Good trip

Branimir Štulić: Filozofija od A do Z

Čim je Branimir Štulić objavio da sprema sabrana djela od 16 knjiga, ponovo je pozvao vraga na svoj prag. Iz Bosne ga zovu novinari Dnevnog Avaza, iz Srbije pokušavaju uvući u reality show, u Hrvatskoj mu nude milione da nastupi u zagrebačkoj Areni...

Osvježenu medijsku pompu prati prigodna rasprodaja nostalgije, jer njegova najjača ritam sekcija Leiner & Hrnjak najavljuje spektakularan povratak. Tridesetu obljetnicu singlice A šta da radim/Balkan proslaviće velikim koncertom u beogradskom Domu omladine. Štulićevo mjesto ovaj put neće zauzeti bronzana bista (koju Leiner na internetu prodaje za 12 hiljada eura), mikrofon će uzeti Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.

Štulić ostaje dosljedan, kao i uvijek do sada uostalom, odbija milione i čuva čist obraz. Što i očekujemo od fantoma slobode, mada sumnjam da je njemu više stalo do tuđih očekivanja.

Žurnal objavljuje neke od najzanimljivijih izjava koje je davao tokom karijere. Tek toliko da se podsjetimo s kim imamo posla...

 Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.

( Polet, 1980.)

Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?

( Arkzin, 1993.)

Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.

(Ćao, 1990.)

Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.

( Arkzin, 1993.)

Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)

Beatlesi: Kod mene sve počinje sa Beatlesima, de facto. Ali, sjećam se i Pola Enke, kojeg sam pjevao u Skoplju 1959. godine. "O Dajana, volim te, skini gaće molim te, da vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu."

( Vreme, 1998.)

Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?

( Vreme, 1998.)

Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.

(Večernje novosti, 2009.)

Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.

( Vreme, 1998.)

Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.

(Rock Express, 1999.)

Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.

( Vreme, 1998.)

Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?

( Ćao, 1991.)

Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.

( Vreme zabave, 1994.)

Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(
Večernje novosti, 2009.)

Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.

(Večernji list, 2002.)

Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.

( Ilustrovana politika, 1991.)

Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.

( Dragan Todorović 1993.)

Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.

(Ćao, 1990.)

Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.

( Vreme, 1998.)

Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.

(Ćao, 1990.)

Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.

(Ćao, 1990.)

Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

(Rock Express, 1999.)

Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.

( Dragan Todorović 1993.)

Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?

(Feral Tribune, 1993.)

Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.

(Polet, 1980.)

Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?

(Pop Rock, 1991.)

Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.

(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.

( NON, 1990.)

Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!

( Vreme zabave, 1994.)

Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.

( Vreme, 1998.)

Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...

( Dragan Todorović 1993.)

Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

(Polet, 1980.)

Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.

( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)

Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.

( Polet, 1980.)

Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.

(Novi list, 2005.)

Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

( Vreme, 1998.)

Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"

(Nin, 1991.)

Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.

(Vreme, 1998.)

Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.

(Ćao, 1990.)

Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.

(Vreme, 1998.)

Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.

(Večernje novosti, 2009.)

Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.

Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.

( Dragan Todorović 1993.)

Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.

(Ćao, 1990.)

Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.

( Vreme, 1998.)

Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.

(Rock Express, 1999.)

Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.

(Novosti, 2005.)

Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

( NON, 1990.)

Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.

(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...

( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)

(zurnal.info)

CIRKUS ČAPLJINA: Na snimanju novog filma Danisa Tanovića

- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.

- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.

 

Priče za unuke

Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.

Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.

- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.

Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.Luka  i Vlado Kraljević

Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.

Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.

Stanislav Puljić BrziStanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.

Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.

- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.

Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.

- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...

Zlatka  i Slavica JakićNeko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.

- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.


Život vikendom

Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovca Ivice Đikića Cirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.

Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.

- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.

Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.

- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.

Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.

- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.

Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.

Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.

- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .

U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.

Josip Jurković

- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.

Selo ide u svijet

Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.

Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.

- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.

Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.

Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.

Foto: Danis Tanović
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.

- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...

Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.

{slimbox images/cirkus/1.jpg,images/cirkus/1.jpg;images/cirkus/2.jpg,images/cirkus/2.jpg;images/cirkus/3.jpg,images/cirkus/3.jpg;images/cirkus/4.jpg,images/cirkus/4.jpg;images/cirkus/5.jpg,images/cirkus/5.jpg;images/cirkus/6.jpg,images/cirkus/6.jpg;images/cirkus/7.jpg,images/cirkus/7.jpg;images/cirkus/8.jpg,images/cirkus/8.jpg;images/cirkus/9.jpg,images/cirkus/9.jpg;images/cirkus/11.jpg,images/cirkus/11.jpg;images/cirkus/danis.jpg,images/cirkus/danis.jpg}

(zurnal.info)

QUENTIN TARANTINO Filozofija od A do Z

Da nije uspio na filmu, Quentin Tarantino bi vjerovatno završio kao serijski ubica!

Ovako je reditelj Roger Avery (Killing Zoe) opisao svog najboljeg prijatelja. A valjda on najbolje zna, jer je sa Quentinom radio u videoteci, tukao se s njim zbog poretka rang liste najboljih samurajskih filmova, zajedno gledao maratonske filmske projekcije horrora, skicirao scenario za Pravu romansu, skupljao pare za prve filmove...

Od dječaka opsjednutog filmovima Quentin Tarantino je izrastao u autora koji sa svakim novim filmom diktira novi trend. Strast za filmom dovela ga je do zvjezdane pozicije, a sve ostalo što mu je bilo potrebno možete pronaći u filozofiji koja slijedi.

 

Ambicija:

Penzionisao bih se kada mi bude 60 godina, što mi se čini kao pravo doba da prestanem praviti filmove. Mogao bih da počnem da pišem romane i filmsku kritiku i postanem čovek od pera, a tada bih konačno mogao da zasnujem porodicu. Zapravo, već pred sobom vidim scenario svoje budućnosti koji bi mogao da se ostvari u naredne tri godine.

Baka (obrazovanje):

Baka me je vodila da gledam The Doberman Gang Byrona Chudnowa. Išao je u paketu zajedno sa horrorom Eddieja Romera The Twilight People, filipinskom verzijom filma The Island of Dr. Moreau, a Pam Grier je u njemu igrala panter devojku.

Brad Pitt:

On je u svom zenitu. Lijepi dječak je otišao. Brad je sada muškarac.

Djetinjstvo:

Majka mi je čitala teške, prave priče, koje su oživljavale na papiru, Mobi Dick, Ostrvo sa blagom, Gulliverova putovanja, a ne kojekakve gluposti o plišanim životinjama.

Filozofija:

Nemam neku posebnu životnu ili filmsku filozofiju. Moji filmovi su ogromna filozofija ili velika ideja koju želim ostvariti, a filozofija u kontekstu umjetnosti mora biti pokretačka stvar

Filmovi:

Deset najdražih filmova: Rio Bravo, Dobar, loš, zao, Taksista, Kotrljajuća grmljavina, Svi se smiju, Veliki bijeg, Carrie, Coffy, Zbunjeni i ošamućeni, Pet prstiju smrti.

George Sanders:

Jedna od inspiracija za Inglorious Bastards bili su filmovi iz četrdesetih. Mnogi od njih uradili su strani reditelji koji su pobjegli u SAD, jer su nacisti okupirali njihove zemlje: Jean Renoir sa This Land is Mine, Fritz Lang i film Manhunt, Jules Dassin sa Nazi Agent, Douglas Sirk i film Hitler’s Henchmen i ruski reditelj Léonide Moguy koji je napravio film o francuskom pokretu otpora. Zanimljivo, skoro u svim tim filmovima igra George Sanders. Ti filmovi su zabavni, uzbudljivi, duhoviti... Dijalozi su fantastični, a najbolji je Sanders.

Instrukcije (Samuelu L. Jackskonu na snimanju Pulp Fictiona):

Počećemo sa uvodnim kadrom Casablance, zatim prelazimo na nešto što je Sergio Leone uradio u Dobar, loš, zao, a završićemo u stilu Wile. E. Coyotea.

Iskustvo i pisanje:

Svoja iskustva nosim sa sobom. Ako nije tako, onda možete da uzmete i robota. Pišem, recimo, Topove sa Navarona i onda na samom početku pisanja raskinem sa djevojkom u koju sam ludo zaljubljen i srce mi se cijepa. To mora da nađe mjesta u scenariju... Sad, to je i dalje priča o grupi komandosa koji kreću da dignu u vazduh nekoliko topova, ali bol koji ja osjećam mora da nađe mjesta u priči. U protivnom, šta ja uopšte radim?

Istraživanje i imaginacija:

Znao sam dosta o njemačkom filmu i nacističkoj propagandi, ali za potrebe Inglorious Bastards još više sam istraživao. Čitao sam i Goebbelsove dnevnike i slično... Kada sam počeo pisati scenario, više nisam želio da učim. Nisam želio zaustavljati proces. Kada čitate moj scenarij, kupujete moju imaginaciju.

Ljudi:

Ja ne pravim filmove koji zbližavaju ljude. Pravim filmove koji ih razdavajaju.

Majka:

Znate kako kaže Anthony Perkins u Psihu: Dječakov najbolji prijatelj je njegova majka.

Muzika:

Po mom mišljenju, filmovi i muzika idu ruku pod ruku. Kada pišem scenario, jedna od prvih stvari jeste da pronađem muziku koja će svirati u uvodnoj sceni. Ne mogu da idem dalje dok to ne odredim. Potraga za tom muzikom je potraga za ritmom filma.

Obrazovanje:

Nikad nisam išao u školu filma, ja sam išao na filmove.

Priča:

Moji filmovi imaju dobru priču... Lako je prepoznati filmove sa dobrom pričom. Kod njih, kada vidiš kraj filma pa se vratiš na uvodne scene obavezno se upitaš: Vau, kako su stigli odavde do tamo?

Režija:

Režija je nalik snimanju kasete sa različitom muzikom, jer koristite talente raznih ljudi i dodajete im vlastitu estetiku.

Soundtrack:

Moj soundtrack uvijek je kao mala verzija filma koji sam uradio. Ako volite moj film ne morate da ga nosite sa sobom i neprestano ga gledate. Dovoljno je da imate soundtrack i odmah ćete dobiti osjećaj kakav ste imali dok ste gledali film.

Surf muzika:

Nikada mi nije bilo jasno kakve veze ima surf muzika sa surferima. Meni je surf muzika oduvijek zvučala kao špageti vestern varijanta rock'n'rolla.

Uma Thurman:

Do ideje za Kill Bill došli smo Uma i ja dok smo snimali Pakleni šund. Snimali smo po cijele dane i uživali u zajedničkom radu. Jedno veče poslije snimanja pili smo grozno vino i razgovarali, te sam joj otkrio svoju ljubav prema ’osvetničkom filmu’. Palo nam je na pamet da bi glavni lik mogla biti žena-ubica. Kasnije sam svaku napisanu scenu čitao Umi kako bi mogla uticati na priču. Tako je postala moja muza na ovom projektu, zaista dobra muza.

Uzmak:

Dobro je kad čovjeka rano razmaze, zato što onda nema uzmaka. Ne prihvataš ništa manje.

Western:

U suštini, pokušavao sam da napravim western od svega što sam do sada radio. Zato mislim da bi to mogao biti naredni žanr u kojem ću raditi. Ili, možda, tridesete godine, neka gangsterska melodrama.

Zavođenje:

Kad se ozbiljno zainteresiram za neku djevojku, prikažem joj Rio Bravo i bolje da joj se dopadne.

Twin Oaks: Povratak djece cvijeća

Prije četrdesetak godina, hiljade Amerikanaca živjele su u komunama. Bile su to skupine mladih ljudi koji nisu željeli živjeti u tzv. potrošačkom društvu te su se odlučili za kolektivni način života. 

Današnje komune zovu se "zajednice s namjerom". Neke od njih temelje se na duhovnosti, druge se pak organiziraju oko ideje očuvanja okoliša. Ali, svima je zajedničko vjerovanje u kolektivni način života, u slobodnu raspodjelu i razmjenu resursa. Jedna od najstarijih takvih zajednica u Sjedinjenim Državama je
Twin Oaks. Osnovana je 1967. godine, a nalazi se dva sata vožnje južno od Washingtona, izvještava VoA. 

Pošljunčana staza vodi od pašnjaka, preko mljekare i prostranog povrtnjaka, kroz šumicu pa sve do velike blagovaone, spavaonica i soba za boravak… Srest ćete vrlo malo ljudi. Teško je povjerovati da ih ovdje živi čak stotinu.
Twin Oaks je, iznad svega, oaza tišine. 

Russ McGee kaže da ova virdžinijska farma možda nije raj, no dodaje da ne žali ni za čim što je ostavio za sobom prije sedam godina: "Ljudi koji ovdje žive žele jednostavnost. U takvom životu nema recimo mnogo putovanja ni zabave, ali postoji veliko duhovno bogatstvo i povezanost s ljudima koji žele živjeti na sličan način." 

Također – tu je i povezanost sa zemljom. Gotovo sve što članovi komune jedu uzgaja se ovdje, kaže Valerie, koja tu živi 17 godina: "Uzgajamo organsko povrće na površini od oko jednog hektara, tako da cijelo ljeto jedemo vlastito povrće. Puno tih biljaka sušimo, konzerviramo i zamrzavamo, tako da čak i zimi konzumiramo hranu koju smo sami uzgojili. Imamo krave od kojih dobivamo mlijeko, te kokoši koje nam daju jaja i meso." 

Život u
Twin Oaksu vrlo je različit od onog na koji je navikla većina Amerikanaca. Poruke se objavljuju na oglasnim pločama, umjesto na Facebooku i Twitteru. Puno je manje privatnosti, jer članovi komune zapravo žive u spavaonicama, njih 10 do 20 zajedno. 

Arthen, koji je napustio svoj direktorski posao prije dvije godine, kaže da je upravo to jedan od razloga zašto je došao živjeti u
Twin Oaksu: "Radio sam s ljudima 25 godina, živio sam s drugom osobom četiri godine, a da ih zapravo nikad nisam upoznao… Sada živim s 90-ero ljudi i mogu reći da ih sve vrlo dobro poznajem. Živjeti ovdje je kao da živite u nekom malom selu." 

I to u selu u kojem je sve besplatno. Od stanarine i zdravstvene skrbi, do hrane i odjeće. Osim toga, tu je i mjesečni džeparac od 75 dolara za dodatne potrebe. Što su u
Twin Oaksu "dodatne potrebe"? Naprimjer, čokolada koja se ne dijeli besplatno – kaže Valerie. 

Ono što održava ovu komunu već 42 godine je zajednički rad. Svako ko želi postati član mora pristati na rad od 42 sata sedmično, a komuna mu zauzvrat pokriva sve troškove. 

Paxus Calta kaže da članovi komune mogu odabrati što žele raditi. Izbor radnog mjesta prilično je širok. "Više-manje sve aspekte dnevnog života koje možemo obaviti ovdje tu i činimo. Sami si popravljamo aute, sami gradimo kuće, sami obrazujemo djecu." 

Sami se i zabavljaju. Pored toga,
Twin Oaks ima i dvije "tvrtke", zapravo radionice, u kojima članovi komune mogu odraditi svoja 42 sata sedmično. Jedna proizvodi mreže za ležanje koje se zavežu između dva drveta, a druga proizvodi tofu. Uspjeh tih firmi je još jedan od razloga što su Twin Oaks opstali od 1967. 

Zarađenim novcem se kupuju, recimo, automobili i zdravstveno osiguranje. Zajednica posjeduje 17 vozila koje članovi dijele - kao i sve ostalo. Zajednički rad i ravnomjerna podjela rezultata rada dio su načina života, kao što su to naprimjer i vješanje i sušenje opranog rublja na svježem zraku, korištenja sunčeve energije za grijanje vode i te korištenje drva posječenih na imanju. 

Zbog toga je
Twin Oaks jedna od ekološki najnaprednijih zajednica u Americi, kaže Paxus Calta: "Konzumiramo 66 posto manje električne energije, 75 posto manje goriva, 88 posto manje deponijskog krutog otpada. Sve je to posljedica našeg kolektivnog načina života. Na taj način nanosimo puno manju štetu okolišu." 

Kako
Twin Oaks ima ograničeni kapacitet, potencijalni članovi nalaze se na dugoj listi čekanja. No, pregovara se o osnivanju sestrinske komune, u blizini Twin Oaksa

(Fena)

FILOZOFIJA OD A DO Z: Johnny Rotten

Iz niza intervjua legendarnog vođe Sex Pistolsa Johnnyja Rottena i iz priznanja koja je iznio u autobiografskoj knjizi “Zabranjeno za Irce, crnce i pse” sačinili smo njegovu “Filozofiju od A do Z”. Nadamo se da će ovo poučno štivo biti korisno punkerima pripravnicima.

Audicija: Samo sam se vrtio ukrug, kao kakva trbušna plesačica. Malcolm je pomislio: «Da, on je taj». Paul je mislio da je sve šala i nimalo ga nije bilo briga. Steve je bio veoma razdražen jer me je od prvog trenutka zamrzio.

Autoportret: Kada bih mogao da nacrtam svoju karikaturu, to bi vjerovatno najviše ličilo na Richarda III u izvedbi Laurencea Oliviera. Da umreš od smijeha. U njemu prepoznajem djeliće sebe. Sjajno. Kakav je to bio skot. Ispod svoje vanjske izobličenosti, Shakespearov Richard bio je pokvaren i lud, ali imao je uz to i kobno svirep smisao za humor.

Britanci: Britanci obožavaju da se valjaju u sopstvenoj bijedi. Obožavaju što im telefonski sistem ne funkcionira. Obožavaju svoju užasnu željeznicu. To je predmet podsmijeha Evrope, svjetska sablazan. Nesposobnost im omogućava da čitav život oplakuju svoju sudbinu.

Bolesti: Klaustrofobičan sam. Ne smijem da se vozim metroom i plašim se visine. Također, bolujem i od epilepsije, ali ne pijem nikakve lijekove. Od stroboskopskog svjetla vrlo lako mogu da dobijem napad, kao i kada se vozim autom, a kroz granje se probija popodnevno sunce. Ne mogu da sjedim u klubu sa crvenim svjetlima... Od određenih vrsta svjetlosti ponekad zaboravim gdje sam i na neko vrijeme izgubim pamćenje. Sa ravnotežom ne stojim dobro... Mislim da imam blagi oblik epilepsije. Možda to ima nekakve veze sa meningitisom koji sam preležao kao dijete.

 

Clash: Meni su Clash uvijek zvučali kao da urlaju bez razloga – izvikuju trendi parole koje su ukrali od Karla Marxa. Uveli su takmičarski element koji je sve srozao.

Definicija: Sex Pistolsi bili su otjelotvorenje napirlitanosti. Muzički vodvilj. Opaka burleska.

God Save The Queen: Za kuhinjskim stolom napisao sam God Save The Queen. Napisao sam je jednog jutra čekajući da mi se skuha grah. Stihove sam napisao u jednom cugu i otišao pravo u studio u kojem smo vježbali. Glenu se to nije dopalo. Nije s tim mogao da izađe na kraj. «Ne možeš to da radiš! Ubiće nas!»

Grundy Bill: Bio je debeli, seksistički pivopija koji ništa o nama nije znao i koji nije ni trebalo da nas intervjuiše. Njega su zanimale samo sise.

Griža savjesti: Mogao sam više da pomognem Sidu. Samo da nisam bio lijen i oprao od njega ruke, kao Pontije Pilat. To je nešto što ću morati ponijeti u grob sa sobom. Čovjek ne smije biti lijen kada su njegovi prijatelji u pitanju.

Haos: Haos je bio moja filozofija. O da. Nemoj imati nikakva pravila. Ako ljudi oko tebe počnu da dižu zidove, oslobodi se i radi nešto drugo. Nikada, nikada ne treba biti potpuno shvaćen. To je poput poljupca smrti, zar ne?

Jones Steve: On je otvoreno nepošten. Ukrašće sve što mu dođe pod ruku. Ukrašće ti i vezice sa cipela, ali će krađu priznati ako ga upitaš. Ne želi ništa da poriče, i to mi se sviđa. Mislim da je to vrlina vrijedna divljenja.

Kraljevska porodica: Kraljevska porodica vaspitana je da vjeruje kako je tu gdje jeste zahvaljujući božjoj volji. (...) Nisu bili ništa drugo do osvajači koji su ukrali zemlju i proglasili se boljim od ostalih. Njihovi preci su lopovi, ubice, siledžije i prevaranti. Prava srednjovjekovna mafija. Prvobitna gospoda bili su vitezovi, psihopate koji seljake ubijaju bez pravog razloga.

Miloska Venera: Koncpet omota albuma Never Mind The Bollocks temelji se na jednom ucjenjivačkom pismu. Nije bilo nikakvog velikog plana, to je prosto bilo nešto najjednostavnije i najružnije što smo mogli smisliti za jedno dosadno popodne. Sada, međutim, taj omot se smatra Miloskom Venerom punka i svi tvrde kako su zaslužni za njega.

Nancy: Da ne vjerujete koliko je ta žena bila zla! Bez prestanka. «Ooo, Side», najgnusnijim glasom. Bila je krajnje tupava, poput gangsterskih ljubavnica iz filmova. (...) Neprestano je izgledala pijano, pakosno, izlizano, izmoreno. Sid se odmah zadovoljio drugorazrednom robom. Toliko je mrzio sebe da spetljao s tim čudovištem. U tome što kažem da je bila čudovište nema ni trunke pretjerivanja. Bila je veoma samodestruktivno ljudsko biće riješeno da sa sobom na dno povuče što više ljudi može.

Nevinost: Sid nikada nije imao djevojku. Previše je volio sebe. Mislim da je bio junfer. Nancy mu je bila prva. Kakav način za ulazak u prekrasni svijet seksa.

Nora: Kada sam upoznao svoju ženu Noru, užasno smo se posvađali, ali znao sam da u toj ženi postoji nešto što želim. Nije to bio seks. Posvetio sam joj cijeli život. Ne bih svake večeri mogao da idem kući nekom zombiju bez mozga.

Pljuvanje: Zbog sinusa često pljujem na bini, ali nikada prema publici. Ali, kada to dospije u novine, sljedeće sedmice imaš publiku koja misli da je to dio mode i da u tome svi treba da učestvuju.

Politika: Nisam revolucionar, socijalista niti išta slično. Moja politika je neograničen osjećaj individualnosti. Sve političke grupacije na planeti suzbijaju individualnost. Njima su potrebnio glasački brojevi. Ti ljudi teže masovnoj uniformnosti. Feminizam je vrlo brzo postao ugnjetavački pokret. Pokret za oslobođenje homoseksualaca i lezbijki uopšte ne zanimaju jednaka prava za sve. Njima je stalo do toga da ih prihvate kao jednu veliku skupinu.

Prijateljstvo: Nas četvorica smo se rijetko družili. Od samog početka, na probama ja bih otišao u kolezet, ili im rekao da idem do klozera, stao kraj vrata i prisluškivao. Čuo bih ih kako govore: «Taj govnar. U pizdu materinu!» Zatim bi se pokupili, spakovali u nečija kola, a mene ostavili. Kući bih se vratio sam, metroom.

Punk: Fućka se meni za riječ punk. To je oznaka koju nam je zalijepila novinarka Caroline Cohn, a punk je riječ koja se koristi za mušku prostitutku u zatvoru. Ne želim da budem kralj toga!

Reggae: Reggae je jedina muzika sem punka koja je bila potpuno underground i nije se vrtila na radiju. Niko ga nije pušta dok se nisam pojavio u radisjkoj emisiji i pričao o reggaeu. A onda su odjednom Strummer i ostali iz Clasha počeli da pričaju: «Oduvijek volimo reggae».

Rotten: Nadimak Rotten dobio sam jer sam imao zelene zube. Dao mi ga je Steve: «Truli, jebote!» Stalno mi je to govorio. Bio je to, a ujedno i nije, nadimak od milja.

Roditelji: Roditelji mora da su se kresali kao zečevi. Svake godine novi pobačaj. Uzdahnuo bih i rekao: «O ne! Moraću da izvadim vedro i ponovo skupljam krv.»

Rolling Stones: Zaslužili su da ih nazovu dinosaurusima. Bili su previše nadmeni, izvještačeni, visokoparni, nastupali su samo u velikim prostorima. I sami su postali kao malene kraljevske porodice. Vozili su se okolo u limuzinama, povremeno nam otpozdravljajući rukom.

Sid: Sid je bio prava žrtva mode – najgora koju sam ikada upoznao. Sve je radio pogrešno. Kupovao je glupavi časopis Vogue koji je proučavao i oponašao druge. Nikako nije mogao da ubode. Nije mu dopiralo do mozga da zamisao nije da pratiš, već da predvodiš.

Umro je na beznačajan američki praznik Dan mrmota, 2. februara 1979. godine, godinu i mjesec dana nakon raspada benda i tri i po mjeseca poslije Nancyne smrti. Po narodnoj priči, ako mrmot nakon zimskog sna vidi svoju sijenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Sidovo nago tijelo pronađeno je u Greenwich Vilageu, u stanu jedne mlade nezaposlene glumice.

Situacionizam (pokret osnovan u Parizu 1957. godine, sačinjen od umjetnika koji su zahtijevali redefiniranje pojma avangarde i insistirali na unitarnom urbanizmu, integraciji umjetnosti i tehnologije): Sva ta priča o tome kako su francuski situacionisti bili povezani sa punkom obično je sranje. To su bezvezarije. Tome je mjesto u raskošnim ilustriranim izdanjima tvrdih korica koja se ne mrdaju sa stočića za kafu.

Seks: Prije Pistolsa seksa nije bilo mnogo. Nije me zanimao kada sam bio mlad. Možete reći da sam bio zaostao ili da sam se kasno razvio, ali to je istina. Seks je nešto što se može ili ne želi izbjeći. Uvijek želiš da bude konačni zaključak nečega, ali nikada ne dobiješ baš ono što hoćeš. Seks nije cilj nad ciljevima.

Škola: U irskim katoličkim školama učitelji su bili krajnje zlobni. Među njima je bilo mnogo časnih sestara, koje su bile posebno opake i vrlo surove. Obožavale su da te šljisnu po šaci oštrom ivicom lenjira.

Veličina: Zaista mislim da je veličina Sex Pistolsa u tome što smo u velikim prilikama uvijek uspijevali da razočaramo. Nismo se pokazali ni u jednoj kritičnoj situaciji.

Wilde; Oscar: Otkinuo sam na njegovo pisanje. Kakav stav prema životu! Njegova pisma više su mi se dopadala od samih djela. Bio je čovjek kojeg je upropastila majkam te je čitav njegov život na neki način bio osveta njoj.

Ubistvo sa predumišljajem: Pronašli smo igle koje Nancy koristi. Očistio sam njima nokte i vratio ih na mjesto. To sada djeluje opasno, ali zamisao je bilada joj prljavština uđe u iglu kako bi se ubila ili šta već. Možda je to ubistvo sa predumišljajem.

Zihernadle: Kada kupiš te stare, ofucane stvari, one često znaju da se raspadnu. Dakle, zihernadle nisu bile ukras, već nužda.

Zadnje riječi na bini: Osjetite li se ikada prevareno