo je samo dio sa mog spiska želja upućenih SDP-u BiH. Ukoliko vi imate svoje želje i zahtjeve za SDP, pozivam vas da ih napišete u komentarima, ili na redakcijski mail

Ako su išta ovi izbori pokazali onda je to odlučnost naroda da je Bosna i Hercegovina zrela za promjene. I malo je reći zrela, prezrela, do truljenja.

Narodne želje najskuplje je platio dvojac Silajdžić-Oručević, i zato su uz želje dobili i pozdrave. Malo bolje je prošao ostatak vladajuće koalicije ali niko nije ostao neokrznut. Osim možda HDZ-a, ali to je tema za neku drugu analizu.

Godine pred nama sigurno će obilježiti vlast SDP-a. Bez obzira što ne mogu sami formirati vlast, esdepeovci moraju koalirati sa drugim strankama ali će u narednom periodu sve što valja, a posebno ono što ne valja, biti fakturisano na račun Lagumdžiji, Komšiću, Hadžiću...

U predizbornom periodu SDP BiH je objavio pet svojih ciljeva kroz isto toliko politika – pravda, obrazovanje, ekonomija, zdravstvo i socijalna politika. Ako zanemarimo realne mogućnosti da se nešto od toga i ostvari, upitno je koliko se ove politike i ciljevi poklapaju sa željama i planovima drugih stranaka s kojima će SDP koalirati.

Ipak, odlučili su da izađu na izbore, dobili su vlast, kao nikada do sada, i ukoliko ne žele završiti kao Stranka za BiH morat će ipuniti barem dio želja koje su Bosanci i Hercegovci imali na umu kada su govorili: Promjene!

Ovo su moje želje:

SMIJENITI ARZIJU MAHMUTOVIĆ: Zato što je permanentno zloupotrebljavala funkciju direktorice Javne ustanove Djeca Sarajeva. Zato što je netransparetno trošila javni novac. Zato što je od odgojne ustanove namjeravala napraviti vjersku školu. Zato što je maltretirala svoje uposlenike. Zato što je ignorisala volju roditelja koji plebiscitarno ne žele da ona bude direktorica JU Djeca Sarajeva. I zato što je zajedno sa svojim duhovnim mentorima namjeravala protjerati Djeda Mraza iz Sarajeva i od glavnog grada BiH napraviti Kabul.

NE DOZVOLITI SAFETU KEŠI DA PONOVO DOĐE NA FUNKCIJU MINISTRA OBRAZOVANJA U KANTONU SARAJEVU: Zato što je omogućio Arziji Mahmutović da bude to što jeste. Zato što je do posljednjeg štitio njenu samovolju i tako maltretirao Sarajlije. Zato što je provodio ideologiju vjerskih fanatika, strateški raspoređenih u KO SDA. Zato što je kao ministar bio katastrofalan.

SMIJENITI RUKOVODSTVO GRASA: Zato što glavni grad BiH ima najgori gradski prevoz u regionu. Zato što godinama proizvode gubitke. Zato što imaju više revizora nego putnika. Zato što je vozni park neadekvatan silnim sredstvima uloženim u ovu firmu. Zato što se u Grasu vozi samo onaj ko mora. Zato što su služili gubitnicima iz Stranke za BiH da preko njih izvlače novac iz budžeta.

DATI NALOG ISTRAŽNIM ORGANIMA DA UĐU U AVAZ: I da urade ono što su trebali uraditi prije osam godina, kada su Fahrudinu Radončiću progledali kroz prste i omogućili da se sada predstavlja kao uspješan poslovni čovjek, sposoban političar i uticajna javna ličnost. Iako je svakom mislećem biću u BiH jasno kako je on došao do tog uspjeha, kako je došao do para i zašto je on toliko uticajna ličnost. Aleja Žrtava Fahrudina Radončića je najduža ulica u državi i ne smiju mu dozvoliti da je dalje produžava.

RASTJERATI NADZORNI ODBOR RAZVOJNE BANKE FBiH: A direktora Ramiza Džaferovića strpati u zatvor, preventivno. Zato što je ono što su oni uradili, prkoseći odluci osnivača, dakle Vlade Federacije BiH, nezapamćeno u novijoj istoriji demokratije. Zato što razloga za smjenu rukovodstva RB BFBiH i njihovo procesuiranje ima dovoljno da se od vrha do dna napuni jedna soba u Tužilaštvu Federacije BiH.

DONIJETI ZAKON DA ĆE PLATE POSLANIKA I MINISTARA NA SVIM NIVOIMA VLASTI OVISITI O TOME KOLIKO JE STANJE U DRŽAVI DOBRO, ILI NIJE: Zato što je radno mjesto politički predstavnik najbolje plaćeno zanimanje u državi. Zato što stanje u državi ne valja ni za... Zato što ne odgovaraju nikome. Zato što možete biti poslanik u parlamentu, pa čak i ministar, a da samo mali broj vaših kolega može potvrditi kako posjedujete moć govora. Zato što i političari moraju dijeliti sudbinu zemlje kojom vladaju.

DONIJETI ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE: Ne zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine, ili neka pravna formulacija koja ustvari ne znači ništa. Nego zakon koji će pitati radončiće, brankoviće, čoviće..., kako i od kojih para ste kupili, napravili, stvorili sve to što imate a do jučer niste znali kako se upotrebljava šteka. Zato što u ovoj državi ima dovoljno nekretnina u privatnom vlasništvu da se nekoliko puta mogu pokriti sve one rupe u budžetima i milijarde donacija kojima se gubi svaki trag...

Ovo je samo jedan dio sa spiska želja. Ukoliko i vi imate svoje želje i zahtjeve za vladajući SDP BiH, pozivamo vas da ih napišete u komentarima, ili na mail  [email protected] .

 

TOP ŠEST: Video klipovi koji su uzdrmali BiH

Magazin Žurnal je za svoje čitatelje napravio Top listu gafova političara koji su vladali posljednje četiri godine. Odlučili smo se za video formu, preglednije je i lakše, jer bi nam posao bio umnogome otežan ukoliko bi smo se zarovili u novinske arhive. A ni prostora za toliko gluposti ne bismo imali. Ukoliko ste zaboravili, nudimo vam kratak podsjetnik vulgarizma i primitivizma.

Naravno, vi listu nadopunjujte po vlastitom izboru.

1. DODIK: Aj, ne seri (0:16)

Krenimo od nedavnog ispada, šampiona svih gafova i prostakluka Milorada Dodilka na televiziji TV10.

Tada je Dodik, onako, instiktivno, u svom maniru u televizijske kamere izrekao “AJD NE SERI”. Razlog za takav postupak Dodika bio je komentar gledatelja koji se javio u program i koji se usudio uputiti kritiku da “Dodik ne zna ni šta je Isus ni šta je Bog, nego samo zna šta je milijarda”. Na tu vulgarnu gestu Dodika, blago rečeno zbunjeni i na smrt uplašeni voditelj je rekao “nije ni to problem”.

 

COMMENT:

-hhahahaahahaaahaaha, aje kralja dodik bog ti dao...(Milchenx3)

-"ajd ne seri" voditelj "nije ni to problem" buahahabuahahaha aj Boze sramote. 'Alo seljoberu, 'dje si ti rasto. Vidi mu spike :)))) Daj ljudi u RS, nadjite nesto bolje Bog vam pomog'o, sramotite se samo ovako... hahaha LOL (aj91473)

2. SADIK BAHTIĆ: Siledžija iz poslaničke klupe

Nastavljamo sa primitivizmom krajiškog siledžije i visokorangiranog kadra Stranke za Bosnu i Hercegovinu, Sadika Bahtića. Naravno, radi se o slučaju kada je Bahtić grubo nasrnuo na novinara 60 minuta Avdu Avdića. Pretpostavljamo da ste ovaj video u više navrata gledali, ali smo morali još jednom podsjetiti kakvim kabadahijama i pitbullovima građani daju glasove.

COMMENT:

-ti si budala kao i ovih 95% politicara koji bi silom nesto da postignu. Tebi treba familiju iscvokati da vidimo kako bi onda ti reagovo (IbroSahin)

- Neka, neka - treba sve komunjare i lazove nogom u guzu pa preko praga. Nista i ne znaju nego samo lazu i pljuju na onom FTV a na 60 min pogotovo, gore nego da gledam Bijeljinu ili BG, fuujjjjj!(shandmd)

3. DODIK&TIHIĆ: Jebe mi se (0:16)

Još malo o Miletu Dodiku. Opet psovka, samo drugo mjesto i druga adresa. “Jebe mi se” glasio je Dodikov odgovor novinarki 60 minuta, Arijani Saračević- Helać kada ga je ona namjeravala pitati za komentar. Od Dodika smo, hajdemo to iskreno reći i navikli, ali kada vidimo barem malim dijelo hinjsko keslanje lidera SDA Sulejmana Tihića na Dodikovu psovku upućenu novinarki, onda to izgleda pomalo odvratno. I licemjerno.

COMMENT:

-Još se nasmijaše sva trojica -.- Fujj Tihiću isti si ko i ta gorila do tebe krkan od dodika. Sve trojicu vas treba na lomaču i zapalit.(krznojemrtvo22)

-a neka je sta se novinari postavljaju svakakva pitanja uvrijedujuca.Daju vam slobodu govora pa to zloupotrijebite.Dodik je najbolji politicar u BiH.On ima djela i ima svoje JA sto ostali politicari nemaju koji samo sute i kradu.Da Bogdo ima u Federaciji vakvih politicara mozda bi se nesto i izgradilo a ne jad i tuga.(ivanisssss)

4.TADIĆ: Bubanje torbom (1:46)

Da u skupštinskim klupama zna biti zanimljivo pokazuje i sljedeći video. Radi se o NS Republike Srpske i svađi koju je pokrenuo SDS-ovac Ognjen Tadić, kada je u žustrom govoru “uvrijedio” kadrove SNSD-a konstatacijom da “ ih nije bilo u ratu”. Ubrzo je Tadić napustio skupštinu, a predsjedavajući NS RS Igor Radojičić je od prisutnih SDS-ovaca tražio izvinjenje, koje nije dobio. Nakon toga situacija je bila napetija, a sve je moglo kulminirati “ bubanjem tobrbom”. Da ne duljimo, pogledajte video.

5.BRANKOVIĆ: Po zakonu (1:53)

Zakon jačega. Ne nije pjesma Hari Mata Harija. Ovaj video je punokrvni klasik. Nedžad Branković i njegov stan po zakonu.

COMMENT:

-hahah

legenda(samkom88)

-Lopov djecijeg osmjeha (DuvessaSa)

6.TAJO: Ne dam ostavku (0:28)

Još jedan detalj za bosanskohercegovačku historiju političkog beščašća. Samir Silajdžić zvani Tajo, odbio odstupiti sa pozicije premijera Kantona Sarajevo, iako je cijeli grad od njega to cijeli grad tražio zbog narušene sigurnosti u gradu. Silajdžić grubo i bahato u kamere izjavljuje “NE DAM OSTAVKU”. Na kraju je ipak podnio ostavku. Video je spot pjesme “Suti i trpi”, benda Dubioza Kolektiv.

COMMENT:

-suti i trpi ... pa do kad majku mu jebem...(TheMrBosnjo)

(zurnal.info)