Pod okupacijom

Selvedin Avdić: Life is Rich

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

 

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.


Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.


Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.


Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.


Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.


Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

 



Priča čuvara Berlinskog zida

Stražari su imali zapovijed da, ako treba, ubiju i ženu s djetetom pri ilegalnom prelasku granice

Frank Godniak poznaje Berlinski zid bolje nego itko. On ga je čuvao dug niz godina.

Kad bi ljudi pokušali pobjeći u Zapadni Berlin, ja sam reagirao na način kako sam upućen", kaže Godniak za Metro. „Prvo bismo povikali 'Stoj! Granica! Stani ili pucam!' a ako to nisu učinili, mi bismo pucali u zrak kao znak upozorenja ."

Ako osoba i dalje nije stala, Godniak i kolege su je mogli upucati, iako je Godniakova jedinica dobila upute da izbjegavaju ubijanje.

Godniak je pripadao Grenztruppenu, vojnoj jedinici koja je čuvala zid. „Među mama je bio čvrst osjećaj prijateljstva", objašnjava Godniak. „Služenje na Berlinskom zidu znalo je biti vrlo opasno. Ljudi su bacali kamenje na nas, a vojnici sa zapadne strane koristili su nas kao mete za vježbanje pucanja."

Iako su bili vojnici i živjeli u barakama, pripadnci Grenztruppena bili su ponosni na svoje jedinstvene dužnosti i status u vojsci. Mladići iz Istočne Njemačke pozivani su u vojsku i mogli su biti stacionirani na zidu, ali oficiri su mogli - i često jesu - tražili granične dužnosti.

Narednik Godniak je imao baku u Zapadnom Berlinu i bez problema je moga pobjeći dok je služio na zidu 1980-ih. No, ostao je a nakon 5. Listopada postao je metom žestokih kritika zbog svoje uloge na granici.

Nakon 1990. toliko je laži bilo rašireno nama graničnim stražarima", kaže Godniak. „Neki od mojih kolega su išli na sud iako su samo obavljali svoje dužnosti. Ni u jednoj zemlji nije dopušten ilegalni prelazak granice. Svaka zemlja osigurava svoje granice  postavljajući naoružane stražare ili policajce. Mnoge zemlje imaju granične dijelove koji su vrlo slični granici između Istočne i Zapadne Njemačke."

Ovisno o izvorima informacija, na granici je ubijeno između 125 i 238 osoba dok su pokušavale prijeći zid. Danas Njemačka odaje počast žrtvama zida - ali ne sve, napominje narednik Godniak: „Naravno, jedna osoba koja je umrla na zidu je previše. No, paradoksalno je što Njemačka odaje počast ljudima koji su zid učinili potrebnim, a ne vojnike koji su tamo dali svoje živote."

Istočnonjemački graničari bili su vojna jedinica koja je pripadala Narodnoj vojsci. Iako je vlada Istočne Njemačke negirala postojanje „pucaj da ubiješ"  zapovijedi na granici, njemački su istraživači nedavno otkrili dokument koji potvrđuje da su agenti Stasija (tajne policije) koji su radili uz bok vojske na granici imali zapovijed da ubiju prebjege.

Agenti Stasija imali su zadatak da spriječe graničare da prebjegnu, ali imali su zadatak i da zaustave civile. „Vaša je dužnost da upotrijebite borbene vještine na taj način da proniknete u varke bjegunca, da mu se suprotstavite i likvidirate ga s ciljem onemogućenja planiranog prelaska granice", stoji u naredbi koja datira iz 1. listopada 1973.

Ne oklijevajte upotrijebiti i oružje čak i kad prelazak granice učini žena s djetetom, što su izdajnici često iskorištavali u prošlosti”.

(Metro World News)

LIVNO: Velika borba za malu školu

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.

U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.


Bajkoviti planovi za učionice

To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.

Mihaljević, Marinčić i PerišaU ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!

Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.

Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.

Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.

Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.
Bošnjak i Lozančić

Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.


Džipovi, regresi i miševi

Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Dubravko KovačevićNajgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.

Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.

A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.

Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.

Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!


Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}

Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}

(zurnal.info)

EU: Osuda specijalnih razreda za Rome


Nedostatak školovanja, odvajanje u specijalne ustanove i manji pristup obrazovanju za romsku djecu jedan je od razloga njihove isključenosti iz društva, izrazili su u ponedjeljak žaljenje evropski zvaničnici.

Stručnjak Fondacije za obrazovanje Roma Mihai Surdu je izjavio kako sve studije pokazuju da Romi provode dvaput manje godina u državnom obrazovnom sistemu nego njihovi sugrađani.

Visok je postotak Roma koji se nisu nikada školovali: 50 posto djece u Rumuniji i Bugarskoj, a 25 posto u nekim općinama u Srbiji, navodi ovaj stručnjak iz Fondacije koja je plod partnerstva između vlada, nevladinih organizacija i agencija za razvoj u centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Mihai Surdu osuđuje "smještanje romske djece u specijalne razrede, naročito u Slovačkoj, Republici Češkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Organizacija predlaže jednu godinu besplatnog školovanja prije polaska u osnovnu školu.

Evropski povjerenik za obrazovanje Slovak
Jan Figel smatra da su "neke zemlje učinile napore s efikasnim mjerama školske podrške ili stipendija, ali ističe kako je važno uspostaviti povjerenje između roditelja i obrazovnih ustanova.

On očekuje da će se poštovati evropski zakoni o diskriminaciji. Komisija predlaže globalni pristup, jer se obrazovanje ne može odvojiti od načina na koji se pristupa radu, stanovanju i socijalnoj pomoći.

(Fena)