Tako se govori

POKLONI SE I POČNI: Yad Nashem Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli

Zašto se premijer Republike Srpske Milorad Dodik žrtvama genocida otišao pokloniti u memorijalni centar Yad Vashem u Jeruzalemu, kad mu je Srebrenica mnogo bliža? Zašto je trebalo potrošiti nekoliko dana, nekoliko hiljada kilometara i još nekoliko stotina hiljada novaca za putovanje u daleki Izrael, sve da bi se poklonilo uspomeni na žrtve nacizma, kad se gotovo istovremeno samo dvadesetak kilometara od Banjaluke obilježavala osamnaesta godišnjica raspuštanja zloglasnog logora Omarska?

"U Omarsku, Manjaču ili Srebrenicu otići ću kad Bošnjaci raskrste sa srebreničkim mitom, jer bih u protivnom bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske", odgovorio bi premijer Republike Srpske, pa napravio značajnu pauzu i smireno objasnio: "Naše srpsko čovjekoljublje obavezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se taj naš iskreni gest ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne srpskim nacionalnim interesima. A upravo takav efekt proizveli bismo da sam otišao u Omarsku."

Tipični Milorad Dodik. "Nacionalni interes" ispred "čovjekoljublja", "specijalni rat" i "propagandistička mašinerija" ispred "žaljenja" i "iskrene geste", "srebrenički mit" umjesto "nevinih žrtava". Toliko puta smo to čuli.

Pa ipak, Milorad Dodik ovako nešto nikada nije rekao. Barem ne tim riječima. Barem ne na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku.

Da mu, međutim, ponudite odgovore na pitanje zašto je otišao u Jeruzalem, a ne u Omarsku, sam bi Milorad Dodik - pitajte ga - zaokružio c): "jer bih bio dio propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Srba i Republike Srpske".

A za to pak što Milorad Dodik te riječi nije izgovorio, samo su dva razloga: 1) zato što ga to nitko nije pitao, i 2) zato što je prije & umjesto njega na to pitanje odgovorio Anto Đapić, u to vrijeme predsjednik Hrvatske stranke prava.

"U Jasenovac ću otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bih u protivnom bio dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata", odgovorio je Anto Đapić s proljeća 2007. godine, kad ga je na povratku iz Izraela novinarka "Slobodne Dalmacije" pitala zašto je otišao u Yad Vashem, a ne u Jasenovac. "Naše hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve, ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u propagandističke svrhe suprotne hrvatskim nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke polučili da sam otišao u Jasenovac."

Tri godine nakon Ante Đapića u Yad Vashemu se, eto, poklonio i Milorad Dodik. U međuvremenu, cijele kolone stranačkih izaslanstava, parlamentarnih delegacija, visokih crkvenih otaca i državnih funkcionera slijevale su se sa Balkana u Jeruzalem, stoje Hrvati i Srbi pognutih glava u dugačkim redovima pred Memorijalnim centrom Yad Vashem i suzama ispisuju dirljivi in memoriam u Knjizi dojmova & utisaka.

Onda, sve tako očiju crvenih od neukrotivih suza i čela modrih od lupanja o Zid plača, stišću čvrstu ruku izraelskog predsjednika Shimona Peresa, slikaju se za novine i vraćaju kući noseći pod rukom naramak suvenira, papirnate jarmulke, plastične menore i snažnu podršku predsjednika Peresa i izraelske države Hrvatskoj/Srbiji/Republici Srpskoj na putu u Europsku uniju/diplomatskoj borbi za Kosovo/državnosti i suverenitetu Republike Srpske.

Fascinantna je ta iznenadna ljubav hrvatskih i srpskih nacionalista prema Izraelu. I jedni i drugi, primijetili ste, na svojim će hodočašćima Svetom zemljom upoznati židovske prijatelje s istom biblijskom sudbinom svojih naroda, Hrvata bez države i Srba u pogromima, njihovo ih iznenadno hrvatsko-srpsko "čovjekoljublje obavezuje izraziti žaljenje za nevine žrtve", ali ovoga puta bez onog hrvatsko-srpskog "ali": samo u Izraelu, u Memorijalnom centru Yad Vashem, Hrvati i Srbi iz nekog razloga nisu "istovremeno obavezni voditi računa i o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima". Možda i zato što je obredno plakanje nad nevinim žrtvama holokausta zapravo isključivo u tome, kako se zove, nacionalnom interesu.

I jedni i drugi, naime, i Hrvati i Srbi, do imbecilnosti se dive čvrstoj ruci izraelske države u rješavanju svojih unutarnjih problema s Palestincima, i desnu bi ruku dali da imaju istu takvu. Zato su prošle godine izraelskoj agresiji u Gazi oduševljeno aplaudirali najveći hrvatski i srpski nacionalisti i šoveni, isti oni što bi desnu ruku u vatru stavili da je u Jasenovcu greškom ubijena šačica srpskih terorista i slučajno s njima par Židova, a u Srebrenici da je bila tek saobraćajna nesreća, kad je ono kamion iz humanitarnog konvoja sletio u jarak, pa ispala masovna grobnica. Isti oni, na kraju krajeva, što bi - da je danas 1941. - Hitleru iz Zagreba slali dugačke željezničke transporte, a iz Beograda oduševljene telegrame da je Srbija prva Juden-frei zemlja u cijeloj Europi.

Zbog toga je iznenadni filosemitizam hrvatskih i srpskih nacionalista slobodan od tuđih "zloupotreba u propagandističke svrhe": zato što je u propagandističke svrhe već zloupotrebljen. Malo je što u ovih naših nesretnih dvadeset godina stoga tako odvratno kao filosemitizam raznih đapića i dodika. Neće Đapić ni okom trepnuti kad kaže kako je suđenje upravitelju jasenovačkog logora Dinku Šakiću "montirani proces", neće Dodik ni obrvom zaigrati kad kaže da u Srebrenici nije počinjen genocid, ili kad otkrivajući spomenik haškom optuženiku Momiru Taliću, nekadašnjem načelniku Glavnog štaba Vojske RS, dan uoči godišnjice Srebrenice kaže kako je "Talić dao nemjerljiv doprinos slobodi srpskog naroda i stvaranju Republike Srpske".

A onda će obojica, držeći se za ruke, otići u Yad Vashem, daleko od Jasenovca i Srebrenice, daleko od Gradiške Stare i Omarske, da tamo neutješno plaču nad žrtvama genocida.

Na to ih obavezuje, jasna stvar, njihovo nadaleko poznato hrvatsko-srpsko čovjekoljublje, obavezuje ih njihova prigodna ljudskost izraziti žaljenje za nevine žrtve. U tom perverznom obratu, nacionalforenzičari što izravno negiraju holokauste u vlastitim dvorištima ne samo da nisu, klanjajući se ubijenim Židovima, "obavezni voditi računa o tome da se ta iskrena gesta ne zloupotrebi u propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima" - oni su upravo obavezni voditi računa da se ta gesta pametno zloupotrebi. Teško da je uopće moguće teže uvrijediti spomen na šest milijuna pobijenih Židova.

Jasno je onda i zašto balkanski dodici moraju voditi računa da slučajno na putu za Jeruzalem ne nabasaju na neku masovnu grobnicu u svom dvorištu: zato što u njima više nisu Židovi, nego neke druge takozvane "nevine žrtve". One koje u tim grobnicama leže protiv svakog nacionalnog interesa vlasnika parcele.

Zato je, eto, Srebrenica mnogo dalja od Jeruzalema, hiljadama kilometara dalje, na kraju svijeta, tamo gdje Bog svoga nema, a Dodik ni ne traži. Zato je Omarska, samo pola sata vožnje od Banjaluke, tako predaleko da brže i lakše živ čovjek, Srbin i premijer stigne na ritualno klanjanje šezdeset pet godina mrtvim Židovima u Yad Vashemu, nego na obilježavanje osamnaeste godišnjice raspuštanja logora u obližnjoj Omarskoj.

Zato će, najzad, Milorad Dodik prije stići u Yad Vashem nego se pokloniti Jadu Našem.

(zurnal.info/nezavisne.com)

ŠAMARANJE TADIĆA: Od Gazimestana do Gazproma Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije

Tadić i Medvedev

Legenda kaže da su onoga davnog ljeta 1389., kad je stigao glas da su srpski vitezovi na Kosovu polju zaustavili turski ulaz u Europu, u čast vojske cara Lazara i njegovih saveznika dugo zvonila zvona pariske crkve Notre Dame. Šest stotina dvadeset i jedno ljeto kasnije, opet kršćanskom Europom zbog Kosova odjekuju zvona.

Što to zvoni u gori zelenoj - pita se narodni pjesnik nakon šest vijekova - al mobilni, al zvona zvonika? Da j' mobilni, već bi se javio, da su zvona, već bi odzvonila; nit mobilni, nit zvona zvonika, nego obraz srpskog predsjednika; nit mobilni, nit pariska zvona, nego šamar ruskoga Gazproma.

Odzvanja tako već dva dana kršćanskom Europom šamar što ga je predsjednik Srbije Boris Tadić dobio od ruskog energetskog diva, nakon što je na sastanku sa bugarskim premijerom Bojkom Borisovom iznio zanimljivu zajedničku srpsko-bugarsku inicijativu da balkanska trasa famoznog plinovoda Južni krak u Srbiju uđe kod Dimitrovgrada, umjesto preko Zaječara, za što se zalaže Uprava ruskog Gazproma. Trasa preko Dimitrovgrada, prema Tadićevim riječima, bila bi mnogo praktičnije rješenje za Srbiju, jer bi omogućila lakšu gasifikaciju zemlje.

- Što su pričali predsjednik Srbije Boris Tadić i bugarski premijer Bojko Borisov, ne želimo komentirati. To su njihove želje - odgovorila je već sutradan Uprava ruskog giganta. - Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi. Naravno, u utvrđivanju konačne trase uzet će se u obzir i mišljenje Srbije, ali konačni prijedlog dat će Gazprom.

Zvučnim šamarom završila je tako predsjednikova bitka za Kosovo, koja bi se dala sažeti u jednu rečenicu: žrtvovao Tadić Srbiju za Kosovo, pa ostao i bez Kosova i bez Srbije.

Za milost Majčice Rusije i njeno pokroviteljstvo nad veličanstvenom pravnom bitkom za Kosovo, Tadićeva je vlast potpisala vazalni ugovor sa ruskom oligarhijom: nosivi stup srpske ekonomije, Naftnu industriju, prodala je Gazpromu za cijenu veznog reda Barcelone, i kao svi naivci što su šiljili kurac - ja se izvinjavam zbog izraza, ali je srpski - javljajući se na razne enlarge-your-penis spamove na Internetu, ostala na kraju kratkih rukava, dakle kratka i u džepovima i u gaćama.

Na kraju te avanture, iako pojačana pouzdanim ruskim igračima, Srbija u sudačkoj nadoknadi ne samo da nije zabila počasni gol, već je pred Međunarodnim sudom pravde primila i šesti, Kosovo je jednom za svagda izgubljeno, ali Boris Tadić i njegov vjerni sancho panza Vuk Jeremić i dalje bauljaju po svijetu kao kokoši bez glave, pozivajući vlasti Lažne države Kosovo na dijalog i pregovore, svodeći se na mjeru takozvane Vlade SAO Krajine u izbjeglištvu, opskurnog zemunskog društva koje je i danas spremno na dijalog s hrvatskim vlastima i pregovore o planu Z-4.

Sve tako bauljajući po kokošinjcu, nisu Tadić i Jeremić ni primijetili da su u međuvremenu, potpuno koncentrirani na bitku za Kosovo i historijski boj na polju međunarodnog prava, tiho i neprimjetno izgubili i samu Srbiju.

Sjetili se, naime, Tadić i Jeremić u pauzi bitke za Kosovo da valja nešto raditi i u Srbiji - eto taj Južni krak, recimo, ne bi bilo loše da ide po sredini Srbije, lakše će biti dovesti plin i u Niš i u Prištinu - pa otišli u Sofiju da se dogovore sa Bugarima. Kad u povratku, imaju što i vidjeti, na srpskoj granici kod Dimitrovgrada umjesto table "Srbija" stoji tabla "Gazpromestan", a u kućici pod tablom - Rus. Pravi pravcati Rus, pogolemi rmpalija u uniformi Gazproma, energetski div od čovjeka.

- Kuda vas dvojica? - obratio im se div perfektnim ruskim baritonom.

- U Srbiju - veselo će Boris Tadić.

- U Srbiju?! - nasmijao se grmalj. - Što ćete vi tamo?

- Pa ja sam predsednik Srbije - zamuca Tadić. - A ovo je moj ministar spoljnih poslova.

- Tu sam, dole - dovikne Jeremić, mašući pasošem pod nosom Gazpromovom graničaru.

- Malo gledamo teren za ovaj, kako se zove, Južni krak - objasni Tadić.

- Južni krak? To vam je gore, kod Zaječara - odgovori Rus sumnjičavo mjerkajući neobičan par.

- Ma znamo, nego baš nešto mislimo - zamuca predsjednik Tadić - ako bi išao ovuda, pa da lakše pacifikujemo Kosovo.

- Predsednik je hteo da kaže "gasifikujemo" - ispravi ga onaj glasić.

- Ko to govori? - zabrunda Rus.

- Ja sam, ja sam. Tu, dole.

- Vidite... - s vidljivom dosadom u dubokom glasu vrati im Gazpromov graničar pasoše - to su vaše želje.

- Ma da, naravno, nego samo naglas razmišljamo - pravdao se Tadić.

- Gospodine - podigao je glas rmpalija: Odluka o pravcu Južnog toka zavisit će isključivo od tehničko-ekonomskih osnova, odnosno studije izvodljivosti na kojoj se radi.

- Pošteno - čulo se odozdo.

- Naravno, u utvrđivanju konačne trase gasovoda uzet će se u obzir i mišljenje Srbije - izrecitirao je Rus, a onda se unio Tadiću u lice: Ali konačni prijedlog, to vam je valjda jasno, dat će Gazprom.

- Vrh, brate - podigao je Tadić desni dlan: Baci kosku.

E sad, je li stvar bila u tome da energetski div nije znao što znači "gimme five", na srpskom "koska", ili je naprosto promašio Tadićev dlan, historijska je zagonetka. Tek, Boris Tadić se u Beograd vratio s crvenim otiskom ruke na obrazu, a šamar je zvonio sve od Dimitrovgrada do Pariza.

Dvije i pol godine od osamostaljenja Kosova Tadić i Jeremić uvjeravaju tako Srbiju kako se nalazi pred historijskim raskršćem - Europa ili Kosovo; dvije i pol godine uvjeravaju oni Srbiju da za njih dileme nema i da u tom nepoštenom izboru radije biraju Kosovo, da bi dvije i pol godine kasnije ispalo da je Srbija bila zapravo pred izborom Srbija ili Kosovo. I da je izabrala, jasno, Kosovo.

Računi za rusko savezništvo stigli su tako na naplatu. U ovom trenutku, Srbija na vlastitom tlu ima točno onoliko suvereniteta koliko i na Kosovu: za mišljenje o trasi Južnog kraka Beograd se pita otprilike koliko i za prodaju kosovskog Telekoma.

- Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, posle mnogo godina, posle mnogo decenija, povratila svoj državni integritet! - govorio je na sad već tako davni Vidovdan 1989. Slobodan Milošević, na velikoj pozornici na Gazimestanu, najavljujući one svoje "oružane bitke".

Dvadesetak godina kasnije, sve su oružane bitke izgubljene, Srbija je "posle mnogo decenija" izgubila svaki svoj "državni integritet" na Kosovu, Boris Tadić i Vuk Jeremić ostali su sami na pustom Kosovu polju, a spomenik srpskim junacima pod kojim je 1989. Milošević održao svoj čuveni govor danas čuva policija Republike Kosovo. Onaj pak znameniti logotip, stilizirano okruglo "600 G" na bini iznad voždove glave, u ove se dvije decenije nekako neprimjetno preobrazio u stilizirano okruglo slovo G, pa tek kad se čovjek malo odmakne, vidi da je to zapravo logotip ruskog Gazproma.

Srbi su tako u bici za Kosovo možda izgubili Srbiju, ali Tadić i Jeremić će - nemojte uopće sumnjati u to - već sutra od Međunarodnog suda pravde zatražiti ocjenu legalnosti ugovora o prodaji Naftne industrije Srbije.

Ili su to barem njihove želje. Konačni prijedlog - shvatili ste - dat će Gazprom.

(nezavisne.com/zurnal.info)

PEŠČANIK: Tadić i Jeremić falsifikatima ucjenjivali vlasti u BiH Beogradski online časopis Peščanik (www.pescanik.net) analizirao je pozadine hapšenja Ilije Jurišića i zadržavanja u pritvoru Ejupa Ganića pod optužnicama za ratni zločin. Argumentiranom analizom autori dokazuju koji su stvarni motivi beogradskih vlasti i šta je Srbija dobila maltretiranjima bh.građana

Predsednik Srbije Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić, u saradnji sa čelnim ljudima iz Tužilaštva za ratne zločine i Ministarstva pravde Srbije, osudili su i gonili nevine građane Bosne i Hercegovine na osnovu falsifikovanih dokumenata u jednom, i nedovoljnih dokaza u drugom slučaju, kako bi ucenjujući bosanske vlasti njihovim oslobađanjem, zauzvrat dobili političke ustupke i na taj način, prividnim pomirenjem dve države, izdejstvovali napredak u evropskim integracijama. Te činjenice, potvrđene u dokaznom postupku pred britanskim sudom, dostupne su javnosti od 27. jula ove godine, kada je sudija londonskog suda u Westminsteru, Tim Workman, saopštio presudu u postupku za izručenje bivšeg člana Predsedništva BiH, Ejupa Ganića srpskim pravosudnim organima.

U presudi je konstatovano da, od „prvog dana ovog saslušanja, postoje prima facie (na prvi pogled) dokazi o zloupotrebi procesa“. U tački 38 presude navodi se i zaključak da „ukoliko je Vlada Srbije zaista bila spremna da odustane od ekstradicionog postupka u zamenu za bosansku saradnju, to je već dovoljno da se konstatuje zloupotreba procesa na ovom sudu“. U tački 39 presude ističe se da, „s obzirom na sve okolnosti i dokaze, sud zaključuje da je reč o zloupotrebi procesa za izručenje jer je, prema zaključku suda, motiv za gonjenje Ejupa Ganića zasnovan na politici, rasi ili religiji“.

Tokom izvođenja ključnih dokaza, koji su rezultirali presudom o zloupotrebi britanskog pravosudnog sistema i politički motivisanom gonjenu Ejupa Ganića, zamenik tužioca za ratne zločine Milan Petrović je, tokom unakrsnog ispitivanja, priznao da je Tužilaštvo 2007. godine podiglo optužnicu na osnovu lažnih dokaza, odnosno falsifikovanih dokumenata protiv Ilije Jurišića. Okružni sud veća za ratne zločine osudio je na osnovu nepostojećeg sporazuma iz 1992. Jurišića na 12 godina zatvora. Ganićeva odbrana je to dokazala izveštajem Butrosa Galija, nekadašnjeg generalnog sekretara UN, u kojem se navodi da je pregovora bilo, ali da ništa nije dogovoreno niti potpisano.

U tački 36 presude suda u Londonu u koju smo imali uvid, u delu u kojem se govori o svedočenju Milana Petrovića, ističe se da je „Jurišić optužen i osuđen na 12 godina zatvora, na osnovu sporazuma od 27. aprila 1992.“, ali i da je „ovaj svedok (Milan Petrović), u unakrsnom ispitivanju, izjavio da takav sporazum nikada nije postignut, odnosno da ne postoji“.

Uprkos tome što su u presudi navedeni neoborivi dokazi o postojanju političkih pregovora između predstavnika tri države na najvišem nivou – BiH, Srbije i Turske, državni vrh Srbije i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević javno demantuju da je slučaj Ganić uopšte bio tema razgovora između tri zemlje u proteklih pet meseci (preciznije od 1. marta, kada je bivši član Predsedništva BiH Ejup Ganić uhapšen u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija).

Vladimir Vukčević je, nakon presude, izjavio da je toga dana prvi put čuo za te pregovore. Međutim, kada je kasnije priznao da je sud „poklonio veru svedočenju Damira Arnauta“, Silajdžićevog pravnog savetnika, rekao je da je sve to „njemu rađeno iza leđa“. Arnaut je, međutim, prvi put o tim pregovorima usmeno svedočio pred sudom u Westminsteru 23. aprila, a njegovo prošireno pismeno svedočenje je dostavljeno sudu, kao i srpskoj strani, još 17. maja. Srbija je imala rok od mesec dana, odnosno do 15. juna, da odgovori na sve navode Ganićeve odbrane, uključujući i Arnautovo svedočenje. Takođe, Arnaut je opet usmeno svedočio 8. jula, a u sudnici je sve vreme bio prisutan Milan Petrović, Vukčevićev zamenik. Dakle, ili je Vukčević slagao da je prvi put čuo za ove pregovore na dan presude – kada je sudija Arnautovo svedočenje ocenio kao „istinito i uverljivo,“ ili mu niko nikada nije preveo Arnautova svedočenja. Te dve mogućnosti su, inače, identične oceni sudije Workmana da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine „ili nekompetentno ili politički motivisano.“

U situaciji kada se bivši član ratnog predsedništva BiH Ejup Ganić nalazi u Bosni, ulaganje žalbe i snošenje velikih troškova bilo bi necelishodno jer bi čak i u slučaju uspeha žalbe takva odluka bila faktički nesprovodiva“, piše u saopštenju Vladimira Vukčevića, koje je prosleđeno medijima posle nekoliko dana navodnog premišljanja da li će se Tužilaštvo žaliti na odluku suda. Treba, međutim, imati na umu da je CPS (Crown Prosecution Service) vladina agencija koja ne može da naplaćuje svoje usluge, pa se može zaključiti da je srpskom Tužilaštvu preneseno da, ukoliko bude htelo da sa žali na odluku suda – u čemu ga CPS ne može zaustaviti – angažuje privatnu advokatsku kuću. U prilog tome stoji i tvrdnja Damira Arnauta, da je CPS Ganićevoj odbrani saopštio da se definitivno neće žaliti, jer je čitava stvar “već bila dovoljno kompromitujuća”. To verovatno znači, zaključuje Arnaut, da je CPS informisao srpsku stranu da u postupku po žalbi ne bi imala šansi za uspeh. Drugim rečima, poslednjih pet meseci Srbija je imala potpuno besplatno zastupanje od strane CPS-a, a tako bi i ostalo, samo da je CPS odlučio da se žali u njeno ime.

Budući da je ministarka pravde Snežana Malović uputila Londonu zahtev za Ganićevu ekstradiciju, ona je bila direktna veza Srbije sa britanskom vladom i Tužilaštvom britanske Krune. Zato je neuverljiva njena izjava da nije bila upoznata sa ovim navodima tokom celog procesa.

Srbija je, što se može videti iz postupka izvođenja dokaza, pokušavala da ovom političkom trgovinom zaštiti nekoliko stotina počinilaca zločina na teritoriji BiH, koje je Haški tribunal propustio da goni, a protiv kojih sama ne namerava da pokrene postupak. Naime, glavni predmet političke trgovine koji je srpska strana pokušavala da izdejstvuje tokom procesa u Londonu, prema svedočenju svedoka odbrane, bilo je zaključenje međudržavnog sporazuma kojim bi se zemlje obavezale da jedna drugoj predaju materijale i dokaze, i da se odreknu jurisdikcije u korist te druge države. To bi se desilo svaki put kada bi jedna zemlja potpisnica obavestila drugu da je pokrenula kriminalnu istragu protiv svojih građana ili stanovnika, za ratne zločine počinjene na teritoriji BiH. Potpisivanje sporazuma Srbija je prvi put predložila pre godinu dana, kada je taj zahtev odbijen, što je poznato i široj javnosti u Srbiji i BiH. Sporazum bi Srbiji omogućio da, u bilo kom trenutku trajanja sudskog postupka, preuzme slučajeve koji se vode protiv njenih građana ili stanovnika za zločine počinjene u BiH, što znači čak i nakon prvostepene presude, a sve sa ciljem umanjenja kazne, promene prirode zločina (na primer od krivičnog dela genocida do zločina protiv čovečnosti), ili potpunog oslobađanja pojedinaca od optužbi.

Naime, kako se može videti iz izjave koju je Damir Arnaut dao sudu, a u koji smo imali uvid, Srbija je, tokom postupka, nudila sledeće:

1. Da usmeno predstavi nadležnim britanskim institucijama (UK Home Secretary) da će pristati da srpski zahtev za ekstradiciju ne bude sertifikovan (pod uslovom da Ejup Ganić pristane da se odmah vrati u BiH i da ta zemlja garantuje da će Ganiću izdati putni dokument kojim će jedino tamo moći da otputuje).

2. Da Srbija ponudi instrukciju CPS-u (Crown Prosecution Service) da se ne usprotivi zahtevu Ejupa Ganića za puštanjem na slobodu uz kauciju. S obzirom na to da je UK HS sertifikovao srpski zahtev za ekstradiciju, čini se, zaključuje Arnaut, da Srbija nije ispunila prvo obećanje. Slično, kada je u pitanju ovo drugo obećanje, s obzirom na to kako je pred sudom tekao postupak za oslobađanje uz kauciju, jasno je da ga Srbija faktički nije ispunila.

Za uzvrat, Srbija je tražila i dobila sledeće ustupke:

1. Da se Silajdžić uzdrži od kritikovanja rezolucije srpskog parlamenta o Srebrenici, koju je Srbija, kako se navodi u svedočenju, koristila da bi popravila svoj imidž u EU i međunarodnim krugovima.

2. Da Silajdžić prihvati da prisustvuje samitu sa predsednikom Tadićem (prvom takve vrste koji je ikada održan), koji Srbija takođe koristi da bi unapredila svoj imidž na putu EU integracija, i predstavila se kao zemlju koja gaji dobrosusedske odnose sa BiH, uprkos kontinuiranom odbijanju i neuspehu da uhapsi Ratka Mladića. Oba ustupka su ispunjena pre nego što je Srbija propustila da ispuni svoja obećanja, zaključuje ovaj deo svedočenja Damir Arnaut.

Ponuda Srbije, navodi se u dokaznom materijalu na osnovu kojeg je engleski sud doneo presudu, obuhvata i predlog da BiH potpiše sporazum, a zatim obavesti Srbiju da je pokrenula krivičnu istragu protiv Ganića, nakon čega bi Srbija, kako se navodi, povukla zahtev za ekstradiciju. BiH je u svedočenju istakla da sporazum ne prihvata, pre svega da ne bi gubila nadležnost za krivično gonjenje građana i stanovnika Srbije za zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. Drugi razlog za neprihvatanje, što je specifičnost slučaja Ganić, je taj da odluka da se pokrene krivično gonjenje pojedinca i zahteva transfera slučaja po tom osnovu, ne sme biti političke već pravne prirode. Taj sporazum ne bi ni mogao da bude primenjen na slučaj Ejupa Ganića, s obzirom na to da u sudskom sistemu BiH sede i međunarodne sudije i tužioci koji, nakon što su ranije izvršili uvid u slučaj, nikada nisu odlučili da pokrenu krivično gonjenje.

Iako su predsednik Boris Tadić i ministar spoljnih poslova Vuk Jeremić obećali, u nekoliko navrata, i bosanskim i turskim zvaničnicima, da će ispuniti dogovor, oni to ipak nisu učinili. „Tvrdim da predsedavajući predsedništva BiH Silajdžić nikada ne bi propustio da najoštrije kritikuje izostanak upotrebe pojma genocid u Deklaraciji o Srebrenici, da Srbija nije uslovljavala ispunjenje sopstvenog obećanja izostankom kritike Deklaracije“, rekao je pred sudom Damir Arnaut, savetnik Harisa Silajdžića.

Ejup Ganić je uhapšen 1. marta 2010. godine u Londonu, na osnovu Interpolove poternice čije raspisivanje je inicirala Srbija.

Ukoliko bi sud procenio da bi Dr Ganić trpeo nepravično suđenje po osnovi religije, rase ili politike, stupila bi na snagu zakonska zaštita od politički motivisanog gonjenja“, navodi se u presudi. Dve pažljivo sprovedene istrage su zaključile da nema dokaza na osnovu kojih bi bile pokrenute optužnice protiv Ejupa Ganića. Kako se dalje ističe, Okružni sud u Srbiji je pokrenuo postupak na zahtev tužioca za ratne zločine bez prikupljanja dodatnih dokaza, dok kasnije pribavljeni dokazi nisu bili od značaja, i ne bi opravdali menjanje inicijalne odluke. Sudija zaključuje da su, u odsustvu značajnijih dodatnih dokaza, moguća dva objašnjenja – da je srpsko tužilaštvo nekompetentno, u šta sudija nije uveren, ili da je motiv za gonjenje političke prirode, to jest, zasnovan na politici, rasi ili religiji. Do sličnog zaključka je došao i Filip Alkok (bivši tužilac Tužilaštva BiH, vodio predmet Dobrovoljačka, svedok odbrane Ejupa Ganića), koji ne vidi drugi motiv za optužnicu osim političkog. Kako se može videti iz presude, sa time se složio i bivši visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc Šiling, koji je rekao da je „apsolutno uveren da je ovo gonjenje politički motivisano“. I drugi svedoci, Kerol Hodž (autorka knjige Velika Britanija i Balkan) i Noel Malkolm (istoričar sa Oksforda) su se složili sa time.

Pregovori oko odustajanja od zahteva za izručenje Ganića Srbiji počeli su polovinom marta, kada je turski ambasador informisao Damira Arnauta da je Beograd tražio od Ankare da obezbedi da Silajdžić ne kritikuje deklaraciju, uprkos tome što u njoj neće biti upotrebljen termin genocid. „U suprotnom će svako pomeranje u slučaju Ganić biti veoma teško“, preneo je Davutoglu poruku srpskih zvaničnika. Davutoglu je tada rekao još i to da Ankara radi na tome da Srbija ne pošalje ekstradicioni zahtev, pre nego što istekne zakonski rok 13. aprila.

Britanski ambasador, međutim, 19. marta obaveštava Arnauta da je ekstradicioni zahtev iz Srbije već primljen, dok Jeremić i dalje tvrdi da zahtev nije ni predat. On je ministru spoljnih poslova BiH rekao da je siguran da je britanski ambasador pogrešio i da verovatno ne zna razliku između naloga za hapšenje i ekstradicionog zahteva. U daljem izvođenju dokaza navodi se da su bosanski zvaničnici tada zatražili od srpske strane da engleskom sudu pošalje pismenu notu, kojom bi istakla da se neće protiviti ukoliko sud ne bi sertifikovao ekstradicioni zahtev. Jeremić je odgovorio da po tom pitanju “nešto može da se uradi”, ali da je za to od suštinske važnosti da Silajdžić “ne pljuje po tekstu srebreničke rezolucije”. Ministar spoljnih poslova BiH Alkalaj mu je tada rekao da ne može i dalje verovati na reč Srbiji i da BiH traži neku vrstu garancije, kao i da će on Jeremiću dati primer garancije koja bi, u tom smislu, bila zadovoljavajuća. Nota u kojoj se navodi šta bi za BiH predstavljalo dovoljnu garanciju kasnije je predata Jeremiću. Nacrt teksta Deklaracije, identičan dokumentu koji je srpski parlament usvojio 30. marta, Jeremić je predao Alkalaju četiri dana pre nego što je on potvrđen u Skupštini Srbije (26. mart).

Prema svedočenju Damira Arnauta, odgovarajući na Jeremićeve komentare, britanski ambasador je rekao: “Oni lažu, ja znam razliku između te dve stvari, nisam glup.“ Istoga dana, tvrdi Arnaut, ambasador je potvrdio da je Srbija podnela zahtev pre više od dve nedelje, kao i da britanska vlada stoji iza te tvrdnje. Jeremić, međutim, opet negira te navode. Iako tvrdi da „Srbija najverovatnije neće odgovoriti zahtevu da taj tekst bude poslat u pismenoj formi britanskom Home Office-u”, on ističe da će nota biti “reč po reč” usmeno preneta.

Kako se dalje navodi u svedočenju, Jeremić od Alkalaja traži da on sa Sarajevom proveri da li postoji mogućnost da se potpiše obavezujući sporazum o jurisdikciji. Alkalaj mu prenosi ocenu da to pitanje prevazilazi aktuelni slučaj. Kasnije je, prema dokumentima londonskog suda, Jeremić putem SMS poruke potvrdio da je tekst poslat britanskim vlastima “kroz diplomatske kanale u Londonu” zatraživši još jednom da mu se Alkalaj javi povodom „drugog pitanja“, misleći na predloženi sporazum. Dalje, Jeremić i predstavnike turske vlade uverava da je preneo usmenu poruku engleskim vlastima, ali do dana svedočenja nije bilo nezavisne potvrde tih informacija iz Velike Britanije.

Bosanska strana, tvrdi dalje Damir Arnaut, odlučuje da je rizik kritikovanja deklaracije preveliki. Zbog toga izdaju saopštenje za štampu, ispunjavajući tako svoj deo pogodbe, u kojem pohvaljuje „one u Srbiji koji zastupaju nazivanje stvari njihovim pravim imenom“.

Kasnije, tokom sastanka 6. aprila u Sarajevu, prema turskom ministru spoljnih poslova Ahmetu Davutogluu, Jeremić je od Turske tražio da izdejstvuje da BiH zvanično zatraži preuzimanje slučaja Ganić, jer bi, kako mu je objasnio, takav zahtev Srbiji dao zakonsku osnovu za odustajanje od ekstradicionog zahteva. Srbija je tada zvanično obećala da će povući zahtev, ukoliko BiH bude tražila preuzimanje. Međutim, uprkos obećanjima, nakon razgovora sa Jeremićem, Davutoglu obaveštava Silajdžića da Srbija ne može ništa da podnese pismeno, zbog osetljivosti celog slučaja u političkom smislu.

Home Office 12. aprila obaveštava Ganićeve advokate da je srpski zahtev za ekstradiciju sertifikovan. Srbija, dakle, nikada nije ispunila svoje obećanje, a Jeremić najavljuje „novu“ ponudu za povlačenje ekstradicionog zahteva – ako BiH prihvati već pomenuti sporazum. Bosanska strana to odbija, između ostalog zbog toga što pred BiH sudovima nema optužbe protiv Ganića. Srbija, međutim, pretpostavlja da je moguće da BiH pokrene taj proces, zanemarujući pritom da to može da učini samo njeno Tužilaštvo. U suprotnom, to bi predstavljalo direktan politički pritisak na sudsku vlast u BiH. „Borko Stefanović mi je tada rekao: 'hajde, mogli biste, samo kada biste hteli'“, citirao je Arnaut direktora Ministarstva spoljnih poslova Srbije.

U daljem svedočenju Arnaut ističe da je, s obzirom na Ganićeve finansijske probleme, BiH zahtevala od Turske da zatraži od Srbije da se ne usprotivi zahtevu Ganićeve odbrane za puštanjem uz kauciju, u skladu sa pravilima ICTY. “Tokom posete Beogradu, ministar Davutoglu je ovo direktno preneo Tadiću, koji mu je odgovorio da ima njegovu i reč Republike Srbije da se neće protiviti zahtevu odbrane za kauciju. Tadić je to potvrdio i turskom predsedniku Abdulah Gulu”, piše u izjavi.

Kako se dalje navodi, Tadić je tada obećao da će dati garancije za kauciju, ako turski predsednik ubedi Silajdžića da se sretnu na istanbulskom samitu, koji je značajan sa stanovišta EU integracija. Srbija, međutim, do 24. aprila, kada je održano saslušanje na kojem je razmatrana mogućnost puštanja na slobodu uz kauciju, nije ispunila svoje obećanje, pa je ono pomereno za 29. april. Davutoglu je bio nezadovoljan i obećao da će iskoristiti samit da od Tadića zatraži da ispuni obećanje dato na najvišem nivou. Silajdžić ostaje na samitu jer procenjuje, svedoči Arnaut, da je to najkorisnije. Kako je Silajdžić kasnije preneo, Abdulah Gul se žalio Tadiću zbog neispunjenog obećanja, dok je predsednik Srbije tri puta ponovio da je posredi zabuna oko načina na koji je trebalo da budu poslate instrukcije. Međutim, na saslušanju 29. aprila sud je konstatovao da su instrukcije koje je Srbija poslala „daleko od jasnih“.

Državni vrh Srbije je tom trgovinom prekršio na najdirektniji način i ljudska prava zatvorenika u Srbiji, zabranjujući posete u dva zatvora, u cilju onemogućavanja već odobrene posete Harisa Silajdžića Iliji Jurišiću, u Okružnom zatvoru u Beogradu. Dolazak Silajdžića u Beograd, prvi put od početka rata u BiH, predstavlja konkretan zahtev EU, i trebalo je da svedoči da je Srbija na dobrom putu uspostavljanja novih odnosa sa BiH.

Naime, u dva zatvora u Srbiji – Okružnom i Kazneno-popravnom zavodu Zabela, Ministarstvo pravde je zabranilo posete, i to na dan kada je predsedavajući Predsedništva BiH (25. maj), u okviru posete Beogradu, trebalo da obiđe Iliju Jurišića. Osim objave zabrane „iz bezbednosnih” razloga, iz Ministarstva pravde nije stiglo drugo objašnjenje zbog čega je uvedena takva mera. Istovremeno sa objavljivanjem te informacije, u javnost je stiglo i saopštenje iz kabineta Harisa Silajdžića, da je let LH 413, kojim je predsedavajući Predsedništva BiH trebalo da iz Njujorka preko Minhena doputuje u Beograd, otkazan zbog kvara na motoru. Silajdžić je 23. maja iz Sarajeva odputovao u Njujork, gde je prisustvovao sednici Saveta bezbednosti UN posvećenoj situaciji u BiH. Informaciju o odlaganju leta kojim je Silajdžić trebalo da doputuje, najpre u Minhen, a potom u Beograd, istog dana zvanično je potvrdio Klaus Gorny, PR Lufthanse, čime su otklonjene sumnje da je reč o smišljenom odlaganju posete.

Međutim, Ministarstvo pravde Srbije nije otklonilo sumnje vlasti u Sarajevu da je zvanični Beograd namerno zabranio posete Okružnom zatvoru u kojem se nalazi Ilija Jurišić, kako bi doveo Harisa Silajdžić pred svršen čin kada bi stigao u Beograd, odričući mu ranije odobrenu posetu Jurišiću. Silajdžić, u tom slučaju, ne bi imao izbora, nego da nastavi posetu prema unapred utvrđenom planu. Tako bi Srbija ispunila zahtev Evropske unije.

Na osnovu dokumenata u koje smo imali uvid, Ministarstvo pravde Srbije je 21. maja prosledilo ambasadi BiH dozvolu da Silajdžić poseti Jurišića 25. maja. Na osnovu vremena slanja zvanične objave medijima iz Kancelarije za medije vlade Srbije (9.48h), može se zaključiti da je ova odluka bila doneta dan ranije, pre svega ako se ima u vidu da je ambasada BiH u Beogradu bila obaveštena da su zvaničnici sa ovlašćenjem da odgovore na pomenutu notu, 25. maja bili van Srbije.

Srpski protokol, nakon što saznaje za kvar na motoru i odlaganje leta, obaveštava ambasadora BiH da će Tadić 26. maja ipak biti u Gracu i da poseta tog dana nije moguća, ali da je predložio posetu 27. maja. Ministarstvo pravde Srbije primilo je molbu ambasade BiH, u koju smo imali uvid, istog dana kada je saopštena zabrana posete zatvorima, kojom traži odgovor na pitanje da li se suspenzija odnosi i na prethodno ugovorene i potvrđene posete i, ako to jeste slučaj, da li je moguće dobiti dozvolu za posetu Jurišiću 27. maja, ukoliko Silajdžić tada bude u Beogradu. U diplomatskoj noti navodi se i molba da, ako to nije moguće, vlasti u Beogradu omoguće da Jurišić bude posećen da drugoj lokaciji.

Međutim, osim napomene da odgovor tog dana nije moguć, jer je ministarka pravde Snežana Malović na putu, ambasadi BiH odgovor nije stigao ni sledećeg dana. Ministar spoljnih poslova BiH Sven Alkalaj, koji je u Beograd doputovao 25. maja rano ujutru, gde je trebalo da dočeka Silajdžića zajedno sa zvaničnicima Srbije, sastao se, kako tvrdi, 26. maja oko 17 časova sa Jovanom Ratkovićem, savetnikom za spoljnu politiku predsednika Srbije Borisa Tadića. Prema tvrdnjama Alkalaja, Ratković je ministru spoljnih poslova BiH rekao da „Srbija ne može da prihvati da Silajdžić poseti ratnog zločinca, jer srpski zvaničnici nikada ne posećuju ratne zločinace kada idu u posete drugim državama.“ Ratković je tada rekao da se predsednik Tadić nada da će poseta Silajdžića Beogradu biti ostvarena 27. maja, ali bez posete Jurišiću u Okružnom zatvoru. Ministar Alkalaj je odgovorio da će preneti poruku Silajdžiću nakon što se on iz Njujorka vrati u Sarajevo 26. maja. Ova poseta do danas nije ostvarena, jer državni vrh ne želi da Silajdžić poseti Jurišića.

Podsetimo, Silajdžić je rekao da će posetiti Beograd, ako Tadić pristane da dođe na obeležavanje petnaestogodišnjice genocida u Srebrenici.

Dodajmo još i da je Srbija, tokom trajanja postupka pred londonskim sudom, u pokušaju da ostvari taj kratkoročni interes, poslala dopis u kojem priznaje da je država Srbija učestvovala u međunarodnom oružanom sukobu tokom rata u BiH, čime je otvorena mogućnost da BiH taj dokument upotrebi u nekom drugom, budućem procesu.

U tački 8. presude londonskog suda piše: “G. Fitzgerald, savetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz „sukob u međunarodnoj borbi“ smišljen kako bi se izbegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Istaknuto je da Srbija iz tog razloga uvek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob.“

(Snežana Čongradin/Matja Stojanović/pescanik.net/zurnal.info)

BORIS DEŽULOVIĆ: Podstanari tuđe slobode Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio

Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.

Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.

Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.

Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.

Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.

Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog "hajke" na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.

Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića - jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom - šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi - isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu "javnost". Ta "javnost" u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.

Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te "javnosti", i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.

Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene - pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti - u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.

Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno "rok kušnje" - kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi - zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.

Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, "odgulio" svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.

Njihova sloboda, međutim - i to je poanta cijele priče - nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je "Avdo Sidran posrbica gori od Srbina" i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će "proći kao Ćuruvija", jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije "kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke". Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže "proći ćeš kao Ćuruvija".

Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi "u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin". Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, "nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda". Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.

Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni "drugi", kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.

U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.

(zurnal.info/Nezavisne novine)

BORIS DEŽULOVIĆ: Zlatno srce vladike Vasilija Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda

Dok su svi u dnevnom boravku gledali Svjetsko nogometno prvenstvo, Vlada Republike Srpske u kuhinji je tiho, iza leđa, da nitko ne vidi i ne čuje, donijela odluku da se mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, te vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju i banjalučkom Jefremu, od 1. jula isplaćuju mjesečne penzije od 2.300 konvertibilnih maraka.

Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.

Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime&valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?

Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?

Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.

Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.

Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.

Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.

- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.

Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.

Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.

- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.

- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.

- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."

- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!

- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.

Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.

- Prazno?!

- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?

- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!

Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.

I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.

- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.

- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.

Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.

Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.

Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.

(preneseno iz Nezavisnih novina)


DAN POSLIJE: Ni sažaljenja ni priznanja Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića

 Photo: Tarik Samarah

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.

Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića.

Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom.

Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog.

U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.

Do sada su donete samo tri presude za zločin genocida.

 Photo: Tarik Samarah

Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”.

Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom.

Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.

Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila.

Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara.

Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010.

(zurnal.info/peščanik)

BORIS DEŽULOVIĆ: Smijete li da se smijete Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil..., frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci

 

Raširena je predrasuda da islamski vođe i radikalni muslimani, raznorazni vehabije, selafije, mudžahedini, talibani, i kako se već sve ne zovu - nemaju smisla za humor.

I zaista, teško ćete vidjeti nekog od tih bradatih Allahovih koncesionara da se smije: nije njima lako, nije im do smijeha, briga za cijelu ovu nesretnu planetu pala je na njihova leđa, svih sedam neba, milijun hiljada tona teški weltschmerz, ili kako se to već na arapskom kaže, nose ti mučenici na svojim plećima, svi se uokolo samo zajebavaju i smiju, a oni se jedini sekiraju, samo oni paze i brinu za sudbinu lakomislenog, nasmijanog i bezbožnog svijeta.

Ispričate li im najbezazleniji vic o Muji i Sulji, nijedan mišić neće im zaigrati na licu, tek će vas pogledati ravno u oči, pa strogi i ozbiljni kao šerijat reći:

- A što nisu Uroš i Hrvoje, nego baš Mujo i Suljo?

Jebi ga, reći ćete vi, zato što Uroš i Hrvoje teško da će ići klanjati u džamiju, i teško da će ih hodža pitati jesu li uzeli abdest.

- Al' ko ga je onda uzeo, ako nisu ni Mujo ni Suljo? - neće se dati mrgudi u kratkim pantalama. - A kol'ko smo mi shvatili vic, nisu.

Jebi ga, u tome i jest vic, pokušat ćete vi objasniti, al' džabe.

- Pa jasno, vazda Bošnjo lopov, jelde?

Jebi ga, sad su vam već prisjeli i šala i šega i sve, nisam ja izmislio vic.

- Ha, znači priznaješ da je sve izmišljotina! - trijumfalno će zaključiti mrki čuvari svijeta, a vi ćete ih ostaviti i produžiti tekstom pitajući se zašto kako mogu živjeti a da se barem jednom ne nasmiju.

U takvim vašim uskim i tijesnim predrasudama žive svoj tegoban život strogi stražari islama, ljudi koji se nikada ne smiju. Iznenadili biste se, naime, kako se i oni znaju smijati.

Napišete li, na primjer, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim pravoslavnim i katoličkim islamofobima, kojima se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, koji u svakoj ženi pod maramom vide čečensku udovicu, i u svakom minaretu iranski krstareći projektil - prenijet će vaš tekst svaki čestiti islamski nešto.ba portal, i gle čuda, bit će im smiješno sve ono isto što je smiješno i vama, bezbožnim kaurima koji niste islamofobi i kojima su jednako smiješni idioti što na telefon "Krimolovaca" prijavljuju Al-Qa'idu svaki put kad vide muslimana gdje klanja namaz.

Puni će biti forumi razumijevanja za vaš humor, više će smisla biti za taj humor nego što ga po Allahu dž. š. ima život bez smijeha, frcat će na sve strane smajlići kao mali elektronski meleci, hvatat će se za trbuhe isti oni mrki stražari morala, reda i Božjeg zakona.

- Odlična ti je ona o Urošu i Hrvoju, živ sam se ismijo - tapšat će vas po leđima. - Kako ono, "a što nisu Mujo i Suljo, nego baš Uroš i Hrvoje?"... čitav dan smo se u Mešihatu smijali.

Objavite li, međutim, kakvu poluduhovitu burlesku o budalastim islamskim humorofobima, kojima se na svakom koraku priviđaju oni što im se na svakom koraku priviđa Al-Qa'ida, i koji u svakom vicu o Fati vide one što u svakoj Fati vide čečensku udovicu - eto pravednog vulkanskog gnjeva, eto i vas odjednom među koljačima iz Srebrenice.

Dvije su fotomontaže tako nedavno uznemirile mrke čuvare svijeta. Beogradski je "Blic" u benignoj satiričnoj rubrici objavio benignu fotomontažu glavnog muftije Mešihata Islamske zajednice u Srbiji Muamera Zukorlića odjevenog u odeždu pravoslavnog popa, i odmah je krenula lavina prijetnji, "Blic" je optužen da poziva na pokrštavanje muslimana, pa se redakcija brže-bolje u paničnom strahu ispričala. Nekoliko dana kasnije, na drugoj obali Drine, ismijavajući skandal sa odbijanjem Wojtylinog spomenika u Sarajevu, tjednik "Dani" na naslovnoj je stranici objavio fotomontažu pape Ivana Pavla Drugog pod bijelom ahmedijom. I opet lavina prijetnji i optužbi, opet kauri pokrštavaju muslimane. Ne valja Mujo pod kapom popa Uroša, ne valja ni papa Hrvoje pod Suljinom.

- A što nisu pravoslavni pop i papinska mitra, nego baš glavni imam Mujo i Suljina ahmedija?

Jebi ga, reći ćete vi, baš zato što rimskom papi Mujina ahmedija stoji kao imamu Sulji popova mantija. Dakle - kao salivena.

U tome je, naime, problem - u tome što su u svojoj smrtnoj ozbiljnosti isti kao njihovi smrtni neprijatelji - ali to je još uvijek manji problem. Drugi je mnogo veći. Bošnjačkim čuvarima svijeta nije, naime, smijeh najveći grijeh samo zato što je tako rekao Allah dž. š., baš kao što je tako kaurima rekao Krist, Hristos, kako li se već zove onaj križarski pejgamber koji se nikad ne smije.

U drugoj su oni misiji: smijeh je posljednji identitetski znak što je preostao balkanskim, bosanskim muslimanima, posljednja prepreka njihovom privođenju autentičnom saudijskom islamu. Nakon alkohola, svinjetine, bluda, rock'n'rolla, mini-suknji, Djeda Mraza i ostalih poroka kojima je Zapad zaveo bosansku braću, valja sada posebnom firmanom ukinuti i bezbožni smijeh, najvećeg neprijatelja svakog pravog muslimana.

Jer smijeh je zapravo - a ne šljivovica ili pršut - temeljna identifikacijska oznaka bosanskog muslimana, ono po čemu se jednako definitivno i definicijski razlikovao jednako od svoje duhovne braće na Arapskom poluotoku, kao i od svojih susjeda na Balkanskom, s kojima su dijelili sve - od jezika, pisma i kulture do rakije i roštilja - baš sve osim tog autentičnog, subverzivnog smijeha.

Smijeh je ono što je Bošnjake izdvajao od jednih i drugih, jedino po čemu se taj narod istinski izdizao iznad ostalih, i smještao u generalnu skupštinu ozbiljnih nacija, onih dakle koje se ne mjere ni površinom, ni brojnošću, ni violončelima po broju stanovnika, ni metražom filozofske hrestomatije. To su kulture koje se smiju na svoj račun, i koje se na svoj račun najslađe smiju - da, da, samo se ozbiljne nacije smiju na svoj račun - malo, odabrano društvo Engleza, Židova, Čeha i njima sličnih.

Poput, recimo, Bošnjaka.

Nisu Muju i Sulju izmislili ni vatikanski agenti ni beogradska Akademija nauka, nemaju ni Hrvati ni Srbi Muju i Sulju, oni su se svih tih godina nacionalne emancipacije smijali Cigi i Bosancu. Zato su Mujo i Suljo - i onda kad im obuku popovsku odeždu i onda kad sami rimskom papi stave svoju ahmediju - posljednji istinski čuvari bošnjačkog identiteta.

Zato će Muji i Sulji, kojima glave nisu uspjeli doći ni Hrvatsko vijeće obrane ni Željko Ražnatović Arkan, na kraju presuditi mrki čuvari svijeta. Ljudi koji se ne smiju, jer - kako kaže njihov zakon - tko se najslađe smije, posljednji se smije.

(Preneseno iz Nezavisnih novina/zurnal.info)

BORIS DEŽULOVIĆ: Kad su cvetale višnje Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska

 

-Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitao je Crni, mlađi muškarac tamnije puti, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdio je Šef, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemone?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su svugdje. To je razgranata organizacija, štab joj je u Banjaluci, ali ukorijenjena je po cijeloj Republici Srpskoj, od Prijedora do Istočnog Sarajeva.

- Jesu li jaki? - javio se sad Dugi, visoki bradonja klempavih ušiju.

- Ha. Nekad su bili, ali odavno im više ne cvjeta. Načeti su pred opće izbore, gube lokalne, ne mogu oni do oktobra na zelenu granu. Trulo je to iznutra.

- Zeleno ili trulo? - zbunio se Dugi, tupo gledajući Šefa.

- Trulo ko Amerika - nastavio je Šef ne obazirući se. - Dodikova politika zastrašivanja i etničke mobilizacije očito više ne daje ploda.

- "... ne daje ploda" - ponavljao je Crni izbačenog jezika, sve žvrljajući u bilježnicu i natucajući za sebe poluglasno: "razgranato, ukorijenjeno, trulo, zelena grana, ne cvjeta... ne daje ploda".

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa, samo snimite situaciju - pridigao se Šef, stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Dalje znate i sami. Ako vas tko šta pita, recite da vam se baš sviđa Republika Srpska.

I tako su sve novine objavile da je policija u Istočnom Sarajevu, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privela pripadnike saudijske Šerijatske policije Alguasema Ahmeda Ibrahima i Aldaoda Ibrahima Abdulaziza, uhvativši ih kako kraj helidroma u Lukavici snimaju - stablo višnje.

Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti u Istočnom Sarajevu vehabijski su teroristi izjavili kako su stablo višnje snimali "zato što im se sviđa". Nakon istrage i pregledavanja snimljenog materijala policija je opasne teroriste nesmotreno pustila na slobodu.

Epizoda poput ove zabilježene u Lukavici, gdje su zabrinuti građani prijavili policiji dvojicu sumnjivih muškaraca s kamerom, bilo je i tek će ih biti. Noć prije u Bugojnu je, u terorističkom napadu s logotipom Al-Qa'ide, ubijen jedan policajac, i ako je Republika Srpska Bosna ikad i po čemu sličila na Ameriku, onda na Ameriku sliči danas, kad je svaki građanin savjestan, svaki savjesni građanin zabrinut, svaki zabrinuti građanin agent državne bezbjednosti, a svaki agent državne bezbjednosti budan i spreman prepoznati sumnjivo lice.

Kad je, dakle, sumnjivo lice svako koje se trudi ne izgledati sumnjivo, i kad su tako sumnjivi svi građani koji rade nesumnjive stvari, a naročito oni savjesni i zabrinuti, svejedno jesu li zabrinuti zbog trulih stabala višnje ili zbog građana koji su zabrinuti zbog trulih stabala višnje. Kad je Srpska pred izbore u oktobru poput Amerike poslije 11. septembra.

- Dobardan, jesul to "Kriminalci"? - javljat će se ovih dana zabrinuti građani.

- Mislite, "Krimolovci"?

- Ja, to. Jel se kod vas prijavljuje radikalni islamski terorizam, Al-Kaida i te stvari?

- Da, izvolite.

- Ja bih prijavijo jedan slučaj Al-Kaide kod nas u Mahovljanima.

- Recite, gospodine, o čemu se radi?

- Neki mudžahedini tamo iza Zejine kuće iz golfa snimali ajerodrom Banjaluka i one leteće avijone.

- Čekajte, baš aerodrom snimali?!?

- Ma jok, kakav bolan ajerodrom, nismo ni mi budale. Ufatili ih mi iz sela i uzeli im kameru. Snimili Zeji sve šljive! Do jedne! - uzbuđeno će glas. - Eno ih sad tamo, zaključali smo ih u Društveni dom.

Završit će tako zaključani u Društvenom domu u Mahovljanima profesor Instituta za voćarstvo i prestravljeni studenti Poljoprivrednog fakulteta, dramatično će biti u Srpskoj ovoga jula, kad budu cvjetale lipe, završit će zaključan u nekakvoj autopraonici, garaži ili podrumu svaki mjesni fotograf-amater što izrađuje kalendare za lokalne firme, i svaki sumnjivi građanin s fotoaparatom, ili mobitelom, ili bez ičega, naročito bez ičega, znamo mi takve, nismo ni mi budale.

Završit će na saslušanju u centrima javne bezbjednosti svaki stranac, jer što stranac radi u Republici Srpskoj, nemaju ni Srbi što raditi u Srpskoj, i svatko tko izgleda kao stranac, i svatko tko izgleda kao netko tko se trudi da ne izgleda kao stranac, i oni što uopće ne izgledaju kao stranci, naročito takvi, nismo ni mi budale.

Paranoja je kao brižljivo njegovana voćka, raste i cvjeta ondje gdje je dobra klima. A klima za paranoju u Republici Srpskoj upravo je idealna, predizborna i kontinentalno antiislamska.

Javni strah, poznata je stvar, temeljno je patriotsko osjećanje u svakoj diktaturi, jer svakog građanina mobilizira u Službu. Građani koji su u Lukavici prijavili dvojicu sumnjivih tipova kako snimaju stablo višnje samo su vršili svoju dužnost. U stanju visoke pripravnosti - a svaka je, pa i najmekša demokratska diktatura, konstantno stanje visoke pripravnosti, trajna akcija "Ništa nas ne smije iznenaditi" - vrijedi američko načelo: "bolje stotinu nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi". Bolje, dakle, stotinu botaničara, bolje cijeli kongres agronoma Bosne i Hercegovine u Centru javne bezbjednosti, nego jedan vehabija na slobodi.

Državna paranoja ionako ne služi da se kontrolira vanjski neprijatelj, već da se pod kontrolom drži unutrašnji prijatelj, isti onaj savjesni i zabrinuti građanin od kojega se jednaka savjest i zabrinutost očekuju kad netko iza Zejine kuće snima šljive, i kad u seoskom Društvenom domu budu opći izbori - ono kad socijaldemagozi obećavaju da će Srpska biti kao Amerika, i kad znaju što govore. Samo paranoičnim diktaturama vanjski je neprijatelj, naime, osvjedočeni prijatelj i najodaniji saveznik.

- Savez nezavisnih socijaldemokrata, kažete? - pitat će ove jeseni negdje u Rijadu mladi pripadnik Šerijatske policije, izvadivši kemijsku olovku i malu crnu bilježnicu.

- Da - potvrdit će Šef, glavni operativac Al Qa’ide, debeli brko u bijeloj košulji.

- Kako ćemo pronaći te, kako se zovu, socijaldemagoge?

- Socijaldemokrate. Lako, oni su u Ulici Petra Kočića, na broju pet.

- I šta nas dvojica onda da radimo?

- Ništa - pridignut će se Šef stavljajući do znanja da je razgovor završen. - Okružit ćete ih i... dalje znate i sami.

Već sutra policija će u Banjaluci, nakon dojave zabrinutih građana na telefon "Krimolovaca", privesti dvojicu sumnjivih bradatih muškaraca, uhvativši ih kako na općim izborima, na biračkom mjestu u mjesnoj zajednici Petar Kočić - Čaire u Banjaluci, zaokružuju pod brojem pet Savez nezavisnih socijaldemokrata. Na saslušanju u Centru javne bezbjednosti dvojica vehabijskih terorista izjavit će kako su Milorada Dodika zaokružili, jasna stvar, "zato što im se sviđa".

(Nezavisne.com)

BORIS DEŽULOVIĆ: Operacija Dvojnik Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.

"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska Dilerska Zajednica

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore

 

Predsjednik Mladeži HDZ 1990 Zvonko Perić u svom je govoru izrazio želju za većim odzivom mladih u politici: "Mladi u politici trebaju biti još aktivniji, jer u suprotnom dobivaju mišljenje kako su u politici samo lopovi i kriminalci, pa kukaju zbog lošeg stanja, ne želeći se uključiti u rješenje problema".

Nekoliko dana kasnije novine su objavile kako je delegacija Mladeži HDZ 1990 u okviru priprema Izborne skupštine posjetila i distrikt Brčko. "U razgovorima s predstavnicima HDZ 1990 Brčkog dogovorena je čvršća i kvalitetnija suradnja", pisalo je u novinskim izvještajima, "a naročita pažnja posvećena je češćim kontaktima, te održavanju stalne veze između središnjice i mladeži ove stranke."

Onda su novine objavile kako je zbog šverca trideset kilograma koncentrata marihuane, takozvanog skunka, na benzinskoj crpki u Maslinama kraj Stoca Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA uhapsila osam osoba, među kojima i - predsjednika Mladeži HDZ 1990 Zvonka Perića.

U novinama ne piše, ali se čita: predsjedniku Mladeži HDZ 1990 dosadilo je "kukati zbog lošeg stanja", pa se odlučio "uključiti u rješenje problema". Dogovorio je tako "čvršću i kvalitetniju suradnju", "češće kontakte" i "održavanje stalne veze". "Stalna veza" je ugovorena na benzinskoj crpki u Maslinama kod Stoca, gdje je za potrebe "većeg odziva mladih u politici" organizirana primopredaja trideset kilograma skunka. Prema njegovoj procjeni, to je trebalo biti dovoljno da "mladi u politici budu još aktivniji", kako ne bi, eto, ispalo da su "u politici samo lopovi i kriminalci".

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, zaključno s godinom iz naziva stranke HDZ 1990, ništa u ovoj vijesti nije strašno iznenađenje. Ili gotovo nikome. "Strašno smo iznenađeni ovom informacijom", vidno šokiran izjavio je glasnogovornik HDZ 1990 Veso Vegar, poručivši omladincu Periću: "Za takve nema mjesta u našoj stranci!"

Nikome tko novine čita posljednjih dvadeset godina, rekoh, ništa u cijeloj ovoj priči nije strašno iznenađenje. Osim, jasno, "strašnog iznenađenja" koje je hapšenje predsjednika Mladeži HDZ 1990 izazvalo u samoj stranci. Mora se novinski čitatelj naći strašno iznenađen strašnim iznenađenjem strašno iznenađenog portparola HDZ 1990. Strašno, dakle, iznenađene stranke koja i u svom nazivu potcrtava odanost izvornim načelima Tuđmanove, Šuškove i Bobanove Hrvatske demokratske zajednice, onima iz romantičnih devedesetih, kada je šverc oružjem, gorivom, automobilima i drogom bio samim temeljem, kako ono, "čvršće i kvalitetnije suradnje", i kada se "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima, te održavanju stalnih veza". Kako "između središnjice" i bosanskohercegovačke ispostave stranke, tako i među takozvanim zaraćenim stranama, "uključenim u rješenje problema".

"Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini. Istim kanalima smo prebacivali oružje i drogu. Dobivali smo uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj. Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje."

Tako je srpskim istražnim organima nakon atentata na premijera Zorana Đinđića i operacije "Sablja" pripovijedao zloglasni Ljubiša Buha, zvani Čume, boss surčinskog klana. Ni tada nitko, osim eventualno hadezeovskih glasnogovornika, nije bio nešto "strašno iznenađen" saznanjem da se usred rata u Bosni krijumčarila droga, da su na tom poslu sasvim lijepo surađivale takozvane zaraćene strane, da su se time bavili najugledniji hrvatski vitezovi, generali i partijski komesari, i da su uživali ne samo zaštitu "središnjice stranke" i hrvatske države, već da je "središnjica" cijeli posao i organizirala.

Mitski kanadski pizza-majstor, hrvatski ministar obrane i bosanski Escobar Gojko Šušak, koji je i ministarstvo i Hrvatsku vojsku i HDZ BiH ustrojio kao obiteljsku pizzeriju s kućnom dostavom, u sjedištu nekadašnje Omladinske škole "Josip Broz Tito" u Kumrovcu organizirao je početkom rata pravu pravcatu kolumbijsku hacijendu, davajući rodijacima i netijacima funkcije, činove i radne zadatke, a bojnama kilera i dilera romantična imena Zrinjskih i Frankopana.

Na tom su novcu sagrađeni i politička moć i osobno bogatstvo ljudi iz mreže ministra Gojka Suscobara, Hrvatske dilerske zajednice, iz te je iste Hrvatske dilerske zajednice nastao HDZ BiH, a pred izbore 2006. godine i HDZ 1990, frakcija koja se od bosanskohercegovačkog HDZ-a odvojila zato što je, kako čitamo u njihovom programu, "vodstvo stranke napustilo svoja izvorna načela" i "prekinulo suradnju sa Republikom Hrvatskom".

Nakon hapšenja predsjednika Mladeži HDZ-a nije nerazumno zapitati se na koja se točno "izvorna načela" mislilo, je li "suradnja sa Republikom Hrvatskom" ona "čvršća i kvalitetnija suradnja" koju spominje omladinac Zvonko Perić, odnosno oni "češći kontakti" i "stalne veze" poput njegovih u Maslinama kraj Stoca, ili Čumetovih "u Grudama i Palama", "preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice"? I je li portparol HDZ BiH poručio Periću da "takvima nema mjesta u stranci" zato što takve u stranci ne žele, ili zato što ih u stranci već ima dovoljno, pa za Perića "nema mjesta"?

Od svega zna se tek na čemu je bio predsjednik HDZ 1990 Božo Ljubić kad je onomad gradio most preko Počitelja. I tko mu je nabavljao. Tko je, dakle, bio "stalna veza između središnjice i mladeži stranke".

Zvonko Perić imao je od koga učiti i što naučiti: onako kako su Tuta, Štela i ostali HDZ-ovi bojovnici romantičnih imena devedesetih održavali "česte kontakte" i "stalne veze" sa regionalnim mafijašima, šireći u ratu bratstvo i jedinstvo, tako je i Zvonko Perić na benzinskoj crpki kraj Stoca uhvaćen u širenju bratstva i jedinstva sa dvojicom okorjelih kriminalaca iz Banjaluke i dvojicom iz Crne Gore. Uz njega su tom prilikom - i to je lijep presjek "izvornih načela" Tuđmanovog i Šuškovog HDZ-a - u "čestim kontaktima" uhvaćeni i jedan policijski inspektor iz Čapljine i jedan srednjoškolski profesor iz Stoca. U "rješavanju problema" djece i mladeži u BiH uključeni su, kako vidimo, svi državni, politički i prosvjetni resursi.

Za ostatak stranke nemamo policijskih saznanja, ali barem se poduzetni mladi aktivist Zvonko Perić pokazao autentičnim baštinikom "izvornih načela" Šuškovog HDZ BiH, i u potpunosti je opravdao očekivanja s kojima je postavljen na čelo stranačke mladeži. Reklo bi se, načela koja imaju ovakvu omladinu ne moraju brinuti za svoju budućnost.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban, gdje god su sada, mora da su silno ponosni na svoju mladež. Za dva-tri tjedna zajedno će uz dobar uvozni skunk proslaviti 25. lipnja, Dan državnosti Republike Hrvatske, i sjetiti se doba ponosa i slave, kad se u mraku što se spustio na Balkan "naročita pažnja posvećivala češćim kontaktima", kad se u "čvršćoj i kvalitetnijoj suradnji" mnoga njihova štelad i tutad obogatila preko noći, pa je ujutro izgledalo "kako su u politici samo lopovi i kriminalci".

Simbolički, jutro nakon te noći - 25. lipnja, Dana državnosti Republike Hrvatske - svanula je sloboda. Kalendarski, pak, jutro nakon te noći svanuo je 26. lipnja. U ostatku svijeta taj se datum i danas obilježava kao međunarodni Dan borbe protiv zloupotrebe droga.

(Preneseno iz Nezavisnih novina)