Muzika

AUDIO: Damir Avdić Diplomatz, Bratstvo i jedinstvo

Damir Avdić Diplomatz objavio je na svojoj myspace stranici singl Bratstvo i jedinstvo i tako najavio novi album Život je raj. Damirovu muziku nemoguće je opisati u nekoliko redova teksta pa za sve koji do sada nisu imali priliku čuti jedinstven zvuk diplomca hardcore škole, toplo preporučujemo slušanje emisije Riff i riječ na ovom linku, prije ili nakon slušanja singla Bratstvo i jedinstvo.

{audio}/images/mp3/bratstvoijedinstvo.mp3{/audio}

(zurnal.info)

 

MUZIKA The Fall, Your Future Our Clutter

Mark E. Smith i na svom 28. albumu ne razočarava fanove, a na kraju im poklanja ispovjest praćenu elektronskom torturom

Jedan od najproduktivnijih indie i post-punk bandova, The Fall, ove je godine objavio svoj 28. studijski album.

Band osnivaju Mark E. Smith koji je ujedno i jedini konstantni član banda, Martin Bramah, Una Baines i Tony Friel, a naziv daju prema romanu Alberta Camusa. Na početku su lutali između Cana, The Velvet Undergrounda i Captain Beefhearta, a uz obilnu upotrebu opijata ovu mješavinu su pretvarali u čisti haos. Osnovnu karakteristiku samom bandu daje glas i način pjevanja Mark E. Smitha. Druga karakteristika je ponavljanje muzičkih dionica, zvuk gitara i socijalni tekstovi.

Za april mjesec je planiran izlazak njihovog najnovijeg izdanja pod nazivom You Future Our Clutter čije su snimanje u Liverpulu završili u protekloj godini, a zajedno su ga producirali lider benda Mark E. Smith i Ross Orton. Nakon prvog preslušavanja je velika vjerovatnoća da će vam se album učiniti monotonim. Taj osjećaj sam i ja dobio nakon samo jednog slušanja. Međutim nakon drugog ili trećeg preslušavanja albuma, stvara se sasvim druga slika i pojačava osjećaj koji se može pojaviti samo na albumima koji imaju istinsku vrijednost. Da li zbog godina ili problema sa zdravljem Mark E. Smith uglavnom pjeva o bolesti, bolnicama i doktorima što se nadamo neće dotičnog poslati u muzičku penziju jer svakako ima još uvijek u sebi materijala s kojim će nas razveseliti u budućnosti.

Na albumu se nalazi devet numera.

O.F.Y.C. Showcase počinje sa karakteristično nerazumljivim Markovim mumljanjem i ravnim ujednačenim ritmom bubnjeva koji se do kraja pjesme ne mijenja. Karakteristika cijelog albuma je dugo trajanje pjesama pa i ova traje skoro 6 minuta. Mark E. Smith veoma pametno i taktički u pjesmu ubacuje efektirane zvukove i povremeno se oglašava sa sintisajzerom što predstavlja veoma efikasno otvaranje njihovog novog albuma.

Bury Pts. 1 + 3 nam opet donosi nešto novo. Produkcijski prvi dio numere je svjesno urađen prljavo. Mark E. Smith navodi da je to novi pravac u snimanju koji se može uporediti sa stavljanjem lanca oko vrata. Međutim nakon 1:39 trajanja numere sve se vraća na čisti The Fall zvuk sa ženskim pratećim vokalima i sirovim zvukom gitara.

Mexico Wax Solvent, za razliku od prethodne dvije numere, kreće sa sasvim drugačijim i relativno laganim tempom gdje bas gitara sa procesiranim zvukom i pratnjom jednoličnog bubnjarskog ritma samo još više doprinosi utisku da Mark E. Smith vjerojatno neće nikada odustati od svoje provjerene taktike. A to je monotono i jednolično pjevanje koje uz nogu prati na isti način odsvirana muzika.

Cowboy George je numera koja je snimljena u potpunosti u špageti vestern stilu. Galopirajuće cupkajući ritam prati cijelu pjesmu uz opet prepoznatljivo Markovo pjevanje.

Hot Cake ponovo kreće sa teškim gitarskim zvukom, odrednica ove numere je rockabilly. Marku se kao prateći vokal pridružuje treća supruga i član banda Elena Poulou koja daje znatno drugačiju boju.

Y.F.O.C. / Slippy Floor je opet jedna klasična The Fall pjesma gdje nas brundajući i na momente težak i neodređen zvuk bas gitare vodi skoro do polovine pjesme da bi se to opet pretvorilo u sveopšte The Fall ludilo koje se na kraju završava sa bendžom i isječkom iz telefonskog razgovora.

Chino je za mene svakako jedna od najupečatljivijih numera sa albuma. U dosta momenata muzički podsjeća na Jesus Lizard sa fuziranim noise slide zvukom gitare i opet prekrasnim tonom bas gitare. Ostaje vremena i za elektronsko nadopunjavanje pjesme sa raznim elektronskim efektima koji dvokanalno se šire kroz cijelu numeru. Sigurno jedna od najupečatljivijih numera na albumu.

Funnel of Love je cover verzija hit pjesme od Wande Jackson iz 1961. i koju su u to doba nazivali još i kraljicom rocka. Pjesma je odlično uvedena u The Fall formu, dobila je savremeni zvuk ne odstupajući u velikoj mjeri od samog originala.

Weather Report 2 zatvara ovaj briljantan album. Pjesma kreće sa nježnim i blagim gitarskim početkom koji je veoma dobro uklopljen sa mračnom podlogom. Nekoga pjesma Weather Report 2 može podsjetiti na njihovu numeru iz 1990. godine sa albuma Extricate pod nazivom Bill is Dead i koja je napisana povodom smrti oca Mark E. Smitha. Međutim nakon skoro 2,5 minute možemo shvatiti da od lijepog završetka albuma nema ništa. Pjesma se pretvara u redavanje Mark E. Smitha o njegovom životu, porodici i životnom okruženju. Navodeći : „Nobody has ever called me sir in my entire life“. Sve je to propraćeno sa izuzetno teškim elektronskim zvukom koji je teško odslušati do kraja. Nakon skoro sedam minuta turobne atmosfere Mark E. Smith privodi album kraju i ne razočarava armiju svojih fanova.

(zurnal.info)

GIL SCOTT - HERON: Kako revolucija jede svoje pjesnike

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, ali one spadaju među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Nekadašnji revolucionar pjeva o jeseni svog života, snage za parole više nema

Album I'm New Here Gila Scotta - Herona traje samo 28 minuta, što je u vrijeme gigabajta, mp3 plejlista i produženih remiksa skandalozno kratko vrijeme. Ali, sadržaj je toliko bogat kao da je čitava jedna diskografija kondenzirana u njemu. Tih 28 minuta moraćemo svrstati među najdojmljivije u istoriji popularne muzike. Brzo prođu, ali ostavljaju žestoke posljedice. Heron ih je pripremao šesnaest godina, na nekim od najružnijih mjesta na planeti - zatvorima, ludnicama i centrima za odvikavanje. Za to vrijeme, na ovom svijetu o njemu se pleo mit, nazivali su ga kumom rapa i crnim Dylanom i štampali mu lik na majicama. Ali, niko, ama baš niko, nije se sjetio da mu odnese kilu narandži u posjetu. Jer, kako pjeva u New York Is Killing Me: Osam miliona ljudi / al’ nijednog prijatelja.

- Ljudi su mislili da sam nestao. Da li ste ikada vidjeli nekoga ko je nestao? To je dar za koji nisam znao da ga posjedujem. Tako nešto me čini super herojem, zar ne? - gorko se šalio u jednom intervjuu.

Ipak, bilo je neke koristi. Političkim angažirani raperi vole začiniti svoje pjesme Gilovim samplevima. Isplaćena autorska prava pomagala su mu da lakše prebrodi suha finansijska razdoblja.

...

Rođen je u Chicagu 1949. godine. Majka mu je bila bibliotekarka, a otac sportista s nadimkom Crna Strijela koji je igrao za Celtic FC. Gil je rastao s bakom u Tennesseeju, a u New York je preselio nakon njene smrti, kada je imao 13 godina.

U školi su uočili da ima dar za pisanje, pa je osvojio stipendiju za Lincoln University. Tamo je sreo Briana Jacksona, s kojim će godinama sarađivati. Zajedno su stvorili karakterističan spoj soul i jazz tradicije, bluesa i govorne poezije.

Prije 40 godina, Gil Scott - Heron govorio je i pjevao zaneseno kao propovjednik, s tim što je on bio usmjeren na ovozemaljske probleme, na crnu svakodnevnicu afroameričke populacije. Bio je mlad, lijep, glasan i bijesan. Vrhunac njegovog repertoara svakako je pjesma The Revolution Will Not Be Televised, koju ozbiljni kritičari smještaju u sam vrh savremene američke poezije.

...

Vremenom, čovjek koji je tako dobro secirao stvarnost oko sebe, više nije bio u stanju da je podnosi. Problemi sa alkoholom i drogom postajali su sve teži, nastupi su otkazivani, termini za snimanja prolongirani. Sve dok, konačno, više niko živ nije ozbiljno računao na njega. Uslijedila su hapšenja...

U oktobru 2001. godine bio je osuđen na godinu dana zatvora zbog posjedovanja kokaina. Odbio je rahabilitacijski program i prihvatio zatvorsku kaznu. Dvije godine poslije, detektivi William Velasquez i Michael Pardo, uočili su kako ulicom mili zeleni Ford. Iz njega je izašao neugledno obučen crni muškarac, sijede kose i brade, koji je prišao lokalnom dileru i karakteristično se rukovao s njim. Detektivi su pretresli starca i pronašli nešto više od grama kokaina i dvije lule za crack. Zbog kršenja uslovne kazne sudija je Herona odmah uputio na dvogodišnju kaznu zatvora. Advokati su tvrdilio da neobično rukovanje ne može biti razlog za pretres i da se radi o rasističkim predrasudama policije. Novinari su u zatvoru pitali Gila da li smatra da su mu prilikom hapšenja povrijeđena ljudska prava.

- Cijeli život osjećam da su povrijeđena moja ljudska prava – odgovorio je pjesnik.

...

Mit o razočaranom kumu rapa, zainteresirao je Richarda Russella, DJ-a i vlasnika etikete XL Recordings, za koju snimaju White Stripes i Radiohead. U junu 2006. posjetio je Herona u zatvoru. U dnevniku je zapisao da ga je fascinirao kontrast između živopisnog Gila i ispranog zatvorskog okruženja.

Nakon 16 godina diskografske neaktivnosti Gilu se dopala ponuda energičnog producenta. Znao je da nema snage sam učiniti veliku promjenu u karijeri. Nije se prevario. I producent je bio oduševljen radom sa legendarnim pjesnikom, mada nisu svi momenti bili ugodni.

- Gil ignoriše poslovno poimanje vremena. Ništa mu ne znače planirani termini. Na snimanja je kasnio satima, ponekad se nije pojavljivao danima, ali kada se konačno pojavi sve smo mu opraštali.

Svaki dan proveden s Heronom, Russell naziva jedinstvenim, skoro natprirodnim, iskustvom.

...

Rezultat njihove saradnje je izvanredan. Album je toliko jednostavan da se na momente učini da svako može isto uraditi u kućnom studiju, ali već naredne sekunde postidite se zbog te pomisli. I'm New Here nije ploča (ovakvim dokumentima ne priliči naziv CD) koja će oduševiti ljubitelje raskošnih produkcija, studijskih trikova i lebdećih zvučnika. Ovo je album koji bi mogao savršeno funkcionirati i na tranzistorima s jednom slušalicom.

Uočljivo je da nisu razmišljali o uspjehu na prvu loptu. Russellovi aranžmani su minimalistički, a Heron je u svojim ispovjestima sasvim direktan. Nema tu nerazmrsivih metafora, rafalne paljbe - sve je kristalno jasno, jednostavno, precizno i na neki način podsjeća na Sabatova pisma iz knjige Otpor. Ima tu još čudnih stvari. Prilikom preslušavanja čini se da je nemoguće cijepati album na singlove, da 28 minuta traži punu posvećenost. A onda pogledate na You tube spot Me and the Devil i shvatite da pjesma dostojanstveno funkcionira i sama. Inače, ova pjesma je klasik bluesera Roberta Johnsona, koja kao da je napisana za našeg povratnika: You may bury my body /Down by the highway side/So my old evil spirit/Can greyhound/ Bus that ride.

Pjesma New York Is Killing Me, podsjeća na napjev sa folk igranke, a Russell je ispod njega podvukao samo ritam dlanova. Blues I’ll Take Care Of You, nekada je pjevao Bobby Bland i nakon ove izvedbe potrudiću se da pronađem originalnu.

U govornim dijelovima jako je ubjedljiv, uspijeva iznijeti priču poput vrhunskog glumca. U On Coming From A Broken Home prisjeća se djetinjstva s bakom, a u Running objašnjava zašto je oduvijek imao osjećaj da ga neko progoni.

Godine su izmijenile Gilov glas, taman koliko i njegov lik. Istrošen je, umoran, često blizu pucanja. Ali, taman takav odgovara albumu. Gil Scott pjeva o jeseni svog života (Žikica Simić), snage za revolucionarne parole više nema.

...

Kada sam čuo da je Gil Scott - Heron objavio novi album imao sam isti osjećaj kao kada mi se nedavno javio drug iz JNA, kojeg nisam vidio decenijama, još od kako sam razdužio uniformu. Nisam se sreo s njim jer se nisam pretjerano trudio da nam uskladim obaveze, kako se to već kaže. Sad kada razmišljam o tome, vjerujem da sam se plašio šta ću zateći, da će me uplašiti šta je vrijeme učinilo od mog nekadašnjeg druga. Gdje je bio, šta je radio tokom ovih crnih godina, jel mu obraz ostao čist, kako sada razmišlja, imamo li više zajedničkih tema? Mislio sam kako će za sada biti bolje da ga ostavim tamo gdje jeste, u sjećanjima, gdje je bezgrešan i perfektan. Plašio sam se razočarenja.

Kod Gil Scotta - Herona bio sam mnogo hrabriji, valjda sam manje riskirao. Već po fotografiji sa omota albuma naslućivao sam šta me čeka. Ni traga od ciničnog mladića sa afro frizurom, bio je to umorni starac koncentriran na Marlboro u ustima. Odmah se vidi da mu nije do zajebancije. Susret je, kao što svjedočite, bio iznimno prijatan. Vrijeme jeste učinilo svoje, stariji smo i depresivniji, ali bar imamo o čemu da razgovaramo.

...

 

 

 

 

The Revolution Will Not Be Televised -- Gil Scott Heron (1975)

You will not be able to stay home brother
you will not be able to plug in, turn on and drop out
you will not be able to lose yourself on skag and skip
skip out for beer during commercials
Because the revolution will not be televised
The revolution will not be televised
the revolution will not be brought to you by xerox
in 4 parts without commercial interruption
The revolution will not show you pictures of Nixon
blowing a bugle and leading a charge by John
Mitchell, General Abrams and Spiro Agnew to eat
hog moss confiscated from a Harlem sanctuary
The revolution will not be televised
The revolution will not be brought to you by the
Schaefer Award Theatre and will not star Natalie
Wood and Steve McQueen or Bullwinkle and Julia
The revolution will not give your mouth sex appeal
The revolution will not get rid of the nubs
The revolution will not make you look five pounds
thinner because The revolution will not be televised brother
There will be no pictures of you and Willie Mays
pushing that cart down the block on the
dead run
or trying to slide that color television into a stolen
ambulance
NBC will not be able to predict the winner at 8:32
or the count from 29 districts
The revolution will not be televised
There will be no pictures of pigs shooting down
brothers in the instant replay
There will be no pictures of young being
run out of Harlem a rail with a brand new process
There will be no slow motion or still life of Roy
Wilkens strolling through Watts in a red, black and
green liberation jumpsuit that he had been saving
for just the right occasion
Green Acres, The Beverly Hillbillies and Hooterville
Junction will no longer be so damned relevant and
women will not care of Dick finally gets down with
Jane on Search for Tomorrow because black people
will be in the street looking for a brighter day
The revolution will not be televised
there will be no highlights on the eleven o'clock
news and no pictures of hairy armed women
liberationists and Jackie Onassis blowing her nose
The theme song will not be written by Jim Webb,
Francis Scott Key nor sung by Glen Campbell, Tom
Jones, Johnny Cash, Engelbert Humperdinck of The
Rare Earth
The revolution will not be televised
The revolution will not be right back after a message
about a white tornado, white lightning, or white people
You will not have to worry about a germ in your
bedroom, the tiger in your tank, or the giant in you
toilet bowl
The revolution will not go better with Coke
The revolution will not fight germs that can cause
bad breath
The revolution WILL put you in the driver's
seat
The revolution will not be televised, will no be televised
will not be televised
The revolution will be no re-run brothers
The revolution will be live

IN MEMORIAM: Alex Chilton

Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno

 

Alex Chilton, pjevač, gitarista i lider kultnog benda Big Star, preminuo je u svojoj 59. godini.

Big Star su uvježbavali set listu za nastup na SXSW festivalu u Austinu, kada je Chiltonu pozlilo. Prebačen je u bolnicu u New Orleansu, gdje je i preminuo od posljedica srčanog udara. Vijest o njegovoj smrti javnosti je prenio bubnjar benda Jody Stephens.

Muzičku karijeru Chilton je počeo u bendu Box Tops, koji mu je omogućio da okusi slavu koja sljeduje nakon prisustva na top listama, ali njegov pravi život počeo je s formiranjem benda Big Star, zajedno sa gitaristom Chrisom Bellom, bunjarom Stephensom i basisom Andyjem Hummelom. Njihov zvuk su najčešće pojednostavljivali opisom mješavina melodija Beatlesa i Beach Boysa, ali svi koji su čuli bar album Third/Sister Lovers ili makar pjesmu September Gurls znaju da to baš i nije tako jednostavno.

Sedamdesetih godina upućeni kritičari su hvalili njihove ploče, ali izostao je komercijalni uspjeh koji bi im omogućio ugodne dane, bez sekiracije. Njihov treći album prodavan je tako loše da je diskografska kuća odlučila da raskine ugovor. Uslijedio je tihi raspad.

Chilton je počeo da nastupa samostalno, po barovima i skučenim klubovima. Manjak publike donio je višak inspiracije koju je pošteno demonstrirao na albumu Like Flies on Sherbet. Negdje u to vrijeme producirao je prvi album Crampsa i počeo nastupati sa Tav Falcom. Uslijedio je mini LP Feudalist Tarts, gdje eksperimentira sa soulom, albumi High Priest, Black List, Clisches, a 1994. godine zajedno sa Alanom Vegom i Benom Vaughanom snimio je zločinački prešućenu ploču Cubist blues.

Nenadano je postao kultna figura kada su ga početkom devedesetih godina kao glavnog uzora počeli pominjati članovi R.E.M., i kada su Replacementsi na albumu Pleased To Meet Me objavili pjesmu Alex Chilton. Tada su već svi obratili pažnju na Chiltonov rad, Beck, Elliott Smith, Jeff Buckley, bendovi Whiskeytown, Wilco, Violent Femmes, Teenage Funclub, Bat For Lashes rado su snimali obrade klasika. Ponesen novim interesovanjem, Chilton je ponovo okupio bend s kojim je 2005. godine snimio album In Space, a prošle godine objavljen im je box set sa čitavom ostavštinom.

Prije četiri godine Chilton je nastupio u Beogradu. Evo šta je nakon koncerta zaključio Srba Srećković:

- Ok, svi smo čuli bizarne priče o čoveku zvanom destrukcija, mizeriji kao izvoru inspiracije, pesmama kreiranim posle mnogo alkohola i još više kokaina, lošoj distribuciji ploča, uništenoj karijeri, o Sister Lovers koja je na pravi način objavljena tek 15 godina nakon snimanja, misterioznom nestanku u uraganu Katrina. Sumnjam da bi bilo ko razočaran ovakvim njegovim nastupom bio očaran gledajući ga pre 30 godina negde u svetu.

Još nešto: zahvaljujući The Replacements, učenicima iz Mineapolisa, ovaj luzer sa talentom je postao nešto što prevazilazi sve te priče o ukletosti i životu na ivici sveta, kao i status većine ostalih opskurnih rock ‘n’ roll junaka: Aleks Chilton je postao PESMA.

I evo šta bi onda mogao da bude najprikladniji opis ovog koncerta: soundtrack sopstvenog života kakvim ga jedna pesma vidi ove 2006. Sve zajedno, neočekivano, čudnovato i poetično iskustvo, kao rock ‘n’ roll i kao sam život.

Završićemo skromnu posvetu ovakvim opisom i prepustiti vas uživanju u September Gurls.

(zurnal.info)

DUBIOZA KOLEKTIV: Novi album “5 do 12” će biti besplatan Novi album Dubioze kolektiv “5 do 12” bit će objavljen 12. aprila i pušten na besplatno snimanje sa njihove internet stranice. Singl “Vidi, vidi, vidi” možete poslušati ili snimiti sa naše stranice ili direktno sa www.dubioza.org. Nakon što je rečenica i ime emisije koju vodi Tarik Helić “Svako dobro Bosno i Hercegovino”, postala svojevrstan zaštitni znak njihovog posljednjeg albuma “Firma ilegal”, i nakon Dubiozinog više nego zanimljivog i neobičnog nastupa u ovoj emisiji, poznati voditelj ovog puta zvanično najavljuje cijeli album i svim fanovima Dubioze želi “brzu konekciju i ugodan download”.

Ovo je još jedno kratko i jasno djelo sa 9 pjesama, koje udaraju direktno u glavu. Korumpirani vlastodršci koji se brinu samo za svoje vlastite interese, birokratija, recesija, razorni nacionalizam i stanovništvo na rubu siromaštva (...) su inspirisali bend da napravi još jedan manifest otpora takvoj situaciji, kažu članovi Dubioze o svom novom albumu, drugom na našem jeziku.

Od izdavanja prošlog albuma Dubioza je odsvirala blizu stotinu koncerata. Četvrti album “5 do 12”, producirao je Brano Jakubović u studiju Skirlibaba. Na njemu su ugostili Sašu Lošića – Lošu iz Plavog orkestra i makedonski bend Superhiks.

Za razliku od ranijih albuma, bend je ovaj put odlučio komunicirati direktno sa publikom i zbog toga će ovo izdanje biti postavljeno na www.dubioza.org na besplatan download!, objašnjavaju iz Dubioze i dodaju da će se album, svakako, moći i kupiti na njihovim koncertima.

{audio}/images/mp3/VIDI VIDI VIDI.mp3{/audio}

Vidi, vidi, vidi - download.

(zurnal.info)


MUZIKA Black Rebel Motorcycle Club, Beat the Devil's Tattoo

Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album, BRMC jednostavno ne znaju ponoviti formulu sa početka karijere

Grupu Black Rebel Motorcycle Club osnovali su Robert Turner i Peter Hayes 1995. godine u srednjoj školi. Zbližila ih je zajednička ljubav prema UK bandovima iz kraja ’80 i početka 90-tih (Ride, The Stone Roses, The Jesus & Mary Chain, My Bloody Valentine, itd.)
Međutim tek dolaskom bubnjara
Nicka Jagoa 1998. godine počinju sa ozbiljnim radom. Jago im je u potpunosti odgovarao pošto je dolazio iz Engleske, odakle se nakon završene umjetničke škole 1996. godine preselio u Ameriku. Sa nastupima kreću u novembru 1998. godine i prvo su nastupali pod nazivom The Elements ali ubrzo mijenjaju naziv u Black Rebel Motorcycle Club po filmskoj bandi Marlona Branda.
Tokom 1999. godine snimaju 16 demo snimaka i prodaju svih odštampanih 500 kopija, a potom se sele u Los Angeles. Ubrzo kreću sa svirkama koje dovode do toga da postaju grupa o kojoj se najviše govorilo u L.A. u to vrijeme. Lokalna radio stanica
Santa Monica, dio velikog KCRW-a, pravi kompilaciju sa snimcima zanimljivih grupa i među njima se nalaze i B.R.M.C. Ubrzo potom zainteresovanost za B.R.M.C. prelazi Atlantik i BBC Sheffield ih proglašavaju grupom tjedna dok braća Gallagher traže od njih da potpišu za njihovu izdavačku kuću.
Međutim oni se odlučuju za Virgin Records i u martu 2000. godine potpisuju ugovor. Nakon kraće turneje po Americi sa bandom
Dandy Warhols grupa ulazi u studio i kreće sa snimanjem svog prvog albuma koji objavljuju u martu 2001.godine pod nazivom “Black Rebel Motorcycle Club”.
Gitare, distorzija i feedbackovi su obilježja njihovog zvuka. Prvo što nam padne na pamet su
The Jesus & Mary Chain iz ranog perioda albuma Psychocandy iako je produkcija B.R.M.C. znatno ispeglanija što i nije čudo s obzirom na vremensku razliku. B.R.M.C. čak i fizički sa razbarušenim frizurama i odijevanjem u crno podsjećaju na braću Reid.
Kompletan zvuk ovog albuma je britanski i teško je povjerovati da grupa dolazi iz Amerike, a treba obavezno poslušati pjesme “As Sure As The Sun”, “Rifles”, “Head Up High”.
Nakon dvije godine koncerata i klupskih svirki B.R.M.C. u septembru 2003. godine objavljuju svoj dugoočekivani drugi album pod nazivom
Take Them On, On Your Own.
Odmah na prvo slušanje može se zaključiti da se u te dvije godine nije ništa promijenilo u muzičkom shvatanju trojke iz San Francisca. Muzički izraz im je dalje na tragu engleskih gitarskih bandova sa mračnom i izuzetno tegobnom atmosferom. Pjesme su u odnosu na prvi album za nijansu brže dok je produkcija u potpunosti ista kao i na prvom albumu. Politika polako ulazi u njihov opus (“U.S. Government”) ali ljubav ipak ostaje glavna tematika njihovih pjesama.
A potom dolazi 2005. godina i sigurno prekretnica u karijeri B.R.M.C.
Da sve ne bi bilo tako sjajno kao do tada potrudili su se sami momci iz grupe B.R.M.C. sa svojim trećim po redu albumom koji izlazi u augustu 2005. godine pod nazivom “Howl”. Zašto su svoj dobro provjereni koncept odbacili u stranu i pokrenuli nešto što je za većinu bilo najblaženo rečeno čudno, teško je reći. U jednom su sasvim uspjeli, a to je da su napravili nešto sasvim drugačije od onoga što su radili do tada. Na žalost mnogo lošije.
Na čitavom albumu preovladavaju blues i kantri motivi što je za mnoge bilo zaista razočaravajuće. Sa velikom lakoćom su ubili svoj do tada prepoznatljivi fuzirani zvuk. Na albumu ne postoji pjesma koja bi sa svojim ritmom zavrijedila i jedan pomak našeg tijela.

U 2007.godini objavljuju novi album pod nazivom Baby 81 gdje je primjetno da blijedi sjenka The Jesus and Mary Chain koja ih je pratila tokom čitave karijere. U odnosno na prethodni amerikanizirani album ovaj album ostaje na tom putu ali sa znatno manjom mjerom. Bubnjar Nick Jago ih 2008. godine napušta već po drugi put i na njegovo mjesto dolazi Leah Shapiro iz banda The Raveonettes.

Živi album objavljuju 2009. godine i najavljuju svoje novo izdanje za 2010. godinu.

Novi album pod nazivom Beat the Devil's Tattoo sadrži 13 numera i datum objavljivanja je 8. mart 2010. godine.

Ukoliko bismo željeli najjednostavnije opisati ovaj CD mogli bismo reći da je to koktel svega što su do sada radili. Album otvara naslovna numera koja nas opet vraća u vremena divljeg zapada gdje preovladava jednolični ritam i slide zvuk gitare. Pjesma potom prelazi u izuzetno čvrst garage zvuk i odlično najavljuje sam album. Međutim varijacije između pjesama su više nego evidentne. Tako druga pjesma pod nazivom Conscience Killer kombinuje stil prethodne numere sa JAMC zvukom i tvrdim garage gitarskim ritmom. Slijede beskrvna Bad Blood, brza i brujeća War Machine te neinventivna Sweet Feeling. Da ne bismo zaboravili njihova prva dva izdanja pobrinula se numera Evol koja ponovo prikazuje BRMC u svom nekadašnjem sjaju. Najbolja numera na albumu je svakako Mama Taught Me Better u kojoj je sadržano sve ono dobro što su BRMC do najnovijeg albuma snimili i prezentovali.

Na ovom albumu BRMC prave nešto još gore nego sa albumom Howl. Na Howl su se držali jednog stila koji su, bez obzira na sve, izgurali do kraja albuma. Beat the Devil's Tattoo je konceptualno u potpunosti nejasan album.


(zurnal.info)

MUZIKA These New Puritans, Hidden

These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

Veliko je pitanje šta se moglo očekivati od novog albuma benda profila kao što je These New Puritans. Cijela muzička javnost je bila oduševljena sa njihovim prvim albumom pod nazivom „Beat Pyramid“ koji je objavljen 2008. godine. Ove godine objavljuju svoj drugi album pod nazivom „Hidden“. Album će vjerojatno biti veliko razočarenje za mnoge. Međutim, ovo je jedan od onih albuma koji veoma teško sjedaju na prvo slušanje.

Ova četvorka iz Southenda, malog gradića koji se nalazi 30 kilometara od Londona, je svjesno i hrabro ušla u avanturu koja je proizvela album koji se od prvog razlikuje kao nebo i zemlja. Svjesno bježeći od poznate bolesti da drugi album liči na prvi, prouzrokovala je da su braća blizanci (Jack - vokal, gitara, kompjuteri i semplovi) i George Barnett (udaraljke) uz pomoća Thomasa Heina i Sophie Sleigh pretjerali u tom bježanju. Nakon prvog preslušavanja album je i na mene ostavio takav utisak da nisam ima nikakve više želje da ga opet preslušam. Međutim, zbog muzički siromašnog početka ove godine TNP su opet došli na red. I šta se dešava? Album tek nakon nekoliko preslušavanja daje pravu sliku i pokazuje da se suludi eksperiment i kompletna promjena stila itekako isplati. Hidden je album za male podrumske prostore koji uz veoma dobre video projekcije može da fascinira. Pjesme su im i dalje izuzetno jednostavne, uz upotrebu minimalističkih tekstova, koji svoje djelovanje na slušaoca imaju tek nakon dugotrajnih ponavljanja. Album im je producirao Graham Sutton (radio sa Bark Psyhosis) koji im je udahnuo komorni-art zvuk. Na albumu se nalazi 11 numera, prva „Time Xone“ ima duvačke instrumente i komorno-depresivnu atmosferu, „We Want War“ je numera čiji je zvuk najbliži njihovom prethodnom albumum u kojoj se nisu libili da ukomponuju plesnog industrijala, neo-folka i prije svega mističnosti koja je u potpunosti preuzela vodilju same pjesme. Pjesmu „Three Thousend“ nose teški udarci bubnja i slojevite vokalne dionice.

Druga polovica albuma ostavlja znatno jači utisak. Tematski se uglavnom naslanjaju na astrologiju, misticizam i grčku filozofiji što odlično pristaje veoma čudnom muziciranju tokom cijelog albuma. Na albumu je fantastično načinjen hibrid novog i starog, minimalizma i baroka, klasike i rokenrola, nikakav problem im ne predstavlja upotreba klasičnih harmonija, dječijeg hora ili pak primjena recitala u samim pjesmama. Kraj albuma zatvara prekrasna „White Chords“, koja u srednje laganom i za ovaj album čudno rezistentnom tempu, daje završni udarac ovom veoma dobrom i ujedno bez ikakve dvojbe čudnom albumu. Mnogi će im okačiti oko vrata tablu sa oznakom art-rock, ali These New Puritans napravili su snažan album, čiji se kvalitet povećava nakon svakog novog preslušavanja.

(zurnal.info)

MUZIKA Deset rock zapovijesti

Album “Revolver”, koji su The Beatles objavili 1966, najbolja je glazba, tvrdi (“poluozbiljno”) vatikanski Ossevatore Romano. Iako je Papa u Apostolsku palaču dao unijeti pianino na kojemu svira Bacha, iako i na put sobom nosi iPod s Mozartom, oficiozni vatikanski dnevnik dao se u rangiranje nešto suvremenije popularne glazbe

 

Uoči tjedna Festivala talijanske popijevke u Sanremu vatikanski Osservatore Romano - koji nikada nije gajio sklonost tome medijskom derneku - objavio je “poluozbiljan priručnik o dobroj glazbi”, rangovni popis s deset zapovijedi muzičkih, gdje su navedene “neke ploče bez kojih se ne može, radi oporavka iscrpljenih slušnih organa medijskog čovjeka”.

1. The Beatles: Revolver

Engleski “Revolver” je na prvom mjestu jer “označava jasan rez s prethodnom proizvodnjom te je točka bez povratka za suvremenu laku glazbu. Neke od pjesama, na primjer ‘Taxman’ i ‘Got to get you into my life’ kao da su jučer skladane.”

2. David Crosby: If I could only remember my name

Za Osservatore hipijevski manifest generacije iz Woodstocka, koji je potpisao David Crosby, ali čijem nastanku su pridonijeli svi najbolji glazbenici sa Zapadne obale, od Joni Mitchell do Jerryja Garcíje i Neila Younga.

3. Pink Floyd: The dark side of the Moon

Možda je golemi komercijalni uspjeh (10 godina na top listama) razlog što je taj album malo po ćudi puristima, koji preferiraju ostvarenja kao što je ‘Ummagumma’, jamačno napornija i eksperimentalna, sudi list.

4. Fleetwood Mac: Rumours

Ploča “stapa u intrigantnu mješavinu blues, u korijenima te američke grupe, s najboljim sastojcima engleskoga i američkog popa, ne zanemarujući ni country”. Snaga mu je u ukusnoj i uspjeloj “kombinaciji akustičkih i električnih instrumenata”.

5. Donald Fagen: The Nightfly

Slijedi “The Nightfly” Donalda Fagena, objavljen 1982, “ploča u prikrajku, koja nikada nije postigla istinski komercijalni uspjeh, ali je obvezatna za sve poštovaoce tog žanra”. Dijeli peto mjesto s Thrillerom Michaela Jacksona.

5. Michael Jackson: Thriller

Po Osservatoreu smije “tek donekle biti ubrajan u black music, jer je Jackson već ranije započeo operaciju postupnog izbjeljivanja”. Taj je album remek-djelo “popovskog kralja” baš zbog inovativnog razaranja tada već stereotipnih shema “crne glazbe”.

6. Paul Simon: Graceland

Moment službenog rađanja onoga što se neinventivno zove world music. “Dvije godine ranije Simon je naletio na ploču s crnačkom glazbom iz johannesburških geta. Ona ga je obuzela toliko da je otišao tamo sam istraživati i uloviti zvučnost mjesnih glazbenika.”

7. U2: One (Achtung Baby)

Osservatore je jamačno imao razloga ne iznijeti u prvi plan naslov “Achtung baby”, ne slutimo zašto, ali naglašava da je “One” samo najuspjelija među 12 pjesama: “Elektronika ulazi snažno u zvuk skupine koju predvodi Bono.”

8. Oasis: (What’s the story) Morning glory?

Braća Gallagher (Oasis), predstavljena kao nemirna djeca radničke klase, objavila su 1995 “(What’s the story) Morning glory?”, svoje “malo remek-djelo” koje im je donijelo osmo mjesto u Vatikanu.

9. Santana: Supernatural

Treći katolik za redom na popisu je Carlos Santana, čiji nadnaravno naslovljen “Supernatural” iz 1999 donosi “autentično dostojanstvo duetima, koji se afirmiraju zbog tržišnih razloga.” Vrijeme radi za onoga “tko zaista zna svirati”.

10. Bob Dylan (čitav opus)

Poetski značaj “koji često zadire u vizionarstvo, a nakon obraćenja i u mesijanstvo” osigurao je deseto mjesto Bobu Dylanu, ali mu Osservatore Romano pripisuje u “preveliki grijeh” što je otvorio put cijelim naraštajima kantautora tipa “lijepi tekst u tri note”.

 

(preneseno iz Jutarnjeg lista)

SJEĆANJE: Toma Bebić (1939 - 1990)

 

Prije tačno dvadeset godina preminuo je Toma Bebić, mornarički podoficir, nastavnik, novinar, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, muzičar, galerist, kantautor, pjesnik, aforističar, performer... Prenosimo tekst iz Zareza napisan 2002. godine povodom objavljivanja Tominih sabranih djela u izdanju Ferala

Tko je bio Toma Bebić? Bez imalo mistifikacije može se reći da je odgovor vrlo zamršen. Ako ga se uopće i može jednostavno formulirati. Što god se reklo o tom genijalnom čovjeku, uvijek se čini da je premalo i da ne pojašnjava osobni i umjetnički profil jedne od najoriginalnijih i najzanimljivijih osoba koje je darovala domaća umjetnička scena u posljednjih nekoliko desetljeća. Poenta je vjerojatno u tome da se Bebić i ne može smjestiti u samo jedan umjetnički iskaz te da svaki pokušaj klasifikacije i svrstavanja njegova opusa u različite artističke fajlove donosi još veću zbrku. Izgleda da Toma i nakon smrti, kao i kad je bio živ, ne dopušta da mu se pametuje. Vrlo vrijedan dobitak bi bio taj da se objavi cjelokupna ostavština koja je golema, ali raspršena. Bebić to zbog zanimljivog biografskog habitusa i multimedijalne, raznolike i neistražene umjetničke ostavštine svakako zaslužuje. Nemali popis njegovih djela govori o autorovoj svestranosti i univerzalnosti.
Sin Dalmacije
Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio. Sve što je radio bilo je prožeto istinskom humanošću, toplinom i ljubavi prema životu, uvijek povezano uz ljude i i sredinu koji su ga okruživali. Sve zaokruženo originalnim humorom i lucidnošću. Bilo bi vrlo lijepo vidjeti što je sve stvoreno u toj umitničkoj škatuljici. Ne da ga se onda kritički mjerka, teorijski valorizira ili uvodi u obaveznu školsku literaturu. Možda više onako, iz zafrkancije u njegovu stilu, eventualno ga predložiti za izbornu literaturu na humanističkim fakultetima u nekakvu kolegiju, primjerice Dječja književnost postmodernizma. Njemu bi možda bilo i najmilije da ga čitaju djeca, a njegove originalne slikovnice Junačina Frane, Tri junaka veseljaka i Sin zemlje još čekaju tisak. Za života ih je podijelio najviše njima i oni su bili njegova najomiljenija publika. Važan ulog za budućnost je taj da ga se čita, sluša, upozna i zavoli. Samo da ne bude šeprtljavih izdanja kao što je ono Croatia Recordsa, koja je izdala prilično mizernu kompilaciju njegovih pjesama, pritom neugodno iznenadivši članove Tomine obitelji. Oni i najavljuju za budućnost objavljivanje novih djela, a u planu je i osnivanje zaklade za mlade umjetnike, kakva je bila potrebna i Bebiću u njegovo vrijeme.
Unikatna ostavština

Dok se sve to ne dogodi, izdanja kao što je ovo još uvijek predstavljaju odličnu alternativu. Naravno, izdavač je mogao biti samo jedan. Ispod Bebićeve kabanice izašla su mnoga današnja splitska glazbena, pjevačka i spisateljska imena i projekti, a jedan od njih je i Feral Tribune. Njegove novinske kartice u Nedjeljnoj Dalmaciji predstavljaju začetak budućeg splitskog satiričkog lista. Još eksplicitnije, Grupa TBF u šali koja sadrži mnogo istine kaže da skraćenica u imenu znači Toma Bebić Fan.
Feralovo izvanredno izdanje i svojevrstan hommage učenika učitelju, koje su priredili Predrag Lucić i Bebićev sin Goran, oblikovano je u autorovu duhu. U ovitku dizajniranom poput herbarija nalazi se devet bijelih knjižica nadopunjenih crno-bijelim fotografijama, a izabrani font za tekstove neodoljivo podsjeća na topli otisak pisaće mašine. Mnoštvo fotografija prikazuje Tomu u različitim razdobljima i situacijama, a jedan detalj je skoro uvijek prisutan. Cigareta koja se dimi između njegovih prstiju. Poznato je da je bio iskusan i educiran travar, smatrajući da se može prevenirati svaki oblik raka, osim plućnog, ako se pravovremeno liječi. Nažalost, bio je u pravu, i 4. veljače 1990. Toma Bebić je umro od raka pluća.
Sedam knjižica poezije, jedna knjiga aforizama i matematičko-algebarskofilozofsko kaligrafijska igra u maniri najboljih svjetskih nadrealista i dadaista, upotpunjena specifičnim autorovim humorom, predstavljaju već objavljena ali i prvi put tiskana djela. Bebić je svoja djela zamislio i planirao objavljivati pod predivnim nazivom Volite se ljudožderi, kako se je zvala i njegova prva zbirka aforizama, koja je promovirana i prodavana u WC-u restorana Bellevue, i ona otvara izdanje. Jedan od njegovih aforizama najbolje govori kakvi oni nisu: Pisao je dobro zašiljenom olovkom, ali tupo.
Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom predstavlja ludičku antipoemu u kojoj autor premeće riječi konj, trava, zeleno i pase. Da bi stvar otišla i onkraj apsurda, autor u pogovoru preporuča čitateljima koji ne naslute bit dopunsku literaturu: telefonski imenik, logaritamske tablice, popis stanovništva... Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Sačuvale su se montirane stranice za izdanje na prozirnoj plastici, jer je htio da se knjiga može čitati i ispod morske površine. U cijelosti je objavljena prva knjiga poezije U sakatu vremenu te druga pjesnička zbirka Tata-rataata- bum. Zbirka je izašla 1984., ali je nastala mnogo ranije, 1979., i bila je posvećena Međunarodnoj godini djeteta. Tada je Bebić, u povodu otvaranja Mediteranskih igara u Splitu, osmislio recital Djeca Mediterana, gdje je kombinirao klapsko pjevanje, rock i disco elemente. Podnaslovljena je kao dječja poezija za odrasle i pjesme slijede ritmiku i logiku dječjih pjesmica i brojalica. Infantilni lirski subjekt miješa se s pjesničkim glasom. Sve odiše vjerovanjem u humanost čovjeka, posebno u nevinost i iskrenost dječjeg svijeta. Zbirka s najmanje autorskog cinizma, iskrena i pozitivna u svojoj poruci.
Zbirke Volio sam da me vole, Primitivci moji dragi, Izloži jezik i Lucidarij sadrže neobjavljene pjesme skupljene u njegovoj djelomično sređenoj rukopisnoj ostavštini. Većinu ih karakterizira jezični ludizam, sloboda u upotrebi jezične građe, najčešće u formi dosjetke i na granici aforizma. Poneke pjesme su filozofski intonirane, konciznih, vrlo sažetih stihova oblikovanih u kratkoj formi. Prožete su osebujnim autorskim humorom, s čestim obraćanjem recipijentu i završnom (anti)poentom. Potencijalni čitatelj u Bebićevim će stihovima prepoznati širok interes motiva te njegova poezija zahtijeva priličan trud, više osjećajni i intuitivni, nego misaoni.
Smoči svoj...

Deveta cjelina iz knjige je zbirka pjesama Nije gotovo... objavljenih na CDdodatku ovom izdanju. Sve su snimke uzete s magnetofonskih vrpci pronađenih u ostavštini i prebačene u digitalni format. Poneke se pjesme pojavljuju u dosad neobjavljenim verzijama. Poznato je da je Toma od 1970. često nastupao na Splitskom festivalu te je snimio nekoliko glazbenih singlova i dvije ploče. Jedan je od osnivača Omiškog festivala klapa gdje je 1967., sa skladbom Kaleto moja draga u izvedbi okteta DC iz Vranjica, dobio nagradu za stihove. Te je godine osvojio i drugu nagradu za pjesmu Ive Crvić, koju je izvela klapa Split. Godine 1970. pjesma Barba Filina lula dobila je nagradu za najbolju interpretaciju u izvedbi okteta DC. Na Splitskom festivalu nastupao je do 1979. iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi, napustivši ga utišan i iznerviran lošim i izvitoperenim istočnjačkim melosom koji je polako doplivavao na obale Dalmacije.
Prvu ploču Volite se ljudožderi snimio je 1975. na dva četverokanalna magnetofona, i bio je to prvi LP snimljen u Splitu. Na njemu se nalaze njegove festivalske pjesme i one koje su bile odbijane. Album je objavio u povodu dvadesetogodišnjice mature i posvećen je njegovim školskim prijateljima iz treće klase Mornaričko-tehničke podoficirske škole u Puli. Zbog toga je i naziv albuma na omotu obilježen pomorskim kodeksom, odnosno crtežima, zastavične signalizacije prometa. Drugi, rokerskiji album Oya Noya snimio je 1980. u Zagrebu s vrhunskim studijskim glazbenicima Branislavom Ţivkoviżem, Vedranom Boţiżem, Matom Došenom i ostalima. Zanimljivo je da je bubnjeve svirao Milo Vasić, današnji estradni pjevač poznat kao Jasmin Stavros.
Dalmacijom su se prepisivale, fotokopirale ili presnimavale Tomine rijetke zbirke i raritetne snimke. Mnogi su ga voljeli i cijenili, poneki ne. Oni koji su ga poznavali pričaju kako je bio iznimno pozitivna i plemenita osoba. Bebić je i pisao i pjevao za njih, za malog čovjeka, dobro se zafrkavajući s tadašnjom scenom i estradnjacima. Može se reći da je bio više hvaljen i poštivan u narodu nego u zabavno-umjetničkim krugovima. Većinu njegovih objavljenih zbirki financirali su vlasnici konoba, kafića, restorana, mesnica, obrtnici svih vrsta, uzvraćajući dobrotom za njegovu veliku ljubav i poštovanje. Začudo, ovo Feralovo izdanje po tom starom običaju sadrži povelik popis tvrtki koje su dale po koju kunu, i čini se da stvarno nije gotovo, nego je tek počelo. Ako se Tomu Bebića nije uspjelo čitati ispod mora, strašno je važno da ga se danas može čitati (i slušati) - u zraku.

( tekst prenosimo sa
www.zarez.hr, autor: Milan Pavlinović )

MUZIKA Man Zero,Telemark, 2009

Band Lunar iz Zagreba prestao je sa radom nakon dva sjajna albuma. Bio je to band koji je suvereno vladao hrvatskom post-rock scenom. Čekalo se da se pojavi band koji bi pokrio prazni prostor ostao nakon gašenja Lunara. I na svu sreću to se i desilo. 

Man Zero je band sa osmogodišnjim stažom koji je tek 2009. godine objavio svoj album prvijenac pod nazivom „Telemark“. Snimljen je još 2007. godine a do objavljivanja je proteklo bespotrebnih dvije godine. Master albuma rađen je u Čikagu kod Carl Staffa koji se može pohvaliti da je radio sa Acid Mothers Temple, Xiu Xiu ili pak Magnolia Electric Co. No, na svu sreću ni ta spora realizacija albuma nije uticala na kvalitet ili pak svježinu albuma. Jedna od osobenosti post-rocka je da nikada ne zastarjeva i da je, ma kako i ma ko da ga odsvira, uvijek aktuelan. Inače, da podsjetimo, pojam post-rock prvi put se pojavljuje još 1994. godine u kritici Simon Reynoldsa za album Hex grupe Psychosis.

Muzička scena sa ovdašnjih prostora se baš i ne može pohvaliti sa velikim brojem post-rock bandova, a pogotovo ne sa kvalitetnim. Band Man Zero odlično popunjava prazninu koja je nastala sa raspadom već pomenutog Lunara predstavljaući se kao trenutno najbolji post-rock band sa ovih prostora. Na albumu pod nazivom „Telemark“ se nalazi sedam dugosvirajućih numera kojima je osnovna odrednica izmjena tihog i glasnog muziciranja kao i promjena dinamike samog sviranja kroz pojedine numere. Album je uglavnom sastavljen od kombinacije ambijentalnih impresija na koje se nastavljaju čvrsti udari kombinacije post-rocka i noisa gdje izvrsno kombinuju amplificirani električni zvuk gitare sa distorziranim efektima.

Zvuk na albumu je definiran upotrebom velikog broja zvučnih efekata kao što su recimo fender rhodes, ili vokoder, međutim osnovna stvar koja ovaj album svrstava u sami vrh post-rock albuma je svakako muzička harmonija i sklad koji postoji među sva tri člana banda.

Album otvara čvrsta „Changing Places“, slijedi izuzetno nježna i emotivna „40 Acres And A Mule“ gdje spori tempo pjesma nas poprilično uljuljka da bi nas vrlo brzo bas gitara trznula iz ugodne omamljenosti i uvela u sumanutu šestominutnu zvučnu kulisu. Da im nisu mrski ni etno elementi pa makar i u količini koja je skoro zanemarljiva, potvrđuje numera pod nazivom „Ennuyeux Comme La Pluie“. Slijedi pomalo ambijentalna „The Life You Wanted“, a na nju se nadovezuje izvrsna „Nods Of Approval“ koja može sigurno naći svoje mjesto na nekom antologijskom albumu post-rock scene. Nakon numere „Prošlost“, album zatvara „Echo Of My Cowboy Boots“ koja traje skoro 18 minuta. Pjesma je podijeljena na dvije zasebne cijeline gdje drugi dio donosi dašak Albinijevog noisa uz male vokalne fragmente.

Jedan od najboljih albuma u 2009. godini.

(zurnal.info)