Društvo

LONDON: Ejup Ganić pušten sa aerodroma

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, napustio je londonski aerodrom i na putu je za univerzitet Buckingham , kaže za Žurnal njegova kčerka Emira Ganić. Nezvanična vijest da je Ganić uhapšen odnosno zadržan na londonskom aerodromu stvar je nesporazuma, kaže Emina Ganić, i dodaje da se on zadžrao na aerodromu ali da se nije radilo o hapšenju, što je kasno večeras putem medija potvrdio i sam Ejup Ganić.

- Ni ja još uvijek ne znam o čemu se radi. Mislim da je bila neka banalnost sa izgubljenim prtljagom ili nešto slično. Čula sam se sa bratom Emirom koji je sa njim i oni su već na putu za  Buckingham gdje je večeras ceremonija dodjele diploma njegovim studentima - kaže Emina Ganić i dodaje da je sve apsolutno u redu.

B92, međutim, tvrdi da je "Ganić pušten sa aerodroma uz objašnjenje da je to urađeno iz logističkih razloga", prenoseći izjavu Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova Srbije.

"Srpski Biro interpola je zbog toga zatražio zvanično objašnjenje", rekao je Dačić, prenosi B92.

"Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH, danas je bio nakratko zadržan na aerodromu u Londonu, ali će, zahvaljujući brzoj intervenciji i diplomatskim kontaktima, nesmetano obaviti aktivnosti zbog kojih je otišao u Veliku Britaniju. Tamo će noćiti i nesmetano se vratiti u Bosnu i Hercegovinu", izjavio je večeras za Agenciju Fena u Sarajevu izjavio portparol Ministarstva vanjskih poslova BiH Zlatan Burzić.

Uz napomenu da u vezi sa slučajem "Dobrovoljačka" za Ganićem nije na snazi međunarodna Interpolova potjernica, niti za bilo kojim bosanskohercegovačkim građaninom, portparol je kazao da je bh. ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj odmah po saznanju za Ganićev slučaj kontaktirao njega lično te Ambasadu BiH u Velikoj Britaniji kao i britansku ambasadu u Sarajevu. Kontaktiran je Foreign Office, kazao je Burzić.

On se nada da će preduzete aktivnosti lišiti sve bosanskohercegovačke građane potencijalnih sličnih neugodnosti.

Njegov daljnji komentar je da Velika Britanija i Srbija vjerovatno imaju neki bilateralni sporazum kao pravno uporište na osnovu kojeg se desio ovaj slučaj.

I ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović večeras je Feni prokomentirao da je Ganić bio na jedan sat u aerodromskom odjeljenju za dodatne provjere, ali i da se nije desilo ništa ozbiljno.

"Ništa neobično za aerodrome. Sve je uredu i on će se vratiti nesmetano", dodao je ministar.

Nezvanična informacija koja se pojavila oko 19 sati glasila je da je Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uhapšen u Londonu po potjernici Tužilaštva Srbije zbog slučaja “Dobrovoljačka”.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Srbijanski B92 prenio je da se Ganić trenutno nalazi na aerodromu i da je tu zadržan zbog provjere potjernice MUP-a Srbije, potvrdio je za B92 Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, gostujući u Vestima TV B92.

Prema riječima Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, on još uvijek nema nikakvih informacija o tome.

(zurnal.info/FENA)

DODIK, LAŽI I S(R)ANJA

Kakav grozan naslov! Ali šta očekivati od ovakvih novinara, primitivnih, neobrazovanih, islamofobičnih srbomrzaca, antifašističkih kurvinih sin..., uh previše gledam 60 minuta ovih dana...?! Šta očekivati od onih koji iz kuće nisu ponijeli osnovnu, čaršijsku kulturu dijaloga, kojima je jedini posao u životu da izmišljaju podmetanja, laži, neprovjerene informacije... Ma, uostalom, kakva novina takav i naslov.

-Premijeru, ne morate čitati ovaj tekst ako ne želite..., mislim, imate odličan program na PTPC-u, evo sada imate..., gdje je taj daljinski..., evo... 90. repriza vaše omiljene emisije “Dodikov pečat” ili na Alfi možete pogledati reprizu naše, hoću reći vaše briljantne javne debate "Otvoreni dijalog u

otvorenom društvu", ona je odmah nakon emisije u kojoj novinar Fahro Radončić razgovara sa biznismenom Radončićem, neimarom Fahrom Radončićem i vlasnikom nekoliko najljepših nekretnina na Balkanu gospodinom Gazi Fahrudinom Radončićem, a kasnije će im se pridružiti predsjednik najjače političke stranke u Bošnjaka... Toliko divnog sadržaja a vi bi da...

-Sanja, Sanja..., s kim to pričaš luda ženo..., hej gdje si ti..? Opet nema papira u klozetu..., gdje je ono Oslobođenje? Potrošio sam sve Dane i Slobodnu Bosnu, krenulo me ovih dana..., hahaha..., dobra mi ova. Gdje si ti bona?

-Šta galamiš, vidiš da vodim kulturan dijalog preko telefona sa premijerom...

-Šta kaže kada će ono uplatiti?

-Nismo imali konverzaciju o tome. Argumentirano sam mu elaborirala aktualno stanje u “najvećem destabilizirajućem faktoru u Bosni i Hercegovini”...

-U najvećem čemu?!

-Tu premijer misli na medije iz Federacije, naravno, na onog kretena Bakira, na onog Mišu što će imati srčani udar..., na one pedere iz Žurnala... Jesi im vidio tekst danas? Čuj samo naslova: DODIK, LAŽI I S(R)ANJA, ovo R je u zagradi, kao ono...

-Ma, kontam...

-A ja sam imala tako divan naslov: “When Dodik Comes To Town”..., znaš po onoj pjesmi od Ju-tu...

-Aha, I was a sailor, I was lost at sea... Hej, daj mi da pročitam to sranje dok ja..., da prostiš...

DODIK, LAŽI I S(R)ANJA

Prema navodima medija iz Federacije jučer, u popodnevnim satima, u centru Sarajeva, desio se masovni zločin. Počinioci su poznati javnosti, ali kako sada stvari stoje, neće biti nikakve istrage. Razlog je, kako u tim medijim navode, to što su žrtve svojevoljno pristale da budu izmasakrirane. Mada se radilo o očitoj manipulaciji, nadležni smatraju kako nema osnova jer je skup jasno naslovljen kao javna debata "Otvoreni dijalog u otvorenom društvu" sa gostima Valentinom Inzkom i Miloradom Dodikom. To što se, kako navode ostrašćeni federalni mediji, javna debata pretvorila u javni linč nad nemalobrojnom masom koja se okupila u Uniticu, nadležni su nazvali “propustom organizatora”. Prisutni navodno vjeruju kako je sve bilo isplanirano.

Da bismo izbjegli manipulacije otišli smo na lice mjesta – on the face of the place, što bi rekle kolege s BBC-a i razgovarali s nekima od prisutnih koji su bili spremni dati izjave nakon javne debate. Uspjeli smo postaviti nekoliko pitanja, prije nego što su u pratnji svojih najbližih upućeni u najbližu ambulantu kako bi im se pružila prva pomoć.

-Ovo je zaista strašno-rekla je na izlazu iz dvorane, vidno uznemirena jedna od prisutnih na javnoj tribini: Ovako namamiti ljude na dijalog a onda im podijeliti papiriće, bez mogućnosti da odgovorite na laži, laži, i same laži kriminalca koji se maskiran u političara predstavlja kao mirotvorac, kao žrtva medija iz Federacije. Grozno zaista grozno. To vam je isto kao da ste doveli čovjeka na kafu, svezali mu ruke i zabili kašičicu u usta... Ovo je bio “vašar monologa” a ne debata ili kako to kažu: “kultura dijaloga”.

Zamolili smo našu sagovornicu da ne napada bez argumenata i tražili da objasni svoje teške optužbe na račun organizatora i prisutnih gostiju.

-Molim vas, čovjek usred Sarajeva kaže kako mu u Sarajevu , ili Teheranu kako ga on zove, najviše smeta što se reis Cerić mješa u politiku. I meni smeta što se reis mješa u politiku, međutim u tom istom gradu postoji intelktualna kritika takvog ponašanja Islamske zajednice. Međutim, na pitanje kako to da Republika Srpska ima Krsnu slavu i kako se pri tom osjećaju Bošnjaci i Hrvati, kao i svi drugi sekularisti, on samo kaže: “ostavimo sada Krsnu slavu na stranu...”, i opet nastavi srat' po Sarajevu i medijima u Federaciji.

Izvinjavamo se našim čitaocima na ovakvom rječniku ali morali smo upitati našu sagovornicu da nam malo objasni taj dio oko medija u Federaciji.

-Kaže on kako su mediji u Federaciji “najveći destabilizirajući faktor u Bosni i Hercegovini”. Zašto? Zato što, za razliku od medija u Republici Srpskoj-ako takvo što postoji, pišu o očitom kriminalu koji počinjen prilikom gradnje zgrade Vlade RS, što govore o pljački građana u Republici Srpskoj, što traže odgovor na pitanje ko je ubio Milana Vukeljića, što ne mogu da povjeruju da je kilometar nikad završenog auto-puta Banja Luka – Gradiška koštao tri puta više nego u Hrvatskoj... Kriminalcu smetaju mediji jer mu kvare posao...

Morate nam vjerovati na riječ da smo ozbiljno ukorili našu sagovornicu i posljednji put je upozorili da ne koristi Rječnik mržnje, jer je zastario, prevaziđen i to izdanje koriste još samo pojedini mediji u Federaciji.

No, ona se nije obazirala na naša upozorenja i nastavila je, u maniru građanskih medija, da vrijeđa i kalja lik i djelo uvaženog gosta.

-Zamislite bezobraznog gada, da u gradu, koji je skoro četiri godine bio pod opsadom i stalnim granatiranjima četnika, mrtav hladan kaže da granata koja je na Markalama ubila više od 60 ljudi nije došla sa srpskih položaja. Jok, došla je sa dobro utvrđenih položaja Sitha pod komandom ratnog zločinca Dartha Vedera... Čak negira i presudu Suda u Haagu, gdje je jasno dokazano sa čijih je položaja došla granata, postoje zločinci koji su optuženi za to, a ovaj to mirno negira. I tu još sjedi onaj Inzko i kao on ne razumije o čemu ovaj priča...

Ne, ipak ovo nismo mogli dalje da slušamo. Prekinuli smo razogovor i odlučili da među rijetkim preživjelim posjetiocima potražimo normalnog sagovornika. Ugledali smo gospodina koji je izgubljeno sjedio na stepenicama, vidno traumatiziran. U početku je odbijao da daje bilo kakve izjave ali je onda iz njega prgovorio čisti jezik mržnje. Upozoravamo čitaoce da naredni redovi ovog teksta sadrže eksplicitne izraze mržnje i da nastavak čitanja ovog teksta preuzimaju na vlastitu odogovornost:

-Kakav šupak, čuj “srebrenička tragedija”?! Kada sistemski ubiješ osam hiljada ljudi, zakopaš ih, pa otkopaš, pa ponovo zakopaš na različitim lokacijama, to vam je nešto kao Shakespearova “Romeo i Julija”... Sud kaže da je to genocid i da su ga počinile vojne i policijske formacije Republike Srpske, međutim za njega to nije relevantno, a ima i ono ali... Kao ne bi oni to uradili da nisu imali razloga... I, naravno, za sve što ne valja u BiH krivi su ovi iz Federacije. Oni se kao svađaju, a miri ih on koji za svako rješenje ima problem. On koji javno, opet pred visokim predstavnikom, kaže kako neće doći u Sud BiH ako ga pozovu zbog kriminala prilikom gradnje zgrade Vlade RS, kako njemu sigurno neće suditi sudije iz Sarajeva, koji su uglavnom muslimani... Došao kriminalac da nam prodaje demokratiju i dijalog u formi monologa. Same laži i sranja!

Prestali smo uzimati izjave kada smo definitivno shvatili da na ovoj javnoj tribini zapravo nije bilo nikoga ko je bio spreman na kulturan dijalog. Osim, naravno, pomenutog gospodina Milorada Dodika. Premijer RS je ponovo pokazao svoju veličinu i dokazao javnosti da zapravo svi problemi bosanskohercegovačkog društva dolaze sa adresa u Sarajevu. Gospodin Dodik ima te adrese i svi oni koji su zainteresirani mogu mu se obratiti na adresu Vlade RS. Gospodin Dodik je uvijek na usluzi onima koji su za kulturu dijaloga. Svi ostali mogu da se...

(zurnal.info)

UBICE I JATACI: Ko je mjesecima skrivao Gudurića u Banjoj Luci? «Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.


BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)


OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.


AKCIJA U RS: Traže se zaposleni u javnim službama koji nisu iz SNSD-a Predočen interni dokument u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke

 

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika postigao je najbolje rezultate u procesu privatizacije. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja gdje su vlasti na manje-više (ne)uspješan način državne firme pretvarale u privatno vlasništvo, Dodikov SNSD je privatizovao čitavu Republiku Srpsku. Materijalni dokaz kako je SNSD Milorada Dodika privatizovao Republiku Srpsku i kako se prema javnim dobrima odnosi kao prema vlastitoj prćiji, novinarima je ovih dana predstavio potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Javnosti je predočen interni dokument SNSD-a upućen svim opštinskim odborima ove stranke u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke, te da o tome dostave uzvještaj šefu SNSD-a Miloradu Dodiku.

KNJIŽICA BOJE TRULE VIŠNJE

U depeši koju je potpisao Dodik traži se da u roku od 20 dana Izvršni i Opštinski odbori svih lokalnih organizacija partije obave raspravu o djelovanju direktora preduzeća i javnih ustanova koje je postavio i imenovao SNSD po opštinama, te da se izvještaj naslovljen na predsjednika SNSD lično, dostavi u centralu, uz obaveznu ocjenu POZITIVNO ili NEGATIVNO. Uz pozitivnu ocjenu, stoji u uputstvu, ne treba obrazloženje, ali je ono zato obavezno ako neko od direktora nije ispunio očekivanje stranke.

U dokumentu je predsjednicima opštinskih odbora objašnjeno da prilikom analize rada SNSD-ovih direktora treba uzeti u obzir njihov opšti odnos prema stranci i odboru, obim zapošljavanja aktivista i članova SNSD-a , kao i da li su imali podršku lokalnog odbora ili kadrovske komisije. Na kraju depeše se navodi da sjednica Izvršnih odbora moraju biti zatvorene, a informacije prije i poslije sjednica ne treba da idu izvan kruga aktivista SNSD.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik Vukota Govedarica tvrdi da ovakvim ponašanjem i odnosom prema kadrovima koje je postavio na direktorke funkcije, SNSD podriva ustavno uređenje Republike Srpske, optuživši Milorada Dodika za stvaranje partijske države.

-SNSD zaboravlja na predizborno obećanje o zapošljavanju 40.000 ljudi, ali zaboravlja i da je tokom prošle godine u RS bez posla ostalo 26.000, a u januaru ove godine još 5.000 ljudi, rekao je Govedarica i upitao: “Da li umjesto znanja i iskustva prednost imaju oni sa partijskom knjižicom boje trule višnje?

On je podsjetio da je SNSD u oktobru prošle godine zatražio od Vijeća ministara BiH da ovoj stranci dostavi izvještaj o svom radu.

-Zna se kome Vijeće ministara treba da podnosi izvještaj o svom radu, to je Parlamentarna skupština BiH, a ne svaka od parlamentarnih stranaka pojedinačno- rekao je Govedarica.

Odavno je poznato da u Banjoj Luci u javnim preduzećima, ustanovama i vladinim institucijama, prednost kod zapošljavanja imaju kadrovi koji su članovi SNSD-a, ili bliski rođaci direktora.

I PO BABU I PO ESENESDEOVCIMA...

Žurnal je već objavljivao podatke o sveprisutnom nepotizmu koji cvjeta pod okriljem SNSD-a, a jedan od drastičnih primjera je već zaboravljeni slučaj direktorice Centra za socijalni rad u Banjoj Luci Borke Vukajlović, koja je prije dvije godine u ovoj ustanovi udomila gotovo pola familije.

Vukajlovićeva je prvo zaposlila svog brata od tetke kao ličnog šofera, zatim njegovu snahu, nakon toga i svog starijeg sina, profesora fizičkog vaspitanja, a potom i njegovog najboljeg prijatelja, po struci profesora geografije, da radi sa maloljetnim prestupnicima.

Komentar SNSD-a na račun ponašanja vječite direktorice Centra za socijalni rad Borke Vukajlović, koja tu dužnost I dalje obavlja, došao je od gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića: "Ne znam je li tačno da je u Centru zaposlila sve te članove svoje porodice, ali ukoliko je to tačno, moram da kažem da sam apsolutno protiv takvih stvari i uvijek sam bio."

Davidović je to rekao, ali nije učinio ništa, kao što nije učinjeno ništa po tom pitanju ni kada se zna da u Javnom RTV servisu RS, RTRS, radi oko 40 članova porodica raznih šefova sektora i ranije zaposlenih radnika, da direktori masovno zapošljavaju svoje srodnike u javnim ustanovama i preduzećima, Poreskoj upravi, Fondu PIO, Vladi RS…

Nepotizam, kao ekskluzivitet SNSD-a i dalje cvjeta, po čemu je Republika Srpska zaista bolji i uspješniji entitet u BiH. Kada je nepotizam u pitanju, zaista se ostvarila Dodikova krilatica - RS je bolji dio BiH!

 

 

VASIĆEVO PRIZNANJE

Reagujući na objelodanjivanje ovog dokumenta, izvršni sekretar Glavnog odbora SNSD Rajko Vasić je poručio da se SDS “nepotrebno miješa u unutarstranačke stvari i organizacionu tehnologiju SNSD-a”, ističući da SNSD ne radi ništa ilegalno, ni protiv interesa građana.

Na optužbe Govedarice, da SNSD od Republike Srpske "pokušava napraviti privatnu i jednostranačku republiku", Vasić je rekao da SDS "maše papirima koji su internog karaktera, pokušavajući da javnost ubijedi u nešto što je suprotno onome što čitava javnost zna i što i sami rade u SDS-u".

"SNSD ne radi ništa što je ilegalno, niti što je protiv interesa građana, nego provjerava kako su koji ljudi koje je predložio SNSD obavljali svoj posao i to je, naravno, i u interesu građana da se provjeri", rekao je Vasić, faktički priznajući stvarne namjere svoje stranke da zapošljavanjem pridobije podršku građana.


AKCIJA GRAĐANA: Pismo ministrima, premijerima, gradonačelnicima: Dok vi lažete, djeca ubijaju! Predstavnici Akcije građana uputili su oštro pismo upozorenja premijerima Federacije i Kantona Sarajeva, te gradonačelniku Sarajeva

Sinoć, oko 19 sati u kladionici "Derby" u sarajevskom naselju Ciglane, usljed pokušaja pljačke došlo je do upotrebe vatrnog oružja. Počinioci su štićenici Zavoda za vaspitanje muške djece i omladine "Hum" u Sarajevu!

Izvolite gospodine ministre Vidoviću (FMPBiH), premijeru Mehmediću (VKS) i gradonačelniče Behmen (GS) izaći iz kancelarija, prošetati do Ciglana i vidjeti šta djeca rade!
Dok ste vi izmišljali opravdanja i bezobrazno lagali da činite sve u svojoj moći, maloljetnik
Alen Magaš, štićenik "Hum"-a, je slobodno nosio oružje i smišljao način i priliku da ga upotrijebi, a Alen je samo jedan od njih.
Dok Vi gospodo dijelite lekcije o nadležnostima, nama djeca hodaju sa pištoljima i dijele lekcije o pljačkama i ubistvima!
Zahtjevamo od Visokog Sudskog i Tužilačkog Vijeća da reaguje i promijeni zakonsku regulativu, tražimo od Ministarstva pravde FBiH da po hitnom postupku riješi pitanje zatvorskih kapaciteta, zahtijevamo od premijera Mehmedića da učini stvarni napor na implementaciji Akcionog plana za suzbijanje maloljetničkog prijestupništva, zahtjevamo od gradonačelnika gospodina Behmena da se više angažuje i djeluje u interesu građanki i građana grada Sarajeva.
Udruženje Akcija Građana je prije petnaest dana pokrenulo kampanju borbe protiv maloljetničkog prestupništva "365 dana x 2" (http://365x2.akcijagradjana.org/ i http://365x2.akcijagradjana.org/poslacu-pismo-kritikovati-pitati/).

Pozivamo medije, a naročito građane da odu na adrese (ne)nadležnih ili pozovu na navedene telefone i pitaju, kritikuju ali i da saslušaju najnovije laži, opravdanja i obećanja.

"Mi znamo gospodo ko je odgovoran i za šta, objasnite to porodicama žrtava, ako imate hrabrosti i časti da im se obratite!"

Federalno ministarstvo pravde (Valtera Perića 15, 71 000 Sarajevo) 033 213 155
Kanton Sarajevo (Reisa Džemaludina Čauševića 1, 71 000 Sarajevo) 033 562 071
Grad Sarajevo (Hamdije Kreševljakovića 3, 71 000 Sarajevo) 033 443 300

Naše zahtjeve znate odavno, nećemo odustati dok se ne ispune.

Udruženje "Akcija Gradjana"
www.akcijagradjana.org



KORUPCIJA U ZDRAVSTVU (1): Na tenderima se godišnje ukrade 300 miliona!

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka, rezultati su opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender. U prvom dijelu priče istražujemo kako je moguće izabrati ponuđača u Republici Srpskoj čiji lijek uopšte nije registrovan a pritom je za 400.000 maraka skuplji od najpovoljnijeg

Više od 300 miliona maraka bespotrebno se potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, rezultati su istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za nabavku sanitetskog materijala prošle godine izabrao je ponudu čak 400.000 maraka skuplju od druge koja je odbačena iako je državni Ured za razmatranje žalbi uvažio prigovor i naredio entitetskom Fondu da poništi svoju odluku. Štaviše, ponuđeni serum u trenutku odobravanja tendera bio je tek u procesu registracije kod Agencije za lijekove.
- Razliku u parama je uzeo neko nadležan da to proturi
– kaže otvoreno Anđelko Kozomara, direktor kopmanije Farmaprom čija je ponuda odbijena jer navodno nisu imali odgovarajuće lijekove i dodaje kako je zdravstvena korupcija u ovom entitetu uzela previše maha: Radim ovaj posao 15 godina i ovo su lopovi koji se rijetko sreću.


Može i bez dozvole

Serumi Farmaproma zaista nisu odgovarali onima koje je Fond tražio ali Kozomara tvrdi da su ti serumi zastarjeli i da se više nigdje ne koriste. Imaju ih samo rijetki dobavljači i koštaju više.

U svojoj žalbi nije birao riječi kritike entitetskog Fonda.
- Obrazloženja Odluke kojom se naš prigovor odbacuje, a u kojem su ljudi napisali:
Da bi laboratorije mogle same da pripreme tražene otopine, moraju biti opremljene potrebnim hemikalijama, vagama, laboratorijskim posuđem, konduktometrom i pHmetrom, što naše transfuzološke laboratorije nemaju. Ovdje normalnom čovjeku zastane pamet: Kako su te laboratorije dobile dozvolu za rad ako nemaju laboratorijsko posuđe? Pa, čak i kada bi ove budalaštine i bile tačne zar nabavka tog laboratorijskog posuđa ne bi koštala Ugovorni organ manje od 400.000 KM, koliko se namjerava platiti Krajinalijeku više od naše ponude!?, napisao je Kozomara u svojoj žalbi.

Direktorica Zavod za transfuzijsku medicinu RS-a Gordana Guzijan nije željela razgovarati o ovom tenderu. Objasnila nam je kako Zavod nema ništa sa tenderom i kako je za sve nadležan Fond zdravstvenog osiguranja i dodala: Ko su ponuđači da određuju šta ćemo nabavljati?

Također nije željela razgovarati niti o favoriziranju Krajinalijeka odnosno Biognosta i poprilično nesusretljivo prekinula naš razgovor. Objašnjenje koje smo dobili od Radeta Blagojevića, izvršnog direktora sektora za ugovaranje roba i usluga i sistema javnih nabavki samo potvrđuje nelogičnosti Zakona o javnim nabavkama.
-
Ukoliko niko od ponuđača nema registrovan lijek onda su svi ravnopravni i bira se najbolji – kaže Blagojević i dodaje da se u tom slučaju čeka registracija lijeka.

On tvrdi da svaka kompanija, pa i Farmaprom dobije tendere u kojima su najbolji ponuđači te da Kozomara može da zaboravi na povlašten status koji je navodno imao dok je njegov brat bio direktor banjalučkog kliničkog centra.

Kozomara je jedan od rijetkih učesnika tendera koji je spreman javno govoriti i čovjek kome je, narodski rečeno, prekipilo. Drugi vlasnici uglavnom prešute nepravdu ili u krajnjem slučaju ulože žalbu bojeći se reakcije nadležnih ili su i sami bili pobjednici tendera pod sumnjivim okolnostima. Sa druge strane, veći tenderi se uglavnom podijele na nekoliko dijelova koje dobiju različite kompanije kako bi se smanjilo nezadovoljstvo i naizgled ispoštovale procedure.


Razmetanje optužbama

Za odbijanje najpovoljnije ponude uvijek se može pronaći izgovor: od navodne nepotpune dokumentacije, nedovoljno velikog godišnjeg prometa i još niza sitnica kojima se nepodoban ponuđač može diskreditovati. Da stvar bude gora, sve se to može uraditi “po zakonu”.

Primjeri žalbi banjalučke firme Co.medprom to najbolje pokazuju. Oni su na tenderu za nabavku vakcina za Fond zdravstvenog osiguranja RS odbijeni jer nisu dostavili potvrdu o registraciji vakcina mada to u prvom pozivu nije bilo niti potrebno. U međuvremenu je Fond promijenio pravila tendera ostavljajući nedovoljno vremena ponuđačima da promijene svoje ponude, umjesto sedam dana kako piše u zakonu.
- Da smo imali dodatni rok sigurno smo i mi mogli pribaviti ponudu koja bi imala za ponuđenu vakcinu odgovarajuće Rješenje o registraciji...,
piše u žalbi Co.medproma. U njihovoj drugoj žalbi na nabavku materijala za Klinički centar u Banjoj Luci prihvaćeni su samo dijelovi žalbe dok su drugi ponovo dodijeljeni ranijim pobjednicima iako je Ured za žalbe naredio ponavljanje čitavog tendera.

Risto KozomaraPregledajući desetine žalbi koje stižu Uredu za razmatranje žalbi BiH jasno je da se uloge zadovoljnih i oštećenih neprestano mijenjaju. Kompaniju koja dobije jedan tender kritikuje druga koja ga nije dobila a već na sljedećem su učesnici isti a uloge promijenjene. Kozomaru, koji danas žestoko kritikuje one koji tendere odobravaju, prije samo nekoliko godina, uglavnom ti isti ljudi, kritikovali su zbog ugovora sa Kliničkim centrom Banja Luka gdje je direktor tada bio njegov brat Risto. Naknadno je sudskim vještačenjem utvrđeno da Farmaprom nije nanio štetu banjalučkom kliničkom centru.

Međusobne optužbe između trgovaca, proizvođača i zdravstvenih institucija gotovo su svakodnevne. Kozomara je u svojoj žalbi iznio nekoliko optužbi na račun Gordane Guzija.
- Sve što je Ugovorni organ napisao...su proizvoljne, neistinite i netačne ocjene Gordane Guzijan koja dobija dobru proviziju od Biognosta. Čak i kada bi bilo tačno da je te nekakve smiješne i u svim transfuzijama svijeta nepoznate klonove koje navodi Guzijanka da je ponudio Biognost mi kao ponuđač nemamo nikakvih mogućnosti da provjerimo da li je to zaista tačno ili je to samo jedna u nizu njenih izmišljotina
, piše u Farmapromovoj žalbi.


Slučajevi za sud

U izvještaju udruženja Tender, koje su osnovali nezadovoljni ponuđači, stoji da se navođenjem imena proizvođača i proizvoda u neravnopravan položaj stavljaju drugi proizvođači. Ovakve primjedbe nalaze se u većem dijelu žalbi koje smo analizirali.
- Veoma je bitno istaći konstatacije i mišljenja pojedinih ponuđača iz FBiH, koji ukazuju na moguće značajne zloupotrebe i na koruptivnim osnovama, kao posljedice prakse ugovornih organa da se nenavođenjem robnih stavki kao vrijednosti LOT-a, već navođenjem konkretnog lijeka ili pak, vrste pakovanja koje ima samo jedan proizvođač ili uvoznik, obezbjeđuje protežiranje takvog ponuđača, bez obzira na nerealnu visinu cijene ponude.

Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u toku prošle godine sklopio je najviše otvorenih ugovora sa Krajinalijekom i Pharmanovom Bel te Phoenixom iz Bijeljine i ti su postupci bili zatvorenog tipa bez objave. Ovaj Fond sa preko milijardu maraka koje godišnje potroši na javne nabavke ipak radi transparentije prema mišljenju organizacije Tender.

Iako oštećeni ponuđači imaju mogućnost sudski tražiti pravdu to se rijetko dešava i uglavnom sve završi na žalbama. Kozomara trenutno ima pet sudskih procesa na koje čeka. Prvi, koji je pokrenuo još 2007. godine na red Suda BiH će doći tek 2011. godine.
-
Tužilaštva nisu spremna da vode te istrage. Komplikovano je jer vladajuća struktura postavlja ljude. Javne nabavke su smišljene da neko uzme novac – tvrdi Kozomara.

Uredi za reviziju također su zaduženi za praćenje regularnosti javnih nadmetanja i mogu bez žalbe ili prijave da kontrolišu zdravstvene institucije. Međutim, to se dešava jako rijetko.

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS, Kancelarija za reviziju institucija BiH i Ured za reviziju institucija u FBiH, posebno zabrinjava činjenica da se kontrole ne vrše redovno, niti detaljno, npr.: kontrola KC Univerziteta u Sarajevu vršena je za 2006. godinu; KC Banja Luka za 2007. godinu; Zavod zdravstvenog osiguranja kantona Sarajevo 2003. godine; Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH 2007. godine i Fonda zdravstvenog osiguranja RS takođe 2007.godine, kaže izvještaj o javnim nabavkama u zdravstvenim institucijama.


Te jedni, te isti

Klinički centar Banja Luka u analiziranom periodu je tokom devet prvih mjeseci prošle godine od 206 ugovora čak 90 dodijelio bez prethodne objave, što je tekako predstavljalo značajan prostor za moguće zloupotrebe i nabavke robe po nerealno višim cijenama, svakako i na koruptivnim osnovama, navodi se u izvještaju Tendera.
- Ovo tim više, jer je prisutna i praksa dodjeljivanja većeg broja ugovora istim dobavljačima. Tako je najveći broj ugovora je potpisan sa preduzećima: Đaković eksport import d.o.o. iz Banja Luke i to četiri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, a jedan sa objavom, dok su dva putem otvorenih postupaka; TGT a.d. iz Laktaša, tri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i četiri putem otvorenih postupka; Siemens-om d.o.o. iz Sarajeva, jedan putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i jedan sa objavom, dok su dva provedena putem otvorenih postupka, i jedan pregovarački bez objave itd.

Banjalučki centar veoma često nije navodio koliki su iznosi tih ugovora i uporno je odbijao dostaviti izvještaje udruženju Tender a često nisu navođene niti karakteristike robe. Iz Tendera tvrde da je to dovelo i do tri puta većih cijena ponuđača. Tako su poništene 43 nabavke, pri čemu je posebno nelogično poništavanje 27 konkurentskih zahtjeva bez prethodne objave, što pored ostalog, može i da govori o neuspješnom dogovaranju sa poznatim ponuđačem o visinama ponuda.

Rajko Kecman iz udruženja Tender smatra da bi se javnim objavljivanjem svih žalbi na stranicima Ureda za razmatranje žalbi smanjio prostor za manipulacije i povećala transparentnost svih javnih nabavki.
-
To smo tražili od Ureda ali oni to još uvijek ne rade i to je najveći problem. Sve te žalbe ostaju negdje u ladicama – kaže Kecman.

Njegova organizacija nastavlja pratiti regularnost javnih nabavki, posebno u zdravstvu pa će biti zanimljivo vidjeti da li će se transparentnost povećati a razlike u cijenama smanjiti do njihovog sljedećeg izvještaja.

U nastavku priče o tenderskoj pohlepi donosimo primjere iz Federacije.

(zurnal.info)

OPOZICIJA U RS: Nepodnošljiva lakoća okupljanja Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu

Čavić i Bosić:Nepremostive razlike?

Vanredni izbori za načelnika opštine Bileća pokazali su da udružena opozicija može zbrisati vladajući režim Milorada Dodika, uprkos činjenici da on u svojim rukama drži sve instrumente - od materijalnih do onih kojima se efkasno može pritisnuti, zaprijetiti, ucijeniti... Bilećka pobjeda dala je opoziciji snažan zamah, ali je krajnje upitno da li će se on znalački iskoristiti, odnosno da li će djelovati kao čvrst kohezioni faktor ili, pak, biti posljednja tačka na kojoj su se kako tako susreli interesi protivnika laktaškog režima?!

BILEĆKI SLUČAJ...

Zvuči paradoksalno, ali u ovom trenutku realnije je da Bileća bude prva i ujedno zadnja destinacija na kojoj su skupa boravili opozicioni šefovi, od Mladena Bosića, preko Mladena Ivanića i Milanka Mihajlice, pa sve do Dragana Čavića i Zdravka Krsmanovića. Utoliko više, jer su bilećki izbori imali i svoju tamnu stranu koja kaže da pojedinci iz pobjedničke Koalicije Zajedno za Bileću nisu tokom predizborne kampanje dozvolili kandidatu, kasnijem izbornom prvaku, Draganu Babiću da prisustvuje skupovima nekih opozicionih partija, koje nisu bile dio ozvaničene grupacije. Ova naopaka i nakazna politička logika mogla je urušiti Babićeve šanse, ali se o tome ćutalo, jer su se svi plašili odijuma javnosti, ukoliko sukobi izbiju na površinu na mikroprostoru, kakav Bileća jeste. To nikako ne znači da je rečena politička perverzija adaktirana i da će oni koji su progutali pilulu žuči pristati da u oktobru sliste cijelu bocu osporavanja u ime pobjede opozicionih snaga. Posebno što je nesporno da su Babićevoj pobjedi itekako doprinijeli i glasovi Krsmanovićeve Nove Socijaističke partije, Čavićevog DP-a, Pokreta za Hercegovinu Nikole Sekulovića..., što ni na koji način ne umanjuje vrijednost rezultata javno proklamovane Koalicije koju su činili SDS, PDP i SRS. Dapače.

DRAGAN ČAVIĆ (DS): Nećemo biti fleka za ljepljenje nečijih frustracija

Gdje je u ovom trenutku opozicija i da li postoji minimun oko kojeg se opozicione stranke mogu okupiti?

-Minimum sigurno postoji, ali je problem što opozicija još nije sjela zajedno niti je pokušala išta da napravi. U suštini, izglada da u poslednje vrijeme traju neki razgovori između SDS-a i PDP-a, ali je to, prema mom mišljenju, kontraprodukitivno i ne znam koliko će to proizvesti koristi ako se ne uključe i ostali politički akteri. Bilo bi logično da se kompletna opozicija, i parlamentarna i vanparlamentarna, udruži, da definiše zajednički politiku i pristup i postigne određene zajedničke ciljeve u odnosu na vladajuću koaliciju.

Ako postoji, koji bi to minimum bio, jer ga do sada niko nije saopštio?

-Minimum je postizanje dogovora oko kandidatura i dogovoriti zajednički odnos prema vladajućem režimu i koaliciji na vlasti.

Da li postoji mogućnost da dođe samo do dogovora u vezi sa kandidaturama za člana Predsjedništva i predsjednika RS i da li na tom minimumu opozicija uopšte može funkcionisati?

-To nije realno. Možda za neke da, ali za mene to nije prihvatljivo. Prije svega, očigledno je da u opoziciji imamo diferencirane stavove u vezi sa nekim političkim pitanjima. Na kraju krajeva, ja sam otišao iz SDS-a zbog neslaganja sa dijelom politike te stranke. O takvim stvarima se sigurno politički nećemo dogovoriti, ali postoje jedan broj stvari o kojima se možemo dogovoriti- iz sfere ekonomsko-socijalnih pitanja, borbe protiv korupcije i kriminala, pa i nekim političkim pitanjima.

Da li imate osjećaj da SDS i PDP hoće da vas izbace iz političke igre i da su dosadašnji razgovori u opoziciji, u stvari, bitka za lidera opozicije?

-Ne mogu da tvrdim, ali je očigledno da između PDP-a i SDS-a postoji neka vrsta bitke za lidera opozicije, što je jalova bitka, nepotrebna. Nama treba ujedinjena opozicija sa više konstruktivnih aktera, a ne opozicija sa jednim liderom koji diktira uslove. Nemoguće je na toj koncepciji graditi opoziciju. Čini mi se da postoji ta vrsta odnosa između ove dvije stranke, koje sebe smatraju velikim, za sada i jesu, jer se ne može reći da nisu. Ipak, može im ta “veličina” zaslijepiti oči pa da od drveta ne vide šumu.

Da li postoji mogućnost da DP sa svijim kandidatima izađe na izbore na svim nivoima, ukoliko ne dođe do dogovara sa ostalim opozicionim strankama o minimumu o kojem ste govorili?

-Mi smo, prije svega, raspoloženi da zajednički sa ostalima definišemo koncept opozicione politike, opozicione borbe i opozicionog političkog nastupa prema strankama vladajuće koalicije. Ako toga nema, ako nismo ravnopravni učesnici i ako neki misle da će sa nama, kao s flekom, krpiti neke svoje odnose ili neke svoje lične ili ne znam kakve frustracije, odnosno lične animozitete, onda je potpuno jasno da ćemo mi i za pojedinačne kandidature ići sa svojim kandidatima. DP ima personalno snažne kandidate, koji mogu ravnopravno da se nose sa kandidatima i najvećih političkih stranaka, naročito na pojedinačnim funkcijama – za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.

Koliko je realno da vi i Bosić sjednete za isti sto i dogovorite se o svim ovim stvarima?

-Što se mene tiče, to uopšte nije problem. Mi ne možemo miješati lično i političko. On je šef svoje stranke, ja sam takođe šef stranke koja me je birala za predsjednika. Ja imam odgovornost prema vlastitoj stranci i nemam prava na sujetu u političkim odnosima i ne miješam te dvije stvari. Želim sa svima sjesti i na ravnopravnoj osnovi razgovarati, a to ne znači da ćemo razgovarati o ličnim odnosima.

Vidljivo je da u opoziciji još ne postoji čvrst stav da režim mora da ode!?

-Očigledno je da dio opozicije kalkuliše, pod neki m hipotetičkim pretpostavkama – ko će, kuda će, šta će, i jedna apsolutna želja za učešćem u vlasti, pod bilo kakvim uslovima, može kod dijela ljudi proizvoditi tu vrstu kalkulacije i nedovoljno čvrstog pristupa i nedjelovanja u pravom opozicionom smislu.

 SVAK' SA SVAKIM...

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu, koji totalitarnim metodama i teškom zloupotrebom finansijskih resursa, policije, sudstva i svih ostalih institucija ovog entiteta čini sve kako bi se održao na vlasti i zaštitio opljačkano. Prije svega, ne postoji jasan i čvrsto definisa stav u svakoj od stranaka ponaosob da postojeći režim mora da ode, što ukazuje da u opoziciji ima i onih koji bi da dio koalicionog kapaciteta sačuvaju i za postizborne dogovore sa trenutno vladajućom oligarhijom. Takvo djelovanje samo dodatno generiše ionako duboko ukorijenjeno nepovjerenje i erozivno djeluje čak i na najmaglovitiju najavu zajedničkog istupa.

Jednostavnije rečeno, najveća prepreka uspjehu opozicije na predstojećim oktobarskim izborima nisu Milorad Dodik i njegov orkestar za sahranu ove zemlje i svih naroda u njoj, već sama opozicija. Preciznije, njeni lideri za koje su rogovi u vreći kompaktno i složno društvo. Bilo bi nekorektno kao jedinog krivca izdvojiti bilo koga od njih, jer svaki ponaosob iz čisto ličnih i politikantskih (nikako političkih) razloga daje značajan doprinos opstanku nepovjerenja i razvaljivanju i najmanje mogućnosti za zajedničko djelovanje. Matrica prema kojoj se glasovi protivnika režima jedino mogu okupiti oko zajedičkih kandidata za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS nerealna je i predstavlja patetičan pokušaj prikrivanja nespremnosti za dogovor o minimumu programskih načela sa kojima bi se izašlo pred narod i suprotstavilo mafijaškoj državi, koja je na djelu u ovom entitetu. To istovremeno znači da partijski i lični interesi imaju izuzetnu prednost naspram narodnih za koje se svi javno zalažu. I na kraju krajeva, to znači da opozicioni lideri uopšte nisu svjesni užasa trenutka koji se ovdje živi i u kojem nakot okupljen oko Dodika vrlo uspješno i intenzivno implementira staljinistički koncept upravljanja ljudskim resursima, koji im koriste isključivo za polurobovski rad i široku pljačkašku upotrebu, tokom koje im kanibalistički pohotno proždiru meso, uz supu od preostalih koski.

MLADEN BOSIĆ (SDS): Razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama

Smatrate li da postoji minimum oko kojeg opozicija u RS može da se okupi i da li je taj minimum dogovor oko zajedničkih kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH?

-Na osnovu razgovora koje smo imali do sada mislim da neće biti nikakav problem da se definišu kandidati koji bi bili prihvatljivi za najširi krug opozicije. Znači, ne vjerujem da će problem biti sama imena kandidata. Problem ostaje eventualna forma koalicije, odnosno da li će to biti tehnička koalicija, koja će isključivo imati cilj da skupi što više glasova sa svih strana, ili će biti programska, koja onda mora ponuditi glasačima neki program za koji traži podršku.

SDS se zalaže za, prije svega, programsku koaliciju koja treba da definiše najosnovnija pitanja, uz obećanje građanima da će ih ispuniti ukoliko glasaju za njih.

Koja su to pitanja?

-Ne želim o tome da licitiram prije nego što razgovaram sa potencijalnim koalicionim partnerima, jer ne bih želio da na bilo koji način doprinesem eventualnoj nemogućnosti sastavljanja koalicije. To ostaje stvar koju ćemo definisati u međusobnom razgovorima. Međutim, ta pitanja moraju biti od suštinskog značaja za budućnost RS, a većina tih pitanja u ovom vremenu se nameće sama od sebe - moraju se ponuditi definitivno jasna načela borbe protiv korupcije i kriminala, koji jeste jedan od osnovnih problema društva, preko ekonomije, zdravstva i svih ostalih segmenata koji su od interesa za građane.

Stiče se utisak da među opozicionim strankama ne postoji čvrst stav da aktuelni režim treba da ode s političke scene. Slaže te li se sa takvim utiskom i da li SDS ima takav jasan politički cilj?

-Mi smo stranka koja se bori za dolazak na vlast i zato promovišemo svoje ideje i to je osnova razgovora oko stvaranja koalicije. Smatram da takvu tezu puštaju pojedini stranački lideri, koji bi na osnovu te sumnje željeli, na neki način, da dobiju bolje pregovaračke pozicije. To jednostavno nije realno. Ja ne znam šta bi mi još trebalo da uradimo, pa da shvate da zaista hoćemo zajedničkim snagama da dođemo do nove i bolje vlasti u oktobru.

Da li između vas i Ivanića postoji tiha borba za preuzimanje uloge lidera opozicije?

-Vidite, ja nemam nikakve liderske ambicije niti vidim osnovu da bi Ivanić imao liderske ambicije. Ovde se ne pravi liderska koalicija, već se pravi koalicija udruženih snaga. Jasno je da u eventualnu koaliciju SDS ulaže najviše, time što ima najveći broj svojih potencijalnih glasača. Prema tome, ovdje se ne radi o tome ko će biti, kao ime, lider opozicije. Takvog lidera neće ni biti u toj koaliciji. Radi se, prije svega, o odnosima koji treba da budu iskreni na nivou onoga oko čega se dogovorimo. Znači, ne postoji liderska pozicija za opozicionu koaliciju i ona se neće na takav način formirati.

Koliko buduće razgovore između SDS i PDP-a može opteretiti Ivanićev zahtjev da se u opozicionu koaliciju uključi i Dragan Kalinić, koji je nedavno izbačen iz SDS?

-Vidite, ja ne znam šta će biti politička budućnost Kalinića, u kojoj varijanti i hoće li se on uopšte naći na političkom tržistu u RS. Ukoliko Ivanić misli da Kalinića uključi u PDP, to je njegova lična stvar, to nije stvar SDS-a. Mi očekujemo da stranke koje razgovaraju o budućoj koaliciji ne podmeću klipove u točkove jedna drugoj, već da rade na zajedničkom interesu prikupljanja što više glasača.

Da li ste spremni sjesti sa Draganom Čavićem i razgovarati o kaoalicionom djelovanju, s obzirom na vaše lične animozitete?

-Mi, prije svega, razgovaramo sa parlamentarnim strankama i tu se ne radi o ličnom animozitetu niti ja mislim da bi imao pravo da vodim politiku na osnovu ličnog stava. Odnos prema svakoj stranci je odnos prema politici te stranke. Čavić je, na neki način, izabrao svoj politički put. Da imamo iste političke stavove on bi bio u SDS-u. Očigledno da on ima drugu politiku i to je njegovo pravo. Ja nemam ništa protiv toga.

Znači li li to da nećete razgovarati sa Čavićem?

-Rekao sam da u ovom trenutku razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama, a da smo, svakako, raspoloženi da se za sljedeće izbore napravi što je moguće šira koalicija oko dvije direktno birane funkcije.

NAJJAČI OPOZICIONI PIK

Da je tako, argumentuju fakti da se tek kreće u pregovore, s mišlju da ima i više nego dovoljno vremena, što je potpuno pogrešan pristup koji ukazuje na prekomotno ponašanje. Istina je da opozicija uveliko kasni sa početkom kampanje, jer je već odavno trebalo biti sve utegnuto (od kandidata do najmanjeg zajedničkog programskog imenitelja) i usmjereno protiv anticivilizacijskog režima, da je bilo čvrste volje za takvim djelovanjem. U BiH je sve moguće, pa čak i da se postigne dogovor u narednih dva mjeseca, pod uslovom da svaki od lidera prestane precjenjivati sopstvenu poziciju, što listom čine. A jedino je tačno da niko od njih ponaosob ne može srušiti kartel na vlasti, te da će se, ukoliko ne postignu minimum jedinstva, morati u naredne četiri godine zadovoljiti mrvicama, a «politika» će im se svesti na međusobne optužbe i tračeve o tome ko je kriv za opstanak tiranije, kriminala i svakog drugog zla koje totalitarni režimi poput aktuelnog nose sa sobom. Bio bi to strašan poraz, posebno zbog činjenice da je rejting ganga u galopirajućem opadanju i da svakodnevno gube na supstanci, što otvara ogroman prostor za djelovanje i pobjedu opozicije, ali udružene, a ne rascjepkane i međusobno duboko podijeljene. Stoga je vrlo bitno pravilno procijeniti trenutni kalibritet svake od opozicionih partija i njihove sadašnje pozicije, kako bi se i na taj način ukazalo na neophodnost kvalitetnog, sistemskog i strukturalnog koaliranja.

Najjači opozicioni pik je, bez dileme, Srpska demokratska stranka, koja je godinama bila u dubokoj defanzivi i sa statusom opozicije koja nije alternativa. SDS je posljednjih mjeseci uspjela da napusti tu krajnje nezahvalnu situaciju i vrati se u snažnom kapacitetu na političku scenu, o čemu svjedoči i velika zainteresovanost stranog faktora za njihovo djelovanje, koje se ogleda u značajnom broju susreta u ovoj ravni, održanih u posljednje vrijeme, među kojima su i oni sa američkim visokim zvaničnicima.

TRI FAKTORA

Tri su faktora koji su SDS vratili na scenu. Prvi je susret između Bosića i Dodika, održan prije nekoliko mjeseci, na kojem su dogovorili sve i svašta, a od čega nije ispoštovano ništa. Dodik je tada strance htio da zaplaši SDS-om, znajući da im se diže kosa na glavi od mogućnosti takve koalicije, dok je Bosić nastupio sa istom prijetnjom, tražeći na taj način da ga međunarodna zajednica uvaži kao partnera, što do tada nije bio slučaj. Više koristi je imao Bosić, jer su stranci ultrapragmatični i nastupaju pod geslom «nije vrijeme za gađenje», posebno u ambijentu kada i sami smatraju da je uslov svih uslova za bilo kakav napredak ove zemlje značajno slabljenje vlasti kartela, odnosno njihov odlazak sa vlasti nakon oktobra. Pobjeda opozicije u Bileći dodatno je učvrstila Bosića kao alternativu, a usekovanje glave Dragana Kalinića i definitivno je potvrdilo da je Bosić jedina SDS adresa na koju se vrijedi obraćati. (Kalinićevo orgijanje sa «utemeljivačima» SDS-a neće ovoj stranci nanijeti nikakvu štetu, još manje dovesti do daljeg osipanja, jer su «utemeljivači» mahom zombiji, koji bespomoćno urlaju sa smetljišta istorije). Pomenuta tri događaja zaustavila su paranje SDS-ovog džempera i nagovijestili lagano jačanje stranke, ali to je nedovoljno za direktnu pobjedu nad SNSD-om, koji jeste znatno oslabljen, ali je i kao takav još uvijek miljama daleko od propasti. Matrica («Bez nas niko ne može iz opozicije ništa napraviti») po kojoj djeluju u SDS-u, samo je pola istine, jer cijela glasi da ni SDS bez ostatka opozicije ne može takođe napraviti ništa značajno. Uz sve to, pitanje je koliko je Bosić svjestan da on jedini od lidera opozicije na sljedeće izbore ide sa glavom na panju: ukoliko ih izgubi, teško da će preživjeti na čelu SDS-a, a svi potezi koji su mu podržani u proteklom periodu (mahom su to sječe glava u sopstvenim redovima) vratiće mu se kao bumerang. Zato ključni ispit za ovu stranku i Bosića lično jeste (ne)uspostavljanje čvrstih koalicionih odnosa sa Čavićem i njegovom Demokratskom partijom. Ukoliko do toga dođe, uspjeh opozicije je zagarantovan. Desi li se suprotno, teško da će od pobjede išta biti.

Možda se nekom insistiranje na Čaviću čini pretencioznim, ali je nesporno da će njegov DP polučiti sasvim solidan rezultat na predstojećim izborima, jer je otvoren najveći prostor strankama centra, među koje spada i novoformirani SNS. Birači su prezasićeni radikalizmom, socijalna situacija postaje nepodnošljiva, obećanja režima svakodnevno pucaju kao baloni od sapunice..., tako da racionalan pristup, bez velikih obećanja, uz snažnu kritiku režima, kakav nudi Čavić, neće proći nezapaženo. Uz sve to Čavić nikako ne napada SDS (premda i oko njega ima jastrebova koji bi se najradije upustili u direktan obračun sa dojučerašnjim stranačkim drugovima), nudeći i na taj način prostor za zajedničko djelovanje, što jednu značajnu struju u SDS-u čini vrlo spremnom na dogovor sa njim. Tim više, jer ne vjeruju do kraja Ivaniću sa kojim su u prošlosti imali niz, po sebe, razočaravajućih druženja u poziciji. Najveća Čavićeva slabost je, svakako, to što do sada sa partijom nije izlazio na izbore, te je nepoznata njena stvarna težina, zbog čega je njegovim protivnicima otvoren prostor za svojevrsno potcjenjivanje i stavljanje DP-a na marginu. Uz sve to, Čavićevi odnosi sa Bosićem su istovjetni Bosićevim sa Čavićem-potpuni animozitet, tako da će i on morati štošta izgutati dođe li do direktnog kontakta sa nekadašanjim stranačkim drugom. Na taj sastanak, desi li se, Bosić će donijeti snagu SDS-a, a Čavić mogućnost da svojim kandidatima za predsjedničke funkcije sruši nade opozicije, pa je krajnje nezahvalno prognozirati ishod, s tim što je realnije da do dogovora ne dođe. Desi li se suprotno, biće to samo po sebi težak udarac režimu, jer ako je moguće da se Bosić i Čavić dogovore, onda nema dileme da je svijest o zločinima ovog zla koje vlada Republikom Srpskom potpuna i spremna za suštinske promjene.

MLADEN IVANIĆ (PDP): Udružena opozicija ima velike šanse da pobijedi

Smatrate li da je koalicioni dogovor među opozicijom moguć jedino oko zajedničke kandidature predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH i da li, eventualno takav koalicini dogovor, može da zaživi na tom osnovu?

-Koalicioni dogovor treba da podrazumjeva i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali to nije dovoljno. Koalicioni dogovor treba da ima i neke elemente zajedničke politike, koju bi provodila buduća vlada, koju bi formirali koalicioni partneri. Osnovne elemente te politike vidim u ekonomiji, jer je na tom planu lakše postići saglasnost.

PDP ima namjeru otvoriti te razgovore sa potencijalnim partnerima. Mi smo napravili svojih pet politika, a koliko znam i neki od partnera su takođe pripremili svoje ekonomske programe. Krajnji rezultat bi mogao biti dogovor oko zajedničke kandidature za predsjednika RS, člana Predsjedništva BiH i oko osnovnih elemenata ekonomske politike buduće vlade koju bi činili koalicioni partneri.

Bez toga, bojim se, dogovor samo oko ličnosti za čelne funkcije nije dovoljan.

Da li je moguće postići takav dogovor kada postoje lični animoziteti između Bosića i Čavića, te kada postoje određeni nesporazumi na relaciji SDS-SRS RS, pa i na relaciji SDS-PDP?

-Ako je svim partnerima stalo do ostvarivanja rezultata, promjena u RS, oni tako nešto jednostavno moraju napraviti. Ako ne naprave, onda odgovornost moraju imati svi.

Ipak, da li postoji takva odlučnost. Iz svih stranaka koje smo pomenuli, pa i iz vaše partije, ne čuje se jasan stav da ovaj režim mora da ide?

-Mi smo više nego jasno rekli da smo zainteresovani za promjene, a ja sam, ne jednom nego više puta rekao da apsolutno nije realna bilo kakva koalicija sa SNSD-om posle izbora. Znači, mi smo svoj stav rekli. Drugi će se pokazati. Onaj ko ne bude istinski djelovao opoziciono, biće kažnjen i izgubiće značajne rezultate.

Ili, ko god bude mislio da se definiše kao opozicija pred izbore, a onda eventualno bude razmišljao da pravi vlast sa drugim, biće kažnjen.

To je odluka svake partije. Nikoga na to ne mogu natjerati niti mogu biti nečiji advokat. Meni je potpuno svejedno. Mi svoj stav znamo, jasno smo ga definisali i s time idemo u pregovore.

Da li ima istine u tome da između vas i Bosića postoji bitka za lidersku poziciju u opozicii, da svako od vas želi da stekne što veći koalicioni kapacitet na opozicionoj ravni? U prilog tome ide i činjenica da ste u opoziciju pozvali Dragana Kalinića, mada se još ne zna kakav će biti njegov politički angažman, čime ste, na određen način, Bosića stavili u defanzivu.

-Ne, realno govoreći, SDS je najveća partija, on ima daleko više glasova i poslanika nego što ima PDP. PDP ima jednu svoju prednost – to je partija u kojoj ima ljudi koji su napravili program i mi mislimo na bazi tog ekonomskog programa dobiti podršku. Mi uvažavamo činjenicu da je SDS glavni i da će uvijek imati priliku da prvi kaže šta konkretno misli i želi - da li to bila neka funkcija ili elementi programa.

Ja mislim da cijeli ovaj posao može uspjeti samo ako sva opozicija, ko god da je opozicija, bude zajedno. Smatram da će na izborima biti vrlo tijesno i da će svaki glas biti potreban. To je jedini moj motiv kada govorim o okupljanju opozicije. Drugog motiva, u smislu potcjenjivanja nekoga, dovođenja SDS-a ili bilo koje druge partije u lošiju poziciju, zaista nemam i to nije moj cilj.

Šta ćete učiniti ako Bosić uslovi koaliciju sa PDP-om nepozivanjem u tu političku grupaciju Kalinića?

-Šta ću učiniti, vidjeću. Procijeniću šta je manja šteta. Mislim da njihove međusobne sujete ne treba da budu predmet, jer i u partiji Dragana Čavića ima mnogo ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da budem s njima.

Imate i u nekim drugim partijama ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da pravim dogovor s njima ako je njihova istinska želja da budemo opozicija. Ko ima problem sa nekim od pojedinaca, to je već njegov problem.

Smatrate li da, usudio bih se reći, mnoge stranke u opoziciji, ako ne i sve, trenutno precjenjuju svoju političku snagu i svoje političke pozicije i da sa precjenjenih pozicija kreću u dogovore?

-Što se mene tiče, mislim da opozicija ima šansu da pobijedi ako bude jedinstvena. Neće biti jednostavno, biće tijesno, ali smatram da će opšte prilike i loša ekonomska situacija, koja će se dodatno pogoršavati, samo ići u korist opozicije. Lično mislim da partije u opoziciji imaju potencijal, neku vrstu energije koja se može pozitivno iskoristiti, a to vladajuća struktura nema. Ona ponavlja stare floskule, upotrebljene već više puta. U tom kontekstu, šanse opozicije su zaista velike i to nije nerealan optimizam. Naprotiv, mislim da je to jedan vrlo utemeljen i realan optimizam i mislim da možemo pobijediti. Ako ne pobijedimo, odgovornost ne nosi vladajuća struktura nego opozicija, zbog svojih unutrašnjih sujeta i nerazumijevanja. Ja, međutim, to nikako ne bi mogao razumjeti, ali oni koji budu sujetni, oni će biti odgovorni za eventualni loš rezultat. Može se pobijediti, učiniću sve da se opozicija ujedini i nadam se da će tako i biti.

 SIGNALI IZ BEOGRADA

Jedan od ključnih faktora u opozicionoj priči jeste i PDP Mladena Ivanića, koji je jedini lider koji razgovara sa svima, ali nikom ne vjeruje, a malo ko i u njega ima povjerenje. Ivanić može odigrati najbitniju ulogu u okupljanju opozicije, pod uslovom da ne podlegne soptvenoj želji da ovlada svim njenim resursima i stavi ih pod svoju kontrolu, što se da naslutiti iz nekih njegovih postupaka, a što je potpuno nerealan zahvat. On vješto koristi sukobljenost opozicionih šefova, kako bi ojačao sopstvenu poziciju, kao i poljuljani rejting stranke, ali ostane li sve na tome, ni on, a ni PDP neće napraviti nikakve značajnije domete, tim prije, jer mu se stranka u dobroj mjeri osula, a na najvećem dijelu istoka RS gotovo da i ne funkcioniše. Ivanić je takođe svjestan da mu preveliko približavanje SDS-u i SRS-u ne donosi mnogo dobra, te je za očekivati da insistira na uključivanju Čavića u igru, kako bi se rasteretio prevelikog bremena desnice, ali i kako bi ohladio nerealnu ambiciju Milanka Mihajlice. Prvi u radikala mnogo jače viče hop nego što može skočiti i krajnje je nesiguran da li SRS uopšte može preći cenzus. To potvrđuje i njegova želja/namjera da koalira i sa (ne)najavljenom Listom građana Dragana Kalinića. On ujedno na ovaj način pokušava kod Bosića steći značajniju pregovaračku poziciju, što opet ide u prilog tvrdnjama o neiskrenosti opozicionara o sopstvenoj svijesti potrebe rušenja režima. Mihajlica je ostao bez značajnog dijela infrastrukture, koja je prešla u SNS, tako da bi ga preveliko naduvavanje sopstvene pozicije moglo dovesti da ostane i bez zeca, ali i bez ražnja. Što se tiče SNS-a, njihov uspjeh zavisiće od angažmana Tome Nikolića i Aleksandra Vučića u izbornoj kampanji. Beogradski dvojac će se jače uplesti, ukoliko procijene da je Dodik značajno oslabio; u suprotnom fingiraće podršku. Kada je Krsmanović u pitanju, on je do sada više uradio na krunjenju Socijalističke partije, negoli na podizanju svoje NSP, ali ni taj rezultat nije za odbaciti.

Sve u svemu, prevelikog optimizma o zajedničkom nastupu opozicije nema, ali nada umire posljednja.

EMIR SULJAGIĆ: Ignorisanje fašizma Na debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga, savjetnik gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena iznio je svoje stavove koji su izazvali različite reakcije od odobravanja do oštrih kritika. Tim povodom je Emir Suljagić, kao gost komentator u dnevnom listu Oslobođenje, prezentirao svoju verziju tog sukoba sa kolumnisticom Dnevnog avaza. Prenosimo u cjelosti tekst objavljen u Oslobođenju 09.02.2010.

Nakon što je moja izjava na nedavnoj debati o maloljetničkoj delinkvenciji koju je organizovao Centar za kulturu dijaloga (drugim riječima, Sanja Vlaisavljević) upućena Sanji Vlaisavljević bila predmetom osude Centra za kulturu dijaloga (odnosno Sanje Vlaisavljević), dužan sam javnosti radi pružiti dodatno objašnjenje. Žao mi je što to u najvećoj mjeri činim zbog toga što mi je moderator debate i predstavnik Centra civilnih inicijativa Adis Arapović, isključujućio mikrofon, uskratio mogućnost da zapravo završim izjavu koju sam bio pripremio.

Moji komentari bili su upućeni mnogo više ostatku civilnog društva nego Sanji Vlaisavljević, odnosno nevladinom sektoru, pošto je ovdje jako teško razlučiti gdje jedno prestaje, a drugo počinje, jer Vlaisavljevićeva i drugi glasnogovornici Fahrudina Radončića su svoju stranu izabrali. Nakon svega, mog nastupa se dohvatio Avaz u svom atentatorskom maniru, pa je ono što sam rekao palo u drugi plan, a u prvi plan je došao moj karakter. Na koncu, ako ikada budem u situaciji da mi Avaz s pravom drži prodike o šovinizmu i jeziku mržnje, znaću da je i za mene i za ovu zemlju odveć i fatalno prekasno i da su svi moji prijatelji i rodbina zapravo pali za to da Radončić pravi kule ni na nebu ni na zemlji. 

Hajde da se sada vratimo na događaj.

Dakle, javnosti radi, "sporni" dio izjave glasi ovako: "Sad želim da se obratim organizatoru: gospođo Vlaisavljević, vrhunac vašeg javnog angažmana je kolumna u jednom stranačkom biltenu koji posljednjih nekoliko sedmica vodi bjesomučnu i prizemnu rasističku i šovinističku kampanju protiv jedne žene samo zato što je Srpkinja. Naravno, riječ je o kampanji koju Dnevni avaz vodi protiv Duške Jurišić, urednice FTV-ovog magazina 'Pošteno'. Razgovarati o maloljetničkoj delinkvenciji, a kukavički ignorisati rasizam, šovinizam i ako hoćete, neofašizam, nije samo dvolično nego i kontraproduktivno. Djeca koja odrastaju u sredini i atmosferi u kojoj su rasizam i neofašizam prihvatljivi neće ni imati nikakav drugi izbor nego da ubijaju jedni druge. Sve dok svi vi ovdje koje se nazivate civilnim društvom ili nevladinim sektorom odlučno ne osudite rasizam i neofašizam, svi napori i resursi koje smo i mi uložili u borbu protiv maloljetničke delinkvencije biće uzaludni i protraćeni, a vi nećete biti vjerodostojni".

I kao predstavnik gradonačelnika na tom skupu – dakle, u svom zvaničnom svojstvu – i kao esdepeovac i kao čovjek stojim iza tih riječi. Ako je pitanje da li je to zvanični stav gradonačelnika, onda je odgovor potvrdan i cilj moje izjave bio je dvojak: Jedan, da javno, u ime jednog nivoa vlasti, stanemo u zaštitu naše sugrađanke izložene javnom progonu, a drugi da ukažemo na zaglušujuću tišinu onog dijela društva koje ima obavezu da stane u zaštitu principa (principa, ne ličnosti) na kojima se temelji svaki demokratski poredak.

Svako društvo počiva na konsenzusu o nekim, temeljnim, vrijednostima. Antifašizam je temeljna vrijednost ovog društva, toliko temeljna da svaki put kada se u politici makar i malo odškrinu vrata nacionalizmu i drugim, srodnim izmima, ova zemlja bude okupana u krvi. O svemu se ostalom može raspravljati, samo je antifašizam neupitan. Stoga, svako ko zagovara, koketira ili izbjegava da se očituje o fašizmu se automatski diskvalifikuje iz demokratskog procesa. Fašizam je kao trudnoća: ni jedno ni drugo se ne može biti malo i svako "ašikovanje" s fašizmom neminovno vodi u vrstu nasilja kakvo smo imali priliku gledati devedesetih godina prošlog vijeka. A ja sam u Srebrenici imao priliku vidjeti svojim očima kako fašizam zapravo izgleda.

Civilno društvo nema pravo da šuti o tome, također. Njihova obaveza javnog angažmana ne završava na međunarodnim i domaćim nevladinim ili vladinim javnim pozivima za grantove organizacijama nevladinog sektora, nego zapravo tu počinje. Dakle, svi od ACIPS-a do CCI-ja, koji uživaju plodove demokratije, dužni su da ustanu u odbranu vrijednosti na kojima demokratija počiva. Sa rijetkim izuzecima, nevladine organizacije koje pretenduju na to da budu čuvari demokratije i rade na demokratizaciji društva, pokazale su preispoljni kukavičluk kad je riječ o suštinskim pitanjima za ovu zemlju. Daljnjom šutnjom o pitanjima od ključnog značaja za ovu zemlju, nevladin sektor, odnosno civilno društvo uopšte uzevši, postaće agent sistema. (Autor je savjetnik gradonačelnika Sarajeva)

(Oslobođenje)

SNSD - Samo Nepotizam Službu Donosi: Ne brini se sine... Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Miloš Francuz: Direktor u penziju, kćerka na posaoDirektor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

OŠ Danilo Borković: Posao u nasljedstvo

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Gordana Ković: Rekorderka u disciplini nepotizam na radnom mjestuOvo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Mile Banika: Posao za sinaPrema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

Stanje nacije RELIGIJA: BiH - zemlja pobožnih ljudi

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)