Život

ZGOTIVITE ME SA: Slavuj i Sadik

 

Posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić

Rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije) u kojoj objavljujemo dirljive fotografije političara, ovaj put posvetili smo Slavku Jovičiću Slavuju, udarnoj ptici Dodikovog SNSD-a.

Bila je to teška odluka i ozbiljan posao, jer nam je gospodin Jovičić ponudio more materijala za razmatranje. Slavuj pripada onoj grupi političara koja očigledno bezgranično uživa u poziciji koju su nezasluženo zaposjeli. On to i ne krije. Nije budala. Naš pernati junak uredno vodi dva bloga u kojima objavljuje sve isječke iz štampe sa svojim likom i fotografije sa brojnih službenih putovanja koja smo mu mi platili. Slavuj širi istinu o Bosni po Italiji, Rusiji, SAD i svaku priliku koristi da s tri kvrgava prsta pozira pored čuvenih spomenika kulture. Tu su i fotografije nastale kao trijumfalni rezultat Slavujevih zasjeda na poznate ličnosti. Junak ne bira ni pol ni rod, pa imamo prikaze stiskavaca sa Nedom Ukraden, Marinkom Rokvićem, Severinom i Borisom Tadićem. Čini se da je među žrtvama najneoprezniji Milorad Dodik, jer je na blogovima najveći broj njihovih intimnih susreta. Tu je i veliki broj fotografija koje bismo sasvim lako mogli nazvati seksualnim uznemiravanjem, na kojima se Slavuj lascivno kezi u kadru sa stranačkim drugaricama iz Parlamenta, mladim aktivisticama SNSD-a, službenicama američke administracije, konobaricama, sobaricama...

Ipak, posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić. Očigledno je snimljena na seminaru Uloga Obavještajno - sigurnosne agencije BiH u evroatalantskim integracijama i to je jedini siguran podatak koji možemo saznati s ove fotografije. Sve drugo je čista misterija: šta dolazi iz slušalica, zbog čega podignuti palčevi, čemu ljigavi Sadikov kez, zašto je osobi koja sjedi pored Bahtića neprijatno, i naravno, kako se okončala ova predigra?

Odgovore možemo samo naslućivati...

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Ianu Curtisu, umjesto psovke

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga


Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)



AbART: Umjetnost u podijeljenim gradovima

Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima koji je održan nedavno u Mostaru organizirala je Umjetnička produkcija AbArt. AbArt produkciju čine tri mlade kustosice, povjesničarke umjetnosti i dizajnerice Amila Puzić, Anja Bogojević i Mela Žuljević. S njihovim viđenjem podijeljenih gradova, kako gledaju na ulogu prostora i arhitekture u tim sredinama te alternativnim/umjetničkim strategijama upoznajemo vas kroz intervju koji slijedi

Red je da počnemo od predpovijesti. Interesira me kada ste i kako došle na ideju o osnivanju Abart produkcije?

- Ideja je nastala 2008. godine kada smo organizovale izložbu mladih bh. umjetnika/ca pod nazivom „Bujroom u Mostar“ u OKC-u Abrašević, a koja je nastala kao rezultat saradnje između umjetnika/ca i historičara/ki umjetnosti. S ovom izložbom smo nastojale da podstaknemo razmjenu iskustava između teoretičara/ki i umjetika/ca, te promišljanje umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević . Kroz proces rada smo otvorile mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju/otvaranju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznali smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, a čija višeznačnost može da se artikuliše upravo kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima, kroz razgovore s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića. Nakon što smo 2009. godine obezbjedile sredstva za dalji rad, osnovale smo Abart umjetničku produkciju i krenule u realizaciju projekta pod nazivom „Umjetnost u podijeljenim gradovima/Art in divided cities“.

Vaš prvi projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“ ste radile u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. Od koga je potekla inicijativa za taj projekt i što je bila početna misao vodilja?

- Idejno polazište projekta odnosi se prije svega na topos grada koji u fizičkom smislu označava i predstavlja javni prostor, te kao takav može prolaziti kroz različite podjele katakteristične za Grad u smislu globalnog fenomena, a ne u smislu podijeljenog Grada kao izoliranog mjesta. Problem funkcioniranja multinacionalnih gradova aktualan je i prepoznatljiv na globalnom nivou i ne predstavlja izolovanu pojavu specifičnu za Mostar, stoga je za projekt bilo važno uspostavljanje saradnje s partnerskim gradovima (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) koji su ponaosob proživljavali i proživljavaju probleme podijeljenosti.

Znači, ideja o ovom programu je potekla iz Mostara?

- Ideja je potekla iz Mostara, a potom smo pozvale kolege iz spomenutih partnerskih gradova da nam se priključe na realizaciji projekta.

Taj je program nedavno završen. Što je sve u proteklih godinu dana urađeno kroz projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“?

- Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in divided cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirali, promišljali i intrepretatirali pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. Dokaz ovog istraživanja predstavlja publikacija pod nazivom Grad i granica, koja je izdata u studenom/novembru 2009. godine, a koja sumira prve rezultate procesa zajedničkog istraživanja.

Drugu važnu instancu za realizaciju projekta obuhvatale su konkretne umjetničke akcije kroz koje su umjetnici/ce u suradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koji se reflektiraju na ovu društvenu sredinu. Tako je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove bila prva aktivnost realizirana u sklopu projekta i zasnivala se na kratkom predstavljanju arhitektonske, političke, ekonomske, socijalne i umjetničke slike Bejruta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara s naglaskom na prostore podjele.

Na drugoj umjetničkoj izložbi Međuprostortu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ce Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, kroz koje su se umjetnici/e bavili različitim aspektima graničnih fenomena.

Nedavno završeni „Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima“ (14.-17.04.2010.) predstavljao je završnu aktivnost koju umjetnička produkcija Abart realizira u sklopu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities.

Festival je bio koncipiran kao četverodnevni multidisciplinarni susret umjetnika/ca, kustosa/ica, arhitekata/ica, historičara/kih umjetnosti i sociologa/inja iz Bejruta, Belfasta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara, koji su se s različlitih polazišta bavili tematikom podijeljenog Grada, s posebnim akcentom na analizi ne/mogućnosti razvijanja i implementiranja umjetničkih strategija unutar gradskog tkiva. Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima / Festival of Art in Divided Cities je realiziran u formi kolaža sačinjenog od predavanja, diskusija, umjetničkih izložbi, performansa i intervencija u javnom prostoru.

Zašto baš arhitektura i prostor kao točka na koju ste, uglavnom, stavili naglasak?

- Prostor prije svega promišljamo kroz agonistički pristup koji javni prostor posmatra kao mjesto sukoba različitih pozicija koje je moguće transformisati u mjesto susreta/konstruktivnog dijaloga, a naročito uz pomoć razičitih umjetničkih strategija. Arhitektura reflektira odnosno materijalizira društvene odnose i gotovo uvijek predstavlja artikulaciju ideoloških konstrukcija značenja. U podijeljenim gradovima, arhitektura je manifestacija moći koja materijalizira strah i nadzor u cilju održavanja podjela između zajednica u konfliktu. S druge strane, prepoznali smo potencijal koji umjetnost u javnom prostoru može da ostvari kao alat koji propituje dominatne mehanizme i kao sredstvo koje okuplja i podstiče kreiranje savremenih društvenih zajednica. Umjetničke akcije koje smo realizirali na graničnom području imale su za cilj da otvore nove forme javnih prostora u kojima se ljudi povezuju na osnovu onoga „sada“ i „ovdje“, a ne na osnovu zajedničke historije i ideologije. Da li se ovaj program/projekt, paralelno događao i u partnerskim gradovima i koje su specifičnosti Mostara u odnosu na te gradove, koji uvjetno rečeno imaju sličnu političko-sociološku situaciju?

- Tokom šestomjesečnog istraživačkog procesa s partnerima smo aktivno sarađivali i razmjenjivali iskustva podijeljenog Grada putem virtualne platforme – bloga i uvidjele smo da osim sličnosti, koja se prije svega odnosi na priču o očiglednoj nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti koja unutar ovih gradova egzistira, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na političko-socijalnu situaciju u svakom od ovih gradova. Kroz istraživanje i razgovore s partnerima primjetile smo sljedeće sličnosti: Bejrut i Mostar dijele slična iskustva rekonstrukcije kroz izgradnju komercijalnih prostora koji podstiču ujedinjavanje građana kroz ostvarivanje konzumerističkih potreba; u Kosovskoj Mitrovici i Mostaru se s druge strane tokom i nakon konflikta desila velika demografska promjena. Berlin nam je u istraživačkog procesu, kao grad koji se konstatno mijenja i izgrađuje, poslužio kao primjer iznalaženja mnoštva različitih rješenja i umjetničkih pristupa u procesu rekonstrukcije i propitivanju javne memorije.

Da li je za vas Mostar, na nekoj intimnoj razini zaista podijeljen grad? Koje su to strategije koje takvu situaciju, s vremenom, mogu promijeniti(Mostar i BiH kao otvoreno društvo)? Da li ih uopće vidite?

- Sasvim je očito da Mostar, kako na administrativnom, tako i na svakom drugom nivou, funkcioniše kao podijeljen grad. Strategije koje smo kroz ovaj projekat osmišljavale nisu imale za cilj nikakvo brisanje/negiranje konflikta i podijeljenosti, niti konačna rješenja poput ujedinjenja ili pomirenja, već su se fokusirale na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada. No, želimo naglasiti da se nismo se toliko bavile lokalnim kontekstom, koliko smo nastojale da ukažemo na njegov značaj na globalnoj razini, u smislu da svaki grad posjeduje latentni potencijal da se u određenom trenutku transformira u radikalno podijeljen Grad.

Osvrnimo se na jedan suvremen i blizak nam problem prostora. Naime, radi se o kompleksu Stare bolnice. Vi ste u jednom od programa Festivala radile jednu vrstu turističke ture po mikrolokacijama u Mostaru koje su žrtve urbicida. Da nije lobija, koji su bukvalno preorali Staru bolnicu, kakav bi bio vaš prijedlog za prenamjenu tog kompleksa? Slobodno dajte mašti na volju.

- Kroz umjetničku intervenciju „Lažne priče iz historije Mostara“ nastojale smo ukazati na potencijal individualne reinterpretacije historije grada. Pokušale smo da podstaknemo otvaranje imaginarnog prostora koji može da egzistira paralelno sa stvarnim - fizičkim, i u kojem možemo da pružimo virtualne alate za propitivanje i istraživanje konkretnih rješenja. Tako je Stara bolnica postala „Spomenik odbjegloj cedrovini“, i upravo je to jedno od rješenja koje nudimo, zajedno s „Tržnim centrom Svetog Biosfilija“, „Piramidom Kapitalističkog groba“, „Robom koja je odletjela u svemir iz svoje kože“, hotelom „Ružna“ i drugim objektima koji nam služe za imaginarnu prenamjenu postojećih građevina. Dakle, rješenja koja nudimo ne zahtjevaju fizičke intervencije, već u prostoru imaginarnog omogućuju upisivanje alternativne memorije grada.

(zurnal.info)





Posao: Romi gladuju a novac na računu

Dok su Romi na rubu egzistencije sredstva za njihovo zapošljavanje izdvojena od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima zavoda za zapošljavanje u BiH

Od ukupno 702 hiljade KM, koliko je u prošloj godini za podsticaj zapošljavanje Roma u BiH izdvojilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, samo je Federalni zavod za zapošljavanje iskoristio novčana sredstva. Ovom zavodu dodijeljeno je 440 hiljada KM, Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske odobreno je 220.000 a Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta 42.000 KM.

Tek nakon raspisivanja trećeg javnog poziva, jer se na prva dva poziva nije javilo dovoljno zainteresovanih, Federalni zavod uspio je raspodijeliti novac pa uskoro počinje i nova faza ovog projekta, sa novim sredstvima. Međutim, ni nakon ponovljenog javnog poziva u Brčkom i RS-u sredstva nisu ni izbliza utrošena, iako se često govori o nedovoljnoj brizi kada je riječ o zapošljavanju Roma.

Brčko Distrikt: realizacija 0%

Iako je krajem prošle godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS-a evidentirano 309 nezaposlenih Roma (tri osobe sa srednjom školom i 276 bez ikakvih kvalifikacija), od 220 hiljada KM utrošeno je samo 39, što je tek 17 posto od ukupnih doznačenih sredstava. U Brčko Distriktu stanje je poražavajuće – realizovano je 0% plana.

Spor utrošak planiranih sredstava ali i visoka stopa odustajanja korisnika programske pomoći imaju više uzroka. Muhamed Jusić iz udruženja Euro Rom iz Tuzle kaže kako je problem u nepovoljnim kriterijima, ali i malim poticajnim sredstvima za poslodavce:

- Većina korisnika do sada je već zatvorila ta svoja mala preduzeća, jer su tih pet hiljada KM početnog poticaja shvatili kao grant. Kada je došao red na plaćanje nekih obaveza jednostavno to nisu imali odakle učiniti, a nisu se smjeli u tom trenutku vratiti na biro, i napravljeni su još veći socijalni slučajevi. Dakle, u ovim slučajevima odgovornost za neuspjeh je obostrana, i korisnika, ali i zavoda, jer su zavodi, ne vodeći računa da je riječ o romskoj populaciji, primjenjivali neodgovarajuće kriterije, nisu ni gledali kako raspoređuju novac, i načinjena je velika greška.

U Istraživanju o efikasnosti utrošenih sredstava za provođenje Akcionog plana za zapošljavanje Roma u 2009. (BOSPO, Euro Rom Tuzla, Eur Romalen Kakanj) akcentira se da ni u jednom od triju zavoda nije izrađen program za zapošljavanje Roma sa kriterijima koji su prilagođene ciljnoj romskoj populaciji. Romi u BiH, navodi se, nisu dovoljno informisani o procesu zapošljavanja i samozapošljavanja jer nisu dovoljno dobro razumjeli javne pozive:

Na birima za zapošljavanje nije uposlena nijedna osoba romske nacionalnosti, čiji bi zadatak bio u vezi s Akcionim planom za zapošljavanje Roma... Da je ovaj uslov bio ispunjen, odnosno da je bio zaposlen barem jedan Rom, neupitno je da bi bila bolja saradnja između romske zajednice i sva tri zavoda za zapošljavanje.

Također, logično bio bilo da su zavodi nakon uviđenog neuspjelog javnog poziva samostalno inicirali neke očekivane korake kao što su poboljšavanje ili prilagođavanje kriterija ciljnoj populaciji, ostvarivanje direktnog kontakta sa poslodavcima za koje procjenjuju da mogu uposliti nove radnike, ostvarivanje kontakata radi zajedničkog upošljavanja Roma, sa načelnicima općina, organizacijama i poslodavcima... Međutim, navodi se u izvještaju, indolentnost zavoda je prouzrokovala situaciju kakvu i imamo u rezultatima istraživanja.

Zapanjujući je i podatak da predstavnik romske populacije koji je odabran da bude član komisije za izbor prijavljenih kandidata u Zavodu za zapošljavanje RS-a nije ni pozvan da prisustvuje sastanku na kojem se odabir vršio, već je telefonski obaviješten o rezultatima od strane komsije nakon obavljenog posla.

Četiri mjeseca za raspisivanje poziva

 Dok su Romi na rubu egzistencije i dok doznačena sredstva od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima Zavoda za zapošljavanje, zavodima treba po nekoliko mjeseci da pokrenu cijeli postupak, a pogotovo da dovedu cijeli proces do kraja, odnosno da doznače sredstva “rijetkim sretnim” korisnicima Programa.

U zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta kažu kako se prilikom provođenja ovog projekta rukovode internim aktima koje nisu posebno prilagođavali za romsku populaciju. Iako je Brčko ocijenjeno kao najkatastrofalnije kada je riječ o provođenju ovog programa, u zavodu Distrikta nisu čak ni znali za negativnu ocjenu koju su dobili u izvještaju. Na pitanje kako komentariše kritiku da su bila potrebna čak četiri mjeseca za raspisivanje novog javnog poziva, Admir Galijatović, šef sektora posredovanja pri zapošljavanju, neodređeno odgovara da ne treba biti isključiv u kritikama.

Zavodi nisu dovoljno radili ni na oglašavanju programa za zapošljavanje. Federalni zavod posljednji javni poziv nije objavio čak ni u sredstvima javnog informisanja već samo na svojoj tabli i biroima. Ipak, jedini je koji je uspio utrošti planirana sredstva. Cvijeta Vuković iz Zavoda kaže kako su, u razgovoru sa romskim udruženjima i relevantnim izvorima, ipak odlučili promijeniti neke kriterije, te povećati novčani iznos za poslodavce namijenjen zapošljavanju radnika na duži period te pokušati kvalitetnije realizovati utrošak planiranih sredstava.

(zurnal.info)


JU Djeca Sarajeva: Kome, ba, da mi podnosimo izvještaj?!

Nakon neuspjelih pokušaja naše redakcije da od JU Djeca Sarajeva dobijemo na uvid detaljniji izvještaj o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, osjećamo izvjesnu obavezu da s javnošću podijelimo način na koji s novinarima komunicira v.d. direkora ove javne ustanove Arzija Mahmutović. Na prvi faksirani zahtjev prema ustanovi nije bilo nikakve reakcije. Zato je drugi zahtjev i neodustajanje novinara izazvao bijes i sarkazam pretočene u sljedeći polupismen dopis. Čitaocima ostavljamo da prosude da li osoba na javnoj funkciji, u ustanovi čija je zakonska obaveza transparentnost u radu, može sebi dozvoliti ovakvu neprijateljsku reakciju, i to samo zbog toga što joj je na civilizovan i uljudan način traženo da dostavi informacije o radu koje bi trebale biti dostupne u svakom trenutku. Također podsjećamo da su službenici, ili sama direktorica, autori ovog nepismenog akta, zaduženi za vaspitanje i predškolsko obrazovanje 2.100 djece grada Sarajeva.

 

Poštovana,

Vezano za Vaš zahtjev da Vam se omogući uvid u Finansijski izvještaj o poslovanju za 2009. godinu obavještavamo Vas da nas obavjestite o terminu u kojem ste u mogućnosti doći u prostorije Sjedišta JU “Djeca Sarajeva” kako bi Vam u prisustvu ovlaštenog lica iz Ustanove omogućio uvid u isti, uz eventualna obrazloženja. Ujedno Vas molimo da nam donesete Finansijski izvještaj Vašeg magazina, JP Elektroprivrede BiH, BH Telecom kako bi smo izvršili upoređivanje i dali Vam što detaljniju analizu.

***

Obzirom da ste u Vašem tekstu koji je objavljen u Online Žurnalu u aprilu 2010. godine već iznijeli detalje iz Finansijskog plana za 2010. godinu JU “Djeca Sarajeva” sa kojim ste očigledno upoznati od strane Vijeća roditelja... isti (izvještaj, op. aut.) nije nikakkva tajna i do istog ste mogli doći na isti način kao što ste došli i do Finansijskog plana.

***

Kao institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi uvijek smo uvažavali i cijenili stavove i mišljenje svih naših roditelja (cca 2100 djece), te u tom kontekstu ne razumijemo razloge zbog kojih se od strane roditelja više insistira na finansijskim pokazateljima poslovanja Ustanove nego na pokazateljima koji se konkretno tiču odgojno-obrazovnog rada.

 

Naravno da je uslijedio i treći pokušaj novinara Žurnala. U dopisu upućenom Ustanovi naglašeno je kako JP Elektroprivreda i BH Telecom nisu ni u kakvoj vezi s našim magazinom, te da Žurnal, za razliku od ustanove koju ona vodi nije javna, ali ni ustanova koja se finansira sredstvima budžetskih korisnika, zbog čega nema zakonsku obavezu javnog objavljivanja izvještaja o finansijskom poslovanju. I pored toga što smo naglasili da nismo ni u kakvoj vezi s Vijećem roditelja, te da smo podatke dobili u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS-a, odgovora nije bilo. Direktorica Mahmutović očigledno je svoje rekla, barem kada je pitanju magazin Žurnal.

A vi, dragi roditelji, šta vi više hoćete? Da znate kako se troši novac namijenjen vašoj djeci? Obratite se Elektroprivredi ili BH Telecomu, prije ćete dobiti odgovore nego od JU Djeca Sarajeva.

(zurnal.info)

 

Prvi maj 2010: Praznik rada i bijede

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
Salih Pedić- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što dišeSalih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.


Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali
– razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog –
kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca –
zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli
– pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
-
Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Foto: SEEbizZa veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku,
ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.


Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
-
Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije –
kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Demir MahmutčehajićIako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
-
Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.


Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

MAKSUMI SARAJEVA: Arzija Mahmutović kao Chuck Norris Godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a. I pored toga, ministar Safet Kešo tvrdi kako nemaju pravo učestvovati u izboru novog direktora Ustanove

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.


Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM


Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM


Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.


EMIR KUSTURICA: Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan

Intervju koji smo vam pripremili je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij

Kako je i red, na samom početku da se prigodno pohvalimo. Intervju koji slijedi je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij. Ne moramo vam posebno pominjati koliko smo ushićeni zbog te činjenice. Posebno smo osupnuti činjenicom da je tokom čitavog razgovora ovaj osjetljivi umjetnik uspio obuzdati svoj vatreni temperament pa nas nije vrijeđao, psovao, ne daj bože udario, niti posegnuo za našim kasetama (koje doduše nismo ni imali). Bilo je par duhovitih opaski, nevinih bockanja tipa “đe vam je sad Alija”, “kaće mi Ibrišimović vratit stan”, “kako vam se stvarno zove ona režiserka” i slično, ali to je taj neuništivi sarajevski humor koji je u Kusturici opstao bez obzira na godine izbivanja. Kako već kaže ona narodna, možeš čovjeka istjerat iz Sarajeva, al ne možeš Sarajevo iz čovjeka - da iskoristimo priliku pa da se i mi prigodno našalimo.

Boravak u pitoresknom Drvengradu bio je izuzetno ugodan. U društvu dobroćudnih rendžera činilo nam se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u korice stripa, među vukove s Ontarija, gdje naš domaćin igra ulogu Komandanta Marka koji čvrstom, ali i mekom rukom smiruje proteste pobunjenih brđana s Mećavnika. Sigurni smo da se ta topla, domaćinska atmosfera može osjetiti i u razgovoru koji slijedi. Kusturica nam je dobrodušno dozvolio da mu postavimo sva pitanja koja želimo. Naravno, poštovali smo njegov opravdan uvjet da pitanja ne smiju narušavati tradicionalnu pristojnost koja se godinama na ovim planinama gaji između domaćina i gosta.

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?
- Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja. (Glas Srpske 2010.)

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu. Smeta li Vam to?
- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako. (Glas Srpske 2010.)

REPUBLIKA SRPSKA JE ZNAČAJNA POBJEDA

Kako doživljavate Republiku Srpsku?
- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako. (Glas Srpske 2010.)

Oni su, dakle, razumeli da je vaš boravak u Beogradu podrška Miloševiću?

- Ja sam vjerovao da Milošević može da sačuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sačuva ni Knin. To je sve što ja o tom čovjeku mogu da vam kažem i sve što treba da zabeležite. (Nin, 1997)

Kako ste primili Sidranov odgovor na vaš tekst štampan u NIN-u?

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenošću. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduće, mislim, kad štampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete. (Nin, 1997)

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik više ne razumijem. (Nin, 1997)

A razumete li Marka Vešovića?

- Vešović je prikriveni četnik i to će iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto piše, ali sam vidio po fotografiji da mnogo puši. Dakle da je prepušio. (Nin, 1997)

Sada iz vas progovara filozofičnost i blagost koja upućuje na zaključak da vi, možda, i nećete završiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovačem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne možemo da se pitamo šta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovača nisu. Moramo priznati da taj čovjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komšiluk novih ustaša. Od dva nacizma on je izabrao slađi. Ženin! (Nin, 1997)

Bregović je nedavno rekao da bi voleo da počiva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaći ususret... (...) Razumijem tu težnju, da se vratiš mrtav u Sarajevo, ali ja tu želju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku žicu smrti. (Nin, 1997)

Nije valjda ni vreme za razmišljanje o smrti.

- Šta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan. Ja živim u iluziji, održavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne želim zlo. Znaju da sam politički krivac. Ako išta postoji zbog čega treba da odgovaram, to je verbalni delikt. (Nin, 1997)

MOCART JE POČEO RAT

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga...

- Pričali su mi da je u Sarajevu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. (Vreme, 2004)

Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka (život u Beogradu)?

- Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja. (Vreme, 2001)

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

- Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega. Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, "ovo ne može biti moj predsjednik". Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću. (Vreme, 2001)

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške Miloševićevoj politici?

- Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole "i posle Tita Tito". On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio. (Vreme, 2001)

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

- Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam. (...) S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega. (Vreme, 2001)

MILOŠEVIĆEVA TELEVIZIJA ILI HITLEROV IBM

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS-a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

- Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva. (Vreme, 2001)

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznihod Miloševića do Košutnice.

- Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea. (Vreme, 2001)

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?
- Moj problem i sa Zapadom i sa Srbijom je što me svaki put kad stižem sa Zapada u Srbiju postavljaju u veštačku dilemu. Da li da postanem istomišljenik Harolda Pintera i Biljane Srbljanović. Na Zapadu se naviknem da živim sa istinom koju izgovara Harold Pinter koji na mesto ratnih zločinaca prvo stavi Tonija Blera i Džordža Buša, prateći ideju da ova dvojica generišu svetsku volju i da im tako pripada takva optužba, a Biljana Srbljanović nas podučava kako su zločinci, zapravo, uglavnom Srbi. (Nin, 2007)

Kako se osećate kada čujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetski uzore, lako bih našao u Žiki Pavloviću i Saši Petroviću, čak i u Makavejevu, čije političke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlučili da uđu u tu zajednicu jer su je osećali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naiđeš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet. (Nin, 2007)

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čovek bez religijskih predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. (Nin, 2007)

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da linčuju nekog čoveka. On je rekao: ne dirajte čoveka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lečio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali se neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a ovi odgovorili pa sam je rekao da je musliman. (Nin, 2007)

MILOŠEVIĆ JE BIO DUHOVIT I BISTAR ČOVJEK

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu? - Inače je bio vrlo duhovit čovek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obaveštajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge. (Nin, 2007)

Kako ste se osećali kad ste čuli da je umro u Hagu?
- Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je već počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima. (Nin, 2007)

Kako ste doživeli Aliju Izetbegovića?
- Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsednik jer me je pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvoričko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao: ne verujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsednik neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se u tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. (Nin, 2007)

Čvrsto sam uvjeren da u Sarajevu čitaoci svih vaših intervjua još uvijek traže rečenicu koja najavljuje vaš dolazak u Sarajevo?

Neće je dobiti. Šta bi oni bez ovakvog disidenta? Ne mogu ja njihovo dostojanstvo do kraja da porazim. Ako im je zapad već to učinio, ja ne želim da nastavljam. U svakom pogledu to je jedan stav koji traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. (Reporter, 2001.)

A šta vi mislite o Miloševicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu državu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloševićeva leđa. Pazite, ja ne pravim od njega žrtvu. Ali ono što se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politički ekspert, samo kazujem svoje mišljenje. Ja nisam Miloševićev čovek, on mi nikada ništa nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. (Figaro)

Ali vi ne osuđujete Miloševića? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatrači, vi ne osećate događaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vaš govor je jednostavan, vi imenujete napadača i napadnute. Ali ja ne mogu da se služim vašim rečnikom. Niko, naravno, ne može opravdati ono sto su Srbi učinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bučan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. (Figaro)


SEDAM SITNICA

O ETNIČKOM ČIŠĆENJU
Slovenija je uvijek provodila najstrašnije etničko čišćenje. Uvijek je imala etnički čistu državu i najmanje problema. (Globus, 12 marta 1993.)

O NAJVEĆEM ZLOČINCU
1989. godine sam mislio, a i danas mislim isto tako, da je najveći zločinac koji je ikad živio u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito. Na njegovom smetljištu su se pojavili svi, i ni jedan nije postigao ništa dobro. (Globus, 12 marta 1993.)

O RODU
Veći sam Turčin i musliman od Alije Izetbegovića (Globus, 12 marta 1993.)

O JAČIM I SLABIJIM

Nikako ne mogu razumjeti kako to da su se Muslimani u ovom ratu opredjelili za stranu koja je slabija : kako lijepo kaze Dučić – rat je borba između jačih i slabijih. Očigledno je da su slabo procijenili, jer su morali savezništvo sklopiti sa pobjedničkom stranom. A to su bosanski Srbi. (Borba, augusta 1993.)

O SARAJEVU

Ali, taj grad danas nije slobodan, pod protektoratom je. Ajde da sve to stavimo po strani i na kraju boravka u kafani podvučemo crtu i vidimo ko je šta imao. Šta je na računu: nikad bjednije nisu živjeli, nikad im teže nije bilo i teško da će se to u budućnosti moći pravdati činjenicom da je Radovan Karadžić ratni zlikovac. (Ekstra magazin, 2003)

O POEZIJI

Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz Jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih.(Javno.com, 2008.)

O RUSIMA I SRBIMA:

- Problem našeg zajedničkog stradanja je upravo jedan zbir istorijskih okolnosti, u kojima ste vi Rusi bili zapravo od Napoleona do Hitlera. Vaša prostranstva i vaša energija bile su ciljna grupa svih tih osvajanja. A stradanje naroda je u tome bila velika istorijska enigma - da li je ovaj narod morao da toliko strada ili nije? Ali on jeste stradao. Isto tako je i u Srbiji. Srbija je u dva rata izgubila skoro dve trećine svog sposobnog stanovništva. Znači, postoji jedna istorijska okolnost koja nas neizbežno vuče u tu tragediju. To kao da je sudbinsko pitanje, kao da nije pitanje naše odluke, da li mi to želimo ili ne želimo. Mi smo, recimo, u vreme Drugog svetskog rata upali u jednu klopku, u kojoj su naše pravdoljublje i naš istorijski zanos iskoristili Englezi. Mi smo izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera jer je Čerčil dao zadatak da se u svim centrima u Evropi prave veliki neredi, koji bi remetili Hitlerov plan. Pa smo mi 27. marta zapravo pod dirigentskom palicom Engleske obaveštajne službe izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera, pa su nas onda bombardovali. I to ne bi bilo problem. Svako malo nas bombarduju. Bombardovali su nas na početku rata, bombardovali su nas saveznici 1944. godine, bombardovali su nas 1999, bombarduju nas neprestano. (Glas Rusije, 2010)

 

 

(zurnal.info)

REHABILITACIJA ŠEJTANOVOG ŠEGRTA: Return To Džennet U Bosni i Hercegovini su u toku radovi na sanaciji puta za povratak “Velikog režisera”. Kako bismo se priključili ovoj istorijskoj akciji odlučili smo da doniramo malo u japiji, s obzirom da su nam ruke trenutno zauzete. Neka to bude naš skromni prilog toleranciji i boljem razumijevanju

 

Emir Nemanja Veliki Režiser Kusturica

Sarajevska elita je ćutala kada je jedan od najtalentovanijih muslimanskih književnika neki Ibrišimović upao u moj stan i sve mi opljačkao, a sve u odbrani od četnika” izjavio je u jednom od intervjua NIN-u Nemanja Kusturica. A onda se Nemanja sjetio da se nekada zvao Emir i ista ta “elita” je potrčala u Goražde, na istorijsko pomirenje “velikog režisera i njegovog sudbonosnog scenariste”.

Zaboravili su sve gadosti koje je ovaj, kako ga je Andrej Nikolaidis nazvao - Đavolov šegrt, sipao godinama iz zavjetrine Miloševićevih sinekura. Dvije decenije pjuvanja po Sarajevu i tragediji koju je ovaj grad preživio tokom agresije Nemanjinog poslodavca na Bosnu i Hercegovinu, sada su postale “neistine i konstrukcije”, kako to navodi dnevno glasilo SBBiH u najavi “prvog intervjua za jedan printani medij iz Sarajeva”, tačnije razgovora glavne urednice tog “printanog medija” sa “velikim režiserom”. Iako još nismo imali tu priliku i čast da pročitamo ovaj prvi intervju “velikog režisera” za “jedan printani medij iz Sarajeva”, što je u stvari eufemizam za “jedne muslimanske novine”, već u samoj najavi se vidi kako šejtanov šegrt dobija priliku da nas posipa pepelom i uči kako treba da se ponašamo u civiliziranom svijetu, čiji je on valjda predstavnik?! Pa tako, ukoliko “Sarajevo hoće da napravi nešto od sebe” tu je Emir Kusturica, nekadašnji Nemanja, da nas pouči.

Abdulah Sudbonosni SidranIma tu vjerovatno sijaset poučnih savjeta kako se uljuditi i prilagoditi (šta bi reis na ovo rekao), prije nego nas “veliki režiser” počasti svojim trijumfalnim povratkom na mjesto zločina, pardon u grad iz kojeg je protjeran u elitiziranoj akciji “odbrane od četnika”.

Mogli bismo sada pisati kilometarske tekstove u kojima bi navodili gadosti velikog Nemanje alias Emira Kusturice. Satima možemo razglabati i premjeravati dimenzije morala “elite” koja je dobila zadatak da pripremi teren za trijumfalni povratak Kusturice, samo još da se skonta kojeg od njih - “velikog režisera”, Emira ili Nemanje. I sve to ne bi bilo dovoljno da opiše močvaru u kojoj smo se zaglavili proteklih dvadesetak godina. Zbog toga smo odlučili da vam ponudimo dovoljno materijala kako biste sami donijeli zaključak. U skladu s tim, pozivamo sud javnosti da evidentira sljedeći video materijal sa koncerta Kusturičinog The No Smoking Orchestra u Oslu i tekst, koji je “veliki režiser” napisao za beogradski NIN zadnjeg dana 1996.godine.

Enjoy Bosnia!

 

 

 

Nemanja (Emir) Kusturica

ABDULAH SIDRAN. TRAGEDIJA PROVINCIJSKOG GIGANTA

Tisuću devetsto četrdeset osme jedan lik iz literature je stradao zbog ljubavi. Rekao je: " Više volim rusko govno nego američku tortu. " Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportiran na Goli otok. Da je to rekao danas, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: " Više volim američko govno nego rusku tortu", i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku.

Abdulah Sidran će morati pisati sve iz početka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Ponašao se kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: "Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama."

Vlado Petrović, lik iz literature je hiljadu devetsto četrdeset osme stradao zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga sto je šutio. Mogao je da strada kao i nekolike hiljade Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog umjetnika. A teško je povjerovati da ovi, kao Sidran, nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite, i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine.

Stevan je kopao rovove, s mukom se sjećao Sidranovih stihova " prijatelju moga života...bratu Stevanu... " kopnio i, na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva uz pomoć Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog " veleizdaje srpskog naroda " . Takođe zbog toga što je šutio i nije doprinio pravednoj borbi srpskog naroda.

Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: " Molim te šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. " Šutio ti, ne šutio - isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju... Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih.

Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Zbog ruskih govana i američke torte, uglavnom. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu, i u literaturi.

Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču " Otac je kuća koja se ruši " . Zbog rečenice " Više volim rusko govno nego američku tortu " , bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi.

U rijetkim trenucima hrabrosti, šunjao se Sidran po kafani " Park " gdje je stizao iz Sameka. U toj boemskoj birtiji je uzimao zalet i prikupljao hrabrost da se sa periferije ubaci u centar. Odluka Branka Mikulića da ne prihvati Sidrana kao neprijatelja, potekla je upravo iz kafane " Park " . Tu su često dangubili generali JNA. S nevjericom su mjerkali Sidrana i samo je jedan brkati konobar čuo njihov razgovor: " Ne dolazi u obzir, Milutine " , govorio je general svom kolegi generalu, " onaj mali ne može biti državni neprijatelj. Hoćeš da nam se svet smeje? "

Šef Centralnog komiteta bosanskih komunista je preko ovog brke konobara saznavao dosta važnih stvari. Za ovu, da Sidran ne moze biti državni neprijatelj, znao je prije nego što su generali poslali raport o Sidranovoj odbijenici u Beograd. Jednom je taj brko konobar javio u CK da je neki Sidranov kolega, u sred kafane " Park " , pitao zašto Tito farba kosu. Mikulić nije znao šta da se radi poslije tog incidenta, pa su tog pjesnika prebili u policijskoj stanici Logavina: " Piši pjesme, jebo ti majku svoju, a ne da nam vrijeđaš Titu! Jelde Hamo vako lijepa priroda, ko duša, a on nam pljuje maršala. " Policajci su naizmjenično mezili i tukli pijanog pjesnika.

Sidran je, nakon što ga nisu primili u službu neprijatelja, nastavio život provincijskog pjesnika. Lutao je od kafane do kafane, sve nesrećniji tražio je povećalo za svoj talenat. Kada bi preskočio jedan ponedjeljak da ne pije, osjećao se kao Titovi partizani koji pobjeđuju Šestu i Sedmu neprijateljsku ofanzivu zajedno. Zagledao je upitno prijatelje i poznanike, ali oni nisu mogli da mu u poslu povećala pomognu. Širio je oči dok je u ustima zadržavao votku. Prijatelji su ga shvatali, ali su nemoćno slijegali ramenima.

Krajem sedamdesetih sreo sam Sidrana u bifeu Televizije Sarajevo. Prepoznao sam isti pogled. Rekao mi je: " Ti nemoj da ideš kod nekog drugog da ti piše scenarije. Ja sam u tom poslu najbolji. " Imao je bradu kao jedan violinista na Gorici koga smo mi nazivali Gmaz... Iza te neprijatne maske, ipak, otkrio sam uzdrhtalog čovjeka. Pričao je događaje iz svog golubarnika na Vratniku. Jednog dana, neka seljančica je stigla u taj golubarnik. Kasnije su je silovali svi iz ulice. Tako je Sintor, razbojnik iz kraja, ovu nesrećnicu pripremio za italijansku strafu. Mladi Sidran se u tu žensku zaljubio i stvar se iskomplikovala. Rekao sam mu da je to jedna epizoda i da je film, kao kad se gradi kuća ili čitava zgrada, tu trebaju temelji, spratovi, hodnici, prozori, krovovi.

S mukom je ispisao prošireni sinopsis. Od te zanimljive priče napisao sam tehnički scenarij. Svaka riječ koju sam ja dodao na Sidranovih četrdesetak stranica za njega je bila uvreda. Posebno mu je smetalo uplitanje lika Oca, iz priče " Otac je kuća koja se ruši " . To ga je podsjećalo na neprijatnosti kroz koje je prolazio godinama. On je pravljenje filmova zamišljao kao olakšanje, a nikako kao produbljivanje problema. Kada je otkrio da sam u tekstu marksizmu suprotstavio hipnozu, bio je spreman da zaboravi filmsku karijeru. Pozvao me u svoj stan na prijateljsko ubjeđivanje. Tu su se zatekli pjesnici Marko Vešović i Ivan Kordić. To su oni sarajevski umjetnici koji su bili poznatiji po tome što mogu svako jutro osvanuti vezani za kravate, viseći na radijatorima u primaćoj sobi, nego po umjetničkim rezultatima. Ne zbog nasljedne sklonosti ka samoubistvu nego zbog toga što su i daktilografi po preduzećima pisali bolje od njih. Oni su mi naširoko objašnjavali zašto je ovo, što sam ja napisao, loše za film. Bili su toliko uvjerljivi da sam im skoro povjerovao. Jedino što nisam znao, zašto nisu sebi pomogli i napisali nešto po čemu bi bili upamćeni. Klimao sam glavom, odobravajuci primjedbe ovih tipova. Otišao sam i ništa ih nisam poslušao. Napravio sam " Dolly Bell " po vlastitoj mjeri.

Film " Dolly Bell " je sniman osamdesetih godina, poslije smrti Josipa Broza Tita. Rokeri su pjevali " Djevojke u ljetnjim haljinama volim " . Svuda se širilo zarazno osjećanje slobode. Goran Bregović je već imao iza sebe novotalasnu ploču. U želji da živi sto godina, napravio je pjesmu u kojoj je izrazavao gađenje prema stogodišnjacima. Pojava " Zabranjenog pušenja " i Elvisa Kurtovića bila je sasvim revolucionarna stvar. Ova popularna umjetnost je omogućila nasljednicima " Travničke hronike " i " Na Drini ćuprije " da se vide u njihovim djelima kao u ogledalu. Taksisti, mesari, ćevabdžije uživali su gledajući " Nadrealiste " .

Sidran je sve češće odlazio u kafanu " Park " . Prestao je da pije votku, bacio se na viski. U međuvremenu je postao filmski i televizijski pisac. Drama " Jegulje putuju u Saragasko more " emitovana je sa velikim neuspjehom. Mnogi tvrde da je njen režiser Slobodan Praljak, iz tih rediteljskih neuspjeha crpio svoje generalske ljutnje i, na kraju, u ratu, srušio stari most u Mostaru.

Za vrijeme snimanja "Dolly Bell " , Sidran se nije pojavljivao. Uvrijeđen što se " Dolly Bell " snimala samo po njegovoj ideji, a ne i po njegovom scenariju, uživio se u ulogu Betovena. Meni je u sarajevskom VEN-u poručio da sam samo Herbert fon Karajan. Nikako nije mogao da shvati razliku izmedju pjesničke impresije i scenarija. Negdje na sredini snimanja, nakon noći propijene kod Sameka, bauljao je Sidran Bistrikom tražeci filmsku ekipu " Dolly Bell " . Nabasao je na bistrički most i tamo ugledao filmsku kameru kako slika nekog čovjeka koji visi na mostu i nešto nerazumljivo urla. Čovjek je bio kostimiran u odjeću iz vremena Otomanske imperije, mlatarao rukama i galamio, a Sidran je pobjegao u kafanu " Park " ...

Prijateljima, zatečenim u kafani, već tada je pričao da sam ja u zlodjelima nadmašio Ajhmana... " Upropastio mi je autobiografiju " , tako je Sidran zvao " Dolly Bell " . Kada mu je neki televizijski rasvjetljivač, koji je u kafani " Park " razbijao mamurluk, rekao: " Nije, bolan, Avdo, to si ti vidio snimanje TV drame 'Ćilim', rezisera Ace Jevđevića " , on je samo odmahnuo glavom i dodao: " Ništa mi ne govorite, znam ja dobro ko je on. "

Sidran je pisao sve manje, a sve češće se povjeravao prijateljima. Šapatom im je saopštavao svoju najveću zivotnu istinu: " Ovo sto vidite " , govorio je on, upirući kaziprst prema sebi, " to nije sve Avdo. To vam je devedest devet posto strah i samo jedan posto Avdo Sidran. " Danas sam siguran da su u Sidranovoj blizini bili dječaci koji su se kasnije okupili oko časopisa " Vox " , lista muslimanske omladine, handžar orijentacije. Jer, na slučaju Sidranovog straha, niko nije tako predano odradio kao ovi mladi fasisti. Tek kasnije, kada je došao rat, taj strah je proradio po Andrićevom receptu. Veliki pisac je pisao o strahu koji je: " ...na ovim terenima bio zasejan kao usev, sa posebnim planom...; " a Sidran je sve više postajao maneken te Andrićeve ideje. Potiskujući strah o kome je sam govorio, on se uveliko udaljio od principa svojih junaka. Naučio je osnovnu lekciju iz titoizma; ne drži se principa, najebaćeš k'o Vlado Petrović. Već tada je preuzimao uloge sporednih likova iz svog literarnog djela. Nikako nije mogao da prihvati istinu kako ga Mikulić nije prihvatio za neprijatelja. Negdje pred Olimpijadu mu je sastavio pjesmicu htijući da, kad već nije zasnovao neprijateljstvo, postane njegov prijatelj. Kolega Vešović ga je pravdao, govoreći da je njegov život sa Šahbazom postao nemoguć. Iako razveden od nje, on je sa ovom gospođom živio i tada mu je, tvrdi Vešović, prekipilo. Želio je da od opštine dobije stan, i konacno, napusti ženu svoje mladosti.

Uprkos pjesmici posvećenoj Olimpijadi i Mikuliću, stan zbog kojeg je stvorio tu pjesničku minijaturu nije dobio. Mikulić nije htio da mu zaboravi rijeci Vlade Petrovića. Književni krugovi su u Sarajevu znali da je ova misao o govnima i torti uvezena negdje iz crnogorskih planina. Mnogi tvrde da je tu nesrećnu rečenicu posudio upravo od Marka Vešovića. Zato, danas, kada se pitam zašto mu je Vešović u ratu bio blizak a Tontić dalek, znam da se to veze za šekspirovsku dramu koju ova rečenica nosi. I njihovu zajedničku potrebu da se vezuju za govna i torte. Vešović je prije rata recitovao u Trebinju pred šest hiljada SDS-ovaca i uzbuđeno prepričavao da je na toj pozornici pronašao smisao zivota. Tontić je prema SDS-u osjećao prezir od početka. Vešović je, tek kada su Karadžic i Koljević zapucali sa brda vraćao knjige i pisao o njihovim brutalnostima, ljut što mu nisu na vrijeme namignuli da se iz Sarajeva skloni. Spirao je, od straha pred Sarajlijama, grijehe. Uvjeravao ih da mu je američka torta milija od očevog govna... Sidran je imao pored sebe predstavnika agresora koji misli kao žrtva. Stevanu nije bilo pomoći. Imao je laufera, šahista, pa je Stevana pijuna mogao da žrtvuje.

Sidran je vec osamdeset i četvrte bio spreman da se dileme oko ruskih govana i američke torte odrekne. Ili da rečenicu vrati Vešoviću, k'o vruć krompir. Znojio se noću i u snu govorio: " Je'bo me bog kud se ja bakćem s tuđim govnima, šta fali američkoj torti... " Nikako nije mogao da ubijedi kulturne komesare da to ne govori on, nego njegov junak. Oni su znali da onaj ko voli ruska govna više od američke torte, potkopava hladnoratovske ravnoteže čiji su Jugoslavija i Tito bili najbolji đaci. Stan mu nisu dali.

Ubrzo je na stranicama zagrebačkog " Oka " objavio pjesmicu o Titu, u kojoj se pohvalno izrazio o maršalu. U pjesmici se govori o Titu kome je, u nekoj afričkoj zemlji, na trpezi bio ponudjen vrabac. Posto je bio čovjek mekog srca Tito je odlucio da vrapca ne pojede. Zbog toga što su, kako kažu pjesnik i njegov junak Tito, vrapci ptičiji proleteri. Ni to nije pomoglo. Istina je, da je tek tada ušao u čitanke. Ali, jos uvijek je stanovao u dvosobnom stanu na Čengic-vili. U kući koja se od drugih razlikovala po tome sto je bila opkovana aluminijumom. I to mu je predstavljalo poseban problem. On je taj izolacioni materijal osjećao kao Šahbazin zagrljaj. Aluminijum je bio sibirski izum. Slučaj je htio da se u taj stan, na kraju, uselio upravo Marko Vešović i tu živio sve do početka rata. Tako je stvarni autor ideje o ruskim govnima i američkoj torti, stigao na pravo mjesto. U zagrljaj sibirskog aluminijuma.

Sve što Sidranu nije donijela književnost, ostvario je preko kinematografije. Kao saradnik na filmu " Otac na službenom putu " , dobio je stan od Opštine Centar. Finansijska situacija mu se stabilizovala, pa je i život sa Šahbazom postao podnošljiv. Postali smo komšije, stanovao je tik kraj mojih roditelja u Ulici Kate Govorušić.

Naši putevi se više nisu ukrstali. Ni umjetnički, niti ljudski. Napravio sam " Dom za vešanje " i otisnuo se u svijet. Iako sam ranije bio uvjeren da Sarajevo nikada neću napustiti. Nije mi odgovarao grad u kome sam za uvođenje telefona morao da zaradim Zlatnu palmu. Sidran je ostao u Sarajevu i već tada miješao malter za postolje gdje će jednoga dana postaviti njegovu bistu. Znao je da će postati nacionalni junak. Mozak mu je bio izbazdaren na onih nekoliko sarajevskih ulicica, a svaki izlet na pjesničke večeri u Bosanski Brod doživljavao je kao udar na svoj nervni sistem. Kada su ga pitali zašto ne pokuša u inostranstvu, on je ponosno govorio: " Ja nikada neću napustiti svoj rodni grad. " Ono, moj grad, izgovarao je tako ponosno da su se prijatelji, zatečeni za stolom, već tada osjećali kao izdajnici. Jedno od njegovih najuzbudljivijih putovanja bio je izlet u Veneciju, na festival gdje se prikazivao " Dolly Bell " . Ja sam tada bio u vojsci. Strah od Venecije i velikog svijeta savladavao je " vekijom romanjom " . Na kraju su pijanice amateri, filmski radnici, popadali, pa je ostao sam. Od italijanskog konobara htio da naruči led ali nije znao kako se to kaže. Prvo je mahao rukama, a ovaj ga nije razumio. Na kraju mu je rekao: " Prego, uno pikolo Grenland " i odlucio da vise nikada ne napusta Sarajevo.

Sidran nije volio naše filmove. U stvari, on ih je nakon prvih projekcija mrzio. Zbog toga sto se film ne piše, nego snima. Natmuren, odlazio je sa jagomirskih projekcija i nije htio da sa mnom razgovara. Tek kada su filmovi postali uspješni, on bi sa mnom progovorio. I ne samo to. Preuzimao je ideje u koje je sumnjao dok smo ispisivali scenarije. Jednom se razgacio pa je filozofski objašnjavao nekom novinaru kako je kao mali bio mjesečar, i da je sa uživanjem stvarao ovu nadrealnu karakteristiku junaka Dine iz filma " Otac na službenom putu " . Zaboravio je bio da smo se oko tog mjesečarenja noćima svađali u Dubrovniku. Nikako nije htio da pristane da se moje ideje ugrađuju u scenarij, a kada nije imao kud, onda ih je prodavao kao svoje. Uvijek mi je bilo jasno da bi se on našeg odnosa lako riješio da film nije unosna radnja. Film se mnogo bolje plaća od poezije, pa je on pišući scenarije zivio lagodnije od svojih kolega književnika.

Drugi filmovi za koje je Sidran pisao scenarije nisu mu donejeli veliku finansijsku dobit. Zbog toga i radi poštovanja prema Andriću htio je da radimo " Na Drini ćupriju " . Jedina nevolja - opet je morao da putuje. Svi putevi vode u Veneciju; tamo nas je čekao rimski advokat Draškovic, koji je spakovao desetine filmova. Na Sidranov račun on je uplatio dvadeset pet hiljada dolara predujma za rad na scenariju. Pare su Sidrana obradovale, ali je izgledao uplašeno.

Dok smo putovali iz Nove Gorice, on je skvrčen na zadnjem sedištu " folksvagenovog " kombija pričao o Sarajevu. Već nekolike godine bio sam u Americi i Francuskoj. Sidran je bio duhovit i neprestano se udarao petom desne u list lijeve noge i obrnuto. Priznao mi je da mu od alkohola natiću noge i da osjeća starost. Miris dolazeće tragedije u Jugoslaviji tumačio je kao militantni Jugosloven: bio je ponosan što je u Nišu rekao za Miloševića: " ...ako valja vama valja i nama " , još je dodao da ne shvata odakle tolika mržnja prema srpskom narodu. Rekao sam mu da se osjećam kao Vlado Petrović, lik iz njegove priče. Novinaru Milanu Mitiću sam rekao da nije red što Miloševića Slovenci nazivaju Musolinijem kad nisu sabrali šta je Tito uradio. " Bogami " , kažem ja njemu, " k'o da sam rek'o da više volim rusko govno nego američku tortu. " On se nije osvrtao na moje osjećanje, ali njemu nikada nije bilo pravo kada sam ja, čak i u šali, prisvajao bilo šta iz njegovog tanjušnog djela. Izgledalo je da mu nije bilo sve potaman u Sarajevu zbog blagonaklone izjave o Miloševiću. " Tu su neke nečiste radnje " , govorio je Sidran. " Što se mene tiče miliji su mi pravoslavni sto puta. U njih se popovi žene, prave djecu. Oni katolici, pravi pederi! Nego najebali smo dragi Emire, non-stop dobijam pisma iz istočne Bosne. Prijete mi da će biti belaj, ako budem radio scenarij za " Na Drini ćuprija " ! Ličio je na čovjeka spremnog da uradi sve samo da ne mora da vrati pare, koje mu je Drašković već uplatio. Toga se plašio više od đavola.

Učinilo mi se kako je iznenadna bliskost, koju je ostvario sa mnom, zasnovana na potrebi da mu, onako preplašenom, ponavljam: " Ma, daj Avdo, kakvo vraćanje para. " Ja sam prihvatao tu ulogu pa mu je to trenutno olakšavalo situaciju. " Zaboravio si ti kako je živjeti među primitivcima, moj Emire " . Jedina osoba koja mu je dozlogrdila više od istočnobosanskih Muslimana bila je njegova supruga Šahbaza. U povjerenju mi je rekao da se dala u šverc, i da on to kao pisac neće više tolerisati. " K'o biva radi na Akademiji za muzičku omladinu, ja tamo, kad ona u kancelariji nagurala farmerke, parfeme, svakojaku robu. " Sjetio sam se kako je mnogo godina ranije Ššahbaza odlučno odbila moju ponudu Sidranu da u " Dolly Bell " igra Cvikerša. Rekla je: " Da li si ti normalan; đe će književnik da glumi, ti, izgleda odlučio da ga poniziš? "

Ubrzo poslije susreta u Veneciji, gospodin Drašković je obolio i umro. Tako je i " Drina " propala, a Sidran je mogao da odahne: nije morao da vrati pare. Umjesto scenarija za Andrićevu " Na Drini ćupriju " , nekoliko godina kasnije, na kraju rata, sastavio je stih " cijela je Drina naša Meka i Medina " . Dugo se Sidran opirao rimi u poeziji. Sa prezirom je gledao na " rimljane " . Trebalo mu je da desetine hiljada Bošnjaka stradaju i da mu se ucini kako rima i nije bas tako primitivna. Bar ne onoliko koliko je mislio da je primitivna kada ju je upotrebljavao u nacionalne svrhe Rajko Nogo. Ja mislim da je stih o Drini kao Meki i Medini napisao onaj jedan posto Sidrana. Onih devedeset devet posto ostalo je neiskorišteno za nesuđeni scenarij za koji je primio novac i kupio vikendicu u Kiseljaku, Šahbazi " reno-4 " , čak je i mnoštvo dugova tim novcem podmirio.

Iz Venecije je Sidran otišao u Sarajevo, ja u Njujork. Odnio sam sa sobom ideju da polako postajem literarni junak Vlado Petrović. Iako rečenicu " Više volim rusko govno nego američku tortu " nikada ne bih izgovorio, znao sam da je Miloševićeva pojava izazivala tako ostre razlike. Po toj podjeli oni koji vole ruska govna su za Miloševića i Ruse a oni sto vole tortu oni su za Amerikance! Tako sam razumio onu Sidranovu podjelu između pravoslavnih popova i njihovih katoličkih kolega. Tek kasnije, kada sam se svađao sa sarajevskim borcima oko Tita i dokazivao da je prvo bio Tito pa onda Milošević, vuk je pojeo magarca. Posebno poslije intervjua u " Dugi " i " Mladosti " . Tamo sam na postavljeno pitanje ko ce pobijediti u sukobu između Miloševića i Šuvara, ja rekao Milošević. Tu više nije bilo dileme da ja postajem Vlado Petrović, lik iz Sidranove literature. Dakle, srbokomunista sa primjesama četnistva. Anonimni pisci su mojoj majci već tada slali pisma u kojima su je obavijestili da je četnička kučka i da je rodila četnika. Stvar se zaoštrila da je čak i Sidran predlagao da prespava u stanu mojih roditelja. Tipovi koji nikako nisu htjeli da čuju kako je Tito mrtav prijetili su paljevinama.

Početkom devedesetih u Sarajevu je bilo malo građana i svi su mogli da se strpaju u nekadasnji kafić " Pikolo " na Baš-čarsiji. Otvoren je Dom pisaca, a po kafanskim klozetima se nisu valjali samo pijanci koji povraćaju. Sve više je bilo heroinskih špriceva po podu. Spremali su se prvi slobodni izbori i svi su govorili - ne daj bože da pobijede nacionalne stranke, a mislili su nešto sasvim drugo. Zato su nacionalne stranke i pobijedile. Dugo poslije izbora, kada nekoga upitaš za koga si glasao, on bi odgovorio za Markovića. Jedino je jedan građevinski poduzetnik sa Romanije bio iskren. U piću je pričao svoju dramu oko glasanja. " Zatvorilo me " , veli on, " u onaj boks, gledam ona imena: vidim svi su kod Markovića, Kecmanović i Sidran na listi, ja uzmem olovku i krenem da zaokruzim reformiste, ali ruka ode sama na SDS, nije joj dalo srce. " Najgore su na tim izborima prošli upravo reformisti. Sidran je bio na listi i u trci za poslaničko mjesto. Porazio ga je neki mesar.

Poslije neuspjelih izbora Sidran je bio uplašen više nego povodom one šekspirovske dileme - pisati ili ne pisati " Drinu " , odnosno vratiti ili ne vratiti novac zbog pritisaka iz istočne Bosne. U ljeto nakon izbornog fijaska sjedili smo u bašti kafane " Šetalište " , Sidran, Zdravko Grebo i ja. Razgovarali smo o tome šta da radimo. Nismo našli rješenje. Strahovali smo od rata i Sidran je na kraju rekao: " Vi se jebite, a ja odoh kod Rasima. " Mislio je na liberalnu stranku nastalu od omladinske organizacije. Osjećao je rat koji dolazi i tražio bilo kakvo utočiste.

Prije velikih stradanja u životu, stradale su bronzane biste omiljenih pisaca: Branko Ćopić prvi među njima. To mi je bilo posebno žao pošto su " Magareće godine " moj prvi pročitani roman. Nesrećno je završio život taj Branko, bacio se sa Savskog mosta u Beogradu. Drugo ubistvo Branka Ćopića desilo se u Bosanskoj Krupi. Predstavnici SDA su polomili bistu Branka Ćopića i bacili je u kontejner. Tada je Sidran bdio u Domu pisaca i prvi put sam ga slušao kako mu se lome vidici. " Nije lijepo da se ruše kulturno-istorijski spomenici, ali da ja tebe pitam, dragi moj, zašto u Bosni nema više spomenika muslimanskih pisaca? " Ja mu nisam odgovorio. Učinio je to njegov drug Branko Čuak koji je takođe pio viski na rašun Vese Djorema. " Nema muslimanskih bista " , rekao je Čučak, " zato što je nestalo materijala, sve otišlo u gradnju džamija. " Te večeri smo pričali o svemu, najviše o otporu muslimanskih intelektualaca prema Domu pisaca. Tada smo već imali zajedničku avanturu svečanog otvaranja. Ja sam išamarao pjesnika Mahića koji je ometao ceremoniju otvaranja. Doajen sarajevskog novinarstva Senad Avdić je napisao da sam pjesniku izbio dva rebra. Te veceri kod Vese, Sidran je zažalio što smo nekoliko mjeseci ranije na otvaranje Doma pisaca pozvali Rajka Noga. " On je šovinista " , govorio je Sidran. Kao da je to izgovorio da bi opravdao svoj nacionalizam koji je u to vrijeme osjećao kao eritrofobiju. Zacrvenio se kada je o njemu pričao. Istina, kada sam mu rekao da su Noga tukli, previše tukli, on je zaplakao. Veso je stavio pred njega novu flašu viskija pa je stvar sa bivšim prijateljem zaboravljena. Pokazao mi je list " Javnost " koji je donosio slike lobanja djece i odraslih, iskopanih iz jame Pribilovci. " Vidiš li, moj Emire, šta oni rade, otkopavaju mrtve poslije pedeset godina. " Smetalo mu je što čak i njegov prijatelj Vešović sarađuje sa takvim listom.

Sidran i njegov strah trpjeli su pritisak sa dvije strane. U stvari, to je bila jedna strana, ali se samo činilo da su bile dvije. Pritiskalo ga je Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, zbog Doma pisaca koji im je ličio na Francusku 7, i list muslimanske mladeži VOX. Na naslovnoj strani tog lista osvanuo je Ivo Andrić nabijen na nalivpero. To je bila opomena Sidranu da će slično da završi ako ne prestane da jede svinjetinu. Taj list je još prije izbora objavljivao kako će Srbi živjeti u Muslimaniji kao građani drugog reda. Duhovitost ovih mladića izazivala je osmijeh na licu predsjednika Izetbegovića. On se čak i slikao sa ovim brojem u reklamne svrhe.

Ovi mladići handžar orijentacije su me do kraja života zadužili. I mene i moju familiju. Proganjali su Sidrana i mene paralelno i, na kraju, Sidrana privolili da pređe na njihovu stranu. Mene nisu, zbog urođene slabosti karaktera. U stvari, nikako nisam povjerovao da oni žele građansko društvo i demokratiju o kojoj su svi govorili. Ostavio sam da im to povjeruje međunarodna zajednica. Kada je rat krenuo u Hrvatskoj već su se tu vrzmali osmatrači. To su oni ljudi u bijelim odijelima koji, gdje god su se pojavili, rat nije spriječen nego se upravo tu razbuktao.

Ubrzo nakon nabijanja na pero u VOX-u, Andrić je stradao i u Višegradu. Tamo je srušen spomenik našem nobelovcu. Kada sam pitao jednog druga što im smeta Andrić, on mi je odgovorio: " Ma pusti, ba, Murata Šabanovica, napio se, nema to veze " ; pred rat je u Sarajevu malo šta sa čim imalo veze. Tek kasnije, u ratu, sve je došlo u vezu sa svačim. Muslimani su stradali više nego ikada do tada a u Sarajevu su spaljivali Andrićeve knjige i oni kojima vatra nije trebala da se ogriju. Prije nego što su Andrićeva sabrana djela gorjela po ratnom Sarajevu, njegovo ime se vuklo po sarajevskim stanovima. Veliki pisac je bio kriv za sve. Čak je i moj susret sa predsjednikom Izetbegovićem prošao u znaku Andrića. Sreli smo se u stanu njegovog sina i vodili po svemu nezanimljiv razgovor. Mislio je da je Milošević pod uticajem Dobrice Ćosića pa je htio da ih povezem. Na kraju su se našli u " Holidej-inu " i mnogo prije etničkih čišćenja u Bosni dogovorili o stvaranju čistih teritorija. Muslimani i Srbi bi se, po njima dvojici, mirno preseljavali ako bi se Jugoslavija raspala. Kasnije se to i desilo, ali nije bilo mirno.

Razgovor sa Izetbegovićem se vrtio oko straha od rata i mržnje koja do rata dovodi. Ja sam rekao da je taj strah i mržnju najbolje opisao Andrić. Nije mu bilo drago da to čuje ali nije to pokazivao. Tek na hodniku kada smo, odlazeći, obuvali cipele, on me upitao: " Je li, bogati, ti ono hoćeš da snimaš 'Na Drini ćupriju'! " Ja mu velim: " Mislio sam ali je skupo, veliki film. " On kaže: " Nemoj, bolan, u njega je literatura puna mržnje, on ti je bio podvorničko kopile. " Ja sam tada otišao iz stana njegovog sina i znao da on ne može biti moj predsjednik. Ne zbog toga što nikada niko nije dobio Nobelovu nagradu zbog mržnje. Nisam želio da moj predsjednik tako govori o mojim idolima.

Mene je početak rata zatekao u jednoj pariskoj montaži. Završavao sam film " Arizona dream " . Zbunjen, telefonirao sam danju i nocu. Najvise sam razgovarao sa mojim, tada još živim ocem i sa Sidranom. Nerede ispred Skupštine sam komentarisao na sarajevskoj televiziji, govoreći kako građani nikako ne smiju da se tuku sa JNA. Da su mnogo slabiji i da ce izginuti. Sjetio sam se kako je Pariz sačuvan u Drugom ratu. To ih je sve uvrijedilo, iako ja mislim da su tada mnogi mislili slično, ali nisu to kazali. Bilo je to vrijeme kada su oko Skupštine zapucali snajperisti na masu očajnog naroda koji se tu skupio u posljednjem pokušaju da promijeni vlast nacionalnih stranaka. Sarajevski junak Vikić koji se proslavio bacanjem srpskih snajperista sa " Holidej ina " stavio se na raspolaganje ovoj Skupštini. Čak je Izetbegović htio da govori, ali su ga izviždali. Svi su očekivali da se pojavi Zdravko Grebo. On je došao u zelenoj vijetnamki, maskirnoj uniformi seždesetosmaša. Održao je govor u kome se izvinio što ne može da ih povede u multinacionalnu Bosnu. Prepustio je to Izetbegoviću poštujuci demokratiju. Kupio sam kartu za Sarajevo, ali mi je kum javio na kuću: " Ne dolazi, ti si ovdje čovjek koga treba ubiti. " " Ko će me ubiti? " , pitam ja, a on kaže: " Patriote. Zato što si napisao u 'Mondu' da je Alija general bez vojske. " " Pa je li ima vojsku? " , pitam ja kuma a on kaže: " Ne znam ja ima li on vojsku, uglavnom, ti ne dolazi! "

Čini mi se da je taj ratni haos bio jednako težak za nas koji smo tu dramu gledali iz daljine kao i za one koji su na koži trpjeli udare. Negdje, kada su prekinute telefonske veze, ja sam konačno zaspao. Sanjao sam ružne snove. Ubrzo nakon toga umro mi je otac. Samo što se to desilo, majka je oboljela i ja sam u životu dobio ono sto se nalazi u velikim romanima. Pozadina rata za mene je bila teža i bolnija od stradanja pod bombama i granatama.

Što je rat više odmicao moja slika, kao čovjeka koga treba ubiti, sve se više uvećavala. Što sam ja češće govorio, slika moga monstruma je rasla. Ta slika u očima običnog svijeta u Bosni je toliko nakvasala da sam, na kraju, shvatio kako bi jedino jedan veliki neuspjeh mogao da me vrati u humane okvire. Sve drugo je bilo džaba. Čak i da sam pristao na spisak stvari od jednog dobronamjernog čovjeka, koje je trebalo da kažem pa da me opet prihvate kao humano biće, bilo bi uzaludno. Onda bi me pitali: " A što to, mangupe, nisi ranije rekao? " Prije političkih nada ja sam tamo iznevjerio nešto drugo. Mnogo sam utakmica odigrao i nikako nisam davao povoda za sažaljevanje. Tek kada postaneš bolan ili jadan, stvari oko tvoga mišljenja se opraštaju. Ti se valjaš pijan u kafiću a gosti te gledaju, žao im, pa se s tugom prisjećaju tvog upropaštenog talenta. Jedan od tih upropaštenih talenata koji se u ovom ratu upravo po osnovi te zajedničke osobine približio Abdulahu Sidranu jeste Nedžad Ibrisimović.

Nakon filma " Underground " pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nesto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je, kažu, bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim, radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije naodmet da mu dam poneki savet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. "Nemoj, molim te" , rekao je pisac, "ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira" , dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu.

Negdje kada se rat završio jedna Sarajka, koja živi u Parizu, čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: " Bogati, šta si to ti njima uradio pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju a ja nikako da shvatim u čemu je stvar?" Onda ja, u šali, kažem: " Rekao sam, više volim rusko govno nego američku tortu."

Prica o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se s tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni, stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom, kao nacionalnim junakom, nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah.

Dok je Karadžic iz "samoodbrane" bombardovao Sarajevo, vojna policija vojske Bosne i Hercegovine je praktikovala dvije stvari: odbranu grada od agresora i pljačku stanova. Predvođeni Edom Lučarevićem ovi borci za civilnu Bosnu su opljačkali stan moga oca u Ulici Kate Govorušić 9a. Na kraju su iz jedne kese u sulundaru ukrali majčinu ušteđevinu; poslije su, brže-bolje, na to mjesto stavili bombu. U zapisniku, koji držim u Parizu, piše kako su pozvane komšije potvrdile da je u stanu četničkog teroriste Murata Kusturice pronađeno oružje; ofanzivna ručna bomba M52-P3, serijski broj 9024. Danas sam uvjeren da je to bio odgovor Alije Izetbegovića kako on nije general nepostojeće vojske, kako sam ranije napisao u " Mondu " .

Moj otac je već mjesecima pred rat bio na liječenju u Herceg-Novom, a majka mu se pridružila dvije nedjelje pred početak rata. Kada sam majci javio za ovu bombu, ona mi je na telefon rekla: " Svinje jedne, to je onih hiljadu sedamsto dolara što si nam ti poslao. " Toliko je vojna policija savjesno čistila grad od četnika da je izgledalo kako su četnici u gradu, ne na brdima. Tako je neki Avdić, koga su Srbi protjerali iz Nahoreva, upao u stan Miloša Mandića i Ljerke Kušec u Ulici Marcela Šnajdera 8. U stan roditelja moje žene Maje. Kada je napuštao Sarajevo, Miloš je stigao u Pariz sa torbicom stvari i štekom bijele sarajevske filter "drine". Otišao je i znao da se više neće vratiti. Dosta mu je bilo ratova, preživio je Jasenovac i krvavi put u Norveškoj. Na radnom stolu mu je ostala norveška zastavica pošto je bio član Društva norveško-jugoslovenskog prijateljstva. Avdić je znao da ulazi u stan četnika. Prvo što je ugledao u stanu Mandić-Kušec, ovaj Avdić, bila je upravo ova zastavica. Malo ga je zbunila boja krsta, bio je plav. Ipak, shvatio je da ima korpus delikti u rukama. "Tu je, nema sumnje, živio četnik" , mislio je Avdić i raspoređivao ukućane u novi stan. Spalio je rodne listove doktorice i sudije, njihove diplome i porodične slike. Kada je moja rodica stigla da moli Avdića za rodne listove Ljerke Kušec i Miloša Mandića, jedva je izbjegla batine. Htio je da je udari kundakom puške koju je, navodno, pronašao kod "četnika Mandića" . Kada je naša kćerka Dunja pitala dedu iz Pariza da li je stvarno u koševskom stanu držao pušku, umiješala se njena mama. Rekla je: "Da je deda im'o pušku, ubio bi babu."

Poslije pljačke roditeljskog stana ja sam znao da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja, ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg-Novom, sahranjen moj otac.

Za vrijeme rata Sidran me oblagao ruskim govnima gdje je stigao i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božijem daru i pogrešnim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru Dnevnog avaza koji ga pita, da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo...? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje što ne može da izdrži neki patriota, pa mora da te izbode nožem.

I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice kao onaj Vlado Petrović.

U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene razlike u jeziku ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli na bogatstvo u kućama i stanovima koje smo ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. Posto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. Njegova, sada već stvarno bivša žena Šahbaza se u Zagrebu povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad a Muslimani muža; to je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj enklavuše iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Tarika. Zato, kada psuje Karadžiću majku četničku, vjerujem da onom svojom fakinskom stranom, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: "Hvala ti, Rašo." Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi "da mu nije bilo rata nikad se ne bi domog'o mlade pičke" . To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman.

Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, žestokih seksualnih frustracija sa kojima je krivudao kroz život, odvratnosti koju je izazivao kod žena, neuspjelih ljubavnih avantura kada su se žene otimale iz njegovog zagrljaja, a on vikao - stani drugarice, nisam ja muškarac degenerik, kada se sve to sabere, sve bi stalo u onih jedan posto. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena, rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

U podjeli izmedju dobitnika i gubitnika; u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u Ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović, moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nesto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca iz trbuha govoriti: "Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta?" Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: "Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika." Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija bude vukla za pantalone, on će znati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant.

Objavljeno u magazinu NIN 31.12.1996.

 


 

 

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (2): Ko je ukrao Titovu čokoladu

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige

TN: Bitka na Neretvi?

KAPIČIĆ: Tako je. Bitka je trajala od kraja januara do sredine marta 1943. Njemačka ofanziva je krenula iz pravca Karlovac–Petrinja–Glina, ali i iz Like prema Bihaću. Cilj je bio da nas potisnu ka Bihaću, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, od Livna prema Neretvi, a da za to vijeme završe strategijsko opkoljavanje s pravca Banja Luka–Jajce i Travnik–Sarajevo prema Konjicu i Mostaru. Neprijatelj je želio da uništi glavninu naših snaga i osvoji slobodnu teritoriju, koju su nazivali “Titova država”. Njemcima je to bilo važno i zato što su očekivali anglo-američku invaziju na Balkan, na Jadransku obalu.

Kada je ofanziva krenula, neprijateljske snage su bile skoncentrisane na sve strane: Njemci pozadi, Italijani naprijed, ustaše i četnici gdje god da se okreneš! Od Livna preko Prozora, Ivan planine do Drežica i Jablanice, krvlju smo plaćali bukvalno svaku stopu. Ulice tih gradića su bile prepune leševa, ranjenici na sve strane… Na Jablanici nas je čekala do zuba naoružana italijanska divizija Murđe, koju smo razbili, paralelno uništivši ustaške i domobranske snage u dolini Neretve. Istovremeno, na Vilića guvnu, Drugi bataljon Četvrte crnogorske brigade, štiteći našu poziciju prema Jablanici i izginuvši gotovo do poslednjega, uspio je da zaustavi njemačke snage.

SAJLA GLIŠA OPAČIĆA

TN: U međuvremenu, postali ste komesar Druge dalmatinske brigade?

KAPIČIĆ: Zamjenik komesara, partijski rukovodilac. Komandant te herojske brigade bio je takođe Crnogorac, Ljubo Vučković; njegov zamjenik Srbin, Ratko Sofijanić, a komesar – o tome se vodilo računa - Hrvat, Mate Ujević.

Bili smo došli do Neretve, ali se na drugu stranu nije moglo. Njemačka i italijanska komanda koncentrisale su jake snage u dolini rijeke, a na lijevoj obali i istočnoj Hercegovini čekalo nas je blizu dvadeset hiljada četnika. U međuvremenu, pristizalo je 4.000 ranjenika koje je štitila Sedma banijska divizija i koje smo morali da prebacimo na drugu obalu Neretve.

Titova naredba bila je da se sruši most.

Vlado Rus, inženjer pri Vrhovnom štabu, digao je most u vazduh. Tako je 27. februara 1943. počela bitka za ranjenike.

TN: Da li je Titova odluka da se sruši most bila ispravna?
KAPIČIĆ:
Naravno, jer su Njemci bili sigurni da se povlačimo. Kada je most srušen, Tito je u Vrhovni štab pozvao komandanta Ljuba Vučkovića i mene. Drugoj dalmatinskoj brigadi dao je zadatak da tokom noći pređe na suprotnu stranu Neretve, napravi improvizovani most preko koga bi prešli vojska i ranjenici. Vrativši se iz Vrhovnog štaba, Ljubo Vučković je komandantu Trećeg bataljona, tada devetnaestogodišnjem Brunu Vuletiću, budućem generalu JNA, naredio da sastavi desetinu koja će izvršiti Titovu naredbu. Desetinu je predvodio Glišo Opačić. Od žice su napravili opasače na kojima su visile male italijanske bombe razorne snage… Dalmatinci, i plivači i junaci - ne znam da li je ijedan bio stariji od dvadeset godina – skočili su u ledenu i zastrašujuću Neretvu. Opačić, koji je u zubima držao gvozdenu sajlu, uspio je da je veže za drugu obalu.

Bila je noć, pljuštala je kiša.

Kada se Opačićeva desetina dohvatila druge strane Neretve, bombama su zasuli četnike koji su se dali u bijeg, ostavivši nam konje, hranu, municiju… Pomoću sajle Gliša Opačića izgrađen je improvizovani prelaz preko Neretve. Borci s ranjenicima su polako počeli da prelaze na drugu obalu. Bio sam sedamnaesti u redu…

TN: Svi ste prešli?
KAPIČIĆ:
Svi! Zato smo, uprkos ogromnim gubicima, bitku na Neretvi, svakako jednu od najstrašnijih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata, doživjeli kao veliku pobjedu. Ma koliko bio nadmoćniji, neprijatelju smo zadali ozbiljan udarac, spasili ranjenike, tako da smo se, bez obzira na sve, osjećali moralno nadmoćnima. A to je za nas borce bilo izuzetno važno.

Druga dalmatinska brigada se povlačila prema Crnoj Gori i tamo boravila do maja 1943, kada je počela najžešća i najužasnija bitka Narodnooslobodilačkog rata, tzv. Peta neprijateljska ofanziva…

TN: Prije Pete ofanzive, tačnije - tokom bitke na Neretvi - vođeni su tzv. Martovski pregovori partizana i Njemaca… Šta ste vi lično znali o tome?1

KAPIČIĆ: Nijesam znao ništa konkretno. Čuo sam odjeke…

TN: Kakve?

KAPIČIĆ: Pozitivne. U pitanju su bili pregovori dvije zaraćene strane koji su doveli do razmjene zarobljenika. Uostalom, tokom tih pregovora, Njemci su spremali najtežu ofanzivu Drugog svjetskog rata.

TN: Bitku na Sutjesci?
KAPIČIĆ:
Tačno. Operacije su počele 15. maja, a pet dana kasnije, obruč oko naših jedinica bio je potpuno zatvoren. Borbe su vođene na teritoriji Crne Gore, dijelu Hercegovine i u Sandžaku. Protiv sebe smo imali njemačke, italijanske, domobranske i bugarske snage, ukupno 130.000 neprijateljskih vojnika.

TN: Koliko je bilo vas partizana?
KAPIČIĆ:
Šesnaest hiljada boraca i četiri hiljade ranjnika!

U gotovo bezizlaznoj situaciji, Vrhovni štab je 21. maja donio odluku da počnemo proboj prema Foči. Budući da ni nakon petodnevne borbe nijesmo uspjeli, određen je novi pravac: Vučevo–Sutjeska–Zelengora. Vrhovni štab je ostao u Sandžaku, a nekoliko brigada, među kojima i Druga dalmatinska, krenulo je prema Vučevu. Dobili smo naredbu da, kozjim stazama, najprije siđemo u korito rječice Suhe, pa onda na drugu stranu, do Gornjih i Donjih Bara. To su dva proplanka, uvaline opkoljene planinskim vijencima… Kao amfiteatar. Bili smo raspoređeni po liniji tog vijenca.

NA LJUBINOM GROBU

TN: Jeste li znali šta se događa na drugoj strani?

KAPIČIĆ: Ne, bili smo izolovani. Branili smo kozju stazu i mali drveni most preko rijeke Suhe jer su tim mostom, da bi izašli na Sutjesku, morali da prođu Vrhovni štab i Tito.

Drugog dana je počela bitka za Donje i Gornje Bare. Protiv sebe smo imali specijalnu jedinicu njemačke vojske, Aneker, dobro obučenu i spremnu. Tri dana i dvije noći borba nije prestajala niti jedan sekund. Više nijesmo znali šta radimo. Njemci su u jednom trenutku gotovo prešli na drugu stranu, pa sam prekorio komandira Ličke čete, Vladušića (nažalost, ne mogu mu se sjetiti imena):

Sramota, pustili ste Njemce da prođu!”

Šta ćemo, druže komesare?!” – pravdao se. “Pogledajte kolika je šuma, ne vidimo nebo iznad sebe.”

Sjutradan, Vladušić je odnekud dotrčao:
“Evo, druže komesare, uzmite! Skinuo sam ga s njemačkog oficira.”

Bio je to pištolj parabelum, koji je danas, ako i njega nijesu bacilli, s drugim oružjem i mojom komesarskom kožnom torbicom, u Vojnom muzeju na Kalemegdanu.

TN: Poklonio vam je pištolj da bi vam dokazao da nije kukavica?

KAPIČIĆ: Kao i svi borci na Sutjesci, dokazao je on to mnogo ranije…

Tokom krvave bitke na Barama, u jednom momentu, potpuno izgubljeni, umorni i neispavani, odlučili smo da se, bez konsultacije s komandom, povučemo. Ali, iz Vrhovnog štaba je stiglo naređenje:

Držite položaj! Bez vas nema izlaska na Sutjesku. Morate se boriti do poslednjeg.”

TN: Bila je to smrtna presuda?
KAPIČIĆ:
Jeste, ali povlačenje više nije dolazilo u obzir!

Krajnji rezultat borbe bio je da je od 1.400 boraca Druge dalmatinske brigade, njih 800 poginulo. Gotovo svi mlađi od trideset godina! To je stravičan broj! Tokom bitke, ranjeni su i komandant i komesar brigade, tako da smo komandu preuzeli Ratko Sofijanić i ja.

S dvojicom kurira, izdvojili smo se i otišli u izviđanje. Idući proplankom, ugledali smo grupu njemačkih vojnika, njih stotinjak, kako se kreće prema našim položajima. U poslednjem trenutku smo nekako uspjeli da nađemo zaklon u nekoj vrtači, tako da nijesu mogli da nas vide. Drhtali smo od straha. Nas četvorica, s tri mašinke i pokvarenim italijanskim mitraljezom, protiv stotinu naoružanih, odmornih, sitih Njemaca... Nijesmo bili sigurni da će mitraljez proraditi, ali – osim života, nijesmo imali šta da izgubimo. Drhteći, kurir je postavio mitraljez i... evo, samo što mi suze ne krenu… Zapucali smo! Mitraljez je proradio! Njemci su počeli da bježe.

Tako smo se sačuvali…

Na drugoj strani, dok smo držali položaj na Barama, dio naše vojske se s Vučeva preko rijeke Suhe kretao prema Sutjesci. Tamo su, na Ljubinom grobu, Niko Strugar i Crnogorci vodili krvavu borbu.2 Na Sutjesci je poginuo ogroman broj Crnogoraca, Srba, Hrvata, Dalmatinaca… Na Ljubinom grobu i Kožuru najveće gubitke je imala Druga proleterska divizija kojom je komandovao Peko Dapčević. Tu je poginuo i komandant Treće divizije, Sava Kovačević…3

TN: Ali, ranjenike ste ostavili Njemcima, što vam se zamjera.
KAPIČIĆ:
Nijesmo imali izbora. Treća udarna divizija je koliko-toliko štitila ranjenike i Glavnu bolnicu… Ne mogu da vam opišem šta se sve događalo… Sjećam se Dalmatinca, hrabrog borca iz naše brigade koji se, čuvši kako ga doziva ranjeni brat, vratio, poljubio ga, pokrio šatorskim krilom i krenuo dalje. Ili Crnogorca koga ranjena žena moli:

Nemoj da dozvoliš da me zakolju četnici! Ubij me, molim te.”

Izvadio je pištolj i ubio je.

TN: Da li je saznanje da će, bude li ranjen, biti ostavljen ili ubijen, uticao na moral boraca?

KAPIČIĆ: Ne. Molili smo boga da ranjeni ne padnemo u ruke neprijatelju. Smrt je bila spas! Bili smo izbezumljeni od te stravične borbe, od braće, sestara, očeva, sinova, kćeri koji su ginuli pred našim očima; bili smo očajni, iznemogli, gladni… Sjećam se da sam nožem s drveta bukve skidao koru i isisavao sok. To je bio jedini “obrok” koji sam imao.

TITO U TRANSU

TN: Jeste li znali da je Tito bio ranjen na Sutjesci?
KAPIČIĆ:
Nijesmo znali. Krilo se zbog straha da nas to ne bi demoralisalo. Borili smo se poslednjim atomima snage i samo nam je još to trebalo… Bili smo obezglavljeni, u rasulu…

Sjećam se da sam, pred sam kraj bitke, spuštajući se prema šumi, među tom gomilom izgubljenih, unezvijerenih partizana, naletio na grupu od desetak ljudi među kojima sam prepoznao Tita. Nijesam mogao da vjerujem!

Jeste li to vi, druže Tito?!” – zaurlao sam. “Šta radite ovdje?! Znate li da su Njemci svuda unaokolo?!

Gledao me je, ali sam imao utisak da me ne prepoznaje. Djelovao je izgubljeno, kao u transu.

A, ti si, Jova” – prenuo se. “Krenuli smo… Ne znam… Rekli su mi da možemo ovuda, da je sigurno…”

TN: Ko je bio u Titovoj pratnji?

KAPIČIĆ: Ne sjećam se ko su bili ti ljudi. Nikoga nijesam prepoznao. Možda zbog šoka, ne znam…

Evo, neka vas moji momci otprate do mjesta gdje se nalazi Vrhovni štab” – rekao sam.

Poslušao me je, slegnuvši ramenima. Prvi put je izgledao kao pomiren sa sudbinom, kao da mu je svejedno šta će se dogoditi.

I nemojte se čuditi: to je bila Sutjeska, naša grobnica, iz koje smo svi na neki način izašli ranjeni! Nije to Neretva…

TN: Kako to mislite?

KAPIČIĆ: Rekao sam vam da je, bez obzira na gubitke, Neretva bila pobjeda. Sutjeska nije! Iako smo do 15. juna 1943. izvršili proboj preko Sutjeske i Zelengore i krenuli u ofanzivu kroz istočnu Bosnu, ipak smo izgubili trećinu sastava, sedam i po hiljada ljudi! Možete li da zamislite koliki je to broj?! Bili smo skrhani… I ti ranjenici koje smo ostavili… Sve to nije moglo da prođe bez ožiljaka… Na Sutjesci smo pokazali nadljudsku hrabrost… Dalmatinci na Barama, Srbijanci na Vučevu, Crnogorci na Ljubinom grobu, odbranivši Sutjesku, platili su stravičnu cijenu. To su bili heroji, divovi…

Kapetan Vilijam Dikin, Englez, koji je bio kod Tita u Vrhovnom štabu, još prije bitke na Sutjesci, vidjevši šta se sprema, rekao je Titu:

Pri ovakvom odnosu snaga, bitka se predaje!”

Nećemo se predati, probićemo se!” – odgovorio mu je Tito.

TN: Nakon Neretve i Sutjeske, više nije bilo tako teških bitaka?

KAPIČIĆ: Kada ste u ratu, svaka je bitka teška. Nikada ne znate hoćete li preživjeti… Mada, tačno je: nije više bilo takvih bitaka…

Poslije proboja Sutjeske, postavljen sam za političkog komesara Treće divizije, s kojom sam se, preko Foče i istočne Bosne, vraćao u Crnu Goru. Negdje na ulasku u Kladanj, sreo sam Tita. Kao i mnogi od nas, bio je gladan i iznuren. To ste mogli odmah da primijetite. Sjedio je na jednom proplanku i čekao da s Vrhovnim štabom uđe u grad. Prišao sam mu i ponudio kačamak koji sam nosio…

TN: Odakle vam kačamak?!

KAPIČIĆ: Dobio sam ga od seljaka iz sela kroz koje smo prošli. Napunio mi je lonac od dva litra kačamakom i dao mi da ga podijelim sa drugovima. Ne možete da zamislite kakvo sam bogatstvo imao u rukama.

Hvala, Jova” – rekao je Tito kada sam mu ponudio ono što je preostalo. “Imao sam negdje parče čokolade, ali mi ga je neko uzeo.”

ŠTO ĆEMO SAD POPE

S Vrhovnim štabom, Tito je, preko Konjuh planine, nastavio do centralne Bosne i Jajca, a mi u Crnu Goru.

Naš glavni štab je bio stacioniran u Kolašinu i uglavnom smo vodili borbe s četnicima. Sjećam se da smo kod Podbišća, rodnog mjesta Milovana Đilasa, imali žestok sukob s četnicima, poslije čega smo, između ostalih, zarobili i popa koji je sa njima ratovao. Doveli su mi ga i tražili dozvolu da ga strijeljaju. Nastala je gužva, komešanje…

Ne!” – prekinuo sam svađu. “Odvešću ga u šumu i lično strijeljati. Dosta!”

Bio je sitan, nizak čovjek, mantija mu se vukla po zemlji.

Što ćemo sad, pope?!” – pitao sam ga.

Ćutao je. Znao je šta ga čeka.

Nije tvoj posao, pope, da ratuješ” – počeo sam pridiku. “Umjesto da su ti, po vjeri u Hrista, i partizani i četnici barem jednaki, ti ih tjeraš jedne protiv drugih! E, to ne valja, pope!... Ajde, idi, đavo da te nosi!”

Nije mogao da vjeruje. Kleknuo je, pokušao da me poljubi u ruku, što me naljuti.

Ajde, bježi!” – otjerao sam ga i zapucao dva puta u vazduh.

Trčao je kao lud, nije se osvrtao. Ipak mi ga je bilo žao. Moj otac je završio bogosloviju… Pop me podsjeti na njega, pa me uhvati neka tuga.


(zurnal.info)

1 Martovski pregovori (Mart 1943); pregovori između partizanskog Vrhovnog štaba (Milovan Đilas, Koča Popović, Vladimir Velebit) i njemačke komande (Skender Vakuf, Sarajevo, Zagreb – 11-31. mart); završeni razmjenom zarobljenika

2 Strugar Niko (1901-1962)Ceklin, Crna Gora; istaknuti partizanski komandant; “za ispoljenu hrabrost i uspjeh u boju na Vilića guvnu u toku bitke na Neretvi dobio čuvenu pohvalu Vrhovnog komandanta” (Tito); za narodnog heroja proglašen u toku bitke na Sutjesci (1943); komandant divizije i korpusa; pukovnik JNA.

3 Kovačević Sava (1905-1943) – Gahovo, Crna Gora; istaknuti partizanski komandant; narodni heroj.