Društvo

NENAD STEVANDIĆ – ZVIJEZDA PRELAZNOG ROKA: Student koji je zapalio žito Pripremao je rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime, formirao terorističke grupe, organizirao progone Bošnjaka i Hrvata..., a danas ovaj kandidat SDS-a na predstojećim izborima vergla priču o ugroženosti Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja...

Nenad Stevandić: Karadžićev organizator rata

Ubijanje, premlaćivanje, ucjenjivanje i pljačkanje; podmetanje eksplozija, raznošenje..., a nakon toga slijedi progon.

Uvod nije nikakav predložak za akcioni film, već kratak opis «ručnog rada» Nenada Stevandića (koje li ironije, doktora po profesiji), koji je upražnjavao tokom predratnih i ratnih godina, sa posebnim akcentom na 1991. i 1992. ljeto Gospodnje. Svi navodi o Stevandiću izvučeni su što iz Haških dokumenata (svjedočenja), što iz dokumenata organa (VRS i MUP RS) Republike Srpske (koji su u posjedu «Žurnala»), u kojima se još navodi da je Stevandić bio «umiješan u kriminalne aktivnosti i upotrebu paravojnih policijskih snaga u izvršavanju njihovih zločina».

NOVA AKVIZICIJA

Stevandića mnogi danas doživljavaju kao «novu akviziciju» Srpske demokratske stranke, što je nonsens, jer je dotični kriminalac i ratni zločinac, (istina nepresuđeni), jedan od osnivača SDS-a u Krajini i osoba koja je prije rata i na samom njegovom početku žarila i palila Banjom Lukom (u bukvalnom smislu te riječi) i odlučivala o životu i smrti mahom nesrba, ali i pojedinih Srba. Od tada do danas on je prešao dug put - preko «lidera» sopstvene strančice, člana kombi partije Nikole Špirića (za Banju Luku i Krajinu), člana kombi partije Predraga Lazarevića (Srpska stranka), lažnog političkog analitičara - pa sve do «mlade nade» Mladena Bosića, zadužene za, kojeg li licemjerstva, borbu protiv korupcije. Jednostavnije rečeno, Nenad Stevandić je pripremao rat na ovim prostorima, dijelio naoružanje, trgovao njime i sa «drugom stranom», formirao terorističke grupe (što su se obučavale u Pančevu, Nišu, Dedinju...), naređivao progone muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zločine nad njima, pljačkanje, dizanje u vazduh njihovih objekata i automobila, organizovao njihov progon iz Banje Luke, (dobar dio svojih kriminalnih aktivnosti debelo je naplatio), a danas ta kreatura vergla priču o «ugroženosti» Srba i RS, potrebi obračunavanja, razdruživanja..., valjda se spremajući da ponovo žari i pali, kao što je i činio. Ali sa pozicije narodnog poslanika, jer je kandidovan na listi SDS-a.

Isti taj Stevandić danas otvoreno laže o svojoj prošlosti (vidi okvir), tvrdeći da «ni luk jeo, ni luk mirisao», kenjkajući da je tada «bio premlad», «zelen»; sve, samo ne goropadni zlikovac željan novca i tuđe krvi. A bio je to, bez ikakve dileme.

RAZGOVOR SA KARADŽIĆEM

Tokom 1991. godine, Stevandić je pripadnike najgorih kriminalnih strukura iz Banjaluke slao put Srbije na trening u tamošnjim centrima Republičke državne bezbjednosti, gdje su obučavani za rukovanje eksplozivom, oružjem i pripremani za izvođenje terorističkih akcija u ovom gradu. Stevandić je sve to vrijeme bio na direktnoj liniji sa šefom srbijanskog DB-a Jovicom Stanišićem, a nikada tu bliskost nije ni krio. Istovremeno je bio i na direktnoj vezi sa Radovanom Karadžićem, haškim optuženikom i zatvorenikom, a sadržaj njihovih presretnutih razgovora najbolje argumentuje sve iznesene činjenice. Stevandić, (osim monstruoznosti posjeduje i izvanrednu količinu poltronstva koje ne preza upotrijebiti u komunikaciji sa šefovima), u jednom od razgovora snishodljivo obavještava Karadžića da «Jovici (Stanišiću, op.aut.) nosi brdo materijala» o događajima na teritoriji Krajine. U drugom, pak, razgovoru, Stevandić Karadžiću tvrdi da grupe koje on kontroliše ne čine nikakve kriminalne aktivnosti, već to rade kohorte Anđelka (Grahovca, u to vrijeme jednog od čelnika banjalučkog SDS-a).

«To su uglavnom momci koje niko nije kontrolisao. Nijedan tu nema moj. Nijedan tu nema od ovih momaka što su bili dole, povratili se sa obuke, nijedan tu nema od momaka što su se vratili iz borbe», kaže Stevandić Karadžiću, potvrđujući na taj način da je on taj koji zna ko ide na obuku i ko je istu završio.

UBISTVO STEVILOVIĆA

Tokom te 1991. godine, Stevandić nije samo slao kriminalce na obuku u Srbiju i komunicirao sa Karadžićem i Stanišićem, već je intenzivno, prema

srpskim svjedočenjima u Hagu, naoružavao mahom Srbe.

-Stevandić je organizovao naoružavanje i bio zapovjednik i odlučivao ko će da prima i koliko oružja i municije, bio zadužen za sve moguće transakcije. Dva tri puta sedmično u Drvaru je nadgledao distribuciju oružja - tvrdi jedan od svjedoka i ističe da ga je često viđao u društvu sa Stojanom Župljaninom (haškim optuženikom i zatvorenikom) i Simom Drljačom i njegovom grupom. Ove informacije se odnose na kraj juna i početak jula 1991. godine.

Stevandić je tada, prema svjedočenjima, optuživan da nije naoružavao samo Srbe, već da je oružje prodavao i Hrvatima i muslimanima (Bošnjacima), uzimajući ogromne pare. Sve to, kako svjedoci navode, otkrio je pukovnik Milan Stevilović, koji je ubijen u zasjedi kod Kotor Varoši 5. juna 1992. godine.

-Javna je tajna, bar se tako po Banjaluci pričalo, da ubistvo Stevilovića nisu organizovali Hrvati, ni muslimani, već Stevandić i njegova grupa - navodi jedan od haških svjedoka. Istu priču «Žurnalu» je potvrdilo nekoliko izvora u Banjoj Luci, ali je činjenica da ove optužbe protiv Stevandića nikada nisu dokazane. Slično je i sa ubistvom inspektora Miodraga Šušnice. Stevandić je saslušavan i u ovom slučaju i to 06.10.1993. godine.

CRVENI KOMBI

Stevandić je bio i član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, zajedno sa presuđenim ratnim zločincem Radoslavom Brđaninom, generalom Momirom Talićem, Stojanom Župljaninom., Rajkom Kuzmanovićem (sadašnjim predsjednikom RS)... i brojnim drugim, a u to vrijeme već je uveliko komandovao Srpskim odbrambenim snagama (SOS), koje su Banjalukom i Krajinom haračile i listom progonile muslimanski i hrvatski živalj, pljačkajući, paleći, dižući u vazduh, riječju ubijajući. Jedan od specijaliteta SOS-a bio je podmetanje oružja u muslimanske i hrvatske kuće, da bi nakon toga upadala policija i «otrkivala» neprijatelje, a SOS-ovci su nalazili i «hranu» za zloglasni Crveni kombi (bio pod kontrolom policije) u kojem su, godinama, premlaćivani i masakrirani nesrbi.

«Srpske odbrambene snage iz Banje Luke pod komandom su Stevandić Nenada, koji je ujedno i predsjednik srpskog sokolarskog društva. Znatan uticaj na SOS imaju privatni biznismeni i neki rukovodioci iz SJB i SNB u CSB Banja Luka, a SOS-u se priključilo dosta banjalučkih kriminalaca. Dio formacije SOS ušao je u formaciju specijalnog odreda milicije CSB BL, ali se ne nalazi pod stvarnom kontrolom komande odreda i CSB», navodi se Informaciji o paravojnim formacijama na području Srpske republike BiH, upućene Glavnom štabu Vojske SR BiH, 28. jula 1992. godine.

Danas Stevandić demantuje da je bio komandant SOS-a, vadeći se na mladost i mrtve.

«Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati», tvrdi Stevandić (vidi okvir). Međutim, on otvoreno laže, jer je niz svjedoka iz tog perioda «Žurnalu» potvrdilo ono što piše u dokumentu koji smo citirali, a iste tvrdnje iznijeli su i brojni svjedoci u procesima koji su se odvijali i odvijaju u Haškom tribunalu.

POD KOMANDOM STEVANDIĆA

Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje je da kažu sami. U nastavku donosimo dio svjedočenja jednog od pripadnika ove terorističke formacije, čije ime ne navodimo iz razumljivih razloga, ali je redakciji poznato.

Prema njegovim riječima, prvi zadatak SOS-a bio je spriječiti JNA da odveze naoružanje iz Banje Luke i «ostavi Srbe bez mogućnosti odbrane», a «drugi zadatak je bio istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada». Junački, nema šta. «Herojstva» tek slijede.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a, ne libeći se da kaže da mu je Stevandić komandovao. Isti taj Stevandić ga je opomenuo da je «provaljen» i da mu je vrijeme da se skloni.

«Ja želim da prekinem sa ovim poslom, jer me je pozvao Stevandić i rekao da prestanem sa radom, jer će me uhapsiti milicija. Takođe mi je rekao da je moja lada-niva provaljena», tvrdi on.

UBISTVA U REŽIJI SOS-a

Kakve sve užase su činili SOS-ovci, najbolje potvrđuje podatak da su oni koji su ih otvoreno podržavali, rukovodstvo takozvane AR Krajine, čelnici iz vojske i politike, zahtijevali njihovo rasformiranje i to nakon što su njihovi pripadnici napali stanicu milicije. O tome u svojim odgovorima svjedoči i Stevandić, podvodeći to pod sukob «komunista i srba», a ne narko dilera i policije, koja im je oduzela drogu, što je istina i što Stevandić odlično zna, jer je on te ubice i regrutovao. U tekstu pod naslovom «Krvava pouka», («Glas», 15. maj 1992. godine), nepotpisani autor okomio se na SOS, optužujući ih za noćne eksplozije, pucanje, «tipovanje» žrtava i brojne druge terorističke, kriminalne i nezakonite aktivnosti. Ovaj tekst je i najbolji demanti Stevandićevih tvrdnji da je «SOS bio vojna formacija». U «Glasu» iz tog vremena mogu se pronaći brojne vijesti o eksplozijama, progonima, pucanju i brojnim drugim kriminalnim radnjama izvršenim nad muslimanima i Hrvatima, ali nijedna vijest o kažnjavanju počinilaca. SOS-ovci su ubili Ivicu Beneša, brata čuvenog boksera Marijana Beneša, zatim zlatara Skendera Čivjaka, ugostitelja Mujčin Zlatana; Muju Smailagića ubili su sa leđa u po bijela dana ispred Harbašove pekare (kafana «Dva ribara»), Emina Husedžinović zaklana je na kućnom pragu... O nedjelima SOS-ovaca mogli bi se napisati tomovi, ali je činjenica da niko od njih do sada nije odgovarao za zločine koje su počinili.

Oni su ubili i Midhata Rušidija, rođenog 1959. godine, teškog invalida koji je u trenutku kada je odveden, već tri godine bio u penziji (radio u «Glasu»). Rušidi je odveden 28.07.1992. godine, iz kafea «Cepelin», gdje je to jutro otišao na kafu. Odvezen je u «hondi» metalik boje, bez registarskih tablica. Njegovo tijelo nađeno je u Kotor Varoši trinaest godina kasnije, a ukopan je 29.06.2005. godine. Niko od članova njegove porodice nije htio da govori za «Žurnal» iz straha za ličnu sigurnost. Srpski izvori za «Žurnal» tvrde da je smaknuće Rušidija naložio lično Stevandić, što on demantuje.

Brojni zločini počinjeni u Banjoj Luci (tvrdi se da je ubijeno od nekoliko stotina, pa čak do hiljadu Banjalučana nesrba) neće ostati nekažnjeni, u to nema nikakve dileme. Otvorene su brojne istrage, a u njihovom epicentru je Stevandić, ma šta on tvrdio o tome. Njegov pokušaj povratka u politiku u stvari je pokušaj skrivanja od odgovornosti za nedjela koja je počinio. Nema šanse da mu to pođe za rukom.

 

 

INTERVJU - NENAD STEVANDIĆ:

«Žurnal» je Nenadu Stevandiću uputio pitanja, na koja je on i odgovorio, proprativši ih nizom «komentara» na račun potpisnika ovog teksta. Sve njegove odgovore i «komentare» objavljujemo bez ikakvih redakcijskih intervencija, ali moramo primijetiti da obiluju nevjerovatnim bijesom, nevjerovatnom mržnjom, nevjerovatnim lažima i nevjerovatnim strahom. Umjesto bilo kakvog osvrta na Stevandićev odgovor, dovoljno se zapitati da li nevin čovjek ima potrebe za tolikim bijesom, mržnjom, lažima i strahom?!

Žurnal: Prema dokumentima koji su u posjedu «Žurnala», vi ste početkom rata u BiH bili komandant Srpkih odbrambenih snaga (SOS) u Banjaluci. Da li je SOS bila vojna, policijska ili paravojna formacija?

STEVANDIĆ: Kako u uvodu navodite da posjedujete dokumenta da sam ja bio komandant Srpskih odbrambenih snaga i od toga polazite kao od aksioma, prvo vam moram odgovoriti da to nije istina, već još jedno od niza podmetanja iz razloga koje ne mogu trenutno potpuno da definišem, ali mogu da navedem sumnju da nisu radi objektivnog informisanja javnosti kako vi kažete. I ranije sam bio predmet paraobavještajnih, parapolicijskih i paranovinarskih insinuacija i bio optuživan da sam od komandanta crvenih beretki, specijalnog agenta i sl. I to se redovno događalo u predizborno vrijeme kao i sad. Žao mi je što mi niste omogućili uvid u dokumente koje navodite jer bih tada imao pojma o čemu se radi i bio u mogućnosti da tačnije odgovorim. Ovako vaša pitanja mi liče na saslušanje ili rialiti emisiju. Svejedno sam spreman da vam odgovorim jer naravno postoji i mogućnost da se ne radi o onome u šta opravdano sumnjam.

Svaki navodni dokument na osnovu koga se tvrdi da sam ja bio komandant SOS-a ili bilo koje formacije je neistinit i nerelevantan jar ja nisam imao podređene u toku otadžbinskog rata, pa shodno tome nisam mogao nikome komandovati

Ko su bili pripadnici SOS-a?

STEVANDIĆ: Nesporna je činjenica da su SOS su formirali rezervni oficiri Banjalučkog korpusa uz saglasnost djela komandnog kadra Banjalučkog korpusa. To se desilo nakon najave Jerka Doke, tadašnjeg ministra odbrane BiH da će svi koji ratuju u zapadnoj Slavoniji biti predmet krivičnog gonjenja. Ključnu i rukovodeću ulogu u realizaciji je imao Kapetan Slobodan Dubočanin po kome jedna ulica u Banjaluci danas nosi ime. To kao dugododišnji prijatelj njega i njegove porodice dobro znam. Radilo se o velikoj akciji sa više stotina učesnika tadašnje JNA koji su bili preteča nastanka VRS i preuzimanje odgovornosti za bezbjednost vojnika, njihove imovine i njihovih porodica u toku ratnih operacija u zapadnoj slavoniji. Smjene u gradu Banjaluci su brojale preko 500 vojnika i trajale su oko 15 dana koliko je otprilike trajao i sam SOS, pa sami procjenite ko je mogao da im komanduje i da ih sve zna i uveže. Ja sam tada bio student treće godine medicine, pa je potpuno neistinito, a i neinteligentno tvrditi da sam ja mogao da im komandujem. Ja za to nisam imao moći, znanja,i mogućnosti, a vjerujte ni namjere. Dakle to je bila vojna formacija Banjalučkog korpusa stvorena od vojnika i uglavnom rezervnih starješina u smjeni-odmoru, sa sredstvima veze, tehnike i sl. Dubočanina sam poznavao i napravio kontakt njega i Predraga Radića tadašnjeg gradonačelnika. Jedan od zahtijeva SOS- je bilo razoružavanje paravojnih formacija. Čak je u jednoj akciji u gradu izvršeno oslobadjanje stanice milicije mejdan-obilićevo, koju su bili zauzeli neformalni pojednici koji su se predstavljali kao SOS a koji su tom prilikom i ubijeni. (mislim da se radi o tri ili četiri osobe srpske nacionalnosti.)

Kasnije se ispostavilo da je u pozadini bio obračun u tadašnjoj JNA izmedju projugoslovenskih i prosrpskih struja u Banjalučkom korpusu a da su hvala bogu pobjedile prosrpske koje su sačuvale opremu i organizaciju Banjalučkog korpusa (i toliko puta pominjane rakete velike ubojne moći, čini mi se tipa LUNA ili sl.)

Da li su pripadnici SOS-a učestvovali u progonu Bošnjaka i Hrvata iz Banjaluke?

STEVANDIĆ: Na sjednicama kriznih štabova opštine i regije konstatovana su krivična djela razbojništava, krađa i ugrožavanja lica i imovine većinom Bošnjaka i Hrvata i identifikovani počinioci a utvrdjeno je da je motiv bio koristoljublje a ne nacionalna ili vjerska mržnja. Time se Banjaluka odvaja od npr. Sarajeva.

Takodje se sjećam da je na mostu KAB ubijen inspektor CSB (policije) srpske nacionalnosti koji nije stao na upozorenje a da je drugi inspektor (prezime Šušnica) ubijen u kafe baru Kajak takodje srpske nacionalnosti i to greškom.

Da li vam je poznata sudbina Midhata Rušidija iz Banjaluke?

STEVANDIĆ: Ne znam ko je Midhat Rušidija niti mi je poznata njegova sudbina.

Kakvi su bili vaši odnosi sa Jovicom Stanišićem, tadašnjim prvim čovjekom DB Srbije?

STEVANDIĆ: Moji odnosi sa Jovicom Stanišićem su privatne prirode tako da ne znam svrhu vašeg pitanja pa nemam potrebe da na njega odgovaram.

Da li ste u Tužilaštvu BiH saslušavani kao svjedok ili kao osumnjičeni povodom ratnih dešavanja u Banjaluci?

STEVANDIĆ: U tužilaštvu BIH nisam saslušavan kao osumljičeni, ali jesam dao izjavu u svojstvu svjedoka o dogadjajima van Banjaluke. Nadam se da vaša pitanja nisu dio plana ili namjere da to promjeni imputacijom dezinformacija i insinuacija na moju štetu makar ih vi nazivali dokumentima. To govorim i zbog toga što ste pitanja poslali preko mejla gradskog odbora SDS, iako vam je za kontakt bio dovoljan i moj telefon.

Takodje vas molim da ako već imate neke informacije koje moje ime dovode u vezu sa nečim nečasnim da iste proslijedite nadležnim organima bez medijske hajke ili harange sa ciljem kreiranja slike o meni i uticaja na navedene organe.

Da ne zaboravim pa budem predmet novih pitanja i podpitanja ako i niste pitali, saslušan sam i od strane haških istražioca, dva dana zaredom u Banjaluci u svojstvu svjedoka pre više od 5 godina.

Dakle, osim Vas, na pomenutu temu, još me niko nije osumljičio.

Nadajući se korektnom i cjelovitom prenošenju svega što sam napisao u odgovoru i istim takvim namjerama i svrsi vaših postavljenih pitanja, moram da kažem da sumnjam da je ovaj vaš upit samo nastavak preuveličavanja i izmišljanja srpske krivice i krivaca gdje se od srpskih generala i predsjednika krivica spušta do studenata, tinejdžera a nesporne i dokazane zločince nad Srbima zaobilazite jer ih u javnosti FBiH predstavljaju herojima, poput Ganića, Silajdžića, Dudakovića... odnosno čitavog političko-vojnog establišmenta FBiH.

Sada kada se i ta pandorina kutija u FBiH otvorila, vjerovatno se u tom entitetu javila potreba za reciklažom i multiplikovanjem ratne priče o* zlim Srbima* pa se svjesno ili nesvjesno pridružujete održavanju predstave o velilkosrpskoj krivici. Takodje se nadam da ne pokušavate da, svjesno ili nesvjesno, na ovaj način učesvtujete u stvaranju matrice za tužilaštvo BIH kao što je ta matrica stvarana za haški tribunal. Već su mi jednom sličnom akcijom pred izbore 2006 montirali, odnosno pokušali montirati skidanje sa liste (tada u režiji SDP), izmišljajući optužbe o mome statusu u toku otadžbinskog rata.

Pošto je većina srpskih generala, predsjednika i političkih lidera na ovaj ili onaj način mrtva ili utamničena, moglo bi se desiti da se u FBiH ostalo bez materijala za navedenu matricu pa ste možda i vi podlegli varijanti *daj šta daš*, makar i studenta. Pogotovu ako nisu politički podobni Sarajevskoj čaršiji, OHR-U, i par ambasada koji se trude da koaliciono upravljaju našim životima i sudbinama .Otežavajuća okolnost je naravno moja pripadnost SDS-u.

Srdačno,

dr Nenad Stevandić 17.08.2010.god.

(zurnal.info: Odgovori u intervju dostavljeni su u pisanoj formi i objavljujemo ih u cjelosti, bez redaktorskih intervencija)

(zurnal.info)


SDA poslovala s neregistriranom firmom: 50.000 maraka za kafe i vozače

Kantonalni odbor SDA Sarajevo je preko Uslužne zadruge Peskara do 2008. godine upošljavao studente za pomoćne poslove, iako je ova firma još 2005. izgubila registraciju.

Sjedište Kantonalnog odbora SDA (Foto: CIN)

Stranka demokratske akcije (SDA) je isplaćivala plate kuririma, vozačima, kafe kuharicama, studentima preko Uslužne zadruge Peskara, tri godine nakon što je Općinski sud u Sarajevu poništio registraciju ove firme. Revizori Centralne izborne komisije (CIK) su utvrdili da je ova stranka platila sve račune Peskare u 2008. godini, no nisu bili ovlašteni da provjere da li je novac došao do povremenih uposlenika stranke. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) su pronašli da u pojedinim slučajevima postoje neslaganje između iznosa koje je SDA uplatila Peskari i izjava ljudi kojima je ona trebala dati novac.

Revizori CIK-a su ove godine dodatno prekontrolisali poslovne knjige Kantonalnog odbora SDA Sarajevo za 2008. godinu i pronašli da je Peskara te godine ovoj stranci dostavila 13 računa u ukupnom iznosu 57.321 KM, koje je SDA i platila.

Šef Službe za reviziju CIK-a Hasida Gušić kaže da je ova institucija u izvještaju o reviziji financijskih izvještaja SDA za 2008. godinu iznijela primjedbu da ova stranka nije obrazložila troškove u poslovnom odnosu sa Peskarom, iako je to morala učiniti s obzirom na plaćeni iznos.

Prema riječima Gušić, Kantonalni odbor SDA Sarajevo je koristio usluge Peskare od 2005. do 2008. godine. CIN je utvrdio da je u 2005. godini Peskari uplaćeno ukupno 67.990,65 KM. Podaci za 2006. i 2007. godinu nisu jasno evidentirani u financijskim izvještajima SDA.

Gušić kaže da revizori CIK-a nisu provjeravali da li je novac stigao do korisnika, jer za to nemaju ovlasti.

Iako u stranci kažu da u njihovom poslovnom odnosu sa Peskarom nema ništa sporno, generalni sekretar SDA Amir Zukić nije dozvolio novinaru CIN-a uvid u račune o njihovom prometu sa zadrugom. CIN je ipak uspio doći do dijela dokumentacije iz 2008. godine.

Na jednoj od uputa Peskare za rad od 28. augusta 2008. godine, stoji da studenti Edvin Hodo, Aida Šaban i Amir Telebećirević za 200 sati rada za ovu stranku trebaju naplatiti po 1.000 KM, a Azra Mrnđić 1.050 KM. Račun je poslan isti dan, a SDA je Peskari uplatila navedeni iznos.

Novinari CIN-a su razgovarali sa Hodom i Šabanom, dok su ostali bili nedostupni. Hodo je kazao da nikada nije dobio novac od SDA, niti je radio za njih.

"Veze nemam, vjerujte. Nikada nisam radio za njih. Otkud ja, pojma nemam", kaže Hodo. U centralnoj evidenciji Agencije za identifikacione dokumente BiH postoji samo jedna osoba sa ovim imenom i prezimenom.

S druge strane Šaban je, kako kaže, radila za SDA, ali se nije mogla sjetiti kada i koliko je novca dobila. Iako je račun bio izdat prije dvije godine, kazala je da je za SDA radila prije 10 godina, a kasnije se ispravila i kazala, možda prije pet godina. Dodala je i to da je u više navrata dobijala manje sume novca ali da se ne sjeća koliko.

Porezna uprava Federacije BiH je u prvoj polovini ove godine obavila inspekciju zadruge Peskara, nakon čega je 20. jula poslala obavijest Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u kojoj je navedeno da postoji sumnja u utaju poreza i davanje lažnih poreskih prijava. Inspektor Željko Radulović kaže da očekuju da im Tužilaštvo Kantona Sarajevo odobri nastavak istrage.

Šef regionalnog istražnog odjela Poreske uprave u Sarajevu Fuad Milić izjavio je za CIN da nisu istraživali njihovo poslovanje sa SDA, nego sa pojedinim preduzećima u Sarajevskom kantonu, te da su u jednom predmetu utvrdili da postoje fiktivni spiskovi ljudi za isplate.

Radili preko Peskare, pare podizali u MOS-u

Uvidom u dokumentaciju o osnivanju zadruge, CIN je otkrio da je Kantonalni sud u Sarajevu 19. januara 2005. godine donio rješenje o prestanku rada ove zadruge. To su potvrdili i revizori CIK-a.

Unatoč tome Peskara je tokom 2005. pa sve do kraja 2008. godine nastavila da ispostavlja račune stranci za povremene poslove studenata, za rad vozača, kafe kuharica, kurira ali i račune za kurseve engleskog jezika, otkup knjiga i usluge slikanja.

Šef registra privrednih subjekata u Sarajevu Asaf Daupović kaže da preduzeće čini krivično djelo ako posluje, a nema registraciju.

Sud je poništio registraciju Peskare jer je ova zadruga zakasnila sa podnošenjem nove prijave za registraciju u skladu sa Općim zakonom o zadrugama.

U SDA kažu da nisu mogli znati da je Peskara izgubila registraciju, jer im je ona dostavljala ovjerene fakture, a oni su ih uredno plaćali.

Zadruga Peskara je prijavljena na adresi u Halilovićima bb u Sarajevu, no novinari CIN-a je nakon višednevne potrage tamo nisu pronašli.

Uposlenik u finansijama Kantonalnog odbora SDA Sarajevo Suad Deljković kazao je da kancelarije Peskare nisu bile u Halilovićima nego da su ljude za naplatu honorara i podizanje faktura slali u prostorije MOS-a, koji se nalazi u sarajevskom naselju Malta. MOS je također uslužna zadruga, a njen direktor Enver Zornić nije želio komentarisati informaciju koju smo dobili u Kantonalnom odboru SDA. Kazao je da on nije povezan sa Peskarom.

Peskaru su uz polog od po 100 KM u februaru 2001. godine osnovali Mufid Frlj, Azra Bajramović i Aziz Šehović.

Frlj je kazao da on ne zna ništa o poslovanju firme, a da je njegov osnivački ulog od 100 KM platio direktor zadruge Muharem Zornić.

Direktor Peskare Zornić, kojeg je novinar CIN-a pronašao na privatnoj adresi u Sarajevu, nije želio razgovarati o poslovanju zadruge.

Amir Zukić: Podrška Peskari (Foto: CIN)Prema Zukiću, SDA je odabrala Peskaru jer su smatrali da se radi o dobroj firmi. Međutim, Deljković kaže da je Peskara izabrana jer je Zornić prije rata bio predsjednik omladine SDA.

"To je nastavak rada, da se da podrška toj firmi", kaže Deljković.

Niko ne provjerava troškove stranaka

Stranke su dužne da svake godine CIK-u dostave finansijske izvještaje. Prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka, CIK je ovlaštena da obavi reviziju prihoda stranaka ali ne i njihovih troškova. Zakonom nije propisano na šta stranke mogu trošiti novac.

"Stranka može trošiti na šta hoće, a to je većinom budžetski novac. Mi ne kontrolišemo troškove i to je naš najveći nedostatak", kaže Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK-a.

Transparency International BiH je u ovogodišnjoj analizi pod nazivom Finansiranje političkih partija u BiH naveo da su finansijski izvještaji stranaka nedovoljno jasni i da CIK na osnovu njih ne može ući u detalje transakcija niti provjeravati da li se sredstva namjenski troše, budući da sama nije ovlaštena da provjerava bankovne račune stranaka.

Međutim generalni revizor Ureda za reviziju BiH Milenko Šego kaže da je upravo cilj revizije da se javnosti obznani kako se troše javna sredstva.

(CIN)

MATTHEW PARISH: Republika Srpska nakon osamostaljenja

Bivši uposlenik OHR-a, pravnik Matthew Parish, objavio je prošle godine kontroverzan tekst u kome nezavisnost i otcjepljenje Republike Srpske smatra neizbježnom i skoro završenom stvari. Nekoliko domaćh medija ponovo je objavilo ovaj tekst u turbulentno predizborno vrijeme a on je više nego vjetar u leđa Miloradu Dodiku. Podsjećamo na pisanja Parisha prije godinu dana koje je sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nazvao “neodgovornim”

Magazin Žurnal sutra će objaviti prvi dio velikog intervjua sa Parishom u kojem objašnjava zašto je čvrsto ubijeđen da RS neće ostati dio Bosne i Hercegovine, kako i kada bi se to moglo desiti i zašto su izjave stranih zvaničnika o nedjeljivosti licemjerne.


Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih teritorija.

Glavna figura međunarodne zajednice u zemlji, visoki predstavnik, ima tradicionalnu ulogu prokonzula sa ovlaštenjem da nameće odluke. Međutim, njegov je autoritet sada toliko oslabio da on nije u mogućnosti da spriječi planove bosanskih Srba, što se vjerovatno neće ni promijeniti. Vojne i političke opcije koje su dostupne Zapadu kako bi se spriječilo otcjepljenje su neprivlačne, a vjerovatno i nedjelotvorne. Ono što bosanski Srbi uspiju ostvariti, bosanski Hrvati će pokušati naknadno. Moguće je da će doći do podjele zemlje na nekoliko dijelova. Zapad stoga mora radikalno preispitati svoju politiku prema Bosni. Neodlučno prihvatanje de facto secesije bosanskih Srba, iako neprivlačno iz istorijske perspektive, moglo bi se pokazati najmanje lošim izborom. U svakom slučaju, ono što je potrebno jeste osjetljiva i fleksibilna diplomatska strategija, jer ukoliko se separatističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata, ili nastojanjima bosanskih Muslimana da sačuvaju jednistvo zemlje ne pristupi na pravi način, postoji stvarna opasnost od obnavljanja oružanog sukoba.

U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji. Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla. Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti. Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.

Rat u Bosni je završen 1995. godine mirovnim sporazumom potpisanim u Dayton-u, Ohio, kojim je zemlja podijeljena na dvije nazgrapno oblikovane federalne regije sa dosta velikim stepenom autonomije, nazvane orwell-ovskim terminom "entiteti". Federacija Bosne i Hercegovine, nastala kao nesiguran savez između prethodno zaraćenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zauzima južni i zapadni dio ove bivše jugoslovenske republike. Federacija ima dva de facto središta, Sarajevo (službeno središte Bosne), gotovo isključivo bošnjački grad, i zapadni Mostar, koji predstavlja hrvatsku polovinu podijeljenog grada na jugu zemlje koji je bio poprište žestokih borbi u kojima su stradale hiljade civila. Teritorija Federacije je dodatno podijeljena na deset kantona, od kojih su neki bošnjački, a neki hrvatski. Drugi entitet, poznat kao Republika Srpska ("Srpska Republika" ili "RS"), u kojem i dalje žive gotovo svi bosanski Srbi, zauzima izduženu teritoriju sjeverno i istočno od Federacije.

Bilo je očigledno čak iz samog imena da je Republika Srpska od početka imala pretenzije prema državnosti. Oba entiteta bi imala svog premijera, predsjednika, ustav i ustavni sud. To je bio slučaj i sa svim kantonima u Federaciji BiH, što je dovelo do stvaranja mreže mikro-država unutar jedne od dvije već postojeće mini-države. Konačno, Bosna je imala i sopstveni slobodan grad, Brčko - grad od strateškog značaja i regija u sjevernoj Bosni sa tradicionalno većinskim Bošnjačkim stanovništvom. Budući da je bio kopneni most između dva dijela prekinute srpske teritorije, srpske snage su u Brčkom tokom rata sprovele etničko čišćenje, te je grad 1995. bio pod srpskom kontrolom. Ne mogavši se složiti u Dayton-u kojem od dva entiteta će pripasti ovaj kontroverzan grad, strane su odgodile rješavanje ovog pitanja upućivanjem na proces "obavezujuće arbitraže". Time je Vlada SAD-a dobila priliku da postavi sopstvenog "međunarodnog supervizora" u grad, uz pojačanje u vidu američkih vojnih snaga. Supervizor je preuredio područje stvorivši "Distrikt", politički drugačiji od entiteta, sa vlastitim zakonima, ustavom, parlamentom i institucijama, te je izdejstvovao etničku reintegraciju kroz agresivni program povratka izbjeglica.

Iznad dva entiteta je postavljen niz institucija centralne vlasti koje su teoretski postojale, tako što su stvorene na papiru Daytonskim mirovnim sporazumom. No, ove institucije su bile prisiljene na postojanje samo uz najveći pritisak visokog predstavnika u Bosni, međunarodnog guvernera čiju su funkciju i stvorile mirovne snage, ali i tada tek uz veliko oklijevanje. Nakon zločina počinjenih od strane srpskih snaga tokom rata u Bosni, Zapad je posmatrao stvaranje Republike Srpske kao nužno zlo, u najboljem slučaju, ili "genocidnu tvorevinu", po riječima sadašnjeg bošnjačkog člana predsjedništva Harisa Silajdžića, koja će na kraju biti poništena u nastojanju za uspostavljanjem jedinstvene Bosne. Ovaj cilj, jednom ostvaren, poslužio bi kao nadoknada za kolektivni osjećaj krivnje koju međunarodna zajednica osjeća prema Bošnjacima zbog propusta da intervenišu s dovoljno snage tokom ratnog sukoba.

Kako bi se sproveo ovaj cilj, visokom predstavniku su dana enormno široka i nekontrolisana zakonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da raspusti izabrane zvaničnike, da nameće zakone i da zamrzne bankovne račune političkih stranaka. Zakonskom upotrebom prijetnji i zauzvratnim nametanjima, visoki predstavnik je prisilio zaraćene etničke skupine da ostvare saradnju na državnom nivou. Iako je Ustav prihvaćen u Dayton-u ograničio nadležnosti centralne vlasti svodeći ih na skroman broj, do 2006. godine broj državnih funkcija bio je značajan.  Tada su te funkcije obuhvatale procesuiranje ratnih zločina i finansijskog kriminala, vanjske poslove, indirektno oporezivanje, centralnu banku i pregovore sa EU. Te strukture su stvorene prijetnjama upućenim političarima iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio ukaljan zbog povezanosti sa ratnim zločinima, u vidu karata u jednom pravcu do Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju u Haagu ukoliko odbiju da sarađuju. Nove centralne institucije su bile finansirane iz sredstava međunarodne pomoći, neovisno od domaće ekonomije Bosne i Hercegovine koja je u stalnom stanju bankrota.

No, dvije stvari su se tada promijenile. Prije svega, ko god je mogao biti deportovan u Haag tamo je već bio, dok je tokom rata vladajuća politička stranka bosanskih Srba SDS (Srpska demokratska stranka), oslabljena kroz sve opresivnije mjere koje su svi visoki predstavnici jedan za drugim preduzimali u vezi sa njenim finansijama i protiv njenih službenika. To je dovelo do uspona Milorada Dodika, potpuno drugačije sorte političara iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio neukaljan učešćem u ratu. Njegovu novu stranku, SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), visoki predstavnici više nisu mogli uslovljavati nikakvim prijetnjama, jer zvaničnici iz njegove stranke nisu imali ratnu prošlost koja bi mogla biti upotrijebljena protiv njih. Drugo, interesovanje međunarodne zajednice za Bosnu je oslabilo, a sa tim su presušili i ogromni izvori razvojnih sredstava neophodnih za održavanje i funkcionisanje državnih institucija. Tako se porezni sistem Bosne i Hercegovine, hronično neefikasan i zaražen korupcijom, sve više oslanjao na finansiranje od strane centralne države. Ta dva faktora, u kombinaciji s dramatičnim povlačenjem stranih mirovnih snaga, spojila su se upravo u trenutku kada je Milorad Dodik postao predsjednik Vlade Republike Srpske u januaru 2006.

Milorad Dodik dijeli dosta zajedničkih osobina sa Vladimirom Putinom. Odlučan, oštrouman, nezainteresovan za demokratiju, koristeći nacionalni ponos svog naroda kao izvor političke moći, i odlučan da unaprijedi status svoje nacije nakon decenije slabosti, on je snažan protivnik slabim i neučinkovitim predstavnicima međunarodne zajednice koji su preostali u Bosni i Hercegovini. Neuprljan ratnom prošlošću Republike Srpske, te ohrabren snažnom međunarodnom kritikom nezgrapne taktike korištene od strane međunarodnih upravitelja u BiH, Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokih predstavnika. On je u više navrata posramio visokog predstavnika frustrirajući svaki njegov napor, zahvaljujući svojoj kontroli nad velikom većinom srpskih zvaničnika u cijeloj zemlji, uključujući i državnog premijera. Malo je toga što visoki predstavnik u Bosni sada može učiniti da ga obuzda. On nema novac koji bi eventualno mogao uskratiti (Republika Srpska sada dobija investicije iz istočne Evrope i Rusije), niti ima vojne snage koje bi mogao poslati da djeluju (međunarodne mirovne snage prisutne su u zanemarivom broju).

Kada je Kancelarija visokog predstavnika pokušala da Dodiku pripiše optužbe za korupciju, on je zatvorio Sud BiH . Potom je zatvorio državno preduzeće za proizvodnju električne energije. Kada je međunarodna zajednica pokušala nametnuti centralizovan sistem upravljanja policijom u cijeloj zemlji, Dodik je osujetio taj proces podbadanjem svojih bošnjačkih kolega da se uključe u zažarene rasprave oko trivijalnih naziva. Kada je visoki predstavnik pokušao promijeniti glasanje u državnom Vijeću ministara (glavno izvršno tijelo na državnom nivou), Dodik je isposlovao da državni premijer podnese ostavku, paralizujući time centralne organe vlasti. Dodik je više puta dokazao da sa svim centralnim institucijama može raditi šta hoće. Teoretski, visoki predstavnik posjeduje ovlaštenje da smijeni Dodika sa funkcije. Sasvim je sigurno da bi bilo koji od Dodikovih prethodnika koji bi postupao na takav način, doživio upravo takvu sudbinu. No, teoretski autoritet visokog predstavnika je sada lišen moći, jer ne postoji način da se sprovede. Više nema stranih vojnika da izbace Dodika iz njegove kancelarije.  Državna policija je malobrojna, slaba i etnički podijeljena, i nije ravna da se suprostavi mnogobrojnijoj policiji Republike Srpske. Bosna nema vojsku od bilo kakvog značaja. Organi Republike Srpske imaju kontrolu nad svojim poreznim prihodima, i mogu se finansijski povući iz ostatka zemlje, bez značajnih sankcija. Dodik drži sudbinu zemlje u svojim rukama. On je najmoćniji političar u Bosni.

Dodikov plan je transparentan. Kratkoročno, plan je da se osigura nezavisnost Republike Srpske od institucija bosanske centralne države. To će biti jednostavno za postići, jer centralna vlast, kao i sam dejtonski Ustav, uključuju "konsocijativne" principe, pri čemu se odluke mogu donijeti samo konsenzusom predstavnika sve tri etničke grupe u zemlji. Pod uslovom da bude u mogućnosti da nastavi sa kontrolisanjem velike većine srpskih zvaničnika – što se može postići korištenjem izuzetno efikasne stranačke mašine - on može blokirati svaku značajniju odluku, što će dovesti do raspadanje institucija. Uticaj državne policije i Suda BiH već slabi u Republici Srpskoj, koja ima sopstvenu policiju, sudstvo, porezni sistem, nacionalnu zastavu i pravni režim. Jedine značajne institucije koje dijeli s ostatkom zemlje su zajednička valuta, zajednički režim registarskih tablica , zajednički sistem PDV-a i prikupljanja prihoda, zajednička granična kontrola i Sud BiH. Sve ove institucije će biti lako razmontirati. Euro, koji se već koristi kao druga valuta, lako dostupna i iz bankomata, mogao bi biti formalno usvojen preko noći. Iako se registarske oznake ne razlikuju po federalnim jedinicama BiH, one se izdaju na lokalnom nivou, što čini jednostrane promjene lakim i mogućim.

Centralni državni račun za indirektno oporezivanje nalazi se u Banjoj Luci, i ne bi bilo naročito teško preusmjeriti sve indirektne poreze prikupljene od prihoda sa teritorije Republike Srpske na odvojeni račun Republike Srpske. U svakom slučaju, ministar finansija Republike Srpske može staviti veto na sve odluke državne uprave za indirektno oporezivanje, urušavajući time sistem iznutra bez ikakvog napora. Teoretski objedinjena Državna granična služba sačinjena je od gotovo isključivo srpskih službenika tamo gdje granice zemlje potpadaju pod teritoriju Republike Srpske. Na prelazu između RS i Srbije, granice su gotovo nevidljive i vozila sa lokalnim tablicama se često i ne zaustavljaju. Sud BiH je nekada bio snaga na koju se moglo računati, ali se kroz čitavo svoje postojanje od 2003. godine oslanjao na međunarodne suce i tužioce, dok je finansijsku podršku dobijao od stranih donatora. Ovakav aranžman nikada nije bio održiv, tako da međunarodni zvaničnici ovog suda sada masovno odlaze, upravo zbog prijetnji srpskih političara da će blokirati produženje njihovih mandata. Oni su s pravom zaključili da za njih nema stabilne karijere u ovoj političkoj baruštini. Sudovi Republike Srpske odani su Dodiku, i neće biti spremni da vjerno provode državne zakone protiv interesa Republike Srpske.

Dodikova motivacija u sprovođenju plana odvajanja je jednostavna. Dok je politika u Federaciji BiH podijeljena između zaraćenih političara iz dvije etničke skupine, pet glavnih političkih stranaka i deset kantona, u Republici Srpskoj politika je izuzetno jedinstvena. Svime upravlja jedna politička jedinica, jedna politička stranka, i naposljetku samo jedan čovjek. Zašto bi Dodik odustao od svega toga zarad multi-etničkog i razdornog političkog haosa u ostalom dijelu zemlje? Ono što je još značajnije, odvajanje od ostatka BiH upravo je ono što ogromna većina bosanskih Srba želi. Oni dijele kolektivnu paranoju o kulturnoj i političkoj dominaciji bošnjačke većine. Taj strah je bio glavni motivacijski faktor za rat u Bosni od 1992-95. Federativna Jugoslavija je bila otjelotvorenje delikatnog kompromisa između bosanskih Muslimana, koji su imali većinski uticaj na podsuverenom nivou Republike Bosne i Hercegovine, i Bosanskih Srba, koji su mogli biti sigurni  da će srpski interesi biti zaštićeni kroz uticaj Srba na saveznom nivou u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu. Sa raspadom federalnog sistema krajem 1980-ih, rat je postao neizbježan: bosanski Muslimani su tražili nezavisnost od svojih srpskih gospodara u Beogradu, dok su bosanski Srbi tražili odvajanje od svojih potencijalnih novih muslimanskih gospodara u Sarajevu. Obostrani strah od dominacije i progona vijekovima je upravljao politikom na zapadnom Balkanu i ništa se nije dogodilo u posljednjih četrnaest godina od završetka rata u BiH da taj strah ublaži.

Jedina sila koja je spriječila odvajanje Republike Srpske nakon 1995. godine bila je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), izdavanjem dekreta u cilju centralizacije koji su bili poduprijeti vojskom i diplomatskim pritiscima. No, od 2006. godine, Kancelarija neokolonijalnog guvernera u Bosni je u sunovratu. Sa odlaskom mirovnih snaga i slabljenjem međunarodnog interesovanja za regiju, ovlaštenja visokog predstavnika su izblijedila i postala podložna ignorisanju. Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da mjere visokog predstavnika smatra nelegalnim i da će ih ignorisati. Sadašnji visoki predstavnik, austrijski diplomat Valentin Inzko, ne usuđuje se niti da pokuša da smijeni Dodika dekretom, kako Dodiku ne bi dao priliku da zbog toga   obistini svoje prijetnje te dovede 50.000 srpskih protestanata u Sarajevo. Takav potez samo bi strmoglavo doveo do krize i ubrzao ono što je neizbježno. Štaviše, promjena lidera u Republici Srpskoj učinila bi stvari još gorima, nikako boljim. Često se zaboravlja da po standardima bosanskih Srba, Dodik predstavlja umjerenu struju. On nije vidljivo rasista, i nadgledao je povratak  bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica u Republiku Srpsku. Zauzeo je umjereni stav u vezi sa spornim gradom Brčko i obnavljanjem Srebrenice. On je evidentno odlučan da transformiše Republiku Srpsku u tržišnu ekonomiju i da privuče strana ulaganja. Spreman je za susrete i dogovore sa svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima. Možda je pregovaračima međunarodne zajednice teško da to prihvate, ali Dodik predstavlja najliberalnije krilo političke misli bosanskih Srba.

U prvim danima poslijeratne Bosne i Hercegovine, Dodik je bio saveznik zapadnih sila u borbi protiv političara SDS-a iz ratnog perioda koji su od Republike Srpske napravili policijsku državu, podsticanjem nasilja protiv Bošnjaka i Hrvata koji su tražili da se vrate u svoje predratne domove. U odnosu na ranije vođe bosanskih Srba - Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikolu Poplašena, Dodik je umjeren. Svaka zamjena za njega mogla biti daleko ekstremnija, s težnjama ka nezavisnosti u okviru mnogo kraćeg vremenskog perioda, ili sklonija međuetničkim provokacijama koje bi mogle naglo dovesti do nasilja. On ili ona bi se mogao/mogla isto tako pokazati manje vještim po pitanju ekonomije Republike Srpske, otežavajući tako situaciju u kojoj se nalazi stanovništvo, i samim time otvoriti mogućnost ponovnog posezanja za uprošćenim i nasilnim nacionalizmom. Dodikov plan za Republiku Srpsku je postepen. Nezavisnosti će se težiti  korak po korak, dok će se postepeno prekidati jedna po jedna veza sa centralnom državom. Do trenutka kada Republika Srpska bude de facto nezavisna (što već u ovom trenutku nije daleko), međunarodna zajednica jedva da će to primijetiti. A potom, upravo kao što se Crna Gora odvojila od Srbije, najprije de facto odvajanjem od institucija u Beogradu, do trenutka kada dođe do formalnog proglašenja nezavisnosti, ovaj će događaj biti svršen čin.

Možda je nekada bilo moguće da tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini postignu zadovoljavajući dogovor: Bošnjaci bi prihvatili labavu konfederativnu strukturu u kojoj bi različite etničke skupine dominirale različitim političkim područjima, te bi bile slobodne da razvijaju odnose sa susjednim ili ‘saosjećajnim’ državama (Turskom, Srbijom i Hrvatskom), u zamjenu za odustajanje od separatističkih težnji Srba i Hrvata. Ali avaj, izgledi za ovaj umjereno optimističan scenarij gotovo su isparili u poslednje dvije godine, u velikoj mjeri zahvaljujući trapavom miješanju Kancelarije visokog predstavnika u domaći politički proces poznat kao "Prudski sporazum". U početku je to bio obećavajući niz sastanaka između vođa tri glavne političke stranke Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su dali obrise buduće ustavne strukture nakon zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika, koji je u konačnici osujećen kriminalnom istragom Dodikovih finansija pod pokroviteljstvom Kancelarije visokog predstavnika. Takođe je značajno ubjeđenje Bošnjaka da stalna neodređenost Kancelarije visokog predstavnika u vezi sa okončanjem mandata znači da se oni mogu osloniti na ovu instituciju kao podršku njihovom programu centralizacije na neodređeni vremenski period. Dodik je na to odgovorio tako što je potvrdio ubjeđenost Srba da je svaka velika pogodba koja zadovoljava srpske interese, i koja garantuje značajano očuvanje srpske autonomije, fatamorgana. Tako su se Srbi postepeno, ali neumoljivo, pomjerili ka završnom činu odvajanja od svojih nevoljenih sunarodnjaka.

Ovo je moj argument da je nezavisnost Republike Srpske neizbježna. Sada prelazim na daleko teže pitanje o tome šta bi međunarodna zajednica trebala učiniti kada se to dogodi. 

Glasovi iz Bosne, uključujući i bošnjačke političare i Kancelariju visokog predstavnika, će zahtijevati upotrebu pravnih ovlaštenja visokog predstavnika. Isti će glasovi reći da bi on trebao smijeniti Dodika, "poništiti" nezavisnost, a možda čak i ponovno napisati Ustav Bosne i Hercegovine, ukinuti Republiku Srpsku, drastično oslabiti njezina ustavna ovlaštenja, ili iskorijeniti konsocijativni izborni sistem koji omogućava Srbima (i Hrvatima) da vetom blokiraju inicijative na državnom nivou. Takav radikalan pravac - komadanje cijele poslijeratne ustavne strukture samo kako bi se ugušile srpske težnje za autonomijom – primamljiv je, ali i izuzetno opasan i vrlo je teško procijeniti kada je pravi trenutak da se preduzme. Ako bi takve radikalne mjere bile primijenjene tek nakon proglašenja nezavisnosti (ili referenduma o nezavisnosti), bile bi isuviše zakašnjele. Dodik bi ih jednostavno ignorisao - ili bi ih iskoristio kao izgovor da ubrza svoj plan. Te mjere bi mogle biti nametnute samo oružanom intervencijom u Republici Srpskoj, i okupacijom od strane međuarodnih trupa, no niti su potrebni vojnici dostupni niti su njihovi politički gospodari spremni da ih upute na takav zadatak u vremenu u kojem je strani vojni avanturizam na jako lošem glasu. Američka vojska se povukla iz Bosne tek 2004. godine, nakon osam godina, iako je Predsjednik Clinton garantovao da neće ostati duže od jedne. Ne postoji želja da se vojska vrati 2010. godine - i to po svoj prilici u daleko većem broju.

Da bi se održalo imalo nade u uspjeh bez masovnog vojnog angažmana, do nametanja od strane visokog predstavnika će morati doći prije nego što se ka nezavisnosti krene nepovratno punim zamahom. To bi se trebalo desiti sutra. U ovom trenutku ne postoji međunarodni konsenzus o tome koliko je akcija ovako velikih razmjera poželjna. To bi morala biti inicijativa SAD-a; EU gotovo sigurno ne bi podržala takve mjere, nastojeći da podstakne demokratske procese na Balkanu obećavajući članstvo u EU i finansijsku pomoć, te razmatrajući mogućnost prokonzularnog ustavnog restrukturisanja koje nije u skladu s regionalnim programom. Visoki predstavnik, u svojstvu naimenovanog predstavnika EU, vjerovatno će odbiti da potpiše takav aranžman. Štaviše, Dodikovi trenutni stavovi su alarmantno odbranjivi kao pitanje principa. Dayton-ski Ustav daje Republici Srpskoj široku autonomiju. Opsežan mandat visokog predstavnika često je bio žestoko kritikovan kao nespojiv s međunarodnim pravom. Državne institucije koje su njegovi prethodnici nametnuli izabranim političarima u Bosni i Hercegovini su sumnjive ustavnosti. Dodikove trenutne tvrdnje da je on čuvar ustavnog poretka BiH imaju neugodan odjek istine u sebi. Konačno, gotovo da je sigurno prekasno za takve mjere. Trenutak da se Ustav Bosne i Hercegovine preradi jednostrano bio je 1999, kada je Republika Srpska bila najslabija i kada su strane trupe još uvijek bile prisutne u zemlji u velikom broju. Da se djelovalo tada, Bosna bi bila pretvorena u koloniju pod međunarodnom upravom na neodređeno vrijeme, što je bila odgovornost koju niko nije htio preuzeti, te zbog toga to i nije učinjeno. Sadašnja situacija je sasvim drugačija. Da je visoki predstavnik bio u mogućnosti da smjeni Dodika, to bi se sigurno dogodilo u posljednje dvije godine. Kancelarija visokog predstavnika je sada isuviše slaba, dok je Republika Srpska isuviše jaka kako bi se moglo očekivati da dođe do sprovođenja tako dramatičnih naredbi. To bi pomoglo Dodiku u ostvarivanju njegovih ciljeva, dajući mu oslonac za izražavanje nezadovoljstva i protivljenja međunarodnoj zajednici. Na kraju, takve bi odluke uništile ono što je preostalo od kredibiliteta međunarodne zajednice u zemlji, jer ne bi bile ispoštovane.

Po tom scenariju - ubrzanog proglašenja nezavisnosti Republike Srpske podstaknutog dramatičnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika – Bošnjaci bi se, u ime odbrane Ustava i autoriteta visokog predstavnika, mogli odlučiti da uzmu oružje u ruke i da se bore. Tačka zapaljenja bila bi Brčko, slobodan grad kojim je nekada upravljala Vlada SAD-a, ali koji je od tada napušten i bez ijednog američkog državljanina (osim nekoliko lica sa dvojnim bosansko-američkim državljanstvom) koji trenutno tamo boravi. Jedina i najveća prepreka za nezavisnost Republike Srpske je geografija: njezinu produženu teritoriju je izuzetno teško braniti, a Brčko je najslabija tačka. Bošnjaci bi upotrebom vojne sile mogli povratiti službeno neutralni teritorij, tražeći da se Republika Srpska rascijepi na dva dijela. Najinteligentniji potez koji bi međunarodna zajednica tada mogla preduzeti bilo bi da pošalje mali dio vojnih snaga u Brčko, navodno sa ciljem stabilizacije među-etničkih sukoba, ali zapravo da povrati sopstvenu moć u pregovorima sa Dodikom razdvajajući njegovu teritoriju vojnom silom.  Ukoliko bi se osigurala podrška Hrvatske, granice sa zapadnom Republikom Srpskom bi bile zatvorene, okružujući tako Banja Luku - glavni grad Republike Srpske – neprijateljski nastrojenim susjedima, te tražeći Dodikovu predaju ili sporazumno rješenje. Međutim, ova bi strategija bila izuzetno rizična. Koja bi bila izlazna strategija za nesrećne strane vojnike koji bi se zatekli na ničijoj zemlji između neprijateljskih snaga? Kako bi se izbjeglo da oni budu uvučeni u sporadično nasilje do koga bi povremeno došlo u drugim dijelovima zemlje?

Najozbiljnija opasnost u ovom scenariju bile bi reakcije bosanskih susjeda. Domaće javno mišljenje u Srbiji primoralo bi Srbiju da podrži Srbe u Bosni. To bi ih moglo dalje podstaći da stvore probleme na sjeveru Kosova. Mogli bi pružati materijalnu pomoć za Srbe u Bosni kako bi se oduprli Bošnjacima i stranoj okupaciji. Paravojne snage bi prešle granicu iz Srbije u Republiku Srpsku kako bi dale podršku svojoj srpskoj braći u nevolji, što je često bio slučaj tokom rata u periodu od 1992-95, kada su bili glavni izvršioci zlodjela. Težnje Srbije za pridruživanjem EU bile bi usporene za cijelu jednu deceniju ili duže, mogućnost koju bi i sama EU-a  zaobišla. Program EU za stabilizaciju Kosova je da obezbijedi što bržu dobrobit za građane Srbije kroz bližu povezanost sa EU, da podrži umjerenu vladu u Beogradu i pomogne u procesu prećutnog pristanka Srbije na gubitak Kosova. Ovi bi planovi završili potpunom propašću ukoliko bi srpski nacionalizam bio ponovno podstaknut kroz slučaj Republike Srpske. Hrvatska bi takođe mogla odbiti saradnju, zbog slične reakcije bosanskih Hrvata. I oni imaju separatističke težnje, i vjerovatno bi iskoristili politički haos negdje drugdje u zemlji kako bi osigurali nezavisnost Herceg-Bosne, hrvatskog regije na jugozapadu Bosne. Ovdje bi tačka zapaljenja bila Mostar, koji je još nestabilnije i opasnije mjesto u odnosu na Brčko, jer je tamo politički animozitet lokalnog karaktera, a ne takmičenje za dominaciju između udaljenih etničkih metropola, kao što je slučaj u Brčkom. U Mostaru nikada nije uspostavljena učinkovita poslijeratna lokalna vlast, a stanovnici grada su naoružani do zuba. Prije nego što bi se međunarodna zajednica snašla, našla bi se u daleko ozbiljnijem sukobu u južnoj Bosni, u koji bi i Hrvatska bila neizbježno uvučena iz poštovanja prema svojoj domaćoj politici. Bosansko-hercegovački Hrvati ne mogu biti napušteni, rekli bi politički demagozi u Zagrebu, te bi se perspektiva pristupanja Hrvatske u EU takođe stavila u stanje dubokog zamrzavanja. A ko zna šta bi Albanci u Makedoniji ili Srbi na Kosovu učinili kao rezultat toga.

Činjenica da je stabilnost cijele regije u pitanju ukoliko se zauzme nespretan pristup prema separatističkim ambicijama Republike Srpske razlog je zbog kojeg zapravo ništa nije učinjeno, dok Dodik ostaje na funkciji uz trpljenje međunarodne zajednice. Iako je međunarodna zajednica, na žalost, nemoćna, sopstveni nedostatak moći u regiji nešto je s čim se međunarodna zajednica mora obračunati ako namjeravamo doći do odlučnih političkih rješenja. Stoga bismo trebali procijeniti najnoviju strategiju visokog predstavnika, koja podrazumijeva uključivanje u domaću politiku s Dodikom: iskoristiti institucije koje on ima na raspolaganju protiv njega, kao što su istrage od strane Suda BiH. Visoki predstavnik je takođe počeo sa rehabilitacijom Dodikovih političkih protivnika, od kojih je najznačajniji Dragan Kalinić, nekadašnji tvrdokorni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji je prethodno smijenjen međunarodnim dekretom zbog podrške Radovanu Karadžiću. Cilj djelovanja visokog predstavnika je očito da oslabi Dodika, i okupira ga domaćim političkim bitkama umjesto nastojanjima za ostvarivanjem projekta državnosti Republike Srpske.

Postoje tri problema u vezi s ovim pristupom. Prvo, ne vidi se kraj. Prije ili kasnije visoki predstavnik i njegove kolege međunarodni zvaničnici će se umoriti i otići; Dodik će ostati. Drugo, ako se taj pristup pokaže uspješnim, stvoriće još veće probleme: Dodikov nasljednik će gotovo sigurno biti ekstremniji i mnogo brže će gurnuti zemlju u krizu. Treće, plan - od ograničavanja separatističkih ambicija kroz stvaranje pratećih političkih problema - može imati suprotan politički učinak u odnosu na onaj željeni. Mogao bi ubrzati separatizam kao najefikasniji način za protiv-napad. Dodikova istrajna retorika počiva na tvrdnjama da su jedinstvena Bosna, i centralne državne institucije, nepraktične zbog trajnih uplitanja u ustavne postupke i vladavinu prava nezakonitim akcijama visokog predstavnika. Republici Srpskoj nije preostalo ništa drugo, zaključuje on, nego da se izdvoji iz ovog međunarodnog pravnog mutanta, na najbrži mogući način. Ako visoki predstavnik želi pogurati krivične istrage protiv Dodika od strane Suda BiH, Dodikovo rješenje je sasvim jednostavno: opozvati Državni sud. Institucija postoji samo zbog njegove popustljivosti, što on uveliko pokazuje kroz svoje sadašnje napore da otjera međunarodne zvaničnike koji tamo rade.

Stoga nije teško zaključiti da je trenutna strategija visokog predstavnika više dio problema, nego rješenja. Koje druge opcije su dostupne? Jedna od njih je ne činiti ništa. Ostaviti se primjene ”čvrste” politike u poslijeratnoj Bosni, i pustiti da domaći političari ove zemlje učine s njom ono što oni mogu, barem u kratkom roku. Možda će uspjeti postići sporazum sličan onom iz Pruda, i time će katastrofa biti izbjegnuta. De facto nezavisnost Republike Srpske, moglo bi se zaključiti, nije užasno bitna. Prepuštena sopstvenim snagama, Republika Srpska bi čak mogla naći razlog da sarađuje s Federacijom po više pitanja, ostavljajući neke od državnih institucija formalno netaknutima. Značajan je obim trgovinskih aktivnosti između BiH entiteta, čiji narodi u značajnoj mjeri dijele isti jezik i istu kulturu. To bi nametnulo ekonomske razloge za zadržavanje zajedničke valute (koja je do sada održavana izuzetno stabilnom naspram Eura), zajedničkog sistema prevoza i infrastrukture, slobodnog kretanja roba, ljudi i usluga, usklađenog pravnog sistema, pa čak i zajedničkog režima indirektnog oporezivanja. Međutim, sa trenutnom oštrom retorikom o referendumu i nezavisnosti, osnovna načela ekonomske logike često bivaju zanemarena.

Ako i kada dođe do nekog akta de jure nezavisnosti, međunarodna zajednica bi mogla biti prisiljena da je nevoljko prihvatiti. Bez vojne intervencije, malo je toga što bi uopšte mogla učiniti. Rusija bi vetom blokirala sankcije UN-a. EU može, i vjerojatno će odbiti da prizna pasoše i ostale dokumente Vlade Republike Srpske, ali nije jasno šta će se time postići osim nametanja primitivnih nedaća na ionako većinom osiromašeno stanovništvo Republike Srpske. U svakom slučaju, gotovo svi bosanski Srbi posjeduju pasoše Srbije, dok bi se Srbija rado obavezala da obezbijedi i papirologiju neophodnu za međunarodnu trgovinu. Trenutno prisutni strani investitori u Republici Srpskoj, od kojih su mnogi iz članica EU iz istočne Europe, lobiraće protiv ekonomske izolacije Republike Srpske. Njezina se situacija čini ekonomski i politički stabilnom: u središtu je Evrope, ima prihvatljivo profesionalnu vladu, određeni nivo stranih ulaganja, i nesubvencionisan, uravnotežen proračun.

Međunarodna izolacija nezavisne Republike Srpske pokazala bi se teškom i po svoj prilici neproduktivnom, jer bi podstakla uskogrudi ekstremizam, sa malo vjerojatnoće za ostvarenjem bilo kakvog značajnog rezultata. Ekonomska i diplomatska izolacija teritorije koja je daleko manje održiva za državnost, Transdnjistrije, nisu uspjele da je silom vrate za pregovarački stol u sedamnaest godina od građanskog rata 1992. godine kada je uspjela da se odvoji. Ta etnički ruska pokrajina koja se otcijepila od nekadašnje sovjetske Republike Moldavija, tek je mali komad zemljišta, s površinom od 1.607 kvadratnih milja i sa populacijom koja broji svega 537.000, u odnosu na 9.597 kvadratnih milja i 1.439.000 ljudi Republici Srpskoj. Diplomatska crna rupa u središtu Evrope bi takođe bila opasna po bezbjednosne interese zapadne Evrope. Ukoliko samoproglašena nezavisna Republika Srpska ne bude priznata, neće moći potpisivati sporazume o ekstradiciji, neće moći biti članicom Interpola, a biće i teško uputiti međunarodnu tehničku pomoć kao podršku domaćim policijskim i bezbjednosnim snagama (kao što je trenutno slučaj). Izolovana Republika Srpska mogla bi postati pravi raj za kriminalne aktivnosti najgore vrste.

Ako je formalno priznanje Republike Srpske kao samostalne države od strane zapadne Evrope i Sjedinjenih Država politički nerealno, postoje barem neki oprezni koraci koje pragmatične zapadne sile mogu preduzeti kako bi se zaštitile od izbijanja nasilnih sukoba kada dođe do sloma Bosne. Prvo, svaka mjera bi se trebala iskoristiti kako bi se osiguralo da čak i ako postepena de facto nezavisnost bude neizbježna, ili je u velikoj mjeri do nje već došlo, bilo koji čin proglašenja de iure nezavisnosti - koji bi mogao podstaći Bošnjake da se late oružja, i Hrvate da se otcjepe u Herceg-Bosni – trebao bi biti odgođen što je duže moguće, po mogućnosti na neodređeno vrijeme. Ako bi formalna nezavisnost uslijedila tek nakon što bi djelić prosperiteta bio vraćen svim narodima u Bosni, inklinacija Bošnjaka da se bore kako bi spriječili otcjepljenje mogla bi oslabiti, zbog straha od gubitka životnog standarda koji su osigurali u međuvremenu. Ako je odgovarajući cilj odgađanje, onda međunarodna zajednica ne može učiniti ništa bolje nego da ostavi ovu zemlju na miru, barem za sada. Sadašnja strategija - davanja izgovora Dodiku da se odvoji od ostatka Bosne - može samo katalizovati njegov secesionistički plan.

Drugo, umjerenim političarima na svim stranama se mora dati podrška. Prudski pregovori su pokazali da postoje umjereni glasovi u poslijeratnoj Bosni. Manje je vjerovatno da će umjereni političari podstaći svoje stanovništvo da uzmu oružje kada se neizbježno dogodi. Međunarodna zajednica mora obuzdati Bošnjake da ne učine ono što će im se po prirodi stvari desiti - borba za sprečavanje raspada njihove zemlje. Koliko god saosjećanja postojalo za situaciju Bošnjaka,  znajući za zločine koji su počinjeni protiv njih tokom rata u Bosni, njihova politička aspiracija - jedinstvena Bosna sa pravilom da većina vlada - moguća je samo onoliko dugo koliko je međunarodna zajednica spremna da vodi ovu zemlju kao koloniju. Takav nivo posvećenosti odavno je nestao. Bošnjaci stoga moraju biti pažljivo izvedeni iz zablude o ostvarivanju njihove jedinstvene političke agende, ili će sigurno biti spremni da krenu u rat zbog toga, te će muslimanski borci za slobodu opet biti dovedeni iz stranih zemalja kako bi im pružili pomoć, kao što je bio slučaj tokom rata 1992-95. Međunarodna zajednica i dalje ima određeni moralni uticaj među bošnjačkim političarima, te mora biti spremna da ga iskoristi kako bi se spriječila opasna eskalacija sukoba.

Za međunarodne političare upoznate s nepravdama prvog rata u Bosni, ovo je zaista neukusna poruka. No, vrijeme za stremljenje ka savršenim moralnim idealima je prošlo. Postoji realna opasnost od katastrofe u današnjoj Bosni, a sveopšti cilj morao bi biti sprečavanje drugog rata u Bosni. Najmanje loša opcija bila bi predsjedavanje nad postepenim neizbježnim raspadom Bosne umjerenom rukom, osiguravajući da se to desi polako, kako bi se građani privikli na novo političkio okruženje. Moramo osigurati da do toga dodje u kontekstu stalnog porasta životnog standarda, kako bi ljudi u Bosni shvatili da imaju mnogo izgubiti. Moramo održati sve strane mirnima i umjerenima, kako bi se spriječilo izbijanje lokalnog nasilja ili čak masovne mobilizacije. U ovom nezavidnom položaju u koji se međunarodna zajednica sama dovela svojim manevrisanjem u proteklih 14 godina, ovo je najbolje što u ovom trenutku možemo učiniti.

Copyright © Matthew Parish 2009. Sva prava zadržana.


Autor je bivši glavni pravni savetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, grada u severnoj Bosni koji je zbog strateškog značaja tokom sukoba u ovoj zemlji stavljen pod posleratnu superviziju od strane američke vlade. Redovno piše članke i komentare u vezi sa dešavanjima na Balkanu. Njegovu knjigu o međunarodnoj intervenciji u posleratnoj Bosni, Slobodan grad na Balkanu: Preuređenje podeljenog društva u Bosni, objavljena je u izdanju IBTauris. Za više detalja, pogledajte www.matthewparish.com. Zahvalnost za komentare i kritike na rane verzije ovog članka dugujem Ričardu Daltonu, Suzan Džonson, Adamu Muru i Robertsu Ovenu. Autor preuzima potpunu odgovornost za sve greške i propuste.

(Preneseno sa online magazina 6yuka.com)

PRAVDA: Monstrum s Grbavice konačno u Sarajevu

Veselin Vlahović Batko konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina. Podsjećamo na potresno svjedočenje Komandanta Balije

 

 

 Monstrum s Grbavice, Veselin Vlahović konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Na Aerodromu Sarajevo predat je policijskim službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i pripadnicima Sudske policije. Određena mu je mjera pritvora i priveden je u pritvorske prostorije Kompleksa pravosudnih institucija BiH. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina.
Podsjetimo, š
panska policija uhapsila ga je u gradu Altea. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor. Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici. Bio je poznat kao
monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”. Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

Prije nekoliko mjeseci objavili smo dijelove iz knjige Balija, koju je napisao Božidar Debelonogić.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću. Ponovo prenosimo ovo potresno poglavlje.

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)

SLUČAJ KALETOVIĆ: Metak za novinara Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije

Damir Kaletović

Damir Kaletović, novinar Federalne televizije (politički magazin «60 minuta») izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjaluci, (ekspozitura Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirana u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), da «nije kriv», zato što je snimio Vitomira Popovića, nekadašnjeg ombudsmena BiH, kako mu blagoglagoljivo i u skladu sa zakonima o ljudskim pravima koji važe u Republici Srpskoj poručuje: »Ti zaslužuješ metak u čelo»!

NIŠTA NOVO

Tanja Mrđa, tužilac Okružnog tužilaštva Banjaluka, (ekspoziture Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirane u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), nije zatražila smrtnu kaznu za Kaletovića ( to je u ingerencijama Popovića), već uslovnu dok nekadašnji «branilac ljudskih prava» ne odluči kada će novinaru FTV-a sprašiti zrno u glavu. Spasen Keleman, SNSD-ov sudija za prethodni postupak, potvrdio je njenu optužnicu i «pružio» priliku Kaletoviću da se, u skladu sa ljudskim pravima koja važe Republici Srpskoj, izjasni o krivici, prije nego što Vitomir Popović preuzme stvar u svoje ruke i uradi ono što svaki dželat radi.

Pisati o tome kako je suđenje Kaletoviću udar na medije; udar na ljudske slobode; proces kojim režim želi dokazati snagu; predizborni trik SNSD-a koji suđenjem šalje poruku svim nesrbima koji žive u RS da će ponovo biti progonjeni, po potrebi i ubijani, samo zato što su to što jesu..., je deplasirano, jer je opštepoznata stvar da su sve navedene konstatacije istinite i čine dio zločinačkog plana: sačuvati mafijašku državu, ne pitajući za cijenu. Esenesdeovo tužilaštvo i sud bitan su dio te platforme, jer imaju sveti zadatak da mafijaše, sjecikese, zlikovce, pervertite i ubice u javnosti predstave kao umiljatu jagnjad, dok svi oni koji drže do sebe, pravde i slobode trebaju da završe kao najgori kriminalci. Društvo jednog zlog i izopačenog lica, ogrezlog u kriminalu i zločinima, što RS danas jeste, na odličnom je putu da to u potpunosti i ostvari. Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije. «Slučaj Kaletović» specifičan je i po tome, jer su ključni kriminalni igrači duboko involvirani u njega i jer su ga, na kraju krajeva, oni i stvorili.

SLUČAJ DODIK I KONDIĆ

Na čelu pravosudne hobotnice je Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) i predsjednik Okružnog suda Banjaluka, koji je odobrio da se Kaletoviću sudi, prije nego li mu Popović presudi. Novković je na mjestu prvog čovjeka VSTS naslijedio Branka Perića, sudiju državnog suda, koji već mjesecima poziva na krivično gonjenje novinara!!! Nije slučajno Novković došao na ovako visoko mjesto u bh. pravosuđu. Prije toga on je uradio izvanredan «domaći zadatak», kada je kao predsjednik vijeća Okružnog suda u Banjaluci, dana 25.05.2006. godine, donio presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci u «slučaju Dodik i Kondić». Da ne bude zabune, premijer Milorad Dodik i njegov ministar finansija iz prvog mandata (1998-2001) Novak Kondić oslobođeni su optužbi da su počinili brojne finansijske malverzacije u navedenom periodu. Presuda je smiješna, jer je svima u ovoj zemlji znano koliko su tada popljačkali i Dodik i Kondić i njihovi gaulajteri, ali je bitna, jer predstavlja tačku sa koje je pravosuđe nepovratno palo u bezdan, odnosno naručje Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

Vitomir PopovićSIUSRETI NA IMANJU

Predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo oslobađajuću prvostepenu presudu u «slučaju Dodik i Kondić» (17.10.2005. godine) bio je Spasen Keleman, isti onaj «sudija» koji je potvrdio optužnicu protiv Kaletovića. Dok se vodio taj postupak, Keleman je sa kolegama iz Suda i Tužilaštva bio redovan gost na Dodikovom imanju, na kojem je i utanačena «presuda». Novković, koji i dan danas živi u Beogradu, a radi u BiH, bio je glavna spona. Danas Keleman sudi svima onima koji se usude i riječ prozboriti o nečasnim radnjama premijera i njegovih izopačenika. Predsjednik osnovnog suda u kojem se sudi Kaletoviću je Milan Tegeltija, član tužilačkog tima koji je, svojevremeno, optužio Dodika. Tegeltija je na ovo mjesto došao nakon što je izgubio proces protiv Dodika, a učinio je sve da ga izgubi, kao i njegov tadašnji kolega Zoran Lipovac, koji je zbog propasti «slučaja Dodik» nagrađen mjestom Ministra lokalne uprave i samouprave u vladi nekadašnjeg klijenta. Uz to je za naredne izbore kandidovan na listi SNSD za parlament RS.

NEMA PRAVDE ZA SOLDATA

Tegeltija i Lipovac, sem što su sve učinili da oslobode, (a ne optuže), Dodika (i uz to njegovim medijima dojavljivali kako im napreduje «optužnica»), tada su «zaboravili» da tretiraju «slučaj Zekstra». Ukratko, Dodik je preko tadašnje «Agroprom bake» svom kriminalnom kompanjonu u Zemunu Draganu Đuriću i njihovoj firmi «Zekstra» prebacio 350 hiljada maraka iz budžeta RS, za koje je on kupio vozila («opel astra») i napravio taksi službu u Beogradu. Profit je išao i Dodiku, a kada je NATO bombardovao Srbiju, Dodik je «astre» sklonio na svoje imanje u Bakincima.

«Zekstra» se nije našla u optužnici, jer je u ovaj šokantni kriminalni slučaj do grla bio upleten i Miroslav Soldat, tadašnji direktor «Agroprom banke». Ko je Miroslav Soldat? Niko, osim što je brat Vitomira Soldata, šefa Okružnog tužilaštva u Banjaluci. Zato Soldat nije procesuiran.

Vitomir Soldat i sada je šef Okružnog tužilštva i Tanja Mrđa, koja je predmet ismijavanja svojih kolega zbog neznanja i nesposobnosti, je po njegovom direktnom naređenju podigla optužnicu protiv Kaletovića. isti taj Vitomir Soldat ne podiže optužnicu protiv ubica Borke Ožegović («Profesionalno je zaklana», rekao je za «Žurnal» član istražnog tima), premda zna ko su. Ona je ubijena, jer su ratni zločinci, koji su pobili desetine Bošnjaka i strpali ih u jame u selu Bunarevi na Manjači, smatrali da je znala ko su bili egzekutori. Ožegovićeva nije imala pojma o tome, ali Vitomir Soldat itekako zna ko je ubio i nju i Bošnjake civile. Zna on i ko su glavni akteri brojnih drugih ratnih i poratnih zločina, kriminalnih akata, pljački, prevara..., ali dokaze ne traži, već ih prikriva.

Kaletović je u rukama monstruma, sa dugima.


U SUDNICI

Brojne novinarske ekipe pratile su suđenje damiru Kaletoviću. «Tužilac» tanja Mrđa je vidljivo drhtala, prestravljena situacijom, licemjerni Keleman je sa facom dobroćudnog beskičmejaka izigravao «sudiju», Kaletović je bio miran i sabran, a njegov advokat Nikica Gržić standardno hladnokrvan. Nekoliko novinara i uposlenika FTV-a u sudnici je nosilo majice na kojima je pisalo «Smrt fašizmu, sloboda medijima», a istu je imao i Kaletović. Cijeli postupak bio je gotov za nekih dvadesetak minuta.

 



OVO JE SMIJEŠNO

Novinar Federalne televizije (FTV) i političkog magazina “60 minuta” Damir Kaletović izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da nije kriv. On je ocijenio da je umesto pokretanja postupka protiv njega, trebalo suditi Popoviću koji mu je pretio smrću.

Izjašnjavajući se o optužnici koju je protiv njega podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci, Kaletović je kazao da “optužnicu razumije jezički, ali da ne shvata njenu suštinu, jer je njemu prijećeno smrću”.

Okružno tužilastvo Banjaluka podiglo je u maju ove godine optužnicu protiv Kaletovića za neovlašteno snimanje i prisluškivanje. U optužnici se navodi da je Kaletović 28. septembra 2007. godine u službenim prostorijama ombudsmana za ljudska prava BiH, bez, kako se tvrdi, odobrenja Popovića, naredio snimatelju da snimi celi njihov neformalni razgovor, a dijelove tog razgovora objavio je par dana kasnije u političkom magazinu FTV televizije “60 minuta”.

Bivši ombudsman BiH tada je Kaletoviću rekao da je “zaslužio metak u čelo”.

Kaletović je u to vrijeme za politički magazin “60 minuta” radio prilog u ratnoj ulozi Vitomira Popovića, kao visokog funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) i sudije Osnovnog suda u Banjaluci, u progonu nesrpskih kadrova iz pravosudja RS. Vitomi Popović sada je dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci.

Komentarišući cijeli slučaj, Kaletović je rekao da je banjalučki Osnovni sud “imao izvanrednu priliku da spere strašnu mrlju sa pravosudnih institucija BiH, koju im je nanijelo Okružno tužilastvo u Banjaluci, podižući optužnicu protov njega”.

Ovde je došlo do zamjene teza. Umjesto da odgovara čovjek koji je novinaru uputio prijetnju smrću, odgovara novinar koji je samo radio svoj posao”, naglasio je Kaletović. Za njega je cijeli proces “nastavak udara režima i političko-pravosudne mafijaške hobotnice na nezavisne medije, poput Federlane televizije i političkog magazina “60 minuta”.

Nažalost, medijski mrak koji je uspostavljen u RS dolaskom na vlast Milorada Dodika pokušava se sada na mala vrata uvesti i u Federaciju BiH. Meni je žao što ovdašnje pravosudje nije pokazalo ovakvu ekspeditivnost u rasvetljavanju ubistava pokojnog Milana Vukelicha i pronalska nalogodavaca njegovog ubistva, koje se desilo pored samog sjedista MUP RS”, naglasio je Kaletović.

Kaletovićev advokat Nikica Gržić rekao je da ovaj proces nije ni trebalo da se održi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, već pred Sudom BiH, jer je u vrijeme kada se desio taj slučaj Vitomir Popović bio ombudsman BiH, odnosno visoki državni funkcioner.

IMA LI KOMESARA ZA VOLANOM: Nedime dragi, šta nam ovo radiš? Policijski komesar MUP-a TK Nedim Mutapčić uništio je dva vozila i nikada nije odgovarao zbog toga: Zajedničko za obje nesreće je da je bio u alkoholiziranom stanju i da vozila nisu bila njegova  

Audi koji je slupao komesar Mutapčić

Istražitelji su završili posao. Saobraćajnu nesreću u kojoj je policijski komesar Nedim Mutapčić prije mjesec i po uništio Audia, posuđenog od narko-dilera Elvira Saletovića, prouzrokovao je tehnički kvar na vozilu. Mogućnost sabotaže nije isključena. Komesar Mutapčić, dakle, nikad neće krivično odgovarati. A ovo mu je bila druga saobraćajna nesreća u kojoj je tuđu, odnosno državnu stvar, oštetio za preko 5 hiljada maraka. Što je, prema krivičnom zakonu, krivično djelo. Zato ćemo se ukratko podsjetiti komesarove “nesreće”.

NESREĆA PRVA

Ovo je, dakle, priča o vrsnom vozaču Nedimu Mutapčiću, koji je, sudeći prema dosadašnjem angažmanu u priznatom auto-klubu “MUP TK”, svoju vozačku mogao steći samo u “Plavim očima”, kod kolege policajca Ćazima Mešića, velikog instruktora i trgovca dozvolama.

Maj je 2008. godine bio kada je Mutapčić Nedim u vidno alkoholiziranom stanju odlučio da učestvuje u reliju Čelić-Tuzla. Kao suvozača, angažovao je Seada Omerbegovića, ministra policije TK. Utrka je započela u popodnevnim časovima. Mutapčić je, naravno, odmah preuzeo vodstvo. Policijski radari su registrirali da se MUP-ovo vozilo sa motorom Renaulta kretalo brzinom od 100 kilometara na sat. A, onda, negdje sredinom utrke - peh. Pred vozilo je istrčala nepoznata divlja životinja, ali je Mutapčić i sa alkoholom u krvi, bio toliko pribran da je izbjegao divljač. Sletio je s ceste. Zračni jastuci su se aktivirali. Vozač i suvozač su izašli iz automobila. Nisu bili povrijeđeni. Vozilo je bilo uništeno. Pola sata kasnije, na mjesto nesreće pristigla je ekipa iz “boxa” predvođena Suadom Ganićem. Mehaničari su vozilo odvezli u garaže Grabovičkić, a Suad, Sead i Nedim otišli su komesarovoj kući, gdje je, dva sata kasnije, došla i anti-doping komisija. Testiranje je vršio Milenko Milić. Napravio je mali propust. Uzorke krvi, umjesto od vozača Mutapčića, uzeo je od Suada Ganića. Rezlutati su ubrzo došli. Netestirani vozač Mutapčić bio je negativan, pa zbog toga nije ni suspendovan. U isto vrijeme, u auto-klubu “MUP TK” započeli su internu istragu protiv svoga vozača, te zaključili da “pričinjena šteta na automobilu iznosi 4.900 KM”. Mutapčić se, dakle, provukao kroz iglene uši. “Falilo” je samo 100 maraka da bi bio krivično gonjen zbog žrtvovanja tuđe imovine za život nepoznate divlje životinje.

OPASNOST NA PUTUNESREĆA DRUGA

Nakon ove nesreće, Mutapčić se odlučio privremeno povući iz auto-kluba. Ali, na sreću brojnih obožavalaca, ponukan povratkom Michaela Schumachera, prvi pilot “MUP-a TK“ odlučio se vratiti na drumove Tuzlanskog kantona. Pošto njegov automobil još nije bio popravljen, auto-klub je, za potrebe Nedima Mutapčića, na krajnje sumnjiv način, pribavio vozilo marke Audi. Odmah je prijavljen za utrku Banovići – Tuzla. Ovoga puta je odlučio sa bude sam u vozilu, a da njegov bivši suvozač Sead Omerbegović, preuzme volan u atomobilu broj dva, te da zadržava vozila koja bi mogla preteći prvog pilota. I vozio je tako Nedim do naselja Miladije, kada se iz suprotnog pravca pojavilo “nepoznato vozilo s kojim je ostvario kontakt lijevom stranom svoga vozila”, zbog čega je, ponovo, bio primoran prednjim dijelom udariti u zaštitnu ogradu. Zahvaljujući korištenju nedozvoljene supstance C2H5OH, Mutapčić se uspio izvući iz automobila. Kako ne bi gubio bodove u izboru za prvog vozača MUP-a TK, odmah je sjeo u rezervni automobil kojim je upravljao Sead Omerbegović, koji ga je odvezao prema cilju. Čim su stigli na cilj, Sead i Nedim su ušli u službene prostorije auto-kluba “MUP TK”, gdje se pristupilo zbrajanju osvojenih bodova. U isto vrijeme, na mjesto Mutapčićeve nesreće upućena je ekipa iz “boxa” koju je predvodio Nedžad Džambić Brzi, koji je donio odluku da se vozilo što prije skine sa ograde i odveze u garaže, kako čelnici FIA-e ne bi poduzimali rigorozne mjere protiv njihovog pilota. Informacija o nesreći je, ipak, “procurila” u javnost, pa je anti-doping komisija, opet, morala na teren. Glavni vještak je bio Suad Ganić koji je za komesara dao svoju krv. Nalaz je, naravno, bio negativan, o čemu je odmah obaviještena i istražiteljka Disciplinske komisije Danica Kovačević. Upravo zbog toga, istražiteljka Danica nije izdala naredbu za vještačenju Mutapčićevog automobila. Istina, obećala je Danica da će takvu odluku donijeti nakon što joj bude dostavljen izvještaj o nesreći u kojem, piše da “nesreću izazvana usljed tehničkog kvara na vozilu”. Vozilu čiji je vlasnik osuđivani narko-diler Elvir Saletović. Vozilu kojim je upravljao policijski komesar Nedim Mutapčić.

(zurnal.info)

NASLJEDNICI RATA (1): Pomirljivo brojanje mrtvih

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 

 
Povod za pisanje knjige Nasljednici rata sasvim je osobne prirode. Bosna mi je bila u fokusu petnaest godina. Prvo kao ministarki za unutrašnje poslove sa odgovornošću za oko 20.000 bosanskih izbjeglica, koji su u prvoj polovici devedesetih došli u Dansku, a kasnije kao fundraiseru za projekte pomirenja i novinarki sedmičnika Weekendavisen. No, i dalje nisam pronalazila odgovor na pitanja o prirodi etničkog čišćenja i teškoćama stanovništva da nakon toga žive zajedno.

Imam prijatelje među svim grupama stanovništva – muslimanima, Bošnjacima, pravoslavcima, Srbima, kao i katolicima, Hrvatima – i svi mi govore isto: ovo nije bio religijski rat, niko nije mario za etnicitet, nismo se mrzili.

NIJE NAM JASNO

Pa što je onda dovelo do dva miliona izbjeglica, sto hiljada mrtvih i skoro isto toliko logoraša? Jagma za vlašću raznih političara? Želja frustriranih intelektualaca da konačno izađu na političku scenu? Puka zavidnost? Želja za osvetom nakon Drugog svjetskog rata? I na to je odgovor mojih bosanskih prijatelja isti: „nije nam jasno”.

Jedan slučajan susret u sjeverozapadnoj Bosni godine 2004. bio je direktan povod za ovu knjigu. Našla sam se u Ključu, gdje sam trebala uručiti nagradu za mir danskog Udruženja pisaca i Carl Scharnberg nagradu jednoj grupi žena koje se jednostavno nisu mogle zadovoljiti time da se, nakon ovakvog strašnog rata, nastavlja živjeti sa tek površnim mirom, te su osnovale humanitarnu pomoćnu službu, o kojoj se pročulo i u Danskoj. Nagradu su primile uz veselu zabavu, ali i uz predavanje o depresiji, ratnim traumama, psihosomatskim bolestima, blackoutima i posljedicama torture. A svakodnevnica u Bosni, 15 godina nakon etničkog čišćenja, upravo je takva, jako često puna suprotnosti.

U svečanoj dvorani Doma kulture postavljeno je stotinjak stolica, ali to uopće nije bilo dovoljno. Ljudi su sjedili u kaputima i jaknama, jer grijanje je luksuz u ovom gradu na rubu propasti. Predavač Behzad Hadžić, psihijatar u bolnici koja radi samo sa pola kapaciteta, sam je, kao i ostatak bošnjačkog stanovništva sjeverozapadne Bosne, bio žrtva etničkog čišćenja tokom rata, ali uspio je izbjeći onaj užas u kojem su završili mnogi njegovi zemljaci – koncentracioni logor i smrt. Imao je više sreće od mnogih muškaraca ovdje u dvorani, koji su se tu nesigurno pogledavali, prepuštali svojim ženama da postavljaju pitanja o tome kako preživjeti, kako ići dalje nakon susreta sa najgorim užasom. Ili, kako je to našminkana gospođa sa frizurom a la Dolly Parton i zabrinutim očima izrazila: „Kako osloboditi čovjeka koji je preživio torture od njegovih noći?”. Pokazalo se da je ona medicinska sestra i da je svakodnevno u kontaktu sa ljudima koji i dalje žive sa noćnim morama.

U pauzi, obratio mi se jedan muškarac srednjih godina, na pjevajućem norveškom jeziku: „Ovdje u Bosni put do holocausta bila je jedna široka, brza Einbahnstrasse, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti. Može li to uopće shvatiti neko ko dolazi iz zemlje kojoj je uspjelo prevariti naciste u lovu na Jevreje tokom rata protiv Hitlera i u kojoj se sporovi oko granica rješavaju tako da se ljudima prepusti da glasuju o svojoj pripadnosti? Znate li Vi uopće što je to brutalnost? Znate li što je to mržnja? Želja za osvetom? Znate li? Vi ste svi tako ispravni u toj Skandinaviji. Kupate se u toj vašoj čistoći!”

Prije no što sam uspjela odgovoriti, on ispruži ruku i predstavi se. Edo, prije rata student u Banja Luci, sada inženjer u Njemačkoj. Na papiru musliman, u praksi ateist, nikada mu noga nije kročila u džamiju. Običan, moderan Bosanac, sa ambicijama prema Zapadnoj Evropi: „I mi smo bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični. A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspjelo mi je popeti se na krov i spustiti se do prvog sprata odakle sam skočio. Oni su tu stajali i smijali se, no nisu pucali. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti, u šoku i bolovima. Navečer su me odvezli u neki lazaret u selu, a onda u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa, torture i dnevnih likvidacija. Neke su doslovce klali, nožem. Godine 1992, u srcu Evrope, klali su se ljudi, a da civilizirane evropske zemlje nisu ništa efektivno poduzele. Jest doduše logor zatvoren krajem godine, ali to je bilo zato što je postao prevelik teret za srpskog predsjednika, ali onda su otvorili druge, ništa bolje.

Iz logora sam izašao fizički i psihički potpuno slomljen. Gotovo pola godine sam k'o budala hodao naokolo, prvo po Hrvatskoj, a onda po Njemačkoj. Odande sam ilegalno prešao u Norvešku, gdje mi je jedna ljekarska porodica dala smještaj u njihovoj sobi za goste, usprkos tome što je bilo strogo zabranjeno skrivati izbjeglice. Kada je, tri godine kasnije, rat završio, ja sam bez problema mogao čitati norveške novine. Ne samo naslove i kratke vijesti, nego sve. U tom sam razdoblju slušao o Švedskoj i Danskoj. Nema sumnje: Vi imate čovječne ljude oko sebe. Tačka. Mora da vam je lahko.”

Možda prelako? Edo je jako precizno dotakao hendikep međunarodne zajednice kao pomiritelja. Obim žalosti i gnjeva, koji poput kuge hara svakom zemljom nakon rata, stran je političkim pragmatičarima koji se tu nađu. Oni hoće vidjeti rezultate, pomirenje i demokratski razvoj, a ne ukorijenjenje ostataka mržnje. Nakon direktne i indirektne pomoći za obnovu, od oko 20-25 milijardi dolara, očekuju da svi gledaju samo naprijed – retrovizor je skinut. Za prošlost će se pobrinuti Haški tribunal i bosanski sudovi. Ona ne smije biti prepreka za novo vrijeme Bosne, kao ozbiljnog partnera u evropskoj zajednici.

Tako zvuči službena lekcija koju većina ljudi u Bosni zna napamet. Mnogi, posebno mladi ljudi, tako i sami misle.

TELEVIZIJSKA TUGA

Kako se moglo desiti da mi, evropski političari, koji smo znali naći prave riječi na komemoracijama povodom 50-e godišnjice holokausta nad Jevrejima, nismo znali reagirati dok je u isto vrijeme narod u Bosni protjerivan, odvođen u koncentracione logore i ubijan, samo zbog svoje etničke pripadnosti? A mi, u našem dijelu svijeta, bili smo tako sigurni da nam je Drugi svjetski rat bio efektivno cjepivo protiv širenja etničke mržnje i da bi tako nešto, da se u naše vrijeme pojavi, odmah bilo zaustavljeno, a njegovi demagozi otkriveni!

Umjesto toga, u naš smo rječnik unijeli pojam etničko čišćenje i počeli ga dnevno koristiti, pa i onda kada smo trebali reći genocid. Jer, sve je počelo 1992. srpskim planiranim, efektnim genocidom nad muslimanskim stanovništvom, a da se mi nismo umiješali. Slali smo humanitarnu pomoć, ne brinući se hoće li i kada stići na pravo mjesto, slali smo vojnike mirovnjake, sa mandatom da samo smiju pucati u samoodbrani, jer je njihova misija bila u sivoj zoni, između humanitarne pomoći i vojne zaštite. Slali smo pregovarače i izlagali prognoze za mir, koje bi ubrzo demantirala kiša metaka i granata, prije no što bi TV stigla objaviti veselu vijest o primirju.

Na danskoj televiziji smo, prvih godina rata, svaku večer mogli vidjeti duge kolone ispaćenih tijela i lica, i nismo činili ništa. Stav je bio da su etnički konflikti isprepleteni u tako zagonetne čvorove da ih samo ti problematični balkanski narodi sami mogu i trebaju riješiti. Šefovi vlada i ministri vanjskih poslova zemalja Zapadne Evrope bili su pristalice pregovora, a ne intervencije, nadajući se da će nemiri – kako se dugo vremena nazivalo etničko čišćenje – brzo stati. U praksi je to značilo da smo mi, borci za ljudska prava iz zapadnog svijeta, okretali glave, dok se glavni cilj rata ekspresno ostvarivao: čišćenje od Bošnjaka u velikim, povezanim područjima u Bosni, kako bi ona postala etnički čista područja, spremna da se priključe u Veliku Srbiju.

I sada se nalazimo pred problemom pomirenja. Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni sa drugima, a ako se to ne odvija dovoljno brzo, međunarodna zajednica gubi interes, a onda je otvoren put za novu katastrofu.

Knjiga Nasljednici rata govori o tome kako nacionalizam, malo po malo, dan za danom, ulazi u svakodnevnicu miroljubivih ljudi i utječe na njihovo prosuđivanje. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo, ali prvenstveno je to njihov prilog u formuliranju deset zapovijedi za pomirenje. Kockice, kao i prioritet u njihovom slaganju, su njihove. Moja uloga bila je uloga slušateljice i pružanja prve pomoći.

Očito? Ne svima, bar još ne. Za pomirenje treba vremena. Ovako to definira Petra iz Tuzle, aktivistkinja jedne nevladine organizacije: „Pomirenje? Čudan pojam, kad se treba napraviti kolektivno. Ja imam srpskih korijena, ali sam obična doktorica, grozim se na pomisao etničkog čišćenja i apsolutno nemam ništa loše na savjesti, nemam se sa čime miriti i lično ne osjećam krivicu u ime etničke grupe u kojoj sam slučajno rođena. Krivica je nešto konkretno, vezana uz individualnu osobu, onu koja je nešto zgriješila. Pomirenje je nešto puno obuhvatnije.

Nije li to prisiljavanje da živiš u društvu u kojem se kreću i krivci i žrtve, da živiš sa malim i velikim stvarima, koje ne samo što podsjećaju na odvratan rat, već te primoravaju da to potisneš iza sebe ako želiš imati kakav-takav život?”

Eto, to je taj proces koji je glavna tema knjige Nasljednici rata. Glasovi u ovoj knjizi samo su neki od mnogih koje sam slušala za vrijeme mojih putovanja po Bosni, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, te tokom jednogodišnjeg rada i života u Sarajevu, 2007 – 2008. godine. Mnogi se pribojavaju da otvaranje duše pred nekim može imati posljedice na njihov život u lokalnom društvu, da mogu izgubiti posao ili da bi to izazvalo probleme za rođake koji žive kao manjina u etnički očišćenim područjima. Poštujući tu njihovu zabrinutost, svi se u ovoj knjizi, osim predstavnika službenih organizacija, pominju samo imenom. Njihova svjedočanstva su potkrijepljena činjeničnim uvidom u današnju situaciju u Bosni, te izvještajima iz Tribunala u Haagu i Suda u BiH. Svi podaci su ažurirani u odnosu na dansko izdanje knjige iz jeseni 2008.*

Nasljednike rata napisala sam kako bih sama shvatila što se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata. Iako je polazna tačka Bosna, ovo se može odnositi i na Irak, Afganistan, Ruandu, ili neko drugo mjesto na svijetu, gdje nepovjerenje i političko puhanje u religiozne i kulturne razlike završava smrću, nacionalizmom i mržnjom.

Na svim mjestima gdje je harao etnički rat ponovo se moraju pronaći društvene i osobne vrijednosti. U najboljem slučaju, rezultat može biti pomirenje.

nastaviće se...

(zurnal.info)

KORUPCIJA U TREBINJU: Svaki drugi građanin podmitio je ljekara

Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje djelovati antikorupciono

Svaki drugi ispitanik od onih koji su bili u situaciji da daju novac, dao je mito ljekaru, uglavnom prilikom operacija ili porođaja  poražavajući su podaci do kojih je nakon višemjesečnog istraživanja došla trebinjsko Udruženje građana Stop Mobbing. Ovi rezultati  stavljaju zdravstvo odmah iza carine, policije i pravosuđa kao oblasti društvenog života u kojima je korupcija najrasprostranjenija. Anketa je pokazala kako su građani veoma dobro svjesni okruženja u kojem žive i „uobičajenih načina ponašanja“, kaže Anica Ramić, menadžerica projekta:- Korupcija je postala uobičajeno ponašanje u BiH. Naši podaci govore da su građani svjesni štetnosti korupcije, ali da na nju pristaju u situacijama kada su na nju prinuđeni i nemaju drugog izbora, kao što je slučaj s podmićivanjem zdravstvenih radnika.

Ovo istraživanje pokazalo je da su građani itekako spremni da učestvuju u davanju mita iako su svjesni da je riječ o krivičnom djelu. Najviše se podmićivalo kada je riječ o operacijama i porođajima, a građani znaju da je korupcija itekako prisutna ali i štetna. Zašto je onda podržavaju?

- Osoba koja se nalazi u stanju potrebe za zdravstvenom uslugom katkad nije u situaciji da bira da li će platiti za operaciju kojoj treba da bude podvrgnuta, uput za liječenje u zdravstvnoj ustanovi višeg ranga ili kakvu sličnu uslugu od koje u krajnjem slučaju može zavisiti trajanje i kvalitet njenog života – kaže Anica Ramić.

Društvo je naviklo na korupciju

Zanimljivo je kako građani, iako svjesni da učestvuju u krivičnom djelu, ne smatraju to vlastitim problemom i odgovornošću. Imajući u vidu „malu“ korupciju u kojoj učestvuju i koja im donosi korist, oni su ipak svjesni postojanja „velike“ korupcije o kojoj imaju samo posredna znanja. Na korupciju u zdravstvu u BiH toliko smo navikli i toliko je ukorijenjena da je postala sasvim uobičajena, ali što je i gore – tolerisana:

- Relativizacija opasnosti koju korupcija predstavlja za društvo u cjelini predstavlja znak da se društvo barem djelimično naviklo na pojavu korupcije da je spremno da je, barem u izvjesnoj mjeri, toleriše. Ipak, većina ispitanika još uvijek je smatra zlom protiv kojeg se treba boriti.

Trebinjci, pokazuje anketa, što se može preslikati i na ostatak države, pod mitom ne smatraju činjenje protuusluga ili nenovčano darivanje . Dok se u javnosti  davanje mita uglavnom dovodi u vezu sa davanjem gotovine ili ostvarivanjem novčane dobiti, mnogi drugi postupci koji podrazumijevaju recipročne obaveze davanja usluga, poklona ili ustupaka, a koji predstavljaju sastavni dio tradicionalnog morala – izuzimaju se. U Udruženju kažu kako poistovjećivanje značajnog dijela korupcijske prakse s obavezama koje proističu iz normi tradicionalnog morala predstavlja psihološku podlogu ne samo za tolerisanje već i opravdanje ove pojave.

Kao vlastiti doprinos u pokušaju smanjenja korupcije, udruženje Stop Mobbing će u Trebinju uspostaviti telefon za prijavu slučajeva korupcije u Domu zdravlja, Opštoj bolnici Trebinje i provesti kampanju za informisanje građana. Sarađivat će i sa trebinjskom policijom, Transparency Internationalom i zdravstvenim institucijama. Provođenjem javne informativne kampanje „Građani  prevrnite list“, održavanjem radioemisija, javnim tribinama, distribucijom brošura i plakata informisalo bi se namjanje 100.000 građana:

-  A 25. avgusta organizujemo javnu tribinu u Trebinju „Zajedno protiv korupcije u zdravstvu“. Cilj je informisanje građana o nivou korumpiranosti iz podataka dobijenih anketom, mogućnost prijavljivanja korupcije putem telefona, te jačanje svijesti građana da je plaćanje zdravstvenih usluga mimo pravila kriminalan čin. Time želimo uticati na svijest građana da prijave ovakve slučajeve, što oni ne rade zbog straha.

Ljekari u politici

Na ovaj okrugli sto u Trebinju pozvani su i predstavnici političkih strana. U vrijeme nastanka ovog teksta u udruženju Stop Mobbing nisu imali povratnih informacija koliko će se stranaka pozivu odazvati. A zainteresovanih bi, barem u Trebinju ako ne i šire, trebali biti podosta, s obzirom da se na važnim stranačkim pozicijama nalazi i veliki broj ljekara. Upravo trebinjski psihijatar Dragan Sorajić i načelnik Trebinja, urolog Dobrosav Ćuk vode trebinjski SNSD. Poslanik SDS-a je i Slobodan Prtilo, hirurg iz Trebinja a ginekolog Slavko Boljanović vodi hercegovačke Radikale. 

Još je jedan trebinjski ljekar u visokoj politici - doktor Vasko Kovač na čelu je trebinjskog odbora  Stranke za demokratsku Srpsku. Ako je suditi po tome koliko pažnje u predizbornim platformama stranaka u BiH zauzima obračun sa korupcijom – oni skloni davanju i uzimanju mita mogu odahnuti. Naime, tek mali procenat partija planira u okviru kampanje uopšte govoriti, a kamoli djelovati antikorupciono, barem kada je riječ o zdravstvu.

U SDS-u se u vezi sa pitanjima u oblasti zdravstva akcenat namjerava staviti na rješavanje problema u vezi s listama čekanja, kontrolu i nadzor javnih nabavki i formiranje internih kontrola.

U Stranci za BiH se u vezi sa zdravstvom u izbornoj i ekonomskoj platform spominje tek “zdravstveni turizam”. O borbi protiv korupcije u zdravstvu nema ni riječi.

SDP u okviru zdravstvene politike ima izrađen program u kojem se detektuje pet najvažnijih oblasti u zdravstvu kojima treba reforma, ali i nude rješenja. Pet je segmenata – esencijalne liste, uspostavljanje osnovnog paketa zdravstvene zaštit, odabir ljekara, proširenje usluga porodične medicine, uspostavljanje tijela koje će voditi računa o kvalitetu usluga u zdravstvu. U Politici pravde SDP-a BiH za izbore 2010. navodi se kako je BiH najkorumpiranija zemlja regiona, te konstatuje da korupcija smanjuje učinke javnih službi, zdravstva i obrazovanja.

Salmir KaplanU SDA, opet, kada je riječ o sektoru zdravstva, iako su svjesni problema, akcenat namjeravaju staviti na “rješavanje problema s knjižicama”, kaže za Žurnal Salmir Kaplan, PR stranke:-          Korupcija u zdravstvu je problem svugdje u svijetu, pa i kod nas, problem koji treba riješiti. Ipak, mi ćemo akcenat staviti na rješavanju problema liječenja pacijenata iz jednog kantona u drugom.

U SNSD-u se generalno zalažu za iskorjenjivanje korupcije, navodeći kako to zahtijeva mnogo vremena i teških odluka. O kakvim se odlukama radi teško je reći jer većina ljekara, članova SNSD-a koje smo kontaktirali nisu bili raspoloženi za razgovor. Jedan od njih, fočanski  ljekar i dekan Medicinskog fakulteta u Foči, Veljko Marić, odbio je razgovor:

- Odakle ste? – pitala je sekretarica.

- Profesore, iz Sarajeva…  Halo, profesor ne dava izjave – saopšti sekretarica i spusti slušalicu.

Strankama čini se ne znače mnogo istraživanja prema kojima je polovina ispitanika imala doticaja s korupcijom u zdravstvu. Podaci CCI-a, još iz prošlogodišnjeg istraživanja govore kako većina ispitanika, njih 77 posto, smatra da je korupcija u zdravstvu najprisutnija u bolnicama, gdje se za obavljanje operacije u prosjeku daje 700 KM.

(zurnal.info) 
HEĆO, LAŽI I UCJENE: Rudari kreditima vraćaju dug Rudnika HEĆO: Kreator prevareRudarska pleća su jaka. Mogu podnijeti sve. Čak i državni dug. Pa je, zato, Vahid Hećo sa svojim saradnicima odlučio da umjesto rudnika kredite dižu rudari.

Ibrahim je rudar iz Banovića. Nije baš upućen u ekonomiju. Zna kopati ugalj i slušati nadređene. Kad su mu nadređeni prošle godine rekli će dobiti otkaz ako tuži rudnik zbog nepoštivanja kolektivnog ugovora, Ibro je slegnuo ramenina. Neki drugi Ibrini komorati nisu postupili po naređenju. Tužili su rudnik i dobili po 30 hiljada maraka. Keša. Onda je Ibro postao nezadovoljan, pa mu je u posjetu, prije dva-tri mjeseca, došao ministar. I onda je ministar pred svim rudarima kazao da su oni rudari koji su za svoje pare tužili rudnike-državni izdajnici, da će dobiti otkaze i da im se ni deseto koljeno neće zaposliti u rudniku. Ibri je bilo malo lakše, ali mu je, opet, bilo žao njegovih zarađenih para.

Ministar Hećo zaprijetio je otpuštanjima ukoliko rudari ne pristanu na njegove ucjene

Da bi smirio nezadovoljstvo, ministar je sa svojim saradnicima, Muneverom Čergićem, direktorom RMU Banovići, te Rešadom Husagićem, direktorom Rudnika Kreka, odlučio „pomoći“ Ibri i komoratima. Pozvali su ih jednog dana na razgovor i ponudili da im isplate po 10 hiljada duga po kolektivnom ugovoru. Rudari bi, zauzvrat, pismeno izjavili da se odriču svih svojih prava. E, sad, pošto rudnik nema para, svakom je rudaru predloženo da u nekoj komercijalnoj banci uzmu kredit u iznosu od 10 hiljada maraka. Svaki rudar bi od toga dobio 7.900 KM, dok bi ostatak pripao banci po osnovu kamata. Mjesečna rata kredita iznosila bi 119 maraka. Taj novac, rudarima bi, svaki mjesec, uz plaću, prebacivao rudnik. Pod uslovom da ima dovoljno novca.

Konsultovan je i sindikat koji nije pravio probleme i ubrzo su ministrovi ljudi dobili zeleno svjetlo da još jednom prevare rudare. Rudarima nije preostalo ništa drugo nego da stave svoj potpise.

Prema Sporazumu o poravnanju, Rudnik je radnicima trebao svaki mjesec doznačavati na njihove tekuće zaostale obaveze u 84, a najduže u 120 jednakih rata, da se iz tih sredstava plaća mjesečna rata banci. Međutim, prema mišljenju uglednog ekonomiste, profesora Kadrije Hodžića, ukoliko Rudnik padne u nelikvidnost, prema Sporazumu, biti će obustaviljeno plaćanje na najduže 6 mjeseci, a obaveza tada pada na zaposlenike, jer “Banka nije predvidjela mogućnost pauze u izmirivanju obaveza, nego se naprotiv obezbjedila se administrativnom zabranom i mjenicom dužnika.

Pored toga, svaki zaposlenik je, dakle, klasično zadužen kod banke i prema ugovoru o kreditu obaveza je na njemu da izmiruje svoje obaveze, a banka ima instrumente obezbjeđenja, mjenicu i administrativnu zabranu. Prema Sporazumu Društvo se obavezalo da će mjesečni iznos rate uplaćivati na tekući račun svakog radnika. Ukoliko to ne uradi, uposlenik je dužan izmiriti svoju obavezu.

-Ovim klasičnim kreditnim odnosom između banke i zaposlenika je stvoren kreditni odnos kojim se svakako opterećuje kreditna sposobnost zaposlenika i u Centralnom registru se vodi kao obaveza-smatra profesor Hodžić.

Uspostavljanjem ovakvog kreditnog odnosa između banke i zaposlenika, RMU Banovići kao da ne postoji u lancu izmirenja obaveza prema zaposlenicima.

Hodžić smatra da kamatna stopa nije visoka, ali je ona tržišna zaposlenici su ponovo na gubitku za nekih 20 posto: Neobično je da je banka dekurzivno obračuna kamate, a naplatu vrši anticipativno. Ako se prostom računicom pomnoži mjesečna rata od 119,05 sa 84 mjeseca dobijamo 10 000, a svaki radnik je dobio 7. 950 KM.

Banka u ovom slučaju nije trebala praviti ustupak zaposlenima nego je poslodavac trebao podići kredit, pa tu mjesečnu ratu plaćati za radnike, odnosno isplaćivati im na račun u banci i dati svoje instrumente obezbjeđenja. Da je to urađeno zaposleni ne bi imali zaduženja i ne bi se u Centralni registra kredita vodili kao dužnici.

Slobodan prevod ove stručne analize bi glasio: rudari su ponovo namagarčeni.

 Faksimil Sporazuma o poravnjanju

Faksimil Zahtjeva za kredit

Faksimil Administrativne zabrane

(zurnal.info)

BUDUĆNOST KOJE NEMA: Svi mladi u jednoj kopački

 

RONALDOIstraživanja ALDI-a pokazuju da su vlasti u BiH u protekle četiri godine potrošile na projekte za pomoć mladima toliko para koliko Cristiano Ronaldo zaradi za četiri mjeseca

Prema podacima koje je prikupio monitoring tim nevladine organizacije ALDI BiH, na svakih 685,70 konvertibilnih maraka, koliko građani Bosne i Hercegovine izdvajaju za plate zaposlenih u opštinama, ministarstvima, parlamentima..., i kojekakvim javnim službama, za projekte mladih potroši se SAMO JEDNA KONVERTIBILNA MARKA! A, ako se nastavi trend ponižavanja mladih, kakav je primjećen u 2010. godini, onda će se budućnost ove zemlje morati zadovoljiti sa CIJELIH 42 FENINGA.

MASOVNI IZLAZ

Ili, da pojednostavimo do kraja: vlasti u BiH su ove godine izdvojile za mlade toliko para koliko najplaćeniji igrač Real Madrida Cristiano Ronaldo zaradi za dvadeset dana, igr'o ne igr'o. Znači, skoro milion mladih Bosanaca i Hercegovaca ovim vlastim vrijede koliko i lijeva kopačka potugalskog napadača.

Ako ovo nije podatak koji bi trebao natjerati mlade u Bosni i Hercegovini da masovno izađu na izbore i otjeraju sve one koji trenutno imaju vlast, onda vladajuća koalicija nema zbog čega da brine.

Ima tih poređenja koliko god treba. Naprimjer, Milorad Dodik, zaposlen kao premijer Republike Srpske na neodređeno, ove je godine dao poslušnim medijima deset miliona ili PET PUTA VIŠE PARA NEGO ŠTO ĆE (možda!) DOBITI SVI MLADI U BOSNI I HERCEGOVINI! Dodikov koalicioni partner, federalni ministar energije i rudarstva Vahid Hećo je preko svog ministarstva i poslušnika u elektroprivrdama (EP BiH i EP HB) podijelio odabranim medijima i vlasnicima billboarda skoro polovinu godišnjeg budžeta za projekte mladih. I sve to uz kretensku poruku: Nije kasno za bolji život... Koliko če tek potrošiti kada saznaju za grunfovski slogan: Bolje nešto od nečega nego ništa od ničega. (Uf, sada su saznali!?)

MANJE NE MOŽE

Predstavnici ALDI-a, koji su radili na ovom istraživanju, izražavaju razočarenje i konstatuju da su domaće vlasti u protekle četiri godine potpuno zanemarile probleme mladih ljudi u BiH smanjujući izdvajanja za mlade sa 5,2 miliona KM u 2006. na svega 2,2 miliona KM u 2010. godini, što predstavlja smanjenje od 58 posto, dok su plate zaposlenih u državnoj administraciji za isti period porasle za 47 procenata.

Za politike koje su usmjerene na poboljšanje položaja mladih, vlasti u BiH su izdvojile minimalna sredstva u odnosu na ukupnu budžetsku potrošnju, pa tako su ta izdvajanja u planovima budžeta za 2010. godinu najmanja u posljednjih 5 godina.

SVE ZA PLATE

Posmatrajući četverogodišni rad trenutnih vlasti kroz budžete (2007 – 2010) predstavnici ALDI-a konstatuju su u ovom periodu vlasti izdvojile za mlade svega 14 miliona, dok su za isti ovaj period troškovi rada javne administracije iznosili 9,6 milijardi KM.

Kreiranjem Građanske platforme 2006. godine, imajući u vidu loš položaj mladih ljudi u BiH, organizacije civilnog društva su zahtijevale od parlamenata i vlada na nivou države i entiteta da do kraja 2010. godine osiguraju afirmativne politike u oblasti poboljšanja položaja mladih. Iako su se vlasti 2006. godine, svojim potpisivanjem Građanske platforme obavezale da će se zalagati za poboljšanje položaja mladih, tadašnja izdvajanja za mlade koja su iznosila 0,1 posto ukupnih budžetskih sredstava, četiri godine kasnije, su prepolovljena i iznose svega 0,05 posto ukupnih budžetskih sredstava za 2010. godinu.

Kada se malo bolje razmisli, mladima bi bolje bilo da ove vlasti nisu potpisale nikakvu deklaraciju. To zaključuju i u ALDI-u: Smanjenje izdvajanja za mlade u 2010. godini u odnosu na 2006. godinu jasno ukazuje da domaće vlasti nisu ozbiljno shvatile socijalne i ekonomske probleme sa kojima se suočavaju mladi ljudi u Bosni i Hercegovini, te su u protekle četiri godine njihove probleme stavili u drugi plan vodeći prvenstveno brigu kako zaposlenim u državnim institucijama povećati plate i naknade.

Ko zna, ukoliko i u narednih četiri godine ova garnitura ostane u svojim foteljama, mladi će morati izdvajati od džeparca kako bi popunili budžetske rupe, tako da vlasti koje imaju ovakvu omladinu za svoju budućnost ne treba da brinu!

(ZURNAL.INFO)