Društvo

Odjeci Reisovog govora u Istanbulu: Mahaluša koja koketira sa Turskom

 Na seminaru za imame u Istanbulu reis Cerić se zahvalio Evropi za osvještavanje i za pomoć “da shvatimo šta moramo raditi”. U mini anketi pokušavamo dešifrirati Cerićevu poruku.


Na tradicionalnom predramazanskom seminaru za glavne imame bošnjačke dijaspore koji se održavao u Istanbulu, reisu-l-ulema Mustafa Cerić govorio je o situaciji u BiH.

- Ovo je vrijeme bošnjačkog i bosanskog buđenja unatoč pritiscima iz Brisela da nismo vrijedni njihovog povjerenja u pogledu slobodnog kretanja po Evropi. Žao nam je što nas je Evropa tako markirala, ali joj hvala što nas je osvijestila da znamo gdje smo i da shvatimo što moramo raditi, poručio je reis Cerić iz Istanbula.

Magazin Žurnal je napravio anketu sa javnim ličnostima u Bosni i Hercegovini.

Pitanja:

  1. Može li reis Cerić govoriti o evropskom putu?

  2. Šta je mislio pod “ Evropa nas je osvjestila da znamo gdje smo i da shvatimo šta moramo raditi”?

  3. Ima li BiH alternativu osim Evrope?


Svetlana Cenić: Neumjesno miješanje

1. O Evropi ne može niko govoriti osim naroda ove zemlje, pa ni političari koji su nas uvalili u ove probleme. Šta ima reis Cerić da govori, mi trebamo shvatiti da smo sekularna država, i mislim da je neumjesno da se bilo koji vjerski službenik miješa u te stvari.

2. Kao što sam rekla, vjerski autoriteti se ne trebaju mješati, a šta je mislio tom izjavom, pitajte reisa jer bi on trebao znati šta je mislio reći.

3. Alternativa postoji. Evo može se recimo napraviti asocijacija zemalja okruženja koje bi činile jak blok. Time bi se moglo postoći mnogo, a ne kao sada da nas Evropa gleda kao tetku u ormaru koja je nesposobna da se sama o sebi brine.


Asim Mujkić: Neosnovano i neproduktivno

1. Svako ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i reis Cerić koji je vrhovni poglavar IZ u BiH. Međutim, govoreći samo za jedan narod i u korist jednog naroda je neosnovano, neproduktivno i nikome ne donosi koristi.

2. Ne bih mogao kometarisati šta je reis mislio kada je to izjavio.

3. BiH je jedina alternativa upravo Evropa, i ne vidim drugih načina da napredujemo nego kroz Evropsku uniju.

 

Rešid Hafizović: Pogrešna i pogubna razmišljanja

1. Ja se sa reis Cerićem ne slažem po mnogim pitanjima. Smatram da je reis posljednja osoba koaj bi se trebala baviti ovim pitanjima. Mi imamo cijelu bulumentu ljudi koji su dobro plaćeni da rade taj posao i da se brinu o evropskom putu BiH. To jednog vjerskog službenika ne bi trebalo toliko ticati.

2. To može aludirati na koketiranje i podilaženje Turskoj, budući da i ona ima velike probleme sa EU, pa se ide logikom da se mi priklonimo Turskoj, ako već ne možemo Evropskoj uniji. Ali nekako mislim da je to reis govorio iz bijesa zbog već dobropoznatog problema s vizama.

3. Nama nema druge alternative osim EU, i to mora biti jasno. Bilo koje drugo razmišljanje po mom sudu je pogrešno i pogubno.


Fra Mile Babić: Nedopustivo miješanje u politiku

1. Kod nas je uobičajeno da se religija miješa sa politikom, a mislim da je to nedopustivo i da konačno u praksi treba odvojiti te dvije stvari. Mustafa ef. Cerić, ali i drugi vjerski lideri koji to uporno rade ne bi trebali da se miješati u politiku, a kod nas je to postalo na žalost uobičajeno i normalno.

 2. Pod tom izjavom bi se moglo svašta pomisliti, ali ću to ostaviti nekome drugome na razmišljanje.

3.Kakva alternativa, pa mi pripadamo Evropskoj uniji. Međutim, tu postoje birokratske kočnice, a krivce za to znamo.

 

Enver Kazaz: Poluobrazovan čovjek

1. U sekularnim društvima, pravo govora ima svako, pa i reis Cerić i svi ostali vjerski službenici. Međutim, ovdje se radi o politizaciji religije, u svrhu pribavljanja moći. Bit ću konkretan, reisa Cerića ne zanimaju Bošnjaci ni najmanje, on koristi sekularni prostor za jačanje svoje moći. Radi se o običnom prevarantu i poluobrazovanom čovjeku koji istupa samo kada je njemu potrebno.

2. To bi trebalo značiti da se mi sada priklonimo Turskoj. Ovim gestom Mustafa Cerić izražava mržnju prema Zapadu, s ciljem islamocentriranja svojih vjerenika. A s druge strane na tom istom Zapadu poput kakve mahaluše samo klima glavom. Zbog toga je on i dobio nagradu Kissingera, najzlobnijeg ideologa modernog doba.

3.I kada bi Bosna i Hercegovina imala alternativu ne bi je smjela iskoristiti zbog neoliberalnog kapitalizma. Mi bismo tada postali kao neke zemlje Afrike, tj. “divlja drugost”. Bili bi potpuno izolirani.

(zurnal.info)

Selvedin Avdić STAV Estradni borci Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade

 

Kada su u Udruženju demobilisanih boraca Bosansko – podrinjskog kantona čuli kako Almir i Adis, na bini Festivala prijateljstva u Goraždu, pjevaju motaj, smotaj, odmah su posumnjali u njihov patriotizam. To se desilo taman kada sam pomislio da nakon incidenta na sličnom festivalu više niko ne može posumnjati u dobre namjere benda Dubioza kolektiv.

Podsjetimo, nekoliko budaletina bacilo je kamenje na pozornicu festivala Ex Yu rocks kod Banja Luke, jedan je pogodio basistu, pa su muzičari morali napustiti binu. Ali nisu izgubili smirenost... Brano Jakubović je izjavio da je koncert počeo fenomenalno, ali da je pet kretena sve uništilo bacajući kamenje.

- Apsolutno nas ne interesiraju, svi smo postali taoci nečije gluposti.

Organizatori festivala govorili su da su tužni zbog ovog incidenta i narednog dana svim posjetiocima podijelili narukvice sa sloganom Spusti kamen! ne bi li i na taj način pokazali da osuđuju takve agresivne ispade.

Obe strane, iako direktno oštećene zbog incidenta, uspjele su sačuvati zdrav razum i pokušale spriječiti da iz besmislene provale nasilja neko pokupi političke poene.  Ali, čini se da je kod nas nemoguće spriječiti taj sport. U medijima se pojavila informacija da su nasilnici počeli skupljati kamenje čim su čuli sample Ovo je Bosna i Hercegovina. Ne znamo uz pomoć kakve analize ili ankete se došlo do ovog saznanja. Znamo da agresivcima nije potrebno mnogo da podivljaju. Nekada je za to dovoljan drugačiji dres, seksualna orjentacija, religijsko opredjeljenje, nekada baš ništa, ponesu ih dosada, frustracija i višak adrenalina.

Našim nacionalistima se veoma dopao ovaj detalj, bio on tačan ili ne.  Jedni su tvrdili da je sample nepotrebna provokacija za stanovništvo kojem su još svježe uspomene na rat, a drugi su jedva dočekali da primjete kako su te reakcije protjerivanje Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, pa posegli za sjećanjima na genocid i etničko čišćenje. Takvi su naši nacionalisti, ni njima ne treba mnogo da podivljaju, nekada je u pitanju nesporazum oko pljačke državne imovine ili raspodjele vlasti, katkad oko prebrojavanja leševa, a tokom zatišja dovoljna im je i kakva lažna informacija.

- Ono što nas pogađa više od samog incidenta je način na koji pojedini mediji, željni senzacija u vidu krvavih glava i plemenskih sukoba, insistiraju isključivo na nacionalnoj pripadnosti ljudi "umiješanih" u ovu priču, da bi im to služilo kao još jedan dokaz za generalizacije po kojima se o čitavim narodima sudi na osnovu nekolicine radikaliziranih pojedinaca – napisali su u svom saopštenju, objavljenom u Žurnalu, članovi benda Dubioza kolektiv.i

Zaista sam smatrao da će nakon ovakve reakcije dobre namjere benda Dubioza kolektiv biti neupitne. Naravno, kao i mnogo puta do sada gorko sam se prevario. Ovaj put razuvjerila me nekakva Umjetnička komisija boračkog udruženja iz Goražda koja je pažljivo analizirala tekst pjesme Blam Blam, u njemu pronašla sumnjive antidržavne elemente i zaključila: Patriotizam pada u vodu nakon pjesama u kojima se djeci poručuje: "Motaj, smotaj".

Kada su profesionalni nekadašnji borci u zdravlju i veselju pronašli pogodne krivce, uočili su da je bend Dubioza kolektiv kriv i za tešku situaciju u kojoj se nalaze njihovi saborci.

- Smeta mi i što se značajna sredstva izdvajaju za ovakve i slične bendove, a umanjuju se prihodi boračkim populacijama – izjavio je jedan od njih.
Protjerivanjem hašišara svi problemi u Goraždu su riješeni,
mladi će se ukloniti sa ulice, dileri se prebaciti na eko privredu, ratni profiteri će se pokajati, bivši borci zaposliti... I, mirna Bosna. A Dubioza neka svoje stihove Šareni marketinški zidovi srama / prazna obećanja su najbolja reklama / na stolu komad hljeba, u snovima salama / sve u ime zakona, čist profit i zarada i Zašto ratni invalidi žive ko jadnici, pjevaju onima koji ne znaju čitati između redova.

Boračke organizacije u Bosni i Hercegovini su konzervativna udruženja jako zainteresirana za muzička dešavanja, poput gostovanja Lepe Brene ili Bijelog dugmeta, što ih smješta na poziciju između Islamske zajednice i nekakve estradne udruge. Njihovi predstavnici, koji za svoje ratne zasluge i danas primaju platu, usko su povezani sa strankama na vlasti i to ne treba posebno dokazivati. (Onima kratkog pamćenja pomenućemo samo podršku bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću, uplašenom zbog bezazlenog grafita na fasadi zgrade u kojoj je ukrao stan ili bivšem kantonalnom premijeru Samir Silajdžiću kojem je smetao huk protesta ispod prozora.) Kako, inače, drugačije, objasniti njihovu šutnju na bezbroj afera, pljački državne imovine ili kršenja ustava i ljudskih prava koje naše vlasti svakodnevno čine? Kako objasniti da im smeta refren pjesme koju nisu razumjeli, a da im ne smeta što su ratni profiteri, ubice i kriminalci sahranjeni na Kovačima zajedno sa njihovim poštenim saborcima? Kako objasniti da predstavnicima goraždanskih boraca smeta bend Dubioza kolektiv, a ne smeta im Senad Šahinpašić Šaja koji se obogatio na ekskluzivnom snabdijevanju ovog kraja nakon deblokade?

Profesionalni demobilizirani borci probude se iz svog autističnog sna u državnim jaslicama samo kada su im ugrožena njihova prava, kasne im primanja ili se režu povlastice. U svakoj drugoj situaciji ugodno sarađuju sa vlastima. S druge strane, Dubioza kolektiv su sasvim društveno angažirani, sa jasnim ciljem koji je Brano nedavno precizirao u jednom intervjuu: Samo želimo da promovišemo normalan život koji svaki građanin ove zemlje zaslužuje, bez obzira iz kojeg dijela BiH jesu, bez obzira na etničku ili religijsku pripadnost.

Ako bi se ponašali kao predstavnici boračkih udruženja trebali bi da brinu samo o problemima autorskih prava, piraterije i slobodnog tržišta. Trebali bi da pišu pjesme o širokom Sarajevu, prstenu i lancu na Bosancu, da revu turbo sevdalinke na stranačkim skupovima... Naprotiv, oni su angažirani na prostoru čitave BiH, ignoriraju entitetske i kantonalne granice, kažu šta treba onom ko to zaslužuje, bez obzira na rizik...

Kao što vidimo, ovdje se radi o hrabrosti i kukavičluku, kolaboracionistima i patriotama, egoistima i humanistima. Normalno je da se nalaze na različitim stranama. Sve ostalo nije normalno.

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ POZIVA: Dođite u 5 do 12 na Trg BiH

Na ljetnoj sam pauzi. Mislim, 60 minuta se ne emitira tokom ljeta i, manje-više,osjećam se „opušteno“. Ali kako da budeš sretan u zemlji nesretnih ljudi gdje Bosna i Hercegovina nesumnjivo pripada. Sjećam se ljeta 92., kada nam je, sad već rahmetli, dragi komšija, na vrata donio glavicu zelene salate, paradajz, glavicu luka i dvije-tri mrkve. Sjećam se, bili smo tada familijarno iznenađeni, bolje reći oduševljeni, a na pitanje otkud ovo, komšija je kratko odgovorio: Ma, ne možeš biti zadovoljan dok su oko tebe ljudi gladni i nesretni“, okrenuo se i otišao...

Tako je to nekad hodalo, u Sarajevu, u Bosni, a vjerujem i u Hercegovini, u prijeratnom miru i u ratu, sve dok nam globalizacija nije mozak popila i od svih nas načinila robote programirane za rješavanje vlastitih problema i, hajmo biti iskreni do kraja, bijednike kojih se ne tiču tuđi problemi i tuđa neimaština.

Bračni par Spahić iz okolice Visokog sa pripadajućih osmoro maloljetne djece (najmlađe ima oko dvije godine i, osobno sam se uvjerio, neprestano spava) već pet dana ispred takozvane Zgrade institucija BiH, pod vedrim nebom, bezuspješno pokušava skrenuti pažnju na svoju užasnu sudbinu. Prvih dana Spahići su se besmisleno nadali da će im neki preplaćeni državni birokrata riješiti sve životne probleme. To se, naravno, nije dogodilo!

Kako su dani prolazili građani Sarajeva (da, da, govorimo o istim onim Sarajlijama koji su četiri godine gladovali pod četničkom opsadom i pljuvali sve evropske vlade zato što ne razumiju naše muke), te su, dakle, Sarajlije pokazivale sve više ravnodušnosti prema nesretnoj obitelji Spahić, prema djeci koja su spavala i još uvijek spavaju pod vedrim nebom, usred glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. Hajmo malo bit konkretni! Zamislite vlastito maloljetno dijete koja spava pod vedrim nebom. Zamislite da Vaše dijete leži na travi i da ONO jadno, nesposobno, nikakvo, od tebe, od kojeg očekuje kaakvu-takvu pomoć,čokoladu, sok, ljudsku riječ, da od tebe, dakle, doživi da ga obiđeš kao fekaliju...

Zamislite, uostalom, da vaše dijete očekuje pomoć od bilo kojeg aktuelnog zvaničnika Bosne i Hercegovine? A Spahići su, nažalost, došli dotle i nema im dalje. Armela, Amina, Belmina, Belmin, Ajdin, Nedim, Aida i Amar još uvijek borave tu, u centru Sarajeva, pred takozvanom državnom vladom, na otvorenom, dok svi mi pored njih, što bi narodna kazala, prolazimo kao pored turskog groblja. I zato ne treba da nas čudi što će, recimo, kompromitirani smijenjeni državni ministar Tarik Sadović u narednih godinu dana ništa ne radeći u džep strpati 60 hiljada maraka, dok će se ispred zgrade (u kojoj on prima ničim zasluženu platu) osmero djece Spahići skapavati na suncu i provesti noć pod golim sarajevskim nebom. Nebom koje je nakada bacalo svjetla daleko a koje danas, barem na primjeru nesretne porodice iz okoline Visokog, ne predstavlja ništa drugo nego totalni mrak i samo mrak...

Kako bi barem pokušali razbiti taj strašni mrak, okupimo se sutra,u srijedu, 5.avgusta, na Marjiin Dvoru, u pet do dvanaest, u jedanaest sati i 55 minuta, i dokažimo da je Sarajevo još uvijek u stanju da ne dozvoli da djeca, bilo čija, spavaju pod vedrim nebom. Sutra ćemo vidjeti gdje smo, sutra ćemo saznati šta smo... Koliko nas bude, biće! I to je jedino što nam je preostalo. Jer političke stranke su, kako pozicija tako i lažna opoziocija, na dugom godišnjem odmoru negdje daleko, tamo gdje je prilično skupo i gdje Sphići nikada stići neće... Ostali smo samo mi, građani Bosne i Hercegovine. Da spašavamo maloljetne Spahiće od vrelog sarajevskog ljeta. Dođite da pokažemo da smo još uvijek ljudi.

 

(zurnal.info)

Korupcija u građevinarstvu: 176 stanova za načelnika...

Tokom dvogodišnje izgradnje nove zgrade Općine Ilidža i poslovnog centra prekršeni su skoro svi kriteriji javnog konkursa. U zamjenu za novu zgradu načelnik ove općine Amer Ćenanović poklonio je kompaniji ANS Drive atraktivno zemljište u centru Ilidže i omogućio izgradnju sporne stambene zgrade. Ovaj slučaj je savršen primjer sprege lokalnih političara i moćnih građevinski firmi

Načelnik sarajevske općine Ilidža Amer Ćenanović omogućio je kompanijama ANS Drive, Unipromet i EGW više nego povoljnu izgradnju tržnog centra i spornu izgradnju stambene zgrade. Poklanjajući atraktivan komad zemlje u samom centru ove općine Ćenanović je zauzvrat tražio izgradnju nove i blistave administrativne zgrade za sebe i radnike Općine te navodno sve njene stanovnike.

Po cijeni od oko 70 maraka po kvadratu ortačka grupa ove tri građevinske kompanije dobila je 14.000 metara kvadratnih. Uz to je njihov zadatak bio napraviti novu zgradu općini po sistemu ključ u ruke i minimalnoj cijeni od 700 maraka po kvadratu.

Ilidžanski načelnik, valjda zaslijepljen sjajem nove zgrade, nije reagirao na samovoljnu promjenu namjene zgrade ortačke grupe. Tek je dio zgrade ostao poslovni centar dok su ostali spratovi bez ikakve saglasnosti općine postali stanovi, tačnije njih 176.

Ti se stanovi sada prodaju po cijeni od 1.660 maraka po kvadratu bez PDV-a i u njima žive, kako su nam na upit iz kompanije ANS Drive rekli, krem de la krem stanari.

- To su prvo kupovali naši poznanici i kolege – rečeno nam je iz odjela za prodaju stanova na Ilidži ANS Drivea.

Tajni konkurs

Načelnik Ćenanović je još prije dvije godine raspisao javni konkurs za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju poslovnog centra. Konkurs je objavljen 30. aprila i prvog maja, vrijeme kada je većina stanovnika Bosne i Hercegovine daleko zainteresiranija za ćevape i janjetinu od dnevnih novina i javnih konkursa.

U ovom je konkursu općina tražila najbolje ponuđače za izgradnju 14.000 metara kvadratnih velikog poslovnog centra na tri sprata. Nigdje u konkursu nije pominjana stambena zgrada. Tada definisana početna cijena naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 24,79 a renta 43,65 maraka.

Kao poseban uslov Ćenanovićev konkurs je tražio izgradnju zgrade općine od 3.500 kvadrata uz najnižu cijenu izgradnje od 700 maraka te je posebno naglašena važnost poštovanja roka za izgradnju općinske zgrade.

Zainteresovanim je ostavljen rok od 15 dana za podošenje prijedloga što je neobično kratak rok za ovakve konkurse.

Dostigle prijave otvorene su već 18. maja a narednog dana je već izabran najbolji ponuđač, ortačka grupa kompanija ANS Drive, Unipromet i EGW formirana 10. maja. Zanimljiva je i cijena koju su ponudile tri kompanije: naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 25 a renta 44 marke, svega nekoliko feninga više od najniže cijene.

Zavidna brzina općine i ponuđača isčeznut će ubrzo pa će radovi umjesto za šest mjeseci biti završeni tek nakon tri godine uz mnoge nejasnoće.

Megalomanske ambicije

Bez ikakve opravdane potrebe izdavanje urbanističke dozvole kasnilo je i ona je izdata tek u februaru 2007. godine. Potpisivanje sporazuma, plaćanje renti i odobrenje Općinskog vijeća trajalo je još punu godinu dana iako je navedenim sporazumom izvođač bio obavezan radove početi u maju 2007. godine i završiti ih do kraja novembra iste godine. Iako je to napisano u sporazumu, načelnik nikada nije obavijestio Općinsko vijeće o kašnjenju početka radova.

Ovo je bio prvi u nizu dokumenata u kojima se mijenjaju uslovi i sadržaj prvobitnog konkursa. Površina zgrade općine povećana je na 4.904 kvadrata.

Kamen temeljac za novu zgradu položen je početkom jula pa više nije postojala ni teoretska šansa da se ispoštuje nekoliko puta produžavani rok. Slijedila su brojna obećanja načelnika o rokovima završetka, svaki put prekršena.Uklonjena tabla

Da nešto sa izgradnjom ovih zgrada nije uredu pokazala je i tabla o gradnji zgrada postavljena na početku radova. Umjesto ortačke grupe kao investitora, oni su postali samo izvođači radova a pojavio se do tada nespominjani investitor, izvjesni, Sani Grand City. Na ovoj tabli nije bilo uobičajnih rokova za završetak radova. Ona je uklonjena nakon reakcije ilidžanskog SDP-a i zamijenjena novom u kojoj je projekat nazvan Sani Grand City a investitor je bio ANS Drive. Pojavio se napokon i rok za završetak radova ali od godinu dana što je u potpunoj suprotnosti sa javnim konkursom i potpisanim sporazumom. 

U maju ove godine, sa zakašnjenjem od tačno dvije godine, konačno su završene i otvorene obje zgrade, ni nalik na one predviđene javnim konkursom. Zgrada općine zaustavila se na šest hiljada kvadrata a poslovni centar na vrtoglavih 24.500.

- Zgrada općine je u potpunosti završena i useljena i ima šest hiljada kvadratnih metara – sve je što nam je, dok je načelnik na odmoru, mogao reći Mirsad Čaušević, stručni saradnik u Općini, o novim ilidžanskim zgradama.

Uz to, na poslovnom centru planiranom na maksimalno tri sprata nikla je stambena petospratnica koja je zajedno sa poslovnim centrom koštala navodno oko 40 miliona maraka.

Finansijska policija Federacije nedavno je sačinila izvještaj provjere poslovanja Općine Ilidža koji još uvijek nije dostupan javnosti ali će svakako biti zanimljivo vidjeti kako su na testu prošle izgradnja dvaju zgrada.

Stanovnici Ilidže sada, prema riječima Ćenanovića, uživaju u blagodetima nove administrativne zgrade, skupo plaćene u vrijeme krize, a on i vlasnici građevinskih kompanija u dobro obavljenom poslu i zasluženom odmoru.

(zurnal.info)

Dubioza kolektiv
Poštedite nas medijske artiljerije Mi ne želimo da se bend Dubioza kolektiv instrumentalizira usvrhu dodatne nacionalne polarizacije, ionako podijeljenog bh društva
11.juli u Srbiji
Srbi etnički očišćeni iz Srebrenice Ovakva falsifikovana slika Srbiji neće pomoći ni u procesu demokratizacije, ni u približavanju Evropskoj uniji”, navedeno je u posljednjem izvještaju Komiteta pravnika za ljudska prava – YUCOM koji je analizirao stav Srbije prema zahtjevu sto nevladinih organizacija da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici
Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(2): Izetbetgović, Bahtić, Špirić...

Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara

Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.

Izbjeljivač za imovinu

Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.

Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.

Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.

Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.

Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.

Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!

Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka BBI Bank: Ogromni honorar za Izetbegovićamjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.

Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.

Nesta rahatluka, nesta svega

Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.

Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.

Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.

 

  • Špirić krio milionsku imovinu;

  • Sin najutjecajnije bošnjačke porodice navodno živi skromno poput većine svojih sunarodnjaka;

  • Koliko zaista vrijedi porodična kuća Izetbegovića?

  • Sadik Bahtić: od poslovnog tajkuna do skromnog funkcionera u skupocjenoj vili.

 (zurnal.info)

Bošnjačke godine raspleta

Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.


Stvaranje bošnjačke države


Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.

Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.

Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.


SANU vaskrse


Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.

Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.


Guske u magli


Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.

Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.

Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.

 

Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.

Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.

U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.

Tuzla - Nova baza bosanske mafije

Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.

Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.

Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.

„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.



Rat mafija

I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.

Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.

Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.

Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...

Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.

I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.


Osam mjeseci skrivanja


Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.

Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.

No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.

Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.


Bolesni umovi


U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.


Zatvaranje Panonskog jezera


Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.

Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.

U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.

(zurnal.info)

Walter Cronkite
And That's The Way It Is U nacionalnom ispitivanju koje je provedeno u SAD 1972. godine, Amerikanci su ga proglasili čovjekom od najvećeg povjerenja u SAD-u