Društvo

ANALIZA Federalna vlast: 300 maraka za sat nerada

Federalnim parlamentarcima trebalo bi još pune 24 godine da sadašnjim tempom ispune sve što su na početku mandata obećali, rezultati su analize Centara civilnih inicijativa o radu federalnog Parlamenta i Vlade. Ni vojnici, penzioneri, invalidi niti ekonomska kriza nisu ih mogli natjerati da rade. Posljednja nada su izbori
Prosječan federalni poslanik za sat vremena učestvovanja na sjednici dobije 300 maraka a da uopšte nije obavezan progovoriti niti uraditi bilo šta osim podizanja ruke prilikom glasanja. Oni su za puna 273 dana ove godine usvojili svega 18 zakona i trebalo bi im još šest mandata da urade ono što su na izborima obećali. Ovo su poražavajući rezultati analize rada federalnog parlamenta i Vlade u prvih devet mjeseci ove godine koju su danas predstavili Centari civilnih inicijativa.

Grafikon kojim se prikazuje odnos planiranih i usvojenih zakona ove godine izgleda neskladno kao sjajni visoki neboder i trošna kuća pored njega. Upravo tako su se parlamentarci odnosili prema građanima koje navodno predstavljaju: što su manje radili to su im plate bile veće kao i jaz između njihovog životnog standarda i uslova života prosječnog Bosanca i Hercegovca.
Očekivanja da, nakon skoro tri godine poražavajućih rezultata rada najviše zakonodavne institucije, doživimo kompletan preobražaj svijesti naših parlamentaraca o ozbiljnosti vremena u kome živimo, pokazala su se krajnje naivnim, piše u izvještaju CCI-a.

SPOROST I BEZOBRAZLUK U tri godine svog mandata poslanici i ministri nisu nam pokazali ništa osim bahatosti, sporosti, bezobrazluka i nerada. Samo za formiranje oba doma federalnog Parlamenta trebalo im je više od godinu i po dana, budžeti se usvajaju uz redovno kašnjenje a program rada kada je godina na koju se odnosi već na izmaku. Od januara do septembra ove godine parlamentarci su usvojili 15 posto planiranih zakona, tačnije 18 od 118. Identičnu efikasnost federalni parlamentarci imaju od početka svog mandata pa su umjesto 343 koliko su planirali usvojili 52 zakona. Za trećinu svog mandata uradili su ono što je bilo planirano da se završi za pola godine.
Zadrži li se ovaj tempo rada i stepen efikasnosti do kraja mandata, konačan rezultat će biti da bi Parlamentu FBiH, za ispunjenje obaveza koje je planirao realizovati u ove četiri godine, bilo potrebno još skoro punih šest mandata, odnosno – skoro četvrt stoljeća, piše u izvještaju CCI-a i naglašava da je kašnjenje u svim segmentima rada karakteristika ovog saziva Parlamenta.

U periodu najteže ekonomske krize, ove godine parlamentarci su održavali tek po jednu redovnu sjednicu mjesečno i ukupno pet vanrednih.
Navedene sjednice održane su tokom 25 kalendarskih dana, no, poslanici su na njima proveli, sumarno, samo 135 sati, što je vremenski ekvivalent 17 osmosatnih radnih dana. Poslanici su, dakle, od 195 radnih dana, na plenarna zasjedanja iskorisitili svega devet posto raspoloživog radnog vremena
, navodi se u izvještaju.

Najveći neradnici ovog sastava Parlamenta su Fadil Hamzić iz SDA i Magdalena Šagolj iz HKDU-a. Oni se već tri godine nisu udostojili predložiti niti jedan zakon niti su pokazali bilo kakvu inicijativu. Na rijetkim sjednicama na kojima je bila Šagoljeva je samo podizala ruku tokom glasanja. To, međutim, nije utjecalo na njenu platu, u prosjeku preko četiri hiljade maraka mjesečno.
Tako su primanja poslanika/delegata na profesionalnom radu u prvih šest mjeseci 2009. godini u prosjeku iznosila između 4.500 do 5.000 KM mjesečno, a ista su sadržavala sljedeće: plata od 2.550 do 3.120 KM, topli obrok 300 KM, paušal nešto manje od 800 KM (u visini prosječne plate u FBiH), naknada za rad u radnim tijelima 37 KM (za profesionalno angažovane) i 75 (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD), naknada za gradski prevoz 53 KM, naknada za odvojeni život 550 KM, naknada za troškove posjete porodici od 130 do 1.000 KM, ako ne primaju naknadu za odvojeni život koriste naknadu za korištenje ličnog vozila u iznosu od 100– 200 KM (za profesionalno angažovane), te od 50 – 700 KM (za poslanike koji nisu u radnom odnosu u PD)
, objašnjavaju istraživači CCI-a.

KRŠE ZAKONE DOK IH UTVRĐUJU Dok usvaja zakone, federalna Vlada ujedno ne poštuje svoj poslovnik pa mjesecima radi bez godišnjeg programa. O neradu ministara već smo ranije pisali u Top listi neradnika, koji od 274 dana koliko su imali na raspolaganju aktivno na sjednicama rade tek 16 osmostanih radnih dana. Najgore od svega, čak i kada rade to teško da koristi građanima s obzirom da dvije trećina mjera Vlade nema nikakve veze sa stvarnim potrebama građana: zapošljavanjanjem, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih.

Ova Vlada još uvijek ne ispunjava ni polovinu svojih planiranih obaveza dok Ministarstvo obrazovanja i nauke te Ministarstvo kulture i sporta za devet mjeseci nisu niti planirali a kamoli usvojili neki zakon.
Zaostatak zbog sporosti je toliki da bi, naprimjer, ministar pravde Feliks Vidović do kraja godine morao utvrditi 20 zakona kako bi ispunio godišnji plan. Do septembra je u prosjeku utvrđivao jedan zakon svaka dva mjeseca!

Čak i oni zakoni oko kojih se Vlada dogovori teško prolaze u domovima Parlamenta. Tek je svaki deseti zakon uspio proći punu proceduru od Vlade do usvajanja u Parlamentu. Jedino Vjekoslav Bevanda, ministar finansija, ne zaslužuje titulu neradnika. Njegov je rad ujedno i gotovo polovina rada Vlade. Dok se drugi nisu udostojili za skoro godinu dana predložiti niti jedan zakon, Bevanda je godišnje predlagao u prosjeku više do deset zakona.

Poslanike i ministre nisu mogli natjerati da rade niti ekonomska kriza, invalidi ni borci ali će biti zanimljivo pratiti njihov rad u narednoj, izbornoj, godini.

(zurnal.info)

NAPADI NA INSAJDERA: Zemlja Arkanovih potomaka Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih

Nije dugo trajao prividan mir u zemlji u kojoj strance ubijaju, zar ne? Mada, mnogima to izgleda kao da je bilo davno. Da je danas priupitati onu amorfnu masu koja se slivala po skupovima podrške protiv nasilja ko je bio Brice Taton verovatno bi se dobro počešali po glavi pre nego odgovore na ovo pitanje.

 

 

Zvuči poznato, a onda bi se iz ladica sećanja, nakon što sa vrha prvo izbace slike predsednika Tadića u raznim perverznim pozama - samobičevanje ispred suda zbog ispijanja šampanjca na fudbalskoj utakmici, pretnja bičevanja ministara koji su se nesebično odnosili prema novcu iz budžeta, bolesno pokorni stav i pogled nakon smrti patrijarha i četiri dana klečanja zbog čega su mu kolena danas ko u kore drveta, došli bi i do nedelju dana žalopojki zbog ubistva nekog Francuza. Uz malo napora setili bi se i detalja jer se opet nekako sama po sebi nameće slika predsednika Tadića kako nosi vence, kako se njegovi potrčci utrkuju ko će ponuditi beskorisniju zamenu roditeljima Tatona - jal ulica, jal spomenik, a što da ne i grad. Kad se i to otkloni onda se vraća slika nasmrt pretučenog mladića, koji je u sred bela dana i u sred Beograda bačen u rupu pored stepenica sa nekih 10 m visine. “Da, kako se ne sećamo Tatona?

Njega su neki klinci premlatili jer je bio navijač francuskog kluba. Strašno. Koliko ja znam uhapšeni su i sada je sve u redu”. E, na ovakvo pojednostavljeno shvatanje naići ćete u Beogradu. Uostalom,u danima posle svega pokazali smo da nismo više divljaci. Patrijarh je sahranjen, na ulicama je bilo po procenama medija od 200 do 700 hiljada ljudi (sitnih 500 hiljada se pogubilo na putu od režimskih do nerežimskih medija) a nije stradao ni jedan izlog, ni jedna ambasada, ma ni jedan kontejner. Beograd je doživeo katarzu.

 

 

NAVIJAČI SA DOSIJEOM

A onda je Brankica Stanković, autorka “Insajdera”, kultne emisije na TV B92, jedine pred kojom se i danas skida kapa, jer ostalo je sve u rukama autorskog tandema Šaper-Krstić (čast “Peščaniku”, ali oni su na radiju), odlučila da se pozabavi pitanjem “navijača” i odnosa države prema njima. Još kao junoša pohađajući jedan od kurseva istraživačkog novinarstva u Vremenu predložili smo temu o “navijačima” koji su i tih ranih godina ovog milenijuma imali status bogova jer da njih nije bilo, pitanje je kako bi se završio onaj 5. oktobar. Mada, kad bolje razmislim i bolje da ih nije bilo jer se završio povratkom Miloševićevih socijalista zajedno sa nekad Đinđićevim, a danas Tadićevim demokratama. Trula koalicija, eto to nam je doneo taj 5. oktobar.

Elem, rečeno nam je da ako nam je život mio bolje da se manemo te teme. Neko je onda u zanosu predložio i sportske kladionice..., odgovor se sam nametnuo uz blagu dozu ironičnog osmeha.

E, upravo takav odnos već godinama vlada u medijima. Atraktivna tema ali pusti to. Sećam se panike kada sam sa TV ekipom išao da snimam navijače Partizana pred derbi sa Zvezdom, i to u vreme kada je “jug” bojkotovao tandem Zečević-Bjeković. Snimatelj je bio zabrinut jer bi mogli pomisliti da nas je policija poslala da ih snimimo. Mi smo dobro prošli ali teško mi izbrisati scene šutiranja kamermana, fotoreportera, a lično sam pratio i akciju lupanja slovenačke ambasade posle priznanja Kosova. Razularenu gomilu sa navijačkim i “patriotskim” obeležjima predvodio je golf koji se svako toliko pojavljivao i izdavao naređenja šta činiti. Na moje upozorenje i predaju registarskog broja policija je ostala nema. A šta se i ja mešam.

 

 

Uglavnom, to se već ustalilo. Srbija je postala zemlja kakvu je Arkan stvarao od osamdesetih godina. Nekad je to bio jedan, a danas ih ima na stotine sličnih, a to je pokazala i Brankica. Na desetine vođa raznih grupa u dosijeima policije već poseduju pozamašnu arhivu - od dilanja droge, pokušaja ubistava, pa čak i ubistava, prodaje i nošenje oružja, napada na službena lica...

BRANKICA KAO BAKIR

Brankica ih je sve uredno posložila u emisiju koja je često bila povod za akciju policije. Čak i oni koji nisu gledali ranije epizode već su poput vrabaca na grani govorili da je “Insajder” uvek korak ispred policije. Nakon emitovanja znala je da sledi i njihova akcija. Problema tu ima više jer hapšenje je samo deo posla u borbi sa kriminalom. Onda slede neažurna tužilaštva i još neažurniji sudovi.

U ovom slučaju, grupe za koje se tvrdilo da su osakaćene odlučnom akcijom države nakon ubistva Tatona pokazale su da im ni nokat sa malog prsta ne fali. Nakon samo prve epizode u serijalu “(Ne)moć države” usledila je prava bujica pretnji upućenih samoj Brankici što preko facebook grupa, što preko B92...

 

 

Gledaocima emisije “60 minuta” je poznato kako živi Bakir Hadžiomerović. E, i Brankica je na dobrom putu da dobije stalnu pratnju policije jer je sasvim izvesno da će napadi na nju jačati kako serijal bude odmicao, kao što je izvesno da će ova država biti nemoćna da to spreči i da adekvatno kazni.

Uostalom, i to će proći. Mislim na euforiju oko serijala “Insajdera”, a onda ćemo se vratiti dobroj zabavi u kojoj glavni tužitelj preti glavama države zbog ispijanja šampanjca na fudbalskom stadionu, a ovi se posle posipaju pepelom i priznaju krivicu jer, božemoj, zakon je isti za sve.

U ovoj predstavi u kojoj glavnu ulogu uvek i zauvek ima Boris Clooney Tadić nema mesta za vođe huligana koji su međutim glavni glumci u Brankičinom “Insajderu”. U toj predstavi su svi veseli, nasmejani ali hoće li im neko već jednom šapnuti da igraju u tragediji, ako uopšte znaju šta je to.

 

 

 


 

 

 

DODIK U BEOGRADU: Vila i dva stana za četiri miliona KM Milorad Dodik je za kupovinu vile na Dedinju navodno uzeo kredit od 1.468.373 KM, sa rokom otplate od 102 mjeseca. novinari CIN-a su izračunali, ukoliko bi to i bilo tačno, da bi premijer Republike Srpske morao za otplatu ovog duga mjesečno plaćati 19.141,52 KM, iako njegova godišnja zarada od 64.406 KM pokriva tek tri i po rate kredita

Na sjednici Narodne skupštine Republike Srpske (RS) polovinom jula 2009. godine, predsjednik Vlade RS Milorad Dodik izjavio je da ima vilu u elitnom naselju Dedinje u Beogradu. Premijer Dodik je također rekao da je vlasnik dva stana u Beogradu, iako je ranije izjavio da će te stanove prodati

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva željeli su saznati kako je premijer Dodik došao u posjed vile i dva stana. Prema procjenama agencija za nekretnine vrijednost ovih nekretnina je oko dva miliona eura. Pribavljeni su vlasnički list, te potvrda nadležnog suda iz Beograda o plaćenoj cijeni vile a obavljen je razgovor sa i sa prethodnim vlasnikom vile. Na osnovu dokumenata prikupljenih iz različitih izvora, utvrđeno je na koji način je kupljena vila.

Goran Miličević, direktor marketinga Komercijalne banke iz Beograda izjavio je za CIN da je kompanija Koling iz Beograda podigla kredit kod ove banke za izgradnju stambenih objekata koje su namjeravali prodati na tržištu. Kako nisu vratili kredit, banka je preuzela četiri ili pet vila i objavila tender za njihovu prodaju.

Rekao je da je jedna od ponuđenih vila bila i ona koju je kupio Dodik.

Prema izvodu iz katastra nekretnina, u pitanju je troetažan objekat veličine 342 metra kvadratna sa pripadajućom garažom i dvorištem koji je nalazi u sklopu dupleks zgrade.

U prvom razgovoru za CIN u julu 2009. godine, Miličević je izjavio da je Dodik bio najbolji od ponuđača i da je "nudio plaćanje u kešu", što je ova banka prihvatila. Međutim, nekoliko dana kasnije, u ponovljenom telefonskom razgovoru, on je izjavio da se "baš i ne sjeća da je ponuda Dodika bila u kešu."

NAČIN STICANJA VLASNIŠTVA U aprilu 2007. godine održana je javna rasprava Komisije za izlaganje sa zadatkom utvrđivanja prava na nepokretnostima Republičkog geodetskog zavoda Srbije kojoj su prisustvovali predstavnici kompanije Koling i Komercijalne banke iz Beograda.

Komisija je Komercijalnoj banci odobrila preuzimanje vlasništva od kompanije Koling nad dupleks zgradom u ulici Vaska Pope. Nakon pobjede na objavljenom tenderu Dodik je 16. maja 2007. godine sklopio ugovor s Komercijalnom bankom o kupovini jedne od dvije stambene jedinice po cijeni od 850.000 eura. Prema procjeni nekoliko agenata za nekretnine, tržišna vrijednost vile u tom periodu kretala se između 1,2 i 1,5 miliona eura, zavisno od opremljenosti.

Na upit novinara CIN-a kako je moguće da banka proda vilu za nižu cijenu od tržišne Miličević je rekao da banka ima pravo prodati kako bi zaštitila uloženi novac, te da je Dodik ponudio najbolju cijenu.

Odgovarajući na pitanje Vukote Govedarice, poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Narodnoj skupštini RS u julu 2009. godine, premijer Dodik je rekao: "Tačno je da imam vilu u Beogradu, ali je pod hipotekom." Izjavio je kako je vilu iznajmio jednom stranom predstavništvu i da od kirije otplaćuje kredit.

Uvidom u pribavljenu dokumentaciju se vidi da je vila pod hipotekom na iznos od 750.767 eura. No, vrijeme dobivanja kredita i upisa hipoteke, kao i upis prava vlasništva se ne podudaraju.

Premijer Dodik je vilu kupio u maju 2007. godine. Da bi vilu mogao upisati na svoje ime, morao je platiti 850.000 eura Komercijalnoj banci.

Direktor marketinga ove banke, Milićević u telefonskom razgovoru sa novinarom CIN-a rekao je da prema važećem zakonu u Srbiji Dodik je prvo morao uplatiti novac kako bi istu mogao registrovati kao svoje vlasništvo: "Normalno je da se kupoprodajna cijena mora uplatiti u potpunosti kako bi se prenijelo pravo vlasništva."

Također, vlasništvo se ne može upisati ukoliko nije plaćen porez na kupovinu nekretnine. Poreska uprava odbila je CIN-u dati informaciju da li je Dodik platio porez, pravdajući to Zakonom o zaštiti ličnih podataka.

Početkom novembra 2007. godine, Komisija za izlaganje je Dodiku odobrila uknjižbu vlasništva nad vilom.

Nepunih osam mjeseci kasnije, krajem juna 2008. godine, Dodik je podigao kredit kod Pavlović International banke iz Bijeljine u iznosu od 1.468.373 KM ili 750.767 eura na rok otplate od 102 mjeseca ili 8,5 godina, sa kamatnom stopom od 7 posto godišnje.

Hipoteka na vilu je upisana 19. marta 2009. godine na osnovu Rješenja Četvrtog opštinskog suda u Beogradu od 3. novembra 2008. godine.

Prema kreditnom kalkulatoru sa web stranice Pavlović International banke Dodikova mjesečna rata kredita iznosi 19.141,52 KM ili 9.786,90 eura. Prema podacima Sekretarijata Vlade RS Dodik je u 2008. godini zaradio ukupno 64.406 KM. Dakle, Dodik bi za tri i pol rate kredita morao dati svoja ukupna godišnja primanja.

Dodik je u Narodnoj skupštini RS izjavio da je vilu izdao u najam jednom stranom predstavništvu, te da od te kirije otplaćuje kredit. Novinar CIN-a je kontaktirao pet agencija za nekretnine iz kojih mu je rečeno da se cijena vila te kvadrature u ovom elitnom naselju kreću od 2.000 do 5.000 eura mjesečno, pod uslovom da su kompletno namještene. U ovom trenutku cijena iznajmljivanja jednog kvadrata se kreće oko 10 eura.

Pavlović International banka je inače u vlasništvu kontroverznog biznismena iz Čikaga, porijeklom iz Popova kod Bijeljine Slobodana Pavlovića, o kojem je CIN pisao vezano za njegove poslove oko privatizacije u RS-u.

Bivša ministrica finansija RS, Svetlana Cenić kaže da je ovakav kredit gotovo nemoguć.

"Ni najjača banka u BiH, pa i šire nikada ne bi odobrila ovoliki iznos kredita jer bi time ugrozila svoju likvidnost. Pavlović International banka iz Bijeljine je minorna banka koja nema ta sredstva za plasirati", kaže Cenić.

Predstavnici Pavlović International banke nisu o ovom kreditu željeli razgovarati sa novinarom CIN-a. Sekretarijat Vlade RS-a nije odgovorio na zahtjev za razgovor sa Dodikom kojeg je uputio CIN.

RIZNICA TAJNI: Skrivena imovina naših političara

Centar za istraživačko novinarstvo objavio je obimnu bazu podataka o skrivenoj imovini naših političara iz koje je vidljivo da domaći političari od javnosti skrivaju čak i njive, a neki naprosto zaborave da su vlasnici kuće u inostranstvu vrijedne milion i po maraka


Domaći političari sakrili su od javnosti mnogo više imovine nego što su zvanično pokazali. Njena vrijednost mjeri se milionima maraka, rezultati su iscrpnog istraživanja
Centra za istraživačko novinarstvo. CIN je objavio bazu podataka imovine domaćih političara gdje se detaljno može pregledati zvanično prijavljena i skrivena imovina 26 najviše pozicioniranih državnih, entitetskih i lokalnih funkcionera.

A naši su političari skrivali svašta, poput Dragana Čavića koji nije prijavio njivu od tri hiljade kvadrata u blizini Banje Luke, pa do kuća vrijednih milion i po koju je zaboravio Milorad Dodik. CIN-ova baza se od dosadašnjih mnogobrojnih špekulacija razlikuje po obimnoj dokumentaciji za svaku od neprijavljenih stavki. Godinu dana svi novinari CIN-a prikupljali su podatke o imovini političara. Do nekih od njih je bilo posebno teško doći.
-
Sud u Banjoj Luci nam nije htio dati podatke, pa smo nekoliko puta morali slati zahtjeve – objašnjava Miranda Patrucić.

Imovinske kartone kandidata na izborima ne provjerava niko, pa su slobodni da napišu šta god hoće i sami odrede vrijednost svoje imovine.
Nevenko Herceg je tako, naprimjer, naveo da njegov stan vrijedi 160.000 maraka iako se iz ugovora nekoliko firmi koje su taj stan za njega kupovale vidi da on vrijedi barem dvostruko više.

Iako je poznat kao političar sa najdetaljnije popunjenim imovinskim kartonom, novinari CIN-a saznali su da je Zlatko Lagumdžija u ranijim kartonima zaboravio napomenuti svoj udio u skoro dvije hiljade kvadratnih metara zemljišta u Trebinju.

Sulejman Tihić u svojim je kartonima s uma smetnuo čak sedam nekretnina: pet poljoprivrednih zemljišta i dva stana u Sarajevu vrijedna skoro trećinu miliona maraka.

Jedan od rekordera u skrivenom bogatstvu je trenutni ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo. Javnosti se stanom od šezdesetak kvadrata u Visokom predstavio kao skromni i pošteni funkcioner, ali zemljišno-knjižni izvodi pokazuju da je vlasnik dvije zgrade i jednog gradilišta u rodnom mjestu, Visokom.

Spisak ukupne neprijavljene imovine je dug i može se detaljno pogledati na adresi http://cin.ba/Stories/P24_Assets/Database/index.html.

Osim za glasače u ovoj bazi se nalaze podaci vrijedni i za Centralnu izbornu komisiju i nadležna tužilaštva. Prema riječima Patrucićeve niko ih još uvijek nije kontaktirao iz ovih institucija, a niti jedan političar još uvijek nije demantovao podatke iz njihove baze, što možda najbolje govori o tačnosti ovih podataka. Najavljuje da će uskoro proširiti bazu.
-
Naš je plan da osvježimo bazu. Pratit ćemo i promjene u imovinskim kartonima, a radimo na još nekoliko imena – kaže Patrucić.

Bit će zanimljivo vidjeti da li će u svojim novim kartonima prije izbora 2010. prozvani političari u njih napokon uvrstiti svu svoju imovinu i prihode.


Šta su zaboravili političari

Dragan Čavić: Njiva od tri hiljade maraka u Lipici kod Banje Luke

Dragan Čović: Oranica u Širokom Brijegu

Nikola Špirić: Tri garaže i dva stana u BiH i Srbiji

Milorad Dodik: Kuća i garaža u Beogradu vrijedni oko milion i po maraka

Safet Halilović: Njiva i voćnjak u Gradiški

Vahid Hećo: Dvije stambene zgrade i gradilište u Visokom

Nevenko Herceg: Garaža u Mostaru

Mladen Ivanić: Stan u Banjoj Luci

Bakir Izetbegović: Garaža u Sarajevu

Borjana Krišto: Kuća u izgradnji

Zlatko Lagumdžija: Četiri zemljišta u Trebinju

Aburahman Malkić: Stan i poslovni prostor u Srebrenici

Dragan Mikerević: Kompanije Finrar u Banjoj Luci i ACD revizija u Brčkom

Nebojša Radmanović: Kuća i njiva u Banjoj Luci

Martin Raguž: Stan u BiH

Sulejman Tihić: Tri voćnjaka, nasad i dvorište u Šamcu, dva stana u Sarajevu

Dragan Vrankić: Garaža u Mostaru i kuća i oranica u Čapljini

(zurnal.info)

Zenički "posao stoljeća": Pošteno pa ko koga...

Iako su vijećnici Općinskog vijeća Zenica 31. marta potvrdili memorandum o razumjevanju, po kome bi kompanija Kaztransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj postala strateški partner Općine Zenica u gradnji elektrane na gas, ugovor o formiranju zajedničkog preduzeća potpisan je sa drugom firmom, sličnog imena, KTG AG, takođe iz Švajcarske.


Da sve bude zanimljivije kompanija Kaztransgas AG, sa kojom je potpisan memorandum o razumjevanju od 1. oktobra ove godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Ono što povezuje propali Kaztransgas i KTG , koji je postao strateški partner Općine Zenica, je Branko Montenegro, koji se u obje kompanije pojavljuje kao njihov predsjednik.

U čitavom poslu vrijednom 250 miliona eura, koliko bi trebala iznositi investicija švajcarskog partnera, od samog početka je nejasno ko je u stvari strateški partner Zeničanima.

Direktor novoformirane zajedničke kompanije KTG Zenica, Haris Mašić bio je spreman razgovarati samo o napretku projekta i njegovim pozitivnim stranama.

-Ako želite pisati pozitivno tu sam, ovako nisam spreman razgovarati – kaže Mašić za Žurnal.


Misteriozni aneksi

Na pitanje zašto je i kako memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom firmom Mašić je objasnio da je to uređeno aneksima memoranduma.

Zanimljivo je da je tokom našeg prvog razgovora Mašić demantovao postojanje bilo kakvih aneksa na memorandum o razumjevanju

Mašić također nije želio odgovoriti na pitanje da li su Montenegro i ekipa obezbijedili bankovnu garanciju za investiciju od pola milijarde maraka.

Na druga slična pitanja Mašić nije želio odgovarati i iznenada je postao neljubazan mada je do tada iskazivao zavidnu susretljivost sa novinarima.

-Pišite šta god hoćete. Ovdje je sve čisto, kratko je na kraju razgovora rekao uznemireni Mašić.

Potpisivanje memoranduma o razumjevanju sa jednom firmom, a potom sklapanje ugovora sa drugom kompanijom, mogućnost je koja je, istina, bila predviđena memorandumom, ali izgleda da na to niko nije obraćao pažnju.

Još je zanimljivija hronologija dešavanja oko formiranja zajedničkog preduzeća Općine Zenica i kompanije sa sjedištem u Švajcarskoj.

Još 4. 2.1980. godine u Švajcarskoj je osnovana kompanija pod imenom Comapral SA. na čijem čelu se nalazila Katia Camoia.

Više od 27 godina sa ovom kompanijom se nije ništa bitno dešavalo da bi 18. decembra 2007. godine ime kompanije promjenjeno u KazTransgas Trading SA.

U upravi kompanije tada su se pojavili Radivoje Montenegro, Andrea Amedeo i Obrad Christian, te kazahstanci Yerbol Meshovich Tokkozhin i Assylbek Sakhtabbergenovich Kilimov.

Pola godine kasnije, 16. maja 2008. godine, kompanija ponovo mijenja ime, ovog puta u KTG Trading SA, i iz igre ispadaju kazahstanci Kilimov i Tokkhozin, dok kompanija dobija i novu revizorsku kuću.

Nekoliko mjeseci kasnije počinju pregovori Branka Montenegra sa zeničkom opštinom o projektu izgradnje elektrane na gas, gdje bi opština dala zemljište i obezbjedila dozvole za gradnju a Montenegro obezbjedio novac za izgradnju elektrane.


Dvije firme jedan predsjednik

Tokom ovih pregovora Branko Montenegro je nastupao u svojstvu predsjednika kompanije Kaztransgas, koja će nekoliko mjeseci kasnije završiti u likvidaciji.

Već 19. marta ove godine Općina Zenica potpisuje Memorandum o razumjevanju sa Kaztransgasom AG, koji 31. marta potvrđuje i Općinsko vijeće Zenica.

Tri dana nakon što je Općinsko vijeće zenica potvrdilo memorandum o razumjevanju sa kompanijom Kaztransgas AG, kompanija KTG Trading AG ponovo mijenja ime, ovoga puta u KTG AG i u njenu upravu ulazi Branko Montenegro i Manuele Wernli.

Promjena imena u KTG nije izvedena slučajno, jer se u prvobitnom memorandumu o razumjevanju u tekstu uporedo pojavljuju nazivi Kaztransgas i KTG.

Iako bi se u prvi mah moglo učiniti da se radilo tek o skraćenici za puni naziv kompanije Kaztransgas, očigledno je da se to nije desilo slučajno već se unaprijed pripremao teren da u igru umjestio Kaztransgasa bude uvedena druga kompanija, a sve ne bude previše upadljivo.

I zaista, površni posmatrač teško bi zaključio da je memorandum potpisan sa jednom a ugovor sa drugom kompanijom, jer se oba puta kao čelni čovek pojavljuje ista osoba, Branko Montenegro, a kao ime kompanije od početka se naizmjenično pominjalo i Kaztransgas i KTG.

Konačno, Općina Zenica i KTG AG iz švajcarske 3. juna potpisuju ugovor o zajedničkom ulaganju i formiranju preduzeća KTG Zenica, u kome KTG iz Švajcarske ima 75 posto vlasništva a opština Zenica 25 posto.


Živopisni partner Behgjeta Pacollia

Kada je posao sa zeničanima konačno utanačen, dolazi do novog preokreta i 26. avgusta, kako pokazuju podaci iz švajcarskog registra kompanija, iz uprave KTG AG izlazi Manuele Wernli, novi direktor postaje Radivoje Montenegro a kao član uprave pojavljuje se Franco Fenini.

Upravo je novi član uprave izuzetno živopisna ličnost. Na naslovne stranice svjetskih medija Fenino je dospio 1999. godine kao jedan od glavnih aktera u aferi koja je uključivala švajcarsku kompaniju Mabetex, u vlasništvu Behgjeta Pacollia, te tadašnjeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i njegovu porodicu.

Istraga koju je vodila tadašnja švicarska tužiteljica Carla del Ponte, sumnjičila je Mabetex, odnosno njegovog vlasnika Behgjeta Pacollia za davanje mita Jeljcinovoj porodici u zamjenu za 300 miliona dolara vrijedan psoao rekonstrukcije Kremlja koji je dobio Mabtex.

Kako je otkriveno tokom istrage i pretresa prostorija Mabetexa u Švajcarskoj, Jeljcin i njegove kćerke Tatjana i Jelena, dobile su kreditne kartice koje su kćerkice neštedimice koristile. Tako su spiskale oko 600.000 dolara uglavnom po zapadnoevropskim prijestolnicama.

Račune napravljene ovim karticama plaćala je mala prodavnica odjeće u blizini Lugana, čiji je vlasnik bila supruga Franca Feninija, nekadašnjeg bankara i konsultanta kompanije Mabetex.

Kako se istraga zahuktavala, Pacolli je sve optužbe odbacivao demantujući čak i da je Fennini ikada imao bilo kakve veze sa Mabetexom, iako je policija prilikom pretresa Feninijeve kancelarije u Mabetexu našla i račune sa kreditnih kartica porodice Jeljcin. Fenini je tokom istrage u švajcarskom pritvoru proveo 50 dana.

Na sumnjive transakcije sa kreditnim karticama članova porodice Jeljcin, švajcarska policija i tužilaštvo nabasala je usput kao dio veće istrage o međunarodnom pranju novca.

I pored upornosti Carle del Ponte, na kraju optužbe o podmićivanju porodice Jeljcin nisu završile sudskim procesom.

Ruski tužilac koji je na ovom slučaju sarađivao sa Carlom del Ponte, preko noći je smijenjen, a ključni svjedok koji je prema tvrdnjama švajcarskog tužilaštva služio kao kurir koji je u gotovini prenosio novac iz Švajcarske u Italiju, naprasno je umro. Slučaj je stavljen ad acta a Carla del Ponte posatala je glavna tužiteljica Haškog tribunala.

Deset godina nakon ove međunarodne afere, ponovo se pojavljuju ista lica, Pacolli i Fennini ali ovoga puta u BiH kao strateški partneri u energetskom sektoru, a ulogu njihovog glavnog izaslanika sada igra Branko Montenegro.


Dozvola nema a sat otkucava

Prema ugovoru, čitav posao gradnje elektrane na gas u Zenici trebao bi biti okončan za dvije godine. Sudeći po dosadašnjem razvoju situacije, šanse da se to zaista i desi svakim danom su sve manje.

Od dvogodišnjeg roka za izgradnju proteklo je već šest mjeseci a projekat nije daleko odmakao. Preduslov za izgradnju je obezbjeđenje svih neophodnih dozvola i saglasnosti koje je na sebe preuzela Općina Zenica. Nijedna institucija nadležna za izdavanje dozvola KTG-u još uvijek nije dobila nikakv zvaničan zahtjev od ove fime. Bez njih ne može početiti niti jedna faza gradnje.

Federalna regulatorna agencija za električnu energiju sigurno neće izdati nikakvu dozvolu bez saglasnosti federalne Vlade, potvrdila je Ines Kujundžić, glasnogovornica FERK-a.

- Bez naše dozvole se ne smije graditi a mi ne možemo izdati dozvolu ako taj plan nije u saglasnosti sa odlukama Vlade – objašnjava Kujundžić.

Nadležni ministar Vahid Hećo i Vlada na čijem je čelu u vrijeme potpisivanja memoranduma bio Nedžad Branković zvanično se izjasnila da ne podržava igradnju zeničke elektrane i nije je uvrstila u svoj strateški plan.

Domaća kompanija za promet gasom BH Gas također nije imala zvaničnih ponuda za saradnju. Prema riječima direktora Almira Bećarevića bilo je razgovora ali još uvijek ništa zvanično nije dogovoreno.

-Mi smo izrazili spremnost da bismo prodavali gas. Takav potrošač popravlja državni status, kaže Bećarević za Žurnal.

Priča o strateškom partnerstvu Zenice i kompanije KTG tek treba da dobije svoj epilog. Najmanji problem biće ako čitav projekt ostane tek mrtvo slovo na papiru, ali isto tako nije isključeno da ceh na kraju plati budžet zeničke opštine.

Najgori scenario je da ukoliko sve potrebne diozvole, čije je obezbjeđenje na sebe preuzela opština, ne bude moguće dobiti ili one stignu prekasno i time izgradnja elektrane u roku od dvije godine i praktično bude neizvodljiva, strateški partner iz Švajcarske krivicu prebaci na opštinu te uredno ispostavi fakturu “za izgubljenu dobit”.

Na koji način su partneri u gradnji zeničke elektrane regulisali ovakve eventualne sporove i pitanje obeštećenja, vjerovatno je regulisano misterioznim aneksima, koje do sada osim potpisnika niko nije vidio, jer čas postoje a čas ne postoje.

{slimbox images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg,images/Galerije/ktg/ktgmemo.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar.jpg;images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg,images/Galerije/ktg/ktg_registar2.jpg;images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg,images/Galerije/ktg/ktgugovor.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud.jpg;images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg,images/Galerije/ktg/ktgsud2.jpg}

(zurnal.info)

RASKOL U SP-u: Isključeni Krsmanović formira Novu socijalističku partiju

Predsjednik Socijalističke partije Petar Đokić smijenio svog potpredsjednika Zdravka Krsmanovića koji najavljuje formiranje nove stranke

Glavni odbor Socijalističke partije danas je isključio bivšeg potpredsjednika ove stranke Zdravka Krsmanovića iz svog članstva zbog, kako je obrazloženo, “kršenja statuta Partije i destruktivnog djelovanja protiv njenih interesa”. Odluka o isključenju Krsmanovića donesena je tokom rasprave o stanju u stranci nakon nedavno održanog Petog kongresa SP, na kojem je Petar Đokić ponovno izabran za predsjednika.

Obrazlažući isključenje doskorašnjeg potpredsjednika partije, Đokić je rekao da je ono uslijedilo nakon što je Krsmanović pokušao da “unutar partije formira novu partiju i njegovog destruktivnog djelovanja na terenu, čime je kršio statut i odluke SP”.

-Odluka o isključenju Krsmanovića iz članstva SP donijeta je na osnovu više zahjeva članova Glavnog odbora, koji su tražili da se sankcioniše njegovo protivstatutarno djelovanje na terenu - rekao je Đokić


Prema našim saznanjima, već je sve spremno za osnivanje Krsmanovićeve partije, koja će se zvati Nova socijalistička partija, a koja će okupljati nezadovoljne članove sadašnje SP.

Na sjendici Glavnog odbora SP u Banjoj Luci, za potpredsjednike su izabrani Slobodan Mrdić iz Trebinja, Milovan Čerek iz Broda i Živko Marjanac iz Banjaluke, dok je za predsjednika Izvršnog odobra postavljen Saša Čudić iz Banjaluke, a za izvršnog sekretara stranke Slobodan Protić iz Laktaša.


Komentarišući za Žurnal odluku o isključenju, Krsmanović je kazao da je to učinjeno iz nemoći i straha, te da je SP ovim pokazala da je njeno djelovanje daleko od demokratije. Krsmanović ističe da je po prirodi socijalista i ljevičar i da će tu ideju i dalje zastupati.

-Do 1 Slobodan Mrdić 5. decembra izaći ću u javnost s odlukom na koji način ću nastaviti političko djelovanje. Već na narednim izborima 2010. godine ću biti dio onih koji će se boriti protiv nedemokratskog i nenarodnog režima u RS i BiH, koji predvodi Savez nezavisnih socijaldemokrata - rekao je Krsmanović, dodajući da su Socijalisti, na čelu sa Petrom Đokićem njihov satelit.

Na petom Kongresu partije, kada je bio jedan od dva kandidata za predsjednika SP, Krsmanović je osvojio 124, a Đokić 165 glasova, od mogućih 291, ali je nakon odbijanja četiri člana Izborne komisije da potpišu zapisnik o izboru za predsjednika, došlo do sumnje u regularnost izbornog procesa.

Pojedini opštinski odbori SP, poput onih u Bileći i Drvaru, kao i regionalnog odbora u Sarajevu, već su kolektivno istupili iz SP i najavili zajedničko političko djelovanje sa Krsmanovićem.

Federalnim ministrima svaki dan Bajram Niti jedan federalni ministar danas nije radio. Odlučili su da spoje ugodno sa korisnim, tačnije Dan državnosti i Bajram.

Danas nijedan ministar nije bio u svom kabinetu, a njihovo odsustvo morale su pravdati sekretarice i ostalo osoblje. Opravdanja su vrlo slična, ne pretjerano originalna: ministar nije u kabinetu, na sastanku je ili ministar je na putu ali ne znamo gdje. Idemo redom...

Ministar razvoja i poduzetništva Velimir Kunić je na sastanku nepredvidivog trajanja.

Meliha Alić, ministrica obrazovanja i nauke je na službenom putu. U njenom kabinetu nisu znali da li je u BiH ili u inostranstvu.

Ljubazno osoblje u kabinetu ministra kulture i sporta Gavrila Grahovca također nam nisu mogli reći tačnu lokaciju službenog puta na koji je hitno otputovao njihov ministar.

Iz Ministarstva zdravstva su nam rekli da je ministru Safetu Omeroviću radni dan i da se nalazi u Parlamentu FBiH, dok je ministar za izbjeglice i raseljena lica Edin Mušić na sastanku van zgrade.

Ministar pravde Federacije Bosne i Hercegovine Feliks Vidović je na putu. Nije moguće saznati gdje, do kada i zašto?

Ministar Finansija FBiH Vjekoslav Bevanda, prema riječima osoblja iz njegovog ministarstva, danas je preopterećen sastancima i nije u prilici da razgovara sa medijima.Kako kažu, već u ponedjeljak biće znatno slobodniji. Ministrova pomoćnica za medije i informisanje odsutna je 26. novembra zbog praznika – Bajrama, koji počinje 27. novembra!

Ipak, najšarmantnije osoblje zaposleno je u kabinetu ministra energije i rudarstva Vahida Heće. Nakon što smo iz ministarstva u Mostaru saznali da ministar danas nije na poslu, njegova sekretarica oštro je demantirala takvu informaciju. Kako kaže, Hećo je na putu unutar Bosne i Hercegovine i ne može se javiti do ponedjeljka. Na naše pitanje na kojem području će ministar tri dana kružiti po Bosni i Hercegovini, sekretarica je kroz smijeh odgovorila:” Eeee, pa prijatno”! I spustila slušalicu.

Ministar rada i socijalne politike, Perica Jelečević na službenom je putu u Livnu. Na putu je i Nevenko Herceg, ministar okoliša i turizma.

- Ministar je na putu. Uglavnom je na putu, to je to i šta ja sad tu mogu, saznali smo od anonimnog službenika u kabinetu ministra Hercega.

Da li je ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović na putu ili na važnom sastanku nismo uspjeli saznati pošto se na njegov kabinetski telefon niko nije javljao. Isto smo prošli i s telefonima ministra unutarnjih poslova Muhidina Alića i ministra za boračka pitanja Zahida Crnkića.

Za razliku od federalnih kolega koji su danas očigledno kolektivno uzeli slobodan dan, uobičajen radni dan imali su zaposlenici u Vijeću ministara BiH i Vladi RS-a.

(zurnal.info)

PARLAMENT I VIJEĆE MINISTARA BiH: Pet miliona za jedan zakon Dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 101 dan, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka; skupljih zakona, a većeg bezakonja nema na planeti

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Srpski pasoši samo za stanovnike Srbije

 

Biometrijski pasoši Srbije sa kojima će od 19. decembra biti moguće ulaziti u EU bez vize, rezervisani su samo za one državljane Srbije koji imaju prijavljeno prebivalište na teritoriji ove države.

U praksi to znači da građani BiH koji su se opredjelili za uzimanje i državljanstva Srbije, prvenstveno se nadajući srbijanskom pasošu za koji vrlo brzo neće trebati vize, po automatizmu ne mogu računati i na pasoš.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

Rajko Vasić: Portugalci su bili Srbi

 

Rajko Vasić, Dodikov dežurni fucker, graditelj multimedijalnih zidova, erotski pjesnik, rocker, enigmat i ratnik, na svom blogu komentirao je susret na Bilinom polju. Sa perverznim zadovoljstvom prenosimo taj zanimljivi uradak.


 

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Portugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

 

(zurnal.info)