Društvo

Nalogodavci iz BiH i bugarska mafija pripremaju atentat na Bakira Hadžiomerovića

Iako raspolažu informacijama o mogućem atentatu na Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina 60 minuta, nadležna tužilaštva i drugi istražni organi ne poduzimaju ništa da spriječe napad niti da sankcioniraju osumnjičene

Bugarska mafija priprema ubistvo Bakira Hadžiomerovića, urednika političkog magazina FTV "60 minuta", objavljeno je večeras na Dnevniku 2, Federalne televizije. Prema tim informacijama, dvojica bugarskih kriminalaca i jedan Albanac već duže vrijeme planiraju ubojstvo Hadžiomerovića.

Urednik 60 minuta je više od godinu dana pod stalnom policijskom pratnjom nakon niza prijetnji koje su mu upućene zbog njegovog novinarskog angažmana. Policija je odlučila da pruži stalnu pratnju Hadžiomeroviću nakon što su mu bile upućene prijetnje kako će mu odsjeći glavu. Polcija je otkrila autora  tih prijetnji. Ipak, zbog težine prijetnje i nejasnih namjera naručilaca, policija je odlučila da Hadžiomerović i dalje ima stalnu policijsku pratnju. U međuvremenu, Hadžiomerovića su počeli javno optuživati i prozivati ljudi iz javnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik je koristio svaku priliku da uputi javnu prijetnju uredniku 60 minuta. A u linč su se uključile i mnoge druge ličnosti iz kriminalnog miljea. Vrlo brzo su se u progon uključili neki od najuticajnijih ljudi iz Islamske zajednice u BiH, na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Njegov primjer su slijedili tajkuni sumnjivog poslovnog backgrounda, vlasnici medija, političari optuženi za korupciju i kriminal... Oni su svoje navode skrivali iza ugroženosti Bošnjaka i antibošnjačke zavjere, a Hadžiomerović i njegove kolege iz 60 minuta su optuživali za islamofobiju, mržnju prema Srbima/Bošnjacima/Hrvatima...

Kontaktirali smo Bakira Hadžiomerovića da nam prokomentariše ove navode ali je on zbog upozorenja koje je dobio od istražnih organa samo izjavio kako javnost zna da on i njegova porodica već godinu dana imaju stalnu policijsku pratnju ali da do sada ništa nije urađeno po tom pitanju, što dovoljno govori o ovom slučaju i njegovoj pozadini. 

Nakon posljednjih saznanja o unajmljenim ubicama koj su dobili zadatak da izvrše atentat na Bakira Hadžiomerovića, bilo je za očekivati da tužilaštvo i policija pokrenu istragu oko potencijalnih naručilaca. Prema informacijama koje je dobio Žurnal, sa velikom sigurnošću se može tvrditi da se među onima koji su javno napadali i prijetili Bakiru Hadžiomeroviću nalaze oni koji su unajmili plačenike iz Bugarske, Srbije i sa Kosova. No, jedan od najvećih problema predstavlja činjenica da ova saznanja imaju i organi koji su zaduženi da istraže i ispitaju sve ove navode. Međutim, oni do sada nisu poduzeli baš ništa kako bi se procesuirale osobe za koje se tvrdi da su dobili zadatak da ubiju Bakira Hadžiomerovića, niti da ispitaju potencijalne naručioce.

Magazin Žurnal došao je do određenih informacija koje zbog toka istrage ne možemo objaviti, ali ćemo nastaviti sa prikupljanjima relevantnih informacija o ovom slučaju.



DODIKOHULNO: Lažno prikazivanje raja

Novinare, sudije i tužioce koji su proteklih godina ukazivali na nesagledivi kriminal u Republici Srpskoj, Dodikova Vlada je u dokumentu “Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS” optužila za sataniziranje ovog bh. entiteta. Žurnal u cjelosti objavljuje ovaj dokument

Vlada Republike Srpske predstavila je dokument pod naslovom Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS, u kojem je ponudila navodne dokaze o navodno štetnom djelovanju više osoba i organizacija koje smatra odgovornim za “satanizaciju” RS.

U informaciji na 30 stranica Vlada RS podsjeća da je prije godinu dana podnijela krivičnu prijavu protiv devet osoba koje tereti za “udruživanje radi nanošenja štete i povredu prava RS, njenog predsjednika i premijera, kao i ministara”.

U RUKAMA RAFIJA

U tekstu se objašnjava da je grupa koju čine: glavni tužilac BiH Milorad Barašin, međunarodni tužilac Hari Furlan, prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan, šef Odjeljenja za organizovani kriminal Tužilaštva BiH Dejvid Apčer, sudija Suda BiH Šefko Šahbegović, novinari Federalne televizije Bakir Hadžiomerović i Slobodan Vasković, predsjednik nevladine organizacije "Narodni front" Dragomir Babić i funkcioner Sipe Dragan Lukač, “stvorila cijeli sistem konstrukcija i laži koji je zasnovan na navodnim analizama i istragama koje je vodio OHR”.

Pri tom, Vlada tvrdi da Tužilaštvo BiH u ovom slučaju “nije ni pokušalo da ozbiljno odgovori svojoj ulozi”. “Većina njih je, ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete Republici Srpskoj. Evidentno je da se radi o organizovanoj grupi koja podstiče vršenje krivičnih djela i koja ima uticaj na pravosudne institucije i diplomatske krugove”, navedeno je u informaciji Vlade.

Oštrica Vladine kritike usmjerena je na Transparency international BiH, za kojeg je navedeno da je zloupotrebljavao svoj međunarodni status “stavljajući se u ruke Rafija Gregorijana”. Vlada smatra da je neprimjereno da joj Transparency izdaje zadatke, te ponovo navodi činjenice kojima dokazuje lažne optužbe za nezakonitu privatizaciju Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu.

Na meti Vladinog analitičkog pera posebno se našao bivši direktor TI-a za BiH Boris Divjak, ali i ostalo osoblje, za koje se konstatuje da je “zloupotrebljavalo ovu međunarodnu organizaciju, baveći se pitanjima koja izlaze iz okvira proklamovanih ciljeva, insisitirajući na svom značaju koji je neutemeljen i za koji nemaju nikakav mandat”.

UREĐIVANJE MEDIJA

Vlada RS podsjeća i na takozvanu “crnu medijsku listu”, ističući da je postojanje medijskog mraka u Republici Srpskoj “potpuno neutemeljena kvalifikacija”. To je obrazlaženo činjenicom da su “svi štampani i elektronski mediji ne samo iz BiH, već i iz regiona, dostupni građanima Republike Srpske”, kao i internet! “Ako su mediji prostor neograničene slobode, onako kako ih im shvatamo i uređujemo, ko je onda taj ko u ovom trenutku pokušava da ugrozi tu slobodu?”, pitaju se u Vladi RS.

Prozvani u ovom tekstu pitaju se zašto se Vlada odlučila na takav korak i time, kako kažu, pokazala koliko drži do medijskih i građanskih sloboda, te koliko i sama vjeruje u pravnu državu.

Tanja Topić iz fondacije “Fridrih Ebert”, koja je u svojim političkim analizama ukazivala na neodgovorno ponašanje izvršne vlasti u RS i tako dospjela na listu nepoželjnih u medijima odanim Dodiku, kaže da nije iznenađena “činjenicama” koje su ponuđene u tekstu.

-Meni je drago da su politički i policijski komesari u vrijeme ekonomske krize potrošili toliko papira na nas marginalce, kako nas u vladajućim krugovima smatraju. Predlažem da se vrate verbalni delikt i Goli otok, kako bi ovo postalo mjesto sretnih ljudi - kazala je Topićeva, priznajući da je cinizam dobar način da se pokaže mišljenje o tih 30 stranica.

Bivša ministrica finansija u Vladi RS, Svetlana Cenić koja je također na “crnoj medijskoj listi”, grohotom se nasmijala na pomen Lažnog prikazivanja društvenih i ekonomskih prilika u RS.

-Takvu informaciju ne bi plasirala ni jedna ozbiljna vlada na svijetu, pa čak ni u našem okruženju. Hoće li sada da analiziraju i ono što kaže baba-Grozda na ulici, koja nema šta da jede? Ako im je parametar ono što piše jedan “San”, hoće li provjeriti da li je o ekonomskom stanju u RS nešto objavio i “Kozarski vjesnik”?- upitala je sarkastično Cenićeva.

U OHR-u su odbili da komentarišu navode iz informacije Vlade RS, ali su najavili da će se oglasiti naknadno, jer tekst tek treba da bude preveden.

SITNE PREVARE LAŽNOG DODIKA Pero Maljutka, alias Petar Cvijanović, bivši šofer Biljane Plavšić i Svetozara Mihajlovića, godinama je varao ljude u BiH i Srbiji lažno se predstavljajući kao Milorad Dodik. Koristeći sličnost sa premijerom RS, tražio je od svojih žrtava priloge za SNSD, ali i novac za pomoć teško oboljele djevojčice. Prevara je funkcionirala skoro savršeno. Lažni Dodik je pogriješio samo u jednom – tražio je premalo

 Samo što je sa stranica crne hronike sišla vijest o hapšenju Petra Cvijetinovića iz Bijeljine, zvanog Pero Maljutka, javnosti poznatog po tome što se po BiH, Srbiji, ali i Hrvatskoj, lažno predstavljao kao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i tražio novčanu pomoć za liječenje teško bolesnog prijatelja ili siromašne djevojčice, u Republici Srpskoj otkriven je još jedan u nizu slučajeva iznuđivanja novca.

Dok je lažni Dodik molio naivne pojedince i preduzeća da uplate novac na određeni račun kako bi se platilo skupo liječenje, ne libeći se da uzme i gotovinu, najnoviji prevarant iz Prnjavora predstavlja se kao član nevladine organizacije koja prikuplja novac uz blagoslov mlađahnog načelnika opštine Darka Tomaša, inače člana SNSD-a.

POLICIJSKA ZAŠTITA

Tako je Zoran Žunić iz Bosanskog Broda uspio da prevari otpravnika Autobuske stanice u Prnjavoru, Vladeka Šikoru za 300 KM, kojem je za “donirani” novac obećao reklamne majice sa logom preduzeća. Slučaj je otišao toliko daleko da je reagovala i opštinska vlast, koja je u obraćanju javnosti navela da je zbog saznanja da su “neki od privrednika namjeravali da doniraju novac” lažnom aktivisti NVO, lopova prijavila policiji.

Ovo nije prvi, a ni posljednji slučaj da se dosjetljivi prevaranti kriju iza imena, lika, ili glasa neke javne osobe, najčešće političara, i tako lako i brzo dođu do novca. Istina, Žunić je, neka ne zamjeri, sitan lopov. Drugi, veći i opasniji, varaju za veće sume, prijete i ucjenjuju.

Proljetos je na svjetlo dana izašla afera iznuđivanja novca u opštinama banjalučke regije, gdje je samo u Čelincu, na prevaru, od nekoliko lokalnih biznismena uzeto oko milion i po konvertibilnih maraka. Lanac prevare prekinuo je privatni preduzetnik iz Čelinca i poslanik SNSD-a u Narodnoj skupštini RS, Ilija Vujičić, koji je policiji prijavio Vidosava Jungića iz Čelinca za pokušaj iznude 80.000 eura.

Jungić je danima pratio svoju žrtvu i pokušao da ga ucijeni prijetnjom njegovoj porodici, što je Vujičića i primoralo da zatraži zaštitu od policije.

Vidosav Jungić nije ucjenjivao samo Vujičića, već i pomoćnika ministra finansija u Vladi RS Jovu Radukića, desnu ruku ministra Aleksandra Džombića, takođe Čelinčanina. Naravno, nije bio usamljen u ovom poduhvatu. Na djelu je organizovana grupa koja se po Banjaluci i okolini odavno bavi kriminalnim poslovima, uglavnom iznuđivanjem, reketiranjem, ali i kamatarenjem zbog kojeg su neki ostali i bez krova nad glavom, a mnogi bez preduzeća i pozamašne imovine. Ovo posljednje dogodilo se braći Željku i Molovanu Noviću iz Kotor Varoši, koji su novac uzimali pod kamatu, uredno vraćali glavnicu s kamatom, a onda su uslijedile ucjene i prijetnje. Tako su braća Nović ostala bez tri šumska traktora, dva auta, motocikla... Kamatari su išli dotle da su im novac iznuđivali prijetnjom da će jednog od njih baciti s mosta ili da će “dovesti pedere da ih j...”

U ovom slučaju optužen je Goran Vrhovac iz Čelinca, dok je Damir Ostojić saslušan i oslobođen svake sumnje. Nezadovoljna braća Novići po advokata su otišli čak u Bijeljinu, jer sumnjaju u sprege policije, sudija i advokata u Banjoj Luci. Oni kažu da su im ucjenjivači rekli kako imaju policajce koji rade za njih i sve im dojavljuju, te da u šaci drže i neke visoke funkcionere, čija imena Novići ne pominju ni policiji ni novinarima.

PRIJETNJA DODIKU

Zanimljivo je da se Ilija Vujičić pokazao kao najtvrđi orah. On se obratio i svom stranačkom šefu, Miloradu Dodiku, ali i ministru unutrašnjih poslova Stanislavu Čađi i od njih zatražio da zaštite njega i njegovu porodicu, ali i da zaustave kriminalce koji su uzimali novac od privatnika pod kamatu, tvrdeći da tako skupljaju i peru pare za finansiranje SNSD-a. Naravno, sve dok iznos preuzetog novca ne bi dostigao značajniju cifru. Tada bi, po pravilu, isplata kamata prestajala, a “pošteni biznismeni” i “stranački aktivisti” netragom nestajali.

Vujičić je “priprijetio” Dodiku da će istupiti iz stranke ako se stvari ne istjeraju na čistac, a izašao je i u javnost, otvoreno govoreći u medijima o svemu što ga je snašlo. Banjalučka Alternativna televizija u više navrata objavila je ovu priču, dok se većina medija zadržala na prenošenju šturih policijskih saopštenja. Ministar unutrašnjih poslova Stanislav Čađo izbjegava da govori o ovom slučaju, najčešće tvrdeći da je istraga u toku i da je stvar osjetljiva. Kako i ne bi bila kada neki tvrde da su u sve bili uključeni i pojedini inspektori policije.

Svi ovi slučajevi imaju jednu zajedničku nit koja ih veže za vladajuću stranku u Republici Srpskoj. Iza autoriteta lidera SNSD-a Milorada Dodika krio se i “junak” s početka priče, Pero Maljutka, koji je svoju glumačko-prevarantsku karijeru započeo u Bijeljini. Kada je u svom gradu postao svima znan i kada mu priča o skupljanju novca za liječenje teško oboljelih nije prolazila, odlučio je da fizičku sličnost sa Dodikom unovči u Srbiji, gdje je i uhapšen nedavno. Ovom hohštapleru pošlo je za rukom da imitirajući Dodikov glas i pokrete prevari čak i velika imena srpskog biznisa, vlasnika “Comtrade-a” Veselina Jevrosimovića i “East pointa” Zorana Drakulića, koji su priznali da su bili mete lažnog Dodika. Vlasnik kompanije za proizvodnju vojne opreme, Mile Dragić, “primio” se na Maljutkinu priču o bolesnom djetetu i uplatio 2.000 eura.

Pero Maljutka, za kojim je MUP RS tragao od aprila 2007. godine zbog prevare je osuđen na godinu i po dana zatvora. U predizbornoj kampanji 2006. godine Petar Cvijetinović je od direktora preduzeća “Milinvest” iz Ugljevika, "Gumatekt" iz Bijeljine, "Elektro-Bijeljina", zatim vlasnika "Jovanović komerca", "Limar Rajka", prodavnice "Saša" i poznate bijeljinske poslastičarnice "San Marko", na ime priloga za SNSD uzeo više od 20.000 maraka.

ŽRTVE IZ DODIKOVOG DRUŠTVA

Cvijetinović je porijeklom iz Tuzle, a nadimak Maljutka stekao je tokom rata, nakon što je stradao od istoimenog projektila. Nakon ranjavanja bio je jedno vrijeme lični vozač Biljane Plavšić, a potom i Svetozara Mihajlovića, dok je ovaj bio u Vijeću ministara BiH, kada i započinje njegov uspon. Tu je Maljutka i došao do brojnih ličnih kontakata, brojeva telefona, što mu je uz poznavanje budućih žrtava i njihovih navika, omogućilo da se bez problema lažno predstavlja i bez većih teškoća ih prevari. Nerijetko se predstavljao i kao jedan od Dodikovih ministara, vjerovatno računajući da je njihov lik manje poznat, a time i manja šansa da bude razotkriven. Da bi se shvatilo koliko je umješnosti, ali i hrabrosti Maljutka pokazao, dovoljno je reći da je uspio prevariti i Matu Anđelića, direktora Parka prirode Blidinje, a da su se na njegovom udaru našli direktor Banje Vrućice Zdravko Ostojić, vlasnik lanca apoteka u Banjaluci Anđelko Kozomara, nekadašnji vlasnik Tropik centra Mirko Risović, bivši vlasnik “Milke” Laktaši Vukašin Vojinović, vlasnik “Ideal petrola” Nenad Luburić, gradonačelnik Banjaluke Dragoljub Davidović, zvornički biznismen Dragan Spasojević i mnogi drugi među kojima ima i Dodikovih saradnika i prijatelja.

Jedan od Maljutkinih poznanika ispričao je za novine da je ovaj još dok je bio na ratištu devedesetih godina govorio kako će otimati novac od bogatih i davati sirotinji, jer navodno nije bio zadovoljan kako narod živi u ratu, a i poslije njega. Neostvareni Robin Hud iz Bijeljine (nema dokaza da je novac davao sirotinji) ipak je dolijao, bez obzira što je dugo uspijevao da izmiče zakonu koristeći iskustva stečena u policiji.

Vodeći svoju “humanitarnu akciju”, na čijem spisku “donatora” su desetine direktora i vlasnika preduzeća, Maljutka je pokazao dokle seže ljudska naivnost, ali i servilnost ovdašnjih biznismena prema političarima, u čije ime je uspio da, prema nekim procjenama, sakupi gotovo 100 000 eura.

Onima koji poznaju ljude kojima se obraćao za “pomoć”, ali i one u čije ime ih je kontaktirao, jasno je da je Maljutka bio jako dobro informisan o njihovim poslovnim i prijateljskim relacijama. Mnogi od viđenijih biznismena od sramote nisu mogli da priznaju, niti da prijave policiji kako su i oni bili žrtve prevare, što je vjerovatno i otežalo istragu i usporilo Maljutkino hapšenje.

Dobro upućeni tvrde da je Maljutka svojevremeno bio u vrlo bliskim odnosima sa pojedincima iz Dodikovog užeg okruženja, što ga je u početku vjerovatno i štitilo, sve dok “Dara nije prevršila mjeru”.

Ako bi se poslije svega trebao izvući nekakav zaključak, on bi mogao biti sažet u formi konstatacije da veliki lopovi ne trpe miješanje u VLASTiti posao. Osim ako neko od “sitnih” nema valjane činjenice kojima ih može ucijeniti. Otud se Maljutka donedavno slobodno šetao po Bijeljini, Loznici, Beogradu, Novom Sadu... Otud se i dalje slobodno šetaju mnogi koji su, kako stvari stoje, po Banjaluci, Čelincu, Kotor Varoši... po ko zna kuda, najprije radili za nečiji (partijski, šefovski, policijski, rođački) a onda za svoj groš.

Mnogi od njih, radeći u službi kao vozači, lični ili stranački kuriri, policajci, imali su priliku da vide kako se “sakuplja” novac - “za partiju”, “za skrivanje Radovana”, “za srpsku stvar”, za razne vidove “pomoći”. Tako su i došli na ideju da razviju vlastiti biznis, obezbijeđen “ustima koja ćute kao zalivena”.

Afera Astro: Kako je očišćeno zemljište za Imamovićevu zgradu

Nekada uspješna firma za proizvodnju sapuna i deterdženata - Astro - pod čudnim je okolnostima završila u stečaju i čini se planski upropaštena. Privatizacija i oživljavanje ove firme nije uspjelo, pa je na koncu imovina rasprodana da bi se namirili dugovi. Atraktivno zemljište na kraju je kupila kompanija AGradnja Nihada Imamovića po nekoliko puta većoj cijeni od one za koju je isto zemljište godinu ranije kupila kompanija Vinojug.

Samo deset od skoro 300 radnika građevinske firme Butmir ostalo je na gradilištu poslovno-stambene zgrade AGradnje Nihada Imamovića da prije vremena završi radove i pripremi gradilište za zimu, jer za ove zgrade ne postoji građevinska dozvola. Imamović je nedavno optužio Damira Hadžića, načelnika Općine Novi Grad, i Huseina Hasibovića, direktora Butmira, da su od njega tražili novac kako bi mu dozvolili nastavak gradnje i izdali dozvolu. Afera je na površinu izbacila i činjenicu da AGradnja nije imala potrebne građevinske dozvole, pa je gradnja dvije zgrade deset i 16 spratova prekinuta nakon pune godine bespravnih radova.

Priča sa mnogo nejasnoća o ovoj, sada spornoj lokaciji, počela je nekoliko godina prije nego ju je kupila Imamovićeva kompanija AGradnja. Privatizacija Astroa prodajom za certifikate završena je krajem 2002. godine i ukupna vrijednost kompanije tada je procijenjena na 4.823.250 maraka. Bez novog ubrizganog kapitala Astro je počeo trgovati sa gubicima i sve se više zaduživao. Nešto više od godinu dana nakon upisa certifikata tadašnji direktor Sead Kurtagić proglašava stečaj. U periodu od privatizacije do pokretanja stečaja broj radnika Astroa se smanjio sa 430 na 140. Stečajni upravnik, Emir Bajramović, tada odlučuje prodati imovinu ove firme kako bi izmirio dugove. Rizah Softić, predsjednik Udruženja dioničara, akcionara i udjeličara Bosne i Hercegovine smatra da je tada napravljena jedna od najvećih grešaka.

Rizah Softić- Počeo je polako da prodaje što je van pameti, osuđujemo Bajramovića zbog toga. Nije došao na ideju da uradi program reorganizacije. Kad si bolesnik, izlječenje tog bolesnika je reorganizacija. Ne možemo da vjerujemo da to nije moglo biti u Astrou – kaže Softić i objašnjava da su postojala i druga rješenja: Stečaj se ne rješava prodajom imovine. Kad imaš kuću, štalu, dva auta, prodaš jedno auto i nastaviš da radiš, ne prodaješ sve.

On smatra da je na stečajni postupak izlobiran, te da je Astro definitivno mogao nastaviti proizvodnju.

Umjesto toga, svoje najveće bogatstvo, zemljište od 10.500 kvadrata na kojem se nalazi i stara zgrada tvornice proglašena nacionalnim spomenikom, prodaju firmi Vinojug za nešto manje od četiri i po miliona maraka. Trgovačku firmu Vinojug 1999. godine je kupio Izet Gadžo za 75.000 maraka iako je njena početna cijena bila veća od 250.000 maraka. Ta je kompanija, dakle, pet godina nakon svoje privatizacije kupila zemljište po cijeni 15 puta većoj od svoje prvobitne vrijednosti. Da stvari budu zanimljivije, godinu dana nakon kupovine zemljišta, bez ikakvih aktivnosti, ono je prodano kompaniji AGradnja, za nešto više od 14 miliona maraka. 

Na mjestu gdje su se nekada proizvodili sapuni danas je gradilište sa izgrađena tri sprata garaža pod zemljom i neizvjesnim nastavkom radova. Prodaja imovine u stečaju i njena preprodaja sasvim su posebna tema, za drugi dio priče o tome kako se gradi novo lice Sarajeva.

(zurnal.info)


DOBOJ: Načelnik i šest službenika u sukobu interesa Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji protiv načelnika općine Doboj i još šest općinskih službenika jer imaju direktne ili rodbinske veze sa firmama koje se finansiraju iz općinskog budžeta

Centar za humanu politiku podnio je prijavu Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine, te Republičkoj komisiji za utvrđivanje sukoba interesa protiv rukovodilaca u Opštini Doboj zbog sumnje u postojanje privatnog interesa koji može utjecati na nepristrasno i objektivno vršenje njihovih dužnosti. Od institucija kojima su prijave podnešene traži se hitno otkrivanje i sankcionisanje osoba koje se nalaze u sukobu interesa.

POSLOVI PORODIČNI, PARE BUDŽETSKE

Prijave su podnesene protiv Obrena Petrovića, načelnika opštine Doboj i Enesa Suljkanovića predsjednika skupštine opštine Doboj kao članova rukometnog kluba „Sloga“ i fudbalskog kluba „Sloga“ koji se finansiraju iz budžeta opštine Doboj u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Prijava protiv Enesa Suljkanovića se odnosi i na članstvo u organima Lokalne akcione grupe, dok je prijava protiv načelnika Petrovića proširena na privatno preduzeće „Josipović“ u kojem je zaposlen načelnikov sin, a koje ima ugovorene poslove sa načelnikom opštine u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM.

Prijavljen je i Zdravko Petrović, potpredsjednik skupštine opštine Doboj, koji je uposlen na poziciji direktora filijale Unikredit banke u Doboju, a sa kojom opština Doboj posluje u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM. Zbog mogućeg sukoba interesa prijavljena je i Simuna Žakula kadar SDS-a i odbornica u skupštini opštine Doboj i to zbog poslova koje opština Doboj ima sa komunalnim preduzećem „Progres“ a čiji je direktor i suvlasnik njen suprug. Ugovoreni poslovi između opštine Doboj i „Progresa“ u godišnjem iznosu prelaze iznos od 100.000 KM. Murvet Barjaktarević, odbornik u skupštini opštine Doboj, vlasnik je preduzeća MBA, koje je izvodilo radove na saobraćajnom fakultetu i prijateljskoj kući koje je finansirala opština Doboj u iznosu većem od 100.000 KM, koliko su prelazili i poslovi Srete Đurkovića, odbornika u skupštini opštine Doboj, a čije je preduzeće „Triotrans“ izvodilo radove koji su finansirani iz budžeta opštine Doboj.

Vanja Krulj, odbornica je u skupštini opštine Doboj, prijavljena je da se nije uzdržala od glasanja u zakonom propisanim situacijama te zbog poslova u godišnjem iznosu većem od 100.000 KM koje za opštinu Doboj izvodi firma njenog oca.

POTPREDSJEDNIK ODLAZI

Potpredsjednik Skupštine opštine Doboj Zdravko Petrović u izjavi za Žurnal.info odbacio je sve optužbe na svoj račun:

Optužbe protiv mene su puka izmišljotina jer ja kao šef filijale ništa od toga ne mogu potpisivati. To se potpisuje i radi Banja Luka, dok moja nadležnost u Doboju uglavnom se svodi na poslove sa fizičkim licima. Prijava pogotovo nema smisla jer ja s krajem ove godine napuštam posao u banci zbog obaveza potpredsjednika skupštine“.

U Centru za humanu politiku kažu da navedeni slučajevi ukazuju na postojanje raširenog i obimnog sukoba interesa u organima vlasti Republike Srpske.

ČEKAJUĆI DOKTORA: Godinu dana za pregled mozga Pacijentica iz Sarajeva na pregled mozga čeka godinu dana. Imamo duplo manje ljekara od evropskog prosjeka i opremu iz prošlog vijeka. Može li se problem riješiti ili smo osuđeni na višemjesečne liste čekanja?

Nadira Hujić iz Sarajeva, čeka na pregled mozga punu godinu dana, na Institutu za radiologiju pri Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo. Kako kaže, zbog učestalih glavobolja 2. novembra prošle godine došla je na Klinički centar u Sarajevu na pregled, koji još uvijek čeka.

-Ja kada sam čula da moram čekati godinu dana, pomislila sam da se neko šali sa mnom. Trebala sam na CT mozga, da se vidi u čemu je problem. Međutim, sve što znam jeste da je u pitanju bolest cerebralnog mehanizma u mozgu, i odredili mi čekanje od godinu dana. Evo i dan-danas čekam na taj pregled. Razmišljala sam da odem na privatnu kliniku, ali sam odlučila da ne dajem novac, kada sam zdravstveno osigurana - kaže Nadira i dodaje da je nekome previše čekati tri mjeseca koliko se uobičajeno čeka, a kamoli godinu dana. U KCUS-u nisu mogli ni potvrditi niti demantirati ovu informaciju ali su prokomentarisali da je tako nešto nemoguće.

PODATKE NEMAMO, A I NE DAMO

Druga pacijentica, koja nije željela otkriti svoje ime, bila je naručena u Domu zdravlja u sarajevskom naselju Ilidža ali je tamo morala čekati mjesec i po.

-Medicinska sestra mi je dobronamjerno rekla da taj pregled brže mogu uraditi u Kliničkom centru – kaže ona.

Na pregled je, umjesto mjesec i po, čekala deset dana ali je u čekaonici provela već dva sata u trenutku kada smo sa njom razgovarali.

-Došla sam izgleda u međusmjenu. Jedni završili sat ranije, drugi počinju sat kasnije – objašnjava ona i smatra da se više radi o javašluku doktora nego o problemu sa aparatima.

Kaže kako nikada ne bih platila doktoru niti ima tih novaca da na red dođe ranije. Za nju je veći problem od čekanja neljubaznost ljekara. Doktorica na Ilidži joj je na pitanje o uzroku bolesti, navodno, samo skrušeno odgovorila sa: Ne znam.

- Malo se kod ljekara primjećuje ljubav za medicinu, za ljude. Sve se to već pretvorilo u biznis i zaradu – kaže naša sagovornica.

Ukoliko niste “hitan slučaj” u bosanskohercegovačkim bolnicama možete na listi čekanja provesti od sedmice do šest mjeseci, pa i godinu dana za preglede CT-om ili magnetnom rezonancom ali i za operacije bolesti koje vam ne ugrožavaju život. Ugrožavanje psihičkog zdravlja usljed takvog čekanja nije faktor odlučivanja uprkos Evropskoj povelji o pravima pacijenata gdje se jasno kaže da ljekari moraju poštovati pacijentovo vrijeme i pružiti mu uslugu u zakonom određenom roku. Naš je problem je u tome što je taj zakon “zaglavio” u federalnom Parlamentu pa je ljekarima sasvim normalno da pacijent na pregled čeka šest mjeseci.

- Pogledajte zapadne zemlje poput SAD-a, i tamo se čeka mjesecima, to nije ništa neobično – kaže Sandra Vegar-Zubović, direktorica dijagnostičkih disciplina Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.Sandra Vegar-Zubović

Biljana Jandrić, glasnogovornica KCUS-a prvo nam je rekla da nemaju podatke koliko je ljudi u Sarajevu na takozvanoj listi čekanja za pregled ili operaciju, a potom nas obavijestila da takve podatke ne može dati.

- To nisu podaci koji se daju, to su interni podaci. Niko vam neće dati te podatke – kaže Jandrić.

Slične odgovore dali su nam i u drugim bolnicama širom BiH.

SVE SE ZNA ALI SE NIŠTA NE PRIČA

Pacijenti šute i ne bune se pa je naizgled dobro svima, iako ni oni ni doktori nisu zadovoljni sistemom zdravstva. U BiH se u prosjeku na pregled čeka od sedam dana do tri mjeseca iako postoje slučajevi naručivanja pacijenta šest mjeseci unaprijed.

- Ko god traži neko liječenje stave ga na čekanje. Nešto vas boli a čekate tri ili četiri mjeseca - kaže Mario Bago, predsjednik Udruženja za zaštitu potrošača Futura i dodaje da imaju nekoliko žalbi na dugu listu čekanja u mostarskoj bolnici. On smatra da je najveći problem loš zakon o zdravstvenoj zaštiti i nepostojanje Zakona o zaštiti prava pacijenata. On bi trebao ubrzati sistem pregleda i definisati najduže vrijeme čekanja za određene bolesti.

Predugo čekanje u redovima radi pregleda, prema riječima doktorice Vegar-Zuboivić, je posljedica toga što pacijenti ne razumiju da neki doktori namjerno ili nenamjerno ne primjenjuju tzv. primarni, sekundarni i tercijalni nivo medicinske zaštite.

- Oko 70 posto pacijenata nam dolaze bez ikakvog razloga, i mislim da ti pacijenti prave problem onima kojima je pomoć doista potrebna – objašnjava Vegar-Zubović.

Ona dodaje da se godišnje izvrši oko 4.700.000 pregleda, odnosno 140 dnevno, što je mnogo, ali smatra da su za to najviše krivi domovi zdravlja koji uglavnom pacijente šalju u Klinički centar na dalje pretrage.

- Mi faktički radimo poslove domova zdravlja. Oni ili neće da se brinu o pacijentima ili ne znaju raditi svoj posao – kaže Vegar-Zubović.

Također, veliki problem predstavlja i zakon koji nije mijenjan pune 33 godine, gdje ne postoji regulator koji će nadzirati pobrojane nivoe, te uvesti malo reda u ovu oblast.

Međutim, liste čekanja nisu jedini problem.

- Mi nismo zlatni. Na kliničkom centru ima mnogo problema. Ja sam čula priče o tome da neki doktori uzimaju mito ili preusmjeravaju pacijente na svoje privatne klinike gdje ih odmah pregledaju bez čekanja, ali za to još nema dokaza- kaže Biljana Jandrić

Pokvaren jedini denzitometar u BiHU BiH na stotinu hiljada stanovnika imamo 146 doktora, dok je u zemljama Evropske Unije ta cifra u prosjeku preko tri stotine. Na isti broj stanovnika imamo 18 stomatologa nasuprot 66 njih u EU, duplo manje medicinskih sestara u odnosu na evropski prosjek od 800 i tri puta manje bolnica.

Ultrazvučni aparat za pregled srca u Domu zdravlja Centar u Sarajevu ne radi već više od godinu i neće raditi do daljnjeg, piše na odštampanom obavještenju. Ovom Domu osim aparata nedostaje i ljekara. Prije rata je ovdje radilo osam radiologa a njihov posao na približno isti broj stanovnika danas rade samo dva.

- Imamo upola manje doktora od evropskog standarda – kaže Zaim Jatić, šef porodične medicine u Sarajevu.

On kaže da danas “niko neće da bude doktor” i da nije novac najveći problem.

- Ako se sistem usmjeri, novac se nađe – objašnjava Jatić.

Da stvar bude gora, ljudi u BiH su “bolešljiviji” od stanovnika EU. Zbog toga i ljekari u Domovima zdravlja dnevno pregledaju više pacijenata nego u zemljama Unije. Svaki ljekar brine se za zdravlje oko 1.300 stanovnika i uradi do 20 pregleda dnevno. Jatić smatra da se ovaj problem djelimično može riješiti davanjem zdravstvenim osiguranicima mogućnosti da biraju između privatnih ordinacije i državnih bolnica.

Zaim Jatić- Ja bih volio da mogu poslati pacijenta privatno. Ja kao doktor ne mogu birati gdje ću se liječiti – kaže Jatić i dodaje da je veliki problem to što ljekari nemaju dovoljno vremena da ga posvete pacijentu pa dijagnoze često ostanu nedovoljno objašnjene: Mora doći do reforme. Novac mora pratiti građane.

NISMO NAJGORI ALI SMO JAKO LOŠI

Tek nekoliko zemalja u svijetu nema listu čekanja ili je ona jako mala. Francuska je godinama imala najbolji sistem zdravstva ali je prije nekoliko godina on došao u krizu pa su na koncu morali početi sa praksom listi čekanja. Jedan od najdrastičnijih primjera predugog čekanja je dvogodišnje očekivanje operacije srca Novozelanđanina Murraya Bentona. On je morao promijeniti svoj način života čekajući operaciju pa je izbjegavao sve stresne situacije do toga da više nije gledao ni televizijske prenoses ragbi utakmica. Uprkos tome što je teški srčani bolesnik sa ugrađenim bajpasom Benton je morao strpljivo čekati svoj red sa još više od dvije stotine pacijenata od kojih 30-ak čeka duže od šest mjeseci.

Sistem zdravstva u SAD-u već je dugo u krizi i jedan je od Obaminih prioriteta. Liste čekanja u državnim bolnicama su beskrajne i čekanje duže od godine nije rijetkost, za one “sretnike” koji dospiju na listu. Sredinom ove godine američko zdravstvo ponovo je uzdrmano aferom Stevea Jobbsa, vlasnika poznatog proizvođača računara Apple. On je navodno dobio prioritet za presađivanje jetre iako je bilo mnogo hitnijih slučajeva.

Razlika između BiH i država koje također imaju probleme sa listom čekanja je u tome što naša država ne radi gotovo ništa da to riješi. Najbolje se to vidi na primjeru Hrvatske gdje su liste čekanje i dužina čekanja bili daleko veći i duži nego u BiH. Krajem prošle godine hrvatsko Ministarstvo zdravstva pokrenulo je reformu i prepolovilo dužinu čekanja na preglede i operacije. Uvezali su sve bolnice u jedan sistem i pacijente slali tamo gdje će najprije doći na red. Čekanje na pregled CT-om smanjeno je sa 75 na 24 dana, magnetnom rezonancom sa 97 na 67 dana. Smanjen je i broj pacijenata na listi čekanja.

Da problem ipak nije najbolje riješen pokazao je slučaj 74-godišnjeg Ivana Jagnjića iz Sinja, srčanog bolesnika kome je trebao hitan pregled. Umjesto toga dobio je uputnicu za pregled za tačno devet mjeseci.

Mesud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH, tvrdi da postoji sprega između državnih i privatnih zdravstvenih ustanova.

- Aparati se često kvare. Samo dva dana da aparat ne radi i eto posla privatnicima – objašnjava Lakota čijem udruženju se javilo puno nezadovoljnih pacijenata.

Oni koji su se žalili ovom udruženju čekali su i po šest do sedam mjeseci, kaže Lakota i dodaje da najgore prolaze penzioneri koji si ne mogu priuštiti odlazak kod privatnika ili nemaju drugi način da ubrzaju dolazak na red. On smatra da su svi digli ruke od zdravstva te da je uzbuna već odavno trebala početi da zvoni.


Istraživanje agencija za ispitivanje tržišta GMS provedeno 2007. u bolnicama širom BiH:

Koliko vremena Vam je bilo potrebno da dodjete na čelo reda?
Tajni kupci su čekali 10 minuta

Prema Vašem mišljenju, da li se moglo nešto učiniti da se smanji vrijeme čekanja u redu?
(50%) – DA

Sta se moglo uciniti?
Otvoriti više šaltera ili radnih mjesta

Dok ste čekali u redu, da li je išta učinjeno da se pokuša smanjiti vrijeme čekanja?
(100%) - NE

Da li ste bili svjedokom nezadovoljstva kupaca koji su čekali?
(50%) – DA

Da li Vam se zaposleni/a izvinuo/la za čekanje?
(100%) - NE

Po Vašem mišljenju, da li je osoba bila susretljiva?
(100%) – NE

(zurnal.info)

SREBRENIČKI STALJIN: Srušen stub new-look policije RS Po nalogu tužitelja iz Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH, pripadnici SIPA-e, uhapsili su na području Bijeljine i Srebrenice, Duška Jevića (1955) zvanog Staljin, Džuić Mendeljeva zvanog Mane (1960) i Zorana Ilića (1966), osumnjičene za krivično djelo genocida počinjenog na području Srebrenice u julu 1995. BIRN-ov Justice Report je prije više od tri godine objavio tekst o umješanosti tadašnjeg oficira Specijalne policije RS Duška Jevića u zločinima u Srebrenici 1995. godine. Još tada su novinari Nerma Jelačić i Emir Suljagić u svom tekstu iznijeli podatke o učešću Staljina u genocidu u Srebrenici, iako je Jević sve vrijeme negirao da je bio umiješan u zločin. Žurnal objavljuje taj tekst koji je jednako aktuelan bez obzira na vremensku distancu od tri godine

Mada je imao ulogu u odvajanju i nehumanom tretmanu civila nakon pada Srebrenice, Duško Jević je i dalje policajac Republike Srpske
Bivši oficir jedinice Specijalne policije Republike Srpske (RS), koja je učestvovala u masakru u Srebrenici u julu 1995. godine, još uvijek je zaposlen u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS saznaje BIRN-ov Justice Report.
Duško Jević, zvani Staljin, za vrijeme rata od 1992. do 1995. je bio na poziciji pomoćnika komandanta za operativno-nastavne poslove, te zapovjednik policijskog Centra za obuku na Jahorini pored Sarajeva.
Iako Jević ne poriče svoje prisustvo u Srebrenici odmah nakon pada enklave, negira da je njegova, ili bilo koja druga jedinica prisutna u zaštićenoj zoni UN-a Potočari, u blizini grada, učestvovala u razdvajanju muškaraca od žena.
Pri tome Jević insistira da se razdvajanje muškaraca od žena u Potočarima nije desilo, te da je i muškarcima i ženama koji su bili okupljeni unutar baze omogućen slobodan prolaz na teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH). Također, uporno tvrdi da civili nisu tretirani nehumano u julu 1995. u Srebrenici.
Međutim, dokazi do sada prezentirani na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), te činjenice koje je utvrdila Komisija za Srebrenicu Vlade Republike Srpske, govore kako ne samo da je Jević znao za razdvajanje i nehuman tretman civila, nego da su on i pripadnici njegove jedinice aktivno u tome učestvovali.
DEPORTACIJE
Zaštićena enklava UN-a Srebrenica je 11. jula, 1995. pala u ruke snaga RS koje je predvodio haški optuženik
Ratko Mladić.
Procjenjuje se da je oko 40.000 ljudi iz Srebrenice i okolnih, etnički očišćenih gradova i sela, bilo prisutno u enklavi u vrijeme pada. Kada su trupe Vojske Republike Srpske (VRS) ušle u grad, veliki dio stanovništva spas je potražilo u obližnjoj vojnoj bazi UN-a pod komandom Holandskog bataljona. Drugi dio je pobjegao u šume sa namjerom da pokušaju pješice probiti se do teritorije pod kontrolom ABiH.
U danima koji su uslijedili, 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, pogubljeno je na različitim lokacijama u blizini Srebrenice, Bratunca i Zvornika.
Većinu su pripadnici VRS, strateški pozicionirani na šumskim putevima blizu sela Konjević Polja, između Srebrenice i Bratunca, uhvatila. Mnogi mučakrci i dječaci izdvojeni su još iz mase koja se sklonila u bazu UN-a u Potočarima.
Jevićeva jedinica je aktivno učestvovala u deportaciji civila iz Srebrenice ka Kladnju, te u odvajanju muškaraca i dječaka od njihovih porodica u Potočarima. U danima kada se dešavao genocid u Srebrenici, većinu vremena Jević je proveo u Potočarima.
I dio trupa kojima je Jević komandovao također su raspoređene na putu oko Konjević Polja, zajedno sa drugim jedinicama Policije i vojske koje su imale zadatak da uhvate Bošnjake koji su pobjegli. Jević je najmanje jednom obišao svoje jedinice na terenu.
Kao zapovjednik policijskih jedinica koje su aktivno učestvovale u razdvajanju i deportaciji civila, Jević bi mogao biti optužen za ratne zločine protiv čovječnosti. Međutim, Justice Report saznaje, niti MKSJ niti lokalna tužilaštva do sada nisu vodila istragu o njegovom učešću u dešavanjima oko i u Srebrenici.
Dusko Jević se pojavio pred Haškim tribunalom u oktobru 2003. godine kao svjedok optužbe u slučajevima
Vidoja Blagojevića i Dragana Jokića, oficira VRS optuženih za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata u Srebrenici.
Sudu je konstatovao da je uloga njegove jedinice bila «osigurati jedinice UNPROFOR-a i ljude okupljene u Potočarima».
»Naš zadatak je bio evakuisati ljude koji su navodno bili civili» rekao je Jević u svojstvu svjedoka u Hagu.
Prema njegovim riječima, 12. jula tri od četiri voda njegove jedinice otišla su sa njim u Potočare.
Potom je primio naredbu da pošalje dva od tri voda da osiguraju put od Kravica ka Sandićima, odnosno preko brda kuda su Bošnjaci pokušavali da se probiju do teritorije pod kontrolom ABiH.
Jević je na Sudu izjavio da je sa preostalim dijelom svojih jedinica ostao u Potočarima.
«U toku evakuacije, bio sam tačno ispred UNPROFOR-ove baze gdje je bilo dovoljno mjesta da se autobusi i kamioni okrenu,» svjedočio je Jević.
«Za mene lično bilo je važno da se ovo završi što prije jer nije bilo lijepo gledati mase ljudi u takvom stanju. Jer, bilo je vruće» riječi su Duška Jevića Staljina.
«Kako su autobusi pristizali, ljudi su pušteni da prođu. Muškarci, žene, djeca, bi se penjali na autobuse, koji su se potom okretali ispred baze UNPROFORa i odlazili» završio je.
U toku suđenja u Hagu, Jević je poricao da je vidio ili učestvovao u bilo kakvoj vrsti mučenja ili prisilnog razdvajanja odraslih.
U januaru 2005. godine, Blagojević i Jokić osuđeni su na 18, odnosno devet godina zatvora za zločine počinjene u Srebrenici.
Obojica su prvobitno bila na istoj optužnici sa
Momirom Nikolićem, oficirom za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske RS i Draganom Obrenovićem, šefom štaba Zvorničke brigade, ali nakon što su se izjasnili krivim, pristali su svjedočiti protiv bivših kolega i njihovi predmeti su odvojeni.
KLJUČNA ULOGA POLICIJE
U aprilu 2005., Jevićev direktni nadređeni
Ljubiša Borovčanin, prebačen je u Hag i optužen za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Kako je rečeno na suđenju Blagojeviću i Jokiću, Tužilaštvo MKSJ smatra da su Specijalne jedinice MUP-a RS «kojima je komandovao Ljubiša Borovčanin i njegov zamjenik Duško Jević» imale ključnu ulogu u događajima nakon pada Srebrenice.
Aktivnosti Jevićeve jedinice otkrivene su tokom suđenja ovoj dvojici, te u potpisanom priznaju i kasnijem svjedočenju Momira Nikolića.
MKSJ je utvrdio kako su u osvajanju Srebrenice i događajima koji su uslijedili učestvovale dvije jedinice Specijalne policije.
Jedinica Specijalne policije koja je postojala u svakoj općini i obično je njom komandovao šef lokalnog Centra za javnu bezbjednost.
Druga je Specijalna brigada policije koju su sačinjavali profesionalni policajci, opremljeni vojnim naoružanjem, a koja je korištena u vojnim akcijama.
Takva brigada formirana je 10. jula, 1995, po naredbi
Tomislava Kovača, ministra unutrašnjih poslova RS. U njen sastav ušli su: Drugi specijalni odred, Prva četa posebnih jedinica policije iz Zvornika, Mješovita četa združenih snaga MUP-a Srbije i Republike Srpske (Specijalna policija) i četa kampa Centra za obuku na Jahorini, kojom je komandovao Jević.
Pukovnik Ljubomir Borovčanin postavljen je za komandanta Jedinice i upućen u Bratunac. Kako je Jević 2003. godine rekao pred sudijama MKSJ, Borovčanin mu je naredio da svoju jedinicu dovede u Bratunac 11. jula do 15:00. Stigao je do podneva sa oko 100 pripadnika jedinice. Borbe oko Srebrenice su jenjavale.
Deportacija civila je trebala početi dan kasnije. Po Jevićevom svjedočenju u Hagu, veći dio njegove jedinice poslan je na put između Bratunca i Konjević Polja, na lokacije gdje su pripadnici VRS tražili Bošnjake koji su pokušavali napustiti okupiranu teritoriju.
Preostali, oko 30 ljudi, ostali su u Potočarima, odakle su žene i djeca deportovani u naredna dva dana. Jević je većinu vremena proveo u Potočarima.
U to vrijeme, muškarci su odvojeni od žena i djece i nakon kratkog pritvora odvedeni u Bratunac, gdje su potom strijeljani zajedno sa onima koji su uhvaćeni tokom pokušaja bijega kroz šume.
NIKOLIĆ I STALJIN SU RADILI SKUPA
Prema priznanju Momira Nikolića, 12. jula ujutro dobio je instrukcije da «koordinira i organizuje» deportaciju žena i djece i razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od ostalih. Prema njegovom priznanju, kada je pitao kakva će biti sudbina tih ljudi, rečeno mu je da će biti pobijeni.
»Većinu dana 12. jula proveo sam u Potočarima koordinirajući i radeći sa Duškom Jevićem, komandantom specijalnih snaga MUP-a,» Nikolić rekao je u svom priznanju MKSJ.
Svjedok Jević je u Hagu rekao kako nije imao udjela u tom dijelu operacije. «Momir Nikolić je izjavio da sam ja koordinirao razdvajanje ljudi u Potočarima, zajedno sa njim. Odgovorno tvrdim da nisam,» rekao je Jević.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Jević je poricao bilo kakve spoznaje o nedjelima, čak i razdvajanjima civila u Potočarima, gdje jeste bio prisutan.
«Da li ste vidjeli da se muškarci odvajaju od njihovih porodica u Potočarima 12. jula?» pitao ga je Tužilac MKSJ-a.
«Nisam,» odgovorio je Jević.
«Da li ste ikada vidjeli da je neki muslimana šutnut, udaren ili gurnut u autobus?»
«Ne».
«Da li ste dobili izvještaje o fizičkom zlostavljanju muslimana 12. jula?»
«Ne».
«Zašto se smješite?»
«Pa, znate, prošlo je, ovaj, osam godina od tih događaja. Čovjek pokušava da se sjeti svake sitnice, ali ne može. Lično znam da sam uradio jednu normalnu, korisnu stvar,» odgovorio je Jević.
Isto je ponovio u izjavi za Justice Report dodajući da je svoju dužnost u Srebrenici obavio «etički i profesionalno».
Također za Justice Report, Jević kaže kako neće detaljno obrazlagati svoje svjedočenje iz Haga, ali je ponovio tvrdnju da u Potočarima nisu počinjeni zločini.
«Svoj sam posao tamo odradio pošteno i ljudski,» rekao je.
Činjenice pokazuju drugačije.
Tragedija se dešavala vrelog popodneva 12. jula oko baze Holandskog bataljona UNa u Potočarima.
Dan nakon što je enklava pala u ruke VRS, grupa oficira ove vojske primicala se crveno-bijeloj plastičnoj traci koju su nizozemski vojnici postavili kao simboličnu barijeru između srpskih snaga u enklavi i hiljada bespomoćnih i uplašenih civila.
U centru grupe, okružen tjelohraniteljima i drugim oficirima, stajao je general
Ratko Mladić, zapovjednik Vojske Republike Srpske.
«Doći će trideset autobusa. Prebacit ćemo vas prema Kladnju. Odatle ćete preći na teritoriju koju kontrolišu Alijine (Izetbegović - predsjednik BiH op.a) snage,» uvjeravao je masu.
«Samo bez panike i propustite malu djecu i žene. Nemojte da se neko dijete izgubi,» dodao je Mladić i završio obraćanje masi; «Ne bojte se ništa. Niko vam neće ništa uraditi».
Na video snimku kojeg je napravio jedan srbijanski novinar, a kojeg je MKSJ prihvatio kao dokazni materijal, vidi se još jedan čovjek koji stoji kraj Mladića, u maskirnoj uniformi, prosjede kose i debelih, dugačkih brkova. Identifikovli su ga kao Duška Jevića Staljina.
POSTUPIO PO NAREĐENJU
Uloga jedinica kojima je komandovao Jević također je detaljno obrazložena u izvještaju Komisije za Srebrenicu Vlade Republike Srpske. U izvještaju se iznosi zaključak, kojeg je Vlada RS prihvatila, da se razdvajanje muškaraca i žena desilo upravo u vojnoj bazi u Potočarima.
Tako se navodi da su Specijalne jedinice MUP-a RS ušle u Potočare 12. jula, 1995. između 6:00 i 7:00 sati.
U Izvještaju se navodi da je jedan odred Specijalne policije sa Jahorine, koji je predvodio Jević, a koja je pripadala MUP-u, imao zadatak da «održava red», pronalazi i odvaja vojno sposobne muškarce od ostalih, u skladu sa naredbom koju je 11. jula izdao general Mladić u Hotelu «Fontana» u Bratuncu.
U Izvještaju također piše da je razdvajanje muškaraca od žena «izazvalo traume kod civila zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja, kao i zbog prisustva jakih snaga» oko baze u Potočarima.
Na klupi za svjedoke, Nikolić je također rekao da su Jevićeve trupe učestvovale u razdvajanjima. «Kada su stigli prvi autobusi, ili malo nakon toga, kontaktirao sam Jevića. Rekao sam da treba izvršiti evakuaciju i koja je njegova uloga vezano za autobuse, organizaciju autobusa i druga pitanja oko prevoza civilnog stanovništva,» izjavio je.
»Onda sam izdao naređenja jedinicama koje su razdvajale muškarce od ostalih i pokazao im kuću u kojoj će oni (muškarci op.a) biti privremeno pritvoreni. Poslije toga, rekao sam da će muškarci biti odvedeni u druge objekte za privremeno pritvaranje,» svjedočio je Nikolić.
Nakon što su muškarci odvojeni u Potočarima, otkriva Komisija RS-a, pritvoreni su u obližnju Fabriku cinka i u objekat poznat kao «Bijela kuća».
U presudi Jokića i Blagojevića izrečenoj u Hagu, kao činjenica se navodi da je sudbina muškaraca u Bijeloj kući i fabrici cinka bila poznata.
»Muškarcima muslimanima je naređeno da ostave svoje pasoše i lične karte ispred 'Bijele kuće'», navodi se u presudi. «Objašnjenje koje je dao jedan od tadašnjih članova MUP-a, kapetana pod nadimkom 'Mane', a koji je bio pod komandom Duška 'Staljina' Jevića, komandanta Centra za obuku brigade Specijalne policije na Jahorini, bilo je da muškarcima više neće trebati pasoši niti lične karte».
Jević poriče ove navode. «Sam sam vidio ove ljude kako se penju na autobuse i na kamione. Oni su trebali biti evakuisani u Kladanj,» rekao je MKSJ. «Ne znam gdje su na putu razdvojeni. Ja to nisam mogao znati» tvrdi Jević.
U Izvještaju Komisije o Srebrenici navodi se da su uslovi u Potočarima postajali sve gori u toku dana 12. jula «nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS...zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja 'vojno sposobnih' muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, i iza 'Bijele kuće'». Članovi Komisije u izvještaju konstatuju; «Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika».
U navodima Izvještaja dalje stoji da se situacija pogoršala u toku noći sa 12. na 13. juli. «Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. Čuli su se krici, zapomaganja, jauci i slično. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanjima i ubistvima... Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem», piše u Izvještaju Komisije.
Da je Jević, ipak, znao i učestvovao u deportaciji i izdvajanju muškaraca, vidno je i iz teksta koji je u beogradskom magazinu Intervju, u izdanju od četvtog augusta 1995. godine, objavio Zoran Petrović – Piroćanac.
Iako u tom članku Piroćanac iznosi pozitivan stav o ponašanju srpskih vojnika u Srebrenici, MKSJ ga je prihvatio kao dokazni materijal jer pokazuje na grozne uslove u gradu nakon pada.
«NEW LOOK» POLICAJAC
Nakon pada Srebrenice Piroćanac je proveo dosta vremena sa Jevićem te ga opisuje kao «stub srpske new-look policije».
Autor u beogradskim novinama piše o teškom zadatku koji je Jević imao, da traži «muslimanske ratne zločince... koji su sakrivali u gunguli od ljudi, prašine, prljavih zavežljaja, dečjeg plača».
Preživjeli iz Srebrenice se također sjećaju dramatičnih razdvajanja muškaraca i dječaka od žena u Potočarima.
Sabaheta Fejzić je posljednji put vidjela svog osamnaestogodišnjeg sina Rijada 13. jula oko 11:00 sati ujutro kada su se zajedno zaputili prema koloni kamiona i autobusa okupljenoj u Potočarima, spremni za odlazak u Kladanj. Uniformisani i naoružani Srbi naredili su joj da se odvoji do sina, ali je Sabaheta to ignorisala.
«Kad su vidjeli da smo i dalje zajedno, počeli su da se deru: 'Je l' ti čuješ šta smo ti rekli: dijete ide desno, ti ideš lijevo!' Rekla sam im kud god ide moje dijete, idem i ja. Ako će on desno, onda ću i ja s njim,» izjavila je Fejzićeva za Justice Report.
«Pošto sam dijete vodila ispod ruke, oni su ga počeli otimati od mene. Vukla sam dijete sebi, oni sebi. Dok je otimanje trajalo, molila sam ih: 'Nemojte mi uzimati dijete, to je jedino dijete koje imam» sjeća se Sabehata Fejzić dana kada je posljednji put vidjela sina.
«Više se nisam mogla boriti jer su bili daleko jači od mene. Otrgli su dijete od mene i poveli ga. Bio je strašno uplašen. Počeo je plakati. Kada su ga poveli, okrenuo je glavu i vidjela sam kako mu iz očiju liju krupne suze. Samo je uspio da mi kaže: 'Idi majka, molim te.' Poslije sam kleknula na koljena, sastavila ruke i rekla: 'Molim vas, ubijte me'" završava majka priču.
Fejzić, koja još uvijek traži posmrtne ostatke svoga sina Rijada, za Justice Report kaže i da su takve scene bile uobičajene u Potočarima 12. i 13. jula, kada je većina muškaraca i dječaka odvedeno.
Iako dokazi prezentirani tokom suđenja osumnjičenima za zločine u Srebrenici pred MKSJ upućuju da je Jević bio među ključnim osobama u osvajanju Srebrenice, ipak mu to nije bila prepreka da postane inspektor zadužen za sigurnost u MUP-u RS, funkcija na kojoj se nalazi od kraja rata.
Za Justice Report Jević je odbio komentirati iskaz pred MKSJ. «Najverovatnije ću ponovo ići da svjedočim. Tada ćemo vidjeti da li će biti potrebno da se nešto više objašnjava,» rekao je i dodao: «Moja duša je čista».
Duško Jević Staljin je samo jedan od hiljada oficira vojske i policije RS koji su učestvovali u osvajanju Srebrenice u julu 1995.
Prošlog oktobra Komisija za Srebrenicu Vlade RS je identificirala 19.473 osoba kao moguće učesnike u akcijama u i oko Srebrenici.
Prema nekim procjenama, oko 900 ih još uvijek obnaša zvanične funkcije u Vladi, vojsci i i policiji RS. Iako je Vlada RS obećala da će istražiti ulogu koju su njeni funkcioneri imali u ovom masakru, još nijedan nije dobio otkaz, niti je protiv njega pokrenuta disciplinska mjera zbog učešća u genocidu u Srebrenici.


BILJANA NA SLOBODI: Visoko podignut srednji prst Nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, mi smo zapravo izdali jednu malu, uplašenu djevojčicu

Oni su se zvali UNPOROFOR Big Band i legenda kaže da su dolazili iz zapadne Slavonije. Legenda isto tako kaže da je na coveru njihovog jedinog albuma bila slika majmuna sa plavim, UN-ovim šljemom. Najveći hit bio je: Biljo, Biljana, nećeš biti gospoja/ješćeš, ješćeš proju/jeb'la mater svoju.

EKONOMIJA IZNAD PRAVDE

Pjesma se, naravno, odnosila na Biljanu Plavšić i koliko god me stid, moram priznati da sam je posljednjih dana pjevušio u trenucima dok bih na TV-u gledao ili u novinama čitao vijesti o neminovnom oslobađanju bivše predsjednice RS-a na slobodu, nakon odslužene dvije trećine kazne za zločine protiv čovječnosti.

Sada ozbiljno: na svoju nesreću sam bio u Haagu u vrijeme kada je Plavšićeva priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti u zamjenu za odbacivanje tačke optužnice za genocid. I tada i danas sam mislio da je njena nagodba sa tužiteljstvom i okolnosti koje su je okruživale bila farsa; njeno osobno priznanje bila je serija jeftinih i patetičnih izgovora za počinjenje najtežih mogućih zločina; činjenica da je nakon presude, manje ili više porekla, ne ostavlja nikakve sumnje u to.

Malo sam kada bio u toj mjeri uvrijeđen kao dok su mu službenici tužiteljstva pokušavali spinovati njeno priznanje kao uspjeh tužiteljstva, ali razočaran nerazumijevanjem suštine njene nagodbe u Bosni i Hercegovini, ponajprije u medijima, koji su njeno priznanje javnosti „prodavali“ kao groundbreaking. Kada je kao u nekom bizarnom celebrity showu osuđena – pisao sam već, na stolici za svjedoke su se izredali svi od Ellie Wiesela, preko Madeleine Albright do Carla Bildta – to je bio trijumf potrebe za ekonomičnošću i smanjenjem troškova tribunala nad principima međunarodne pravde, ali još gore od toga, nadama i očekivanjima koje su brojni, bezimeni i anonimni građani ove zemlje uložili u rad haškog suda.

UPLAŠENA DJEVOJČICA

U danima prije tog pretresa imao sam priliku čitati izjavu jedne bezimene i anonimne djevojčice, koja je u vrijeme dok su međunarodni mediji smišljali nadimak Iron Lady za Plavšićevu, stanovala na Grbavici, u Šopingu, na istom spratu, vrata preko puta. Negdje u maju, njen otac je izveden iz stana i nikada ga više nije vidjela. Da li neki dan ili sedmicu kasnije, slučajno je, u hodniku srela Plavšićevu sa sve tjelohraniteljima i nesvjesna opasnosti, dječiji naivno: „Teta Biljana, znate li Vi gdje je moj tata?“ Teta Biljana se nije ni osvrnula i ušla je u stan.

Jučer, kada sam kao i svi ostali gledao kako nam svima pokazuje srednji prst – a Milorad Dodik srednji prst na obje ruke – ponovo sam se sjetio upravo te djevojčice. Nikad nisam saznao kako se zove – izjava koju je dala sarajevskom odjelu AID-ove Uprave za ratne zločine nikad nije ni došla do suda i njeno ime bilo je zatamnjeno iz sigurnosnih razloga – ne mogu ni da zamislim kako izgleda, ali jučer sam mislio na nju, jučer sam zbog nje osjećao najstrašniji stid, jer jučer nije na slobodu nezasluženo pušten ratni zločinac, jučer smo zapravo izdali – mi, da mi, jer smo njen vapaj da Plavšićeva bude kažnjena povjerili u ruke hladnoj i nezainteresovanoj birokratiji – jednu malu, uplašenu djevojčicu.

Selvedin Avdić: Nova kraljica Silikonske doline

Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Biljana Plavšić dovezla se avionom Vlade Republike Srpske u Beograd. Na aerodromu ju je prigrlio najpoželjniji primitivac Republike Srpske Milorad Dodik koji ju je crnom limuzinom odvezao u stan u elitnom beogradskom naselju Vračar. Tamo ju je dočekala rodbina sa vegetarijanskim ručkom i njenim omiljenim urmašicama, a ručak je obezbjeđivao MUP Srbije.

Politički vrh Republike Srpske sve je učinio da od nje načini heroinu, mučenicu i predložak za ikonu, a novinari su sućutno pratili njene prve korake na slobodi. Ispod glasa, kao da razgovaraju sa duševnom bolesnicom ili senilnom staricom, pitali su je kako se osjeća u Beogradu, a ona se uklopila u igrokaz i skrušeno izvinjavala što nema vremena za njih. Ali, biće vremena, jer Plavšićka obećava trijumfalnu turneju po Republici Srpskoj, promociju knjige i susrete sa obožavateljima.

Čini se da će Plavšićka najbolje proći od čitave svoje ratne bratije iz vrhuške Republike Srpske. Također, teško se oteti utisku kako je ovaj sretni rasplet sa urmašicama dio pažljivo sročenog plana.

Sve što je uradila tokom svoje zločinačke karijere učinila je u savršenom timingu. Zahvaljujući svojim radikalnim stavovima, zapaljivim izjavama i postupcima brzo se smjestila u nacionalističku srpsku elitu. U štiklama i baloneru preskakala je leševe da bi poljubila iscerenog Arkana - pravog Srbina, čovjeka kakvog trebamo, izjavljivala da su Muslimani genetski deformisani materijal kojima ovako da kažem, ne želim, ništa dobro, govorila da je spremna žrtvovati 6 miliona Srba za plodove borbe... Kada slične fraze više nisu bile šarmantne i čim je došlo vrijeme za strateško povlačenje, prva u Republici Srpskoj postala je najbolji sagovornik međunarodne zajednice u RS. Prva se odrekla i Radovana Karadžića uz obrazloženje nemam pravo da narod i državu nastavkom tih kontakata dovedem u bezizlaznu situaciju. Prva je shvatila da je Haški sud neminovnost i dobrovoljno se predala. Na prvom pojavljivanju izjavila je da je sasvim jasno razumjela optužnicu, ali da se ne osjeća krivom za zločine protiv čovječnosti. Nakon mjesec dana promijenila je mišljenje i pročitala lukavo sročeno priznanje. U njemu je za sve svoje postupke optužila strepnju koja je dovela do opsesije, naročito za one od nas za koje je Drugi svetski rat živa uspomena, da Srbi više nikada ne dopuste sebi da budu žrtve.
- Ja prihvatam odgovornost za svoj udeo u tome. Ova odgovornost je moja i samo moja. Ona se ne proteže na druge lidere i njihovo pravo da se brane. Ona se zasigurno ne proteže na naš srpski narod, koji je već platio visoku cenu za postupke našeg rukovodstva. Saznanje da sam odgovorna za takve ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvek će ostati deo mene.

Zahvaljujući ovakvom priznanju uspjela je izbjeći optužbu za genocid koja povlači kaznu od 25 godina zatvora i pristala na odgovornost za zločine protiv čovječnosti i kaznu od 11 godina. Pred kraj robije, u intervjuu za švedske novine hladno je izjavila da je priznanje puno svetosavlja, samouzdržanja, poštovanja, vapaja za pravdu, bilo čista laž kako bi obezbijedila manju kaznu. Znala je da će joj obožavatelji u RS-u lako oprostiti takvu laž i razumjeti je kao nastavak rata drugim sredstvima.

Biljana Plavšić spremna je na sve, zbog karijere, vlasti, udobnosti... Spremna je žrtvovati narode, prijatelje, ideale, obraz... Sve što treba. Takva lukava, licemjerna, egoistična, nemoralna osoba postala je nova srpska heroina.

Dužnost heroine do sletanja Plavšićke u Beograd uspješno je obavljala Svetlana Ceca Ražnatović. Svaka praznoglava beogradska djevojka željela je doživjeti Cecinu sudbinu; da je sa parkinga ibarske magistrale pokupi kakav ratni zločinac, odvede u svoj luksuzni bunker i zatrpa ukradenim bundama i krvavim nakitom.

Biljana Plavšić svrgnula je sa trona Arkanovu udovicu. Jer, njen primjer još jasnije dokazuje da se zločin isplati. Zato je ona, sasvim zasluženo, nova kraljica Silikonske doline.

(zurnal.info)

SAZNAJEMO: Budžet Kantona Sarajevo pred slomom Prema informacijama sa kojima raspolaže magazin Žurnal, od ukupno 674.000.000 KM koliki je budžet Kantona Sarajevo za 2009. godinu, na računu budžeta ostalo je svega 2,7 miliona maraka. Da je budžet pred slomom potvrdio nam je i Svetozar Pudarić, član Komisije za finansije i budžet Skupštine KS. On nam nije mogao potvrditi o kojoj se tačno sumi radi na računu budžeta, ali smatra da će ukoliko se nastavi neodgovorna politika trošenja od vladajućih struktura, “budžet skliznuti u provaliju”.

-Budžet Kantona Sarajevo je zaista pred slomom, nije to samo u ovoj godini, nego svake godine imamo problema sa budžetom. To što je, kako vi kažete, na računu trenutno 2,7 miliona maraka je je informacija o tekućoj likvidnosti. Ovo je indikacija da se bez pomoći MMF-a od oko 50 miliona KM budžet u naredna tri mjeseca neće moći realizovati.

On dalje navodi da će u sljedećoj godini budžet KS biti u još većoj nevolji te da ćemo imati veliki deficit.

-Vlada je potpuno izgubila konce, i sva se odgovornost može slobodno prebaciti na SDA i SBiH. U kantonu 12.500 ljudi direktno ovise o budžetu, policajci, profesori, nastavnici, tužioci primaju platu iz tranši budžeta”, objašnjava Pudarić.

Iz Ministarstva finansija nam nisu mogli ništa reći budući da ministar Muhamed Kozadra koji je tek jučer stupio na ministarsko mjesto, zamjenivši Aidu Haverić, nije bio u svom kabinetu.