Knjiga

SJEĆANJE: Dječaci Pavlove ulice

Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama

Osječani kao da se žele vratiti u mladost: na sceni njihovog teatra gledateljstvo će moći vidjeti “Dječake Pavlove ulice”. Sjećate li se te knjige? Uz “Malog princa” Exuperyjevog, to je ostala knjiga našeg djetinjstva i zadržala je svoje mjesto u knjigama našeg života. Za tu knjigu vezana su naša uzbudljiva otkrića, iz njih smo saznali za veliku, toplu blagodjet djetinjstva. Bile su to knjige koje su stalno otežavale naše đačke džepove i koje se kasnije, kad su se naša shvaćanja izoštrila i promijenila, nisu lako brisale iz duše i sjećanja.

Te dvije knjige smo najčešće poklanjali osobama koje volimo, nastojeći da ih učinimo boljim, nježnijim, odlučnijim, hrabrijim. One su bile prisutne na svakom našem gimnazijskom žuru, u svakom nagovještaju ljubavi. Te knjige su nas naučile, da u njima nalazimo utočište kad nas ozlijedi surovi vanjski svijet. Kasnije se u naše biblioteke, stanove i snove uselio Baudelaire sa svojim “Cvjetovima zla” koje smo poklanjali umjesto buketa, a duboko vjerujem da ti cvjetovi još uvijek nisu uvenuli u dušama onih koji su imali sreće da ih dobiju na vrijeme.

Mađarska knjiga nad knjigama

No, vratimo se i poklonimo se Pavlovoj ulici, svakako ne najljepšoj, ali sigurno najpoznatijoj ulici u Budimpešti, pa i u cijeloj Mađarskoj. Nju je ovjekovječio Ferenc Molnar, koji je imao tužnu sudbinu: dolaskom fašista na vlast, on je 1940. pobjegao u Ameriku, gdje je i umro 12 godina kasnije, pun samosažaljenja, osamljen i ogorčen. Nestao je tiho i džentlmenski, kao što je uostalom i živio. Tek Mađarska a i svijet izgubili su jednog gospodina i boema, koji je platio svoje piće i otišao u nepoznato.

“Dječaci Pavlove ulice” bio je roman koji je izlazio u nastavcima. Mnogi dječaci s uzbuđenjem su čekali sutrašnji dan i nastavak, da vide što će se dalje događati. Mnogi od njih poistovjećivali su se s herojskom sudbinom krojačeva sina Ernesta Nemečeka ili Ferija Ača, vođe suprotnog tabora. Kada sam prvi puta boravio u Budimpešti (a davno je tome), potražio sam ulicu Pal.

- Aha – rekao mi je dobrodušni Mađar – “Dječaci Pavlove ulice!”

Bila je to knjiga djetinjstva i ostala je knjiga cijelog mog života. Ubrzo sam shvatio, da on tu knjigu ima u malom prstu, da zna sve što se događalo s njom i oko nje. Sjetio se i kako je u Budimpešti boravio Giulio Andreotti, tadašnji talijanski premijer, i kako je zaplakao spuštajući cvijet na mjesto, na kome je dječak Nemeček inficiran groznicom, zbog koje će do kraja knjige zaplakati svaki čitalac. Točno mi je objasnio gdje je ta ulica, ne dajući mi ni najmanju šansu da pogriješim. Išao sam kroz neke prolaze koje poznaju jedino domoroci što skrivaju tajnu mapu periferije na pergamentu svojih uspomena.

U našim se knjižarama ova knjiga pojavila tek 1966. (u izdanju Beogradske “Prosvete”), a predgovor joj je napisao poznati filmski redatelj Dušan Makavejev. Uvijek ću se sjećati one njegove rečenice, kako nas “ta knjiga uči raspoznavati, tko je čovjek, a tko je odijelo”.

Ovo je najprevođenija mađarska knjiga – objavljena je na 14 jezika. Mađarski gulaš je divna stvar, ne kažem, ma i mađarski čardaš, ali kao što postoji “Pjesma nad pjesmama”, tako možemo reći da je ovo mađarska knjiga nad knjigama. Moj sugovornik mi je pričao, da kada su “Dječaci…” štampani u nastavcima, niste mogli prići kioscima za prodaju novina. Silno sam se obradovao kada su mi pokazali Molnarov stol, kao da sam vidio njega kako piše za njim.

Svim dječacima iz predgrađa

O čemu govori ova knjiga? O dvije grupe dječaka koji su se borili za svoj prostor za igru. Jedni su stolovali u stovarištu drva (i skrivali i čuvali to mjesto kao ilegalnu štampariju), drugi u Botaničkom vrtu. Na tom je mjestu jednom davno zastala obala grada, koja je pomjerajući se dalje, ostavila za sobom kao nasukani otok široku nabijenu ledinu. Kada im je zaprijetila deložacija, odlučili su se za rat, dakle da protjeraju dječake sa stovarišta. Rat je vođen po svim pravilima bojeve vještine, bilo je tu i napredovanja i povlačenja, zasjeda, rovova, čak i mrtvih straža, zarobljenika, ali stovarište se nije dalo, nije palo. No, kao što često u životu biva, vrijeme na kraju uvijek odnosi pobjedu. Jednog dana došli su teški kamioni, bageri, radnici naoružani svakakvim alatima i razjurili dječake, kao brkati policajac momačko veče. Udes ima takvih preokreta: očekuje se prijestol svijeta, ugleda se Sveta Jelena.

Premda je bio dječji pisac, Molnar se u Americi okrenuo kazalištu i filmu, jer trebalo je od nečega živjeti. Umrijevši na vrijeme, možda je imao i rijetku sreću da nije stigao napisati i neku lošu knjigu. Na mjestu velikog poprišta, sada stoji četverokatnica, na kojoj je 1990. otkrivena spomen-ploča, posvećena “Pavlovoj ulici, Ferencu Molnaru i svim dječacima iz predgrađa”.

Pročitao sam mnogo mađarskih pisaca, ali ni jedan me se nije dojmio kao knjiga o dječacima iz ulice Pal. Možda je i to razlog što svijeće na torti danas mogu ugasiti jedino fenom za kosu. “Dječaci Pavlove ulice” malodušne je razgaljivala, kukavice ohrabrivala, ojađene tješila, razmetljivce prizemljivala, a besposlene (kakvih je danas najviše) zabavljala…

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

ORHAN PAMUK: U Karsu i u Frankfurtu

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida

Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.

Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.

U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.

MIJENJANJE STRANCA

Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache

trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?

Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa  srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.

Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.

Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.

Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.

Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao

život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.

S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.

OGROMNI ŽOHAR

U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?

Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje

s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.

Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.

MOĆ UOBRAŽENJA

Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.

Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.

Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.

Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.

Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.

Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.

Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.

Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.

SNAGA UOBRAŽENJA

Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.

Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.

Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.

To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.

Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.

Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.

Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.

PITANJE EUROPE

Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.

Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.

Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.

Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.

Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.

Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.

Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.

Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.

SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI

Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.

Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.

Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.

Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.

Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.

Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.

(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)

Dubravka Ugrešić u Beogradu: Početnički rat

Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater

Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.

Svađa ćirilice i latinice

Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.

Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.

Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“

Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.

Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“

Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.

Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“

Vizuelna kultura

Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.

Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.

Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.

U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.

Strašne novine

Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.

Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.

Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.

Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.

O sadržajima neću govoriti.“

(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)

(zurnal.info)






ČITAJ: Crna knjiga, Orhan Pamuk, Buybook

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom

Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.

Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu. 

Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”

San Francisco

Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”

Sunday Times (London)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}

(zurnal.info)

PREDRAG LUCIĆ: Moj Dylane, pobratime mio

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 MOJ DYLANE, POBRATIME MIO

Čija je ono pokora, čija je ono kazna,

Čija li je dvorana, malena i prazna?

Dylanova pokora, Dylanova kazna,

Dylanova dvorana, malena i prazna.


Odvela nam Dylana

Ta sudbina kleta,

Odvela iz Frankfurta

Da Marku ne smeta.

 

Ostala je Dylanu

Jedna želja jaka:

Zapivati pismu

Perkovića Marka.


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro popularan bio?

Sto eura lipim na gitaru,

Zapivaš li Gradišku nam Staru!


Moj Dylane, nekurentna robo,

Bi li štogod isplativa probo?

Od romanse iz grada Duranga

Stoput više vridi naša ganga!


Vratit će se Dylan Bob,

Tribat će mu para,

Statirat će u filmu

Jakova Sedlara.


Osjetit će Dylan Bob

Bogatstvo i slavu,

Nakrivit će jarmulku

Crven-bilu-plavu.


Moj Dylane, pobratime mio,

Ti ni Loru ne bi napunio!

Zašto kucaš na nebeska vrata?

Pivaj pisme žestokih Hrvata!


Moj Dylane, pobratime mio,

Jesi l' skoro u Dachau bio?

Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo

I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?


Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,

Vaše pisme ne razumu ljudi!

Jebeš vitar iz pisme ti stare,

Sada puše vitar sa Dinare!

(Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.)

 

PITANJA ZAOBILAŽENJA POVIJESNIH ISTINA

1. Jeste li se blagovremeno informirali o trijumfu hrvatskoga megastara Marka Perkovića Thompsona nad manje poznatim židovskim izvođačem Bobom Dylanom u Frankfurtu na Majni?

2. Je li moguće da ste propustili Hrvatsko slovo u kojemu je Goran Galić ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert.“?

3. Ako vam je promaklo Hrvatsko slovo, nije vam valjda promakla i Arena od 12. srpnja 2007. u kojoj je objavljen najznamenitiji naslov u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”?

4. Onda vam je sigurno promakla i izjava Zrinka Tutića u TV-dodatku Jutarnjeg lista da će velečasnog Zlatka Sudca pretvoriti u novog Dylana, pa hrvatskom skladatelju ne možete postaviti umjesno pitanje zašto Dylana ne pretvori u novog Marka Perkovića Thompsona?

5. Ne čitate Hrvatsko slovo, ne čitate Arenu, ne čitate TV-dodatak Jutarnjeg lista... Pa kako vi mislite završiti školu?


PROTIV JUDOSLAVIJE

Za sve su krivi Židovi... Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.

Marko Perković Thompson, o zabrani svojih koncerata u Amsterdamu i Rotterdamu, u Slobodnoj Dalmaciji, studeni 2003.

U svom životu nisam nikada ništa loše izjavio, učinio ili na bilo koji način uvrijedio nekog Židova, židovsku organizaciju, a pogotovo ne židovski narod.

Marko Perković Thompson u Večernjem listu, veljača 2004.

Pravi je uzrok holokausta jer su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.

Željko Olujić u Slobodnoj Dalmaciji, prosinac 1993.

Ja sam uvjeren da je više od polovice od 38 tisuća Židova u NDH preživjelo rat. Na Židovskome groblju na Mirogoju desetine su imena ljudi koji su umrli u dubokoj starosti, nakon rata.

Davor Glasnović u Fokusu, veljača 2007.

Hrvati nisu nikada bili antisemiti, a u NDH Židove nisu ubijali Hrvati, nego nacisti.

Dubravko Horvatić na promociji knjige "Židovstvo i hrvatstvo" Petra Vučića, svibanj 2001.

Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.

Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, na press-konferenciji Počasnog bleiburškog voda, održanoj u Zagrebu, travanj 2009.

Hrvatskim Židovima imovina za NDH nije bila oduzimana nego je ona davana drugima na upravljanje.

Anto Đapić na tribini u Varaždinu, prosinac 1999.

Nikad HSP nije veličao NDH. A ja sam uvijek bio poznat kao izniman štovatelj Židova, često ističući primjer Izraela kao dobro organizirane države u kojoj je mali narod opstao unatoč nepovoljnim okolnostima.

Anto Đapić u Novom listu, veljača 2004.

Izrazio sam žaljenje u vezi s holokaustom. Molim da se to ne brka s isprikom.

Anto Đapić u Jutarnjem listu, studeni 2005.

Nema naroda u Europi koji nije progonio Židove, koji se moraju upitati što je s njima!

Nedjeljko Kujundžić na promociji knjige Petra Vučića “Židovstvo i hrvatstvo”, svibanj 2001.

Ni sami Židovi ne znaju koliko ih je bilo, ali zato znaju pričati koliko ih je stradalo. A kako znaju koliko ih je stradalo kada ne znaju ni koliko ih je bilo?

Vladimir Reinhofer u Hrvatskom slovu, kolovoz 1998.

Židovi, ispričajte mi se za ubojstvo Isusa!

Mario Mihaljević u Novom Imperijalu, travanj 2000.

Kada danas netko kaže da mu se sviđaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, možemo dosta vjerno odčitati njegovu nacionalnu pripadnost. Thompson je, naime, u svojim pjesmama izrazio ono što hrvatski domoljubi rado pjevaju i slušaju kada slave.

msgr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, u knjizi „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“, ožujak 2009.

Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.

Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša – Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na HTV-u, studeni 2007.

Thompson u Hrvatskoj ima sličnu društvenu funkciju kao Bruce Springsteen u Americi.

Darko Glavan na promociji CD-a Marka Perkovića Thompsona "Bilo jednom u Hrvatskoj", održanoj u Zagrebu, prosinac 2006.

Doći ćemo i u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam! Komunizam nećemo ubiti nasiljem, već ljubavlju, jer mi nismo nasilnici. Pobijedit ćemo ljubavlju, jer ljubav ruši sve zidove.

Marko Perković Thompson na koncertu u Križevcima, rujan 2008.

Markove pjesme ispunjavaju naša srca dobrotom i ljubavlju, a zli ljudi boje se ljubavi i dobrote. Napadaju ga oni koji se boje hrvatstva, našeg domoljublja i vjere. On će pak svojim govorom ljubavi ubiti sve one Kajine i druge.

Zdravko Tomac na predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli, svibanj 2009.


ZA ONE KOJI ŽELE PUNITI DVORANE

Jakov Gavranović: Ratna pjesmarica o hrabrim vojnicima Hrvatima i Niemcima, Tiskara Dragutina Spullera, Samobor, 1944.

Darko Sagrak: Zagreb 1941. – 1945. Suton Banovine Hrvatske, uskrišenje Nezavisne Države Hrvatske i njezin slom, prva godina u Titovoj Jugoslaviji, vlastita naklada, 1995.

Život u NDH. Fotomonografija (1941. – 1945.), Jutarnji list, Zagreb, 2010.

Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora / Reconciliatio et paenitentia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.

Ivan Mužić: Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Orbis, Split 1997.

Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo. Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.

David Boucher: Dilan i Koen – pesnici rokenrola, s engleskoga preveo Zoran Paunović, Clio, Beograd, 2008.

Anđelko Mijatović: Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Naša ognjišta, Duvno, 1973.

 

Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž

 


PREDRAG LUCIĆ: Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu


 

 SLOBODAN LOVRENOVIĆ

EMINA

(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)


Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,

Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;

Kad tamo, u hladu pustih ruševina,

S Cedricom u ruci stajaše Emina.


Ajši, ajša, jamaša –

Konvoj jaše ustaša.


Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –

Ne htje ni da čuje balijka Emina.

Thornberry joj Cedric doturio vode,

A ona ga, kurva, ne pušta da ode.


Ajši, ajša, jamaša –

Tenka jaše ustaša.


S Huma plotun puknu, niz mahale puste

Rastjera joj njene jedinice guste,

Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi

Pokazaše prstom prema mojoj glavi.


Ajši, ajša, jamaša –

S konja sjaše ustaša.


Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –

Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.

Samo me je Cedric pogledao mrko

Kad je rod Eminin u logoru crko.


Ajši, ajša, jamaša –

Prava krši ustaša.


Emina se šeće, a Cedric ne kreće –

Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.

Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,

Perišić je šegrt Praljka Slobodana.


Ajši, ajša, jamaša –

Mostar ruši ustaša.


Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.


PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI


1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?

2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?

3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?

4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?

5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?

6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?

7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“

8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?


KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!

Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."

Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.

Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!

Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.

Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.

Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.

Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.

Jadranko Prlić istom prigodom

Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.

Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.

Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.

Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.

Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.

Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.

Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...

Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.

Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.

... A Muslimani su još u Makarskoj.

Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.

Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»

Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.


ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA

Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.

Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.

Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.

Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž



PREDRAG LUCIĆ: Hej, Kreteni, jošte živi

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu

 

ZBOR JUŽNIH KRETENA: HEJ, KRETENI!


Hej, Kreteni, jošte živi

Riječ naših predaka

Dok u nama mis'o zrije

Njihovih bedaka.


Živi, živi, duh kretenski,

Živjet ćeš vjekov'ma:

Zalud nas je pamet takla

Kad nam nisu doma.


Nek oko nas i u nama

Glupost sve raznese;

Mozak puca, um se valja

Pod nogama blese.


Mi stojimo postojano

Kano budaline;

Proklet bio izdajica

Svoje Kretenine.


Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.



PITANJA POVIJESNOG RASPAMEĆENJA

1. A gdje su ovoj pjesmi Hrvati i Srbi?

2. Zbog čega ih autor ne naziva njihovim povijesnim narodnim imenima nego njihovim povijesnim sudbinama?

3. Što znate o etnogenezi Južnih Kretena?

4. Je li povijesni proces kretenizacije bio uvod u proces povijesne revizije?

5. Jamči li proces povijesne revizije, kakav se u historiografiji Južnih Kretena odvija posljednjih dvadesetak godina, uspjeh procesa daljnje kretenizacije?



OUTPUT BRATSTVA I JEDINSTVA

Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.

Franjo Tuđman u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“, 1960.

 

U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!

Franjo Tuđman prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u južnoafričkom Johannesburgu, lipanj 1999.


Srpski narod je bio neravnopravan u svim Jugoslavijama.

Ivica Dačić, predsjednik beogradskog odbora Socijalističke partije Srbije, na RTS-u, studeni 2000.


Ako bi se razmišljalo pozitivno, jugoslavenstvo je bilo pokušaj korištenja Srbije za hrvatske nacionalne interese.

Ljubomir Antić na promociji knjige Hrvoja Matkovića "Povijest Jugoslavije", listopad 1998.


Historijski gledano, velikosrpski centralizam se pokazao boljim nego da je uspostavljena federacija 1918. godine.

Dušan Bilandžić u Hrvatskom obzoru, studeni 1999.


Kojemu bi istom cilju moglo služiti i nepravedno suđenje Hrvatima u Haagu i bombardiranje Srbije? Samo obnovi Jugoslavije.

Maja Freundlich u Vjesniku, travanj 1999.



POSLEDNJA IGRA LEKTIRA

Slobodan Milošević: Godine raspleta, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.

Franjo Tuđman: Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.

Stipe Mesić: Kako smo srušili Jugoslaviju, Globus International, Zagreb, 1992.

Stipe Mesić: Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb, 1994.

Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995.

Vladimir Bovan: Antologija srpskohrvatskih epskih narodnih pesama, Jedinstvo, Priština, 1989.

Brankica Aćimović: Shizofrenija na razmeđu milenijuma, Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004.



Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima: 

http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568


http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž



ČITAJ: Bekim Sejranović, Ljepši kraj, Buybook 2010.

 Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, mnogo snijega, usamljenosti i mamurluka

Bekim Sejranović nastavlja tamo gdje je stao na kraju izvrsne prošle knjige – piše još jednu takvu. Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj.

U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio.
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, poklanjamo vam 30 strana novog romana Bekima Sejranovića. Ugodno čitanje.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bekim.pdf|580|700}

(zurnal.info)

BEZGAĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI: Do grla u smradu epohe

Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.

Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić


Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.

Viva Ludež

Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te
feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)

Akrobatika jezika

Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja
Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput
Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.

Kom' bespuća, kom' bezgaća

U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij'
Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o
sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.

(zurnal.info/tportal.hr)

PRIČA: Mi, djeca s Džidžikovca

 Džidžikovac danasForum žena mediterana (Foruma Femmes Méditerranée) iz Marseilla i ove godine objavio je Internacionalni konkurs za najbolju novelu, a ovogodišnja tema bila je Ulica. Partner FFM-a u BiH je Centar Andre Malraux, koji je u BiH objavio njihov konkurs. Nagradu je dobila Maja Pećanac iz Sarajeva za priču Mi, djeca s Džidžikovca. Priča je objavljena u publikaciji La rue, na francuskom jeziku, a nakon toga i u knjizi 2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan, koja je nastala u okviru projekta Modul memorije, a doživjela je i drugo izdanje. Maja Pećanac rođena je 1985. u Sarajevu, diplomirana je pravnica. Objavljivala je priče u alternativnom magazinu za književnost i kulturu Album. Učešće u teatarskim ostvarenjima pod dirigentskim palicama Ranka Milanovića, Jasne Diklić, Claudija Valdésa Kurija iz Meksika. Živi i radi u Sarajevu, a Žurnal objavljuje nagrađenu priču.


 

Maja Pećanac: Mi, djeca s Džidžikovca

Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...

Miris paljevine utapao se u jezivu tišinu koja se stuštila nad našim gradom. Sjećanje na polomljeno staklo moje dječije sobe, tog dana, klaustrofobično me opkoli svaki put kada pokušam da ga zaboravim. Bol, očaj, pustoš zaboravljenog igrališta, dječiji osmjesi koji podsjećaju na vapaje podrumskih skloništa, na rovove u kojima leže naši očevi. S bolesnom preciznošću sjećam se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju ratišta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to značilo da se vratio kući, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sjećanje ostalo u meni iz mržnje ili morbidne nostalgije. Mama je još davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj mašti još uvijek ponosno visi na aufingeru u špajzu, pored vojnog ranca.

Još jedno duboko urezano sjećanje su dječija kolica, koja su se preko noći, neopisivom snalažljivošću, transformisala u civare za kanistere sa vodom.

Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica još uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u smeće. Vjerujem da je to zato što su ta kolica prvo bila dječija...

Ima i jedna simpatična anegdota. U našem dvorištu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, komšiju-došljaka, nameračio se na onu brezu. Našu brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne dam. Nećeš, pa makar. Komšija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodišnji bijes i ljutnju. A komšija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se i da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni, vatreno bodreći, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je pokušao diplomatski riješiti spor - pola komšiji, pola nama. Kako god da se priča završila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je komšiluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze više niko ne sjeća. Kao da je nije ni bilo.

Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' nešto od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je teže nego tada prošetati Titovom, usred bijela dana. Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zvaćemo je I, došla je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko štele“ dobila džemper i jaknu. Kaže, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pročuje. Kako ona to reče, u meni „proradi“ ona vjetrenjača. Ispratim ja kući I., i lagano krenem prema mjesnoj. Uđem unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odjeće, dječije odjeće, baš za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene gđa. Z., (zvat ćemo je tako da dodatno ne naštetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Kući sam došla u novom džemperu i ljubičastom, štepanom kaputiću. Još stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsjeća na sve gđe. Z. koje sam susrela u životu.

Još u ratu, sa šest-sedam godina, naučili smo šta znači hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su često paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopoštovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, već ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono što mi nismo imali. Sjećam se kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kriškom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli očima. Nismo ostale drugarice.

Miris podrumskog mema i danas živi u svakoj pori naše zgrade, ulice, živi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivajući upomoć i tražeći lažna utočišta.

Sjećam se – bilo je dosta onih što ne da su svaki čas silazili u podrum, već su u jednom momentu odlučili potpuno ostati u njemu. Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podrumaši“.

Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Pošalju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno čudno. Nisam imala nijednu drugaricu čiji roditelji nisu htjeli u podrum.

Najčudnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. Čuj dernek, a mi usred atomskog skloništa! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograničenim količinama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju žalost, saznala da su ga sami pravili !?!?)

I smiju se.

Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema više takvih derneka. Nema više derneka. Sada imamo facebook.

Džidžikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (površinski) mala lokalna zajednica sa tačno i precizno definiranom organizacijom. Funkcionisali smo sto puta bolje od današnjeg Vijeća ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svijeća i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povrće na balkonu. Jedina problematična tema oko koje se nikako svi nisu mogli složiti bila je „kačenje“ na agregat. Džaba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko žele. Svi se „nakače“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne žica... Ali, zalud, niko nije htio popustiti. Sjećam se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (čak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).

I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara:

1. Odbrana od dječaka (koji su, naravno, imali svoj tim)

2. Pravljenje sarmi od blata

3. Združena igra obje strane, „eberečke-ebertute, eber koga ćete?“ (pravila:dvije ekipe,drže se za ruke, na jednoj strani dječaci, na drugoj djevojčice i uzvikuju
postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi.
Logično, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pređeš u protivnički tim moraš se držati za ruke sa dječacima...).

Sarma1 od blata2 zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzmeš jedan list, po mogućnosti što zeleniji i veći (tako da podsjeća na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomiješane sa nekoliko kapi vode, kišnice, šta se nađe, zatim tako spravljeno blato zamotaš u vinovu lozu i redas na zidić. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemičarska misija pretvaranja lažne sarme u pravu.

Naš tim imao je i ime (pravila mi nalažu da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajviše ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima šili. Imali smo i principe. Imali smo ih više nego danas.

Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabrajaš narodnosti koje žive u Sarajevu imaš sljedeće: prve, druge, treće, četvrte, ostale, i vas, Džidžikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena. Nisu bila važna.

U pauzama posvećenosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu svečano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo članske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vraćanja, te potpisom člana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Najčitaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji čuda (nove korice), Ježeva kućica, Magareće godine, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i Čiča Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredviđenih poteškoća – tata je saznao da mnogi naši članovi kasne sa vraćanjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliotečkih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi.

Inače, mog tatu, pored općepriznate principijelnosti, koja mu i danas jamči komšijski pozdrav s poštovanjem, Džidžikovac je upamtio i po tome što nijednu, ama baš nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za loženje iliti grijanje. Tako su, nekim čudom, do danas preživjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog. Išli smo i u školu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo drugačije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ideš, na rizik. Imali smo časove u jednoj zgradi gdje su učiteljica i drugi nastavnici poredali nešto od čitavih klupa koje su ostale iz škole – naše prave škole. Ja sam jedva čekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje učiteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim časovima. Bez mnogo dječije graje sjedili smo i upijali svaku riječ koja je dopirala iz usta naših hrabrih predavača. Poslije, kada su nam obnovili pravu školu, uvijek mi se činilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u nečijem stanu, u nekom dvorištu.

Ova priča bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Pronašli smo je kako plače u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u mnoštvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru našeg parka. Ninu je neko ostavio baš tu, u unutrašnjosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice Džidžikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispraćala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.

Umrla je prije dvije godine... Bila je najljepši pas na svijetu.

Danas kada djeca nemaju čega da se plaše, kada se bezbrižno mogu igrati, naše dvorište je pusto....

Pokoji hrabri Džekin obožavatelj, sa ručno, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na običnoj bijeloj majici, dribla loptu i razmišlja o otpočinjanju svijetle nogometne budućnosti u FC Sarajevu i završetku karijere u španskoj primeri. Nekoliko djevojčica skakuće ispred haustora, ali kao da se igraju - ničega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem reći koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih željela nekome pokloniti. Nema naguravanja i svađe oko dosude nepostojećeg penala (koji je najčešće bio pravedno dosuđen) od strane arbitra u ličnosti nekoga iz druge raje kako bi se što efikasnije spriječila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vršena perfidno i najčešće je uključivala sličice fudbalera za ćizu-blizu, pisanje zadaće za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najveću poslasticu potkupljenim).

Danas horde hipnotisanih dječijih očiju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozničavo isčekujući replay. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke oblače on-line, zadaće prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line školske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet lažnih opravdanja od doktora....

Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz poštovanje „podrumaša“...)

U ratu je, valjda, postojao neki prešutni dogovor – da budemo i ponašamo se kao ljudi, da u magli očaja u kojeg su nas zavili pokušamo da zadržimo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.


1 Sarma - jelo od miješanog mljevenog ili sjeckanog mesa i najčešće riže umotanih u list ukiseljena kupusa, svježeg kupusa ili lišća vinove loze

2 Blato - Meka smjesa raskvašene zemlje, glib

 (zurnal.info)