Tako se govori

LEINER & HRNJAK: Jao si ga nama ako se Johnny vrati

Bivša ritam sekcija Azre predviđa šta bi se dogodilo ako se Štulić vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?

Sjećate li se snimanja albuma “Filigranski pločnici”, kada ste posljednji put surađivali sa Štulićem?

Leiner: Tada je sve bilo drugačije, bilo je puno lakše raditi jer je Johnny imao sve u svojoj glavi, mi smo tu trebali samo pomagati – svirati svoje instrumente, dok je on sve dogovarao. Bilo je to romantično vrijeme, kod Truloga (poznati zagrebački studio za snimanje, op. a.) se radilo vrlo opušteno.

Hrnjak: “Filigranske pločnike” smo radili dva mjeseca. Baš smo se vratili s nekih turneja i odahnuli malo. Taman nam je nekakva kinta kapnula, pa smo se mogli posvetiti snimanju, što bi se zapravo trebalo događati svakom autoru.

JNA NAM JE DOŠLA GLAVE

Znači, Štulić je imao gotov kompletan materijal?

Hrnjak: Da, vratili smo se s turneje s desetak novih stvari.

Leiner: Važno je reći da smo mi tada bili napucani kao vojska, vježbali smo danonoćno. Kad bismo išli na turneju, vježbali smo u hotelskoj sobi nove stvari, tako da se sve stvaralo u hodu i stalno su nove stvari bile spremne.

Hrnjak: Na tonskoj probi postavili bismo konstrukciju stvari, Johnny bi tu večer napisao tekst i drugi dan, opet na tonskoj, sklopili bismo tekst s onim što smo već napravili. Treći smo  dan tu stvar već svirali na koncertu.

U kakvom vam je sjećanju ostao razlaz Azre?

Hrnjak: Bio je taj moment kada su Borisa i mene povukli u armiju i to nas je prekinulo.

Leiner: JNA nam je došla glave.

Hrnjak: To nas je presjeklo i onda je sve krenulo jednim drugim tokom.

Kada ste se vas dvojica ponovno sreli?

Hrnjak: Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., pa sam se skitao po Europi. Završio sam u Mađarskoj.

Leiner: Sreli smo se na snimanju Mirkovićevog “Sretnog djeteta”. Radio sam za potrebe filma Johnnyjevu bistu, a Mirković je dogovorio susret s Mišom, što on nije znao. Sreli smo se u mom ateljeu, pred kamerama, i bilo je baš emotivno.

U vrijeme kad se Mišo krenuo skitati po Europi a Boris ostao u Hrvatskoj, Johnny je već zapalio u Nizozemsku: niste ostali u kontaktu?

Leiner: Ja sam cijelo vrijeme bio s njim u kontaktu, u Holandiji smo snimili album “Krivo srastanje”, nakon čega je on odlučio tamo ostati, a ja sam se vratio. Onda je on trasirao teren za osvajanje Europe, pozvao me, a ja sam sve ostavio za sobom: akademiju, ženu, Naturalnu mistiku… Otišao sam za njim i tamo smo se kao Mirko i Slavko borili protiv Zvjezdanih ratova. I tu mi pogibosmo: nakon dvije godine neuspjeha i sviranja po malim holandskim klubovima, gdje smo iz svog džepa snimili taj nesretni album “It Ain’t Like in the Movies At All”. Nije išlo, potrošili smo pare i vratili se natrag, Johnny samo radi snimanja i sviranja, a ja za stalno.

S obzirom na to da te Johnny putem medija prilično blatio posljednjih godina, postoji li doista neki animozitet među vama ili je to ipak prenapuhano?

Leiner: Ma da, Johnny je konfliktne naravi i mi smo se zapravo rastali u svađi. S njim nema srednjeg puta, to je ili ljubav ili rat. Jedino se Mišo izvukao. Gadno smo se posvađali na zadnjoj turneji i rastali smo se 1987., pred rat, otkada se ne viđamo. No, kako je Azra ipak dio naše mladosti, mislim da imamo moralno pravo svirati te pjesme. To, naravno, njega ljuti i zato taj gnjev preko medija.

Hrnjak: To ti je kao da se Eric Clapton ljuti na sto hiljada klinaca u svijetu koji sviraju “Sunshine of Your Love”, umjesto da mu bude drago da mladi ljudi skidaju te stvari.

Leiner: Mi njemu nismo dužni, on spominje neke ogromne cifre, po sto tisuća eura. Kad idemo svirati Pozdrav Azri, ZAMP uzima svoj dio od koncerta.

Vuku li pjesme s vašeg prvog zajedničkog albuma “Viša sila”, koji je nedavno objavljen, repove iz vremena Azre?

Leiner: Nema to veze s Azrom.

Hrnjak: To je sve novi materijal, nove pjesme naših starih dobrih prijatelja, muzičara.

PREŽIVJELI VETERANI NOVOG VALA

Na albumu je, u različitim ulogama, sudjelovala impresivna ekipa: Rundek je pjevao prateće vokale u pjesmi “Vrela”, Arsen Dedić napisao je “Tunelarinu”. Kako ste birali suradnike?

Leiner: To je krug preživjelih veterana novog vala, s kojima smo već surađivali na više zajedničkih projekata: od Rundeka, Novoselića, Sachera, Jakopača… Sve je to isti milje ljudi koji njeguju isti stil glazbe i isti svjetonazor. A Arsen Dedić je velika duša i moralna vertikala i ja sam ga osobno zamolio da napiše jednu pjesmu za mene.

Hoćete li svirati Azrine pjesme na koncertima? Ljudi će sigurno očekivati neke hitove.

Hrnjak: Razmišljamo o tome, čini se da je to neminovno, mladi ljudi žele čuti stare hitove. Kad to pomiješamo s novim materijalom, neminovno će se pojaviti usporedbe. Kako ćemo to  sklopiti, još ne znamo.

Leiner: Ne možemo pobjeći od svoje slavne prošlosti.

S obzirom na tu slavnu prošlost ali i lošu sadašnjost, kakve su vaše prognoze za “Višu silu”? Ima li ta glazba danas svoju publiku?

Leiner: Mi smo prvenstveno krenuli od sebe, znači sviramo iz užitka pjesme koje su nam drage, te međimurske. Radimo iskreno, a onda to ljudi prepoznaju, pravu žilavu svirku.

Fascinantan je taj kult Johnnyja koji traje i među generacijama koje nikada nisu gledale Azru. Kako objašnjavate taj fenomen, karizmu koju je zadržao usprkos tome što ga nema ovdje?

Leiner: Ima ga preko pjesama koje i dan-danas žive. Kao i Krleža, napisao je riječi i one žive. Johnny je otišao i to mu je samo veliki plus. Ima jedna anegdota kojom je on opisao kako bi izgledalo da se vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?”

Hrnjak: On je kao autor, umjetnik, muzičar, gitarist, pjesnik, pjevač… razvio jedan osebujan, originalan stil. Ili ga voliš ili ne, to je osobno. Ima ih koji ga ne vole. Ali kao i Picasso u slikarstvu, i Johnny je na neku foru ostavio trag u muzici i šire.

Kako komentirate njegovo strastveno prevođenje sa starogrčkog?

Leiner: On se uvijek bavio poviješću, mislio je da je personifikacija Aleksandra Velikog jer se i on rodio u Skopju. Uostalom, ako ne svira, što bi čovjek goleme kreativne energije drugo mogao raditi nego prevoditi s grčkog?

Treba li se Johnny vratiti kući?

Leiner: Jao si ga nama ako se vrati! Ma ne, mislim da jedan Johnny baš fali Balkanu!

(Preneseno sa www.novossti.com)

SARAJEVSKO NOVINARSTVO: Slina, klozetska šolja i lopovska materešina Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan

Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.

Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.

TOP FIVE

Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.

MORBIDNA STRAST

Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.

Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.

ĆENIFA KAO METAFORA

Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.

Niže ne može.

(zurnal.info)

BORIS DEŽULOVIĆ: Sex i Grude Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a

Mislila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto da je netko zajebava, čak osnovano sumnjala na Zlatka Lagumdžiju. Zapio Zlajo sigurno negdje u kafani i u dva iza ponoći zajebava ljude. Pa pita na engleskom je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Ko je to? Zlajo, jesi ti?

A glas sa druge strane žice ni a ni be, nego opet pita je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Jesam, zašto?

Slušala madam prezident minutu-dvije, pa iznervirano opsovala i prekinula vezu.

- Ko je to bio - upitao muž Branko pospano.

- Ma, Zlajo zajebava. Kaže: "Gospođo Krišto, čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru američkog magazina 'Glamour' izabrani za ženu godine u svijetu". Zamisli?!

- Budala pijana.

Nekoliko minuta kasnije telefon opet zazvonio, i madam prezident odmah prekinula vezu. Kad je zazvonio i osmi put, potpuno je izgubila živce.

- Što je bilo - gleda gospođa Cynthia Leive, glavna urednica "Glamoura", u blijedu starinu Samuela Irvinga Newhousea, predsjednika Uprave "Condé Nast Publications". A ovaj stoji sa slušalicom obješene čeljusti.

- Kaže: "Fakju, ju fakin drank maderfaker."

Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a.

- Zamisli, tražio izglasavanje povjerenja!

- Nije to ništa - odmahnula rukom Borjana - mene svaku noć Lagumdžija zove i zajebava. "Madam prezident, molim Vas ne prekidajte vezu, američki magazin 'Glamour' izabrao vas je za ženu godine u svijetu."

- Šta, i tebe?

- Kako to misliš?

- Pa i mene svaku noć zove, ista stvar. Da su me izabrali za ženu godine!

- Jebemti sve, kako smo glupe!

- Što?

- Pa to onda nije Zlajo, shvaćaš? To je nagradna igra nekakva!

- Joooj, stvarno! Baš smo plavuše!

U međuvremenu, gazda Samuel Irving i gospođa Cynthia Leive očajnički vrte telefone. Svih ostalih šesnaest svjetskih predsjednica i premijerki - zajedno s predsjednicom Federacije BiH i hrvatskom premijerkom grupno proglašenih svjetskim ženama godine - odavno je prihvatilo pozive na dodjelu nagrade, biraju već svjetske liderice večernju garderobu za glamurozni event u New Yorku, samo se čekaju još Džadranka i Bordžana. A njih dvije sjede kraj telefona i nervozno cupkaju potpeticama. Konačno, u dva sata zazvoni telefon.

- Gospođo Krajstou, molim Vas ne prekidajte vezu - molećivim glasom brzo izrecitira mister Samuel.

- Saslušajte me dvije minute, ovo nije šala, uvjeravam Vas da ne prodajem ništa, a nije ni nagradna igra!

- Nije - razočarala se trenutačno madam prezident.

- Nije, uvjeravam Vas. Ja sam predsjednik uprave "Condé Nast Publications" i čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru našeg magazina "Glamour" izabrani za ženu godine u svijetu.

- Znači, nije nagradna igra?

- Nije, ne brinite.

Minutu kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Opet isto. Kaže: "Fakju, ju fakin komjunist maderfaker."

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu. Hrvatska je demokratska zajednica tako svjetski rekorder: jedina je to stranka u cjelokupnoj povijesti demokracije koja je dala dvije žene godine! I to obje u istoj godini! Da postoji HDZ u Srbiji, bogami bi bile sve tri.

A Tuđman, Šušak i Boban vrte se u grobu kao na ringišpilu: nekad veličanstvena stranka najvećih hrvatskih muževa pretvorila se u ženski debatni klub, stranačke konvencije izgledaju kao "Oprah Show". Nekoć je Franjo Tuđman postrojavao u Grudama mrke generale, išlo se nakon sastanaka na janjetinu i mladu kapulicu, a danas se vrh stranke nalazi u kozmetičkom salonu. Sastanak zagrebačkog i mostarskog HDZ-a nalikuje snimanju serije "Seks i grad". Seks i Grude.

Carrie Kosor i Samantha Krišto s maskama na licu i krastavcima na očima pretresaju tako uobičajene ženske probleme, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, fendi torbice, opozicija i SDP. Sve dok ne zazvoni telefon.

- Čekaj, čekaj - viče Jadranka - ja ću se javiti!

- Ja sam prva - skočila već Borjana na telefon poput pantere.

Pola sata kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Ona misli da sam ja Faca. Nazvala me Facom - izustio najzad predsjednik uprave "Condé Nast Publications".

- Kaže: "Vidimo se u šest u restoranu 'Gray's Papaya' u Šestoj aveniji, na hot-dog, pa u kino."

- A gospođa Kosor?

A gospođa Kosor sija od zadovoljstva poput halogenke.

- Vijest o nagradi simbolično dolazi danas, sedam dana nakon zahtjeva za izglasavanje povjerenja i moju smjenu, kao i optužbi da sam osramotila Hrvatsku - izjavila hrvatska premijerka za novine.

- Nagrada pokazuje da to nije tako.

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu, pa se hvale uokolo kao da su osvojile Nobelovu nagradu za mir, ljubav u svijetu, razumijevanje među narodima, iskorjenjivanje gladi, siromaštva i AIDS-a, te spas kitova i sibirskih tigrova.

A zapravo su samo u stranačkom kadroviranju i vašarskoj političkoj trgovini, ni krive ni dužne, došle na funkcije koje su ih lansirale u svjetski politički glamour. Do jučer, Jadranka Kosor bila je ražalovana novinarka i vrtni patuljak Franje Tuđmana i Ive Sanadera, a livanjska pravnica Borjana Krišto tek tajnica Vlade Hercegovačko-bosanskog kantona i član kantonalne Komisije za polaganje stručnog upravnog ispita, da bi odjednom u New Yorku bile proglašene ženama godine u svijetu, uz njemačku i australsku premijerku, argentinsku i indijsku predsjednicu, te još tuce svjetskih premijerki i predsjednica.

- Vi ste također dobili - pita konačno na glamuroznoj proslavi u New Yorku naša Borjana Angelu Merkel.

- Što - zbunjena je njemačka kancelarka.

- Pa na nagradnoj igri - smije se predsjednica Federacije - Jadranka i ja također u početku nismo vjerovale.

(Preneseno sa www.nezavisne.com)

BORIS DEŽULOVIĆ: Angelina u zemlji stvarnosti Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri

Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.

U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".

Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.

Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.

Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".

"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."

GAVRILO GRAHOVAC: Bosanski Željko MitrovićUlogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".

"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".

Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"

Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.

Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.

Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.

U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog  krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".

Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".

(preneseno sa nezavisne.com)

BORIS DEŽULOVIĆ: Pljuni i zapjevaj, moja homofobijo Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima

- Ko to viče? - upitao neki dan Sveti Petar Lucifera pred vratima sobe za sastanke.

- Stari - šapnuo kratko Gospodar Tame. - Popizdio je.

- Uf. Ne bih im bio u koži - stresao se Petar, pa izvadio kutiju cigareta. - Imaš vatre?

- Šuti, nije mi do zajebancije.

A drug Tito unutra baš popizdio. Okupio šire rukovodstvo Partije i galami već više od dva sata. Nebo se trese kako viče, "Majku vam božju! Majku vam božju! ", a oko velikog stola u sali za sastanke tridesetak, možda i više, ljudi. Svi su tu, stari drugovi opet na okupu, od Leke Rankovića i Vladimira Bakarića do Bevca Kardelja i generala Peke Dapčevića, do njih i juniori, od Stipe Šuvara do Milke Planinc, a na kraju stola, okružen svojom svitom, Slobodan Milošević ne smije druga Tita u oči pogledati.

Majku vam božju!, urla Josip Broz i nervozno u kolicima šeta gore-dolje po sobi, dok se tridesetak pokunjenih glava oko stola šutke pogledava ispod oka. Zasrali su ovaj put baš debelo, nije Stari ovako popizdio od Brionskog plenuma. A kako i ne bi? Dvadeset godina nakon što se raspala Titova Jugoslavija shvatili drugovi da se stvar mogla spasiti, samo da je bilo malo više pameti i malo manje javašluka u obavještajnim službama.

Da su umjesto raznih neprijatelja, vanjskih i unutrašnjih - umjesto dakle Amerikanaca, Rusa i Vatikana, kulaka, ustaša, četnika, bjelogardejaca, informbiroovaca, maspokovaca, liberala, disidenata, svećenika, pisaca, režisera, emigranata i ostalih nenarodnih elemenata što su Jugoslaviji radili o glavi - na vrijeme otkrili jedinu reakciju koja je u zajedničkom narodnooslobodilačkom otporu mogla ujediniti sve naše narode i narodnosti.

Da, drugovi i drugarice - pederi.

Nije drug Tito bio budala kad je zakonom zabranio istospolne odnose, gay populacija bila je najpouzdaniji neprijatelj socijalističke Jugoslavije. I što su drugovi prvo napravili kad se Josip Broz pod stare dane razbolio i ispustio konce vlasti iz svoje čvrste ruke? Ukinuli zakonsku zabranu homoseksualizma! Majku vam božju!, urla on već dva sata.

Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima. Ali trebala je, eto, velika pamet da se to shvati. Majku vam božju nesposobnu!

Pali onda drug Tito kompjuter i pušta drugovima idiotima powerpoint prezentaciju događaja iz Beograda. Vide se gnjevna lica jugoslavenske mladosti - a narod koji ima takvu omladinu nije trebao brinuti za svoju budućnost! - naoružane noževima, palicama, bokserima, lancima i kamenjem, pored njih narodna milicija, stamena i odlučna, a eno ih tamo kraj Manježa i pederi. Mašu onim šarenim zastavama bez socijalističkih obilježja i drže se, da prostiš, za ruke! Usred Beograda, umjesto pješadije, mornarice, padobranaca i svečane garde, paradiraju tetkice! A šta radi narodna milicija? Narodna milicija štiti pedere od naše omladine!

- Pfi, mamu im jebem - prosiktao je Dobroslav Čulafić. - Ja se izvinjavam.

Ali nije to to zbog čega drug Tito pokazuje drugovima snimke iz Beograda. Pokazuje im Josip Broz bradatog srpskog svećenika na čelu kolone, sa sve golemom krstačom u rukama, i kaluđerice prkosno postrojene pred izopačenim pederima kao pred švapskim streljačkim vodom, a onda i dirljivu poruku hrvatskog svećenika Franje Jurčevića, župnika iz Kastva, koji izražava čvrstu katoličku podršku heteroseksualnoj pravoslavnoj braći iz Srbije, takozvanim "normalnim Beograđanima", koji su pokazali kako treba postupati kad "moralne nakaze, psihopate i bolesnici" bezočno "okupiraju javne površine" i "teroriziraju većinu". A vi ste mislili da nam je Crkva neprijatelj, majku vam božju?!, urla i dalje drug Tito.

Demonstrira potom pokunjenim drugovima drug Stari dirljivo internetsko bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba, ujedinjenih u pravednom gnjevu prema izopačenim homoseksualcima, složni kao u proljeće 1945. protiv stranog zavojevača i domaćeg izdajnika. Pa se redaju u powerpointu slike sa prijašnjih zagrebačkih gay parada, izobličena lica psihopata i moralnih nakaza, njima usuprot na ulicama Nepokorenog grada normalni Zagrepčani, zdrava jugoslavenska mladost, skojheadsi, skinheadsi, kako se već zovu, a uz njih internetskim forumima maršira srpska braća i nudi pomoć u obračunu s pederskom buržoazijom. Krenula drugu Titu izdajnička suza na oko, ali ne da maršal da drugovi vide, nego je briše zlatno izvezenim rukavom maršalske uniforme, pa se okreće i opet viče na drugove što nisu na vrijeme prepoznali golemi kapacitet jugoslavenske homofobije. Majku vam božju.

A drugovi i dalje šutke gledaju u platno, ćuti Stane Dolanc kako mu Brozov pogled svrdla sljepoočnicu, pa ne diže pogleda.

Drug Tito se, međutim, ne zaustavlja, već sve viče i nastavlja svoju powerpoint prezentaciju prizorima s Queer-festivala u Sarajevu, a tamo ista degenerirana lica, muško s muškim, žensko sa ženskim, nešto s nečim, i sa druge strane ista poštena, čelična mladost u kratkim hlačama, predvođena svojim vjerskim vođama, bošnjački omladinci, mudžahedinci i talibanci spremni do posljednjega obraniti heteroseksualnu Jugoslaviju i raznospolno bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, pokazano forumskim telegramima podrške njihove hrvatske i srpske braće.

A vi ste uspjeli da se ta ista mladost poubija međusobno, majku vam božju!, viče drug Tito i strijelja ih svojim prodornim očima jednog po jednog, da bi se zaustavio na Slobodanu Miloševiću, budali da bi li budali što mu je Jugoslaviju razjebala izmišljajući najrazličitije vanjske i unutrašnje neprijatelje pored živih pedera.

Eno Kosovo - viče Josip Broz, a drug Sloba pokrio se ušima - na Kosovu i Metohiji, drugovi i drugarice, homoseksualci ni ne pomišljaju na nekakvu paradu. Ili u Makedoniji. O Crnoj Gori da i ne govorim.

- A Slovenci?

- Ko je to reko?

- Slobo, druže Tito.

- Đubre austrijsko konjušarsko!...

- Umukni, Slobo, majku ti božju, ti si najodgovorniji!

Jer da je bilo pameti, da su drugovi iz Udbe radili svoj posao, nikad se heteroseksualna federativna republika Jugoslavija raspala ne bi, složna kao jedan protiv nenarodne i neprirodne pošasti. Umjesto kojekakvih "mitinga istine" organizirali bi drugovi komunisti gay parade diljem Jugoslavije, marširali bi pred policijskim kundacima prestravljeni homoseksualci u lisicama od Vardara do Triglava, a Jugoslavija bi složno vikala "Smrt homoseksualizmu, sloboda narodu!".

I što je Udba umjesto toga radila, pitam ja vas, drugovi i drugarice? Tražila neprijatelje među disidentima, piscima i umjetnicima, u emigraciji, Crkvi i omladinskoj štampi, svugdje osim među tim, kako se zovu, gejovima i gejkama, jedinim zajedničkim neprijateljima svih naših radnih ljudi i građana! Majku vam božju!

- Baš je ozbiljno popizdio - oprezno pred vratima šapuće Sveti Petar.

- Aha - klima rogatom glavom Gospodar Tame. - Nisam ga nikad čuo ovakvog.

- A ima i pravo. Svi će ti pederi gorjeti u paklu.

- Što u paklu? - lecnuo se Lucifer. - Eno ih tebi!

(nezavisne.com/zurnal.info)

 

DOSLJEDNOST SENADA AVDIĆA: Čiji si ti, veliki

Prije tačno četiri godine Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, objavio je tekst o “zlatnom ljiljanu” Željku Komšiću i ponosno rekao da je nagovarao prijatelje da kao i on glasaju za njega. U njegovoj kandidaturi Avdić tada nije vidio ništa sporno, što je sasvim očito i iz teksta ali i njegovog glasanja (ako ćemo mu vjerovati na riječ pored čijeg je imena popunio kvadratić). Štaviše, ne samo da tada Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva nije bila sporna za Avdića, takvo je bilo i njegovo poštenje: bez mrlje!

U novom broju Slobodne Bosne novi Komšićev izbor u Predsjedništvo Avdić naziva ni manje ni više nego majorizacijom! Šta se tako drastično promijenilo u posljednje četiri godine?

Prenosimo dva Avdićeva tekst o istoj temi. Jedan je iz oktobra 2006. godine, drugi tek objavljen. Nagradni zadatak: pronađi razlike!

IZBORI U BiH: DRASTIČNA RAZLIKA: Silajdžićev izbor je kriminalac Zlatko Petrović a moj “zlatni ljiljan” Komšić!

 Nije novi član Predsjedništva BiH sve čestitke kako treba ni primio, nisu svi glasovi u potpunosti prebrojani,

a već ga je dočekala poruka da se Slobodna Bosna raspituje da li je sudjelovao u kriminalu koji je na teritoriji Novog Sarajeva počinio aktuelni ministar Kantona Sarajevo . Petrović je prvooptuženi u kaznenoj prijavi koju je prvog dana ove nedjelje ispisala Uprava policije Federacije i proslijedila Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Na brzinu mi Željko Komšić objasnio da je on bio niko i ništa u Općini Novo Sarajevo u vrijeme (o 1998. godini se radi) kad je tadašnji advokat Zlatko Petrović na podosta čudan način imovinu slovenačke Lesnine preveo na narastajući bošnjački trgovački gigant Robot komerc. Kasnije je Zlatko Petrović, kad je postao kantonalni ministar u “produženom krivičnom djelu”, sve krivične radnje koje

je počinio kao advokat legalizirao kao kantonalni ministar. To što je ministar Vlade Kantona Sarajevo Zlatko Petrović kriminalac, mene, jasno, frustrira, međutim, ni na šta me ne obavezuje. On je problem kantonalnih

tužitelja i koji se ubiše dokazujući da je krivična prijava protiv Petrovića falična jer je “u zastari” - ko biva, da je Petrović optužen prije tri godine, bilo bi jednostavno dokazati da je on notorni kriminalac i bandit; danas,

nakon što je proteklo pet godina od počinjenja krivičnog djela, advoka-tministar Petrović je pošteđen pravosudnih konsekvenci. Ono što jeste činjenica je da se ni u jednoj kriminalnoj operaciji uz gospodina ministra Petrovića ne spominje ime novog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. Kriminalne prodaje poslovnih prostora slovenačkih firmi ministar Petrović je obavio sa nekom drugom političkom strukturom u Općini Novo Sarajevo. U nedjelju sam izašao na izbore i, prirodno, zaokružio ime Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Isto je učinila i moja supruga i deseci prijatelja, od Ljubuškog do Brčkog, koje sam, kršeći izbornu šutnju, na manje-više nezakonit način nagovarao da učine isto.

U ponedjeljak ujutro me užasno zaboljela mogućnost da je Komšić asistirao u kriminalu Silajdžićevog ministra Zlatka Petrovića. Iste večeri sam obaviješten da Željko Komšić sa Petrovićevim kriminalom nikakve veze nema i, naravno, doživio sreću i zadovoljštinu. Od stotinu hiljada glasova koje je Komšić dobio najmanje pet ih je stekao mojom zaslugom i normalno je da mi odgovara za svaki ozbiljan potez koji učini.

Tristo hiljada ljudi koji su glasali za Harisa Silajdžića nemaju potrebu da im ovaj ocvali diplomata objasni kako je došao na ideju da za kantonalnog ministra po stoti put postavi osumnjičenog kriminalca Zlatka Petrovića!

Ja sam postizborno relativno čist: čovjek za kojeg sam glasao, Željko Komšić, pravno je neupitan; neka se zadeveraju oni koji su glasajući za Silajdžića dali podršku “produženom krivičnom djelu” njegovog ministra Zlatka Petrovića! Da je Željko Komšić marku ostao dužan u kafani, ja bih odsjekao ruku koja je za njega

glasala: pola Sarajeva je glasalo za stranku čiji je ministar Zlatko Petrović u sekundi ukrao milion maraka. Aferim, građani!

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 15. oktobar 2006., broj 516)

 

Foto: Fotoservis

FENOMEN ŽELJKO KOMŠIĆ: Čiji si ti, mali

Niko koga znam na prvim demokratskim izborima održanim u sumornu jesen 1990. godine nije glasao za nacionalne stranke. Biračko tijelo je, barem što se tiče javnog diskursa, bilo polarizirano izme|u dvije gra|ansko-političke elite: komunista i reformista . (Opa! Ako nastavim rabiti novogovor sintetskih zamišljeno- mišljenih intelektualaca “diskurs“, “političke elite“, malo mi fali da se uglavim i integriram u recentni akademski, (polu)svijet. Međutim, uprkos ogromnoj energiji i entuzijazmu gra|anski profili - rane javnosti i bezočno stimuliranih bespomoćnih nevladinih institucija, spreman sam se pridružiti “usamljenoj masi“ koja za sitnu lovu lamentira nad tegobama manjinskih zajednica, žena, Roma, homoseksualaca, itd. Itsl...) Jasno, nacionalistička bagra (koju novi bosanski fantomski filozofi, paraintelektualni papagajski krug tretira

kao “nacionalne elite“) superiorno je i legitimno prije dvadeset godina pobijedila i preuzela vlast. I tačka. Brblja u izbornoj noći nazalno, navrat-nanos, jedan od nezavisnijih bošnjačkih intelektualaca (postao je intelektualac i pri tom nezavisan čim je osobnim represivnim autoritetom okupirao stan u kapitalnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji vrijedan, brat-bratu, pola miliona maraka) kako je izborni trijumf dokaz da je, hhm, mhm, postojeći ustavni poredak, mrm, trt, mrt, skup plauzibilno neupotrebljivih, mih, hih, pih... Promućkaj, pa prospi. U vrijeme kada je Filandra uredno dolazio po plaću u Marksistički centar Centralnog komiteta Saveza komunista, nisam siguran da je Željko Komšić uopće znao gdje je centrala Stranke komunista. Imam li ja, primjerice, gra|ansko, biračko pravo da mi se i načelno i suštinski izborni proces gadi? Pretpo - stavljam da imam... Ako nemam, potrudit ću se da ga steknem; pojedinačno barem. Sve što sam na ovim stranicama (na)pisao o “fenomenu Komšić“ i dan-danas stoji: da je dopustio da se službeno vozi raskošnim automobilom koji mu je “na lijepe oči“ poklonio postratni tajkun, najblaže rečeno, sumnjive karijere . Ne mislim da sam mnogo griješio kada sam predsjednika Komšića javno upozoravao da nema pravo u sudnicu dovoditi svoje zaštitare, niti blokirati kafane u kojima doručkuje, ruča, večera... Željko se nakon (mog) javnog upozorenja odrekao te skupocjene donirane limuzine, me|utim time ništa bitnoga nije promijenio u javnom ponašanju: gledaju ga ljudi, birači, i uredno prijavljuju tamo gdje treba, kako u Oručevoj samoposluzi u Rajlovcu, recimo, sa suprugom iznosi više artikala nego što unese para. Ima li na to pravo, kako nadahnuto kažu Komšićevi neumjereni stranački apologeti, “predsjednik Bosne i Hercegovine“? Naravno da nema. Komšićeva stranka, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine koju, po nesreći i po stranku i za javnost, medijski personificira lokalni sarajevski haustorski kleptoman ima, ili bi trebala imati, ozbiljnih razloga za zabrinutost da ne kažem, samopreispitivanje. Ni u jednom kantonu/županiji u kojem su Hrvati u većini SDP nije dobacio do izbornog praga. U Republici Srpskoj, odnosno u Narodnoj skupštini toga entiteta po prvi put u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini neće biti poslanika SDP-a. Jednostavno mi je pisati i o drugom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, . O Malom Princu sam uglavnom napisao sve što je važno. I to kako je vaninstitucionalno, nezakonski, iz zatvora izvadio, ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pa Radončiću (opet nezakonito) priba vio policijsku dokumentaciju za odstrjel Harisa Silajdžića (još jednog neuspjelog kandidata za Predsjedništvo). Sve je to vi|eno, napisano, dokumentirano i ne treba previše riječi niti novinskog prostora trošiti. Da je bilo tih godina barem mrvica pravne države (prvih mjeseci 1994.) i jedan i drugi i treći, i Izetbegović i Radončić i Silajdžić, bili bi pohapšeni i procesuirani zbog niza različitih krivičnih djela - zloupotreba položaja, odavanja državne tajne, pomaganja u izvršenju krivičnog djela. Ali, vratimo se Željku Komšiću, novom-starom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako hoćemo biti legalisti, odnosno poštovati volju naroda, više od tri stotine hiljada glasova koliko je Komšić na posljednjim izborima dobio nije baš za potcijeniti i treba tu volju, ako ništa drugo, respektirati. Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo - Bošnjaci, Srbi, “Finci i Sejdić, i ostali“.

Hrvatski puk je, sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju “autentične“ nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom - hrvatskim. Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala , u Predsjedništvo BiH radikalno frustruirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji. Treba, pri tom, imati na umu, ili barem uvažavati motive, izbornu volju, pa i frustraciju onih koji su birali Komšića za (kolektivnog) šefa države. Hajde, recimo, da je riječ o Bošnjacima. Ni njihovi razlozi, motivi nisu za potcijeniti, bagatelisati: u vrijeme kada je, recimo, Martin Raguž raspolagao tu|om mukom kao šef svih logističkih centara na jadranskoj obali, Željko se sa bošnjačkom puškom na hrvatskom ramenu suprotstavljao agresoru koji je, pored ostalog, namjeravao okupirati i Martinov u socijalizmu stečeni stan na Alipašinom polju. Recimo da zbog toga Bošnjaci više cijene Komšića nego Raguža.

Nije Željko Komšić bogzna kakva pljačka, nikakav je političar i još gori državnik, ali šta je tu je. Da je Komšić kandidiran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, apsolutno bi pomeo Izetbegovića, Radončića, Silajdžića. Zašto je to tako, ne znam, ali sam uvjeren da je to baš tako... Pokušavam samo cijelu stvar osloboditi od isključivosti, sebičnosti i ekstremne neuljudnosti.

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 7. oktobar 2010., broj 725)

BORIS DEŽULOVIĆ: Il demokratski il pošteno

BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ako smo svi na broju, ja bih da otvorim prvo zasjedanje Predsjedništva BiH. Prva tačka dnevnog reda je izbor predsjednika Vijeća ministara. Moj je prijedlog...

NEBOJŠA RADMANOVIĆ: Čekaj, čekaj, nismo još svi na okupu.

ŽELJKO KOMŠIĆ: Kako nismo? Pa sva trojica smo tu.

RADMANOVIĆ: Jesmo trojica, al' fali Hrvat.

KOMŠIĆ: Joj, dobra ti je ta! Sad ću da se upišam od smijeha.

RADMANOVIĆ: A šta, nije? Da nisi ti možda Hrvat?

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat.

IZETBEGOVIĆ: Ja se izvinjavam, nisam Vas odmah prepozn'o. Piši, mala: "Sjednici prisustvuje predstavnik socijaldemokratskog naroda u Bosni i Hercegovini".

RADMANOVIĆ: Jest, jest. Doselili socijaldemokrati u Bosnu u 10. vijeku. Pa pred Turcima pobjegli u Hrvatsku.

IZETBEGOVIĆ: Nije prije Turaka ovdje bilo ničega. Socijaldemokrati su nastali pokrštavanjem muslimana.

KOMŠIĆ: A šta se ti, Bakire, javljaš? Ti si izabran kao predstavnik porodice Izetbegović.

RADMANOVIĆ: Bakire, ja se izvinjavam, al' ova mu je dobra.

KOMŠIĆ: Bogati, je l' se vi Izetbegovići rotirate po abecedi? Alija, pa Bekir. Ko je sljedeći, ima l' neki Caco kod vas u familiji?

RADMANOVIĆ: Po arapskoj abecedi sad ide Selma. Il' Sebija, ja sad ne znam...

IZETBEGOVIĆ: Jako smiješno. A koga ti predstavljaš, bogati? Kako ti se stranka zove?

RADMANOVIĆ: SNSD.

IZETBEGOVIĆ: Pa đe su ti tu Srbi?

RADMANOVIĆ: Kako đe, tu... dva su S u nazivu, mora da...

IZETBEGOVIĆ: Ne mora! Savez nezavisnih socijaldemokrata, tako ti se zove stranka. Ničeg srpskog tu nema.

RADMANOVIĆ: Nemoguće, mora biti nešto... Srpski savez, savez nezavisnih Srba, nije moguće da su dva S, a niđe Srba...

KOMŠIĆ: Bogami jest, dobro veli Bakir. Jebiga, Nebojša, i ti ispao socijaldemokrat. Sad imamo većinu u Predsjedništvu.

IZETBEGOVIĆ: Ha-ha, dobra ti je ta.

KOMŠIĆ: Javio se Bošnjo! Kako se tebi stranka zove? Đe ti je u SDA išta bošnjačko i muslimansko?

IZETBEGOVIĆ: Kako đe, šta pričaš...?

KOMŠIĆ: Hajde provjeri.

IZETBEGOVIĆ: Vidi, stvarno. Čekaj malo... S... D... A... kako ovo, nema ni M, ni B? Ljudi, ovo je sad dosta nezgodno. Nit' u nazivu Nebojšine stranke Srba, nit u nazivu Željkove Hrvata, nit' u nazivu moje Bošnjaka. Šta ćemo sad, ovo je ustavna kriza!

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat i kao takav predlažem premijera. Eto šta ćemo sad.

RADMANOVIĆ: Otkad to?

KOMŠIĆ: Otkad smo osvojili najviše glasova i najviše poslaničkih mjesta, eto otkad.

RADMANOVIĆ: Koliko znam, premijera biramo po nacionalnom ključu. Sad je na redu Hrvat, a mi Hrvata nemamo.

KOMŠIĆ: Kako nemamo, a šta sam ja?!

IZETBEGOVIĆ: E, jebiga, Željko, dogovori se šta si.

KOMŠIĆ: Socijaldemokrat hrvatske vjere. Pardon, nacionalnosti. Znači, Hrvat socijaldemokratske nacionalnosti. Socijaldemokratske vjeroispovijesti, ja se izvinjavam. Ne, socijalhrvatske. Jebiga sad, šta ja ono dođem?

IZETBEGOVIĆ: Ne dođeš. Nije te niko ni zvao.

RADMANOVIĆ: Po toj logici sam onda i ja socijaldemokrat. Svi smo socijaldemokrati, u pičku materinu!

IZETBEGOVIĆ: Ja nisam.

RADMANOVIĆ: Onda za mandatara predlažem Špirića. I on je socijaldemokrat.

KOMŠIĆ: On je nezavisni socijaldemokrat. To znači Srbin.

RADMANOVIĆ: A šta si ti, zavisni socijaldemokrat?

IZETBEGOVIĆ: Zavisi. Hahaha, je l' mi dobra ova?

RADMANOVIĆ: A koga onda ti, Željko, predlažeš?

KOMŠIĆ: Lagumdžiju.

RADMANOVIĆ: Ali on nije Hrvat!

IZETBEGOVIĆ: Jebiga, ako je Komšić Hrvat, onda bogami može i Lagumdžija.

RADMANOVIĆ: To sad govoriš jer je Lagumdžija Bošnjak.

IZETBEGOVIĆ: Lagumdžija Bošnjak?! Prvi put čujem.

RADMANOVIĆ: Ne može, ljudi, mora Hrvat. Zna se red.

KOMŠIĆ: Čuj, u Bosni red. Redovi su u Bosni samo za vizu.

IZETBEGOVIĆ: Ako sam ja sad ovo dobro shvatio, Bošnjak i Srbin se u Predsjedništvu polomiše da Hrvat bude premijer, a jedini u Predsjedništvu protiv toga - Hrvat! Ovo je ustavna kriza!

RADMANOVIĆ: Dobro govori Bakir. Imate li vi socijaldemokrati nekog Srbina?

IZETBEGOVIĆ: Što sad Srbin?

RADMANOVIĆ: A što bi Hrvat?

IZETBEGOVIĆ: Joooj, Lagumdžija je socijaldemokrat, lijepo ti je Željko objasnio.

RADMANOVIĆ: Vi bi sad crnog đavola, samo da nije Hrvat. Ovo je antisrpska zavjera!

KOMŠIĆ: A ko bi onda trebao biti premijer, Srbin?

RADMANOVIĆ: Ne, nego bilo ko, ali pod uvjetom da je Hrvat. Makar i Srbin.

IZETBEGOVIĆ: Jebiga sad, ispada onda da i Hrvat može.

RADMANOVIĆ: Može, kako ne razumiješ, samo ako je Hrvat.

IZETBEGOVIĆ: Po toj logici može i Borjana Krišto.

RADMANOVIĆ: Odlična ideja. Molim da se zapiše da se nisam ja sjetio.

IZETBEGOVIĆ: Ali ona je žensko, pobogu Nebojša!

RADMANOVIĆ: Jest, ali hrvatsko žensko. I nije onaj, kako se zove, socijaldemokrat. Plus je sad moderno da se ima premijerka. Da i mi u Bosni pratimo malo svjetske trendove.

IZETBEGOVIĆ: Može onda i moja sestra. Imam dvije. I obje ženske.

RADMANOVIĆ: Može, al' ne mora. Mora bit Hrvatica.

IZETBEGOVIĆ: Shvatam sad, ovdje se opet stvara antibošnjački front! Opet Hrvati i Srbi protiv muslimana!

KOMŠIĆ: Čekaj, čekaj, stani, kakva, bolan, Borjana Krišto?! Ona je izgubila na izborima!

RADMANOVIĆ: Otkad se to u Bosni gledaju rezultati izbora, ti k'o da si s Marsa pao?!

KOMŠIĆ: Dobro sad, i ti me za svaku hvataš!

RADMANOVIĆ: Ako sam ja dobro shvatio, stvari stoje ovako: srpski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Hrvaticu, a Hrvat ne želi. Hrvatski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Bošnjaka, ali Bošnjak ne želi.

IZETBEGOVIĆ: Kažem ti ja, ustavna kriza.

RADMANOVIĆ: Preostaje, znači, još samo da Bakir predloži nekog Srbina, pa da vidimo je l' ja ne želim.

IZETBEGOVIĆ: Meni je to fer ponuda.

KOMŠIĆ: Bakire, bolan, zajebava te.

IZETBEGOVIĆ: Što? Možda se čovjek stvarno složi, pa da riješimo ovu ustavnu krizu.

KOMŠIĆ: Normalno da hoće ako predložiš Srbina, što si tako glup?

IZETBEGOVIĆ: A što bih ja predložio Srbina, Alaha ti?

KOMŠIĆ: De mu, Nebojša, objasni.

RADMANOVIĆ: Dobro, šta ćemo? Evo ja nisam pametan.

IZETBEGOVIĆ: Znate kako kažu: ako ne može demokratski, onda pošteno.

KOMŠIĆ: Znači, bacamo grah?

RADMANOVIĆ: Nemojte, ljudi, grijeh je da se hrana baca!


(preneseno sa nezavisne.com)

 

DARKO RUNDEK: Fala bogu da su se ljudi usprotivili vlastodršcima

Fala bogu da su se konačno ljudi javno usprotivili samovolji i pohlepi vlastodržaca, koji grabe po zakonima koje si sami pišu, umjesto da budu u službi zajedničkog dobra, za što ih i porezom plaćamo

Ovog ljeta više ste nastupali s Isabel nego s Cargo orkestrom. Svojevremeno ste najavili njegovo raspuštanje, pa to demantirali… Hoćete li i dalje s njim nastupati?

- U posljednjih godinu dana nastupam u formaciji zvanoj Rundek Cargo trio, u kojoj snimamo i novi album. Svirali smo na festivalu Cest is d’Best početkom ljeta, pred punim Cvjetnim placom, na primjer. Rundek Cargo trio smo Isabel, Dušan Vranić Duco i ja. Cargo orkestar će neko vrijeme mirovati. Već dugo imam potrebu oprobati se u triju. Za mene je to nova avantura jer puno više zahtijeva od muzičara, a nama i publici donosi novu, precizniju i direktniju koncentraciju.

Tijekom nedavnog boravka u Zagrebu priredili ste ugodno iznenađenje prosvjednicima za Varšavsku, dajući im bezrezervnu podršku svojim nastupom, s pratećim bendom, na ulici. Koliko vas je, kao starog Zagrepčanina, zasmetala gradnja javne garaže u Varšavskoj i općenito taj bahati stav prema građanima koji žele sačuvati svoj grad?

- Fala bogu da su se konačno ljudi javno usprotivili samovolji i pohlepi vlastodržaca, koji grabe po zakonima koje si sami pišu, umjesto da budu u službi zajedničkog dobra, za što ih i porezom plaćamo. Svaka intervencija u gradsku jezgru može biti jedino u službi oplemenjivanja, jer je ta jezgra središte atmosfere, duha, identiteta i kvalitete zajedničkog življenja u jednom gradu. Nadam se da se otpor neće ispuhati i da će dovesti do smjene gradske vlasti, koja se stavila u službu grubog profita umjesto u službu građana, a aktualni radovi zaustavljeni i započeti novi, kojima bi se spasilo što se spasiti da.

U Srbiji imam pažljivu i upućenu publiku

Smatrate li da bi se domaći glazbenici, oni osviješteni, trebali više angažirati u svojim nastupima kad je u pitanju potpora sličnim akcijama i uopće češće ukazivati na probleme u društvu?

- Možda. Ali sigurno je da bismo se svi mogli svjesnije angažirati na razumijevanju i podupiranju zajedničkog dobra u odnosu na zluradost i grabež.

S pogledom iz Francuske i korijenima odavde, koliko ste zadovoljni trenutnom političkom i društvenom situacijom u Hrvatskoj?

- Hrvatska je mala zemlja (u širem Parizu živi više nego duplo stanovnika) u kojoj ima puno pametnih i obrazovanih ljudi, koji su vidjeli svijeta, a ipak umjesto da iskoristi mogućnost gotovo direktnog dogovaranja, igra se politike, stranaka, medijskog pumpanja i rasipa energiju na podjele. Ali o čemu uopće govorimo, kad je hrvatska nezavisnost još gotovo samo formalna, s obzirom na rasprodaju dobara strancima.

I dalje više vremena provodite u Parizu nego u Zagrebu. Nakon što je diskografska kuća “Piranha Musik” preuzela distribuciju vaših albuma u svijetu, procvala je vaša međunarodna karijera. Gdje ste do sada ostvarili najveći uspjeh, gdje je publika najbolje prihvatila vašu glazbu?

- Možda paradoksalno zvuči, ali u Srbiji. Tamo imam vrlo pažljivu i upućenu publiku. Poslušajte “Live u Domu omladine”.

Kako objašnjavate tu euforiju i strast beogradske publike na vašim koncertima, koja je  zajedno s vama pjevala sve pjesme?

- Valjda je, između ostalog, ostalo nešto od te pojave iz osamdesetih kad su beogradski bendovi bili prepoznatiji u Zagrebu nego doma i obratno. Osim toga, pjesme određenog herojstva i otpora kao “Šejn”, “Ay Carmela” ili “Šal od svile”, bile su među onima koje su hrabrile i inspirirale beogradski pokret otpora ratu i Miloševiću, kao i danas otpor sveopćoj banalizaciji.

Prošle ste godine započeli suradnju sa srpskim glazbenikom Borisom Kovačem i njegovom grupom La Campanella koja je, nažalost, prekinuta zbog njihove prometne nesreće. Hoćete li nastaviti tu suradnju i na kakvom ste bili tragu kad ste započeli vaše glazbeno druženje?

- I Boris i ja iz različitih uglova propitujemo utjecaj glazbi iz srednjoeuropskog kotla kojem pripadamo. U La Campanelli sviraju zanimljivi i kompetentni muzičari, pa je sudar i prožimanje njenog promišljenog i strukturiranog sviranja s intuitivnim i inventivnim pristupom Rundek Cargo trija bio vrlo zanimljiv i uzajamno obogaćujući. Čekamo priliku za sljedeću epizodu.

Pridružena članica Cargo orkestra Biljana Tutorov snimila je dokumentarac o vama i Cargo orkestru “Cargo Lost and Found”. Gdje je film do sada bio prikazan?

- Film je pretpremijerno prikazan u Motovunu pretprošle godine i otad mu se gubi trag… Koliko znam, reakcije su tada, kao i na privatnim projekcijama, bile vrlo dobre. Mnogi su izjavili da ih je film jako dirnuo.

Pitanja. Puno pitanja

Koliko ste još uvijek angažirani kao kazališni redatelj i redatelj radio-drama?

- Nakon višedesetljetne pauze, malo sam bio kazališni režiser dijeleći s Radom Šerbedžijom režiju “Balada Petrice Kerempuha” na Brijunima prije nekoliko godina. Moram priznati da je Rade obavio veći dio režijskog posla, što je meni ostavilo više energije za muziku, koja mi je u ovoj predstavi posebno draga. Kazališna režija definitivno nije za mene. Radio-dramski free-lancing nije baš razvijen ili mu ja nemam pristupa, tako da otkad sam izgubio posao u Dramskom programu Hrvatskog radija više ne režiram radio-drame, što mi je žao jer to volim i znam raditi.

Nedavno ste objavili zbirku pjesama “Uhovid”. Jeste li razmišljali i o pisanju romana?

- Razmišljao sam i započinjao. Možda napišem neku gustu prozu, ako se ikad umorim od muzike i poezije, ali zasad nisam u sebi sreo vehementnog pripovjedača. Možda uskoro napravim izložbu crteža. Imam ponudu jedne galerije i dosta materijala.

Posljednji studijski album “Mhm A-ha Oh Yeah Da-Da” objavili ste 2006. godine, a trenutno završavate novi. Kako će se zvati i kad bi se trebao pojaviti u prodaji?

- Zvat će se “Plavi avion”, snima ga Rundek Cargo trio i trebao bi se pojaviti u prodaji sredinom studenog. Prvi singl “Para ljude vara” upravo je krenuo na radiju.

Što vam se najviše motalo po glavi dok ste pisali pjesme za taj album?

- Pitanja. Puno pitanja. Pa onda veselje kreiranja u kojem je glava samo prolazna stanica na kojoj nikog nema.

(preneseno sa www.novossti.com)

(zurnal.info)

Procurio video SDP-a za “internu upotrebu” Video Ovo je istina koji se pojavio prije nekoliko dana na facebook grupama potpuno je drugačiji od svih predizbornih videa koje smo do sada imali priliku vidjeti. Iako je neobično dug za predizborni spot, ovaj video podsjeća na najbolje radove svjetski priznatih marketinških firmi. Vjerovatno i zbog toga što na desetine takvih videa na razne teme već postoji na internetu. Iz SDP-a, čiji se logo pojavljuje na kraju, kažu da je spot rađen za njihovu internu upotrebu prije više od godinu dana.

- Nikada nije planirano da ovaj spot puštamo u javnosti ali ga je neko postavio na internet – kažu iz SDP-a.

Kako je na kraju iskorištena originalna i odlična ideja možete pogledati u videu.

 

(zurnal.info)

METAMORFOZA DIJANE ČOVJEČULJAK: Kad Hrvati postaju Bosanci Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima

 

Dijana Čuljak

Dijana Čuljak-Šelebaj, urednica i voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije, postavila je to pitanje niti ne trepnuvši svojim umjetnim trepavicama. Čak je i HDZ-ovom gradonačelniku Omiša bilo upadljivo neugodno.

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucao je Ivan Škaričić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju parking.

Na Dijanu Čuljak se nakon ovog klasičnog malog ljetnog skandala nadigla kuka i motika, a njoj sirotoj ni dva dana kasnije nije bilo jasno zašto. Mutavo se branila kako joj nije bila namjera uvrijediti građane Bosne i Hercegovine, pa im se na kraju i javno ispričala, napominjući kako je tehnički zapravo neizvodivo da diskriminira Bosance, jer je i sama rodom iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je svakako ta teorija, po kojoj bosanskohercegovačko porijeklo amnestira svakog šovinizma i ksenofobije prema Bosancima. To je ono simpatično obraćanje voljenim zemljacima kakvo Hrvati imaju prilike čuti kad, primjerice, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković za namještanja utakmica optužuje "one moje Bosančerose". Hrvati, jasno, te stvari ne rade, oni niti namještaju utakmice, niti beskorisno zauzimaju dalmatinske plaže, niti - što je najvažnije - o tome naglas govore. Stoga može izgledati kao mali, simpatični nesporazum kad o tome govori Dijana Čuljak-Šelebaj, koja je - sad znamo - i sama Bosanka. Gospođa Čuljak-Šelebaj, skromna, kakvu je već Bog dao, svoje će bosanstvo pokazati tako tek kao obranu od vlastitog šovinizma: ostatak života, naime, ona je ipak samo Hrvatica.

Prije sedamnaest godina, recimo, u svibnju 1993, mlada se Hrvatica Dijana kao ratna reporterka HTV-a zatekla u Mostaru i snimila pred zgradom Ministarstva obrane HR Herceg Bosne dolazak grupe od trinaest bosanskih turista iz obližnje Vranice. "Ova je zgrada među Mostarcima poznata kao Vranica, inače, sjedište Zapovjedništva Armije BiH, i u njoj muslimanski ekstremisti drže zatočene hrvatske civile", objasnila je u svom zanimljivom prilogu, nakon kojega je trinaest jednodnevnih gostiju iz Vranice netragom nestalo.

Istog ljeta, mlada je reporterka snimila i sjajan prilog o hotelskom naselju Heliodrom, u koji su se te vrele turističke sezone spuštale hiljade gostiju iz zapadnog Mostara i cijele Hercegovine. Kako je zemljacima bilo u tom atraktivnom turističkom naselju, govori i njen zaključak kako "mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

- Koliki vam problem u Heliodromu, Gabeli, Dretelju i općenito u zapadnoj Hercegovini predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine - pitala bi gospođica Čuljak - koji ništa ne troše, a zapravo zauzimaju mjesto na Heliodromu koje pritom nisu niti platili?

- Paaa... moje mišljenje je da oni nisu tolika šteta za turizam Herceg Bosne kako ih neki žele predstaviti - mucao bi Jadranko Prlić. - Naime, oni ipak nešto troše. I plaćaju puštanje iz logora.

Sedamnaest godina kasnije, eto, preživjeli jednodnevni gosti iz Heliodroma i Dretelja otkrili su i omiške plaže, zauzimaju tamo mjesta koja pritom nisu ni platili, i mnogi ne žele napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže.

U hrvatskoj stručnoj terminologiji za takvog gosta postoji izraz "nekvalitetni gost". Takozvani nekvalitetni gosti najveći su problem hrvatskog turizma, oni - shvatili ste - ništa ne troše, samo zauzimaju mjesta na plažama i pri tome su Bosanci, ali i Česi, Poljaci ili, recimo, Mađari.

Taj je šovinizam izravno izveden iz ratnog, pri čemu je primjer Dijane Čuljak-Šelebaj i njene iskrene brige za "zatočene hrvatske civile" zatočene od "muslimanskih ekstremista", razvijene i usavršene u iskrenu brigu za hrvatske turističke kapacitete zauzete od jalovih jednodnevnih gostiju iz Bosne i Hercegovine - upravo laboratorijski precizan primjer. U osnovi se, naime, radi o istim antropološkim parametrima kakvim se izvan turističke sezone mjere općenito "nekvalitetni ljudi", oni, dakle, koji imaju drugačije porijeklo ili boju kože, pa onim "kvalitetnima" jednako zauzimaju plaže kao i radna mjesta, bračne krevete ili hrvatsku državu.

Da nije tako, vidjeli bismo valjda Dijanu Čuljak iskreno zabrinutu i za turističke perspektive, na primjer, Dubrovnika.

- Koliki vam problem u Dubrovniku predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz luksuznih cruisera, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?

To pitanje, međutim, nismo čuli, niti je dubrovački gradonačelnik morao mucati odgovarajući kako "gosti s luksuznih cruisera nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti": ne samo da "ipak nešto troše", odnosno "plaćaju parking" - pardon, vez u luci - već su, naprotiv, sâm strateški cilj dubrovačkog i hrvatskog turizma. Iako znamo odgovor, pravit ćemo se glupi i za potrebe eksperimenta tvrdoglavo inzistirati: nisu li i oni samo "jednodnevni gosti" koji - molim lijepo, postoje precizni podaci - ništa ne troše i samo zauzimaju mjesto na Stradunu, kojega pri tome nisu ni platili?

Točno, ali oni su Amerikanci, Francuzi, Englezi, Japanci, Nijemci, Šveđani, fini gosti u ukusnim havajskim košuljama koji ne mirišu na luk, naši prijatelji sa Zapada, ukratko - "kvalitetni turisti". Kvalitetni gost, shvatili ste, u najkraćemu je onaj koji se iskrca iz cruisera, ništa ne potroši, ne zauzima apartman, zauzima zapravo samo mjesto na plaži koje pritom nije ni platio, i istog dana napusti "taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj".

Eh, da, i najvažnije: nije Bosanac.

Hrvatski turistički šovinizam, nije mudro sumnjati, razbit će se na kraju - kao i svaki drugi - o istu glavu u kojoj kvasa. Jedna od karakteristika šovenske glave jest i ta da uvijek i bez greške prekasno shvati kako i sama lijepo uliježe u vlastitu definiciju "nekvalitetnog". Rekao bi pastor Martin Niemöller, da je danas živ i da je Hrvat: "Kada su došli po muslimane, ja sam šutio jer nisam bio musliman; kada su došli po Bosance, ja sam šutio jer nisam bio Bosanac; kada su došli po nekvalitetne goste, ja sam šutio jer nisam bio gost; kada su došli po mene, nije bilo više nikog da se buni."

Prema službenim podacima, naime, "nekvalitetni gosti" iz Bosne i Hercegovine ove će godine ostvariti u Dalmaciji nekih pola milijuna noćenja. Zna li se pak da u Dalmaciji živi milijun stanovnika, jednostavna matematika kaže da će ih oni u isto vrijeme ostvariti čak trista šezdeset pet milijuna, znači punih sedamsto puta više.

- Koliki vam problem u Omišu i općenito na južnom Jadranu predstavljaju sami Omišani i građani dalmatinskih gradova koji se samo spuste iz svojih stanova, ništa ne troše, ne zauzimanju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili - pitat će u ovo doba sljedeće godine Dijana Čuljak-Šelebaj.

- Paaa... moje mišljenje je da Hrvati nisu tolika šteta za hrvatski turizam kako ih neki žele predstaviti - mucat će gradonačelnik. - Naime, oni ipak nešto troše. Plaćaju porez.

(nezavisne.com)