Film

Majice s porukama Sarajlija za Beograđane

U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.

Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.

Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.

Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.

A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.

Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.


(Fena)

REZ: Crazy Heart, Scott Cooper

Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.

O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.

Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.

Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.

Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.

Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall

Režiser: Scott Cooper

Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba

Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)

Studio: Fox Searchlight Pictures

Trajanje: 111 minuta

(zurnal.info)

Umetnici iz Sarajeva ponovo u Beogradu

U sklopu četvrtih "Dana Sarajeva" od 19. do 23. maja u Beogradu će nastupiti sarajevski muzičari. Oni će pred beogradskom publikom izvesti različite muzičke žanrove, od sevdaha, jazza, preko rock’n’rolla do elektronske muzike.

Nova izdanja predstavit će iskusni rok sastavi "Skroz" i "Sikter", čiji je frontmen Enes Zlatar Bure izrazio zadovoljstvo što uopće postoji takav festival i naglasio da je kompletna postava muzičara koji ove godine putuju u Beograd vrlo kompaktna ekipa.

U Beogradu će nastupiti i majstor suvremenog sevdaha Damir Imamović te elektrogitarski dvojac Basheskia & Edward EQ te DJ-evi Choola i Djoha, kao i Kontra DJ’s – Aldin i MPJ Slo.

Prvi beogradski zajednički nastup imat će izvrsna interpretatorka Amira Medunjanin i svjetski poznati jazz pijanist Bojan Zulfikarpašić.

- Radujem se nastupu u Beogradu, jer mišljenja sam da treba raditi što više na kulturnoj suradnji i promovirati događaje ovakvog formata. Nisam nikada bila u Beogradu i željela bih da ljudi dođu i da se zajedno opustimo, kazala je pred svoj prvi beogradski nastup Amira Medunjanin.

Beogradska publika s nestrpljenjem iščekuje nastup dvadesetorice, o kojima su čuli da je riječ o “dvadeset mladića upitnoga talenta”.

Ovaj jedinstveni boy band će se tamošnjoj publici predstaviti svojim hitovima poput “Ibrahim, Milutin, Valentin”, “Baraž” i “Mevluda”, saopćeno je iz Festivala.


(Fena)

Priznanje Jasmili Žbanić na njemačkom festivalu

Jasmila Žbanić na 20. festivalu njemačkog filma FilmKunstFest u Schwerinu dobila je nagradu za najbolju režiju za film „Na putu“.

Ona je izbabrana za najbolju rediteljicu u konkurenciji najboljih njemačkih filmova.

Nagradu je u Jasmilino ime primila direktorica fotografije Christine A. Maier. Festival u Schwerinu predstavlja jedan od najznačajnijih festivala njemačkog filma.

Film "Na putu" se smatra i njemačkim filmom, a žirijem koji je donio odluku o nagradi je predsjedavao Michaell Ballhaus, koji je pored 16 filmova Fasbindera, snimao s Fransis Ford Copolom, te je snimio neke od najznačajnijih filmova Martina Scorsesa.

"Za mene je nagrada već to da Michaell Balhaus gleda moj film. Ugodno je dobiti i priznanje i novčani dio nagrade. Ovakva vijest čovjeku može uljepšati dan", rekla je Žbanić.


(Fena)

Predstava "U Labirintu seksualnosti" za sarajevske srednjoškolce

 

Poetski teatar mladih Juventa, koji djeluje u okviru JU Centar za kulturu Sarajevo predstavit će se sutra srednjoškolcima I i II Gimnazije s novom predstavom "U labirintu seksualnosti".

Ovaj novi projekt tematizira problem seksualnosti kod adolescenata, što je najznačajnije dešavanje u tom periodu odrastanja.

Ovo će biti nastojanje da se kroz pozorišnu predstavu, vrlo oprezno, razjasni i pomogne mladom čovjeku da lakše i bezbolnije uđe u svijet seksualnosti.

Ovo je dosad najznačajniji i najkompleksniji projekt, a rađen je po knjizi “Seks za početnike“Jasminke Petrović.

Predstavu je režirala Jasna Diklić, dok je dramatizaciju uradila Asja Krsmanović.

Organizator projekta je JU Centar za kulturu Sarajevo, a pokrovitelj Općina Centar Sarajevo.

Predstva počinje sutra u 20 sati.

 

(Fena)

Ozren Kebo: BRILJANTAN OGLED O SPOROSTI/SVE JE DOBRO
REZ: Der Baader Meinhoff Komplex, Uli Edel

Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja.

O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe.

Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati.

U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.

Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten?

Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja.

Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma.

Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz

Režija: Uli Edel

Scenario: Stefan Aust, Uli Edel

Trajanje: 150 min



(zurnal.info)




NA PUTU: Odgovor na razaranje

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.


(zurnal.info)

FILM: Deset najboljih horrora

Horor je najbolji dokaz da kalendari i promene u njima na globalnom planu ne znače baš ništa. Kad bi čovečanstvo okretanjem lista na kalendaru bilo u stanju da stvarno okrene novi list, možda bi horora bilo manje u stvarnosti, pa time i na filmu

Ulazak u novi milenijum nije ljude značajnije približio "novom dobu". Nove krize i novi problemi, zajedno sa onim starim, doneli su ljudima nove tenzije, nove nesigurnosti, nove strepnje – pa time i nove povode za vekovnu potrebu za vakcinacijom fiktivnim strahovima radi jačanja rezistencije na one realne.

Drugim rečima, najbolji horori nastali u prvoj deceniji trećeg milenijuma ne donose radikalno drugačiji odnos prema praiskonskim strahovima, bez obzira što neki od njih mogu nositi aluzije na određenu savremenu stravu (od psihopata i nasilja u sopstvenom domu, od terorizma, od pandemije, od sveopšte kataklizme...). Spajajući arhetipske strahove (od mraka, od stranaca, od samoće, od gubljenja identiteta, od smrti...) sa aktuelnim strahovanjima, horor filmovi su i u 21. veku bili više nego traženi i gledani. Njihova uloga se i dalje sastoji u osciliranju između dve krajnosti: između jednog oblika eskapizma (kao produkti industrije zabave) i kritičkog preispitivanja stvarnosti (kroz autorske, individualistički mračne vizije ljudskog stanja).

U smislu trendova, najupečatljiviji koji se može primetiti čak i ovlašnim pogledom na donju listu, jeste dominacija azijskih kinematografija, a pre svih japanske. Japanski horor je na velika vrata dospeo u svet 1998. filmom Krug Hidea Nakate, što je omogućilo još jaču produkciju tog žanra u regionu i upadljivu dominaciju japanskog horora na relevantnim listama.

Paralelno sa neviđenim usponom japanskog horora primetna je stagnacija horor-velesile, Amerike. U 21. vek Amerika je ušla kreativno bankrotirana, i to se ne odnosi samo na poslovično oprezni i reakcionarni Holivud, nego i na njegovu alternativu u vidu "nezavisnih" studija (sve više u vlasti mejdžora) i niskobudžetne produkcije. Američki B-film, nekadašnji zlatni rudnik onog najboljeg u američkom hororu (John Carpenter, George Romero, Wes Craven...), u novom milenijumu je postao podjednako neinspirisan kao i njegovi bogatiji holivudski rođaci, sa retkim tragovima nekadašnje vitalnosti i energije.

Najkrupnija "inovacija" koju je Amerika dala hororu u 21. veku jeste bizarni novi pod-žanr nazvan "torture porn", u kome se vaskrsavaju nekadašnje slasher formule (pretežno šumska varijanta, a la Petak 13. ili Pre zore, uz poneku urbanu varijaciju) i survival horori (na tragu Oslobađanja), ali sa pojačanim dozama znatno inventivnijeg, prolongiranog sadizma prema žrtvama. Umesto da ih srede u par sekundi jednim rezom preko grla ili zamahom sekire, kao u stara dobra vremena, pre par decenija, današnje psiho-ubice vole da svoje žrtve drže zatočene u mračnim i prljavim podrumima i nadugačko se iživljavaju nad njima, uz mnogo štroke, suza, usirene krvi, modrica, bodljikavih žica, lanaca i kuka, te nadahnutih sprava za mučenje iniciranih u najgledanijem horor serijalu 21. veka – Slagalici strave (šest nastavaka za šest godina).

Izvan toga, najkrupniji trend u američkom hororu jeste – beslovesno rimejkovanje klasičnih B-horora sa znatno višim budžetima, sa seksipilnim modelima i TV zvezdama u glavnim ulogama, i sa igranjem na sigurno koje nikada u istoriji horora nije proizvodilo ništa više od mediokritetizma. Stoga je takva sudba zadesila skoro sve pokušaje oživljavanja (zapravo: unovčavanja) stare slave, uz samo par pomena vrednih izuzetaka, kao što su nova Brda imaju oči (2006) ili zaglupljeni, ali ipak mestimično solidan američki Krug (2002) kao začetnik trenda amerikanizovanja azijskih horora.

Zbog jezivog američkog oportunizma i nepostojanja kvalitetne mlade krvi među novim generacijama koje bi da naslede ostarele ili preminule majstore, u zapadnim kinematografijama sve više od Amerikanaca žanrovsku štafetu preuzimaju Englezi, Španci i – pomalo iznenađujuće – Francuzi. Iako Francuska doskora nije imala pomena vrednu tradiciju visokokvalitetnog horora, u poslednjih desetak godina proizvela je obilje sjajnih, žestokih, brutalnih horora u kojima tinja i rasplamsava se žeravica autentične žanrovske misli (i akcije) koja je u Americi gotovo zgasla.

Evo, dakle, 10 najboljih horora snimljenih u belome svetu u periodu 2000-2009. Jedini kriterijum za izbor bili su estetski kvaliteti, odnosno maksimalno korišćenje svih potencijala horor žanra za umetničku i smislenu kreaciju realnih mračnih svetova. Ovo što sledi je jedna moguća lista koja, sasvim sigurno, ne može da se smatra apsolutnom niti zadovoljavajućom za sve gledaoce. Zbog toga je, nakon elaboracije 10 najboljih po izboru ovog kritičara, ponuđeno još 15 naslova koji za malo nisu uspeli da se uguraju u top 10 tesnac, a za koje bi gledaoci drugačijih nazora ili ukusa sigurno mogli da glasaju kao za skoro jednako vredne.

10. PULSE - Kyoshi Kurosawa (Puls; Japan, 2001)

Grupica studenata pokušava da otkrije tajnu iza talasa samoubistava u Tokiju koji je na neki način povezan sa Internetom i sobama čiji su prozori i vrata oblepljeni crvenim selotejpom.

Nove tehnologije ovde su izvor strave. Internet se u Pulsu bukvalno pretvara u portal preko koga mrtve duše s one strane grabe "mrtve duše" koje s ove strane monitora beživotno zure u njihovo treperenje... Odlična kamera i gusta atmosfera pretnje (zahvaljujući i zvučnom dizajnu), kao i par nezaboravno stravičnih scena, obogaćuju ovaj sumorni, artistički film strave.

9. FRAILTY - Bill Paxton (Krhkost; SAD, 2002)

Dva dečaka odrastaju zajedno s ocem koji, odjednom, postane ubeđen da mu je Bog podario moć da u naizgled normalnim ljudima vidi demone koje mora da svojeručno pobije, uz pomoć sinova.

Potresna i nadasve uverljiva porodična drama koja apeluje na jedan od primarnih strahova: šta ako neko od nama najbližih postane – monstrum? Strava nije toliko u ubistvima koja otac čini, koliko u pokušajima dečaka da pojme brutalni svet odraslih i njegovu često zbunjujuću logiku.

8. 28 DAYS LATER - Danny Boyle (28 dana kasnije; Velika Britanija, 2002)

Mladić se budi u bolnici, 28 dana nakon što je veći deo Engleske preplavljen pobesnelim "zombijima". Luta kroz pusti London, a onda i kroz engleske krajolike u pokušajima da izbegne zarazni ujed, a susreti sa nezaraženim ljudima nose skoro podjednaku, ako ne i veću opasnost.

Fascinantan je Boyleov osećaj za tajming i saspens: iako film traje skoro dva sata, to vreme je maksimalno iskorišćeno kako za nezaboravne, zlokobne prizore opustelog velegrada (na početku) tako i za munjevite, dinamično montirane i žestoke scene okršaja sa pomahnitalima, prošarane ponekom sporijom, ali dramski značajnom scenom. Akcija i kontemplacija u savršenom su skladu sve do, eh, previše konvencionalnog završetka.

7. THE OTHERS - Alejandro Amenabar (Duhovi u nama; SAD/Španija, 2001)

Film počinje vriskom pri buđenju glavne junakinje, Grace (Nicole Kidmen), a ostatak predstavlja njen put do shvatanja pravih razloga za taj vrisak, odnosno sastoji se iz etapa u njenom spiritualnom i moralnom buđenju. Te etape čine dolazak troje tajanstvenih slugu u njenu ogromnu kuću obavijenu maglom na engleskom ostrvu Džersi, pokušaji da zaštiti svoje dvoje dece od ''alergije na svetlost'', ''povratak'' njenog muža iz rata i, naravno, manifestacije ''onih drugih'' iz naslova.

Po tradiciji bliži evropskom filmu, ili klasičnim pričama o duhovima iz XIX veka, ovaj horor predstavlja jedno od najperfektnijih prenošenja esencijalne gotske atmosfere (i značenja) na celuloid. Preokret na kraju je možda predvidiv, ali je toliko smisleno stopljen sa temom da to nimalo ne smeta.

6. MARTYRS - Pascal Laugier (Mučenice; Francuska, 2008)

Devojčica pobegne iz zatočeništva nepoznatim sadistima samo da bi izrasla u psihički izmučenu ženu. Kada, nakon 15 godina, otkrije identitet svojih mučitelja, na njenoj nerazdvojnoj prijateljici ostaje da otkrije razloge za njeno mučeništvo.

Reditelj nam pruža čisti filmski destilat ogoljenog, bezizlaznog košmara. Tematski, on dosledno proučava bol i njegov uticaj na telo i psihu, iznoseći priču o žrtvama koje, čak i ako prežive, ostaju robovi duboko urezanih ožiljaka. Njegove najstravičnije scene su, istovremeno, duboko potresne i tužne.

5. ANTICHRIST - Lars Von Trier (Antihrist; Danska, 2009)

Kada u trenutku nepažnje roditelja sinčić pogine, oni odlaze u svoju brvnaru u šumi kako bi On (Williem Dafoe), inače psihijatar, zalečio Njene (Charlotte Gainsbourg) psihičke rane. Ipak, stapanje s prirodom možda i nije tako dobra ideja.

Intelektualna provokacija danskog troublemaker-genija preispituje odnos čoveka i prirode i muškarca i žene na retko smeo i politički-nekorektan način. Formalno savršen, idejno uzbudljiv, hororično šokantan i zlokobno pesimističan, Antihrist je redak primer pomalo zaboravljene umetnosti horor subverzije.

4. LET THE RIGHT ONE IN - Tomas Alfredson (Pusti pravog unutra; Švedska, 2008)

Mali plavokosi Šveđanin pokušava da opstane u paklu osnovne škole gde ga ugnjetavaju siledžije, a u preživljavanju mu pripomaže nova drugarica, pomalo mršava i bleda, budući da je na specijalnoj dijeti. Hrani se isključivo ljudskom krvlju…

Evo jedne tople ljudske priče o vampirima dečjeg uzrasta – ili barem dečjeg pojavnog oblika. Gorko-slatka parabola o odrastanju i prihvatanju odgovornosti, o prvoj ljubavi i ljubavi za ceo život, o ceni prijateljstva, ljubavi i života… Pusti pravog unutra u svojoj srži ima nežno ljudsko srce koje kuca ispod površine hladnog švedskog predgrađa i njegovog krvlju poprskanog snega. Kamera i režija odlični su na suptilan, nenametljiv način: sve je podređeno likovima i drami.

3. VINYAN - Fabrice Du Welz (Vinjan; Velika Britanija-Francuska-Tajland, 2008)

Cunami odnese sina-jedinca, ali majka je ubeđena da je njeno dete živo. Misleći da ga je videla na mutnom snimku iz jedne tajlandske džungle, ona zajedno s mužem kreće u srce tame. Pritom je, kao i kod Conrada (i Coppole) džungla samo simbol ljudske duše.

Sličan mehanizam kao u Antihristu, i sa sličnim implikacijama: iracionalna žena dolazi na svoje kada kroči u okrilje maćehe-prirode, a naivno-racionalan muž biva uništen popuštanjem njenoj histeriji. Nenametljiv, suptilan, zlokobno atmosferičan film u kome se egzistencijalna, psihološka i metafizička strava neosetno stapaju u nekonvencionalnoj, artističkoj horor drami.

2. HAUTE TENSION - Alexandre Aja (Krvava romansa; France, 2003)

Na usamljenoj seoskoj farmi psihopata pobije jednu porodicu, njihovu ćerku otme i odveze u noć, a njena drugarica kreće za njim kako bi izbavila prijateljicu - i nesuđenu ljubavnicu. Mnogo će krvi biti proliveno dok se ne otkrije da stvari nisu baš takve kakvim se čine.

Prostodušna žanrovska publika bila je uglavnom zbunjena i razljućena preokretom na kraju, a slično važi i za većinsku kritiku koja nije shvatila da je baš taj twist ono što ovaj perfektno snimljen, odglumljen i režiran horor izdiže iznad nivoa "samo" odličnog slashera. Krvava romansa je nenametljivo inteligentna rekonstrukcija i nadgradnja klasičnog američkog slashera sa radikalno izmenjenim odnosom prema rodnim ulogama. Sušta je genijalnost što je ovde "poslednja devojka" napokon poistovećena sa "monstrumom". Posle ovog filma ni Noć veštica više ne izgleda isto.

1. AUDITION - Takashi Miike (Audicija; Japan, 2000)

Udovac odluči da preko audicije za nepostojeći film upozna idealnu ženu. na kraj use odluči za prelepu, ali misterioznu devojku čija ideja posesivnosti prevazilazi sve granice normalnog…

Audicija, da, ali ne bosanska! Festivalski uspeh ovog filma zapadu je otkrio japanskog genijalca, Takashi Miikea, koji sa zadivljujućom spretnošću oscilira između žanrova, ili ih međusobno spaja u neviđene konglomerate.  Ono što počinje kao perfektno režirana kronenbergovska (blago-bizarna, skoro crnohumorna) drama, u drugoj polovini polako ali sigurno prerasta u sve otrovniji horor-triler, koji kulminira jednom od najšokantnijih završnica u istoriji filma. Strava je ovde intelektualne kao i visceralne prirode, a Miike jednako vešto udara i u glavu i u stomak i u međunožje.

0. BATTLE ROYALE - Kinji Fukasaku (Borba do poslednjeg; Japan, 2001)

U Japanu bliske budućnosti represivni režim svake godine bira jedno srednjoškolsko odelenje koje na izolovanom ostrvu mora da se dodeljenim oružjem i oruđem (!) međusobno poubija dok samo jedan ili jedna ne ostane u životu. Ljubav, prijateljstvo, idealizam stavljeni su na ozbiljnu probu pred nužnošću opstanka…

Ovo remek-delo savremenog filma izdvajam kao nulti prilog listi samo zato što je njegova žanrovska pripadnost upitna, pošto se radi o melanžu SF-a (antiutopija), akcionog filma i horora (slasher). Žestok film u svakom slučaju. Efekat nasilja pojačan je mladošću počinilaca/žrtava, ali je eksplicitnost opravdana snagom metafore o bezdušnosti modernog Japana, i uopšte sveta u kome je čovek čoveku vuk, a uspeh po svaku cenu – jedino merilo. Battle Royale uspeva da sjedini i ostvari toliko naizgled kontradiktornih stvari istovremeno da je to ravno čudu, uključujući tu i unikatan spoj ciničnog nihilizma sa dirljivim idealizmom i verom u pobedu čak i onda kada su šanse praktično nepostojeće.

 

(tekst preuzet sa sitea popboks.com)

THE ROOM: Najgori film svih vremena

Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?


Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.

U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je
Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!

U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...

Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'

I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!


(preneseno sa tportal.hr)