Muzika

HITCH - Clair. Obscur, Latest Flame Records, 2009

Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.

Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).

Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.

Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.

Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.

Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.

Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.

(zurnal.info)

Damir Imamović STAV O kome govori sevdah

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Steve Earle, Townes Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.

Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.

Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.

Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.

Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.

Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...

Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.

Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

(zurnal.info)

KULTNI VINILI: GANG OF FOUR, Entertainment! (EMI, 1978)/Solid Gold (WB,1981)


Malo je bendova koji su imali toliko uticaja na rad drugih bandova kao što je to slučaj sa „Gang of Four“. Globalno popularni bendovi poput Franz Ferdinanda, Radio 4, The Rakes..., svoje ideološke korijene vuku upravo od Gang of Four. Benda kojeg su 1977. godine, u Leedsu, osnovala četvorica tadašnjih studenata Jon King (vokal), Andy Gill (gitara), Dave Allen (bas) i Hugo Burnham (bubnjevi). Ideju za ime banda pronalaze medijskom nazivu za četvoricu članova komunističke partije Kine koji su u vrijeme kulturne revolucije (1966-76) osumnjičena za veleizdaju.

Band je već tada okarakterisan kao skupina čudaka koja je sa svojim tekstovima protežirala radikalne političke stavove uz sirove i gnjevom nabijene kratke gitarske rifove. Muzička genijalnost ove četvorke iz Leedsa bila je klasični udar na tadašnju britansko punkersku scenu koja je još uvijek bila opterećena hladnoratovskim periodom, socijalnom nestabilnošću i političkim dešavanjima unutar Engleske.

Aim for the country fair you read it in the papers
The worst happens any week a scandal on the front page
See the happy pair smiling close like they are monkeys
They wouldn't think so but they're holding themselves down”

Aim for politicians fair who'll treat your vote hope well
The last thing they'll ever do act in your interest
Look at the world through your polaroid glasses
Things'll look a whole lot better for the working classes”

(I Found That Essence Rare, Entertainment!)

S druge strane povratili su rocku onu njegovu svojstvenost i snagu koja se polako gubila u to vrijeme pred sinfo rockom. Kombinirajući punk sa rock-om, i u kasnijoj fazi spajajući ga sa discom, funkom i psihodelijom, udarili su novi pečat mnogobrojnim bandovima, a njihov stil muziciranja je i danas osnovni postulat svirke Franz Ferdinanda, Radio 4, Hot Hot Heat, Bloc Party-a, The Rakes, Moving Units, Editorsa...

SIROVI ENTERTAINMENT

Ritam sekcija na čelu sa Burnhamom i Dave Allenom davala je pimarnu snagu muzičkom izražaju GOF-a, kombinirajući naizmjenično teške i učestale udare basa i bubnja, pri tome praveći osjetne sviračke i pjevačke pauze. Time su stvarali na trenutak utisak kao da je vrijeme stalo, a onda bi nas opet vratili u stvarnost sa novim zvučnim udarom, i opet ispočetka. Tekstovi su sociološki, dnevnopolitički, individualni i u njima preovladava osjećaj odsutnosti i nepripadanja i u velikoj mjeri predstavljaju ogledalo tadašnje političke situacije u Engleskoj.

Prvi album objavljuju 1978. godine za izdavačku kuću EMI pod nazivom „Entertainment!“ i on predstavlja sigurno jedan od najboljih debi albuma koji su snimljeni ikada. Album je proglašen najboljim albumom te godine, a oni sami odbijaju da se pojave u kultnoj emisiji BBC-a „Pop Of The Pops“ svjesno riskirajući da im publika okrene leđa. Album zauzima 490 mjesto na top listi 500 najboljih albuma svih vremena muzičkog magazina „Rolling Stone“. Već tada ih smatraju za politički najmotiviranijim post-punk bandom.

Tri godine nakon debija objavljuju album pod nazivom „Solid Gold“. Napuštaju izdavačku kuću EMi i svoj drugi album objavljuju za Warner Bros. Sistemski punk rifovi su na ovom albumu upotpunjeni sa atmosferičkim okruženjem i ispucanim ritmovima koji se šire iz Gillove gitare i izuzetno napadnim bas dionicama. Album otvara hipnotička i za mnoge kultna numera „Paralysed“ koja sa svojim muzičkim pauzama i sirovom parajućom Gillovom gitarom fantastično predstavlja ono što slijedi i što se moglo očekivati na albumu „Solid Gold“.

BLAŽI I BLJUTAVIJI

Novi album pod nazivom „Songs of Free“ objavljuju 1982. godine i na njemu se već primjećuje određeno skretanje sa pravca koji je bio zacrtan na prethodna dva albuma. I ako se na albumu nalaze i odlične numere kao što su „Call Me Up“ ili na BBC-u zbog Foklandskog rata zabranjena pjesma „I Love A Man In Uniform“, album nema žestinu i već pomenutu atmosferu s prethodna dva albuma. Odlaskom Davea Allena u Shriekback i dolaskom novog basiste Sare Lee muzika GOF-a je u znatnoj mjeri poprimila drugi oblik. Sam bas postaje znatno blaži i bljutaviji, a post-punk stil koji je bio zastupljen na prva dva albuma prelazi u sasvim nešto drugo pa dobijamo klasični funki album sa plesnim ritmovima. Album je u velikoj mjeri komercializovan, da li svjesno zbog komercijalnog uspjeha ili slučajno, sasvim je teško reći. Prema očekivanjima muzička kritika i javnost ga dočekuju na nož. Proglašen je jednom od lošijih ploča tog doba.

Sljedeće godine objavljuju posljednji studijski album prije nego što su se raspali pod nazivom „Hard“. Nakon objavljivanja, „Hard“ je po lupom kritike i fanova koji su za prethodni album već uveliko tvrdili da je preplesan i izuzetno komercijalan. Međutim sa albumom „Hard“ oni još dublje tonu u funki, disco i new wave vode. Album je prepun plesnih ritmova i šljokićastih gitarskig rifova i da, odlično paše u ljetnom periodu i na plesnom podijumu. Album otvara „Is It Love“ new wave diskoidna pjesma u kojoj ritam mašina koja je zamijenila bubnjara Huga Burnhama sa svojim pretjerano sintetičkim zvukom u potunosti GOF prebacuje među grupe kao što su The Human League. Međutim, zavisno s koje strane se gleda na ovaj album takva se može i dati ocjena. Gledajući ga kao klasični new wave album onda on može dobiti solidnu ocjenu. Međutim, za one koji sa sjetom gledaju na rani period GOF-a, to je veliko razočarenje.

POVRATAK

Sedam godina nakon raspada 1991. godine, Jon King and Andy Gill objavljuju album pod nazivom “Mall”. I on se u suštini puno ne razlikuje od prethodnog “Hard” albuma. Jedina razlika je u tome što album pored new wave stila pomalo dobija i popističku nijansu sa upotrebom ženskih pratećih vokala. Ostaje na pokušaju korištenje nešto žešćih rifova ali sve se završava na neinventivnom i blijedom pokušaju. Jedino vrijedno pažnje na albumu “Mall” je numera “Motel” koja je zaista premalo za ono što se moglo očekivati od GOF-a.

Album Shrinkwrapped objavljuju 1995. godine i može se reći da se osjeti određeni pomak i svjesno guranje od sebe disco i funki ritmova ali opet to je još uvijek znatno drugačiji GOF od onoga po ćemu su nam i prirasli srcu.

Nakon 23 godine od formiranja, GOF se 2005. godine ponovo okupljaju u originalnom sastavu i kreću na mini-turneju, a iste godine i objavljuju dupli album “Return To Gift” na kojem su ponovo snimili neke od svojih najpoznatijih klasika sa albuma "Entertainment", "Solid Gold" i "Songs of the Free". Na drugom su CD-u svoje pjesme prepustili u ruke nekim od najistaknutijih producenata i izvođača današnjice poput Yeah Yeah Yeahs, The Dandy Warhols, Ladytron, Hot Hot Heat i Faultime.

I šta još reći za band za koji upotpunosti vrijedi kovanica “da su bili ispred svog vremena” i da nakon 32 godine od osnivanja i danas služe kao uzor i band po kojima mnogi grade svoj muzički izraz.



Diskografija:


* Entertainment! (1979, EMI)

* Solid Gold (1981, Warner Bros.)

* Songs of the Free (1982, Warner Bros.)

* Hard (1983, Warner Bros.)

* At the Palace - live (1984, Mercury)

* Mall (1991, Polydor)

* Shrinkwrapped (1995, Castle)

* Return the Gift (2005, V2)

KULTNI VINILI: Captain Beefheart & His Magic Band, Trout Mask Replica Album Trout Mask Replica snimljen je za samo jedan dan, u jednom pokušaju. Pripreman je devet mjeseci, tokom kojih su muzičari bili izloženi psihičkoj torturi Captaina Beefhearta, koji im je oduzeo identitete, tukao ih, uskraćivao im hranu i zabranjivao spavanje. Muzičare je potpuno opčinio karizmatični vođa, činilo im se da može učiniti da predmeti lete.

 Bez obzira na sva čudesa kojima nas je, Bogu hvala, obradovala historija popularne muzike, od kako su 1969. godine Captain Beefheart & His Magic Band snimili kultni vinil Trout Mask Replica i danas je teško pronaći ploču koja se može uporediti s njom. Taj dupli album još uvijek je začuđujuće svjež, čudan, uznemirujući i nema sumnje takav će i ostati. Teško je povjerovati da je nastao u ljeto ljubavi, previše je u njemu tjeskobe i ironije koja bi svojom kiselinom spržila svaki cvijetni vijenac. Ipak, ima i takvih koji u njegovoj psihotičnoj atmosferi uspijevaju pronaći erotičnost, poput Courtney Love koja je tvrdila da je Trout Mask Replica bio omiljeni soundtrack za vođenje ljubavi sa Kurtom.

Kritičari, primorani da albumima pronalaze odrednice, obično za Trout Mask Replica tvrde da se radi o eksperimentalnom rocku, što obično znači da ne znaju kako da ga definiraju. Svega tu ima, psihodelije, garažnog rocka, bluesa, soula, jazza... Svi ti sastojci nasumično su izmiješani, povremeno ispliva neki od njih, ali biva ugušen prije nego što se uspije razviti.

Uzbudljivo je iskustvo ponovo slušati muziku koju čuva riboliki čovjek. Trout Mask Replica teško se skida sa police. Potrebno je pronaći razloge za suočavanje s njim, jer nije to opuštajuće, neobavezno druženje. To je gost koji diktira ritam večeri, nameće vlastite teme i insistira na njima, bez obzira koliko bile neugodne. Nema ćaskanja u tom druženju, svaka gesta je važna, sve do kraja. Slušanje se nikada ne prekida, jer nema hit singlova. Ovaj gost ignoriše tajne signale domaćina i odlazi tek kada sam poželi.

Okrutne igre

Dakle, slušanje albuma je intenzivno, zanimljivo iskustvo, a uzbudljiva je i priča o njegovom nastanku. Snimljen je u samo jednom danu u aprilu 1969. godine, u lokalnom studiju u Glendaleu, Californija, u kojem su do tada uglavnom snimali gospel horovi. Producent albuma bio je Frank Zappa, genijalni čudak koji je pokušavao usmjeriti muzičare i protumačiti vizije njihovog vođe. Bio je to potpuno slobodan session, snimljen u jednom pokušaju. Gitarist Zoot Horn Rollo, pravog imena Bill Harkleroad, tridesetak godina poslije ovako je opisao snimanje:

 - Sve je bilo kao čudan san. Dok sam svirao, činilo mi se da muzika postaje organsko biće… Da li smo to mogli uraditi bolje? Apsolutno. Ali, to je to. Zamrznuta slika u vremenu.

Svi preživjeli tvorci ovog albuma imaju tjeskobne uspomene na njega. Upoređuju ga sa snom, čak i noćnom morom. Bubnjar Drumbo (John French) izjavljivao je da mu je Trout Mask Replica izazvao jake mentalne smetnje i da ga zbog toga nije mogao slušati čitavih trideset godina. Basista Rockette Morton (Mark Boston) kaže da je ploča stvarana u iznimno visokoj kreativnoj saradnji, ali dodaje da se Captain Beefheart mnogo igrao sa njima. Bile su to mentalne igre, često okrutne…

Snimanje albuma trajalo je samo jedan dan, ali pjesme su pripremane punih devet mjeseci u atmosferi koju članovi benda danas najčešće opisuju kao sablasnu.

Niti jedan od njih nije bio stariji od 20 godina kada ih je Don Van Vliet (Captain Beefheart) uselio u iznajmljenu kuću na Woodland Hillsu i tamo ih držao punih devet mjeseci. Svako je dobio novi identitet – ime i način odijevanja, sve po bizarnom uskusu karizmatičnog kapelnika. Novinar magazina Uncut David Cavanagh prije dvije godine pokušao je rekonstruirati šta se dešavalo tokom tog vremena i zaključio:

- Van Vliet je vladao čeličnom rukom. Muzičari su vježbali

svaki dan, po cijeli dan i trpili dugačke periode bez hrane i spavanja.

Dan je obično počinjao tako što je Beefheart u rano jutro okupljao muzičare u dnevnoj sobi. Sjedao je za piano i počinjao svirku koja je često bila tek sumanuti ples prstiju po klavijaturi. Nervozno je tražio što neobičnije zvukove, najčešće sasvim atonalne. Bubnjar Drumbo sjedio je prekoputa njega i pokušavao da na notnom papiru zapiše bijesne nalete inspiracije. Ostali članovi benda sjedili su iza Kapetanovih leđa i trudili se da na licima održavaju grimase oduševljenje jer su na klaviru bila postavljena ogledala pa ih je guru mogao neprestano kontrolirati. Nakon što pijanista izađe iz prostorije, muzičari su uzimali instrumente i pokušavali ponoviti zadatu temu. Svirali su sami, bez prestanka, danima, s vrlo malim pauzama, bez hrane i spavanja, sve dok Beefheart ne bi ušao u sobu i rekao da je bilo dosta.

Jači od Mansona

Drumbo, ili John French bio je najbližio Kapetanov saradnik. Imao je 19 godina kada je snimao album. U maju 2007. godine pokušao je da objasni zašto su trpili strahovladu, zašto niko od njih punih devet mjeseci nije smio napustiti kuću, zašto su pogazili vlastite ličnosti i slijepo slijedili svako, pa i najbizarnije naređenje vođe. Drumbo je Beefhearta uporedio sa Charlesom Mansonom. Prema njegovim riječima čudni muzičar bio je mentalno neuporedivo jači od serijskog ubice i vođe kulta.

- Don je bio mnogo moćnija ličnost od Mansona. Naravno, govorimo o manipulaciji, ne o ubistvima… Gledao sam Mansona kako priča na televiziji i znam da on ne bi mogao držati svijeću Donu. Njemu bih mogao reći da se jebe… Manson je u sebi imao teatralnosti, a Don je imao pravu moć. S njim smo ulazili u nekakvo natprirodno područje. Znam da sam nekoliko puta vidio kako predmeti lebde po sobi .

Svake večeri, bend je morao prisustvovati razgovorima, koji su se samo tako zvali, a njihova suština bila je, kako sada kažu, čisto ispiranje mozga. Don je imao svoje beskrajne monologe, predavanja o svim mogućim stvarima, a svako protivljenje ili pokušaj dijaloga prekidao je, često i nasilno.

Rockette Morton (Mark Boston) jedne večeri pokušao je pobjeći iz kuće i telefonirati svojoj porodici. Sakrio je odjeću u grmlju u dvorištu, ali kada ju je te noći pokušao pokupiti, Don ga je sačekao u sjeni i vratio u kuću na razgovor. Danas se više ne sjeća detalja razgovora, ali zna da je to bio njegov posljednji pokušaj.

Svi mladići iz benda bili su mladi, željni provoda. Prije ulaska u kuću smatrali su da će to biti period prepun uživanja – različitih djevojaka i još uzbudljivijih droga. Jer, Don je bio već prihvaćena zvijezda, njegov album Safe As Milk bio je izuzetno cijenjen u krugovima muzičkih sladokusaca. Sve dok nisu ušli u kuću zabavljala ih je Donova ekscentričnost. Jednom je kontroli na aerodromu Heathrow sasvim ozbiljno rekao da su oni izbjeglice iz 25. vijeka, a za svoj foto aparat tvrdio je da je član benda. Prije nego što se pridružio Magic Bandu, gitarist Harkleroad bio je član LSD kulta Timothy Learyja.

- Imao sam 19 godina, bio totalno odvojen od porodice i mozak mi je bio potpuno ispran od droge. Kada sam napuštao Learyja mislio sam da ću se napokon otresti gurua, ali samo sam prešao u ruke drugoga.

Najjači uticaj Beefheart je imao na Antennae Jimmy Semensa (Jeff Cotton). Don je u njemu vidio svoju dvorsku ludu koja ga je tokom večeri zabavljala recitacijama pjesama, ali s piskavim glasom nalik na junake crtanih filmova. Vremenom, Kapetan je tražio od njega da neprestano tako govori. S obzirom da je Cotton bio smatran za velikog zavodnika, guru mu je naredio da nosi haljine. Odmah nakon snimanja albuma Cotton je napustio bend. Imao je nekoliko slomljenih rebara, pretpostavlja se rezultata razgovora s guruom. Danas je svećenik koji odbija čak i pominjanje svoje prošlosti.

Dokaz genijalnosti

Nakon svojih, kako se činilo, sasvim nasumičnih udaranja po klavijaturama, Don je izlazio iz prostorije i nije znao šta su muzičari učinili sa predloškom. Nikada nije prisustvovao probama, niti je vježbao s bendom. Zbog toga su svi bili šokirani lakoćom s kojom je snimio vokale u studiju. Odbio je i slušalice, pa ni na koji način nije mogao čuti muziku uz koju mora da pjeva. Ipak, on je svih 28 pjesama otpjevao u savršenom ritmu, niti jednom nije promašio melodiju a svaku pauzu ili promjenu ritma dočekao je sa izuzetnom preciznošću. Svi su bili šokirani, čak i Frank Zappa…

- Ako nam je ikada trebao dokaz da je Don genije, tada smo ga dobili – poslije je izjavljivao.

Nesumnjivo da je Don bio genije, ali i nasilnik, manipulator i škrtac. Niti jedan član benda nije dobio ni paru od tantijema, sve zasluge ali i sav novac, prema ugovoru, pripisivani su guruu.

Članovi Magičnog benda do danas nisu međusobno razgovarali o iskustvu u kući na Woodland Hillsu.

- Strah, sve te psihološke igre… Sve je to stvorilo izvjesnu distancu među nama, iako imamo toliko zajedničkog iskustva – izjavio je Harkleroad za Uncut, a njegov kolega Boston je u svom mailu napisao:

- Don je bio veličanstvena svinja, ali ga još uvijek poštujem. Pokušao je da ode tamo gdje nikada niko prije nas nije bio. Mislim da smo zajedno uspjeli u tome.

Nakon snimanja albuma, Dona nisu mnogo zanimali mentalni problemi muzičara. Za njega je to bila samo još jedna od postava Magic Banda. Više ga je brinulo mentalno stanje biljaka u dvorištu kuće. Pozivao je da ljekari ispitaju stanje stabala, jer se plašio da ih je istraumirala glasna muzika.

Captain Beefheart danas živi potpuno povučeno u pustinji Mohave. Kažu da je usamljen i da svo vrijeme provodi u slikanju. Članovi njegovog benda nisu ga vidjeli više od 30 godina.


JALA SPLASH: Frenkie vraća dugove

    Tuzlanski muzičar Adnan Hamidović Frenkie održaće solistički koncert, uz podršku gostiju: DJ Pier (Roots In Session), Baga Sound (Moonia, Koorta), Sani, Crni Zvuk, Nazar, VJ Projektil (video).

    - To je prvi takav događaj na Jali, legendarnom okupljalištu urbane raje u Tuzli, mjestu odakle je potekla tuzlanska muzička scena – kaže Frenkie.

    Jala je, inače, naziv rječice koja protiče kroz Tuzlu, ali mladi Tuzlaci obično pod tim imenom misle na mali park sa klupama, gdje se već decenijama okupljaju.

    - Opština je predlagala jedan trg, ali nisam bio sretan s tom idejom. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro da se napokon i na Jali održi nekakav koncert. To je i način da se odužim za podršku svim tim ljudima koji se tamo okupljaju. A, nije ni meni mrsko na Jali sjest... - objašnjava Frenkie.

    Prvi Jala Splash u 20 sati otvoriće DJ Pier i Baga Sound. Organizatori obećavaju veliki stage,
    video produkciju, i vrhunski zvuk od 20KW.

ZUMRA: Pjesme usamljenih žena

Iako još nije uspjela čuti niti ton iz njene harmonike, Amira Medunjanin uživala je u činjenici da u Amsterdamu živi Merima Ključo koja dobro svira sevdah. Nikada je nije vidjela ali je znala da je to ona čim je ušla na tonsku probu koncerta u Rotterdamu. Mada nije mogla ni naslutiti kako bi ta saradnja mogla izgledati, odmah je poželjela da njih dvije rade zajedno.

Ovaj pasus zvuči kao još jedna urbana legenda i nemam ništa protiv toga da to i postane. Album kakav je Zumra to zaslužuje. Mene je zadužio.

  • Amira i Merima naučile su me da drugačije gledam neke pjesme. Smjestile su ih u odgovarajući emotivni okvir, kakav im je oduvijek i pripadao. Takva je, recimo, pjesma Mehmeda majka budila, čiji me bolećiv ton oduvijek nervirao. Tek u njihovoj izvedbi pokušavam da razumijem dramu. Također, pjesmu Mito bekrijo različite interpretacije pokrile su kafanskim bijesom. Njih dvije pomele su srču i ponovo pjesmi vratile čežnju.

  • Harmonika je na ovim prostorima ponižen instrument, ali na Zumri mu je konačno vraćeno dostojanstvo. Moramo biti zadovoljni zbog činjenice da je Ismet Alajbegović Šerbo napokon dobio nasljednika ili tačnije nasljednicu. Ako povjerujemo onima koji tvrde da je Šerbo za sevdah učinio ono što je Eric Clapton učinio za blues, slijedeći istu pamet možemo Merimu Ključo uporediti sa Jonom Spencerom. Ona je iz sevdaha izvukla čisti ekstrakt i dala mu novu snagu.

  • Na Wikipediji postoji tužan podatak o društvenim pravilima naših dragih predaka. Tamo piše da su žene nekada sevdalinke pjevale isključivo u kućama i bez ikakve instrumentalne pratnje. Kada Amira pjeva Bogata sam imam svega može se čuti kako diše pusta prostorija. Još jedan poznat duet zanimljivo je interpretirao istu pjesmu. Radi se o pokojnim Pavlu Vujisiću i Slobodanu Aligrudiću koji su uz dobru mezu uspješno ispunili ovaj zadatak u filmu Sjećaš li se Doli Bel.

Na kraju je važno pomenuti da Zumra nije rezultat kratkotrajne saradnje dvije umjetnice. Uvjerili su me da se radi o kreativnom duetu sa dugoročnim, ozbiljnim namjerama. Radujte se sevdalije.

( Za sva dodatna pitanja pogledati intervju sa Amirom Medunjanin.)

LED ZEPPELIN: Reci "baby" 225 puta

Kultni hard rockeri smislili su neke od najboljih i najoriginalnijih riffova u istoriji popularne muzike, ali u tekstovima su često gubili inspiraciju. Poetika Zeppelina temelji se na deset ključnih riječi koje se učestalo ponavljaju – baby, babe, mama, man, woman, girl, love, gonna, wanna, ramble.

 

Statistika je neumoljiva.

  1. Baby (225 pojavljivanja)

  2. Babe (46)

  3. Mama (42, samo na albumu Physical Graffiti otpjevana je 29 puta)

  4. Man (34, uključujući varijante hangman, policeman, backdoor man)

  5. Woman (69, uključujući varijante brown-skin woman, steady – rollin' woman, big-legged woman)

  6. Girl (37)

  7. Love (174, uključujući varijante lurve, luhurve, leerrve, lorhorve )

  8. Gonna (116)

  9. Wanna (46)

  10. Ramble (10)