Good trip

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (8): Na ručku s Gadafijem

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

«Tuđman i Mesić po meni su – u vrijednosno neutralnom smislu – dva najmarkantnija hrvatska političara nakon 1990. godine, a potencijal da im se eventualno, naglašavam eventualno, pridruži ima još jedino Ivo Sanader», kaže Marinko Čulić i nastavlja: «Račan je također prošao kroz gliptoteku 'velikih', ali ipak, bez traga kojeg bi trebalo sačuvati u cementnom mlijeku, i ako se stvarno politički umirovi, kako sam najavljuje, uskoro će iz nje i izaći. Zašto Tuđman i Mesić? Ne, naravno, samo zato što se radi o prvom i drugom predsjedniku Hrvatske, iako biografi neće baciti tintu ako i to podvuku, nego zbog neporecivog talenta da tome udahnu osobni pečat. Tuđman je uspio uvjeriti većinu Hrvata, pa čak i stanoviti broj Srba, da Hrvatska nije nastala naprosto rušenjem Berlinskog zida, koji se najviše obio o glavu komunističkim federacijama, nego u velikoj nacionalnoj revoluciji, kojoj je on bio na čelu. Mesić se nije posebno bavio tom mitologijom, vjerojatno i zato što je znao koliko je duboko ukorijenjena, ali ju je ipak razorio i to onda proslavio titulom koja pomalo miriše na postmonarhijsku Francusku: građanin-predsjednik. Time je poslao jasnu poruku da Hrvatska nije nikakav eksponat iz muzeja revolucije nego država koja bi trebala biti sretna ako je što sličnija dosadnjikavim, ali dobro uređenim, zapadnim zemljama. To je i njegova osnovna razlika u odnosu na Tuđmana. Mesić nije vizionar koji pomiče planine – ali i koji, stalno zagledan u visine, gazi sve pred sobom – nego nadareni eklektik čije se sve znanje sastoji od stvari koje je netko već rekao. No, u izboru tog 'nekog' išao je na sigurno, pa su to bile zemlje zapadne demokracije, i one su, zapravo, u njegovo ime i obavile demontažu tuđmanovskog 'ancien regimea'».

UKLANJANJE GARDISTA

Odmah po pobjedničkom usponu na Pantovčak – gdje je istoga časa na sve važnije pozicije instalirao ljude iz svog izbornog stožera, ali se većine njih u međuvremenu, više ili manje elegantno, riješio – novi hrvatski predsjednik zdušno se bacio na demontažu tuđmanovštine kao vladarskoga stila i političke doktrine: zamak na elitnom zagrebačkom brijegu odmah je otvorio građanima i dotad nepoželjnim novinarima kojima je omogućio da zavire u svaki kutak tog golemog socijalističkog zdanja što je ranih šezdesetih godina izgrađeno za potrebe Titovih rijetkih boravaka u Zagrebu; uklonio je iz svog okruženja počasne gardiste odjevene u tzv. povijesne hrvatske odore koje s poviješću nisu imale nikakva dodira, ali su zato imale itekakve veze s Tuđmanovom opsjednutošću da povijest kreira po mjeri vlastitoga shvaćanja; riješio se desetaka tjelohranitelja što su bili regrutirani iz Prvog hrvatskog gardijskog zbora, Tuđman-Šuškove pretorijanske garde, te su ga počeli osiguravati pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova; lišio se vladarskoga kiča i pompe čemu je njegov prethodnik bio jako sklon... «Kada sam prvi put posjetila Mesića u Predsjedničkim dvorima bila mi je prostim okom vidljiva razlika u poimanju protokola koji je za vrijeme Franje Tuđmana funkcionirao kao da je riječ o zaštićenoj tvrđavi. Mesić je vrlo brzo od svoje rezidencije uspio napraviti prostor koji me je podsjetio na rezidenciju bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, a i atmosfera je na Pantovčaku bila gotovo jednako opuštena kao u uredu češkog šefa države», kaže Heni Erceg.

Mesić se, međutim, od Tuđmanove vladavine nije htio distancirati samo na pojavnoj razini i samo u onome što je bilo vidljivo golim okom kad bi se došlo u Predsjedničke dvore. Njegova je namjera otpočetka bila da javno prokaže stvarnu narav Tuđmanova režima, a u tom poslu odlučio se poslužiti svim materijalnim tragovima koje je zatekao u Uredu predsjednika: Mesić je širom otvorio Tuđmanovu arhivu, pa su u prvoj polovici 2000. mnogi hrvatski listovi objavili desetke i desetke stenograma sa sjednica što su tokom devedesetih godina vođene na Pantovčaku i na kojima je detaljno kreirana sudbina ove zemlje i njezinih građana, a Feral Tribuneu je, osim toga, dostavio i dokumente Službe za zaštitu ustavnoga poretka iz 1995. i 1996. godine koji su svjedočili o prisluškivanju opozicijskih čelnika u toku poznate «zagrebačke gradonačelničke krize». Na Tuđmanovim pantovčačkim sesijama odlučivalo se doslovno o svemu: o kadrovskim rješenjima, o vođenju ratnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o poželjnoj etničkoj slici Hrvatske, o zaštiti i prikrivanju ratnih zločinaca iz hrvatskih redova, o privatizaciji ovdašnjih poduzeća i o podobnim kupcima za ta poduzeća, o metodama obračuna s političkim neistomišljenicima... «Tih mjeseci trpio sam užasne i nevjerojatne napade sa svih strana zbog toga što sam pustio u javnost tzv. Tuđmanove transkripte: optuživali su me da to ne smijem raditi, da kršim zakon, da se obračunavam s mrtvim čovjekom, da otkrivam državne tajne...», kazuje Mesić. «Sve su to, naravno, bile gluposti. Transkripti koji su bili pohranjeni u ovom uredu nisu bili označeni pečatom državne, vojne ili službene tajne, a pored toga, ti transkripti nisu bili Tuđmanovo privatno vlasništvo: to su bili službeni i javni spisi koje je preuzela državna komisija nakon Tuđmanove smrti, a sve ono što je bilo privatne naravi – ali, koliko znam, i podosta onoga što nije bilo privatne naravi – preuzeo je i odnio Miroslav Tuđman, stariji sin Franje Tuđmana i nekadašnji šef tajnih službi. No, sve te činjenice nisu smetale brojnim novinskim turbohrvatima – koji su u smislu hrvatstva naglo nabubrili nakon 1990. – da me optužuju za odavanje tajni i za obračunavanje s mrtvim predsjednikom.

DRŽAVNE TAJNE

Nisam odavao nikakve tajne, nego sam samo htio da javnost vidi da su na Pantovčaku donošene odluke koje su kasnije provođene u drugim državnim institucijama, a te odluke nisu smjele biti donošene ovdje, u Uredu predsjednika, nego u Saboru, Vladi, Državnom odvjetništvu, policiji... Htio sam samo argumentirano pokazati da Hrvatska tokom Tuđmanove vladavine nije bila pravna i demokratska država i mislim da sam u tome uspio. To je bilo važno pokazati. Bilo je važno stoga što vjerujem da nije moguće graditi nešto novo, bolje i pametnije bez da se jasno utvrdi što je bilo prije toga i da se raščisti s mračnim stranama bliske prošlosti. Mnogi nisu dijelili to moje uvjerenje, a ne dijele ga ni danas, pa zbog toga svih ovih godina trpim snažne – i uglavnom neargumentirane – napade.»

Amir Muharemi smatra da je Mesićeva najveća zasluga to što je u predsjedničkom mandatu promijenio društvenu klimu u Hrvatskoj i što je pridonio tome da se neke pojave i postupci – koji su tokom devedesetih smatrani normalnima i uobičajenima – počnu smatrati nepoželjnima i anticivilizacijskima. «Njegovo snažno inzistiranje na antifašizmu dovelo je do toga da neki ljudi koji su se dičili svojom odanošću ustaškim idejama u međuvremenu skinu crne košulje i značajno ublaže svoju retoriku i stavove. Mesićevo umirovljenje sedmorice generala iz rujna 2000., oko čega se bilo diglo najviše buke i povike, dovelo je do toga da je vojska u proteklih pet godina zaista postala depolitizirana, pa više nema zveckanja oružjem iz političkih razloga i politička uloga oružanih snaga više nije društveni problem. Predsjednik je, dakle, čitavo ovo vrijeme s Pantovčaka emitirao energiju koja je nesumnjivo dovela do pozitivnih pomaka i rezultirala je pretvaranjem Hrvatske u zemlju koja uživa stanovit ugled u svijetu i koja normalno komunicira sa susjedima», kaže on. «Čini mi se da je Mesić sam sebi na početku mandata među prioritetne zadatke stavio detuđmanizaciju Hrvatske i njegov je doprinos u tom smislu jako velik. Učinio je koliko je mogao, a nije mogao mnogo naprosto zato što ga tadašnja koalicijska vlast na čelu s premijerom Ivicom Račanom nije htjela pratiti u nakani da se – koliko god je moguće – razotkrije prava uloga Franje Tuđmana i stvarna priroda njegova režima», govori Heni Erceg. Davor Butković, također, priznaje Mesiću velike zasluge za skidanje tuđmanovskog balasta s ove zemlje, balasta koji je Hrvatsku, zapravo, bio doveo u popriličnu međunarodnu izolaciju. «Najviše što je Mesić napravio za Hrvatsku jest njegova predsjednička inauguracija, kad je u Zagreb došao cijeli svijet, a na Tuđmanov sprovod nije došao nitko. Mesić je, osim toga, jako dobro prihvaćen u Bosni, što je važno zato što skida ili umanjuje jedan veliki teret koji pritišće hrvatsku politiku. Svi njegovi vanjskopolitički istupi u prve dvije godine mandata bili su besprijekorni i vrlo korisni za Hrvatsku.»

ODNOSI S RAČANOM

Kad govori da je dobro surađivao s Ivicom Račanom, Stipe Mesić – po svemu sudeći – svjesno ne govori istinu, pošto mu je, vjerojatno, stalo do SDP-ove podrške na predstojećim predsjedničkim izborima. Tomislav Jakić, koji je bio predsjednikov vanjskopolitički savjetnik od jeseni 2000. do 31. srpnja 2003., nudi, naime, nešto drukčiju i, čini se, bitno realniju sliku Mesić-Račanovih odnosa: «Njih dvojica nisu se podnosili na onoj najelementarnijoj ljudskoj razini, pošto su i ljudi i političari sasvim različitih senzibiliteta i pogleda na bavljenje politikom. Mesić ima jasnu političku platformu i dosljedan je u zastupanju vlastitih političkih načela. Hrabar je u zastupanju tih načela što je ponajbolje ilustrirao slučaj umirovljenja ratnih generala. Spreman je da ide neistraženim političkim putevima i da razbija barijere. Račan je, pak, totalna suprotnost svim tim, po meni, pozitivnim Mesićevim osobinama, a o tome kako je doživljavao Mesića i njegovu funkciju dosta govori činjenica da je, kad bi dolazio na Pantovčak, tražio da ulazi na sporedni ulaz: želio je izbjeći da ga netko eventualno vidi i da se njegovi dolasci evidentiraju. Bilo je jasno da to Mesića nervira, ali se trudio da ne pokazuje koliko mu smeta takav odnos». Jakić je, inače, autor zacijelo najvažnijih Mesićevih govora i izjava u predsjedničkom mandatu: obraćanja izraelskim parlamentarcima u Knessetu, potom obraćanja hrvatskoj naciji u povodu haaške optužnice za ratne zločine protiv umirovljenog generala Janka Bobetka, televizijskog govora u povodu početka američke invazije na Irak, te govora u Spomen-području Jasenovac i besjede prilikom otvaranja nove zgrade američkoga veleposlanstva u Zagrebu. «Ne bih si htio pripisivati prevelike zasluge za te govore, jer sam samo formulirao ono što je predsjednik mislio. Pisanje govora za predsjednika predstavljalo mi je dosta ugodan posao, pošto se Mesićeva politička uvjerenja, uglavnom, poklapaju s mojim uvjerenjima. On je liberalan političar vrlo svjestan socijalne note u politici, uvjereni je i dosljedni antifašist, te iskreni pobornik hrvatske nezavisnosti. Osim toga, zagovornik je individualiziranja krivnje za ratne zločine, ne bježi od vlastite odgovornosti i vlastite prošlosti, pristaša je regionalne suradnje unatoč svemu što se u regiji događalo u proteklih petnaestak godina... Nasuprot stajalištima Račanove Vlade, bio je pobornik da se sa susjedima najprije rješavaju pitanja u kojima ima najmanje razlika kako bi se stvorila atmosfera za ozbiljne pregovore o temama u kojima su mimoilaženja osjetnija. Račanova je Vlada, pak, išla obratno: dok se ne složimo u ključnom pitanju, dotle nema ništa. Mesić je, nadalje, iskreni pobornik povratka svih koji su protjerani ili su izbjegli, on definitivno nije šovinist, nacionalist je u pozitivnom smislu te riječi i veliki je zagovornik odjeljivanja države i Crkve. To su otprilike i moje političke pozicije», kaže Jakić.

«Govorim u ime demokratske Hrvatske koja nastavlja tradicije antifašističke i slobodarske Hrvatske iz vremena Drugog svjetskog rata. Govorim u ime one Hrvatske koja se s poštovanjem i pijetetom klanja uspomeni na milijune žrtava Holokausta», kazivao je hrvatski predsjednik 30. listopada 2001. u izraelskom parlamentu. «Najprije ću doslovno citirati ono što sam rekao jučer predsjedniku Katsavu: koristim svaku priliku da se ispričam svima onima kojima su bilo kada Hrvati nanijeli bilo kakvo zlo. Naravno, Židovi su tu na prvom mjestu. Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih nad Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila niti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naroda u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito, tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje odnose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredijeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom razdoblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tragično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrvata, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica naše povijesti, a s druge – traženjem uzora upravo u njima. To je vrijeme prošlo i neće se vratiti. Duboko smo svjesni svoje odgovornosti u pogledu istraživanja, procesuiranja i suđenja ratnim zločincima, bez obzira na njihovu nacionalnost i vrijeme kada su ti zločini počinjeni. Za suđenje ratnim zločincima nikada nije kasno.»

Ivica Račan, niti bilo tko iz njegove vlasti, nikad se ni na kilometar nije približio ovako jasnoj osudi Tuđmanova koncepta «svehrvatske pomirbe» i hrvatskog fašističkog zastranjenja u Drugom svjetskom ratu, kao što se nikad nije ni blizu primaknuo dosezima Mesićeva govora održanog 11. svibnja 2003. u Jasenovcu.

«Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska. Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih, kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normalnom čovjeku upravo nezamisliv način. I jedno jedino ljudsko biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji, ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvnika, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog toga što je netko bio Srbin, Židov ili Rom, ili pak Hrvat koji se nije slagao s idejama tadašnjih vlastodržaca u Zagrebu. Ubijalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile – muškarce i žene, stare i mlade, pa i djecu.» I još: «Moram reći da današnja Hrvatska ni u čemu nije sljednica one državne tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata koja je, nažalost, imala hrvatsko ime. Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne samo ovdje i ne samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države. Ideja vlastite države velika je i veličanstvena ideja. No, nema te ideje koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih ili da budem precizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i nedopustivo». I još: «Naturaju nam zaborav i povijesne falsifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generacijama pomirba nije potrebna. Ni odijum fašizma, ni slava antifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke. Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima današnjih. Ali nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agresivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje rehabilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj godine 1941. Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i fašizma! Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovdje u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva. Povijest je rekla što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pravom. Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, etnički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i naroda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati dijelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja. Činjenica je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je, također, da naša djeca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Oni koji bi nas željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htjeli naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izolaciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utjecaja. Ali oni su ipak manjina».

CENZURA GOVORA

Tomislav Jakić kaže da Račan i njegovo koalicijsko društvo nisu pritiskali Mesića da promijeni ton svojih govora u Jeruzalemu i Jasenovcu, ali su se itekako trudili da sadržaj nekih drugih predsjednikovih javnih istupa bude bitno drukčiji ili da ih uopće ne bude. «Tu mislim na Mesićevo televizijsko obraćanje naciji u povodu podizanja haaške optužnice protiv generala Janka Bobetka, kad su se oko Bobetkove kuće okupljali čudni ljudi i kad se prijetilo građanskim ratom, te na obraćanje u povodu početka američke vojne intervencije u Iraku. Tada su iz Banskih dvora stizali jasni pritisci da Mesićeva retorika bude umjerenija i popustljivija prema desnici, odnosno Sjedinjenim Državama», veli Jakić.

Mesić se 25. rujna 2002. obratio građanima u vezi sa «slučajem Bobetko».

«U slučaju optužnice protiv generala Bobetka nije riječ ni o dovođenju u pitanje legitimnosti Domovinskog rata, ni o ugrožavanju opstojnosti hrvatske države. To želim posebno naglasiti. Naime, ekstremni politički krugovi koji su posljednjih dana sve glasniji i agresivniji, uporno ponavljaju tezu kako svijet, koji navodno ne želi hrvatsku državu, optužbom protiv generala Bobetka želi rušiti njene temelje. Ponavljam: to naprosto nije istina. General je, na osnovi tzv. zapovjedne odgovornosti, optužen za sasvim konkretne zločine, koji su se nedvojbeno dogodili, u vrijeme, odnosno nakon jedne određene vojne operacije, a koji su - nažalost - isto tako nedvojbeno počinjeni s hrvatske strane. Da bi stvari svakome do kraja bile jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost onoga koji je bilo naredio zločine, bilo znao za njih, a nije ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih, a nije kaznio njihove počinitelje. To je kriterij na osnovu kojega se trenutno u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je najodgovorniji na sva zla koja su se na našim prostorima dogodila u posljednjem desetljeću.» Pa je nastavio: «Ekstremne političke snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. doživjeli kao svoj poraz, spremno su i bez ikakvih skrupula iskoristili slučaj generala Bobetka da pokušaju ne samo promijeniti odnos Hrvatske prema Haaškom sudu, nego i da cijeli razvoj Hrvatske usmjere u pravcu suprotnom od onoga kojim se ona danas kreće. Političko djelovanje je, naravno, legitimno. Ali nije legitimno i ne smije se dopustiti dovođenje u pitanje budućnosti ove zemlje. Nije legitimno i neće se dopustiti mobiliziranje na antievropskoj i antidemokratskoj platformi. Napokon, nije legitimno i ne dolazi u obzir dovođenje Hrvatske u položaj taoca bilo čijih ambicija, privilegija ili straha od istine, odnosno odgovornosti. Nitko nema mandat za uvođenje Hrvatske u novu izolaciju. Nitko nema mandat zloupotrebljavanja sudbine jednog čovjeka, ma tko to bio, kako bi se obranila vlastita pozicija. 'Slučaj Bobetko' nije i nikada ne smije postati 'slučaj Hrvatska'. Ali, i to moram krajnje jasno reći, ima onih koji žele 'slučaj Bobetko' iskoristiti da bi od Hrvatske napravili 'slučaj'. Naše ponašanje u sadašnjoj situaciji, odredit će našu budućnost na međunarodnoj sceni. Mi moramo ustrajati na tome da je Hrvatska pravna država, da svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge. Mi moramo inzistirati na tome da se otvorena pitanja ne rješavaju na ulici, na estradnim koncertima i u krugovima ovih ili onih interesnih skupina. Sva se pitanja mogu i moraju rješavati isključivo u sklopu institucija sistema. U tome vidim i zadaću naše Vlade. Vjerujem da razumijete što vam želim reći. Opet smo se našli u situaciji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Siguran sam da imamo snage to učiniti na način koji će pokazati da ekstremi neće proći, da su temelji našeg demokratskog ustroja čvrsti, da smo trajno opredijeljeni za individualiziranje krivnje i skidanje hipoteke rata i da smo odlučni svoju budućnost graditi u krilu demokratskog svijeta i ujedinjene Europe».

Dvije godine kasnije, Mesić se prisjetio tih dana kad se s tuškanačkih obronaka, gdje se nalazi Bobetkova kuća, uvelike zveckalo oružjem: «Tada se pokušalo na jedan umjetan način stvoriti mit o generalu Janku Bobetko da bi ga se zaštitilo od odlaska u Haag. Bilo je dosta njih koji danas zagovaraju suradnju s Haaškim tribunalom – primjerice, premijer Ivo Sanader – koji su u to vrijeme hodočastili u Bobetkovu kuću. Nakon obraćanja naciji doživio sam brojne kritike iz radikalnih krugova, bilo je pogrdnih pjesama na moj račun, pao mi je rejting, ali znao sam da će to trajati kratko i da će se opet pokazati da sam bio u pravu. Mene, inače, nikad nije interesiralo kakav će mi biti rejting poslije donošenje neke odluke koju moram donijeti. Jedino me zanima da ta odluka bude ispravna i principijelna, da je u skladu sa zakonom, te da je u interesu građana ove zemlje. A mislim da je svakom građaninu ove zemlje i čitavoj ovoj zemlji u interesu da se krivnja individualizira, a krivnja se može individualizirati samo tako da oni koji su optuženi iziđu pred sud i kažu što imaju kazati». «Stipe Mesić je čovjek koji ne izaziva ravnodušnost: ili ga mrze ili vole», kaže Tomislav Karamarko, «i s njim se čovjek može slagati ili ne slagati, ali on nesumnjivo zaslužuje respekt. Zna biti uporan i tvrdoglav, zna biti vrlo hrabar i nekad ide donkihotovski. Zamjeram mu jedino to što se malo previše voli družiti s partizanima i komunistima, dok nije osobito sklon druženju s ljudima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Mislim da mu je to pogreška.»


Dvadesetog ožujka 2003., dan nakon početka američko-britanske invazije na Husseinov Irak, predsjednik Republike pred televizijskim je kamerama održao govor u kojemu je iznio hrvatski stav o tom ratu.

«Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet», rekao je. «Republika Hrvatska najavila je da će podržati vojnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i nedvosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo ponoviti to strogo načelno stanovište. Mi znamo da je režim Saddama Husseina krvava i brutalna diktatura. Mi nikada nismo potcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno postojanja oružja za masovno uništavanje. Republika Hrvatska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se - poslije napada na New York i Washington – globalni terorizam pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu civilizaciju. Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati akciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj drugoj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinjenih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske organizacije u ovako ključnom pitanju. Mi ne možemo prihvatiti da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponašanja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu silom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli odbiti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pitanje: tko će biti sljedeći?»

JAKIĆEVA ULOGA

Za razliku od Davora Butkovića, većina političkih analitičara smatra da je predsjednik Mesić puno izgubio na državničkoj ozbiljnosti kad je iz njegova ureda otišao, ili je otjeran, Tomislav Jakić. Vanjskopolitički savjetnik, nekadašnji urednik i novinar na zagrebačkoj televiziji, na Pantovčaku je prestao raditi u srpnju 2003., a formalni povod njegovu razlazu s predsjednikom bio je sadržan u Jakićevu sukobu s Miladom Privorom, bivšom šeficom protokola u Uredu predsjednika: i zaista, teško se sjetiti ijednog Mesićeva ozbiljnog govora i duže pamtljivog istupa o bilo čemu otkad je Jakić otišao iz njegova okruženja. Bivši vanjskopolitički savjetnik tvrdi da se s predsjednikom ni u čemu nije politički razišao, ali mu je ovaj u jednom razilaženju s gospođom Privorom uskratio povjerenje, što je Jakiću bilo dovoljno da se povuče iz savjetničkoga tima. «Kad se dogodio taj sukob s gospođom Privorom, koji se ticao jednog prilično banalnog tehničko-protokolarnog pitanja, predsjednik je zatražio da oboje pišemo izjave i za koga se pokaže da je u krivu – mora otići iz ureda. Nisam sebi htio priuštiti to poniženje, pa sam odlučio otići. Premda mi Mesić to nikad nije rekao, znam da je premijer Račan tada na njega vršio pritisak da me otpusti, a predsjednik valjda nije htio ulaziti u sukob s Vladom, pa mu je odgovarao moj odlazak i nije se potrudio da me zadrži. Neposredni povod Račanove ljutnje na mene bilo je pripremanje trilateralne izjave između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine o povratku izbjeglica i prognanih: radilo se o jednoj vrlo načelnoj izjavi u kojoj je, otprilike, stajalo da treba pronaći način da se obeštete oni koji su imali stanarsko pravo i koji su to pravo izgubili bez svoje krivnje. U interpretaciji Račana i njegove družine to je bilo ovako: Mesić i Jakić tjeraju državu u bankrot. Mesić se s time, iz nekih razloga, nije htio nositi i tražio je da mijenjam tekst izjave, premda se tu nije radilo ni o kakvom bankrotu države, nego Vlada Mesiću, jednostavno, nije htjela dozvoliti postizanje jednog krupnog političkog poena», pripovijeda Jakić i nastavlja: «Raditi s predsjednikom Republike bilo je ugodno, ali je raditi u Uredu predsjednika katkad bilo manje ugodno. S Mesićem je lako surađivati: brzo misli, brzo shvaća što mu se predlaže i zašto mu se predlaže i sklon je novim idejama i novim pristupima stvarima. Na kolegijima, koji su se održavali ponedjeljkom i četvrtkom u 9 sati i 30 minuta, ponekad je prijekornim tonom tražio da mu se iznesu prijedlozi i mišljenja. Pamtim da je znao reći: 'Imam vas zato da mi kažete svoje mišljenje'. Na tim kolegijima često je znalo biti Mesićevih zamjerki na rad savjetnika. On ne skriva ako je nezadovoljan, ali nezadovoljstvo iskazuje na način koji se dade preživjeti. Očito ima vrlo dobre živce i samo sam dva puta svjedočio da je povisio glas: jednom na kolegiju, drugi put na jednom užem sastanku. Na tom kolegiju – sredinom 2002. godine – pripremao se njegov sastanak s izaslanstvom Viteškog alkarskoga društva i on je izričito tražio da mu svi savjetnici kažu svoje mišljenje o tome što treba napraviti, ali je većina savjetnika bila nespremna za iznošenje vlastitog mišljenja i to ga je jako naljutilo. Drugi put, na užem sastanku, rekao je jednom savjetniku da apsolutno ništa ne razumije, jer je zagovarao stav koji je predstavljao umiljavanje desnici. Njegove su loše strane to što je ponekad nedovoljno uporan da privede kraju ono što je započeo, što posjeduje preveliku dozu benevolentnosti, što nije sklon da otvoreno kaže 'ne' i što je sklon da progleda kroz prste onim ljudima koji su mu na bilo koji način simpatični». «U slučaju alkara nisam previše razmišljao, jer nisam mogao prihvatiti grubu politizaciju Alke», veli Mesić. «Oni su mene vrijeđali i izvrgavali su ruglu funkciju predsjednika Republike, pa ništa drugo nisam mogao napraviti, nego ih otprašiti otkud su došli. Da su se barem ispričali, razmislio bih, ali ovako nije bilo nikakvog smisla da se petljam s njima.»

NEČUVENI ISPADI

«Mesić je samo u prvoj godini mandata nastupao kao ozbiljan i odgovoran predsjednik», ocjenjuje Butković, «a onda su došle promjene Ustava kojima su mu smanjene ovlasti i njega je to strašno pogodilo. To se poklopilo s dolaskom Željka Bagića u Ured predsjednika i tada je Mesić počeo uspostavljati podzemne mehanizme održavanja vlasti i moći, te tu počinju njegove manipulacije obavještajnim službama.» Tomislav Karamarko s time se slaže u onoj mjeri koja se tiče Željka Bagića. «Savjetnik mora biti savjetnik», misli on, «i savjetnik ne služi tome da po novinama govori da je šef svih špijuna, te da trubi o svojoj moći i nedodirljivosti. To je neozbiljno i sigurno je da je Mesić angažiranjem Bagića puno izgubio na ozbiljnosti i vjerodostojnosti.» Butković će ustvrditi da je Mesić «zapravo loš i neodgovoran predsjednik», pa će zatim pobrojati razloge zbog kojih tako misli. «Njegovi su javni nastupi vrlo često izrazito neodgovorni, neozbiljni, činjenično neutemeljeni i, u stanovitoj mjeri, u izričaju nepristojni. Treba se sjetiti njegova potpisa na protokolu o prodaji sisačke Željezare ruskome Mechelu: on je javno tvrdio da nije potpisao taj protokol i pokazalo se da pritom nije govorio istinu. Također se pokazalo da je prodaja Željezare Rusima bila promašaj. Nedopustiva je, uz to, njegova neformalna razina veza s ljudima koji imaju novce. Neformalan može biti s građanima na kavi, ali ne može predsjednik Republike neformalno primati nekoga tko želi investirati 40 milijuna dolara u Hrvatsku. Također, sve zemlje s kojima je Mesić u dobrim odnosima uglavnom su mračne diktature i ta njegova 'politika nesvrstanosti' nikako ne može koristiti strateškim interesima Hrvatske. Tu posebno mislim na njegovu vezu s libijskim diktatorom Moamerom El Gadafijem, a u vezi s Gadafijem imao je jedan nečuven ispad koji se ticao lista u kojemu radim: kad je Jutarnji objavio tekst o aferi vezanoj za uvoz libijske nafte u Hrvatsku i taj tekst ilustrirao fotografijom na kojoj je Mesić u društvu s Gadafijem, on je dao izjavu da je Jutarnji list smeće. S druge strane, jedva čeka dati intervju Jutarnjem listu.» Heni Erceg kaže da su njezina novinarska iskustva s Mesićem načelno pozitivna i da nikad nije odbio intervju koliko god povod bio neugodan, ali dodaje da ju je znao i negativno iznenaditi. «Napisala sam tekst u kojemu sam rekla da predsjednik države naprosto nema pravo kazati da je Jutarnji list smeće. Pritom sam bila pristojna i vrlo suzdržana prema njemu i nemalo sam se iznenadila kada je u jednoj emisiji na OTV-u kazao: 'Heni Erceg laže'! Navodim ovo tek kao bljesak one bahatosti koju Mesić nije pokazivao ranije i koje se kao prvi čovjek u državi, i kao pretendent na još jedan predsjednički mandat, itekako treba čuvati. U nekoliko je navrata, također, upao u zamku taštine: recimo, bio je skoro spreman useliti u državnu vilu u Grškovićevoj ulici, pa je onda ipak odustao, na što je, vjerujem, kao i na mnogo drugoga, značajno utjecala njegova supruga Milka.»

FASCINACIJA GADAFIJEM

Mesića se u hrvatskoj javnosti dosta često prozivalo zbog povezanosti s pukovnikom Gadafijem i on tu povezanost nikad nije nijekao. Unatoč tome što voli kazivati da ga nitko ne može fascinirati svojom ličnošću, hrvatski predsjednik prilično je fasciniran Gadafijem, a ovaj je autor tu zadivljenost jasno vidio tokom jednog ručka s Mesićem i članovima njegove obitelji u državnoj kući na otoku Hvaru, gdje Mesićevi ljetuju: i predsjednik, i njegova supruga, i njihova kćer Saša tokom tog ručka nisu skrivali vlastitu impresioniranost libijskim diktatorom. «Baš mi je drago da sam ga upoznala, jer je nevjerojatan čovjek», kazala je tada gospođa Mesić. «Bila sam izaslanica predsjednika Republike na čelu gospodarske delegacije koja je u svibnju 2001. išla u Libiju. U delegaciji su bili predstavnici velikih hrvatskih firmi, poput INA-e, Ingre, Plive, Podravke...», priča Štefanija Balog, čiji je Arhitektonski studio u Libiji poslovao još sedamdesetih godina. «Poznato je da se zapadni svijet dugo bunio protiv suradnje s Libijom, ali gospodarstvo, po meni, mora probijati političke barijere i ljudi koji se bave biznisom moraju pronalaziti nove poslove i nova tržišta. Libija bi mogla biti obećanom zemljom za hrvatsku privredu: oni su dugo bili pod sankcijama i njima zaista treba baš sve, a tu ponajprije mislim na naše znanje u organiziranju poljoprivrede, u građevinarstvu, farmaceutskoj industriji, infrastrukturi, prehrambenoj industriji, u istraživanju nafte... Čudno mi je da se Hrvatska boji suradnje s Libijom, a da se te suradnje ne boje neke zemlje koje su članice Evropske Unije. Predsjednik Gadafi jako cijeni predsjednika Mesića i Hrvatsku smatra prijateljskom zemljom, pa bi tu naklonost svakako trebalo iskoristiti u gospodarskom smislu, pogotovo sad kad se serijski ukidaju sankcije pod kojima je Libija bila dugi niz godina.»

Davor Butković zaključuje: «Mesićeva je glavna prednost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip političara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni. Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju, premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manifestacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško konceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojega imidža i dobro zna kako se čuva i održava politička moć.»

(kraj feljtona)

(zurnal.info)














BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (7): Na ručku s Titom


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»

PREPOROD ORAHOVICE

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».

RESTAURIRANJE KAPITALIZMA

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».

GOLI OTOK

Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»

NEPRIJATELJSKO DJELO

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»

«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»

«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»

«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»

«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»

UTICAJ NA SVJEDOKA

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»


(nastaviće se)


(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (6): Filmski ustaša iz partizanske kuće

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u godinu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto novca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično ozbiljan gazda za to vrijeme. Drugi Mesićev ujak Toma Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao darove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše je bilo odjeće. «Prva slika koje se do danas živo sjećam jest isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio to dugotrajno skidanje i oblačenje», priča Mesić koji se, međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine, kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svoje sestre Marije u Francusku 1937.: nakon majčine smrti, ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek 1953. godine kad je boravio u Francuskoj. «Moja majka Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dvadeset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol godine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mislili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete, pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgojile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima osamdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom privatnom smještaju.»

ORAHOVIČKA SIJELA

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a centralni lik tih sijela – na kojima se vatreno pričalo o politici i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga donosi komunizam – bio je njegov stric Ivica Mesić zvani Tovariš koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni komunistički aktivist u Orahovici. Premda je radio kao brijač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Stipi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali prostoriju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelovali kasniji narodni heroji Josip Kraš i Vaclav Vostrel Vaso. Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. «Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgovarao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihvatio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog partijskog komiteta. Ivica je puno čitao, donosio je kući sve moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenjivale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama djelovanja, pa o događajima što su bili i što će biti... Stric je, jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju braću – dakle, i moga oca – usmjerio prema komunizmu. I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni HSS-ovac.»

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci, kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu odlazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav značajniji blagdan. «Jedini jako religiozan čovjek u našoj kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i govorio 'slava tebi sveti glasu'. Toga se dobro sjećam. Što se mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam razmišljao o tome da negdje postoji svemogući bog s bradom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših mogućnosti spoznaje. Kršten sam u Katoličkoj crkvi i naravno da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vjeroispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije naročito presudna za moje poimanje samoga sebe. Obje sam kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.»

USTAŠKE OFANZIVE

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat, Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike ostale duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih ratnih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šezdeset dvogodišnji djed Ivan; pamti neprijateljske ofenzive i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslobodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti tenkovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz mjesto... «Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbjegovi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su postojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice... Nije me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođacima, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bismo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost prošla i da se vraćamo. Tokom zadnje ofenzive 1945. godine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu. Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa njemačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batinske skele. Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno more ne može biti veće od Dunava.» Najimpresivnije slike iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim poljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u Orahovici prije napada na Našice. «Partizani su tada došli s pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi završile borbe, skupljali smo rasutu municiju i čahure i govorili smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja od logor», kaže Mesić, pa zatim priča pripovijest o tome kako je njegova obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac: «Jednom su ustaše bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest godina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja baka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i odvedu. No, bratić moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi svjetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglavnik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada se ukazao dok smo čekali da nas ukrcaju u kamione: on je, zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo znali zašto je došao. Ustašama je rekao da smo njegova rodbina i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Jasenovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek prije ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje».

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizanima na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje braće i roditelja, živ je dočekao kraj rata. Njegova majka Marija, koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, godine 1945., a njezinu ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su, kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska rata, ali ih je – za razliku od Mesićevih – morilo teško siromaštvo, pa je čitava familija – na čelu s Paškom Vulićem – odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu. Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jozo – koji je na početku rata bio maloljetan – bio mu je vjerni asistent u zločinu. Kad je Orahovica 1942. godine prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Našli su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da pođe s njime u partizanski štab na Papuku. «Ti, sinko, napravi ono što moraš», rekao mu je stari Vulić i počeo je uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se radi, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao: «Ako je moj sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene»! «Mi smo bili djeca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan zaista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kasnije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio i moju baku: došao je po nju, odveo ju negdje izvan mjesta i zaklao ju. Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakrivao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek navečer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, međutim, otkrio i prijavio, pa je on uhvaćen i osuđen na smrt. Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio moju baku i još neke ljude bio je punoljetan. Smrtnu kaznu potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je on uhapšen, moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sahranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna – rekao bi. Jozu Vulića, međutim, pomilovao je Tito, jer je neka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica pomoći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i priložila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bila velika pobornica Titovog pokreta. Pomilovan je na dvadeset godina robije.»

Josip Mesić – koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo njegov nadimak Tovariš – oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a tome je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka. «Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti duhovit i bio je jako dobar govornik», kaže Mesić. Kad je rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funkciju predsjednika našičkog Okružnog odbora.

ĐAČKI INTERNAT

Nakon ukidanja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasformiran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar. Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjednika Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj roditeljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nastavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnaziju i živio u đačkom internatu. «Tamo su se našli mladi ljudi iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no nikad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio u partizanima», priča Mesić i potom se prebacuje u blisku prošlost: «Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja. Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvatska i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja. I mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo djecu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima, nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti».

Josip Mesić – koji je, među ostalim, bio i poslanik u Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru – na prijelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želucu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca. «Preminuo je 17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pamtim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske. Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi. Osim toga, nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako ispravno. Članom Komunističke partije postao sam, inače, tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjižice. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu u crkvu. U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj organizaciji.» Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promovirao. «Na studiju sam došao do nešto ozbiljnije literature, a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitičnije promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me naveli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funkciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje...», veli Mesić i onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju: «U suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, nego umjereni i realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neostvarivim idejama o spasu čovječanstva. Ono što je bilo u komunizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to euforija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je Sovjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa. To nisam mogao prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je najvažniji i to je moje najdublje životno uvjerenje».

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi sekretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih povlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je svejedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove. «Bio sam sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija», prisjećao se Stipe Šuvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja 2004., nekoliko dana prije svoje smrti, «i pritom su ga puno više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i radio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati.» «Stipe Šuvar bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolasku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije», kaže Mesić i dodaje: «Bio sam relativno dobar student: prvu, drugu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odužio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina... No, meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendiju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri».

NE OKREĆI SE SINE

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznatiji onaj Branka Bauera Ne okreći se sine iz 1956. godine. Bio je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata došla obavijest da se traže statisti za Bauerov film. «Prijavio sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im izgledao krvoločno.» Snimanje je trajalo nekoliko dana, a Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva. «Jedan Hercegovac – također, statist – bio je obučen u gestapovsku uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s porukom – pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su smjesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo o snimanju filma.» Druga. «Na zagrebačkom Dolcu snimali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Židove i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao, osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent filma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi scena, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješenima po uniformama, s činovima... I dolazi jedan čovjek koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđima je imao poveći ruksak. Valjda je bio nekakav trgovac. Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upitao: 'Vas su pustili'? Mi mislimo – pustili nas sa snimanja i kažemo mu da nas jesu pustili. 'Pustili su vas tako u uniformama?' Mi opet potvrdimo. 'I činove ste mogli zadržati?', pita on dalje. Opet kažemo da jesmo. 'I ordene?' Da, i ordene. 'I svi su pušteni?' Da, baš svi. Zatim je povikao: 'Tko šta pije!?' Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi, i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s vrata: 'Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snimanje'! Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nismo pravi domaći izdajnici.» Statirao je kasnije u još nekoliko filmova i kaže da se za dva dana statiranja mogla zaraditi cjelokupna mjesečna stipendija. «Mogao sam nakon toga otići u Pulu, u Teslinoj ulici, na bakalar.»

Mesić je u početku stanovao u Studentskom domu Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma. Odatle je preselio u dom na Lašćini, a potom u studentski dom na Savi. Izlazio je subotom na studentske «plesnjake» koji su se održavali u domovima koji su bili namijenjeni stanovanju studenata, ali i u Domu grafičara, Radničkome domu... Stipe nije bio osobit plesač, ali je odlazio na te plesne večeri subotom, pošto je to bio najlakši način da upozna djevojke. «Jako sam se trudio da što više budem u društvu djevojaka i jako sam volio žene. One su, naravno, nešto manje bile sklone meni i druženju sa mnom.» Premda je, dakle, bio «očajan plesač», Mesić se na kraju oženio zahvaljujući plesu. Bila je godina 1960. i otišao je na plesnu večer na kojoj je pjevao Zvonko Špišić i na kojoj se birao najbolji plesni par.

MALA S LIJEPIM GRUDIMA

Milka Dudunić, studentica psihologije iz Hrvatske Kostajnice koja se bavila i baletom, bila je u žiriju, a Mesića je više od natjecanja zanimala lijepa članica žirija. «Kazao sam prijatelju Tomici Rukavini: 'Kako bih se mogao upoznati s onom malom s lijepim grudima'? On mi je odgovorio da je ona, Milka, cimerica s njegovom curom i da će me bez problema upoznati. Kad smo se upoznali, ona me je počela podučavati plesu, a ja sam se pravio neukim i više nego što sam bio da bi to obrazovanje što duže trajalo. Upoznali smo se, dakle, 1960., a već smo se slijedeće godine oženili i dobili kćer Sašu. Milka je tada bila na trećoj godini studija, ali kad se rodilo dijete i kad sam ja diplomirao, preselili smo se u Orahovicu, pa ona nikad nije završila fakultet.» Prema mnogim prijateljima obitelji Mesić s kojima je razgovarao ovaj autor, gospođa Milka samozatajna je žena koja je oduvijek predstavljala čvrstu vezu svoga supruga sa stvarnošću, pošto je dotični nerijetko bio u prilici da tu vezu izgubi: u životu je dala svega jedan ili dva intervjua i tokom svih ovih godina uspjela je sačuvati svoj život od snažnijeg upliva javnosti. «Ona, jednostavno, ne voli razgovarati s novinarima i ne voli se javno eksponirati. Ona želi živjeti svoj život. Puno sam je puta nagovarao da ide sa mnom u službene državne posjete, ali ona neće i neće. Išla je svega nekoliko puta kad ju je privatno zanimala neka zemlja ili kad je htjela upoznati nekog državnika s kojim sam se susretao», veli njezin suprug.

Po povratku u Orahovicu, Stipe Mesić zaposlio se na pripravničkom mjestu u Kotarskom javnom pravobranilaštvu u Našicama i svaki je dan prevaljivao tridesetak kilometara do posla. Iste te 1961. godine otišao je na odsluženje vojnoga roka: prvih šest mjeseci proveo je u Školi rezervnih vojnih starješina u Bileći, u istočnoj Hercegovini, dok je drugu polovicu vojnoga roka odradio u Nišu. Boravak u vojsci nije mu teško pao, pošto je bio sklon disciplini i redu: iz vojske je izišao kao potporučnik, a nakon jedne vježbe dobio je čin poručnika, no onda je došla 1971., osuđen je zbog neprijateljske propagande, pa mu je vojni sud oduzeo čin. «Kad sam došao u Niš, to je već bilo elegantno služenje vojnog roka», priča Mesić, «jer sam kao vodnik stažist imao i nešto više novaca, a i žena – koja se bila zaposlila u dječjem vrtiću u Orahovici – također mi je slala novce, pa sam mogao više izlaziti po restoranima, kavanama, u Dom armije... Bio je, inače, među nama jedan liječnik iz Beograda koji mi se posebno urezao u sjećanje zbog događaja koji se zbio tokom vojne vježbe što se održavala između Niša i Aleksinca. Vježba je trajala tri dana, ali mi smo tamo bili nekoliko dana na pripremama. Dok smo čekali početak vježbe, dosađivali smo se i odlučili smo otići u obližnje selo kupiti malo rakije. Pitali smo nekog čovjeka ima li tu negdje kupiti alkohola i on nas je uputio na jednu staru udovicu iz sela koja uvijek ima rakije. Došli smo kod nje i ona nas je lijepo primila. Vidjeli smo na zidu fotografiju srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata i pored fotografije svijeću koja, doduše, nije bila upaljena, ali se vidjelo da se ponekad pali. Jedan od nas pitao ju je tko je taj čovjek. Kazala je da je to njezin muž koji je poginuo u ratu dan nakon što su se vjenčali i još je dodala: 'Njega su ubili Hrvati i moram vam reći da, ako među vama ima neki Hrvat, mora izići, jer sam se zarekla da Hrvat nikad neće prijeći prag moje kuće'. Nas nekoliko tada je krenulo prema izlazu, no onda je taj liječnik iz Beograda rekao da mi, nas nekoliko Hrvata, nismo krivi za smrt njezina muža i da nećemo kupiti njezinu rakiju ako inzistira na tome da Hrvat ne može prijeći prag kuće. 'Sada smo svi mi ovdje Hrvati', rekao je on i svi smo izišli iz kuće. Bez rakije.»


(nastaviće se)


(zurnal.info)

FOTO: Promocija magazina Žurnal
REPORTAŽA: Schumacher iz Prnjavora

Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije

Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.

Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san.
-
Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.

Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.


Leptir koji priča

Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid.
-
Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život.
Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive.
-
Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.

Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama.
-
To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene.Mišin ručni rad
Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu.
-
Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio.
Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz
Formule 1.
-
Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.

Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu.
-
Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo?
Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi
Faraona.
-
Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.

U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću.Radnja u kojoj je formula sklopljena
- Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati.
Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta.
-
Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije.
Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena.
-
Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.

Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo.
-
Ti motori traže jak vjetar – kaže on.
Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze
Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.

Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.

Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora.
- Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.


Ljepotice na zadnjem sjedištu

Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo.
-
Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...

Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti.
-
Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.

Prerađena buba koju je poklonio supruziIako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti.
-
Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću.
Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe.
-
Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.

Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad.
- Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže:
Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.

Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam.
- Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.

U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.

Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu.
-
Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.

{slimbox images/Reportaze/Faraon/1.jpg,images/Reportaze/Faraon/1.jpg;images/Reportaze/Faraon/2.jpg,images/Reportaze/Faraon/2.jpg;images/Reportaze/Faraon/3.jpg,images/Reportaze/Faraon/3.jpg;images/Reportaze/Faraon/4.jpg,images/Reportaze/Faraon/4.jpg;images/Reportaze/Faraon/5.jpg,images/Reportaze/Faraon/5.jpg;images/Reportaze/Faraon/6.JPG,images/Reportaze/Faraon/6.JPG;images/Reportaze/Faraon/7.JPG,images/Reportaze/Faraon/7.JPG;images/Reportaze/Faraon/8.JPG,images/Reportaze/Faraon/8.JPG;images/Reportaze/Faraon/9.JPG,images/Reportaze/Faraon/9.JPG;images/Reportaze/Faraon/10.JPG,images/Reportaze/Faraon/10.JPG;images/Reportaze/Faraon/11.JPG,images/Reportaze/Faraon/11.JPG;images/Reportaze/Faraon/12.JPG,images/Reportaze/Faraon/12.JPG;images/Reportaze/Faraon/13.JPG,images/Reportaze/Faraon/13.JPG;images/Reportaze/Faraon/14.JPG,images/Reportaze/Faraon/14.JPG;images/Reportaze/Faraon/15.JPG,images/Reportaze/Faraon/15.JPG;images/Reportaze/Faraon/16.JPG,images/Reportaze/Faraon/16.JPG;images/Reportaze/Faraon/17.JPG,images/Reportaze/Faraon/17.JPG;}

(zurnal.info)

Branimir Štulić: Filozofija od A do Z

Čim je Branimir Štulić objavio da sprema sabrana djela od 16 knjiga, ponovo je pozvao vraga na svoj prag. Iz Bosne ga zovu novinari Dnevnog Avaza, iz Srbije pokušavaju uvući u reality show, u Hrvatskoj mu nude milione da nastupi u zagrebačkoj Areni...

Osvježenu medijsku pompu prati prigodna rasprodaja nostalgije, jer njegova najjača ritam sekcija Leiner & Hrnjak najavljuje spektakularan povratak. Tridesetu obljetnicu singlice A šta da radim/Balkan proslaviće velikim koncertom u beogradskom Domu omladine. Štulićevo mjesto ovaj put neće zauzeti bronzana bista (koju Leiner na internetu prodaje za 12 hiljada eura), mikrofon će uzeti Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.

Štulić ostaje dosljedan, kao i uvijek do sada uostalom, odbija milione i čuva čist obraz. Što i očekujemo od fantoma slobode, mada sumnjam da je njemu više stalo do tuđih očekivanja.

Žurnal objavljuje neke od najzanimljivijih izjava koje je davao tokom karijere. Tek toliko da se podsjetimo s kim imamo posla...

 Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.

( Polet, 1980.)

Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?

( Arkzin, 1993.)

Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.

(Ćao, 1990.)

Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.

( Arkzin, 1993.)

Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)

Beatlesi: Kod mene sve počinje sa Beatlesima, de facto. Ali, sjećam se i Pola Enke, kojeg sam pjevao u Skoplju 1959. godine. "O Dajana, volim te, skini gaće molim te, da vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu."

( Vreme, 1998.)

Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?

( Vreme, 1998.)

Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.

(Večernje novosti, 2009.)

Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.

( Vreme, 1998.)

Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.

(Rock Express, 1999.)

Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.

( Vreme, 1998.)

Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?

( Ćao, 1991.)

Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.

( Vreme zabave, 1994.)

Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(
Večernje novosti, 2009.)

Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.

(Večernji list, 2002.)

Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.

( Ilustrovana politika, 1991.)

Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.

( Dragan Todorović 1993.)

Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.

(Ćao, 1990.)

Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.

( Vreme, 1998.)

Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.

(Ćao, 1990.)

Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.

(Ćao, 1990.)

Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

(Rock Express, 1999.)

Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.

( Dragan Todorović 1993.)

Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?

(Feral Tribune, 1993.)

Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.

(Polet, 1980.)

Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?

(Pop Rock, 1991.)

Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.

(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.

( NON, 1990.)

Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!

( Vreme zabave, 1994.)

Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.

( Vreme, 1998.)

Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...

( Dragan Todorović 1993.)

Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

(Polet, 1980.)

Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.

( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)

Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.

( Polet, 1980.)

Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.

(Novi list, 2005.)

Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

( Vreme, 1998.)

Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"

(Nin, 1991.)

Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.

(Vreme, 1998.)

Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.

(Ćao, 1990.)

Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.

(Vreme, 1998.)

Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.

(Večernje novosti, 2009.)

Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.

Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.

( Dragan Todorović 1993.)

Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.

(Ćao, 1990.)

Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.

( Vreme, 1998.)

Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.

(Rock Express, 1999.)

Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.

(Novosti, 2005.)

Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

( NON, 1990.)

Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.

(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...

( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)

(zurnal.info)

CIRKUS ČAPLJINA: Na snimanju novog filma Danisa Tanovića

- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.

- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.

 

Priče za unuke

Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.

Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.

- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.

Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.Luka  i Vlado Kraljević

Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.

Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.

Stanislav Puljić BrziStanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.

Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.

- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.

Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.

- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...

Zlatka  i Slavica JakićNeko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.

- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.


Život vikendom

Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovca Ivice Đikića Cirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.

Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.

- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.

Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.

- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.

Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.

- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.

Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.

Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.

- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .

U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.

Josip Jurković

- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.

Selo ide u svijet

Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.

Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.

- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.

Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.

Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.

Foto: Danis Tanović
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.

- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...

Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.

{slimbox images/cirkus/1.jpg,images/cirkus/1.jpg;images/cirkus/2.jpg,images/cirkus/2.jpg;images/cirkus/3.jpg,images/cirkus/3.jpg;images/cirkus/4.jpg,images/cirkus/4.jpg;images/cirkus/5.jpg,images/cirkus/5.jpg;images/cirkus/6.jpg,images/cirkus/6.jpg;images/cirkus/7.jpg,images/cirkus/7.jpg;images/cirkus/8.jpg,images/cirkus/8.jpg;images/cirkus/9.jpg,images/cirkus/9.jpg;images/cirkus/11.jpg,images/cirkus/11.jpg;images/cirkus/danis.jpg,images/cirkus/danis.jpg}

(zurnal.info)

QUENTIN TARANTINO Filozofija od A do Z

Da nije uspio na filmu, Quentin Tarantino bi vjerovatno završio kao serijski ubica!

Ovako je reditelj Roger Avery (Killing Zoe) opisao svog najboljeg prijatelja. A valjda on najbolje zna, jer je sa Quentinom radio u videoteci, tukao se s njim zbog poretka rang liste najboljih samurajskih filmova, zajedno gledao maratonske filmske projekcije horrora, skicirao scenario za Pravu romansu, skupljao pare za prve filmove...

Od dječaka opsjednutog filmovima Quentin Tarantino je izrastao u autora koji sa svakim novim filmom diktira novi trend. Strast za filmom dovela ga je do zvjezdane pozicije, a sve ostalo što mu je bilo potrebno možete pronaći u filozofiji koja slijedi.

 

Ambicija:

Penzionisao bih se kada mi bude 60 godina, što mi se čini kao pravo doba da prestanem praviti filmove. Mogao bih da počnem da pišem romane i filmsku kritiku i postanem čovek od pera, a tada bih konačno mogao da zasnujem porodicu. Zapravo, već pred sobom vidim scenario svoje budućnosti koji bi mogao da se ostvari u naredne tri godine.

Baka (obrazovanje):

Baka me je vodila da gledam The Doberman Gang Byrona Chudnowa. Išao je u paketu zajedno sa horrorom Eddieja Romera The Twilight People, filipinskom verzijom filma The Island of Dr. Moreau, a Pam Grier je u njemu igrala panter devojku.

Brad Pitt:

On je u svom zenitu. Lijepi dječak je otišao. Brad je sada muškarac.

Djetinjstvo:

Majka mi je čitala teške, prave priče, koje su oživljavale na papiru, Mobi Dick, Ostrvo sa blagom, Gulliverova putovanja, a ne kojekakve gluposti o plišanim životinjama.

Filozofija:

Nemam neku posebnu životnu ili filmsku filozofiju. Moji filmovi su ogromna filozofija ili velika ideja koju želim ostvariti, a filozofija u kontekstu umjetnosti mora biti pokretačka stvar

Filmovi:

Deset najdražih filmova: Rio Bravo, Dobar, loš, zao, Taksista, Kotrljajuća grmljavina, Svi se smiju, Veliki bijeg, Carrie, Coffy, Zbunjeni i ošamućeni, Pet prstiju smrti.

George Sanders:

Jedna od inspiracija za Inglorious Bastards bili su filmovi iz četrdesetih. Mnogi od njih uradili su strani reditelji koji su pobjegli u SAD, jer su nacisti okupirali njihove zemlje: Jean Renoir sa This Land is Mine, Fritz Lang i film Manhunt, Jules Dassin sa Nazi Agent, Douglas Sirk i film Hitler’s Henchmen i ruski reditelj Léonide Moguy koji je napravio film o francuskom pokretu otpora. Zanimljivo, skoro u svim tim filmovima igra George Sanders. Ti filmovi su zabavni, uzbudljivi, duhoviti... Dijalozi su fantastični, a najbolji je Sanders.

Instrukcije (Samuelu L. Jackskonu na snimanju Pulp Fictiona):

Počećemo sa uvodnim kadrom Casablance, zatim prelazimo na nešto što je Sergio Leone uradio u Dobar, loš, zao, a završićemo u stilu Wile. E. Coyotea.

Iskustvo i pisanje:

Svoja iskustva nosim sa sobom. Ako nije tako, onda možete da uzmete i robota. Pišem, recimo, Topove sa Navarona i onda na samom početku pisanja raskinem sa djevojkom u koju sam ludo zaljubljen i srce mi se cijepa. To mora da nađe mjesta u scenariju... Sad, to je i dalje priča o grupi komandosa koji kreću da dignu u vazduh nekoliko topova, ali bol koji ja osjećam mora da nađe mjesta u priči. U protivnom, šta ja uopšte radim?

Istraživanje i imaginacija:

Znao sam dosta o njemačkom filmu i nacističkoj propagandi, ali za potrebe Inglorious Bastards još više sam istraživao. Čitao sam i Goebbelsove dnevnike i slično... Kada sam počeo pisati scenario, više nisam želio da učim. Nisam želio zaustavljati proces. Kada čitate moj scenarij, kupujete moju imaginaciju.

Ljudi:

Ja ne pravim filmove koji zbližavaju ljude. Pravim filmove koji ih razdavajaju.

Majka:

Znate kako kaže Anthony Perkins u Psihu: Dječakov najbolji prijatelj je njegova majka.

Muzika:

Po mom mišljenju, filmovi i muzika idu ruku pod ruku. Kada pišem scenario, jedna od prvih stvari jeste da pronađem muziku koja će svirati u uvodnoj sceni. Ne mogu da idem dalje dok to ne odredim. Potraga za tom muzikom je potraga za ritmom filma.

Obrazovanje:

Nikad nisam išao u školu filma, ja sam išao na filmove.

Priča:

Moji filmovi imaju dobru priču... Lako je prepoznati filmove sa dobrom pričom. Kod njih, kada vidiš kraj filma pa se vratiš na uvodne scene obavezno se upitaš: Vau, kako su stigli odavde do tamo?

Režija:

Režija je nalik snimanju kasete sa različitom muzikom, jer koristite talente raznih ljudi i dodajete im vlastitu estetiku.

Soundtrack:

Moj soundtrack uvijek je kao mala verzija filma koji sam uradio. Ako volite moj film ne morate da ga nosite sa sobom i neprestano ga gledate. Dovoljno je da imate soundtrack i odmah ćete dobiti osjećaj kakav ste imali dok ste gledali film.

Surf muzika:

Nikada mi nije bilo jasno kakve veze ima surf muzika sa surferima. Meni je surf muzika oduvijek zvučala kao špageti vestern varijanta rock'n'rolla.

Uma Thurman:

Do ideje za Kill Bill došli smo Uma i ja dok smo snimali Pakleni šund. Snimali smo po cijele dane i uživali u zajedničkom radu. Jedno veče poslije snimanja pili smo grozno vino i razgovarali, te sam joj otkrio svoju ljubav prema ’osvetničkom filmu’. Palo nam je na pamet da bi glavni lik mogla biti žena-ubica. Kasnije sam svaku napisanu scenu čitao Umi kako bi mogla uticati na priču. Tako je postala moja muza na ovom projektu, zaista dobra muza.

Uzmak:

Dobro je kad čovjeka rano razmaze, zato što onda nema uzmaka. Ne prihvataš ništa manje.

Western:

U suštini, pokušavao sam da napravim western od svega što sam do sada radio. Zato mislim da bi to mogao biti naredni žanr u kojem ću raditi. Ili, možda, tridesete godine, neka gangsterska melodrama.

Zavođenje:

Kad se ozbiljno zainteresiram za neku djevojku, prikažem joj Rio Bravo i bolje da joj se dopadne.

Twin Oaks: Povratak djece cvijeća

Prije četrdesetak godina, hiljade Amerikanaca živjele su u komunama. Bile su to skupine mladih ljudi koji nisu željeli živjeti u tzv. potrošačkom društvu te su se odlučili za kolektivni način života. 

Današnje komune zovu se "zajednice s namjerom". Neke od njih temelje se na duhovnosti, druge se pak organiziraju oko ideje očuvanja okoliša. Ali, svima je zajedničko vjerovanje u kolektivni način života, u slobodnu raspodjelu i razmjenu resursa. Jedna od najstarijih takvih zajednica u Sjedinjenim Državama je
Twin Oaks. Osnovana je 1967. godine, a nalazi se dva sata vožnje južno od Washingtona, izvještava VoA. 

Pošljunčana staza vodi od pašnjaka, preko mljekare i prostranog povrtnjaka, kroz šumicu pa sve do velike blagovaone, spavaonica i soba za boravak… Srest ćete vrlo malo ljudi. Teško je povjerovati da ih ovdje živi čak stotinu.
Twin Oaks je, iznad svega, oaza tišine. 

Russ McGee kaže da ova virdžinijska farma možda nije raj, no dodaje da ne žali ni za čim što je ostavio za sobom prije sedam godina: "Ljudi koji ovdje žive žele jednostavnost. U takvom životu nema recimo mnogo putovanja ni zabave, ali postoji veliko duhovno bogatstvo i povezanost s ljudima koji žele živjeti na sličan način." 

Također – tu je i povezanost sa zemljom. Gotovo sve što članovi komune jedu uzgaja se ovdje, kaže Valerie, koja tu živi 17 godina: "Uzgajamo organsko povrće na površini od oko jednog hektara, tako da cijelo ljeto jedemo vlastito povrće. Puno tih biljaka sušimo, konzerviramo i zamrzavamo, tako da čak i zimi konzumiramo hranu koju smo sami uzgojili. Imamo krave od kojih dobivamo mlijeko, te kokoši koje nam daju jaja i meso." 

Život u
Twin Oaksu vrlo je različit od onog na koji je navikla većina Amerikanaca. Poruke se objavljuju na oglasnim pločama, umjesto na Facebooku i Twitteru. Puno je manje privatnosti, jer članovi komune zapravo žive u spavaonicama, njih 10 do 20 zajedno. 

Arthen, koji je napustio svoj direktorski posao prije dvije godine, kaže da je upravo to jedan od razloga zašto je došao živjeti u
Twin Oaksu: "Radio sam s ljudima 25 godina, živio sam s drugom osobom četiri godine, a da ih zapravo nikad nisam upoznao… Sada živim s 90-ero ljudi i mogu reći da ih sve vrlo dobro poznajem. Živjeti ovdje je kao da živite u nekom malom selu." 

I to u selu u kojem je sve besplatno. Od stanarine i zdravstvene skrbi, do hrane i odjeće. Osim toga, tu je i mjesečni džeparac od 75 dolara za dodatne potrebe. Što su u
Twin Oaksu "dodatne potrebe"? Naprimjer, čokolada koja se ne dijeli besplatno – kaže Valerie. 

Ono što održava ovu komunu već 42 godine je zajednički rad. Svako ko želi postati član mora pristati na rad od 42 sata sedmično, a komuna mu zauzvrat pokriva sve troškove. 

Paxus Calta kaže da članovi komune mogu odabrati što žele raditi. Izbor radnog mjesta prilično je širok. "Više-manje sve aspekte dnevnog života koje možemo obaviti ovdje tu i činimo. Sami si popravljamo aute, sami gradimo kuće, sami obrazujemo djecu." 

Sami se i zabavljaju. Pored toga,
Twin Oaks ima i dvije "tvrtke", zapravo radionice, u kojima članovi komune mogu odraditi svoja 42 sata sedmično. Jedna proizvodi mreže za ležanje koje se zavežu između dva drveta, a druga proizvodi tofu. Uspjeh tih firmi je još jedan od razloga što su Twin Oaks opstali od 1967. 

Zarađenim novcem se kupuju, recimo, automobili i zdravstveno osiguranje. Zajednica posjeduje 17 vozila koje članovi dijele - kao i sve ostalo. Zajednički rad i ravnomjerna podjela rezultata rada dio su načina života, kao što su to naprimjer i vješanje i sušenje opranog rublja na svježem zraku, korištenja sunčeve energije za grijanje vode i te korištenje drva posječenih na imanju. 

Zbog toga je
Twin Oaks jedna od ekološki najnaprednijih zajednica u Americi, kaže Paxus Calta: "Konzumiramo 66 posto manje električne energije, 75 posto manje goriva, 88 posto manje deponijskog krutog otpada. Sve je to posljedica našeg kolektivnog načina života. Na taj način nanosimo puno manju štetu okolišu." 

Kako
Twin Oaks ima ograničeni kapacitet, potencijalni članovi nalaze se na dugoj listi čekanja. No, pregovara se o osnivanju sestrinske komune, u blizini Twin Oaksa

(Fena)

FILOZOFIJA OD A DO Z: Johnny Rotten

Iz niza intervjua legendarnog vođe Sex Pistolsa Johnnyja Rottena i iz priznanja koja je iznio u autobiografskoj knjizi “Zabranjeno za Irce, crnce i pse” sačinili smo njegovu “Filozofiju od A do Z”. Nadamo se da će ovo poučno štivo biti korisno punkerima pripravnicima.

Audicija: Samo sam se vrtio ukrug, kao kakva trbušna plesačica. Malcolm je pomislio: «Da, on je taj». Paul je mislio da je sve šala i nimalo ga nije bilo briga. Steve je bio veoma razdražen jer me je od prvog trenutka zamrzio.

Autoportret: Kada bih mogao da nacrtam svoju karikaturu, to bi vjerovatno najviše ličilo na Richarda III u izvedbi Laurencea Oliviera. Da umreš od smijeha. U njemu prepoznajem djeliće sebe. Sjajno. Kakav je to bio skot. Ispod svoje vanjske izobličenosti, Shakespearov Richard bio je pokvaren i lud, ali imao je uz to i kobno svirep smisao za humor.

Britanci: Britanci obožavaju da se valjaju u sopstvenoj bijedi. Obožavaju što im telefonski sistem ne funkcionira. Obožavaju svoju užasnu željeznicu. To je predmet podsmijeha Evrope, svjetska sablazan. Nesposobnost im omogućava da čitav život oplakuju svoju sudbinu.

Bolesti: Klaustrofobičan sam. Ne smijem da se vozim metroom i plašim se visine. Također, bolujem i od epilepsije, ali ne pijem nikakve lijekove. Od stroboskopskog svjetla vrlo lako mogu da dobijem napad, kao i kada se vozim autom, a kroz granje se probija popodnevno sunce. Ne mogu da sjedim u klubu sa crvenim svjetlima... Od određenih vrsta svjetlosti ponekad zaboravim gdje sam i na neko vrijeme izgubim pamćenje. Sa ravnotežom ne stojim dobro... Mislim da imam blagi oblik epilepsije. Možda to ima nekakve veze sa meningitisom koji sam preležao kao dijete.

 

Clash: Meni su Clash uvijek zvučali kao da urlaju bez razloga – izvikuju trendi parole koje su ukrali od Karla Marxa. Uveli su takmičarski element koji je sve srozao.

Definicija: Sex Pistolsi bili su otjelotvorenje napirlitanosti. Muzički vodvilj. Opaka burleska.

God Save The Queen: Za kuhinjskim stolom napisao sam God Save The Queen. Napisao sam je jednog jutra čekajući da mi se skuha grah. Stihove sam napisao u jednom cugu i otišao pravo u studio u kojem smo vježbali. Glenu se to nije dopalo. Nije s tim mogao da izađe na kraj. «Ne možeš to da radiš! Ubiće nas!»

Grundy Bill: Bio je debeli, seksistički pivopija koji ništa o nama nije znao i koji nije ni trebalo da nas intervjuiše. Njega su zanimale samo sise.

Griža savjesti: Mogao sam više da pomognem Sidu. Samo da nisam bio lijen i oprao od njega ruke, kao Pontije Pilat. To je nešto što ću morati ponijeti u grob sa sobom. Čovjek ne smije biti lijen kada su njegovi prijatelji u pitanju.

Haos: Haos je bio moja filozofija. O da. Nemoj imati nikakva pravila. Ako ljudi oko tebe počnu da dižu zidove, oslobodi se i radi nešto drugo. Nikada, nikada ne treba biti potpuno shvaćen. To je poput poljupca smrti, zar ne?

Jones Steve: On je otvoreno nepošten. Ukrašće sve što mu dođe pod ruku. Ukrašće ti i vezice sa cipela, ali će krađu priznati ako ga upitaš. Ne želi ništa da poriče, i to mi se sviđa. Mislim da je to vrlina vrijedna divljenja.

Kraljevska porodica: Kraljevska porodica vaspitana je da vjeruje kako je tu gdje jeste zahvaljujući božjoj volji. (...) Nisu bili ništa drugo do osvajači koji su ukrali zemlju i proglasili se boljim od ostalih. Njihovi preci su lopovi, ubice, siledžije i prevaranti. Prava srednjovjekovna mafija. Prvobitna gospoda bili su vitezovi, psihopate koji seljake ubijaju bez pravog razloga.

Miloska Venera: Koncpet omota albuma Never Mind The Bollocks temelji se na jednom ucjenjivačkom pismu. Nije bilo nikakvog velikog plana, to je prosto bilo nešto najjednostavnije i najružnije što smo mogli smisliti za jedno dosadno popodne. Sada, međutim, taj omot se smatra Miloskom Venerom punka i svi tvrde kako su zaslužni za njega.

Nancy: Da ne vjerujete koliko je ta žena bila zla! Bez prestanka. «Ooo, Side», najgnusnijim glasom. Bila je krajnje tupava, poput gangsterskih ljubavnica iz filmova. (...) Neprestano je izgledala pijano, pakosno, izlizano, izmoreno. Sid se odmah zadovoljio drugorazrednom robom. Toliko je mrzio sebe da spetljao s tim čudovištem. U tome što kažem da je bila čudovište nema ni trunke pretjerivanja. Bila je veoma samodestruktivno ljudsko biće riješeno da sa sobom na dno povuče što više ljudi može.

Nevinost: Sid nikada nije imao djevojku. Previše je volio sebe. Mislim da je bio junfer. Nancy mu je bila prva. Kakav način za ulazak u prekrasni svijet seksa.

Nora: Kada sam upoznao svoju ženu Noru, užasno smo se posvađali, ali znao sam da u toj ženi postoji nešto što želim. Nije to bio seks. Posvetio sam joj cijeli život. Ne bih svake večeri mogao da idem kući nekom zombiju bez mozga.

Pljuvanje: Zbog sinusa često pljujem na bini, ali nikada prema publici. Ali, kada to dospije u novine, sljedeće sedmice imaš publiku koja misli da je to dio mode i da u tome svi treba da učestvuju.

Politika: Nisam revolucionar, socijalista niti išta slično. Moja politika je neograničen osjećaj individualnosti. Sve političke grupacije na planeti suzbijaju individualnost. Njima su potrebnio glasački brojevi. Ti ljudi teže masovnoj uniformnosti. Feminizam je vrlo brzo postao ugnjetavački pokret. Pokret za oslobođenje homoseksualaca i lezbijki uopšte ne zanimaju jednaka prava za sve. Njima je stalo do toga da ih prihvate kao jednu veliku skupinu.

Prijateljstvo: Nas četvorica smo se rijetko družili. Od samog početka, na probama ja bih otišao u kolezet, ili im rekao da idem do klozera, stao kraj vrata i prisluškivao. Čuo bih ih kako govore: «Taj govnar. U pizdu materinu!» Zatim bi se pokupili, spakovali u nečija kola, a mene ostavili. Kući bih se vratio sam, metroom.

Punk: Fućka se meni za riječ punk. To je oznaka koju nam je zalijepila novinarka Caroline Cohn, a punk je riječ koja se koristi za mušku prostitutku u zatvoru. Ne želim da budem kralj toga!

Reggae: Reggae je jedina muzika sem punka koja je bila potpuno underground i nije se vrtila na radiju. Niko ga nije pušta dok se nisam pojavio u radisjkoj emisiji i pričao o reggaeu. A onda su odjednom Strummer i ostali iz Clasha počeli da pričaju: «Oduvijek volimo reggae».

Rotten: Nadimak Rotten dobio sam jer sam imao zelene zube. Dao mi ga je Steve: «Truli, jebote!» Stalno mi je to govorio. Bio je to, a ujedno i nije, nadimak od milja.

Roditelji: Roditelji mora da su se kresali kao zečevi. Svake godine novi pobačaj. Uzdahnuo bih i rekao: «O ne! Moraću da izvadim vedro i ponovo skupljam krv.»

Rolling Stones: Zaslužili su da ih nazovu dinosaurusima. Bili su previše nadmeni, izvještačeni, visokoparni, nastupali su samo u velikim prostorima. I sami su postali kao malene kraljevske porodice. Vozili su se okolo u limuzinama, povremeno nam otpozdravljajući rukom.

Sid: Sid je bio prava žrtva mode – najgora koju sam ikada upoznao. Sve je radio pogrešno. Kupovao je glupavi časopis Vogue koji je proučavao i oponašao druge. Nikako nije mogao da ubode. Nije mu dopiralo do mozga da zamisao nije da pratiš, već da predvodiš.

Umro je na beznačajan američki praznik Dan mrmota, 2. februara 1979. godine, godinu i mjesec dana nakon raspada benda i tri i po mjeseca poslije Nancyne smrti. Po narodnoj priči, ako mrmot nakon zimskog sna vidi svoju sijenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Sidovo nago tijelo pronađeno je u Greenwich Vilageu, u stanu jedne mlade nezaposlene glumice.

Situacionizam (pokret osnovan u Parizu 1957. godine, sačinjen od umjetnika koji su zahtijevali redefiniranje pojma avangarde i insistirali na unitarnom urbanizmu, integraciji umjetnosti i tehnologije): Sva ta priča o tome kako su francuski situacionisti bili povezani sa punkom obično je sranje. To su bezvezarije. Tome je mjesto u raskošnim ilustriranim izdanjima tvrdih korica koja se ne mrdaju sa stočića za kafu.

Seks: Prije Pistolsa seksa nije bilo mnogo. Nije me zanimao kada sam bio mlad. Možete reći da sam bio zaostao ili da sam se kasno razvio, ali to je istina. Seks je nešto što se može ili ne želi izbjeći. Uvijek želiš da bude konačni zaključak nečega, ali nikada ne dobiješ baš ono što hoćeš. Seks nije cilj nad ciljevima.

Škola: U irskim katoličkim školama učitelji su bili krajnje zlobni. Među njima je bilo mnogo časnih sestara, koje su bile posebno opake i vrlo surove. Obožavale su da te šljisnu po šaci oštrom ivicom lenjira.

Veličina: Zaista mislim da je veličina Sex Pistolsa u tome što smo u velikim prilikama uvijek uspijevali da razočaramo. Nismo se pokazali ni u jednoj kritičnoj situaciji.

Wilde; Oscar: Otkinuo sam na njegovo pisanje. Kakav stav prema životu! Njegova pisma više su mi se dopadala od samih djela. Bio je čovjek kojeg je upropastila majkam te je čitav njegov život na neki način bio osveta njoj.

Ubistvo sa predumišljajem: Pronašli smo igle koje Nancy koristi. Očistio sam njima nokte i vratio ih na mjesto. To sada djeluje opasno, ali zamisao je bilada joj prljavština uđe u iglu kako bi se ubila ili šta već. Možda je to ubistvo sa predumišljajem.

Zihernadle: Kada kupiš te stare, ofucane stvari, one često znaju da se raspadnu. Dakle, zihernadle nisu bile ukras, već nužda.

Zadnje riječi na bini: Osjetite li se ikada prevareno