Muzika

MUZIKA A Place To Bury Strangers, Exploding Head , 2009

Škotlanđane Jesus and Mary Chain i Irce My Bloody Valentine, povezuje shoegaze, zvuk mračne atmosfere koji prave teške, fuzirane gitare. Mnogi bandovi su se ugledali na njih, ali nikada nisu uspjeli doseći taj nivo kvaltete.

U grupu bandova koji su shoegaze uzeli kao osnovno poimanje svoje svirke i sveukupnog života svakako spadaju Spacemen 3, Loop, Ride, Slowdive i Galaxie 500, a na američkom kontinentu se rađaju istinski shoegaze bandovi poput The Vandellas, Autolux i A Place To Bury Strangers. Zadnji band se najviše približio JAMC iz njihovog ranog perioda, ali su uspjeli sve odsvirati na sebi svojstven način.

Band A Place To Bury Strangers osnovan je 2003. godine u New Yorku od strane Olivera Ackermanna (gitara/vokal), Jono Mofoa (bass) i Jaya Spacea (bubanj).

Ovaj tročlani band dolazi nam iz Brooklyna i oni su se uglavnom kretali unutar lokalne muzičke scene. Već na samom početku djelovanja su se samoproglasili kao najbučniji band New Yorka što uz već pomenute The Vandellas svakako i jesu.

Muzika banda se temelji na teškoj garaž - tvorničkoj atmosferi, a u to ćete se moći uvjeriti ukoliko poslušate numeru „Ego Death“ sa konstantnim strugajućim i parajućim zvukom fuzziranih gitara.

Kako i sam Ackermann tvrdi, on se najviše pronalazi u muzici ’50 i ’60 godina i ženskim bandovima kao što su Shangri – Las i The Crystals tvrdeći da je svoj muzički ukus najviše formirao slušajući navedene bandove i kupujući ploče po razno raznim buvljacima i garažnim prodajama. On bez ikakvog skrivanja tvrdi sa mu najdraža pjesme “Sueisfine” od MBV i “My Little Underground” od JAMC što već potvrđuje njihovo opredjeljenje za čisti i beskompromisni shoegaze.

Njihovi čvrsti nastupi nisu mogli dugo ostati ne primjećeni pa su 2006. godine snimili tri EP

izdanja pod nazivima Red/Blue/Green koji su prodavani od strane samog banda, a iste godine uočio ih je Jon Whitneya vlasnika izdavačke kuće „Killer Pimp“ koji im nudi da remasterizuje njihove već snimljene numere i da ih kao takve objavi. Nakon određenog premišljanja koliko dobrog će im to donijeti složili su se sa vlasnikom izdavačke kuće i album je u augustu 2007. objavljen pod nazivom „A Place To Bury Strangers„ i veoma brzo je rasprodan. Nakon toga album na vinilu, u dva navrata zbog velike potražnje, objavljuje izdavača kuća Importent Records.

Poslije objave svog debut albuma otvaraju im se velike mogućnosti za intezivne koncertne aktivnosti pa 2007. godine kreću na turneju sa bandom Black Rebel Motorcycle Club da bi u 2008. godini odsvirali i par koncerata sa Nine Inch Nails na njihovoj USA turneji.

Na novom albumu pod nazivom „Exploding Head„ nalazi se 10 numera čistog noir rock-a sa dosta primjesa surf rock-a i sa, naravno, fuzziranim gitarama.

Album otvara pjesma „It is Nothing“ koja je klasična MBV pjesma sa zavijajućim gitarskim zvukom i nježnim i na momente nestvarno toplim Ackermannovim glasom. Njegov glas u potpunosti pravi savršeni balans između buke koju APTBS proizvode i onoga što obični slušalac može da prihvati. Muzika je izuzetno pulsirajuća i stvara osjećaj unutrašnje sile. “In your Heart” je svakako hit pjesma ovoga albuma i ako je sigurno da ni jedna pjesma sa ovog albuma neće završiti na nekoj od komercijalnih top lista.

Kompletan album se kreće u jednom istančanom i može se reći predvidivom smjeru. Sve pjesme su isprepletene fuziranim i distorziranim gitarskim zvukom kao i poprilično mekanom vokalu koji ne umanjuje snagu pjesama. To se naročito može vidjeti na pjesmi “Everything Always Goes Wrong” kao i na posljednjoj “I Live My Life To Stand In the Shadow of Your Heart”. Pjesme na momenat zvuče kao nedovršeni ili sirovi materijal ali sa puno harmonije. Preovladava brutalan spoj teških i škripućih gitara sa pokretačkom snagom bas linije i zvukom bubnja koji se konstantno nalazi udaljen od pokretačke snage banda – fuzirane gitare. Takav zvuk bubnja daje dodatnu nijansu teškoj i mračnoj atmosferi albuma “Exploding Head„ koji u potpunosti opravdava sami naziv albuma.


Albumi:

 

* A Place to Bury Strangers, 2007 (CD/LP)

* Exploding Head, 2009


EP:


* Red, 2006

* Blue, 2006

* Green, 2006

* Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour (To Fix the Gash in Your Head), 2008


Singlovi:


* I Know I'll See You, 2008 (7")






Glasajmo za Dubiozu

Dubioza kolektiv, bosanskohercegovački band, nominovan je za ovogodišnju nagradu “Best regional act" koje dodjeljuje MTV, kao jedini predstavnik iz BiH.
- Mi smo jedini band sa područja Balkana koji je dva puta bio nominovan za ovu nagradu, i nadamo se da se neće ostvariti izreka “treća, sreća” već da će ovoga puta biti “druga, sreća”. Bilo bi nam drago da dobijemo ovu nagradu prvenstveno zbog činjenice da mi 90 posto posla radimo sami, bez podrške agencija i menadžera. Nagrada bi nam poslužila kao potvrda da ipak radimo dobro, kaže u razgovoru za Žurnal, Brano Jakubović, frontman Dubioza kolektiva.

Pored Dubioza kolektiva, u konkurenciji za nagradu su još beogradski Darkwood Dub, pop-rock grupa Elvis Jackson iz Slovenije, hrvatski elektro-pop bend Lollobrigida, dok su makedonski predstavnici Superhiks.

O pobjedniku će odlučiti glasovi gledatelja MTV-a, a glasanje traje do 11. oktobra u ponoć na web stranici www.mtvema.com.

Nagrade MTV Europe Music Awards biti će dodjeljene 5. novembra uz direktan TV prenos iz berlinske O2 World Arene.


Glasajte: www.mtvema.com

(zurnal.info)

Traže se ubice Hendrixa i Jonesa

 

 

 

Brian Jones je 3. jula 1969. godine pronađen mrtav u bazenu svoje vile u istočnom Susexu. Njegova tadašnja prijateljica, Šveđanka Anna Vohlin tvrdila je da je gitarista ubijen, ali policija je ignorirala njene tvrdnje i zaključila da se radi o nesretnom slučaju.

Knjige zavjere

Od tada su napisane brojne knjige u kojima se tvrdilo da je Jones ubijen, poput Paint In Black, The Murder Of Brian Jones, Who Killed Christopher Robin?, Brian Jones: The Truth Behind The Murder ali se smatralo da se radi o senzacionalističkim teorijama, bez trunke istine. I Anna Vohlin je u julu 1999. u Švedskoj objavila svoju verziju priče, pod naslovom The Murder Of Brian Jones, ali ni ta knjiga nije privukla pažnju policije. U većini tih knjiga navodi se da je izvjesni Frank Thorogood, građevinski poduzetnik koji je vršio popravke na Jonesovoj vili, odgovoran za smrt rock zvijezde. Thorogood je preminuo 1994. godine.

Interesovanje policije pobudila je pošiljka od 600 dokumenata koji, policijskim rječnikom rečeno, bacaju novo svjetlo na dešavanja u vili. Iako policija podatke o dostavljaču dokumenata drži u tajnosti, novinari su saznali da se radi o novinaru Scotu Jonesu.

Kosa natopljena vinom

Priče o mogućnosti da policija otvori istragu i o uzrocima smrti Jimija Hendrixa počele su nakon intervjua sa ljekarom Johnom Bannisterom, koji je objavio Daily Mail. Bannister je tek sada pristao da govori o detaljima autopsije koju je izvršio nad nesretnim gitaristom 18. septembra 1970. godine. Podsjetimo, zvanični uzrok Hendrixove smrti je gušenje u snu usljed povraćanja.

Ljekar je izjavio da je u zvaničnom autopsijskom izvještaju izostavljen vrlo zanimljiv podatak - Hendrixovo tijelo bilo je natopljeno vinom!

- Količina vina na njegovom tijelu i u stomaku bila je ogromna. Samo u kosi bilo je bar pola litre vina, bujna kosa bila je sasvim slijepljena. Želudac i pluća bili su puni vina, a kompletna odjeća bila je natopljena – sjeća se ljekar.

U priču o ubistvu, uključio se i bivši Hendrixov roadie James Tappy Wright. On je optužio menadžera Michael Jeffreya da je ubio Hendrixa kako bi se domogao dva miliona dolara koliko je, navodno, iznosilo Hendrixovo životno osiguranje. Tappy tvrdi da je u Jimijevu sobu provalila banda ubica koji su gitaristu udavili u vinu.

Još uvijek se očekuje reakcija policije.

(zurnal.info)

DEAD WEATHER: Horehound

Kada sam davno svom drugu, ljutom punkeru, pustio prvi album Led Zeppelin on je to doživio kao vrhunac nepristojnosti, pa i kao pomalo perverzan čin. Kada sam drugom, još ljućem, otkrio da dionica koju sviraju Nomeansno i koja mu se toliko dopala, originalno potiče od grupe Cream, bio je očaran mojim znanjem. Divljenje se razvilo u prezir kada sam mu otkrio da je riff smislio mrski Erik Clapton. Bila su to davna, preddemokratska, sretna vremena, kada je bilo sramno slušati hard rock.

U hipsterske domove vratio ga je grunge, ali tada se kod nas uveliko ratovalo. Kako je došao, tako je i ostao (vidi vraga, baš ko i rat). Svježinu riffova održavaju, pomenimo tek nekolicinu, Queens Of The Stone Age, Mars Volta, Mark Lanegan, Primal Scream, White Stripes... Ove posljednje iskoristićemo kao vezivno tkivo stupca koji se sa svakim novim redom sve više udaljava od svog naslova, ali i smisla.

Jack White, lider White Stripesa, jedan je od najvrjednijih pregalaca moderne muzike, čestitiji čak i od sveprisutnog Damona Albarna (Blur, Gorillaz, The Good, The Bad and the Queen, solo albumi, producentski rad, autorske kompilacije etno muzike). Jack svake godine uredno objavi album matičnog benda, zasvira malo sa bendom Raconteurs, priprema solo album, a nedavno je objavio i CD sa svojim novim bendom koji se zove Dead Weather. Upućeni zlobnici tvrde da je Jack prinuđen na ovakve izlete jer Mag White odbija pojavljivanje u javnosti nakon što se na nekom internet sajtu pojavio njen privatni film koji se zloćudno proširio po mreži. Bilo kako bilo, mi smo, u zdravlju i veselju, došli do teme našeg teksta.

Dakle, bend Dead Weather čine, basista Racontuersa Jack Lawrence, gitarista iz Queens Of The Stone Age Dean Fertita, pjevačica benda The Kills Alison Mosshart, a naš trudbenik ovaj je put odlučio da sjedne za bubnjeve. Povukao se i iz autorskog rada kojeg je, uglavnom prepustio Alison. Zajedno su se družili dvadesetak dana, tokom kojih su razgovarali, svirali i pijuckali. Rezultat drugovanja je album Horehound, sa čijeg omota Alison prijeteći škilji ispod šiški, u maniru Sadako iz Kruga. Na CD-u se nalazi deset pjesama, hard rock strukture, blues riffova, garažnog bubnjanja , povremenih maglenih psihodeličnih usviravanja i ljutih noise udaraca. Kada se sve to objedini dobijamo tegoban album, mračan i često neugodan. Nema tu pjesme za jukebox, zajedničko vitlanje kosom i sviranje nevidljive gitare. Za dugo pamćenje, sigurno je, ostaće nam pjesme Hang You From The Heavens, So Far From Your Weapon, sasvim ženske (kako je to definirala PJ Harvey) I Cut Like A Buffalo i Treat Me Like Your Mother, krasni instrumental 3 Birds, singl Rocking Horse (možda i nije singl, to je prva pjesma koju sam čuo na jednoj francuskoj kompilaciji), energično čitanje Dylanove New Pony i ambiciozna Will There Be Enough Water koja zaključuje ploču (Horehound zaista zaslužuje vinilno izdanje).

Dakle, Jack je i ovaj put sačuvao obraz. Nadamo se da će i Mag shvatiti da njen obraz ne može ukaljati par golišavih sličica pa da čujemo i nove Stripese.

(Nešto mi govori da Dead Weather slušaju ona dva punkera sa početka teksta. Šminkeri su to. )

Braća Gallagher rasturila Oasis

 

 

 - Sa tugom i velikim olakšanjem mogu da kažem da napuštam Oasis. Ljudi će pisati i pričati šta hoće, ali jednostavno ne mogu da nastavim da radim sa Liamom ni dan više, objavio je kompozitor i gitarista benda Oasis Noel Gallagher na oficijelnom sajtu grupe.

Njegov brat Liam kratko je komentirao situaciju:

- On ne voli mene a ni ja njega! Tako je, kako jeste.

Obožavaoci benda naslućivali su krizu kada su Oasis otkazali nastup na festivalu V u Chelmsfordu (Engleska). Nastup na festivalu Paris Rock en Seine otkazan je neposredno pred izlazak grupe na binu, a organizatori su kao razlog naveli prepirku među članovima benda.

Škotska pjevačica Amy MacDonal, nastupila je na festivalu i svjedočila pravoj tuči koja je nastala u backstageu. Na Twitteru je ovako sažela svoje utiske:

- Oasis su otkazali koncert minut prijee izlaska na binu!!! Liam je razlupao Noelovu gitaru, veeeelika tuča!

Braća Gallagher su tokom čitave karijere bila sklona različitim skandalima, od tuče s publikom do šmrkanja kokaina sa zadnjica manekenki, a svojim svađama neprestano su zabavljali novinare žute štampe. Govorilo se da je grupa pred raspadom kada je Noel Gallagher prije devet godina sišao sa bine koncerta u Parizu. Ipak upućeni, poput novinara New Musica Expressa, tvrde da se posljednja svađa izdvaja po intenzitetu:

- Noel je već ranije napuštao turneje, Liam se nije pojavljivao na svirkama, ali njih dvojica su nastavljala dalje. Posljednji incident, zbog načina na koji je to Noel predstavio na sajtu Oasisa, izgleda kao nešto konačno, piše NME.

Braća Gallagher osnovali su Oasis 1991. godine i odmah postali predvodnici brit popa. Njihov treći album Be Here Now poznat je kao ploča koja se najbrže rasprodala u istoriji britanske popularne muzike.

(zurnal.info)

Michel Houllebecq LEONARD COHEN Nemogući anarhist

 Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...

Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.

Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.

Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.


(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)

 

Nova FARSA u Čapljini Drugi Festival amaterskog rock stvaralaštva održat će se 27. i 28. augusta u Čapljini i na prijave, koje su u toku, se do sada prijavilo šest bendova.

Za razliku od prošlogodišnjeg festivala održanog zahvaljujući čistom entuzijazmu mladih organizatora, ovogodišnji će amaterski biti samo u svom nazivu, kaže Ivan Bukovac, jedan od organizatora FARSA-e.

- Iznenadila nas je posjeta i reakcija na prošlogodišnji festival pa smo i ove godine odlučili organizirati FARSA-u – kaže Bukovac i dodaje da sada rade lakše i bolje nego prošle godine kada su se sami snalazili za opremu.

Zvaničnici lokalne zajednice obećali su novčanu pomoć ali je članovi Udruge mladih Čapljine još nisu vidjeli. Kao i prošle godine, i ove su sami obezbijedili nagradu za pobjednika, snimanje dvije pjesme u mostarskom studiju Baraka. Prošlogodišnji pobjednici, Malter Ego, trebao bi nastupiti i na ovogodišnjem festivalu.Ivan Bukovac

- Festival traje dvije večeri. Prvo svira bend koji izvodi obrade, potom takmičarski bendovi i na kraju ponovo bend obradama poznatih osoba zabavlja posjetitelje – objašnjava Bukovac.

Više od dvije hiljade ljudi gledalo je festival prošle godine koji je, uz čapljinski ljetni karneval, jedina kvalitetna zabava za mlade u ovom gradu.

- U Čapljini nemate ništa. Dolaze u obzir samo open air projekti jer nemamo prostora za koncerte. Mi pokušavamo napraviti brand od FARSA-e da bismo mogli raditi nove projekte – kaže Bukovac i s ponosom dodaje da ovaj festival nema zvijezda koje bi privukle posjetitelje ali i da FARSA, uprkos tome, nastavlja da se razvija.

Više informacija o festivalu i načinu prijave možete pronaći na zvaničnoj stranici MAČ-a www.mac-projekt.com i www.myspace.com/farsacapljina.

(zurnal.info)

HITCH - Clair. Obscur, Latest Flame Records, 2009

Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.

Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).

Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.

Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.

Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.

Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.

Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.

(zurnal.info)

Damir Imamović STAV O kome govori sevdah

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

Bosno moja poharana” – Jozo Penava

Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Steve Earle, Townes Gdje smo mi bili kada su Townes i Steve jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.

Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.

Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.

Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.

Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.

Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...

Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.

Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

(zurnal.info)