Život

Branimir Štulić: Filozofija od A do Z

Čim je Branimir Štulić objavio da sprema sabrana djela od 16 knjiga, ponovo je pozvao vraga na svoj prag. Iz Bosne ga zovu novinari Dnevnog Avaza, iz Srbije pokušavaju uvući u reality show, u Hrvatskoj mu nude milione da nastupi u zagrebačkoj Areni...

Osvježenu medijsku pompu prati prigodna rasprodaja nostalgije, jer njegova najjača ritam sekcija Leiner & Hrnjak najavljuje spektakularan povratak. Tridesetu obljetnicu singlice A šta da radim/Balkan proslaviće velikim koncertom u beogradskom Domu omladine. Štulićevo mjesto ovaj put neće zauzeti bronzana bista (koju Leiner na internetu prodaje za 12 hiljada eura), mikrofon će uzeti Davorin Bogović, prvi pjevač Prljavog kazališta.

Štulić ostaje dosljedan, kao i uvijek do sada uostalom, odbija milione i čuva čist obraz. Što i očekujemo od fantoma slobode, mada sumnjam da je njemu više stalo do tuđih očekivanja.

Žurnal objavljuje neke od najzanimljivijih izjava koje je davao tokom karijere. Tek toliko da se podsjetimo s kim imamo posla...

 Azra: Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je u stvari artistički ulični bend i to je sve.

( Polet, 1980.)

Bajaga: Kao što se Marković oslanjao na Tita, tako se ovaj oslanjao na mene, i još bezočnije, razumiješ?

( Arkzin, 1993.)

Balkan: Balkan je moja fascinacija. Ja ga vidim kao Spartu. Ona je bila sastavljena Iz četiri plemena, a možda su i Židovi tu bili, jer se u sve nekako upetljaju; no, to nikada neću saznati. Sparta, o kojoj ja pevam, to je Balkan sa četiri svoja plemena: Albanlja, Bugarska, Rumunija i Jugoslavija. Grčka tu dođe kao Hong-kong Kini. To čudesno tlo je na mnoge načine zanimljivo. Voleo blh da kažem kako je za svaku državu, kao i za svakog čoveka, važno da je rođena pod srećnom zvezdom. Zvezde ispod kojih je Balkan rođen još su velika tajna.

(Ćao, 1990.)

Balkanac: Eno, Ćiro Blažević, veli "ja sam Balkanac". Treći je Balkanac Bajaga. Marš u pičku materinu, nisam više Balkanac.

( Arkzin, 1993.)

Balkanska partija rada: Uzgred bih voleo da osnujem Balkansku partiju rada. Ona bi, u svom programu, insistirala na trima stvarima: trideset posto Ijudi bi se bavilo naukom, trideset posto turizmom, trideset posto agrokulturom a deset posto i ovako svuda i uvek smeta, te na njih, ne treba ozbiljno računati. Mislim da je krajnje vreme da se ova zemlja okrene nauci, da veže i motiviše umni kapital kojim još raspolaže. Čovek ne može da dobije atomsku bombu sa nekoliko hidrocentrala. Znači, valja stvarno stvoriti kompletnu infrastrukturu, uslove za zaokret ili povratak naučnoj misli. Kad kažem turizam ne mislim na menjanje jastučnica, i da se pri odlasku maše gostima uz apel: Dođite nam opet! To znači da se zemlja toga ozbiljno prihvatila, da se održava u kondiciji. Da dihta. A ne da, kad padne kiša u Zagrebu, to odmah znači poplava. Tu podrazumevam i ekologiju, permanentno čuvanje prirode. Pod agrokulturom smatram ne samo proizvodnju hrane nego korišćenje svega što nam podneblje pruža; kvalitet, dopremanje, transport. Mislim da su to tri fundamentalne stvari kojima se moramo okrenuti u sledećem periodu. Tako ćemo izaći i iz svoje zemlje. Praktična stvar je to što bismo tako korisno zaposlili Ijude za opšti interes. Tako se dobija naslućena snaga i mobilnost, a sa snagom ide mir. Mir je nužan ne radi mira samog, ili da bi neko plandovao, nego što bi se onda energija usmerila ka korisnom radu.
(Vreme, 1998.)

Beatlesi: Kod mene sve počinje sa Beatlesima, de facto. Ali, sjećam se i Pola Enke, kojeg sam pjevao u Skoplju 1959. godine. "O Dajana, volim te, skini gaće molim te, da vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu."

( Vreme, 1998.)

Bregović (1): Ali ono što je meni kod Bregovića išlo na kurac je sljedeće: ja sam tada već bio poznat, imao sam 32 godine, znači punoljetan, tada se ima i glasačko pravo, imao sam osjećaj svih ovih stvari što će doći. I htio sam sve vrijeme da razgovaram o politici, a ovaj neće pa neće... Jedino što on hoće, to je kad je uhvatiš i zavrćeš joj uši, zabiješ noge u plafon, a ona skiči ko svinja. To je bilo jedino što je njega interesiralo. Ja popizdim! Idem da ga zguzim, a on pobjegne pod krevet, niti zguzit ga ne mogu. Pa, mislim se, šta da radim s tobom, ne mogu da pričam o politici, ne mogu da te jebem, šta da radim?

( Vreme, 1998.)

Bregović (2): Bregović je napravio nekoliko izvrsnih pesama, ali nije napravio tekst za te pesme. Takve su, recimo, "Loše vino" ili "Selma". Ali, samo mu je jedna kompletna - "Zaboravi ako možeš". Ni ona mu nije loša, sve će to pokriti tralala... Kako se zove ta? Ja je zovem Čajkovski. Dan-- danas ne razlikujem ko je Tompson, a ko Alka Vuica. To je, bre, sve sedam osmina.

(Večernje novosti, 2009.)

Citati: Naravno da se pokazuje šta sam jeo, šta sam slušao, čitao. Pa i Šekspir je bio na grčkim klasicima. Ja sam to svjesno radio.

( Vreme, 1998.)

Dugovanja: Ja sam u sporu sa "Croatia Recordsom". Zaključno sa današnjim danom tužim ih za okruglo deset i po miliona maraka. Bezočno su ukradene moje stvari, moj materijal, moji snimci. Od "Komune" potražujem 720 hiljada maraka.

(Rock Express, 1999.)

Država i vlast: Beznačajan čovjek teži da ima vlast, šta bi drugo. Jedina šansa mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je niko i ništa.

( Vreme, 1998.)

Ekologija: Volim vrlo ekologiju... A boga ti, mi imamo više ljudi nego drveća na ovom svijetu! Ljudi nam ne trebaju jer samo dišu taj kisik, i sad ko je vrijedniji na ovom svijetu?

( Ćao, 1991.)

Fudbal (1): Obično spavam do četiri, onda radim cijele noći i jedino živim, ako uopće živim, kada igram fudbal.

( Vreme zabave, 1994.)

Fudbal (2): Rođeni sam fudbaler. Meni je to kao ribi voda. Ali, video sam da je linija manjeg otpora sadržana u svemu. I da živim milion godina, nikad ništa ne bih napravio sa fudbalom. Nisam ga takao ima tri godine. Poslednje tri godine sam samo knjige tipkao, tako da sam poludeo.
(
Večernje novosti, 2009.)

Generacija: Općenito, svi ljudi koje sam upoznao iz te generacije, ne samo u glazbi - devet od deset njih - bili su obične male jajare i lopovi koji nisu znali ništa drugo nego ukrasti i zajebati. I zato se guraju da budu stupovi društva.

(Večernji list, 2002.)

Gitarsko umijeće: Šta misliš kada bi te ja sada pitao koliko dobro znaš čitati.

( Ilustrovana politika, 1991.)

Historija i religija: Naša je religija potekla od paganske, a vrhovni je paganski bog uvijek bio onaj koji je pucao gromovima, munjama i sasvim je prirodno da čovjek gleda gore. Budisti traže Boga u sebi, ali mi to već znamo, čim imamo onaj termin "ubiju Boga u tebi". Historija je riječ koja označava traganje, nešto kao Scherlok Holmes.

( Dragan Todorović 1993.)

Holandija: Holandija je ispod nivoa mora, ali je to - za mene - zemlja dobrog pregleda. Suočen sa svim, tamo imam veći strah pa bolje mislim. Kod nas ne može puno da se misli. Mi smo vrlo pametni kad smo instinktivni, kad počnemo puno da mislimo nešto ne funkcionira. Tamo nema puno instikata, tamo sve imaju, sa puno promišljaja. Na ovim prostorima izgleda da nikada nismo imali vremena da dovoljno mislimo, i oduvek smo se oslanjali na instinkt.

(Ćao, 1990.)

Homer: Ja sam Homera napravio sigurno kakav je izgledao prije nego su ga počeli prenositi hiljadama godina, pa su ga očistili ko rižu, sve su mu vitamine izvukli... Neko mora da bude pjevač, pa da zna.

( Vreme, 1998.)

Humanizam: Jednom sam ispričao onu priču kad su Persijanci provalili u Grčku, pa ih je Leonida sa Spartancima dočekao u Termopilskom klancu. Kad su vidjeli da su opkoljeni, onda je izdao dnevnu zapovijest koja je izgledala ovako:"Doručak ovdje, večera u Hadu". To je bilo sve. I ako su takvi ljudi mogli da poginu, e, stvarno me zaboli kurac za sve na ovome svijetu. Toliko, da se razaumijemo.

(Ćao, 1990.)

Idoli: Kad bi ljudi znali kakvi su privatno njihovi idoli - ne bih ih više voleli. lli možda bi, ali ja čisto sumnjam... Privatno, idoli su mediokriteti, guzičari i prevaranti. Mediokriteti nemaju pravo biti idoli, jer je to ogromna obaveza, odgovornost. Ovi naši će svakom služiti i svima se udvarati - da bi spasli svoju guzicu! Zašto, kod nas, Ijudi idu u školu? Ne da nauče - nego da dobiju diplomu. Da tako stignu do nekog položaja i vrate onima, koji su ih nekad zlostavljali. Tako i muzičari. Ne radi muzike, ideje, nego radi slave. Da se dočepaju popularnosti i da se revanširaju svima... To je jedna velika peta kolona.

(Ćao, 1990.)

Inteligencija: Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

(Rock Express, 1999.)

Iskreno: Ja sam ponešto Picasa, pomalo Dostojevskog i možda malo Miro i Mao Ce Tung.

( Dragan Todorović 1993.)

Jugoslavija (1): Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Jugoslavija (2): Šteta zapravo što više nema Jugoslavije, jer gdje će sada svi ti kreteni i lopovi?

(Feral Tribune, 1993.)

Komponiranje: Još davno, kao klinac pročitao sam da je Smetana danima pamtio melodiju sve dok mu ne bi došle riječi. Tako i ja radim.

(Polet, 1980.)

Kompozitor: Šta mi vrijedi da se osjećam kao kompozitor dok sjedim na zahodu?

(Pop Rock, 1991.)

Kusturica: Zato kod slikara imaš palac, pa onda znaš kako mu glava dođe. Ako je normalan, dođe mu 1:7, ako je Kusturica dođe mu 1:6.

(Večernje novosti, 2009.)
Mandić Oliver: Nisam ga nokautirao kako se priča ali je bilo gadno. To je sramota za Srbiju da ima takve ljude. Ranije je u Kneževini Srbiji bio običaj da onoga ko sramoti Srbiju vani, mlate. On je sramotio Balkan, a nije mu se moglo zabraniti.

( NON, 1990.)

Makedonija: Da ti kažem, novu Makedoniju stvorili su Tito i Štulić!

( Vreme zabave, 1994.)

Neron: Imam nostalgiju za samim sobom. Hoću da kažem da se osjećam kao Neron, stalno velim - jao kakva veličina propada sa mnom.

( Vreme, 1998.)

Nostalgija: Kad kažem zemlja, mislim miris. Svuda sam lutao i uvijek sam volio mirise. A ljudi mi nisu falili, jer više su bili loši nego dobri, mada se to ne smije reć generalno. Falili su mi mirisi, onaj tempo života, moj posao...

( Dragan Todorović 1993.)

Obrazovanje: Kada sam 1972. godine završio gimnaziju počeo sam se muvati po Filozofskom fakultetu. Imao sam kasnije svoju "katedru" u podrumu Filozofskog faksa. Bilo je to svakog dana od dva do devet. Hektolitri vina su se tamo popili.

(Polet, 1980.)

Poezija: Treba tona ruža za jednu bočicu kolonjske vode.

( Dragan Todorović 1993., na pitanje kada će objaviti zbirku poezije)

Porodica: Morao sam nešto raditi, meni je život kod kuće uvijek bio pakao. U njoj sam se osjećao kao stranac.

( Polet, 1980.)

Popularnost: Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim.

(Novi list, 2005.)

Prošlost: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

( Vreme, 1998.)

Reklama: Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue... Pa sam ih pitao: "Jeste li čitali Dostojevskog?" Vele "Jesmo"! "A jeste li ga kad vidjelio?"

(Nin, 1991.)

Retrospektiva: Često, kada se osvrnem na protekle godine, i na to svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe.

(Vreme, 1998.)

Revolucija: Svoju revoluciju sam finansirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i - znao sam na vreme da odem. Šta bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije niko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobedim. Jer, kako je čovek pobedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobedi.

(Ćao, 1990.)

Rimsko pravo: Inače vjerujem u rimsko pravo čija je osnova, što niko ne zna, da otac može da ubije sina i sve u kući, ako baš hoće.

(Vreme, 1998.)

Riječi: "Kao i jučer" sam snimio 1983. i jedino što pamtim je da sam u avionu i kratim vreme sa Borhesom, koji je imao tu jednu fazu metafizike. Uvek sam imao prvo muziku, a onda sam naknadno radio tekst. To niko ne veruje. A žao mi je što sam mnogo tih melodija uništio zbog teksta. U principu, možeš savršeno da pogodiš vreme i meru, ali reči su kao šansona, vuku te u neke svoje prostore. Uvek mi je melodija bila draža od reči. Reči ništa ne znače. One su nužno zlo.

(Večernje novosti, 2009.)

Sevdah: Svirao sam sevdah. Imao sam kući tridesetak albuma, sve sama narodna kola i slično. Išlo je to po ofucanom sistemu: u gimnaziji sam čitao istočnu filozofiju da bih bio pametniji no što jesam, pa sam preko posjećivanja nekih predavanja o ciganima stigao i do sevdaha.

Sloboda: Još su Grci to tako definirali: slobodan čovjek se bavi onim što najbolje zna. Ja se bavim umjetnošću a privatno sam historičar.

( Dragan Todorović 1993.)

Tanja & Tom: Pre dve godine sam provalio u stan Torbarini. Želeo sam da vidim ko je to, ko u mom dvorištu živi a da o njoj ne znam mnogo. U američkom slengu Ti Ti ima sasvim određeno značenje. I ona, ništa više od toga. Ona je kao Bajaga ili Crvena Jabuka u muzici. Ni stida ni srama. Da se sa takvim pesmicama izlazilo sedamdesetih ili početkom osamdesetih - Ijudi bi ih linčovali. Druga osoba je Tom Gotovac. To je drugi par rukava. Jedan čudan, pomalo off čovek, zdrav mozak sa kojim se može komunicirati. Radi svoj paranoidni art i ostavlja utisak Volim Ijude koji misle svojom glavom... koji se trude, nisu pokondirene tikve. Koji imaju muda da sve izdrže, budu poslednji, pa na kraju dođu na svoje. Volim fajtere koji se ne svete.

(Ćao, 1990.)

Tito: Danas Tita nema a on je bio najveći zapadni anarhist.

( Vreme, 1998.)

Trud: Apsolutno ne. Nije vredjelo truda.

(Rock Express, 1999.)

Turci (1): Čini mi se da ćemo opet morati da provedemo 500 godina pod Turcima. Oni su nam ostavili lepe pesme. Po meni najlepšu narodnu muziku imaju Turci. Ta muzika je nešto najbolje što je bilo u Jugoslaviji. Ostalo me nije zanimalo. Pogledajte kakva je današnja narodna muzika. Ljudi nisu prešli tu ravan.

(Novosti, 2005.)

Turci (2): Ma, zapravo mi se više sviđa kartka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi sa kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je sa pustim kosu - ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

( NON, 1990.)

Zavjetrina: Nisam ni pobegao ni odustao ni potražio zavetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio:,napravio što sam hteo i sklonio se da ne smetam svom delu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što niko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasednu i ne daju drugima. Ja to nisam hteo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.

(Ćao, 1990.)
Žene: Džoni je go kurac. To su bile gluposti za malu djecu Ljudi svašta pišu, moraju nečim da barataju, dosadan je život. I onda uzmu nekog nesretnika, jednog idiota i od njega naprave šta oni hoće. A kad dođe sljedeće proljeće, ženka hoće nešto novo, onda ga zamijeni neki čovjek. Sve se radi samo da se žene zadovolje. Ovaj bijeli svijet to više ne može da podnese. Samo žene, žene, žene...

( Vreme zabave, 1994., komentar na grafit Džoni je bog)

(zurnal.info)

Zabilješke stare trudnice: Želim da i On pati!

 

Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?

Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.

Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?

To uopšte nije fer

To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.

Gad.

Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.

Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.

Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.

Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:

Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.

Gdje je blažena dosada

Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?

Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...

Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.

Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.

Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.

Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?

Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.







EU: Osuda specijalnih razreda za Rome


Nedostatak školovanja, odvajanje u specijalne ustanove i manji pristup obrazovanju za romsku djecu jedan je od razloga njihove isključenosti iz društva, izrazili su u ponedjeljak žaljenje evropski zvaničnici.

Stručnjak Fondacije za obrazovanje Roma Mihai Surdu je izjavio kako sve studije pokazuju da Romi provode dvaput manje godina u državnom obrazovnom sistemu nego njihovi sugrađani.

Visok je postotak Roma koji se nisu nikada školovali: 50 posto djece u Rumuniji i Bugarskoj, a 25 posto u nekim općinama u Srbiji, navodi ovaj stručnjak iz Fondacije koja je plod partnerstva između vlada, nevladinih organizacija i agencija za razvoj u centralnoj i jugoistočnoj Evropi.

Mihai Surdu osuđuje "smještanje romske djece u specijalne razrede, naročito u Slovačkoj, Republici Češkoj, Mađarskoj, Bugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Organizacija predlaže jednu godinu besplatnog školovanja prije polaska u osnovnu školu.

Evropski povjerenik za obrazovanje Slovak
Jan Figel smatra da su "neke zemlje učinile napore s efikasnim mjerama školske podrške ili stipendija, ali ističe kako je važno uspostaviti povjerenje između roditelja i obrazovnih ustanova.

On očekuje da će se poštovati evropski zakoni o diskriminaciji. Komisija predlaže globalni pristup, jer se obrazovanje ne može odvojiti od načina na koji se pristupa radu, stanovanju i socijalnoj pomoći.

(Fena)

Zabilješke stare trudnice: Žena sa PDV-om

U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.

Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.

Mame i bebe

Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.

I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...

Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.

Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.

I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)

I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.

To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?

Ja više nisam ja

Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...

Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...

A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.

Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.

Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.

Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?

Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.

No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?

Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.

Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...

Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...

Sahranite me uspravno (4): Život u predgrađu Tirane

 

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.


Jetin je stil bio tipičan. Bila je gruba i duhovita, koristeći se neočekivanim slikovitim opisima u posve nevjerojatne svrhe, i često je istovremeno bila zastrašujuća i ironična. – Zašto gadži ne može biti dobra bori? – Jeta je posve ozbiljno upitala, nastavljajući se na šaljivi prijedlog u dvorištu kako bih i ja možda mogla doći u obzir kao buduća mladenka desetogodišnjeg Đivana, kad već o tome razmišljaju. – Zato što gadži ne bi znala sebi izvaditi oči. – Jetin je odgovor imao izvorno značenje da bi gadži, za razliku od prave ciganske djevojke, nedostajalo potrebne vještine i osjetljivosti za tu ulogu. No time je uspjela također kazati kako takva žena ne bi bila nimalo zabavna, jer "vaditi sebi oči" je i romski izraz za orgazam.

ŠEĆER U JOGURTU

Uzevši u obzir kakvi čistunci Cigani mogu biti u vezi seksa i u vezi ženskog tijela u bilo kojem kontekstu, Jeta je bila iznimno prosta, na što je imala legitimno pravo kao baka ili, bolje reći, žena koja više nema mjesečnice. "Besramne, prljave drolje " bila je njezina opaska o ženama o kojima nije imala dobro mišljenje. S druge strane, ako je mjesto bilo lijepo, primjerice, novi kafić u gradu, znala bi reći – O manuša khelaven tut. – Ljudi te čine plesati. Ako bi kakva djeca hodala ispred nje dok je ona pričala s nekim, viknula bi na njih, prekidajući svoju misao. – Mogu li ti se popišati u oči? – ili – Zar ti crijeva ispadaju? – (Pa nisi imao vremena ići okolo?) Ili, ako joj se stvarno žurilo, rekla bi – Te bisterdon tumare anava! – Dabogda vam se imena zatrla! Njezin stil bio je samo naizgled divljački, i svi su ga voljeli.

Nikad nisam srela Cigana koji nije volio slatko. Iako se misli da su sol, papar, ocat i ukiseljena hrana baxtalo, srećonoše, voljeli su stvari but guli, vrlo slatke, i bili su zabrinuti i zgroženi mojom sklonošću za slanim ili bushalo (kiselim). Šećer je u Albaniji bio luksuz pa je Jeta možda mislila kako je moje skanjivanje bilo samopožrtvovnost, što ona gostu nije mogla dopustiti. Jednog joj je jutra dozlogrdilo pa je ubacila hrpu šećera u jogurt koji sam se spremala pojesti, odmahujući glavom kao da kaže, gdje li je ova odrasla? Ono što je zaista rekla bilo je – Kad bi stavila taj jogurt svinji na guzicu, odletjela bi. – Toliko je bio kiseo.

Također je imala običaj dodati uzvik Ma-ša-llah! ili "Kako Bog da!" nakon svega. Jeta je objasnila – Tako će svatko kome se obraćamo znati da kada kažemo kako im je novorođenče pravi bombon, zapravo u dubini duše ne govorimo dabogda mu se mozak sasušio. – Bila je to i korisna mjera predostrožnosti. – Ako ne pokažeš da ti je srce čisto, tvoja je greška kad se nešto grozno desi. – Prosta, gruba i, za ravnotežu, nepokolebljivo praznovjerna.

Šalama su se u Kinu bavile žene. Muški je govor češće uključivao sumorno intonirano iznošenje činjenica (ili apsurdnih besmislica) ne bi li se osjetila težina predaka ili mudrost poslovica. Jetin promukli stari ujak Kako bio je neumorni mudrac koji se stalno služio ovom dvodijelnom formulom: "Baš kao što kobila tare cestu, tako i mlada žena želi penis." I naravno, slijedilo bi mudro kimanje glavom.

Glasovita lingvistička nadarenost Cigana diljem svijeta nije uvijek bila očita u Kinostudiju. Za nesretan početak moje je ime predstavljalo problem. Naime, i je u romskom jeziku gramatički član za imenice ženskog roda, kao u i daj, majka, i često se koristi, čak i uz vlastita imena, primjerice u muškom rodu – O Kako. "Isabel" je stoga njima kao "the zabel", pa sam postala Zabella, Zabade, potom Zabe i naposljetku samo Za.

Dani i tjedni, činilo se, samo su se stapali jedni u druge, možda zato što mi nikad nisu rekli riječi za dane u tjednu ili za mjesece; a svi moji upiti djelovali su im kao pitanja koja sadrže neku zamku. Ako su baš bili prisiljeni odgovoriti, djeca, pa čak i borje, imali su velikih teškoća, pogotovo s mjesecima. Godišnja su doba bila jednostavna. Postojala su samo dva, ljeto i zima, vrućina i hladnoća. Dani se međusobno nisu razlikovali (i to ne samo zato što je bilo ljeto; jedino se desetogodišnji Đivan trebao vratiti u školu). Nitko od djece nije znao gledati na sat; nitko nije ni nosio sat (izuzev Nuzija koji je nosio moj i pokazivao neobično zanimanje za vrijeme, primao je čak i oklade za točno vrijeme). Stariji odrasli nisu znali čitati, a mlađi bi polako sricali svaki slog poput djece; nitko nije imao ni najmanje sigurnosti u pisanju).

ROĐENDAN KOD DUKA

Dobila sam pismo od Duka godinu dana nakon što sam otišla od njih. Bila je to nekakva razglednica prekrivena njihovim potpisima koji su bili starački i drhtavi, ili pak dječje oprezni. Ispod njih, nalazilo se par redaka napisanih na nekom nepostojećem jeziku, ali su stvarala dojam pisma, što im je i bila svrha.

Nije bilo novina, radija, ni naravno knjiga; televizija je obično bila upaljena, ali je nitko nije gledao. Slike su titrale poput krajolika koji promiče dok gledamo kroz prozor automobila. Imalo je to svoje razloge: u predgrađu Tirane mogli ste gledati samo mračne sicilijanske drame i glupave propagandne sapunice što su ih sponzorirale američke vjerske skupine. Za razliku od većine Albanaca među kojima su živjeli, Cigani nisu imali pojma što se dešavalo u svijetu, niti su (i opet s izuzetkom Nuzija) bili znatiželjni.

Doduše, razlog njihova negledanja nije uvijek bio samo nedostatak znatiželje, već katkad i obzir. Zanimao ih je obiteljski život; raspitivali bi se o mojoj braći i sestrama kao da su ih uistinu poznavali. Kada u blizini nije bilo muškaraca, razgovarale smo o rađanju, braku… Kod Duka sam napunila trideset godina. Nisam se tome osobito veselila; ali ono što je meni moglo izmamiti možda tek uzdah, za njih je bila uistinu tužna, pa čak i krajnje ozbiljna stvar. Kad su (prvog dana mog posjeta) otkrili da s dvadeset i devet godina nemam još ni jedno dijete, puri daj – majka njih desetero – potapšala me suosjećajno po zapešću, očito sam bila neplodna. To je objašnjavalo zašto nisam imala muža i, najgore od svega, zašto sam bila osuđena lutati svijetom, doći u Albaniju, za ime Božje, daleko od obitelji i prijatelja, živjeti među potpunim strancima. Teško je bilo reći što je od toga, s njihova gledišta, bila gora kušnja. Moja prisutnost među njima nije, čini se, mogla imati drugog objašnjenja, jer su baš svi Cigani što sam ih upoznala pretpostavljali upravo takvu verziju događaja i, želeći me poštedjeti boli, nisu mi davali prilike ni da isprtičam, ni da objasnim. Moj život bio je tragedija, uviđali su to, ali takva koja ih je mogla raznježiti i to su mi davali na znanje, naposljetku, nisu li i oni u prošlosti bili "osuđeni" lutati svijetom? Nisu li i oni osuđeni na Albaniju? (Njihova je mučna objektivnost prema Albaniji bila dojmljiva, budući da su cijeli život tamo živjeli. Pošto se nisu osjećali Albancima, bili su osvježavajuće neopterećeni regionalnom bolešću etničkog patriotizma.)

Dritta nije imala vremena baviti se takvim razmišljanjima. Imala je drugih, važnijih briga. Dritta je ujedno bila i član obitelji s kojim mi je bilo najteže komunicirati, jer je njezin Kabuđi dijalekt bio još više iskvaren turskim riječima. Pa ipak, odlučnošću kojoj nije bilo ravne, izborila se za mjesto moga glavnog učitelja. Od nje sam naučila jezik trampe ili razmjene dobara. Bogatstvo vokabulara sastojalo se od riječi za bluzu, suknju, češalj, četku, ruž za usne, maskaru, cipele, šal, spužvu, sapun, vrpce, pribadače, ukosnice i, naučene u samoobrani, riječi za prsten, narukvicu, naušnice… Dritta je tvrdila kako želi naučiti engleski; to je ipak bila trampa, razmjena. I tako sam započela: "Kako se ti zoveš? Ja se zovem Zabe," itd. Ona se samo smijala i proizvodila neke grgljave podvodne zvukove umjesto riječi. Zvučala je poput moga četrnaestomjesečnog nećaka kad oponaša govor odraslih na telefon koji mu je služio kao mikrofon.

Naše lekcije nisu bile teške samo zato što nismo imale zajedničke lingvističke osnove, već i stoga što je toliko toga o meni njoj bilo jednostavno strano; ako ne razumiješ radnje, velika je vjerojatnost da nećeš naučiti ni govor. Mene je stalno zaprepašćivala izolacija što ju je moje tuđinstvo neizravno otkrivalo, i bila sam dirnuta zaštitničkim gestama što ih je izazivalo. Jednom sam čučnula kraj čajnika s vrelom vodom, spremajući se preliti vrećicu čaja. Dritta se zaletjela i povukla malenu pravokutnu vrećicu za končić. – Smočit će se! – ukorila me i lupkanjem je osušila u naborima svoje suknje. Nikad nije vidjela vrećicu čaja i ljubazno je pokušavala spasiti nešto što je zamišljala kao – što? – možda mirišljava vrećica ili bouquet garni (premda je teško zamisliti kako bi se nešto tako kratkog mirisnog vijeka stiglo probiti do unutrašnjosti Albanije). Jednom sličnom zgodom, vozeći se na prednjem sjedalu Gimijeva auta, O Babo je prigovarao kako je grozno neuredno i kako bi ga Gimi stvarno trebao počistiti. – Čemu služe ovi konopci? – upitao je razdražljivo, pokušavajući iščupati pojaseve iz njihovih postolja. Takve sigurnosne naprave bile su novina u Albaniji, kao uostalom i sami osobni automobili.

JUTARNJE DOTJERIVANJE

Ništa, međutim, nije pobuđivalo toliko zbunjujuće zanimanje kao Zabadin ritual četkanja zubi dvaput dnevno. To im se činilo opsesivnim i uvrnutim, i prije no što bi ih majke udarcima otjerale, dječaci su oprezno pipali moju četkicu, dodirujući tu malenu stvarčicu s takvom nesigurnošću kao da je ptić koji je ispao iz gnijezda.

Nužnik je bio rupa u ormaru s pokretnim dvokrilnim vratima na labavim šarkama; lupala su ali se nisu zatvarala. Umivaonik je bio obična graba u zemlji, kraj koje je na jednoj gredi u visini struka stajala kanta s vodom, što ju je Liliana stalno održavala punom. Stoga je četkanje zubi bio javni događaj. Jedan od mojih nadimaka bio je Dandi, od dand, zub. Kad bi se već jasno dala osjetiti potreba za tim (otprilike jednom tjedno), oni bi svoje istrljali prstom, dobro umočenim u sol ili lon. I svi su imali predivne zube, kakve Cigani, kao blistava suprotnost ostatku lokalnog stanovništva, vrlo često i imaju, tj. ako ih ne skrivaju dekorativnim zlatom, ili srebrom, ili čak dvobojnim navlakama.

O Babovo jutarnje dotjerivanje bilo je još popularnije. Svakog jutra Bexhet bi otezao sa svojim ritualom brijanja koliko god je mogao, kao da se nada svakim danom pridodati nekoliko sekundi, možda čak i minutu, svom osobnom rekordu. Za djecu to je bila sjajna predstava. Za O Babu to je bio način da ispuni to silno slobodno vrijeme kojega je u Albaniji bilo u nemjerljivom obilju. Svi su muškarci bez posla to morali činiti, i činili su u nešto više ili manje grandioznom stilu.

Vadio je pribor, komad po komad, iz svoga zaključanog kovčega: četku za brijanje, posudu za brijanje s komadom zalijepljenog sapuna, britvu na rasklapanje. U svom jutarnjem odijelu, prugasti donji dio pidžame i kaki vojnička košulja, u tri je navrata išao u kuću po te alatke, svaki put iznoseći po jednu, s takvom pažnjom s kakvom bi eventualno rukovali s malim, ali savršeno očuvanim minojskim ćupom. Nakon što bi sav pribor posložio na dvorišnu gredu koja je svakog jutra postajala brijačnica, Bexhet je i posljednji put otišao u kuću po pièce de résistance, svoje specijalno napuklo ogledalo za brijanje. Ne želeći izgubiti ni jedan razbijeni komadić, šuljao se smiješnim koracima lopova iz crtića, noseći staklo položeno na otvorenom dlanu ispred sebe, poput svježe ispečene pite.

Bexhetov pribor za jutarnje dotjerivanje bio je prostrijet na i oko male otužne grane susjedova stabla što je imala oblik jelenjih rogova. Premda nije bila živa, grana je ostala uspravna, zatvorenica betona kroz koji se probila u svojoj mladalačkoj potrazi za suncem. S najvećom koncentracijom, Bexhet bi ogledalo ugnijezdio u pregib rogova. Tepao mu je i mrdao ga te iskušavao svoju spretnost otpuštajući dva po dva prsta. Ohrabrivao je svoj vlastiti razlomljeni odraz nježnim šapatom, punim ljubavi: "Hajde lijepo, nemoj mi sad pasti, lice malo." Svejedno bi palo, dva ili tri puta po jutru, ali Bexhet bi ga svaki put ulovio, kad se osjećao živahno, majstorskim bekhendom i malim pobjedničkim povikom Eppah! ili katkad Oppah! prije no što bi ga vratio u njegovo V i pokušao ponovno.

CIRKUS ČAPLJINA: Na snimanju novog filma Danisa Tanovića

- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.

- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.

 

Priče za unuke

Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.

Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.

- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.

Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.Luka  i Vlado Kraljević

Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.

Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.

Stanislav Puljić BrziStanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.

Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.

- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.

Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.

- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...

Zlatka  i Slavica JakićNeko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.

- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.


Život vikendom

Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovca Ivice Đikića Cirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.

Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.

- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.

Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.

- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.

Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.

- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.

Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.

Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.

- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .

U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.

Josip Jurković

- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.

Selo ide u svijet

Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.

Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.

- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.

Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.

Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.

Foto: Danis Tanović
- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.

- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...

Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.

{slimbox images/cirkus/1.jpg,images/cirkus/1.jpg;images/cirkus/2.jpg,images/cirkus/2.jpg;images/cirkus/3.jpg,images/cirkus/3.jpg;images/cirkus/4.jpg,images/cirkus/4.jpg;images/cirkus/5.jpg,images/cirkus/5.jpg;images/cirkus/6.jpg,images/cirkus/6.jpg;images/cirkus/7.jpg,images/cirkus/7.jpg;images/cirkus/8.jpg,images/cirkus/8.jpg;images/cirkus/9.jpg,images/cirkus/9.jpg;images/cirkus/11.jpg,images/cirkus/11.jpg;images/cirkus/danis.jpg,images/cirkus/danis.jpg}

(zurnal.info)

REPORTAŽA Vardanski Romi: Osmijesi u kakanjskom paklu

U Vardi nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što imaju ostala kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom, a kanalizacija je stigla samo do polovine naselja, pa se u naletima širi jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu


Romi iz kakanjskog naselja Varda zadržali su tek nekoliko svojih običaja, većina ih ne zna romski jezik, samo rijetki zapjevaju, a još manje njih svira neki instrument. Ni nalik stereotipima iz Kusturičinih filmova. Ipak, Varda nije poput drugih bosanskohercegovačkih sirotinjskih naselja. U njima ćete teško sresti pet sposobnih muškaraca kako sjede i gledaju tri djevojke dok cijepaju drva za zimu.

- Ti ovo ne bi mogao prepoloviti – govori mi jedna od njih dok malom sjekirom polovi poveći komad drveta.


Za Rome nema posla

Od stereotipiziranih Roma današnji su naslijedili samo neopisivo siromaštvo i iskren osmijeh.

- Meni je vrijednije da mi se neki lijepo nasmije nego da mi sad dadneš pet hiljada maraka – kaže mi mlada Romkinja dok se igra sa jednogodišnjim djetetom na pragu svoje kuće.Osmijeh vrijedan pet hiljada maraka

Nije željela da navodimo njeno ime, poput većine vardanskih Roma, jer su razočarani ljudima koji zarađuju na njihovoj muci. Samo su rijetki od njih pristali razgovarati o svojim životima.

Tek desetak Roma radi “u preduzeće”, od preko 620 u ovom naselju, kaže Idriz Ramić, predsjednik Udruženja nezavisne romske organizacije Općine Kakanj - i to je najveći problem ovih ljudi. Za razliku od prepreka drugih Bosanaca i Hercegovaca u traženju posla, Romi se moraju nositi i sa predrasudama poslodavaca.

- Radio bih ja pošteno, hoću da zaradim za svoju porodicu, moram da hranim kćerku, ali mi niko ne želi dati posao – kaže dvadesetjednogodišnji mladić dok sjedi na stepeništu kuće bez fasade koju je sagradio njegov otac. Zatekli smo ga, kaže, u razmišljanju gdje danas da zaradi 20 maraka za dječiju hapicu. Njegova četiri godine mlađa žena drži bebu u naručju i objašnjava da Romi, čak i oni školovani, ne mogu naći posao.

- Moja je rodica završila frizersku školu i prijavila se na oglas za posao. Rekli su joj da je mjesto već popunjeno. Dva dana poslije taj je posao dobila njena prijateljica koja nije Romkinja – kaže ona ljutito: Govore nam da moramo raditi, a kada to želimo onda nam ne daju posla jer smo Romi.

U centru naselja je sve do prošle godine radila kafana. Ovdje nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što čini sva druga kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom i imaju unutrašnji toalet. Cesta i kanalizacija stigli su do polovine naselja, pa se u naletima šir jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu.


Bijeda i vlast

Kakanjski Romi preziru prosjačenje. To je za njih, kažu, posljednje rješenje. Glavno zanimanje im je prikupljanje odbačenih sirovina. I toga je, kažu, sve manje.

- Obralo se - kaže Sabahudin Fafulić, jedan od onih koji u eksremno siromašnom naselju živi ponajgore. Zatekli smo ga u povratku kući sa kesom u ruci. Od prosidbe svoja tri sina i pomoći komšija taj dan je uspio kupiti malu bocu plina i nekoliko pelena na komad za njegovu unuku. Kćerka i njen suprug ne mogu se brinuti o njoj pa je taj posao preuzeo on na sebe.

Sabahudin FafulićSabahudin posti i kada nije Ramazan.
-
Kada nemaš šta da jedeš – postiš - ili gladuješ - nazovi to kako hoćeš - kaže mi dok montira bocu plina na rešo i dodaje je sinu da za unuku napravi doručak. Beba ima tek nekoliko mjeseci i svoje prvo jelo toga dana pojela je tek oko jedan sat poslijepodne. Prvo dijete njegove kćerke umrlo je jer nije imala čime da ga hrani. Ona i Sabahudinova supruga od tada su mentalno oboljeli.

On je uspio zadržati zdrav razum, ali to nije život kojem se nadao kada se vratio iz Njemačke poslije rata.

- Tamo smo živjeli normalno. Ja sam radio, a djeca išla u školu. Kada se moja rodbina vratila ja više nisam mogao tamo, pa sam se i ja vratio - objašnjava Sabahudin. "Normalan život" nestao je nedugo nakon povratka.

- Stvari koje sam sa sobom donio sam i prodao.

Posao u BiH nikada nije dobio, a socijalnu pomoć su mu ukinuli jer je neko od socijalnih radnika, navodno, vidio parkirano auto ispred njegove kuće.

- Mislili su da je moje - kaže pedesetjednogodišnji Sabahudin, vidno narušenog zdravlja i umornog pogleda, kome nikada nije ponuđeno zvanično objašnjenje prestanka socijalne pomoći.

Njegova tri maloljetna sina nisu uspjela završiti ni osnovno obrazovanje, ali je četvrti uz pomoć lokalnog imama završio medresu u Gračanici. Tokom Ramazana "uči" u džamiji u selu kojem Sabahudin ne zna ime i sa strepnjom čeka šta će se desiti sa njim.

- Samo Allah zna hoće li upisati fakultet - kaže Sabahudin o čijem siromaštvu najbolje govori to da je više od dvije godine radio da plati priključak struje.

- Sad se borim da je plaćam da mi je ne isključe brže nego što sam je uveo - priča Sabahudin i dodaje da bi mu lakše bilo umrijeti nego živjeti sadašnjim životom.

Njegovu priču dijeli skoro svaka tamošnja kuća. Apatija vardanskih Roma ravna je osuđenicima na smrt.

- Narod je isprepadan od bijede i vlasti - kaže odmjereni, ali ipak gostoljubivi Idriz, čovjek koji se u naselju "pita" i ispred čije se kuće stanovnici najčešće okupljaju.


Patriotizam na klizištu

Vrata kuća sklepanih od svega što se na otpadu može pronaći cijeli dan su otvorena. Ograde između njih nikada nisu napravljene i oni dijele samo svoje siromaštvo. Svaki gost nepoznat domaćinima bit će okružen radoznalom djecom i starijima. Rado se zaustavljaju i pitaju zašto smo došli. Među njima i motorista u maskirnoj uniformi koji bezuspješno pokušava upaliti svoj bezbroj puta popravljani motor. Ženka psa mješanca obezglavljeno se otima u strahu od buke motora dok se psići komešaju u vreći za brašno. Objašnjava da ih vodi podaviti van sela, jer ih u naselju ima previše.

Opštinske vlasti imaju plan iseliti ovo, skoro stotinu godina staro naselje van grada. Zvanično objašnjenje je da klizište ne dozvoljava život na padini gdje su romske kuće.

Idriz Ramić- Ja sam svoju sagradio da vide da mogu i evo je godinama stoji - kaže Idriz i objašnjava da nijedna kuća nema građevinsku dozvolu pa ni dvije čiji izgled odskače od ostalih. Jedne od njih, na samom kraju naselja bliže gradu, ne bi se postidjeli ni u elitnim sarajevskim naseljima. Njen vlasnik radi u Francuskoj, a njegovi rođaci nam nisu dozvolili da je fotografišemo. Bez objašnjenja.

Besparica i nagon za preživljavanjem otupili su svaku želju za bilo kakve društvene aktivnosti i sve što nema veze sa borbom za koricu hljeba ovdje se rijetko sreće. Samir Agić i Hamza Ramić su jedini dječaci koji treniraju u klubu. Zajedno su osvojili preko 30 medalja, prvi u karateu a drugi u džudou. Drugi dječaci dane provode igrajući "lopte” na kamenjari ili pored naselja, na stadionu fudbalskog kluba Rudar.

Starije Cigane, kako ih Idriz radije naziva, najviše boli nepravedan odnos prema njima. Ibro Ramić, čiji su se sinovi borili tokom rata, a jedan i poginuo tokom njega, danas od države ne može dobiti niti penziju. Nedostaje mu mjesec i po dana staža i nema oko 250 maraka da ga otkupi.

Ipak, oni nikada nisu razmišljali da poput Roma čergaša idu trbuhom za kruhom.

- Ovo je naša jedina domovina i mi druge nemamo - kaže Ibro.

 

{slimbox images/Varda/1.jpg,images/Varda/1.jpg;images/Varda/2.jpg,images/Varda/2.jpg;images/Varda/3.jpg,images/Varda/3.jpg;images/Varda/4.jpg,images/Varda/4.jpg;images/Varda/6.jpg,images/Varda/6.jpg;images/Varda/7.jpg,images/Varda/7.jpg;images/Varda/8.jpg,images/Varda/8.jpg;images/Varda/9.jpg,images/Varda/9.jpg;images/Varda/10.jpg,images/Varda/10.jpg;images/Varda/11.jpg,images/Varda/11.jpg;images/Varda/13.jpg,images/Varda/13.jpg;images/Varda/14.jpg,images/Varda/14.jpg;images/Varda/15.jpg,images/Varda/15.jpg;images/Varda/16.jpg,images/Varda/16.jpg;images/Varda/17.jpg,images/Varda/17.jpg}

 

FBiH. Za stanove Roma 1,48 miliona KM

Ministar Halilović je nakon potpisivanja Memoranduma kazao novinarima da bi ova sredstva trebalo da budu realizirana do kraja godine.

Krajem juna raspisan je javni poziv za prikupljanje projektnih prijedloga, a u toku je odabir lokacija za izgradnju stanova za Rome.

Halilović je podsjetio da su u budžetu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice prvi put ove godine osigurana značajna sredstva za rješavanje problema Roma u vezi sa zapošljavanjem, stambenim zbrinjavanjem, zdravstvenom zaštitom i realizacijom programa evidentiranja i uspostave baze podataka o Romima u BiH.

Osigurano je tri miliona KM, od čega za stambeno zbrinjavanje Roma na cijelom području BiH 1.863.000, za zapošljavanje 702.000, za zdravstvenu zaštitu 135.000 te za evidentiranje i ustanovljavanje baze podataka o Romima u BiH 300.000 KM.

S obzirom na to da je u romskoj populaciji stanovanje jedan od najizraženijih problema, za ovu oblast je izdvojeno najviše sredstava: za stambeno zbrinjavanje Roma u Federaciji BiH 1.167.000, u Republici Srpskoj 583.000 i u Brčko Distriktu 113.000 KM“, kazao je ministar Halilović.

Ministar Salko Obhođaš je rekao da je Vlada FBiH putem resornog ministarstva odlučila podržati projekt koji vodi državno ministarstvo te i pored teškog stanja u budžetu Federacije BiH izdvojiti značajna sredstva da bi podržali projekt stambenog zbrinjavanja, zdravstvenu zaštitu i sve drugo što je vezano za projekt koji vodi državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.

Cijeneći da moramo voditi računa o utrošku svake marke koju imamo u federalnom budžetu, a prateći dosadašnji rad državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, uočili smo da ovo ministarstvo korektno, profesionalno i odgovorno troši sredstva i odlučili smo da i utrošak ovih sredstava povjerimo državnom ministarstvu. U ovom sazivu državnog Ministarstva imamo značajniji iskorak kada je u pitanju zbrinjavanje Roma. U Federalnoj vladi smo to prepoznali i zato smo odlučili da sami ne implementiramo projekt nego da sredstva udružimo i da to radimo zajedno s državnim ministarstvom“, kazao je Obhođaš dodajući da će Federalno ministarstvo pratiti realizaciju ovog projekta.

 

(FENA)

Sahranite me uspravno (3): Romeo i Julija na romskom Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Nije teško shvatiti zašto se lingvistima poput Marcela toliko sviđao romski jezik. Jan Yoors također je bio opčinjen tim jezikom i tim životom. U dobi od dvanaest godina napustio je svoj dobrostojeći dom u Antwerpenu i uz roditeljski blagoslov putovao sa skupinom Lovara, nomadskih Cigana. Yoors je s njima, uz povremene prekide, ostao šest godina; kada je 1940. došlo vrijeme za rastanak, bio je očajan:

Više se neću izražavati na divljem, arhaičnom romanes, neprikladnom za isprazan razgovor. Više neću koristiti snažne, poetične, plastične opise i domišljate parabole Roma ili uživati u nesputanoj snazi i bogatstvu njihova jezika. Stara nam je Bidšika jednom ispričala legendu kako je pun mjesec bio privučen na zemlju golom snagom, težinom i čarobnom moći romskog jezika. I gotovo se činilo da bi to mogla biti istina.


Nadala sam se kako će mi se za vrijeme mog boravka u obitelji pružiti prilika da naučim nešto romskog jezika. No kao gost Dukinih bila sam sputana strogim romskim pravilima ponašanja. Svaki put kad bih ustala ili pokušala uraditi nešto korisno, bilo mi je zapovijeđeno – Beš! – Sjedni! U tom sam pogledu, kao i u ostalima, bila počasni muškarac; jela sam s dečkima, primjerice, prije žena i djece. I tako sam, dok su žene radile, sjedila i gledala, crtala i pisala u svoju bilježnicu. Čitanje nije dolazilo u obzir. Duke je čitanje iskreno zabrinjavalo. – So keres? – Što radiš?, bila je uobičajena reakcija na knjigu u rukama. Jednako tako često bi me pitali – Ćhindilan? – Je li ti dosadno? – kao da je svaka tišina ili mirnoća bila znak slabosti ili depresije. Poput većine nomadskih ili nekoć nomadskih naroda, Cigani nisu bili čitatelji. Čak ni pismeni Romi (posvuda manjina) nisu čitatelji.

Lili nije bila bori i stoga se nije bavila pranjem; bila je zadužena za održavanje svih vrčeva i desetak praznih boca od sokova do vrha punih svježe vode za piće, te za prženje i mljevenje kave. Često bi sjela kraj mene na stepenicu od trijema obavijena oblakom mirisa kave, držeći na krilu limeni poslužavnik pun crnih zrnaca. A tu je bio i mjedeni mlinac bez kojeg ju se rijetko moglo vidjeti; bio je to tek nešto dulji mlinac za papar u kojem se uz puno truda stvarala žlica po žlica smeđeg praha. Djeca su sjedila naokolo i jela svoj kruh s pekmezom od smokava, još bunovna od sna i tišine, a ja sam pitala za riječi: moj "posao". Srećom, moji pokušaji učenja romskog jezika postali su obiteljski pothvat i zabava.

Dugo sam vremena nakon svakog pitanja, a katkad i nakon svake riječi što bi mi tko uputio, morala upitati – So? – Što?, i nadati se dobrom objašnjenju. So je imao dovoljno neodređeno značenje pa sam na njega dobivala širok raspon odgovora, a svi su, izgleda, bili veoma smiješni. Cijela bi obitelj, od malenog Spiunija do starog Sherifa, prasnula u grčevit smijeh od kojeg bi im i suze počele curiti. No dobro raspoloženje značilo je nastavak moje poduke uz manje opreza s njihove strane.

Pružanje krivih informacija radoznalim gadžama ima dugu tradiciju. Za Cigane to je ozbiljan kodeks samoočuvanja koji ne dopušta obznanjivanje njihovih običaja, pa čak i pojedinih riječi strancima. To je također i od davnina izvor zabave. Jedan od najstarijih glosara, što ga je za trajanja Windsorskog sajma 1776. od engleskih Cigana prikupio jedan trgovac starinama imenom Jacob Bryant, navodi riječ ming u značenju "otac". (Minge je britanski sleng preuzeo iz romskoga, u kojem ima isti izgovor i značenje, žensko spolovilo.)

Katkad su me Duke pogrešno informirali sasvim slučajno. Često bi me uputili na albanske riječi. Iako su bili bilingvalni, sami često nisu znali razlikovati ta dva jezika; jednostavno su tako pričali. To su me članovi obitelji pokušavali podučiti (ili se čak zbližiti sa mnom) barem mi je otkrivalo nešto o njima samima.

Lili je bila zaigrana, zamišljajući sve to samo kao dječju igru, te kako ću ja svaki čas početi brbljati na romskom i čavrljati s ostalim odraslima. Okay! bila je jedina engleska riječ za koju sam je uspjela zainteresirati; inače bi samo proizvodila tihi grgljajući zvuk i snažno odmahivala glavom – gesta što je svim Albancima (kao i Bugarima) značila suprotno od onog što bi vi mislili, da.

Poput mnogih sramežljivih ljudi, Artani, najmlađi sin, sam bi sebi zagorčavao razgovore tako što bi pričao brzo i povjerljivo sebi u pazuh, pa je uvijek morao sve ponavljati. Činilo se kako ne može shvatiti da ih uza sve moje iskustvo i poznavanje svijeta – Zar nisam doputovala čak iz Amerike? – nisam mogla njih razumjeti. On bi, kao i mnogi drugi, kad bih naučila jedan izraz odmah krenuo naprijed, pretpostavljajući kako sam odjednom svladala cijeli jezik. Rješenje O Babe bilo je teške riječi prevesti na albanski; bila sam gadži, njegova mu je logika govorila, pa sam zasigurno i govorila jezik gadža. Tatoya, Jetina prekrasna, rumena sestra, koristila se tehnikom koja je bila nježna baš kao i crte njezina lica; umjesto da govori ona bi riječi oblikovala usnama. A Kako, njihov promukao stari ujak koji je zajedno sa Sherifom posjećivao naše dvorište, pokušao je prenijeti značenje riječi tako što je glasno vikao.

Shkelgim, mladi bratić, pokušao je sa mnom govoriti na romskom s nečim što je on zamišljao kao američki naglasak. To znam jer mi je sam to rekao. Sama to nikad ne bih pogodila, pa čak ni uz znakovito izbacivanje zdjelice i glađenje kose u Elvisovu stilu. Nicu je bio sjajan izvođač; i zaista, pridružio bi nam se samo kada nas je bilo puno, i upravo je on bio glavni izvor prostih viceva. Nikad se nije dugo zadržavao, te nakon što bi na najbolji mogući način iskoristio nekoliko štosova, promrdao bi ramenima, zavrtio kukovima i zatresao trbuh poput turske trbušne plesačice prije no što bi klisnuo van.

Takva Nicuova zafrkancija bila je slatka i po svom tipu vrlo rijetka: nema mnogo Cigana koji bi riskirali kompromitirati svoj macho imidž, pa makar u šali.

Jeta ga je pokušala ukoriti. Zvala ga je bengalo ili vražji, ali to bi rekla sjajeći se od užitka kakvo nam pružaju samo oni koji nas znaju nasmijati. Nije uspijevala biti stroga prema svom najstarijem sinu kojeg je obožavala samo malčice više od ostalih, kako je i javno priznavala sa svojstvenom joj iskrenošću. (A posjedovao je divan šarm; jeftin, dječački šarm, za razliku od ćudljive, suptilnije privlačnosti srednjeg sina Nuzija ili nježnog, izmučenog Artanija.) Jetino lice u sekundi je moglo promijeniti izraz iz stravične vještice u baku medvjedicu, jedan za kontrolu a drugi za utjehu svoje unučadi. U svakom slučaju, nitko, čak ni ja, nije mogao krivo protumačiti što njezino lice govori.

Romski jezik ima mali osnovni vokabular, ograničenje koje potiče govornika na domišljatost. Tako, primjerice, kažu uši za škrge; potres je jednostavno opisan, I phuv khelđas, Zemlja je zaplesala. Kao i u turskom, postoji samo jedan glagol piav za pušiti i piti (dvije nerazdvojne zanimacije); čorro znači i siromašan, ubog i loš. Nema riječi za opasnost ili mir (makar neki govornici romskoga koriste strážno i mirnimos, nove posuđenice iz slavenskih jezika).

Donald Kenrick, britanski lingvist i proučavatelj Cigana, ulovio se u koštac s prevođenjem Romea i Julije na romski jezik za Pralipe, romsku kazališnu skupinu iz Skoplja. U Londonu mi je pokazao neka od svojih rješenja za scenu na balkonu.


Romeo: Ali tiho, kakvo svjetlo sviće kroz onaj prozor?

To je istok, a Julija je sunce!

Ograni, sjajna zvijezdo, i umori zavidnu lunu

koja je već bolesna i blijeda od tuge

što si ti, njezina sluškinja, od nje mnogo ljepša.

Ne budi joj sluškinja kad je zavidna,

njezina djevičanska odora je bolesna i zelena,

i nose je samo lude. Odbaci je.

(prijevod Mate Marasa, Školska knjiga, Zagreb, 2003.)


Romeo: Ač! Savo dud si andi kaja filjastra?

O oriento si thaj Juliet si o kham.

Usti lačho kham kai mudarel o čhomut,

nasvalo thaj parno si o čhomut thaj na mangel ke tu – leski

kanduni – si po-lačhi lestar.

Lesko uribe si zeleno thaj nasvalo

sade o dinile uraven- pes andre, čhude le.


To smo preveli ovako:


Romeo: Oh! kakvo je to svjetlo na tom prozoru?

To je istok, a Julija je sunce.

Podigni se dobro sunce i ubij mjesec

Bolestan i bijel je mjesec koji te ne želi

I sluškinja je ljepša od njega.


(Donald nije mogao naći riječ za "zavidan", pa u romskoj verziji ni mjesec ni sluškinja neće biti zavidni.)


Njezina odjeća je zelena i bolesna

Samo se budale tako oblače, baci je.


Stvari su se zakomplicirale. Nešto dalje u Romeovu govoru naišli smo na:


Previše sam smion. Ona to ne govori meni.

Dvije od najljepših zvijezda na cijelom nebu,

imajući nekog posla, preklinju njezine oči

da trepere u njihovim sferama dok se ne vrate.


Kenrick je za to smislio:


Na tromav. Na kerel mange duma.

Dui lačhe čerhaia ando boldipen

si len buti averthane – mangen lake jakha

te dudaren ando lengo than

džikaj aven palpale.


To smo ponovno preveli:


Ne usuđujem se. Ona ne govori meni.

Dvije dobre zvijezde na nebu

One imaju posla negdje drugdje – one žele njezine oči

Da svijetle umjesto njih

Dok se one ne vrate.


Po svemu sudeći, ova je produkcija doživjela velik uspjeh i posljednje što sam čula, Pralipe je s njom pošao na turneju po Njemačkoj.



Svi se jezici obogaćuju i osnažuju posuđivanjem riječi iz drugih jezika, ali ni u jednom to nije tako izraženo kao u romskom. To je stoga što njegovi govornici vrlo često prelaze granice, i stoga što se uobičajeni jezik još nije točno utvrdio pismom. Veliko bogatstvo osobito "domaćinskih" riječi – koje su većinom indijskog podrijetlo i odnose se na dom i ognjište – zadržalo se u upotrebi stoljećima, i upravo je ono zajedničko govornicima brojnih narječja romskoga (ima ih oko šezdeset samo u Europi), njihova nominalno zajedničkog jezika. Još je prisutniji duh tog jezika ili ono za što se čini izuzetno prikladnim izraziti, hiperboličnost, društvenost, karakteristična izražajnost u opisu najsnažnijih osjećaja. Živopisna upotreba od najveće je važnosti i originalne su usporedbe osobito cijenjene. Priča nikad nije toliko važna koliko samo pripovijedanje; odlični su pripovjedači vrlo poštovani članovi zajednice, najčešće specijalizirani za priče o duhovima, bajke, beskrajne viceve ili zagonetke.

Uz jednostavan dodatak drevnog indijskog sufiksa pen poput -stvo ili -nost, mogu se stvarati apstraktne imenice, kao što je romipen, romstvo, ili se pak takve riječi mogu posuditi iz drugih jezika. No govornicima romskoga takve dubokoumne riječi širokog značenja nisu pretjerano potrebne. Bez tih uopćavanja, jezik teče poput dobre pjesme, bogat detaljima, stvarnim slikama i svježom, maštovitom uporabom jednostavnih riječi. Tako za "volim te" imate (kao i u španjolskom) "želim te", ali isto tako često i "jedem te" ili čak "jedem tvoje oči". "Želim jesti tvoje lice" (ili "želim jesti tvoja usta"; riječ za oboje "lice" i "usta" je muj) zahtjev je za poljupcem.

Naglašeno aspiriran, promuklogrleni narodni jezik neobično je izražajan, osobito kad ga izgovara stari, duboki i duhanom obojeni glas. Iako se stvara novi "politički" jezik, romski je općenito socijalan, odnosno njegova je svrha izraziti društvenost prije nego razmijeniti misli (koje su ionako već vjerojatno iznesene).


PRAKTIČNA ŽENA Moje milovanje sa Šišićem

 

 

Što bih ja voljela da sam pametna. Evo da sam ja na primjer imalo inteligentna sad bih se milovala u Zenici sa gospodinom Šišićem, i ne bi mi palo na pamet da gubim vid na kucanje za ovi Žurnal.

Otkad se eksponirao gospodin Šišić i onako muški izrekao svoj stav milovanje za donaciju ja samo vlažim i maštam. Kako li je biti sretnica koju on primjeti? Da JA sirotica imam trunku inteligencije, kao što je to slučaj sa desetinama žena koje gospodin Šišić citira u medijima, imala bih zaista svrsishodan život. Ujutro bih došla na posao lakog srca jer se ne bih mučila danima šta da obučem – to se zna, crna mini suknja i borosane. Potom bih uradila prvi zadatak sa TO DO liste: natapirala kosu. Zatim pristavila džezvu. Provjerila jel grudnjak na mjestu i otišla kod šefa u kancelariju. I dok bi se mi milovali kao svaki pošteni poslovni ljudi, sigurno bismo smislili kako taj dan da pomognemo sirotoj braći i sestrama iz našeg udruženja za zaštitu boraca.

Kako da nadojimo borce

Već nas vidim. Njegova ruka na mojoj lijevoj sisi, a kako je to strana srca, razgovor spontano kreće ka humanom aspektu našeg posla.

On: Opa mala nešto su ti narasle, sike neka neka mašala. To ide uz ono povećanje plate

koje sam ti sredio. Kad smo kod sika šta misliš kako da nadojimo naše borce?

Ja sretnica: Joj šefe hi hi hi hi ne znam, šta mislite da im kažemo ono što ste meni kad ste

me primali?

On: (prelazi na drugu siku i poluodsutno kaže) HA?

Ja sretnica: Pa znate ono rješenje je u milovanju! Ne tražim da se seksamo samo da

se milujemo, da spojimo ugodno s korisnim. A biće onda i donacija...

On: punih ruku i ustiju – gledajući me onako malo sažaljivo kako i priliči očinskoj figuri:

Pusti mene da radim, ti se samo opusti. Svaka druga bi to prihvatila.

Sreća pa je gospodin Šišić inteligentan. I ne bilo kako, već seksualno. Dok strani istraživači sa ovog i onog univerziteta posljednjih godina potvrđuju da seksualna inteligencija kao sposobnost i kao vještina ličnosti da uživa seksualni život u punom obimu postoji, on kao i hiljade naših muškaraca tu seksualnu inteligenciju živi. Ma šta živi, definira je.

Samo izrazit lumen bi bio u stanju shvatiti koliko je velik broj žena koje bi se citiram „poturile“ za posao sekretarice koji uključuje povećanje plata i donacije u skladu sa protokom krvi u upravljačkom organu. Još izrazitije veličine mora da su u tužilaštvu i policiji čim su požurile gospodina Šišića pustiti iz neosnovanog pritvora i ne raditi ništa na ispitivanju granica do kojih je dozvoljeno biti izložen njegovoj svijetloj pojavi.

Hvala silama pa je vrijeme kad se od žene očekivalo da spozna i živi svoju seksualnost po nekim instinktima ili ukusu iza nas. To retrogradno razmišljanje nas je i dovelo do toga da vjerujemo da je seksualna inteligencija više od, da citiramo jednog profesora, erekcije muškog uma i orgazma žene.

U nekim čudnim kulturama seksualna inteligencija se mjeri i u otvorenosti spram seksa i prakticiranja istog. Pa na primjer u testovima za samoprocjenu ti nesretni ljudi koji ne žive u BiH moraju da se upitaju Da li bi razgovarali o svojim seksualnim problemima? Ili ne daj Bože Voljeli biste da vam parter kaže šta činite pogrešno u krevetu?

Tja. Početnici. Kod nas muškarci to pojednostave, kako kaže gospodin Šišić Pusti mene da radim, ti se samo opusti. Svaka druga bi to prihvatila.

Seksualna inteligencija

 

Dok bjelosvjetski mužjaci muku muče kako da razviju set vještina koje će ih učiniti seksualno inteligentnijima, kao što je to senzibilnost prema partnerkinim željama ili otvorenost uma, kod nas se takvi senzibilni i vješti ili rađaju ili zahvaljujući ratu dobiju svoju šansu. Zašto bi bilo koji naš čovjek kupovao priručnike Kako obradovati/zavesti/zadovoljiti partnericu zbog kojih će ona širiti noge kao žaba kad može zapjevati njenom tati koji je inače tradicionalni put do ćerkinog kreveta Hadžija, hadžija/
Lijepa ti je avlija/A u njoj kćerka tvoja slatka k'o gurabija.

Kome treba poza 69 ili Lionska kočija? Žena kojoj prizor nje kao gurabije onako okrugle i tvrde nije autoerotski treba podhitno kod doktora. Sreća da je rat iznjedrio pojave poput Rizze Ruže čija se veličina poesiae može mjeriti samo građevinskim metrom a nikako emocijama.


Seksualna inteligencija je u stvari sinteza racionalne, emocionalne i duhovne inteligencije na području ljudske spolnosti. Iz ove definicije se vidi koliko smo mi sretne što su naši muški sintetizovani. Čak vjerujem da pored Kineskog zida jedini objekat vidljiv golim okom s Mjeseca jeste džinovska sinteza racionalne, emocionalne i duhovne inteligencija naših muškaraca. Za razliku od komšija. Srbijanski istraživači tvrde da iako nisu radili obimna istraživanja o seksualnoj inteligenciji srbijanaca, postojeća razbijaju mit o ustaljenom stereotipu da su Srbi seksualno ”najinteligentniji narod na svetu.“ Za većinu ispitanika znanja o seksualnosti parcijalna su, iskrivljena, opterećena predrasudama, mitskim sadržajima i strahovima o seksualnoj  nenormalnosti. Zamislite, ispoljavaju nesposobnost da prepoznaju sopstvene želje i potrebe kao i želje, potrebe i strahove parnerke ili partnera. Pod uslovom da ih prepoznaju nisu u stanju da ih otvoreno izraze, a seksualni odnos sa partnerom, po pravilu je stereotipan, nagonski uslovljen. Zadovoljstvo seksom je isključivo lični čin ili služi kao neka vrsta  “servisa partnerki” u cilju dokazivanja seksualne moći....

 

Nevjerovatno. Kako jadne žene žive sa takvim likovima?

Sreća pa ne živim u Srbiji. Kod nas je situacija puno bolja, narod bi rekao inteligentnija. Prošlogodišnje istraživanje Bayer Schering Pharme pokazalo je da je u Bosni i Hercegovini 46 posto ispitanica očarano drugim ženama. U našoj zemlji parovi se seksaju u prosjeku dva puta sedmično ali su zato partneri prilično nevjerni. Umijeće među plahtama za žene između 18 i 34 godina starosti važnije od bankovnog stanja na računu muškarca. Sretnice. Svaka od nas može pronaći svog gospodina Šišića. Samo treba da se okrene.

(zurnal.info)