Pod okupacijom

Inicijativa mladića: Sedmorica vole šamarati žene

Sedam od deset mladića u BiH misli da postoje situacije kada žena treba biti ošamarena, 80 posto njih vjeruje da muškarac treba da odlučuje kada i kako treba imati seksualne odnose. Većina smatra da je glavna uloga žene da se brine o kućnim poslovima i da kuha porodici, te da trebaju da trpe nasilje kako bi održale porodicu na okupu, a gotovo svi ispitani mladići su saglasni da je seks potrebniji muškarcima nego ženama.


Ovo su samo neki od podataka do kojih je došla Inicijativa mladića, projekat koji međunarodna, neprofitna organizacija CARE realizuje u saradnji sa devet međunarodnih organizacija i partnera iz regiona i uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Norveške. Studijom je obuhvaćeno devet škola iz pet gradova u tri zemlje: Banja Luke i Sarajeva u Bosni i Hercegovini, Zagreba u Hrvatskoj i Beograda i Prokuplja u Srbiji. Analiza počiva na istraživanju sprovedenom od strane samih srednjoškolaca, starih izmedju 15 i 19 godina. U Bosni i Hercegovini je ispitano 1208 školaraca, a omladina je sudeći prema rezultatima pokazala visok stupanj netolerancije.

Istraživanje je, također, obuhvatilo i nasilje među vršnjacima, uključujući ponižavanje, guranje, udaranje rukom ili nogom. Pedagozi su saglasni da je sve veći broj nasilnika u školskim klupama, ali i to da su glavni uzroci devijantnog ponašanja mladića uglavnom odnosi u porodici, alkohol, nervoza,pušenje,loš utjecaj medija...

Jedan od učenika je odnos prema djevojkama ovako objasnio:

- Djevojke su u društvu tretirane lošije od mladića. Kada djevojke imaju više partnera, bivaju tretirane kao prostitutke. One su izložene seksualnom nasilju. Muškarci ih diraju po stražnjem dijelu tijela, po grudima. To se naročito dešava u osnovnoj školi. Ako djevojka nije lijepa onda je mladići emocionalno ponižavaju.

Dok je direktor jedne škole naveo nasilje kao najveći problem sa kojim se učenici suočavaju.

- Imali smo slučaj kada je učenik u školu donio pušku marke “kalašnjikov”. Bili smo prinuđeni da ga udaljimo iz škole jer je to prestup za najstrožiju kaznu.


Seksualni odnosi

Kako se navodi u istraživanju Inicijative mladića prosječna starosna dob prvog seksualnog odnosa se kreće u rasponu od 14 godina do 14 godina i 5 mjeseci. U pet gradova koji su obuhvaćeni istraživanjem, mladići uključeni u ovo istraživanje bili su na najvišoj tački seksualne aktivnosti. Oni također stupaju u različite oblike seksualnih aktivnosti, od kojih svaka nosi specifičan rizik po njihovo zdravlje. S obzirom na to da je polovina ovih mladića prijavila da su već seksualno aktivni, njihovo loše znanje o reproduktivnom zdravlju, polno prenosivim infekcijama, HIV-u i kondomima daje povoda za posebnu zabrinutost. Sve u svemu, ovi nalazi upućuju na to da bi intervencija trebala staviti naglasak na one aktivnosti koje izgrađuju osnovno znanje i vještine koje se odnose na seksualno zdravlje, naročito kada se radi o polno prenosivim infekcijama i kondomima.


Rodne norme - Sarajevo


Rodne norme

Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan)


0.44

Slaže se sa izjavom:

%

Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose

80%

Muškarcima je seks potrebniji nego ženama

83%

Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom

55%

Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena

72%

Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu

45%

U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim

33%

Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke

86%

Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu

77%

Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja

84%

Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac

79%

Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena

93%



Rodne norme – Banja Luka


Rodne norme

Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan)

0.40

Slaže se sa izjavom:

%

Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose

72%

Muškarcima je seks potrebniji nego ženama

78%

Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom

49%

Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena

51%

Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu

28%

U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim

19%

Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke

80%

Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu

67%

Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja

75%

Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac

73%

Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena

90%

(zurnal.info)

RADIO 202: Ko je bacio radio kroz prozor

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne


Trenutno ne mogu drugačije nego da ovaj tekst napišem u prvom licu, da pišem o onome šta meni Radio 202 predstavlja i simbolizira.

Da neupućene uputim u priču – nakon 38 godina rada, Radio 202 od 1.1.2010. godine prestaje emitovanje programa na frekvenciji 93,1 fm. Gašenje Radija će se desiti u 14.30 minuta, u tačno vrijeme kad se program i počeo emitovati 1.7.1971. godine. Više o razlozima gašenja možete pročitati u službenom press saopštenju na stranici Radija 202 koja se nalazi na adresi www.radio202.ba

Tortura Adija Sarajlića

U decembru 2003. godine ušao sam u prostorije Radija 202 koje su tad bile izmještene na drugi sprat Sivog doma i tu sam na nagovor prijatelja, tadašnjeg ton-majstora Harisa Kurspahića sjeo za mikrofon i drhtavim glasom jedva najavio blok pjesama Ramba Amadeusa i Red Hot Chilli Peppersa. Bilo me stid vlastitog glasa, trema je bila neizmjerna. Imao sam sedamnaest godina i bio sam učenik Treće gimnazije.

Popravkom režije na Radiju 202, Radio se seli u prizemlje i tu upoznajem Adija Sarajlića, odgovornog krivca za dizanje dvjestodvojke na noge. Skontah da tu ima i dosta ljudi koje znam iz nekih underground muzičkih krugova grada, ljudi sa kojima sam se družio i sa kojima se i sad aktivno družim, pa odlučih ostati na Radiju 202 malo duže. Malo duže se pretvori u šest godina.

U početku sam vodio emisiju „Nova Era“, bez imalo radijskog iskustva, naučio rukovati miksetom uz pomoć kolega tonaca, puštao metal i pričao apsolutno nepovezano u program. U to vrijeme radio je funkcionisao sa dva kompjutera za montažu priloga i par volontera koji su radili za nešto što bi ja danas nazvao san. Genijalna vremena, spavalo se na jednom kauču i dva jogija, igrale su se igrice u LAN-u i skidala muzika koja bi se kasnije preslušavala i emitovala u programu. Danima nismo išli kući, jeli smo jeftine sendviče u restoranu, prali zube u WC-u, kući odlazili samo da se presvučemo. I danas se radi sa istim žarom...

I prolazili smo torture od strane Adija Sarajlića. On nije bio čovjek koji bi pustio da se ljudi samo zafrkavaju okolo, bez obzira koliko atmosfera bila opuštena. Negdje 2005. godine, godinu dana nakon osnivanja i pokretanja moje emisije Izvan Svake Kontrole Adi mi je pružio mogućnost da radim jutarnji program na Radiju, moj prvi ozbiljan radijski i novinarski projekt. Prihvatio sam ja, ali tijelo nije. Redovno sam kasnio, a Adi je redovno kažnjavao moje kašnjenje na neki način i to vrlo efikasno – jedan dan me natjerao da čitam bajke u eter. Mislio sam da ću umrijeti od stida. Nevjerovatno koliko je taj čovjek vjerovao i vjeruje u sve nas.

Radio je bajka, znao je reći i nikada nisam više nego danas dijelio njegovo mišljenje.

Ovo gore napisano je samo moj primjer. Godinama su dolazili ljudi, odlazili, godinama se izučavao novi kadar, više od šest stotina ljudi u zadnjih šest godina. Imena postoje, crno na bijelo. Sve mahom studenti, zaljubljenici u muziku različitih žanrova, muzičari. Ako me danas neko nazove novinarom, budite sigurni da me novinarstvu nije naučio Fakultet političkih nauka, već striktno i jedino Radio 202. Ovdje se stvorila jedna nevjerovatna sila ljudi koja nije htjela da uleti u mašinu dosadnog sarajevskog letanja sa kafe na kafu, mašine koja lansira apatiju na sve strane. Bili smo (i jesmo!) mladi, neobuzdani i nezaustavljivi. Iskreno, imao je Radio 202 i uspona i padova, nekad smo bili najbolji, nekad loši, ali smo bili to što jesmo i nikada se nismo prodali i predali.

Nikad završena priča

Grdno se varaju ljudi koji misle da priča završava 1.1.2010. godine. Ja iskreno čekam da iscrpim sve moguće šanse da vratimo Radio. Mora se saznati ko je donio odluku, tačna osoba koja je potpisala kapitulaciju 202 bez da razmisli šta ovaj Radio predstavlja za Grad Sarajevo, normalnu Bosnu i Hercegovinu, muzičku scenu i mlade. Onda djelovati kako zakon i logika nalažu.

Na socijalnoj mreži „Facebook“ vijest o gašenju radija odjeknula je kao bomba. Osnovano je više grupa za podršku od kojih je jedna u manje od šest sati skupila više od 1200 članova. Dakle, želja za nastavkom rada postoji, sad treba ujediniti volju pojedinaca i grupa da izađu na ulice i pređu na direktne i konkretne akcije koje će biti definisane u narednih par dana. Dosta ljudi mi govori – nemoj se sekirati, ali činjenica je da smo zemlja zombija i da je nemoguće ponoviti historijski slučaj Radija 101 kad je zagrebačke ulice preplavilo 100.000 ljudi koji su protestovali protiv gašenja Radija 101. Ali ja sam nepopravljivi optimista koji smatra da se promjene mogu i moraju desiti, što bi rekao Zack De La Rochawhat better place than here, what better time than now?

Sjetite se protesta GRAS-a – mi smo bili prvi na tim protestima, naši reporteri su bukvalno spavali sa radnicima. Sjetite se protesta poljoprivrednika (nećemo sad ulaziti u to u kakvu se šprdanciju to pretvorilo) – naši novinari su digli šator ispred ZZI-ja i noćili sa protestantima. Pada li vam napamet mučko i odvratno ubistvo Denisa Mrnjavca – sjetite se ko je prvi pokrenuo potpisivanje peticija i podigao glas za gradnju zatvora za maloljetne delikvente. Ne smije se zaboraviti da su uposlenici Radija 202, mahom studenti, urednici emisija u noćnim satima na 93,1 organizovali više hiljada koncerata i partyija, radili radijske prijenose koncerata kad je to bilo nemoguće za mnoge, izdali dva CD izdanja od kojih je jedan „Demo 202“, kompilacija demo scene Sarajeva, a drugi „Stay Tuned“, split izdanje domaćih i francuskih DJ-ejeva?

Na 202 sam upoznao najbolje prijatelje, svoju prvu pravu ljubav (mislim na emotivnu vezu između muškarca i žene u ovom slučaju), dernečio, učio zanat, čak oformio i dva benda sa kojima sam prešao Evropu uzduž i poprijeko...ne bi volio da zvučim sebično i da pomislite da Radio 202 želim spasiti samo zbog sebe i dobrih vremena, jer Radio 202 sam ja koliko i nisam, Radio 202 je iznad nas zaposlenih trenutno i iznad svih koji su bili u doticaju sa njim u jednom periodu svog života. Mislim da ne postoji osoba koja vam neće sa osmijehom pričati o periodu provedenom na dvjestodvojci. Gubitkom Radija gube SVI – studenti, penzioneri, radnička klasa, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a dobijaju samo političari i plivači u mutnom koji će gašenjem dvjestodvojke uspjeti da ubiju još jedan glas istine.

Radio 202 će nastaviti u ovom ili nekom budućem, evoluiranom obliku. Ljudi koji rade na Radiju i oni koji nas vole pa čak i oni koji nas ne mogu zamisliti slobodne i neovisne kakvi smo dosad bili, daju nam dovoljno snage da vjerujemo u bolje sutra.

U svojoj matičnoj zgradi često smo bili zadnja rupa na svirali, što nama nije predstavljalo nikakav problem. Mi nismo svirali tu sviralu, već svoju vlastitu i ljudi su to cijenili. Dopustite mi da samo još jednom citiram muzičare: meni jedan od najdražih bendova, engleski Amebix je otpjevao u svojoj pjesmi „Darkest Hour“ sljedeće stihove: Some say our fate is sealed and help to tie the knot / Some say that this may be the lull before the storm / But there's one piece of nature everyone's forgot /And that's the darkest hour is always before the dawn!

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić: Life is Rich

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

 

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.


Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.


Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.


Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.


Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.


Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

 



Priča čuvara Berlinskog zida

Stražari su imali zapovijed da, ako treba, ubiju i ženu s djetetom pri ilegalnom prelasku granice

Frank Godniak poznaje Berlinski zid bolje nego itko. On ga je čuvao dug niz godina.

Kad bi ljudi pokušali pobjeći u Zapadni Berlin, ja sam reagirao na način kako sam upućen", kaže Godniak za Metro. „Prvo bismo povikali 'Stoj! Granica! Stani ili pucam!' a ako to nisu učinili, mi bismo pucali u zrak kao znak upozorenja ."

Ako osoba i dalje nije stala, Godniak i kolege su je mogli upucati, iako je Godniakova jedinica dobila upute da izbjegavaju ubijanje.

Godniak je pripadao Grenztruppenu, vojnoj jedinici koja je čuvala zid. „Među mama je bio čvrst osjećaj prijateljstva", objašnjava Godniak. „Služenje na Berlinskom zidu znalo je biti vrlo opasno. Ljudi su bacali kamenje na nas, a vojnici sa zapadne strane koristili su nas kao mete za vježbanje pucanja."

Iako su bili vojnici i živjeli u barakama, pripadnci Grenztruppena bili su ponosni na svoje jedinstvene dužnosti i status u vojsci. Mladići iz Istočne Njemačke pozivani su u vojsku i mogli su biti stacionirani na zidu, ali oficiri su mogli - i često jesu - tražili granične dužnosti.

Narednik Godniak je imao baku u Zapadnom Berlinu i bez problema je moga pobjeći dok je služio na zidu 1980-ih. No, ostao je a nakon 5. Listopada postao je metom žestokih kritika zbog svoje uloge na granici.

Nakon 1990. toliko je laži bilo rašireno nama graničnim stražarima", kaže Godniak. „Neki od mojih kolega su išli na sud iako su samo obavljali svoje dužnosti. Ni u jednoj zemlji nije dopušten ilegalni prelazak granice. Svaka zemlja osigurava svoje granice  postavljajući naoružane stražare ili policajce. Mnoge zemlje imaju granične dijelove koji su vrlo slični granici između Istočne i Zapadne Njemačke."

Ovisno o izvorima informacija, na granici je ubijeno između 125 i 238 osoba dok su pokušavale prijeći zid. Danas Njemačka odaje počast žrtvama zida - ali ne sve, napominje narednik Godniak: „Naravno, jedna osoba koja je umrla na zidu je previše. No, paradoksalno je što Njemačka odaje počast ljudima koji su zid učinili potrebnim, a ne vojnike koji su tamo dali svoje živote."

Istočnonjemački graničari bili su vojna jedinica koja je pripadala Narodnoj vojsci. Iako je vlada Istočne Njemačke negirala postojanje „pucaj da ubiješ"  zapovijedi na granici, njemački su istraživači nedavno otkrili dokument koji potvrđuje da su agenti Stasija (tajne policije) koji su radili uz bok vojske na granici imali zapovijed da ubiju prebjege.

Agenti Stasija imali su zadatak da spriječe graničare da prebjegnu, ali imali su zadatak i da zaustave civile. „Vaša je dužnost da upotrijebite borbene vještine na taj način da proniknete u varke bjegunca, da mu se suprotstavite i likvidirate ga s ciljem onemogućenja planiranog prelaska granice", stoji u naredbi koja datira iz 1. listopada 1973.

Ne oklijevajte upotrijebiti i oružje čak i kad prelazak granice učini žena s djetetom, što su izdajnici često iskorištavali u prošlosti”.

(Metro World News)

LIVNO: Velika borba za malu školu

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.

U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.


Bajkoviti planovi za učionice

To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.

Mihaljević, Marinčić i PerišaU ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!

Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.

Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.

Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.

Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.
Bošnjak i Lozančić

Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.


Džipovi, regresi i miševi

Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Dubravko KovačevićNajgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.

Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.

A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.

Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.

Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!


Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}

Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}

(zurnal.info)

EU: Osuda specijalnih razreda za Rome


Nedostatak školovanja, odvajanje u specijalne ustanove i manji pristup obrazovanju za romsku djecu jedan je od razloga njihove isključenosti iz društva, izrazili su u ponedjeljak žaljenje evropski zvaničnici.

Stručnjak Fondacije za obrazovanje Roma Mihai Surdu je izjavio kako sve studije pokazuju da Romi provode dvaput manje godina u državnom obrazovnom sistemu nego njihovi sugrađani.

Visok je postotak Roma koji se nisu nikada školovali: 50 posto djece u Rumuniji i Bugarskoj, a 25 posto u nekim općinama u Srbiji, navodi ovaj stručnjak iz Fondacije koja je plod partnerstva između vlada, nevladinih organizacija i agencija za razvoj u centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Mihai Surdu osuđuje "smještanje romske djece u specijalne razrede, naročito u Slovačkoj, Republici Češkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Organizacija predlaže jednu godinu besplatnog školovanja prije polaska u osnovnu školu.

Evropski povjerenik za obrazovanje Slovak
Jan Figel smatra da su "neke zemlje učinile napore s efikasnim mjerama školske podrške ili stipendija, ali ističe kako je važno uspostaviti povjerenje između roditelja i obrazovnih ustanova.

On očekuje da će se poštovati evropski zakoni o diskriminaciji. Komisija predlaže globalni pristup, jer se obrazovanje ne može odvojiti od načina na koji se pristupa radu, stanovanju i socijalnoj pomoći.

(Fena)