Društvo

Dubioza kolektiv
Poštedite nas medijske artiljerije Mi ne želimo da se bend Dubioza kolektiv instrumentalizira usvrhu dodatne nacionalne polarizacije, ionako podijeljenog bh društva
Penzije u srijedu

Isplatni koeficijent ostaje isti, 1,65, što znači da će redovne penzije za juli biti isplaćene na nivou penzija isplaćenih u prvih šest mjeseci ove godine. 
Penzije ostvarene pod posebnim uslovima, tzv. beneficirane  penzije bit će umanjene za 10%, kako je to predviđeno Rebalansom budžeta Federacije BiH i Zakonom o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji Bosne I Hercegovine. 
Upravni odbor je, i ovom prilikom upozorio, na sve teškoće koje su pratile isplatu penzija u prvih sedam mjeseci ove godine, kada su ostvareni znatno manji prihodi od planiranih, kada je znatno porastao broj penzionera, a istovremeno se smanjivao broj uposlenih. Poseban problem predstavljala je isplata beneficiranih penzija, čiji je teret, velikim dijelom, do sada snosio Federalni zavod PIO, saopćeno je. 

(Fena)

11.juli u Srbiji
Srbi etnički očišćeni iz Srebrenice Ovakva falsifikovana slika Srbiji neće pomoći ni u procesu demokratizacije, ni u približavanju Evropskoj uniji”, navedeno je u posljednjem izvještaju Komiteta pravnika za ljudska prava – YUCOM koji je analizirao stav Srbije prema zahtjevu sto nevladinih organizacija da se 11. juli proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici
Semir Mujkić MISTERIOZNA NASLIJEĐA(2): Izetbetgović, Bahtić, Špirić...

Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara

Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.

Izbjeljivač za imovinu

Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.

Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.

Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.

Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.

Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.

Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!

Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka BBI Bank: Ogromni honorar za Izetbegovićamjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.

Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.

Nesta rahatluka, nesta svega

Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.

Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.

Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.

 

  • Špirić krio milionsku imovinu;

  • Sin najutjecajnije bošnjačke porodice navodno živi skromno poput većine svojih sunarodnjaka;

  • Koliko zaista vrijedi porodična kuća Izetbegovića?

  • Sadik Bahtić: od poslovnog tajkuna do skromnog funkcionera u skupocjenoj vili.

 (zurnal.info)

Bošnjačke godine raspleta

Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.


Stvaranje bošnjačke države


Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.

Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.

Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.


SANU vaskrse


Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.

Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.


Guske u magli


Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.

Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.

Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.

 

Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.

Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.

U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.

Tuzla - Nova baza bosanske mafije

Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.

Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.

Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.

„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.



Rat mafija

I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.

Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.

Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.

Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...

Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.

I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.


Osam mjeseci skrivanja


Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.

Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.

No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.

Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.


Bolesni umovi


U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.


Zatvaranje Panonskog jezera


Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.

Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.

U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.

(zurnal.info)

Šta hoće Bošnjaci?
Šta hoće Bošnjaci?
Šta hoće Hrvati/Bošnjaci?
Šta hoće Hrvati?