Život

NASLJEDNICI RATA (2): Karadžić je srpski Scarlet Pimpernel

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 

 

 Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano”. Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren.”

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu”. A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima”, u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista” i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

(zurnal.info)

LOV NA ŠTETOČINU: Branićemo RS do posljednjeg međeda Nakon uspješnog lova i više nego korisnog druženja sa članovima marokanske kraljevske porodice, vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata odlučio je da ponovi svojevrsnu diplomatsku avanturu kako bi popravili položaj srpskih političara među predstavnicima međunarodne zajednice
BORBA ZA ROMSKE GLASAČE: Litar ulja i kila brašna

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih

 

Odnos prema manjinama, pre svega prema Romima, predstavlja ispit demokratičnosti jedne države, a kako trenutno stoje stvari BiH mora još mnogo toga da nauči iz ove lekcije. U najvećoj meri država, ali dobrim delom i sama romska zajednica, zaslužni su što nema pozitivnih pomaka u standardu života Roma. Neke stvari od prethodnih izbora treba da posluže kao “primer loše prakse”. Država mora promeniti odnos prema Romima, dok sami Romi moraju preuzeti više odgovornosti.

Obaranje projekta

Kada govorimo o Romima u BiH i njihovoj aktivnoj političkoj participaciji u društvenim promenama, možemo slobodno reći da je ona sporadična, gotovo neprimetna, jednom u četiri godine. Sve počinje i završava se s litrom ulja i kilogramom brašna što predstavlja cenu romskog glasa na izbornom tržištu.

Kada je 2006. godine udruženje Budi moj prijatelj po prvi put krenulo aktivno da uvodi Rome u političke tokove, krenulo se od najnižeg stepena.

Boris Pupić iz ovog udruženja govori da se tada išlo na podizanje stepena odgovornosti vlasti, ali i samih Roma i da im je bilo sugerirano da moraju preuzeti više odgovornosti.

- Mi smo išli u romske zajednice. Morali smo da im objasnimo prije svega kakvi su to izbori, šta se glasa, za koga se glasa. Objasnili smo šta mogu time da dobiju - kazao je Pupić.

Te 2006. godine izrađen je dokument koji je objedinjavao najvažnije potrebe Roma. Rađene su ankete, a na osnovu toga sastavljena neka vrsta platforme najvećih potreba u romskim zajednicama.

- Putem ovog dokumenta Romi su bili uključeni u izborne tokove. Ovaj dokument je bio predat strankama i bio je prihvaćen od osamdeset odsto njih - govori Pupić.

Projekt je pao zato što su poslanici SNSD-a odbacili platformu i nisu željeli da učestvuju u ovom poduhvatu.

Zamjena za glasove

Prema podacima do kojih su došli u Udruženju “Budi moj prijatelj”, do 2008. godine, odnos političkih partija prema Romima se zasnivao na podeli humanitarne pomoći (šećer, brašno, ulje i sl.) neposredno pred izbore u zamenu za njihove glasove.

Od lokalnih izbora 2008. gde je po prvi put dozvoljeno da nacionalne manjine imaju svoje posebne liste za zakonodavna tela lokalne samouprave, političke subjekti su promenili taktiku i počele uključivati Rome u svoje partije i na taj način obezbedili glasove iz romskih zajednica. Ispostavilo se da je to bio jedini cilj, a ne rešavanje aktuelnih problema Roma.

Projekat koji trenutno sprovodi “Budi moj prijatelj” nosi naziv “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.”

Ovaj projekat pre svega ima cilj da otvori romske zajednice i natera Rome da izađu na izbore.

- Naišli smo na problem. Romi ponovo očekuju svoje predstavnike. Nekima nije jasno da ovo nisu lokalni izbori. Sada ponovo treba objašnjavati neke stvari. Međutim sada je lakše, jer postoje Romi koji su obučeni i koji će nesmetano ulaziti u romska naselja i preneti ono što je bitno - govori Pupić.

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih.

- Neki to tvrde jer im je tako rečeno. Oni su članovi partija i govore po naseljima da Romi trebaju glasati za njih, jer će biti kandidati - kaže Pupić.

Kada se ovo pogleda, litra ulja i kila brašna će ponovo odigrati značajnu ulogu za prikupljanje romskih glasova.

Da se ovo ne bi dogodilo, ili ne u većini slučajeva, početkom septembra, pokrenuće se veliki karavan koji će obilaziti romska naselja u BiH s ciljem otvaranja očiju potencijalnim davaocima beskorisnih glasova u romskim zajednicama.


Dokument “Procjena voljnosti političkih subjekata da odgovore na zahtjeve Roma” nastao je u sklopu projekta “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.” udruženja “Budi moj prijatelj”. Rezultati ove procjene potvrdili su da niti jedan od 27 političkih subjekata u BiH niti jedan segment svojih političkih platformi za Opće izbore 2010. godine nije usmerio prema romskoj populaciji i njihovim potrebama, iako je BiH krajem 2009. proglašena krivom za diskriminaciju nacionalnih manjina zbog nemogućnosti njihove participacije u institucijama vlasti od strane Evropskog suda pravde u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH. Ovo je jasan znak da politički subjekti u BiH ne posvećuju nikakvu pažnju najbrojnijoj nacionalnoj manjini, zatim da ignorišu katastrofalne uslove života velikog broja Roma, te da ne provode aktivnosti iz strateških dokumenata za rešavanje problema Roma koje su sami usvojili i obavezali se da će ih država provoditi.

 

(zurnal.info)



FIJAKERI NA VRELU BOSNE: Bijele košulje od orlova vijeka

Alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, u rad je pušteno fijakersko stajalište

Prije nepunih godinu dana ministar prostornog uređenja Abid Jusić presjekao je vrpcu svečano puštajući u rad novo fijakersko stajalište na Vrelu Bosne. Na fotografiji snimljenoj drugog septembra 2009, ispred uparađenog fijakeriste i još sređenijeg konja, vidimo ga sa ministrom saobraćaja Mihajlom Krmpotićem i direktorom KJU "Vrelo Bosne" Osmanom Delićem, te predstavnicima JKP Vodovod i kanalizacija. Nasmijani i zvaničnici, ali i fijakersiti. Konji uhranjeni i čisti.

Godinu dana kasnije, alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila koji redovno, bez ometanja policajaca, krše znak zabrane i voze se cijelom njenom dužinom. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, spa oaze mira i zelenila, kako aleji u prigodnim govorima vole tepati domaći turistički djelatnici ili zvaničnici ilidžanske opštine, prije godinu dana, dakle, u rad je pušteno fijakersko stajalište. Za ovo stajalište Ministarstvo prostornog uređenja izdvojilo je skoro 400.000 KM. Pa iako je tada delegacija iz ministarstva ustvrdila da će se izgradnjom stajališta i pripadajućih kolektora “neutralisati neugodni mirisi i druge štetne posljedice”, “mirisi” su danas neugodniji nego ikad. S tom konstatacijom slažu se i sami fijakeristi. Godinu dana nakon otvaranja stajališta na njima više nema novih uniformi koje su prošlog septembra dobili od nadležnih:

- Ma kakva uniforma, dali mi jednu bijelu košulju da mogu uz konja nosit' – kažu nam, okupljeni na klupi čekajući rijetke mušterije:

- Čuj, oni osmislili i dali nama da mi s konjima radimo u bijelim košuljama. Dali su nam po dvije košulje i po dva para bijelih čarapa. Uz to, po jedne pantalone i cipele. To se isprlja ili ishaba i nema drugih - komentariše najstariji među njima. Drugi ga ispravljaju, dodajući kako su uz navedeno, dobili i po jednu bijelu kapu:

- Svejedno, ne mogu meni jedne čarape i košulja biti orlova vijeka, pobogu! - i dalje je ljut.

I sami su svjesni da od velikog projekta nije ostalo mnogo:

- Ti danas od ove mokraće ovdje prići ne možeš. Smrad je žestok. Nama koji smo stalno s konjima smeta, a kamoli gostu. Nisu ni hidrant postavili, iako su rekli, pa donosim vode u kanti da ga malo operem.

Kako bi barem malo ublažili problem dogovorili su se pa iz svog džepa izdvajaju po 20 KM mjesečno i plaćaju čistača aleje. Nadležni, KJU Vrelo Bosne, taj posao odrađuju veoma rijetko ili površno:

- Samo pospe vodom okolo i satjera ovaj izmet u rupe i cijevi. Al' nek se broji da je mokro!

Osim što je za izgradnju potrošeno 400.000 KM, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša dobilo je i sedam hiljada iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu za izradu običnih plakata, što je u budžetu iskomplikovano i nazvano “izgradnjom infrastrukture u okviru Spomenika prirode Vrelo Bosne, za realizaciju ugovora o izradi infopanoa za fijakersko stajalište Vrelo Bosne”.

Svilene gaće i plastične kese

Nije rijetkost ni da se zbog loše ceste i velikog broja rupa, a bježeći od automobila, konji povrijede:

- Moj konj je u štali, invalid je ostao, jer je ovdje nogu povrijedio. Na fijakeru ti možeš feder zavarit, al' haj' konju nogu zavari!

  • Drugi dodaje kako bi “za mercedes lakše feder naš'o” nego što ga nalazi za pokvareni fijaker.

Objašnjavaju i kako je na početnom stajalištu aleje postavljen klizavi kamen, potpuno neodgovarajuća podloga konjskim kopitima. Konji se, kažu, kližu i povrjeđuju. Osim toga, veliki problem predstavljaju im i automobili u aleji. Nije se teško uvjeriti da se zabrana saobraćanja kroz aleju krši svakih nekoliko minuta. Iako je znak zabrane jasno istaknut prilikom svake posjete uočili smo automobile koji sviraju pješacima, fijakerima i biciklistima. Policajca nigdje:

- Bude belaja, oni pritisnu gas, konj se uplaši, mene su neki dan namjerno retrovizorom zakačili. Ovoga ovdje su pljunuli, al hajd se ti tuci s drogerašima – pokazuju fijakeristu koji stoji po strani:

- Ama, kad bi barem policija ovdje došla pa da malo nasjetuje ove ljude, ove besavjesne vozače... a i policiji bi se isplatilo - strpljiv je i praktičan, iako povrijeđen. A kako su sami fijakeri kvalitetno sređeni, govori i podatak da je pola godine nakon farbanja boja počekla da se guli. Gume koje su dobili su popucale pa su fijakeristi na svoju ruku vraćali stare gume. Kvalitet je, kažu, “bio nula”.

Poražavajuća je činjenica da se u opštinski budžet svakog mjeseca slije po nekoliko hiljada KM od poreza koji plaćaju ovi ljudi. Trenutno je registrovan 31 fijaker, a oni kojima je ovo osnovna djelatnost mjesečno plaćaju 160 KM poreza. Penzioneri, kako kažu, ili oni kojima je riječ o dopunskoj djelatnosti plaćaju 30 KM. No taj novac, očito je, ulaže se u neke druge projekte ili džepove. Iako se već godinama govori kako će se napraviti kolektori za skupljanje konjskog izmeta, jedina opcija koju su ponudili fijakeristima bila je da na konjske stražnjice navuku plastične kese:

- A para su uložili ko da su svilene gaće a ne plastične kese! - rezignirani su fijakeristi:

- Ali ne bi to išlo jer bi se konji toga prepali. Nisu to bečki konji pa da su trenirani za takve stvari. Pošto nisu navikli, potrgali bi i zube, kočiju bi polomili... ne bi to išlo, konj se mora odmalena odgajat za to.

Dok razgovaramo, fijakeristi sjede na klupi početku aleje. Ne žele se fotografisati, tek jedan od njih u šali kaže:

- Daj mi sto maraka pa me slikaj.

Prazni fijakeri ispred. Četveročlana porodica prilazi prvom od njih, ostali čežnjivo gledaju:

- Pitaš koliko imamo posla. Pogledaj, pola jedan je, pola dana prošlo, a mi ostali još ni seftu nismo napravili...



Ko je odgovoran za fijakere

Uređenjem fijakerskog stajališta riješen je značajan ekološki problem zagađivanja izvorišta rijeke Bosne usljed zaustavljanja fijakerskog saobraćaja na improviziranom stajalištu, koji je imao za posljedicu infiltraciju fekalnih sadržaja u zemljište i slijevanje u otvoreni vodotok. Također je riješeno pitanje njegovog estetskog izgleda, kao i neutralizacije neugodnih mirisa i drugih štetnih posljedica, rečeno je prilikom otvaranja stajališta- rečeno je prilikom otvaranja stajališta.

Rečeno je tada i:

- Pravilno korištenje i održavanje propisano je i Protokolom od strane čelnika Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša KS, KJU Vrelo Bosne, KJKP „Park“ Sarajevo, KJKP „Rad“ Sarajevo, te KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo.
Spomenutim dokumentom, među ostalim, regulisana su pitanja obaveza, troškova i održavanja ovog važnog ekološkog objekta od strane nadležnih kantonalnih institucija. Tako će KJU „Vrelu Bosne“, kao upravitelju, pripasti poslovi praćenja saobraćaja i poštivanje propisanih obaveza, kao i održavanje higijene „Velike aleje“, dok će KJKP „Park“ Sarajevo brinuti za održavanje i uređenje zelenih površina. Značajna uloga Protokolom je propisana i KJKP „Vodovod i kanalizacija“ u domenu prečišćavanja otpadnih voda. Ministarstvo saobraćaja KS je također donijelo Pravilnik o fijakerskom prevozu, kojim su utvrđeni način i uvjeti prevoza izletnika zaprežnim vozilom, te propisano obavezno nošenje uniformi. Poštovanje ovih, kao i ostalih obaveza je u nadležnosti nadzornika prirode KJU Vrelo Bosne, koji će u slučaju nepropisnog korištenja fijakerskog sadržaja, ali i drugih problema sačinjavati službene zabilješke i dostavljati ih nadležnoj inspekciji na sankcionisanje.

(zurnal.info)

PRAKTIČNA ŽENA: Lažem, dakle majka sam Nekad sam se bojala da neću znati biti roditelj. Baš sam bila naivna. Sve što je trebalo jeste da pogledam oko sebe i budem kao i svi ostali roditelji. Velika lažovčina

ABECEDA RODITELJSTVA je zapravo neobično kratka. Sve stane u jedno slovo. L kao prvo slovo riječi Laž.

Od kad se medena rodila ja lažem. Prvo da je porod bio lagan. Sve OK, sve za 5, nema nikakvih posljedica, ja sam žena od čelika. Rana? Ma to nije rana, to je šaša, evo vidite me, već plešem kazačok po kući. Baš sam jučer prenijela bračni krevet jednom rukom, dok sam drugom muzla dojku.

Uopšte ne znam otkud mi taj poriv da lažem. Mislim već četvrti mjesec ne osjećam ama baš ništa oko reza a vjerujte mi obzirom na to koliko sam se razvukla u trudnoći to je jedno pogolemo područje. Moj najdraži, sirotan, upinje li upinje, ali ta zona poznata kao bikini ostaje - kako da to kažem delikatno - neosjetljiva na sve njegove podražaje, kako god oni vrsni bili, a vjerujte mi nije što je moj muž on to jako dobro radi. Tako da je naš seks sad dobio i jednu novu dimenziju, onako drvenastu. Šteta što nismo greenpeacovci, pa da uživamo u tom eco friendly ukusu.

Lažem ja i u drugim sferama života. Na primjer, da mi ne smetaju dobronamjerni savjeti. Ma kakvi niste dosadni, samo vi meni recite kako ste vi to odgajali dijete '45. godine? Sigurno mogu iskoristiti neki od tips and triksova za lakše kupanje od prije 100 godina kad niste imali ni tekuću vodu u kupatilu. Da, da, užasno me interesuje kojim ste vi deterdžentom prali odjeću sedamdesetih godina kada se deteržent dijelio na bijeli i plavi Radion. Hmm, baš je zanimljivo da vi niste davali djeci do prve godine bananu. Možda zato što je nije bilo na pijaci u selu iz kojeg ste vi potekli?

PRIMJETILA SAM da polako ali sigurno postajem virtuoz u pretvaranju. Kako je to zanimljivo, kažem ja tako smjerna lika očiju uprtih u vedro dječije lice, mislite da je kruška teška za želudac? A teletina koju je pedijatar preporučio nije? Baš se čovjek uči dok je živ zar ne? Ja sam budala uvijek vjerovala da je meso to koje se teško vari ali eto...

Dok sam svladala laganje bližoj i daljnjoj porodici, najteže mi pada laganje neznancima. Kako su oni neznanci je l' te nemam prirodne odbrane protiv njih a i nisam u stalnoj pripravnosti jer ih ne viđam na regularnoj osnovi. Tako da me neznanci u koje ubrajam i komšije iz lifta najčešće uhvate u pravom stanju koje bi se moglo onako plastično opisati kao vučje.

Ogoljenih zuba i napetih desni cijedim da, da to je curica, a ne dječak i ne nije mi teško odgajati dijete u današnjoj državi i hoću vratiću se na posao. Kako? Pa nogama na primjer. Slobodno vi probudite moje dijete da biste ga podragali tim debelim prstom to će joj sigurno donijeti ljepše snove. Ne nema joj ništa draže nego da joj se nepoznata lica guraju u nosiljku dok ona pokušava doći sebi. Niste vjerovali da ćemo nas dvoje ikad imati dijete? Ne, nismo imali zdravstvenih problema. Ozbiljno.

A tek kad krenu tepati! Tek tad shvatim kakav smo mi u dubini duše čudan i izopačen narod. Kako drugačije da kažem kad se naše tepanje bebi svodi na DOSLOVNO CITIRAM: Pu, pu, kakva si to koke te pokakile! Jesi ružna, ma jesi, baš si jedna ružna beba... Jedna od dražih mi je: Mrš tamo što mi se smiješ čuješ li me mrš! A tek ova: Jesi li se to ukakila smrdljivice jedna što smrdiš dabili smrdiš, ih ih ih... Jedna prijateljica je čak svo vrijeme gledala u nokte – pogleda u medenu pa u svoje nokte da je kao ne urekne!

Shvatate li vi kako mi bebi tepamo a sve u namjeri da joj se dodvorimo? Da je ružna. Želimo da je kokoške pokake. Na njen osmijeh odgovaramo sa Mrš.

Halo????? U našoj tradiciji je bolje gledati u nokte nego u nevino dječije lice. I hajd ti nemoj lagati da ostaneš normalan.

PONEKAD ME priznajem u sitnim satima uhvati griža savjest. U laži su kratke noge i slično. Ali onda se sjetim da su mi noge staklene, dakle bolje i kratke nego nikakve. Moj život se trenutno drži zubima za posljednje komadiće nekadašnje Dženane. Param se na više mjesta nego mamima omiljena podna krpa. Na meni nema mjesta ni za jedan pristojan džep. Sva sam izvrnuta napolje. Kao trudnica bila sam svačije dobro. Kao majka postala sam kanta koju svako puni čim hoće. Prstohvat savjeta: ti radi kako hoćeš ali ja bih joj obukla i čarape i majicu i hlače i pokrila dekom. Iako je vani 40 stepeni kuća je hladna. Koji prijekorni komentar za duge tople noći: Vidi nje što doji na ulici! Eto te ko Ciganka još će ti neko udijeliti para... Malo šale koja zaista, ali zaista, jeste na odmet: Što ti dobro stoji kako si se udebljala u trudnoći! I voila, dobrodošla u klub majki.

(zurnal.info)

SKUPA JESEN U BiH: Jesti ili ne, pitanje je sad Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građanaJesen pred nama će, procjene su stručnjaka, zajedno sa izborima donijeti i nova poskupljenja. Prema najoptimističnijim najavama iznosit će 10% ali nisu rijetki ni oni koji tvrde da ce cijene pojedinih namirnica porasti i do 30 posto. U Udruženju poljoprivrednika BiH ističu kako će do poskupljenja sigurno doći, ali ne mogu precizirati kolikog. Iz mlinskopekarske industrije upozoravaju da su unutrašnje rezerve iscrpljene te da je nužno povećanje cijena brašna i hljeba u skladu sa porastom cijene pšenice.  

Povedeni ovim primjerom i iz ostalih sektora ubrzano najavljuju rast cijena. Ipak, najavljena poskupljenja problematična su s najmanje dva aspekta, tvrde sagovornici Žurnala. Gordana Bulić iz Društva za zaštitu potrošača Tuzlanskog kantona upozorava da suše u Rusiji, kojima se ovih dana opravdava najavljeni rast cijena pšenice nikako nisu valjan razlog:

- Za razliku od Republike Srpske, koja je dobar dio svojih resursa pšenice uvozila iz Rusije, Federacija BiH je pšenicu uvozila uglavnom iz SAD-a kao najveće žitnice u svijetu .

Također, smatra Bulić, vapaji iz minskopekarske industrije kako su rezerve iscrpljene govore o lošem radu Vlade Federacije ali i mlinsko-pekarskih proizvođača

-  Nabavka pšenice realizuje se u januaru ili februaru a ne sada, tako da sadašnje cijene ne bi smjele biti razlog poskupljenja. Velika je neodgovornost proizvođača ukoliko sada svoj loš menadžment i organizaciju budu prelamali preko leđa potrošača na taj način što će podići cijene. Veliko je i pitanje zašto Vlada Federacije nije nabavila zalihe pšenice na vrijeme i zašto su robne rezerve već pri kraju – objašnjava. Upravo zbog toga što su robne rezerve skoro iscrpljene država neće moći amortizovati nova poskupljenja, ali očito ni kontrolisati proizvođače. Cijenu, i to opet višu, platiti će građani.

Ispipavanje pulsa građana

Osim mlinskopekarskih proizvoda najavljuju se i poskupljenja mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i drugih artikala. Veliko je pitanje koliko bi rast cijena bio opravdan ili su posljednje najave u funkciji ispipavanja pulsa građana:

- Sad se postavlja pitanje ima li tu političke igre da se građani natjeraju da stvaraju zalihe i tako ubrzaju priliv PDV-a u vladine kase, a kasnijim poskupljenjima povećaju PDV. Vjerovatno se očekuje reakcija građana, da se vidi da li će dizati mnogo buke ili će progutati i najnovija poskupljenja. Pa ako prođe – prođe, a građanima ostaje samo da odluče hoće li kupiti i jesti, a to moraju – upozorava Gordana Bulić.

Da u najavljenim poskupljenjima itekako ima političke igre smatraju i u SDP-u BiH. Komentarišući te najave, tvrde kako nadležna tijela moraju reagovati kako bi se zaštitili potrošači:

-Izudin Kešetović U isto vrijeme dok se s jedne strane uz prešutnu saglasnost vlasti u BiH najavljuje poskupljenje hljeba, s druge strane javna preduzeća poput BH Telecoma kupuju zgradu za nekoliko desetina miliona KM. Većina građana BiH, koji se ionako nalaze u teškoj finansijskoj situaciji ne smiju biti taoci neodgovorne vlasti i njene nesposobnosti da u svim sličnim situacijama zaštiti interes običnog čovjeka – stav je SDP-a.A iz BOSS-a upozoravaju kako građani nisu zaboravili da je u prethodnom periodu uništeno više stotina tona pšenice iz robnih rezervi, i to zbog neodgovornosti vladajućih stranaka. Ekonomski stručnjak i kandidat BOSS-a za člana Predsjedništva BiH Izudin Kešetović smatra kako vlade ne rade u interesu građana:-       To je rezultiralo da BiH godišnje uvozi oko dvije milijarde prehrambenih proizvoda iako je država u mogućnosti da raspoloživim kapacitetima i ispravnom ekonomijom proizvede 90 odsto kvalitetne hrane za potrebe građana – upozorava. U Vladi Federacije – muk. Još uvijek nema nikakvih oglašavanja o poskupljenjima. Ne bi ni bilo mudro u ovo predizborno vrijeme. Ali  nema ni strategije ni konkretnih poteza kako ublažiti novu krizu koju bi jesenja poskupljenja donijela građanima. 

(zurnal.info)

ZABRANJENI PLAKATI: Cenzurisanje sramote Nadležnim u Banjoj Luci, Bijeljini, Doboju i Prijdoru poručili su predstavnicma CHP-a: “Bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“

 

Plakati sa natpisom „ penzija 160 KM, nacionalna sramota“ , s kojima je Centar za humanu politiku iz Doboja započeo predizbornu kamnpanju u Republici Srpskoj, konkretno u Prijedoru, Bijeljini i Banjoj Luci ekspresno su zabranjani i skinuti sa bilborda. Razlog zbog čega su plakati koji nose poruku stvarnih problema građana BiH skinuti nije jasan ni direktoru Centra za humanu politiku Momiru Dejanoviću.

Naime, radi se o seriji plakata koji će se pojavljivati u gradovima širom Bosne i Hercegovine, a koji govore o temama i problemima koji u izbornoj godini ignorišu većina političkih partija.

DEJANOVIĆ:Kome smeta istina?-Mi smo „sporne“ platake postavili širom Bosne i Hercegovine, i oni sadrže suštinsku problematiku, ispisanu na neuvredljiv način. I zaista je zanimljivo zašto je baš ovaj plakat sporan vladajućoj strukturi. Razgovarao sam i s nadležnim u tim gradovima, ali na kraju dobijem odgovor u smislu “bolje da te plakate ne postavljate, stavite neke druge“ i slične odgovore-kaže Momir Dejanović.

On dodaje da se kampanja ne odnosi samo na Republiku Srpsku, nego se provodi na cijeloj BiH.

- Mi smo plakate postavili i u Mostaru, Sarajevu, Tuzli...i zaista ne vidim razlog zbog čega oni ne bi bili i u Bijeljini ili Banja Luci ili bilo gdje drugo u BiH, jer se zaista radi o suštinskim problemima- smatra Dejanović

Na početku mandata sadašnje vlasti najniža penzija u RS iznosila je oko 30 posto prosječne plate i oko 6 posto predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate, a na kraju mandata samo 20 posto prosječne plate i jedva 3 pocenta od predsjedničke, poslaničke, premijerske, ministarske ili direktorske plate.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Slučaj Emina

Na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara

 

 

 Rijetko zalazim na Luku pa sam tek neki dan vidio to mesingano čudo. Znam, mnogi će sada prigovarati da postoje stvari u koje se ne dira, da ne bih smio praviti slučaj od spomenika ženi, koja je, kroz pjesmu jednog prosječnog provincijskog pjesnika, postala simbol Grada na Neretvi. Spomenik je podignut. Žena je legenda. Pjesma o njoj je odavno postala narodna u cijeloj bivšoj Jugi, može je se čuti u kafanama od Triglava do Đevđelije. Međutim, kao i obično, muče me neka pitanja.

Da li postoji dozvola za postavljanje spomenika Emini Sefićevoj na Luci?

Na to pitanje mi nitko u posljednjih par mjeseci ne zna dati odgovor, a pitao sam ljude na odgovornim mjestima. Svi kažu: Ne bih Vam znao reći postoji li dozvola za taj spomenik.

A na otvaranju spomenika Gradonačelnik i ostali gradski funkcioneri!? E, oni su svečano, u javni život, porinuli spomenik koji je tu vjerovatno postavljen ilegalno!

Ako postoji dozvola, tko i po kojim kriterijima je izdao tu dozvolu?

Mišljenja sam da, u povijesti Mostara, postoje ljudi koji zaslužuju spomenik prije Emine. Ali nitko ne zna tko o tome odlučuje. Da li uopće postoji stručno promišljanje podizanja spomenika zaslužnim Mostarcima i Mostarkama? Zašto, npr., nema spomenika Mujagi Komadini? Svetozaru Ćoroviću? Suli Repcu? Zašto Emina prije njih?

Kao, svi mi se slažemo s tim da je Emina zaslužila spomenik. Hajde, recimo i da jeste, ali valjda bi morao postojati nekakav red i plan po kojem se to radi. Trebao bi postojati i javni natječaj za izradu spomenika. O natječaju, naravno, nije bilo govora. I tako sad na Luci stoji kičasti, pravi narodnjački, kip žene koja je ni kriva ni dužna postala slučaj koji govori o nepromišljenosti, gluposti i površnosti današnjeg Mostara. Ona je, njezin kip zapravo, još jedan dokaz teze da je Mostar postao obična selendra, provincijska kaljuža, turbo folk generator u kojem caruje kratka pamet i bezvlašće svake vrste. Spomenik Emini je spomenik nekakvoj sumanutoj gradskoj mitologiji, nečemu potpuno iracionalnom, a upravo to iracionalno je osnovni pokretač BH politike unatrag dvadeset godina. Zbog toga imate onaj osjećaj kao da živite nimalo ugodnu LSD halucinaciju. A dok vi halucinirate Grad je zabetoniran, na uglu vaše ulice stoji spomenik Mitru Miriću i Branki Sovrlić, budžet je ispražnjen, gradski oci su na godišnjem koji plaćaju vašim novcem, klince premlaćuju falši bradati skinsi i lažni komunisti. Netko vam, jebiga, mora prodati agoniju kao drogu. A valjda znamo tko su dileri gluposti zbog koje i jesmo u agonijskom transu. Ne znamo!? E, onda, jebo nas pas sve skupa, bolje nismo ni zaslužili!!!


Bušenje spomenika

Obratite pažnju kad, niz Kujundžiluk, ulazite u Stari Grad na ploču na kojoj piše da je taj dio Mostara pod zaštitom UNESCO – a. I to je još jedan zanimljiv slučaj. Naime, na stari kameni zid postavljena je aluminijska konstrukcija s pleksiglasnom pločom na kojoj piše da je povijesna jezgra Mostara pod zaštitom UNESCO-a. Braća su bez problema izbušili rupe u stoljetnom kamenom zidu i na njega prikačili alupleksi kontstrukciju. Kad sam to vidio prvi put umalo nisam pao u nesvijest. Zar je UNESCO dozvolio nešto takvo? Sumnjam. UNESCO je vjerojatno napravio grešku kakvu radi većina ozbiljnih međunarodnih institucija. Naime, u jednom trenutku pomislili su da smo mi sposobni i dovoljno odgovorni da nam se prepusti jedan mali dio cijelog posla te da postoje stvari u kojima, naprosto, ne možemo zabrljati. No, gorko su se prevarili. Ta alupleksi oznaka samo je jedan od dokaza da smo mi marva koja bi i givikt pokvarila samo ako nam se pruži prilika.


(zurnal.info)

KOLIKO SU NAS SLAGALI: Političari otimaju hljeb iz javne kuhinje

Vladajuće političke stranke u BiH realizirale su malo od onog što su obećale građanima pred Opće izbore 2006. godine. Umjesto socijalno ugroženim kategorijama primanja su povećavali sebi, a svojim kadrovima davali su prednost pri zapošljavanju

Obrok u javnoj kuhinji, Foto: CIN

Rezultati rada vladajućih stranaka u Bosni i Hercegovini (BiH) nakon gotovo četiri godine provedene na vlasti pokazuju da političari nisu ispunili mnoga od predizbornih obećanja.

Tokom predizborne kampanje za Opće izbore 2006. godine stranke su građanima obećavale kvalitetniji život, smanjenje siromaštva, veća izdvajanja za socijalno ugrožene, ali i završetak privatizacije, te stvaranje uslova za lakše i jednostavnije poslovanje preduzeća.

Povećanje životnog standarda obećavale su Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Na prvi pogled čini se da su ova obećanja urodila plodom - prosječna neto plaća u BiH u maju tekuće godine iznosila je 795 KM, što je za 196 KM više u odnosu na oktobar 2006. godine, kada su izbori i održani.

Prosječna mirovina u Republici Srpskoj (RS) u junu 2010. godine bila je 320 KM, a u Federaciji BiH 341 KM, što je tek za oko 100 KM više nego u oktobru 2006. godine.

Međutim, Gordana Bulić, predstavnica Vijeća za zaštitu potrošača BiH, kaže da standard građana nije ništa bolji u odnosu na 2006. godinu jer, iako statistika bilježi rast plaća i mirovina, istovremeno se povećavaju i troškovi života.

Agencija za statistiku BiH je 2007. godine provela istraživanje potrošnje bh. građana. Utvrdili su da je za zadovoljavanje mjesečnih potreba prosječne obitelji trebalo 1.541 KM. Uz pretpostavku da su građani nastavili kupovati iste proizvode i u istim količinama, u junu ove godine bilo im je potrebno 1.681 KM.

U oba slučaja bile su potrebne najmanje dvije prosječne plaće.

Redžib Tokalić: Izgubio sam sve nade, Foto: CINProsječne cijene u junu tekuće godine porasle su za 10,1 posto u odnosu na oktobar 2006. Prosječne cijene hrane povećane su za 15,5 posto, komunikacija za 15,2 posto, prijevoza za 9,5 posto, obrazovanja za 7,6 posto, a stanovanja i režija za 7,1 posto.

Ipak, postoje mnoge obitelji u kojima niko nije zaposlen ili u kojima prihodi dolaze jedino od rada na crno.

Među takvima je i Redžib Tokalić (37) iz Sarajeva koji suprugu i troje maloljetne djece prehranjuje prodajući željezo, ugljen i drva.

Kaže da je razočaran jer nema ni dana radnog staža, nema primanja, te sumnja da će uopće izaći na predstojeće izbore.

"Izgubio sam sve nade", kaže Redžib.


Obrok za 2,5 KM

Prema istraživanju Svjetske banke u 2007. godini više od 500.000 bh. građana bilo je siromašno - njihova mjesečna primanja bila su niža od 205 KM. Svjetska banka od tada nije mjerila siromaštvo, ali je u decembru 2009. godine objavila procjenu po kojoj bi broj siromašnih građana mogao biti veći za više od 70.000.

Među siromašnima je velikih broj starih osoba i umirovljenika. Podaci fondova za mirovinsko osiguranje FBiH i RS pokazuju da su minimalnu mirovinu u iznosu od 160 do 296 KM u oba entiteta u junu 2010. godine primila 196.950 od ukupno 564.856 umirovljenika.

Umirovljenica Ljerka Baksa (77) iz Sarajeva kaže da teško živi i sa mirovinom od 400 KM. Ovu sumu dijeli sa svojom nezaposlenom kćeri. Volontira u javnoj kuhinji Crvenog križa i tu se hrani.

"Prije sam bila veliki optimista a danas sam veliki pesimista", kaže Baksa.

Refik Kravić, upravitelj Centralne javne kuhinje Crvenog križa FBiH, kaže da je mnogo veći broj ljudi kojima je korištenje javnih kuhinja neophodno, ali ne ispunjavaju stroge kriterije koje određuju centri za socijalni rad. Jedan od kriterija u RS je da su mjesečna primanja osobe manja od 41 KM, a u FBiH od 70 KM.

U javnim kuhinjama Crvenog križa u oba entiteta hrani se ukupno 2.849 ljudi.

"Za određenu kategoriju stanovništva danas je teže nego je bilo u toku rata. Ko god kaže da je sada lakše nego je bilo prije 10 godina griješi", kaže Kravić.

Refik Kravić: Teže nego u ratu, Foto: CIN

On dodaje da mnogi koji nemaju uvjete za besplatne obroke dolaze pred punktove gdje se dijeli hrana i čekaju na višak od ručka koji se najčešće sastoji od variva ili konzerve sa kruhom u vrijednosti od 2,5 KM po obroku.

Prema podacima do kojih su došli novinari CIN-a, na području FBiH su u 2009. godini djelovale 23 javne kuhinje u kojima se hranilo oko 13.500 ljudi, što je za oko 4.000 više nego godinu ranije.

Stranka demokratske akcije (SDA) obećavala je pred izbore 2006. da će zaposlenost povećati za 15 posto.

Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH u maju ove godine bilo je 7.047 manje nezaposlenih u odnosu na oktobar 2006, što je smanjenje zaposlenosti za oko 1,4 posto.

"U oktobru su izbori i sada mnogi bajni politički stručnjaci idu po skupovima i obećavaju ljudima zaposlenje… Ništa od te priče nema", kaže Huso Sarić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH.

Umjesto na povećanju zaposlenosti svih građana, SNSD je radio na zapošljavanju svojih članova - iz Opštinskog odbora SNSD Trebinje početkom juna 2010. godine poslali su dopis direktorima poduzeća u Trebinju da zapošljavaju njihove kadrove na osnovu "socijalne ugroženosti i angažovanja unutar partije" iz kako navode "obaveze prema stranci".

Život sa 41 KM mjesečno

Boreći se za glasove, Stranka za BiH (SBiH) i SNSD su biračima obećavale veću socijalnu sigurnost, a SDA i HDZ BiH veća izdvajanja za socijalno ugrožene.

Socijalna pomoć u kantonima u FBiH iznosi između 46,70 i 176 KM i nije se značajnije mijenjala u odnosu na 2006. godinu – u nekim kantonima je čak i smanjivala.

Prema riječima Ljube Lepira, pomoćnika ministra zdravlja i socijalne zaštite RS, u ovom entitetu oko 6.000 ljudi prima socijalnu pomoć od 41 KM mjesečno. Maksimalna pomoć iznosi 82 KM, ukoliko obitelj ima pet i više članova. Ova primanja nisu povećavana od 2003. godine.

Sa druge strane, prema podacima Centara civilnih inicijativa (CCI), ministrima u Vladi RS-a plaće su udvostručene - sa 1.800 KM iz prve godine mandata na 3.600 KM u 2009. godini. Primanja profesionalnih poslanika u Narodnoj skupštini RS su također udvostručena, pa njihova mjesečna plaća sada iznosi 3.150 KM. U ove cifre nisu uračunate i druge naknade koje primaju.

Obrok u Parlamentu Federacije, Foto: CINRačunica pokazuje da samo jedna ministarska plaća vrijedi kao 88, a poslanička 77 mjesečnih uplata socijalne pomoći.

Među onima koji pomoć dobijaju je Savo Đukanović (66), izbjeglica iz Ključa, koji u Banjaluci stanuje posljednjih 16 godina, a prehranjuje se zahvaljujući javnoj kuhinji Caritasa.

"Tu 41 marku dajem za lijekove", kaže Đukanović.

Teško i za privredu

Dvije stranke - SBiH i HDZ BiH – biračima su obećavale izjednačavanje stope poreza i doprinosa u dva entiteta, ali one su još različite.

HDZ BiH je najavljivala i bolje uvjete za poslovanje. Međutim, u izvještaju Svjetske banke 'Doing Business' za 2010. godinu na ljestvici od 183 zemlje BiH je rangirana na 116. mjesto po lakoći obavljanja poslovanja. U 2006. godini bila je 87. od 155 zemalja.

Kada je riječ o lakoći pokretanja biznisa BiH se nalazi tek na 160. mjestu. U odnosu na izvještaj iz 2006. kada su za pokretanje poduzeća u našoj zemlji trebala 54 dana, sada je za to potrebno 60 dana. Da bi poduzeće počelo sa radom u Crnoj Gori je potrebno 13, koliko i u Srbiji, a u Hrvatskoj 22 dana.

U izvještaju se navodi da su doprinosi koji opterećavaju privredu daleko veći od prosjeka u regiji ili u drugim zemljama Europe.

Predstavnici SNSD-a i SDA najavljivali su i dovršetak procesa privatizacije do kraja ovog mandata. Prema podacima institucija koje prate procese privatizacije u BiH, zaključno sa februarom 2010. godine, ostalo je neprivatizirano 745 poduzeća.

U izvještaju Agencije za privatizaciju u FBiH iz novembra 2009. godine stoji da su rezultati privatizacije "izrazito loši u proteklih nekoliko godina, a posebno u prvoj polovini 2009. godine, tako da se može konstatirati da je proces praktično u zastoju".

Parlament FBiH: Najjeftiniji restoran u Sarajevu, Foto: CIN

Predstavnici SNSD-a, HDZ-a, SBiH i SDA sa kojima su novinari CIN-a razgovarali objašnjavali su da predizborna obećanja nisu mogli ispuniti jer su morali praviti kompromise sa partnerima u vlasti, što podrazumijeva i odricanje od dijela vlastitih obećanja.

Ivo Miro Jović, član HDZ-a i delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, priznaje da su uradili vrlo malo od planiranog: "Ne može se reći da nismo, ali prema onom što smo htjeli za ukupnu BiH, ne samo za hrvatski narod, vrlo skromno."

Osim što nisu ispunili obećano, političari nisu ni realizirali planirano nakon dolaska na vlast. Podaci CCI-a za prve tri godine mandata pokazuju da je Vijeće ministara BiH realiziralo manje od polovine planiranih aktivnosti, dok je Parlament BiH usvojio tek trećinu planiranih zakona.

(CIN)

BRIGA ZA GLASAČE: Zar Romi žive u BiH?!

Početkom 2005. godine devet zemalja u regionu, uključujući Bosnu i Hercegovinu, pristupile su projektu “Dekada inkluzije Roma-2005-2015.” Vlade zemalja koje su bile potpisnice ovog projekta, obavezale su se da će kroz aktivno učešće i sprovođenje četiri Akciona plana, poboljšati životni standard Roma

Šta se zapravo dešava?

Ove godine se u BiH sprovode izbori na svim nivoima. Naravno, ni ove godine među kandidatima nema Roma, bez obzira na presudu Međunarodnog suda pravde, a nema ni pomena da se izborni zakon promeni (sada je već kasno), a o Ustavu da i ne govorimo.

Oprostite, da li ste upoznati sa činjenicom da Romi žive u BiH

Udruženje “Budi moj prijatelj” iz Sarajeva, nedavno je uputilo svim političkim partijama jednostavan upitnik sa ciljem da se sakupe podaci o tome koliko je zastupljeno “pitanje Roma” u programima stranaka.

Crno na belo

Poznato je da su stranke u BiH izuzetno “otvorene “ za saradnju i da su voljne da učine sve za “dobrobit” svih svojih građana i građanki (makar se to sada vidi u toku predizborne kampanje), svih izuzev Roma.

Udruženje “Budi moj prijatelj” upitnik je poslalo svim političkim strankama, a odgovor je došao od samo jedne - Stranke za BiH. Pitanja su bila izuzetno teška i prosto je bilo nemoguće odgovoriti na njih.

Evo jednog, od svega četiri:

Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Odgovorite sa DA ili NE.

Strankama je verovatno bilo lakše da ne odgovore na upitnik, nego da uzvrate upitnik u kome bi odgovori na svako pitanje bili NE.

Šta kaže Stranka za BiH

Po svemu sudeći, ova stranka je išla logikom “bolje da odgovorimo, ali kako nama odgovara, nego da ne odgovaramo”.

Stranka za BiH je jedina koja je odgovorila na upitnik, ali postoji jedan mali problem. Na moguća četiri, ova politička partija odgovorila je na čak sedam pitanja.

Da napravimo paralelu. Udruženje “Budi moj prijatelj” poslalo je pitanje sledeće sadržine:

Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Odgovora iz Stranke za BiH:

Odgovor: Stranka za BiH putem ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safeta Halilovića, koji je potpredsjednik Stranke za BiH, kao dio svog programa u potpunosti usvaja i prihvata Akcioni plan za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja.

U ovom pitanju je gotovo hiruški precizirano pitanje koje se odnosi isključivo na stranku, a ne na Ministarstvo ili neku drugu instituciju. Nije potrebno puno da se zaključi da Stranka za BiH, a i sve ostale, nemaju konkretne planove koji se tiču rešavanja problema Roma.

Pored toga što je Stranka za BiH krajnje licemerno odgovorila na prvo pitanje, ona je odgovorila na još sedam pitanja koja uopšte nisu bila postavljena, ne bi li na taj način pokazala da je “izuzetan poznavalac” romske problematike u BiH. Blizu je treći oktobar, a svaki glas je značajan...

Na zvaničnoj web stranici Stranke za BiH postoje dve platforme, Ekonomska i Izborna. Ni u jednoj se ne pominju Romi.

 

 

Upitnik udruženja “Budi moj prijatelj”

1. Da li ste upoznati sa sadržajem strateških dokumenata koja je BiH usvojila i obavezala se da ih implementira do 2015., a koji se tiču rješavanja problema Roma u BiH (Strategija BiH za rješavanje Roma“ iz 2005.; Plan akcije o obrazovnim potrebama Roma i pripadnika ostalih nacionalnih manjina“ iz 2004.; „Akcioni plan BiH za rješavanje problema Roma iz oblasti stambenog zbrinjavanja, zapošljavanja i zdravstvene zaštite“ iz 2009. godine)?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

2. Da li u okviru programa Vaše stranke/partije postoje konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu koje je država BiH prepoznala kao ključni segment u rješavanju romske problematike (obrazovanje, zapošljavanje, stambeno zbrinjavanje i zdravstvena zaštita)?

Molimo Vas da boldirate odgovor (ako je Vaš odgovor DA, molimo Vas da navedete za koje segmente):

DA NE

3. Ukoliko u programu Vaše stranke/partije ne postoje konkretni planovi i programi za rješavanja problematike romske nacionalne manjine da li ste spremni da do augusta 2010. godine svoje programe uskladite i prema potrebama ove, najbrojnije, nacionalne manjine u BiH?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

4. Da li Vaša stranka/partija podržava izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona BiH prema presudi Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu?

Molimo Vas da boldirate odgovor:

DA NE

SBiH: Koliko vlasti, toliko Romima

1. U okviru programa Vaše stranke/partije postoje li konkretni planovi i programi koji se tiču rješavanja problematike romske nacionalne manjine u bilo kojem segmentu (zapošljavanje, stanovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, itd.)?

Odgovor: Stranka za BiH putem ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine dr. Safeta Halilovića, koji je potpredsjednik Stranke za BiH, kao dio svog programa u potpunosti usvaja i prihvata Akcioni plan za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja.


2. Romi su i danas najnezaposlenija nacionalna zajednica u BiH. Na koji način ćete pristupiti sistemskom rješavanju nezaposlenosti Roma?

 Odgovor: U budžetu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, čiji je ministar dr. Safet Halilović, potpredsjednik Stranke za BiH, za 2009. i 2010. godinu izdvojeno je po tri miliona konvertibilnih maraka za rješavanje strateških problema Roma, od čega je u 2009. godini za zapošljavanje izdvojeno 702.000 KM, kojima je predviđeno zapošljavanje 135 osoba. Na ovaj način je animirana i finansijska podrška međunarodnih organizacija.

2.a Prilikom zapošljavanja građana na poslovima administracije, javnih servisa, preduzeća i drugih subjekata na koje država ima pravo raspolaganja, pristupiti načelu pozitivne diskriminacije u korist Roma i to najmanje proporcionalno broju stanovnika dotične općine (Strategija BH za rješavanje problema Roma, Dokument zahtjeva i preporuka građana Roma prema političkim subjektima u BiH). U kojoj mjeri će Vaša stranka/partija primjenjivati ovaj segment u svojim planovima?

Odgovor: Onoliko koliko Stranka za BiH bude učestvovala u vlasti, nastojaće da realizuje ovakav program u korist Roma sve do ispunjenja uslova, i to najmanje proporcionalno broju stanovnika dotične općine.

3. Romi su najmanje obrazovana grupacija stanovništva u BiH, a razlozi za to su višestruki (siromaštvo, nezaposlenost, nedostatak udžbenika, loši uslovi stanovanja, itd.). Za podsticanje obrazovanja pripadnika Romske nacionalne manjine, neophodna je dopuna reforme obrazovnog sistema BiH sa naglaskom na Rome. Kako Vaša stranka/partija misli rješavati ovaj problem?

Odgovor: Obrazovanje je ključ za prevazilaženje siromaštva i djelotvornu društvenu inkluziju u ostalim sektorima. Stranka za BiH u potpunosti podržava revidirani akcioni plan Bosne i Hercegovine o obrazovnim potrebama Roma i u svojim planovima će nastojati da ga realizuje u obimu u kome bude učestvovala u vlasti.

 

4. Romi su prema navodima Strategije BiH za rješavanje problema Roma, najugroženija i najsiromašnija nacionalna manjina u BiH (nezaposlenost, nizak nivo obrazovanja, loši uslovi stanovanja, itd.). Koji su vaši planovi ukidanja ekstremnog siromaštva, posebno siromaštva Roma u BiH?

Odgovor: Stranka za BiH prihvata planske aktivnosti kroz inkluziju Roma u Dekadi inkluzije Roma 2005-2015. u međunarodnom partnerstvu sa ciljem da se odgovori izazovima koji se postavljaju pred sve evropske zemlje, a posebno u odnosu na ekstremno siromaštvo.

 

5. Najviša stopa mortaliteta u BiH je među Romima, a Romi spadaju među najugroženiju kategoriju stanovništva u sferi socijalne zaštite u BiH. Konkretni programa zdravstvene i socijalne zaštite Roma bi trebali ponuditi rješenja problematike Roma. Koji su Vaši programi i planovi kada se govori o rješavanju pristupa Roma osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti?

Odgovor: Odgovor Stranke za BiH je djelovanje kroz Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i osiguravanje potrebnih godišnjih finansijskih sredstava za rješavanje strateških problema Roma u istom obimu i kvalitetu kao i za sve druge građane Bosne i Hercegovine.

6. Najveći dio romske populacije nema riješeno stambeno pitanje, čak ni privremeno. Neophodno je kreirati i realizirati takvu stambenu politiku prema Romima, omogučujući im lakšu integraciju u bh društvo na šta obavezuje Strategija BH za rješavanje problema Roma. Koje mjere, tj. planove i programe Vaša stranka/partija planira poduzeti kako bi se adekvatnim provođenjem i preciznim vremenskim okvirom osiguralo stambeno zbrinjavanje Roma u BiH, a pri tome izbjegla dodatna getoizacija i diskriminacija Roma?

Odgovor: Stranka za BiH je preko Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine u posljednjoj godini dana iz državnog budžeta i pomoći međunarodnih organizacija osigurala više od 5,200.000 KM za stambeno zbrinjavanje Roma u Bosni i Hercegovini putem otvorene i transparentne procedure konkursa, čime će biti izgrađeno 194 i rekonstruisano 30 stambenih objekata-kuća za Rome. Slična mjere poduzeće se i u narednoj godini, jer je u državnom budžetu za 2010. godinu za strateške potrebe Roma već osigurano novih tri miliona konvertibilnih maraka.

7. Romi kao najmnogobrojniji manjinski narod u BiH imaju svoju kulturu, tradiciju, romski jezik, običaje, obrede, pismo, umjetničko stvaralaštvo, itd. Sistemsko rješavanje navedenih specifičnosti je od velikog značaja, kako za Rome, tako i za ostale konstitutivne i manjinske narode u BiH. Na koji će način Vaša stranka/partija raditi na očuvanju identiteta Roma, razvoj afirmacije i integracije romskih običaja i kulture?

Odgovor: Stranka za BiH radi na punom uključenju romske djece u sve nivoe obrazovanja od obdaništa do univerziteta, kao i materijalnom potporom izdavaštvu, što je u funkciji očuvanja i afirmacije romskog identiteta.

 

 

 

(zurnal.info)