Društvo

GODINA SRAMA: Ministri uradili samo pola posla a zarađivali osam prosječnih plaća

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament


Nikola Špirić
i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

 

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.


Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.


Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara
, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana
, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.


Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

SILOVANJE MALOLJETNICE U BRATUNCU: Mreža zlostavljača obuhvata profesore, političare, imama i policajca Foto: IlustracijaU današnjoj akciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zbog navodne trgovine ljudima i prostitucije uhapšena je i Nevla Mavlić, koja je prije mjesec dana prijavila nestanak svoje unuke M. M. Za njeno navodno zlostavljanje i navođenje na prostituciju osumnjičeno je nekoliko zvaničnika Općine Srebrenica, Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra u Bratuncu te pet profesora ove škole. U vezu sa ovim slučajem dovodi se i Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Bratuncu su uhapšeni: Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra, te profesori Milivoje Veselinović, Miloš Mitrović, Rade Ostojić, Ljubisav Jovanović i jedan pripadnik bratunačke stanice policije.

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.


( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

SAVJETNICE: Sanela za odlikaše, za ponavljače... Semiha Jedino što se normalan čovjek može zapitati je: kakav je taj premijer kad mu je Semiha Borovac savjetnica?

Sanela Jenkins i Mick Jagger: Ona nije savjetnica Mustafe MujezinovićaDok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

... al' ona JESTEMORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.

TOMISLAV MARKOVIĆ: Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas

U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao

Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor.

Propao u zemlju

Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja.

U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja.

Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani.

Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi

Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića.

Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Ganić nije BiH

Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju. A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih

Količina galame u odbranu Ejupa Ganića, uhapšenog bivšeg člana Predsjedništva R BiH, u manje od deset dana od hapšenja na zahtjev srbijanskog tužilaštva, postala je nova mjera bošnjaštva. I svi se na bošnjačkoj desnici utrkuju da preuzmu monopol nad porukom: Svi smo mi Ejup Ganić. Od Harisa Silajdžića – koji se prvi prihvatio pokroviteljstva nad "slučajem" – preko Fahrudina Radončića – čiji Dnevni avaz uvjerava bošnjačke glasače da je moguće istovremeno se zalagati za njihove interese i održavati očigledno poslovno i političko partnerstvo s Miloradom Dodikom – do Sulejmana Tihića – koji se kampanji priključio poslije jedno desetak dana oklijevanja s lakomislenošću tipičnom za predsjednike SDA.

NEZAŠTIĆENI

Pritom su i jedan i drugi i treći direktno, manje ili više, odgovorni za uzrok cijele ujdurme: to da Bosna i Herccegovina ni petnaest godina poslije rata – a dvadeset otkako su barem dvojica od njih u vlasti – nema institucionalni kapacitet da obavlja osnovni zadatak svake države: da štiti svoje državljane. Svoj dio društvenog ugovora. I nemojte sumnjati u to, halabuka koja se podigla zbog Ganićevog hapšenja dijelom je motivirana i time što je on prvi od njih koji je nezaštićen onako kako smo mi, običniji dio državljana BiH, nezaštićeni svaki bogovetni dan. I tako dvadeset godina.

Kad kažem njih, mislim na režim i osobe i organizacije u nekoj vrsti klijentelističkog odnosa sa režimom. Politička i ekonomska elita i njena klijentela koja je u petnaest godina poslije rata pokazala samo bahatost, surovost i aroganciju prema narodu – o neodgovornosti u ratu ćemo kasnije – i razgrabila i upropastila sve što je taj narod gradio zahvaljujući prvom ozbiljnom periodu mira u ozbiljnoj državi, sada narodu ispostavljaju račun zato što nema državu, zato što je i ostatke tog državnog aparata nesmiljeno urnisala. Sada je Ejup Ganić Bosna i Hercegovina. E, nije.

Ejup Ganić je možda Bosna i Hercegovina koju su oni izborili, u koju su ugradili svoje političke i poslovne karijere, ali nije i moja. Ako znamo, a znamo, da je pravosuđe sve vrijeme, osamnaest godina od incidenta, instrument u rukama vladajuće kaste i svakog od njih trojice ponaosob na više nego što je to bio slučaj sa Savezom komunista – jer onda se makar nije smjelo "intervenisati" za ubice i sjecikese – histerična dernjava koju su sva trojica podigla nema ništa drugo za cilj nego da se za bošnjačko tijelo potraže novi neprijatelji.

Drugi, možda i veći problem s porukom je da je šalju gubitnici. Šalju je trojica ljudi (i njihovi klijenti, od akademika na apanaži Nezavisnih novina Milorada Dodika kao što je Muhamed Filipović koji širi antibritansku histeriju do "analitičara" tipa Nedžada Latića koji, ako me sjećanje na njegove memoare ne vara, vjeruje kako su se džini mogli mobilisati kao vojni saveznik Armije R BiH) koji su suštinski gubitnici, koji su bili tu ili tu negdje u svakom najgorem trenutku za ovaj narod i svaki put donijeli pogrešnu odluku zato što bolje ne umiju ili planirano minirali državni i narodni interes da bi ostvarili ličnu korist. A dvojica od njih trojice su izgubili i rat.

LOGISTIČAR MILORADA DODIKA

Zanemarimo sada zločine, dvojica od njih – Silajdžić i Tihić – bili su dio istog ovog sistema u vrijeme kada je narodu obećana nezavisna, suverena, nedjeljiva i sekularna republika, a isporučen je – narod, naime – u mrak i neprosvijetljenost feudalizma. Bošnjaci nisu glasali za ovo što danas imaju.

Njih dvojica bili su dio sistema i onda kada je taj isti narod ostavljen na cjedilu i prepušten sam sebi, kao što je i danas, u jednom od dva najteža trenutka u njegovoj modernoj istoriji. Ponašanje SDA na lokalnom nivou u aprilu 1992. godine – tamo gdje su imali vlast i dijelili je SDS-om – nije ništa drugo neko kriminalni nemar. SDA je sa zapanjujućom lakoćom SDS-u prepustila vlast – a to je uvijek bio uvod u početak pokolja, jer je etničko čišćenje u proljeće 1992. godine na organizacionom nivou počinjeno u opštini – poslovično, ispostavit će se, zanemarujući težinu posljedica i ostavili narod koji im je dao mandat da se stara o sebi pred hordama ubica. Kako je to završilo, vidjeli smo od Prijedora preko Bijeljine i Zvornika do Višegrada. Uostalom, više vjerujem svojim očima nego SDA: nije SDA organizovala odbranu u Bratuncu u maju 1992. godine, nego je njihov načelnik policije naredio mom ocu da automatsku pušku koju je imao kao policajac u rezervi, preda nekom zločincu iz Srbije – njih svega petnaestak – koje će poslije pobiti između tri do četiri stotine ljudi u fiskulturnoj Sali osnovne škole "Vuk Karadžić".

Na koncu, ako Srebrenica, tri godine kasnije, nije poraz, šta onda jeste? A njih dvojica bili su tu ili tu negdje i tada. To je dakle, bio temelj za Bosnu i Hercegovinu u čijoj su izgradnji manje ili više direktno učestvovali. Poraz.

I tu dolazimo do trećeg problema s porukom. Vjerodostojnost. "Slučaj Ganić" dio je politike režima Borisa Tadića u kojoj instrumentalnu ulogu ima i Milorad Dodik: potkopavanje institucionalnih kapaciteta države Bosne i Hercegovine ima za cilj da demonstrira kako je ona takozvana "weak state" i dugoročno neodrživa. Periodične demonstracije sposobnosti Srbije da destabilizuje političke prilike u BiH, a to Ganićevo hapšenje jeste, prava su mjera trenutnog odnosa Srbije prema BiH.

Svaki od trojice, i Radončić i Silajdžić i Tihić, u nekoj su vrsti veze sa Dodikom. Potonja dvojica s njim dijele vlast. Radončićeva menažerija, s druge strane, pružila je logističke usluge Miloradu Dodiku koji je krajem februara otvoreno i javno u Sarajevu rekao da se masakr na Markalama nije dogodio, odnosno da se dogodio malo drugačije nego što je opšteprihvaćeno. I da se i to mora utvrditi komisijski. Da bi njegov, Radončićev naime, glavni i odgovorni urednik, Sead Numanović na svom blogu – priznajem da sam fan – potom Dodikovu izjavu pravdao dnevnom politikom, zagovarajući najcrnju relativizaciju revizionizma.

I sad branimo Ganića jer tako branimo Bosnu. I ko ga najglasnije brani najviše brani Bosnu. 'Ajde?!

Jednostavan odgovor na pitanje zašto Srbija radi sve ovo što radi glasi: zato što može. Zato što nema posla s državom. Nema jer vlast čija je politička filozofija, kad bi ona bila jasno artikulisana, radikalno anti-etatistička, državu doživljava kao neprijatelja.

A Radončić, Silajdžić i Tihić su u ili oko vlasti punih ili skoro dvadeset godina. I možda vjeruju sebi kad kažu da su za Bosnu i Hercegovinu. Ali, u stvarnosti su učinili sve da od države naprave teritoriju.

A, Ganić? On je sad konačno jedan od nas. Nezaštićenih.

Špirić i Sadović u mreži podrške Haškim bjeguncima Odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH koja je trebala važiti dvanaest mjeseci, objavljena je u Službenom glasniku BiH samo mjesec dana prije njenog isteka

Navikli smo da vlast u Bosni i Hercegovini zakone donosi sporo ili, što je češći slučaj - nikako. Međutim, u slučaju donošenja Odluke o mjerama radi efikasnog provođenja mandata MKSJ prevazišli su sami sebe. Usvojili su akt sa rokom pravne valjanosti od mjesec dana i na taj način direktno podržali bjegunce koje traži Haški tribunal.

U protekloj deceniji u žiži su velike priče o pomagačima haških optuženika, njihovim mrežama, načinu djelovanja, tokovima novca..., a da nikada niko od prozvanih nije zbog tog krivičnog djela odgovarao pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, kao ni tim entitetskim institucijama. Notorno je da su međunarodne vojne snage, zadužene za implementaciju mira, sprovele desetine akcija usmjerenih na otkrivanje haških bjegunaca ili njihovih pomagača; određene osobe zatvarane su na nepoznatim lokacijama i po mjesec dana, odakle su nakon toga puštane, ali ih niko nikada nije procesuirao, niti su organi ove zemlje izrazili bilo kakvu volju za tim. Evropska unija i Sjedinjene američke države tokom proteklih godina objavili su i takozvane “crne liste” sa imenima osoba za koje se tvrdilo da su pomagači haških bjegunaca, a Kancelarija visokog predstavnika donijela je na stotine odluka kojima je ta lica u potpunosti isključila iz javnog života, zabranila im bilo kakvo političko djelovanje, blokirala im račune..., ali ni nakon tih postupaka lokalni organi gonjenja nisu preduzeli ništa.

SAVJET MINISTARA MREŽA PODRŠKE

Jedini napor koji su ovdašnje vlasti učinile jeste donošenje Zakona o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera. Zakon je donesen 27. marta 2006. godine, a objavljen je u Službenom glasniku BiH u aprilu iste godine. Ovaj je Zakon donesen da se ne bi poštovao, a vrijeme nakon njegovog stupanja na snagu pokazalo je da u zajedničkim institucijama, primarno Savjetu ministara BiH vladaju javašluk, nerad, neznanje..., te da nikoga u ovoj zemlji zaista nije briga za zakone, još manje za njihovo sprovođenje. Zbog svega rečenog, možemo slobodno tvrditi da su članovi mreže pomagača haških optuženika i predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić, kao i njegov donedavni zamjenik Tarik Sadović, otjerani ministar bezbjednosti. Ova tvrdnja zvuči paradoksalno, ali činjenice koje je dokumentuju su neoborive i odvratna su slika jedne nesposobne, korumpirane vlasti koja oralnim terorizmom i isfingiranim međusobnim sukobima svakodnevno pokušava obmanuti javnost i tako stvoriti paravan za svoje omiljene poslove poput pljačke svega što oči vide. Krenimo redom.

ODLUKE

Na osnovu pomenutog Zakona, Savjet ministara je 30. avgusta 2007. godine donio odluku kojom se zabranjuje ulazak određenim osobama, čija su imena navedena na spisku objavljenom uz odluku, u BiH i korištenje BiH za dalje putovanje i tranzit. Ova odluka ne odnosi se na državljane BiH, mada su njihova imena navedena na listi, što je nevjerovatan nonsens.

Odluka je prestala da važi 30. avgusta 2008. godine, a nova odluka o zabrani kretanja određenih osoba kroz BiH donosi se 29. januara 2009. godine i kao i prethodna važi dvanaest mjeseci, u konkretnom slučaju do 29. januara ove godine. Zvuči nevjerovatno, ali činjenica je da ta odluka nije objavljena u Službenom glasniku BiH sve do 29. decembra prošle godine, dakle samo mjesec dana prije njenog isteka. De facto, u periodu od avgusta 2008. do 29. decembra 2009. godine sve osobe koje su označene kao pomagači haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, koji su još uvijek na slobodi, mogle su nesmetano ulaziti u BiH i izlaziti iz nje, a da ih Državna granična služba ne smije zaustaviti. Slijedeći tu logiku, zajedno sa svojim pomagačima u BiH su bez problema mogli ući i Mladić i Hadžić, što nikoga ne bi trebalo da začudi ukoliko se to i desilo. Sve to omogućio im je predsjedavajući Savjeta ministara Nikola Špirić i bivši ministar bezbjednosti BiH Tarik Sadović. Iz svega ovoga jasno je da je prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan bio u pravu kada je nedavno tvrdio da u BiH djeluje mreža pomagača haškim optuženicima, s tim da je ta mreža, između ostalog, stacionirana i u Savjetu ministara BiH.

NEZNANJE

Najtragičnije u svemu ovome je što u Savjetu ministara BiH uopšte nisi znali da pomenuta odluka, koja bi trebalo da je jedan od krucijalnih dokumenata u borbi protiv mreža haških bjegunaca, nije objavljena u Službenom glasniku, te da, samim tim, nije ni važeća. To su saznali tek kada su im se pismeno obratili neki od lica čija imena se nalaze na spisku onih kojima je zabranjeno kretanje. Isti su zahtijevali od pripadnika Granične službe da ih prestanu kontrolisati, jer nemaju osnov po kojem bi to činili. Nakon nekoliko dopisa Savjetu ministara, što su ih uputili lica sa “crnog spiska” u Špirićevom kabinetu desila se bura, ali u čaši vode, te je odlučeno da se sve zataška objavljivanjem odluke u Službenom glasniku, jedanaest mjeseci nakon njenog donošenja. Međutim, tu nije kraj priče, jer je određen broj onih koji su zaustavljani i kontrolisani bez važeće odluke podnio tužbe protiv Savjeta ministara i Špirića lično zbog maltretiranja i nerješavanja njihovog statusa.

Tu ova saga ne završava, jer je posljednja Odluka o mjerama radi efikasnog sprovođenja mandata međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju prestala da važi da važi 29. januara ove godine, a kako nije donesena nova odluka, pomagači haških optuženika ponovo mogu nesmetano hoditi Bosnom i Hercegovinom već drugi mjesec zaredom.

Nakon ovoga bilo bi logično da Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv odgovornih iz Savjeta ministara zbog nečinjenja i pomaganja mreži podrške. Isto tako, ova institucija je davnih dana treba otpočeti, pa i završiti postupke protiv lica koja su navedena u odlukama Savjeta ministara, te ih smjestiti u zatvor ili osloboditi. Umjesto toga, prema našim saznanjima, ne postoji nijedna tužilačka odluka o sprovođenju istrage protiv ovih osoba. Cijela ova situacija dovedena je do aspurda, niko ništa ne čini, a pripadnici DGS-a lažiraju kontrole.

Zabranjen ulazak i umrlom Ostojiću

O kakvom javašluku funkcionera Savjeta ministara BiH se radi govori i činjenica da se u pomenutoj odluci, objavljenoj u decembru prošle godine, nalazi i ime Velibora Ostojića, koji je u međuvremnu preminuo.

Zet ostao na listi

Svi članovi porodice Radovana Karadžića nalazili su se na listi obavljenoj uz Odluku donesenu na 20. sjednici Savjeta ministara, održanoj 30. avgusta 2007. godine. Nakon Karadžićevog hapšenja i prebacivanja u Hag, u Odluci donesenoj 29. januara prošle godine i objavljenoj 11 mjeseci kasnije, svi članovi njegove porodice skinuti su sa liste sem njegovog zeta Predraga Jovičića. On je muž Karadžićeve kćerke Sonje.

Špirić: Malo ih pogledajte

Nakon učestalih protesta kontrolisanih, pripadnici Državne granične službe iz Gradiške upitali su predsjedavajućeg Savjeta ministara Nikolu Špirića, kada se našao na tom prelazu, šta da do donošenja nove odluke rade sa osobama koja kontrolišu potpuno nezakonito.

Samo to malo prekontrolišite i onda ih pustite. Ne zamarajte ni sebe ni njih”, rekao je vispreni Špirić.


 


Afera Porr
Avaz ne zna ni prepisati! Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu
VIDEO: Priče o četničkim pjesmama

SDP BiH Regulatornoj agenciji za komunikacije uputio prigovor na dokumentarni film za djecu RTRS-a u kojem se veliča četnički pokret. Komentarišući SDP-ovu reakciju, direktor Radio televizije RS, dakle javnog servisa, imao je nekoliko izjava koje su u najmanju ruku idiotske, a koliko su fašističke prosudite sami. Žurnal ovaj sporni video prenosi u cjelosti.

Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine uputila je Regulatornoj agenciji za komunikacije prigovor zbog dokumentarnog filma za djecu Priče o pjesmama emitovanog na RTRS-u. U ovom dokumentarcu se veliča četnički pokret u BiH i djeci šalje zastrašujuća poruka, piše u dopisu Nermina Nikšića, sekretara SDP-a upućenom RAK-u.

PROMOCIJA FAŽIZMA
U nedjelju 28. februara 2010. godine, u terminu od 18:55 do 19:20, RTRS je u okviru zabavnog programa emitovao emisiju pod naslovom Priče o pjesmama: Sprem'te se, spremte, koji veliča takozvanu Jugoslovensku vojsku u otadžbini, odnosno četnički pokret osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Draže Mihajlovića
, kaže Nikšić u svom dopisu i dodaje da ovakav sadržaj ne smije imati mjesta u medijima:
Četnički pokret bio je kvinslinška organizacija, koja je u jednom od najtežih perioda u historiji naroda Bosne i Hercegovina otvoreno surađivala sa okupatorima, njemačkim nacistima i italijanskim fašistima. Vrijednosti na kojima se taj pokret temeljio nemaju i ne smiju imati mjesta u javnom i medijskom prostoru Bosne i Hercegovine, utoliko više što Bosna i Hercegovina ove godine obilježava 65 godina oslobođenja od nacizma, fašizma i poraza njihovih domaćih sluga. Zločini četničkih jedinica počinjeni u Bosni i Hercegovini diskreditovali su četničku ideologiju kao zločinačku, a pokret i njegove članove kao pripadnike zločinačke organizacije.

SDP od RAK-a traži sankcionisanje odgovornih za emitovanje programa kojeg smatraju čistom manipulacijom.
Činjenica da je RTRS takav sadržaj emitovao u terminu predviđenom za program namijenjen djeci i omladini šalje zastrašujuću poruku i predstavlja manipulaciju bez presedana, te vjerujemo da narušava i moralni razvoj djece i maloljetnika
, kažu iz SDP-a.

KO JE OVDJE IDIOT

Dragan Davidović, direktor RTRS-a ima potpuno drugačije viđenje emisije. Optužujući članove SDP-a da nisu ni gledali pomenuti dokumentarac, iznio je nekoliko zaista problematičnih izjava, a sami ocijenite jesu li one (anti)fašističe. Vrlo je vjerovatno da će ove izjave direktora javnog servisa izazvati reakcije antifašističkih organizacija, a vjerovatno i jevrejske zajednice, kao, uostalom i svakog normalnog, civiliziranog čovjeka.

- Oni su se nalupetali gluposti, to je idiotluk - kaže Davidović o reakcijama SDP-a i dodaje da su u istoj emisiji bile i priče o pjesmama Johnnya Štulića te pjesmi Mito bekrijo: pa se niko nije žalio.

Također najavljuje i kupovinu američkog filma iz 1943. godine u kojoj je kroz čitav film korištena pjesma Sprem'te se, spremte. -Šta ćemo sada? Hoćemo li objesiti Amerikance jer su koristili tu pjesmu?

Kaže da je dugo iščitavao historiju i da je raščistio stvari pa to preporučuje i drugim. Na taj način je uspio spojiti četnički pokret i antifašizam.
- Ja sam odrastao u antifašističkoj porodici. Moj otac je dobio partizansku spomenicu - objašnjava Davidović uz objašnjenje da su Nijemci uprkos svojim zločinima najveći stradalnici Drugog svjetskog rata!?
Na pitanje da li su prije emitovanja razmišljali o tome da bi emisija mogla nekoga uvrijediti Davidović kaže da poštuje svačiju bol i poredi pjesmu iz emisije sa partizanskim pjesmama: Vjerujem da se porodice stradalih od Partizana iz Hercegovine ne osjećaju lijepo kada gledaju partizanske filmove.

Uz objašnjenje da se u ovakvim i sličnim situacijama radi o običnim "komunističkim floskulama" Davidović najavljuje i emisiju o pjesmi Hej Slaveni u kojem ćemo moći vidjeti i negativne konotacije te pjesme.

A o čemu se govorilo u dokumentaracu RTRS-a Priče o pjesmama možete pogledati u četiri dijela.

 

 

 

(zurnal.info)

KORUPCIJA U ZDRAVSTVU (2): Preko tendera do prevara

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS: Način dogovaranja usluga i kupovineKCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

EKSKLUZIVNO: Kompanija za koju radi Safet Oručević pod istragom austrijskog tužilaštva zbog korupcije (1)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.Grasser i Meischberger, FOTO: APA

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet OručevićSafet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni
.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.Vila Neretva

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)