Život

ŽIVINICE: Ko je zapalio devet romskih kuća

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama unazad nekoliko mjeseci izgorjelo je devet kuća. U posljednjem požaru izgorjela je starica, pa u naselju vlada opsadno stanje: djeca ne idu u školu, odrasli na posao, a ni noć ne donosi smiraj jer mještani dežuraju u strahu od novih požara

U romskom naselju Ciljuge u Živinicama u proteklih nekoliko mjeseci izgorjelo je čak devet kuća. Posljednja od njih zapalila se noć prije naše posjete, pa se u vazduhu još uvijek osjećao snažan miris paljevine. Mještani, već navikli na požare, više i ne obraćaju pažnju na taj miris: Nama je to sad sasvim normalno, kaže jedan od njih.

Iz kuće u kojoj je noć ranije izbio požar još uvijek se dimi. Pocrnjele grede i pepeo svuda su unaokolo, a petogodišnjak iz susjedne kuće, na nagovor komšinice objašnjava mi:
- Fadila je izgorila! Na banderi je bila vatra a ja sam bjež'o u brda.


BOJIM SE SVOJE SJENKE

Fadila je starica koja je izgorjela u kući, prva ljudska žrtva u seriji požara koji su zahvatili romske kuće u Ciljugama. U policiji kažu kako je Fadilin suprug najvjerovatnije iz nehata izazvao požar. Mještani Ciljuga to jutro do u detalje su analizirali dešavanja tokom prethodnih mjeseci. U zraku se jasno osjećaju strah i panika.
- Moja kuća nije zapaljena ali očekujem svaku noć. Svako se sebi plaši da neće njegova kuća krenut', ne spavamo cijelu noć, a i kad legnem, legnem obučena. Mi stanovnici smo više poludjeli ovdje, ne znamo šta da radimo, ne znamo ni šta je ozbiljno a šta cirkus. Uđemo u kuću da jedemo i odmah skačemo, ko u ratu - kad sirena zasvira bježi gdje znaš - ne znam više ni kako iz kuće izlijećem. A znaš li kako se ponašamo? Svi uzdignute glave hodamo da vidimo čija će kuća sad planut', ne smijemo više glave oboriti
, u panici je mještanka Medina Čobić.

Osjećaj straha s njom dijeli većina mještana. Ispred jedne kuće za okruglim stolom razgovaraju nekolicina odraslih muškaraca. Niko nije otišao na posao, djecu nisu poslali u školu, vlada vanredno stanje:
- Bojim se svoje sjenke, strah me je nje, a kamoli čega drugog,
počinje priču Asim Mehić, tumačeći kako je, prema njegovoj procjeni, izgorjelo čak 11 kuća:
- Po svim pravilima ta životinja bi se trebala uhvatiti, bez obzira koje je nacionalnosti. Za nas je to čudovište. Ljudi su cijeli život radili u rudnicima i napravili kuću i onda za dva sata sve izgubiš: ujutro ustaneš i nemaš ništa. Žene se zavuku u kuću i stalno plaču, svaka i jedna žena je ne uplašena nego preplašena. Po cijelu noć dežuramo, ovo nije normalno. Taj čovjek je psihopata, ama to i nije čovjek, to je neka vrsta životinje. Treba ga strpati u zatvor ili u ludnicu, gdje mu je već i mjesto
.

I Asim i Hajrudin Beganović, koji također sjedi za stolom, misle kako nema sumnje da su požari podmetnuti. Ne vjeruju u tvrdnje kako su se kuće zapalile zbog neispravnih električnih instalacija:
- Ama, ako je od struje, što ne gori muslimanska kuća, nemoj me džaba živcirat'!
, ljut je Hajrudin:

Svi prema nama imaju neko zastarjelo mišljenje, a da uđu u naše kuće vidjeli bi da smo 200, 500 godina ispred njih, ko Njemačka i Bosna! Neki kažu da su Romi sami sebi palili kuće, a gdje bi to bilo da sam sebi palim!?

Mještani tvrde kako nakon poziva zna proći i po pola sata prije nego što vatrogasci stignu. Nekoliko dana prije naše posjete gorjela je jedna od kuća, a stanari su sa komšijama sami pokušavali ugasiti vatru. Vatrogasci su stigli nakon 35 minuta, ali je bilo prekasno - kuća je izgorjela. Zbog zastarjele opreme vodu prevoze u kombijima a mlaz najčešće nije dovoljno jak da ugasi vatru.


KADIJA TE TUŽI KADIJA TI SUDI

Ono što posebno ljuti stanovnike Ciljuga sveprisutna je diskriminacija. Smatraju da zbog njihove pripadnosti ni policija ni nadležni ne shvataju ozbiljno ono što se dešava u naselju. Pomoći nemaju, o obnovi kuća i donacijama za njih nema ni govora:
Muradif Biberović- Kad se zapalila jedna od kuća zvao sam našu lokalnu televiziju da dođu, a oni mi kažu: Manite se svega, vi to sami sebi palite. Molim te, ko je radio 40 godina da bi sam sebi zapalio kuću?, pita se Muradif Biberović iz udruženja Roma Romano Drom iz Živinica. Muradif kaže da je prisustvovao i sceni kada je gorjela jedna od kuća, a kada je policajac na uviđaju pokušao lomiti ruku jednom od prisutnih Roma iako je bio udaljen 30 metara od mjesta požara:
- Prišao sam i rekao: Gospodine, nemoj ga lomiti, nije ti ništa uradio, samo je dobacio, i to ne vama. Ali, ne možeš ti - kadija te tuži, kadija ti sudi, još nam dođe da platimo mi kaznu. Zakona ima samo za nas, i to 200 posto, za ostale nema, oni mogu raditi šta hoće. Poslije pritužbi, Rome se samo još više kažnjava, slijede sankcije, policiji se daju odriješene ruke i slijedi osveta.

I ostali mještani često odnos policije i, generalno, vlasti u živiničkoj općini prema njima, sažimaju u narodne mudrosti. Tako će Hajrudin i Asim, ogorčeni i bijesni, govoreći o svojim pravima i tretmanu lokalnih vlasti i policije, slikovito objasniti:

Policija nas da čuva? Gdje ćeš se ti s rogatim bosti? Vrana vrani oko ne vadi. Prijavi i pojeo vuk magarca, ovdje ti je ko dobije - dobije, ko izgubi - izgubi. Mi kad zovemo vatrogasce, oni na nas galame: Nemojte nas zvati svaku veče!

Tvrde kako policija milion posto zna uzroke i one koji su požar podmetnuli, ali da često znaju reći: De vi između sebe raspravite ko je koga uvrijedio i ko je kome šta dužan, pa kad se sjetite dođite da date izjavu. Uopšte nije ineteresantno kome si i šta dužan, ali ne možeš ti nekome paliti kuću, ti njega tako ubijaš iz temelja, kaže Asim.

Dok razgovaramo, u posjetu Ciljugama stižu dva predstavnika OSCE-a. Nakon razgovora sa mještanima, obećavaju da će učiniti sve što mogu kako bi pomogli, ali naši sagovornici, gledajući ih dok odlaze, rezignirano kažu:
- Vidi ovih! Dođu, nešto pitaju, slikaju se s nama i onda to odnesu u inostranstvo i pokazuju pa na osnovu nas dobiju velike novce. Daju djeci koju čokoladu i onda u Švedskoj i Norveškoj kažu kako kobajagi pružaju pomoć bosanskim Romima
, kažu i izvode i precizniju računicu:
- Ako dobiju deset miliona na račun nas, oni slatkiši ih ne koštaju ni hiljadu eura, i tako na osnovu nas zarade
.

Romi čije su kuće izgorjele sada borave kod komšija i rodbine u naselju. Izvještaje o rješenju slučajeva nikada nisu dobili, a od Općine su dobili tek jednokratnu pomoć od 20 KM, što je za porodice sa po šest, sedam ili više članova, skoro pa beskorisna suma. Diskriminaciju ovi ljudi osjete svaki dan, čim kroče izvan naselja:
- Borimo se na razne načine iako smo maltretirani na svakom koraku. To je borba za život ako neko iznese robu na pijacu da proda, ali maltretiran je, ne može ostati živ. Građani ne daju pijaci a policija ne da na ulicu. Bolje za nas da nas nema, da nas pobiju, ali nikada se nijedan narod neće moći istrijebiti, pa neće ni Romi
, kaže Muradif Biberović. Pita se zar u svim akcionim planovima i Dekadi Roma nema praktične pomoći za njih:
- Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!

KO JE SLJEDEĆI

Iz Policijske uprave Živinice kažu kako je za jedan od požara utvrđeno da su ga uzrokovale neispravne elektroinstalacije. Među mještanima Ciljuga mišljenja su podijeljena. Ima onih koji tvrde kako su svi požari uzrokovani takvim kvarovima, ali se, smatraju, to krije kako odgovorni ne bi morali platiti odštetu. Drugi tvrde kako je ipak u pitanju ljudski faktor. Jedan od onih koji su uvjereni da su neispravne instalacije uzrok požara je i Miralem Biberović. Dok nas vodi do svoje kuće objašnjava kako je još prije godinu dana Elektrodistribuciji u Živinicama prijavio kvar na strujomjeru. Radnici su stigli, zamotali dva kabla crnom plastičnom trakom i - naplatili 500 KM:
- Evo pogledaj ti šta su oni uradili! A kad je za marku da naplate silom kapije otvaraju i ulaze.

Uvodi nas u kuću i pokazuje mjesto na kojem je večer prije pukla sijalica. Zbog toga su i on i njegovi ukućani u strahu da bi baš oni mogli biti nove žrtve požara:
- Kad sam zvao elektrodistribuciju da javim šta se dogodilo, da je sijalica eksplodirala i po nama su iskrice počele padati, rekli su mi: Što ste tražili, to ste i dobili. A znam ja šta je: elektroinstalacije su postavljene za monofaznu struju, a prije mjesec dana u rad je pušten trafo koji ih opskrbljuje trofaznom strujom. Mi svi sumnjamo da je to uzrok nesreće jer su požari u kućama i započeli kad je u rad pušten novi trafo
.

Mještani koji se priklanjaju teoriji da su instalacije uzrok kvara, kažu kako policija ne želi napraviti takav izvještaj kako bi zaštitili svoje kolege u elektru da ne plaćaju odštetu za izgorjele kuće.

Miralem je također bijesan i na odnos policije. Kaže kako je tog jutra njegova supruga upitala inspektora kud će sada ljudi kojima su kuće zapaljene, a on joj je odgovorio da će ih povesti kod sebe na imanje:
- On joj je rekao da se ne boji i da će je povesti kod sebe. A što on nije svoju suprugu doveo da ja nju povedem kod sebe? Odakle njemu takav izraz, samo vas pitam, kao policajcu?

Do objavljivanja ovog teksta u policijskoj upravi u Živinicama nije bilo novih informacija od toga da je jedna kuća izgorjela zbog kvara na instalacija a da su u dvije požari podmetnuti. Nije bilo ni istraga u vezi s ponašanjem policajaca na terenu jer nije podnesena zvanična prijava:
- Nakon intervencije na jednom od požara došlo je do negodovanja od strane građana, na šta ih je policija upozorila da se zbog njihove sigurnosti udalje od objekta. Došlo je do verbalnog delikta između policije i jednog dijela građana. Znamo mi za to njihovo obavještenje koje su oni negdje na internetu objavili, ali oni mogu unutrašnjoj kontroli uputiti sve pritužbe
, zaključuje Bego Gutić, komandir PU Živinice.

Za to vrijeme u naselju prava pobuna. Ljudi su bijesni i uplašeni, a policijska patrola zaustavila se na ulazu u ulicu. Čuje se galama, a jedna od žena čija je kuća izgorjela viče i kune. Pitamo je da li zna uzrok požara:
- Ja da znam ko je, ne bi mi policija trebala, ja bih njemu pleme zapalila. Iš'o je taj na sve moje, da zapali i mene i moju djecu, sad nemam krpice, nemam gdje leći, prosim
, prolama se Ciljugama. Stanje je opsadno, mještani kažu kako se boje naredne noći jer više nije pitanje da li će požara biti. Uznemireno upozoravaju: Pitanje je samo ko je na redu.

Zapaljena još jedna kuća

Samo nekoliko trenutaka prije objavljivanja teksta primili smo informaciju da je u Ciljugama zapaljena još jedna romska kuća. Informajicu iz Udruženja Romano Drom prenosimo u cjelosti::

Sinoć je izgorjela još jedna porodična kuća Hasnije Hrustić. Ne znamo u koje vrijeme, kako i šta je uzrok požara ali, počelo je počelo!

Ovaj požar je izbio malo dalje od ovih požara u Ulici Stara Pruga a ova kuća se nalazi nekih 300 metara udaljena od ovih požara. Nasreću, Romkinja koja zivi sa sinom i kćerkom nisu imali nikakvih posljedica osim što je načinjena materijalna šteta na porodičnoj kući.

Nisam siguran da li se ta porodica nalazila u kući, ali po riječima njenog brata oni su se nalazili u Sarajevu. Sve ove informacije nisu provjerene, tako da ne znamo u koje vrijeme je izgorjela kuća ni da li su vlasnici bili u njoj.

Srdačan pozdrav iz piromanskog naselja Ciljuge -Živinice,

Muradif Biberović.

{slimbox images/Galerije/zivinice/1.jpg,images/Galerije/zivinice/1.jpg;images/Galerije/zivinice/2.jpg,images/Galerije/zivinice/2.jpg;images/Galerije/zivinice//3.jpg,images/Galerije/zivinice/3.jpg;images/Galerije/zivinice/4.jpg,images/Galerije/zivinice/4.jpg;images/Galerije/zivinice/5.jpg,images/Galerije/zivinice/5.jpg;images/Galerije/zivinice/6.jpg,images/Galerije/zivinice/6.jpg;images/Galerije/zivinice/7.jpg,images/Galerije/zivinice/7.jpg;images/Galerije/zivinice/8.jpg,images/Galerije/zivinice/8.jpg;images/Galerije/zivinice/9.jpg,images/Galerije/zivinice/9.jpg} 

(zurnal.info)

SANJA VLAISAVLJEVIĆ: Čudo bosanskog humora

Posljednja kolumna gospođe Vlaisavljević u Dnevnom Avazu klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti silnike koji su pokušavali da ga pokore

Taman kada čovjek pomisli da više nema pravog bosanskohercegovačkog humora, da je utučeni narod izgubio tu rijetku esenciju, posljednji tekst briljantne kolumnistice Dnevnog Avaza i Glasa Srpske Sanje Vlaisavljević sa naslovom Ali, ipak, zašto Avaz?, vrati nadu u opstojnost nepokorenog duha.

Dugo smo se pitali kako i zašto tako sofisticirana osoba trpi okruženje u kojem se našla. Sada je sasvim jasno. Čekala je pravi trenutak u kojem će načiniti veličanstven prevrat! 

Ta, iz više razloga senzacionalna, kolumna u Sedmici, revijalnom dodatku Dnevnog Avaza, klasičan je primjer bosanskog humora, tradicionalne vrckavosti (da prostite na izrazu) uz pomoć koje je ovdašnji narod oduvijek uspijevao na pravu mjeru svesti sve silnike koji su pokušavali da ga pokore. Svojim poslodavcima napokon je rekla šta zaista misli o njima, ali tako da oni ostanu ubijeđeni da govori o drugima! Kako šokantan twist! Na kako profinjen način! To je demonstracija najviših stadija humora dostupnih samo istinskim intelektualcima, posvećenicima koji poznaju moć riječi i razumiju značaj kulture dijaloga. 

Evo samo nekoliko ilustracija tog školskog korištenja ironije. Zamislite samo, gospođa Vlaisavljević naoko nevino piše kako Radončić opasno zna voditi svoje poslove ili pravi dvostruki aksl (kada žrtva, u ovom slučaju nesretni Fahrudin Radončić, prepoznaje ironiju, ali misli da je korištena u njegovu korist) s tvrdnjom da je on potkupio cijelu, cjelcatu državu, a na sličan način zavodi i Mandala kada pita neidentificiranog sagovornika pa što radi taj Mandal kada krši kodekse profesije.

Naprosto genijalan primjer satire, za koju smo mislili da je protjerana tokom ovih preozbiljnih vremena, je pasus u kojem naša junakinja opisuje Dnevni Avaz, pa im podmeće krhko kukavičje jaje koje nesretnici ne primjećuju i piše: Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Briljantno!

Posebna poslastica je sam naslov kolumne: Ali, ipak, zašto Avaz? Uvedite, molimo vas, u svijest sliku Radončića i njegovog uredništva kako razmišljaju šta je pravi odgovor na to pitanje i našu majstoricu kako uz tajanstveni osmijeh na licu prolazi mordorskim hodnicima. Kada ste već to zamislili onda, neka vam ne bude teško, zamislite i zasluženi aplauz sručen iz nebeskih visina na našu heroinu. Filmska je to scena, istovremeno veličanstveno epska i dirljivo lirska, kakva trijumfu pravde i dolikuje.

Šta reći sem - bravo, bravo, bravo, na ovaj biser pisane riječi, na ovaj trijumfalni povratak satire u naše printane medije. Postoji samo jedna stvar koja je bolja od ovog teksta, a to je najava njegovog drugog dijela. Željno ga očekujemo, a do tada: Gospođo Vlaisavljević, nismo vas dostojni! S najvećim poštovanjem prenosimo Vaš tekst.


(Ne)rješiva velika sumnja

Ali, ipak, zašto Avaz? (prvi dio)

Piše: Sanja Vlaisavljević


Prije nekoliko dana upoznah veoma obrazovanog mladog čovjeka, već afirmiranog pisca, koji me nakon dvadesetak minuta razgovora ne odoli upitati nekoliko veoma zanimljivih stvari. Kao da mu je na srcu ležala velika sumnja koje je htio da se riješi. Istina, odgovori na ova pitanja su već dati. Dali su ih razni moralni čistunci koji su kritizirali moju suradnju sa “Avazom” i brojni anonimni kritičari na forumima. Dakle, dali su ih oni pravi ljudi: ljevičari, nepotkupljivci, neoportunisti, oni što nisu “unov(a)čeni”, pošteni, nacionalno neopterećeni, slobodno misleći intelektualci...

OPASNI RADONČIĆ

Nakon što sam dugo razmišljala da li da taj kraći razgovor pretočim u tekst kolumne, odlučila sam da to i uradim. Naprosto zato što smatram da čitaoci(ali i kritičari “Avaza”) treba da vide i drugu stranu medalje od one koja se kontinuirano plasira u pravim, ljevičarskim i jedinim slobodnim medijima. Oslobođenih od svake slobode, dodala bih.

Dakle, pita mene čovjek, a ja odgovaram.

Šta vi mislite kakva je “Avaz” novina?

Dnevna novina je “Avaz”, ali takva novina koja ne pretendira da bude u dnevne nastavke pretočeno tjedno glasilo političkih istomišljenika. Novina u kojoj svaki dan možete pročitati stotine informacija iz najrazličitijih oblasti. Nije mi bilo teško prije nekoliko dana izbrojati sve članke u ovoj novini i, zaista, bilo ih je više od stotinu. Novina koja ima tjedni dodatak u kojem objavljuju priloge ljudi iz cijele zemlje i dijaspore – i uglavnom su to politički neistomišljenici.

Znate li vi da je Radončić opasan čovjek?

Kada me ovo pitao sjetila sam se razgovora koji sam vodila prošlog ljeta. Sjedila sam u privatnoj bašti s prijateljima. Jedan od njih, ugledni sarajevski liječnik je s nesmiljenom pažnjom čitao “Avaz” i znajući da ja već izvjesno vrijeme pišem kolumne za tu novinu, veoma ozbiljnim tonom mi reče: “Opasan je ovaj Radončić. Treba se kloniti njega i svih ljudi koji surađuju s njim”.

Ohoho, odgovorila sam, pa što čekaš? Hoćeš li ti ili ću ja prijeći za drugi stol?”

Nije mi odgovorio, nastavio je i dalje s punom pažnjom čtati novinu “od korica do korica”.

Isitna, nakon toga je naše prijateljstvo iščezlo, a vlasnik bašte je ponovo postao slobodan čovjek nakon što sam prestala dolaziti s obitelji. Dakle, Radončić je veoma opasan čovjek, samo desetine godina nitko još da ga uhapsi i strpa u zatvor. Prosto nevjerovatno kako sve nadležne institucije padaju na ispitu “Radončić”. Ili Radončić ipak opasno zna raditi svoje poslove? Ili je potkupio cijelu, cjelcatu državu pa može raditi što hoće? Ili su svi oni međunarodni dužnosnici koji dolaze u njegove tornjeve toliki licemjeri pa mu se dolaze dodvoravati? A možda ga se i boje? A možda je zaista toliko opasan pa uposlenici “Avaza” neće da stupe ni u jednosatni štrajk? Ili možda dobivaju redovito plaće? Eh, moglo bi se svašta ovim povodom pitati i o koječemu promišljati, ali, eto, nikako i nitko da mu stane ukraj. Još otkako je otišao u političare!

A onaj Mandal, piše zastrašujuće tekstove?

Jeste tačno, što onaj Mandal zna napisati tekstove, pa to se ne može naći ni u jednoj novini. Psuje, vrijeđa, izmišlja, ponižava sve koji mu se nađu na putu. On je “kreten”. Ali, ne treba zaboraviti da su svi oni koji prestanu surađivati s ljevičarima, posebno kotlinskim ljevičarima: kreteni, šizofreničari, ontološki lažovi, hotelske spremačice, sa WC papirom, imbecili, moralni odroni, imaju najmanje po dva-tri nervna sloma, plaćenici, beštije, bitange... Svi su oni toliko moralno posrnuli da tu “povratka više nikada neće biti”, kako reče o jednom od njih ugledni koji koketira istovremeno i s radikalno desnom, crkvi bliskom strujom, i s ljevičarima antiklerikalcima. Pa kad treba, ovim prvima dubokom vjerom nadahnute hvalospjeve i žestoko brani “nacionalnu stvar”, a ovim drugima šalje svoje borbene priloge u slavu kozmopolitskog građanstva.

DOKAZI U TEKSTU

Ali to nije ono “moralno prostituiranje”, ako ste na to pomislili, jer toga nema kod ljevičara. To je rezervisano samo za one iz “Avaza” i “Globala”. I, konačno, pitam ja moga ispitivača, pa što radi taj Mandal pa narušava kodekse profesije. Kao i u prethodno opisanom događaju iz bašte, ne dobih odgovor.

Dobro, a šta mislite, kako bi se odvijala vaša suradnja da napišete u “Avazu” neki tekst protiv “Avaza”?

A zašto bi pisala tekst protiv “Avaza”? Kada je neko imao priliku pročitati u ljevičarskim novinama tekst protiv te novine? Što bi trebalo dokazivati takvim tekstovima i to baš u “Avazu”? Koji kolumnist – mislim na one ugledne s kojima treba pažljivo postupati jer, ukoliko im nešto prigovorite, vi ste unaprijed protiv multikulturne i građanske BiH – je napisao nešto što se oštro kosi s uređivačkom politikom novine za koju radi? Ama niti jedan. Ne što možda nemaju što napisati, nego nemaju ni u snu takvu priliku, jer to bi odmah značilo prekid suradnje. U tim slobodnim medijima “nema mjesta za političke neistomišljenike”, kako mi nedavno napisa hrabri urednik tjednih novina kojem su puna usta slobode i pravde. No, evo i sve kada pomislim da napišem neki vatreni tekst protiv “Avaza” u “Avazu”, ne pada mi napamet ništa što bi moglo biti ekskluzivno vezano samo za “Avaz”. Ako u ovoj novini doista ima sadržaja koje ne možete naći u drugim lokalnim novinama, onda će to biti sadržaji koji govore u prilog njenom kvalitetu.

 



(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (6): Filmski ustaša iz partizanske kuće

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u godinu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto novca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično ozbiljan gazda za to vrijeme. Drugi Mesićev ujak Toma Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao darove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše je bilo odjeće. «Prva slika koje se do danas živo sjećam jest isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio to dugotrajno skidanje i oblačenje», priča Mesić koji se, međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine, kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svoje sestre Marije u Francusku 1937.: nakon majčine smrti, ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek 1953. godine kad je boravio u Francuskoj. «Moja majka Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dvadeset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol godine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mislili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete, pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgojile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima osamdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom privatnom smještaju.»

ORAHOVIČKA SIJELA

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a centralni lik tih sijela – na kojima se vatreno pričalo o politici i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga donosi komunizam – bio je njegov stric Ivica Mesić zvani Tovariš koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni komunistički aktivist u Orahovici. Premda je radio kao brijač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Stipi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali prostoriju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelovali kasniji narodni heroji Josip Kraš i Vaclav Vostrel Vaso. Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. «Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgovarao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihvatio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog partijskog komiteta. Ivica je puno čitao, donosio je kući sve moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenjivale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama djelovanja, pa o događajima što su bili i što će biti... Stric je, jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju braću – dakle, i moga oca – usmjerio prema komunizmu. I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni HSS-ovac.»

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci, kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu odlazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav značajniji blagdan. «Jedini jako religiozan čovjek u našoj kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i govorio 'slava tebi sveti glasu'. Toga se dobro sjećam. Što se mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam razmišljao o tome da negdje postoji svemogući bog s bradom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših mogućnosti spoznaje. Kršten sam u Katoličkoj crkvi i naravno da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vjeroispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije naročito presudna za moje poimanje samoga sebe. Obje sam kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.»

USTAŠKE OFANZIVE

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat, Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike ostale duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih ratnih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šezdeset dvogodišnji djed Ivan; pamti neprijateljske ofenzive i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslobodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti tenkovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz mjesto... «Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbjegovi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su postojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice... Nije me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođacima, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bismo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost prošla i da se vraćamo. Tokom zadnje ofenzive 1945. godine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu. Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa njemačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batinske skele. Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno more ne može biti veće od Dunava.» Najimpresivnije slike iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim poljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u Orahovici prije napada na Našice. «Partizani su tada došli s pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi završile borbe, skupljali smo rasutu municiju i čahure i govorili smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja od logor», kaže Mesić, pa zatim priča pripovijest o tome kako je njegova obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac: «Jednom su ustaše bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest godina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja baka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i odvedu. No, bratić moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi svjetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglavnik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada se ukazao dok smo čekali da nas ukrcaju u kamione: on je, zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo znali zašto je došao. Ustašama je rekao da smo njegova rodbina i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Jasenovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek prije ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje».

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizanima na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje braće i roditelja, živ je dočekao kraj rata. Njegova majka Marija, koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, godine 1945., a njezinu ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su, kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska rata, ali ih je – za razliku od Mesićevih – morilo teško siromaštvo, pa je čitava familija – na čelu s Paškom Vulićem – odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu. Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jozo – koji je na početku rata bio maloljetan – bio mu je vjerni asistent u zločinu. Kad je Orahovica 1942. godine prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Našli su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da pođe s njime u partizanski štab na Papuku. «Ti, sinko, napravi ono što moraš», rekao mu je stari Vulić i počeo je uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se radi, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao: «Ako je moj sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene»! «Mi smo bili djeca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan zaista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kasnije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio i moju baku: došao je po nju, odveo ju negdje izvan mjesta i zaklao ju. Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakrivao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek navečer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, međutim, otkrio i prijavio, pa je on uhvaćen i osuđen na smrt. Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio moju baku i još neke ljude bio je punoljetan. Smrtnu kaznu potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je on uhapšen, moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sahranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna – rekao bi. Jozu Vulića, međutim, pomilovao je Tito, jer je neka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica pomoći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i priložila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bila velika pobornica Titovog pokreta. Pomilovan je na dvadeset godina robije.»

Josip Mesić – koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo njegov nadimak Tovariš – oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a tome je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka. «Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti duhovit i bio je jako dobar govornik», kaže Mesić. Kad je rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funkciju predsjednika našičkog Okružnog odbora.

ĐAČKI INTERNAT

Nakon ukidanja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasformiran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar. Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjednika Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj roditeljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nastavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnaziju i živio u đačkom internatu. «Tamo su se našli mladi ljudi iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no nikad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio u partizanima», priča Mesić i potom se prebacuje u blisku prošlost: «Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja. Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvatska i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja. I mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo djecu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima, nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti».

Josip Mesić – koji je, među ostalim, bio i poslanik u Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru – na prijelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želucu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca. «Preminuo je 17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pamtim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske. Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi. Osim toga, nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako ispravno. Članom Komunističke partije postao sam, inače, tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjižice. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu u crkvu. U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj organizaciji.» Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promovirao. «Na studiju sam došao do nešto ozbiljnije literature, a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitičnije promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me naveli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funkciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje...», veli Mesić i onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju: «U suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, nego umjereni i realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neostvarivim idejama o spasu čovječanstva. Ono što je bilo u komunizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to euforija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je Sovjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa. To nisam mogao prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je najvažniji i to je moje najdublje životno uvjerenje».

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi sekretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih povlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je svejedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove. «Bio sam sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija», prisjećao se Stipe Šuvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja 2004., nekoliko dana prije svoje smrti, «i pritom su ga puno više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i radio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati.» «Stipe Šuvar bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolasku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije», kaže Mesić i dodaje: «Bio sam relativno dobar student: prvu, drugu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odužio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina... No, meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendiju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri».

NE OKREĆI SE SINE

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznatiji onaj Branka Bauera Ne okreći se sine iz 1956. godine. Bio je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata došla obavijest da se traže statisti za Bauerov film. «Prijavio sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im izgledao krvoločno.» Snimanje je trajalo nekoliko dana, a Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva. «Jedan Hercegovac – također, statist – bio je obučen u gestapovsku uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s porukom – pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su smjesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo o snimanju filma.» Druga. «Na zagrebačkom Dolcu snimali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Židove i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao, osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent filma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi scena, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješenima po uniformama, s činovima... I dolazi jedan čovjek koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđima je imao poveći ruksak. Valjda je bio nekakav trgovac. Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upitao: 'Vas su pustili'? Mi mislimo – pustili nas sa snimanja i kažemo mu da nas jesu pustili. 'Pustili su vas tako u uniformama?' Mi opet potvrdimo. 'I činove ste mogli zadržati?', pita on dalje. Opet kažemo da jesmo. 'I ordene?' Da, i ordene. 'I svi su pušteni?' Da, baš svi. Zatim je povikao: 'Tko šta pije!?' Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi, i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s vrata: 'Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snimanje'! Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nismo pravi domaći izdajnici.» Statirao je kasnije u još nekoliko filmova i kaže da se za dva dana statiranja mogla zaraditi cjelokupna mjesečna stipendija. «Mogao sam nakon toga otići u Pulu, u Teslinoj ulici, na bakalar.»

Mesić je u početku stanovao u Studentskom domu Moša Pijade na Trgu žrtava fašizma. Odatle je preselio u dom na Lašćini, a potom u studentski dom na Savi. Izlazio je subotom na studentske «plesnjake» koji su se održavali u domovima koji su bili namijenjeni stanovanju studenata, ali i u Domu grafičara, Radničkome domu... Stipe nije bio osobit plesač, ali je odlazio na te plesne večeri subotom, pošto je to bio najlakši način da upozna djevojke. «Jako sam se trudio da što više budem u društvu djevojaka i jako sam volio žene. One su, naravno, nešto manje bile sklone meni i druženju sa mnom.» Premda je, dakle, bio «očajan plesač», Mesić se na kraju oženio zahvaljujući plesu. Bila je godina 1960. i otišao je na plesnu večer na kojoj je pjevao Zvonko Špišić i na kojoj se birao najbolji plesni par.

MALA S LIJEPIM GRUDIMA

Milka Dudunić, studentica psihologije iz Hrvatske Kostajnice koja se bavila i baletom, bila je u žiriju, a Mesića je više od natjecanja zanimala lijepa članica žirija. «Kazao sam prijatelju Tomici Rukavini: 'Kako bih se mogao upoznati s onom malom s lijepim grudima'? On mi je odgovorio da je ona, Milka, cimerica s njegovom curom i da će me bez problema upoznati. Kad smo se upoznali, ona me je počela podučavati plesu, a ja sam se pravio neukim i više nego što sam bio da bi to obrazovanje što duže trajalo. Upoznali smo se, dakle, 1960., a već smo se slijedeće godine oženili i dobili kćer Sašu. Milka je tada bila na trećoj godini studija, ali kad se rodilo dijete i kad sam ja diplomirao, preselili smo se u Orahovicu, pa ona nikad nije završila fakultet.» Prema mnogim prijateljima obitelji Mesić s kojima je razgovarao ovaj autor, gospođa Milka samozatajna je žena koja je oduvijek predstavljala čvrstu vezu svoga supruga sa stvarnošću, pošto je dotični nerijetko bio u prilici da tu vezu izgubi: u životu je dala svega jedan ili dva intervjua i tokom svih ovih godina uspjela je sačuvati svoj život od snažnijeg upliva javnosti. «Ona, jednostavno, ne voli razgovarati s novinarima i ne voli se javno eksponirati. Ona želi živjeti svoj život. Puno sam je puta nagovarao da ide sa mnom u službene državne posjete, ali ona neće i neće. Išla je svega nekoliko puta kad ju je privatno zanimala neka zemlja ili kad je htjela upoznati nekog državnika s kojim sam se susretao», veli njezin suprug.

Po povratku u Orahovicu, Stipe Mesić zaposlio se na pripravničkom mjestu u Kotarskom javnom pravobranilaštvu u Našicama i svaki je dan prevaljivao tridesetak kilometara do posla. Iste te 1961. godine otišao je na odsluženje vojnoga roka: prvih šest mjeseci proveo je u Školi rezervnih vojnih starješina u Bileći, u istočnoj Hercegovini, dok je drugu polovicu vojnoga roka odradio u Nišu. Boravak u vojsci nije mu teško pao, pošto je bio sklon disciplini i redu: iz vojske je izišao kao potporučnik, a nakon jedne vježbe dobio je čin poručnika, no onda je došla 1971., osuđen je zbog neprijateljske propagande, pa mu je vojni sud oduzeo čin. «Kad sam došao u Niš, to je već bilo elegantno služenje vojnog roka», priča Mesić, «jer sam kao vodnik stažist imao i nešto više novaca, a i žena – koja se bila zaposlila u dječjem vrtiću u Orahovici – također mi je slala novce, pa sam mogao više izlaziti po restoranima, kavanama, u Dom armije... Bio je, inače, među nama jedan liječnik iz Beograda koji mi se posebno urezao u sjećanje zbog događaja koji se zbio tokom vojne vježbe što se održavala između Niša i Aleksinca. Vježba je trajala tri dana, ali mi smo tamo bili nekoliko dana na pripremama. Dok smo čekali početak vježbe, dosađivali smo se i odlučili smo otići u obližnje selo kupiti malo rakije. Pitali smo nekog čovjeka ima li tu negdje kupiti alkohola i on nas je uputio na jednu staru udovicu iz sela koja uvijek ima rakije. Došli smo kod nje i ona nas je lijepo primila. Vidjeli smo na zidu fotografiju srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata i pored fotografije svijeću koja, doduše, nije bila upaljena, ali se vidjelo da se ponekad pali. Jedan od nas pitao ju je tko je taj čovjek. Kazala je da je to njezin muž koji je poginuo u ratu dan nakon što su se vjenčali i još je dodala: 'Njega su ubili Hrvati i moram vam reći da, ako među vama ima neki Hrvat, mora izići, jer sam se zarekla da Hrvat nikad neće prijeći prag moje kuće'. Nas nekoliko tada je krenulo prema izlazu, no onda je taj liječnik iz Beograda rekao da mi, nas nekoliko Hrvata, nismo krivi za smrt njezina muža i da nećemo kupiti njezinu rakiju ako inzistira na tome da Hrvat ne može prijeći prag kuće. 'Sada smo svi mi ovdje Hrvati', rekao je on i svi smo izišli iz kuće. Bez rakije.»


(nastaviće se)


(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: U borbi protiv korupcije

Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra


Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!

Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.

Jednostavno, umirem od straha.

Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.

Sat iz krokodila

Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...

Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.

S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...

Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.

Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.

Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.

Šaka jada

I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.

I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....

Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.

A, vi ste trudni

Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:

A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?

Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...

Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)

Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.

I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?

(zurnal.info)





BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (5): Bogiću, ti si Srbin


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane. Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju «ilegalne oružane formacije». Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu. «Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice. Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva. No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.»

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova. Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje «legalnog vojnog udara». Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ. Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik. Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci. Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu. General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik. Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, e kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

«Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA», prisjeća se Mesić, «koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.»

«Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu», ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

«Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam», pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni. «Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.»

Sigurne ruke

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova. Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski. «To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke», kaže Tupurkovski. Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

«Ne mogu i neću glasati», na koncu je rekao.

«Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!», bijesno ga je pitao Jović.

«Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine», odgovorio mu je on.

«JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao», zaprijetio je zatim general Kadijević.

«Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat», dobacio mu je Mesić.

«Više neću plesati kako vi svirate», rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države. «Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje», objavio je on, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić. Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije: «Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata». Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je «Jugoslavija gotova». «Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna», kazao je Milošević.

«Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija», priča Mesić. «Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik. Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije – a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije – predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo. 'I, što kaže Milošević?', pitao sam ga. 'Pusti, nemoj sa svime da se šališ...', veli on. Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić. Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: 'Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega'. S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu. U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe. Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: 'Pozdravi Miloševića'! Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.»

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću. Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

«Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.»

«Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome.»

«Ostavi se toga, jer ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju.»

«To ćemo još da vidimo», zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Državu nije dobio.

Borovo selo

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji. Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni – ponajprije, američki – pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata. Mesić – koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva – kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku. «Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati. Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga. 'Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju', kazivao mi je. Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju. Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću. Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku», kaže Mesić.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske. Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao: «Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta. Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica. Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat. 'Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije', govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu: jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica».

«Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?», pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

«Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji.»

«Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA, a rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći.»

«Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem», nastavlja Mesić, «ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore. Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: 'Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili'. No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić. Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.»

(nastaviće se)

(zurnal.info)


GRBAVICA: Komandant Balija o Batkovim zločinima

 

Osumnjičeni ratni zločinac Božidar Debelonogić, zvani Komandant Balija, u svojoj knjizi sjećanja iz ratne Grbavice piše o zločinima Veselina Vlahovića Batka

Španska policija uhapsila je u gradu Altea monstruma sa Grbavice Veselina Vlahovića Batka. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor.
Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici.

Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”.
Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

O Batkovim zločinima postoje brojna svjedočenja, a njime je bio inspiriran i Božidar Debelonogić koji mu je posvetio čitavo poglavlje u svojoj knjizi Balija.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću.

                                                                                Batko

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.


(zurnal.info)

 

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (4): Doba nabildanih taština

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

 

«Mesiću sam još 1993. rekao da će postati predsjednikom države i zaista sam vjerovao u to. Čini mi se da je i on vjerovao da će biti tako», kaže Tomislav Karamarko koji je svog kasnijeg šefa i prijatelja upoznao potkraj 1989. kad su zajednički osnivali HDZ u Zagrebu: direktor Arhitektonskog studija bio je od kasne jeseni 1989. glavni Tuđmanov čovjek za skupljanje članstva u glavnom gradu, dok je Karamarko mobilizirao ljude za HDZ na Peščenici, istočnom predgrađu Zagreba što je, uglavnom, naseljeno radničkom populacijom i svakovrsnim doseljenicima. «Vrijeme osnivanja HDZ-a bilo je jedno lijepo i romantično vrijeme, barem sam ga ja tako doživio», nastavlja Karamarko, «vladao je veliki zanos i entuzijazam, jedan u drugome gledali smo prijatelje, bili smo jedinstveni, mislili smo da svi imamo istu ideju, a ta ideja bila je stvaranje samostalne države. Znali smo da sudjelujemo u stvaranju povijesti. Mesić je u to vrijeme bio operativac, sam je išao okolo, organizirao je ljude i mislim da se u tome dobro snalazio. Ništa mu nije bilo teško, ali tada nikome ništa nije bilo teško.»

Luđaci u Panorami

Stipe Mesić nije, međutim, bio izravno uključen u one konspirativne aktivnosti nacionalno svjesne i demokratski orijentirane «hrvatske inteligencije» što se koncem 1988. i početkom 1989. počela poluilegalno okupljati po metropolitanskim salonima, kavanama, krčmama, skrivenim vikendicama i gradskim perivojima, e kako bi kovala planove o formiranju različitih inicijativa, foruma, stranaka i pokreta koji su trebali razrušiti monolitnost tadašnje političke scene kojom je dominirala Komunistička partija. Junaci tog vremena – koje ne bilježi puno herojskih momenata, ali zato pamti bezbroj sukoba među uglednim nositeljima nabildanih taština – bili su Franjo Tuđman, Slavko Goldstein, Zvonimir Lerotić, Marko i Vladimir Veselica, Vlado Gotovac, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Hrvoje Šošić, Dražen Budiša, Drago Stipac... Dok su svi ti ljudi – koji su se ubrzo podijelili u dvije suprotstavljene grupe, da bi se onda te dvije grupe opet raspadale unutar sebe – provodili besane noći pišući programske deklaracije budućih stranaka i snujući o samima sebi kao o liderima predstojeće nacionalne revolucije koja samo što nije započela, Stipe je Mesić stajao kod Charlieja u Gajevoj ulici, ispijao je svoje kave i – pogledavajući prema Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu – osluškivao glasove što su tih mjeseci strujali po gradu i govorili o burnim danima koji slijede. Ante Karić, Ličanin iz Perušića koji je godinama živio u Zagrebu i koji je slovio za vazda dobro obaviještena čovjeka što voli i materijalno pomagati onima koji su se borili za «hrvatsku stvar», bio je glavni Mesićev informator o gibanjima u velegradskom političkom podzemlju: Karić je održavao veze sa svim opozicijskim frakcijama što su se upravo porađale, ali je – kao promućuran čovo, doduše, manjkava obrazovanja – ubrzo shvatio da je među svom tom zanesenom svitom, što se skupljala s koca i konopca, Franjo Tuđman, ipak, persona s najozbiljnijim i najkonkretnijim namjerama. Pa se Karić tako našao i na sjednici Inicijativnog kruga HDZ-a što je održana 28. veljače 1989. u prostorijama Društva književnika na Trgu bana Jelačića koji se onda još zvao Trgom Republike.

«Nakon te sjednice Inicijativnog kruga, uslijedili su tjedni i mjeseci podzemnih ratova za mjesto predsjednika HDZ-a, a glavni su konkurenti bili Franjo Tuđman i Marko Veselica», priča Karić. «Stvar je kulminirala 11. lipnja 1989. kad je održana sjednica Inicijativnog kruga u hotelu Panorama na Trešnjevci. Tuđman je, naime, predsjedavao tom sjednicom, ali se pojavila grupa koja je tamo došla s jasnom namjerom da ga smijeni, a u toj su grupi bili Marko i Vlado Veselica, Slobodan Praljak, Hrvoje Šošić, Ivan Gabelica... Bili su glasni, bezobrazni i tražili su sukob. Tuđman je u jednom trenutku prekinuo sjednicu i došao je do mene. Stajao sam u kutu i pušio. 'Ante, ja ću se ubiti, ovo nema nikakvog smisla', rekao mi je. Pitao sam ga zašto se toliko iznervirao, a on mi je odgovorio: 'Pa, tko može s ovim luđacima stvoriti Hrvatsku, vidiš li ti što oni rade i što govore!?'. Malo sam ga umirio i taj je sastanak nekako završen, ali ništa nije bilo riješeno, pa je iduća sjednica zakazana za 17. lipnja, također, u Panorami

Tog subotnjeg jutra, 17. lipnja, pred Panoramom se okupilo dvjestotinjak ljudi odjevenih u misna odijela, ali najveći broj njih nije imao blagog pojma da je prethodne noći – u uskom krugu Tuđmanovih pouzdanika – skovan plan da se zbog (stvarne ili naručene?), policijske zabrane skupa u Panorami probrane primjerke HDZ-ova prvoboračkoga cvijeća obavijesti o promjeni lokacije i da se na toj novoj adresi – igralištu NK Borac na Jarunu – ražalovanog generala JNA u miru i tišini jednom za svagda izabere na čelo HDZ-a. Ante Karić bio je među onima koji su bili upućeni u detalje prevare koja se, po svemu sudeći, rodila u glavi Josipa Manolića. «Bio sam zadužen da neke ljude obavijestim da se sjednica, zapravo, održava na Jarunu, te da neke od njih dovedem tamo», sjeća se Karić, «a među onima koji su pozvani na Jarun prednjačila je slavonska skupina na čelu s Ivanom Vekićem. Sjednica je trajala oko pola sata i Tuđman je izabran za predsjednika. Prijedlog da Tuđman bude predsjednik HDZ-a iznio je Branimir Glavaš i velika se većina složila. Dok se sve to odvijalo, Stipe Mesić čekao me je kod Charlieja. Kad sam došao tamo, rekao sam mu da je Tuđman izabran i da iste večeri putuje u Kanadu. Ova grupa koja ga je pokušala smijeniti, i koja je ostala kod Panorame, nakon toga je totalno poludjela: galamili su, optuživali, psovali, prijetili... Kasnije su osnovali Hrvatsku demokratsku stranku. Inače, ja sam Stipi savjetovao da se neko vrijeme drži po strani i da djeluje iz drugog plana, jer je on, ipak, bio u zatvoru i u slučaju da se nešto dogodi on bi bio više na udaru nego ja ili neki koji nisu bili suđeni.»

«Kad je HDZ osnovan i kad je Tuđman definitivno postao predsjednikom stranke, k meni je doma došao Joža Manolić, kojeg znam od 1965. godine iz Sabora, i rekao mi da je stiglo vrijeme da se i ja uključim», kaže Mesić i nastavlja: «Kazao mi je tada da Tuđman jest autoritativan i krut, ali je dodao da bismo oko njega mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom, a to držanje pod kontrolom značilo bi da se stranka vodi u evropskom pravcu. Naveo mi je neke ljude koji su se uključili i procijenio sam da je to skupina koja može nešto učiniti i kojoj vrijedi pomoći: recimo, Šime Balen, nekadašnji tajnik ZAVNOH-a, Joža Boljkovac, partizanski borac od 1941., Franjo Tuđman, borac od 1941., Joža Manolić, borac od 1941. godine... Antifašističke biografije tih ljudi ulijevale su mi povjerenje da neće biti buđenja nekih aveti iz prošlosti i da je tu riječ o hrvatstvu koje je do kraja na liniji antifašizma.» Mesić bi bio sretniji da su se tada, zadnjih mjeseci osamdesetih godina, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo aktivnije uključili u političke procese, jer je bio puno bliže tom liderskom dvojcu iz 1971., nego generalu Tuđmanu, no njih dvoje uporno su šutjeli i meditirali ne dajući puno glasova od sebe. «Miko Tripalo imao je u to vrijeme neusporedivo veću karizmu od Franje Tuđmana, ali je Tuđman bio lukaviji, te je prepoznao i iskoristio nacionalni naboj što je tada postojao u ljudima. Miko se valjda nije usudio učiniti ono što je učinio Tuđman», kaže Ante Karić. «Mnogi od nas očekivali su da će upravo Savka i Tripalo ponijeti nacionalni barjak koncem osamdesetih i početkom devedesetih”, prisjeća se Manolić, «ali to se nije dogodilo. Po meni, razlog tome ležao je u popriličnoj istrošenosti ljudi iz 1971., ponajprije, Savke i Mike: kao da nisu imali snage da u novim okolnostima stanu na čelo naroda s idealima iz '71. godine. Savka je, čini mi se, bila opterećena tim negativnim 'proljećarskim' iskustvom i to ju je sputavalo, dok je Tripalo tada bio prebolio jednu tešku bolest i to je bio njegov hendikep.»

Vrijeme je letjelo brzo i nije bilo mjesta za kalkuliranje i meditiranje, pogotovo za one koji su – a Mesić je bio jedan od takvih – slutili da je prevratničko doba idealno za politički uzlet kojemu su oduvijek težili. Bilo je tada jasno da Jugoslaviji nema spasa, a isto je tako bilo jasno da se u Srbiji zahuktava agresivna velikodržavna mašina na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je već tada slao otvorene prijetnje svima koji su pokazivali bilo kakve naznake otpora njegovoj viziji budućih odnosa u Jugoslaviji. «Iz Srbije su dolazile ozbiljne prijetnje i trebalo se brzo organizirati. Prijetili su srbijanski mitingaši koji su se spremali za pohod na Ljubljanu, s planom da u Zagrebu 'tek otresu čizme' i tako se obračunaju s težnjama za hrvatskom samostalnošću. To je, naravno, pogodovalo bujanju HDZ-a, jer sve one snage što su išle na demokratsko uvjeravanje i smirivanje situacije nisu mogle dobiti veću podršku u javnosti. HDZ je na Miloševiću i njegovim prijetnjama izuzetno jačao. Vidio sam da u redovima HDZ-a ima galame i buke, ali smatrao sam to odgovorom na galamu i buku što je dolazila s druge strane. Nisam vidio da tadašnja komunistička vlast išta poduzima: oni jesu bili protiv Miloševića, ali nisu poduzimali ništa da se organizira nekakav otpor. Naravno, htio sam da se Savka i Miko, te druge karizmatične osobe iz 1971., kojima sam vjerovao, uključe u demokratske procese, ali oni nisu pokazivali jasne znakove da se žele uključiti i aktivirati. Razlog tome bio je, ponajprije, njihov animozitet prema Franji Tuđmanu», kaže Mesić. Nadovezuje se Ante Karić: «Tripalo mi je jednom rekao da dok je god Tuđman živ i dok je na čelu države neće biti sreće za hrvatski narod. Kazao mi je da ga zna dugi niz godina i da s njim nikad ne može biti na istoj strani. Njih su se dvojica, koliko je meni poznato, najviše razilazili na pitanju Bošnjaka, jer je Tuđman bio sklon da sve Bošnjake smatra Hrvatima, dok je Tripalo takve stavove smatrao glupima i štetnima».

Tuđmanov kurir

U jesen 1989. Mesić se s Tuđmanom sastao u zagrebačkoj Gradskoj kavani i tada je, nakon kraćeg razgovora o HDZ-ovu programu i ciljevima, prihvatio ponudu da se uhvati formiranja HDZ-ove podružnice u glavnome gradu. Šef HDZ-a Mesića je tom prilikom priupitao bi li otišao kod gospođe Dabčević-Kučar i kod gospodina Tripala da ispita kakvo je njihovo trenutačno političko raspoloženje i imaju li volje uključiti se u demokratske procese koji su započeli: konkretnije, imaju li volje pridružiti se njegovoj, Tuđmanovoj, partiji. I Mesić je zaista hodočastio kod istaknutih «maspokovaca» i prenio im je glasove Franje Tuđmana – čak ih je i nagovarao na pristupanje HDZ-u – no oni nisu htjeli ni čuti za to. «Savka i Miko nikako nisu htjeli s Tuđmanom, jer su ga dobro znali otprije i govorili su da je previše tvrd i autoritaran, te da se s njime ne može surađivati, nego bi ga se moralo slušati.» Karić, pak, pripovijeda kako je Tuđman njega i Mesića – koji mjesec prije prvih višestranačkih izbora – još jednom spremio k Savki Dabčević-Kučar s naputkom da joj prenesu kako joj šef HDZ-a nudi mjesto predsjednice Sabora u budućoj hrvatskoj vlasti, te s dodatkom da je to njegova posljednja ponuda njoj, «hrvatskoj ruži». «Stipe joj je prenio sve kako je Tuđman rekao. 'Ako ću ja biti predsjednica Sabora, što će biti Franjo?', pitala je Savka kad je čula najnoviju Tuđmanovu ponudu, a Stipe joj je rekao da će on, naravno, biti predsjednik države. Ona nam je tada demonstrativno pokazala 'bosanski grb' i rekla nam da je to njezin odgovor Franji i da mu ga obavezno prenesemo. Savka je nevjerojatno tašta osoba i valjda je mislila da će se nju na koljenima moliti da se uključi i da povede hrvatski narod. Osim toga, ona je tada jako kalkulirala i procjenjivala je što će se dogoditi, a isto tako, jasno je davala do znanja da misli kako Tuđman, Mesić i svi ostali nisu njezin politički kalibar.»

Nacionalno zaneseni Mesić, pun entuzijazma i volje da pomogne pokretu koji je hvatao zamah, ozbiljno je prionuo skupljanju ljudi za zagrebačku Gradsku organizaciju HDZ-a, ali je odmah počeo nailaziti na probleme pri vrbovanju viđenijih ljudi i intelektualaca. «Intelektualci su se zaista teško uključivali. Ne samo u Zagrebu, nego i u Lici i Slavoniji, gdje smo Mesić i ja često boravili, te obilazili nastavnike, učitelje, veterinare, liječnike... Teško su pristajali da se pridruže HDZ-u, premda je tada bilo evidentno da su komunizam i Jugoslavija stvar prošlosti», priča Karić kojega je Mesić bio poslao da razgovara s Vicom Vukojevićem oko ulaska u Tuđmanovu stranku. «Znao sam da je Vukojević svojevremeno bio u emigraciji, pa sam mislio da bi se relativno lako mogao uključiti. Karića sam poslao k njemu prije službenog osnivanja Gradske organizacije HDZ-a, dakle, prije skupa koji je 24. prosinca 1989. održan na Ekonomskom fakultetu», kazuje Mesić. «Vukojević je pitao Karića koliko nas ima u HDZ-u, a kad mu je Karić odgovorio da nas je nekoliko stotina, Vice mu je kazao: 'Kad vas bude petsto, ja ću biti petsto i prvi'. Kad je broj članova prešao petsto, opet sam poslao Karića k Vukojeviću i on se tada doista uključio. Ja sam, znači, kriv za Vukojevića koji je ubrzo postao tajnikom zagrebačkog HDZ-a. Inače, imam s njim zgodno iskustvo i od ranije: natjecao sam se, naime, koncem sedamdesetih ili početkom osamdesetih za pravnika u poduzeću Novogradnja i odbijen sam, jer nisam imao odgovarajuće moralno-političke kvalitete, a primljen je 'drug Vice Vukojević koji ima sve moralno-političke kvalitete i zadovoljava sve formalne uvjete'. Pa sam se kasnije, recimo, javio za pravnika u Croatia osiguranju i također sam odbijen zbog loših moralno-političkih karakteristika, a primljen je 'drug Bosiljko Mišetić koji ima sve kvalitete', pa je čak bio i partijski sekretar u toj firmi. Poslije su oni ispali velikim Hrvatima, a ja sam proglašen nacionalnim izdajnikom.» Tomislav Karamarko sjeća se Mesićeva držanja na početku 1990. kad je HDZ – skupa sa Srpskim pokretom obnove – proglašen ekstremnom neprijateljskom organizacijom i kad je prijetila opasnost da vojska preuzme vlast i da svi istaknutiji HDZ-ovci budu pohapšeni. «Držao se hrabro, ulijevao je povjerenje i bio je miran i staložen. Nije dopuštao da nas uhvati panika», kaže Karamarko.

Pošto se dokazao u formiranju HDZ-a u Zagrebu, Tuđman je Mesića u veljači 1990. postavio na mjesto glavnog tajnika stranke, te mu je – uz Josipa Manolića i Pericu Jurića – povjerio organizaciju Prvog općeg sabora HDZ-a koji je održan u prepunoj dvorani «Lisinski». Mesić se tada suočio s bezbrojnim faks-porukama različitih hrvatskih klubova i udruga iz cijeloga svijeta koji su se interesirali mogu li doći na HDZ-ov sabor: vrh stranke donio je odluku da mogu doći svi koji nisu na popisu traženih ratnih zločinaca i kojima nije zabranjeno političko djelovanje. «Otišao sam kod ondašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SR Hrvatske Vilima Mulca i rekao mu što spremamo i što se događa», pripovijeda Mesić. «Tražio sam od njega da nam pomogne i da nam ustupi ljude koji će osiguravati taj skup, jer smo znali da dolaze razne grupe za koje je teško bilo predvidjeti što spremaju, a nama je bilo u interesu da sve prođe bez problema i provokacija. Mulc je rekao da će sve biti u redu ako dolaze ljudi koji nisu na popisu ratnih zločinaca, ali postavilo se pitanje što ćemo ako se pojave osobe koje nisu na spisku ratnih zločinaca, ali ih pravosuđe goni zbog nekih drugih krivičnih djela. Tada smo se dogovorili da takvi dobiju trodnevno pravo prolaza, odnosno da u Zagrebu mogu boraviti tri dana u tranzitu. Moram reći da je bilo i takvih, pa su oni policiji već na aerodromu davali izjave i poslije toga su normalno ulazili u zemlju s obavezom da nakon tri dana odu tamo otkud su došli. Upravo su ti ljudi užarili atmosferu na Prvom općem saboru. Čak se i Antun Vrdoljak uplašio te atmosfere, ljudi i pjesama, pa je sa svojim strahovima upoznao Savku Dabčević-Kučar. Ona mu je rekla da bi svoje prisustvo u 'Lisinskom' mogao amortizirati tako da se pridruži njezinoj Koaliciji narodnog sporazuma i on je to zaista i učinio da bi osigurao zaleđinu. Naravno, kad je HDZ pobijedio na izborima, smjesta nam se priključio i postao je vatreniji tuđmanovac od svih koji su bili u 'Lisinskom'.»

Prije prvih izbora Tuđmanu je, inače, došla grupa dosta radikalnih Hrvata iz Kanade i Amerike koji su inzistirali da HDZ potpiše pakt s Koalicijom narodnog sporazuma o zajedničkom izlasku na izbore, jer su smatrali da je to jedini način da se osigura pobjeda nad tada vladajućim komunistima. Tuđman nije htio ni čuti za takve ideje. Vrh HDZ-a imao je dosta dobar pregled situacije u čitavoj zemlji i bio je uvjeren da mogu samostalno pobijediti. «Dobar broj tih ljudi iz emigracije nije vjerovao u naše procjene i prije izbora su se vratili onamo otkud su i došli. Ostao je manji broj njih, a među njima su bili Ante Beljo, Gojko Šušak i još neki koji su vjerovali da HDZ može samostalno pobijediti, ali se, ipak, nisu htjeli direktnije uključiti u izbore i kampanju: nisu bili kandidati na listama i nisu se željeli javno eksponirati. Htjeli su biti sive eminencije. Tek kad je HDZ pobijedio na izborima, ti su se ljudi počeli gurati u prvi plan i počeli su stiskati krug oko Tuđmana, a našoj se 'antifašističkoj' skupini polako počeo smanjivati manevarski prostor i utjecaj. Šime Balen prvi je shvatio o čemu se tu radi i otišao je, a mi smo postupno odstranjivani ili smo odlazili u godinama što su došle kasnije.» Izuzev činjenice da je Tuđman pogodio tadašnje nacionalističko raspoloženje naroda i da je ponudio najozbiljniju viziju otpora prijetnjama što su stizale iz Srbije, dobar dio uspjeha na izborima HDZ, po Mesiću, duguje golemim financijskim sredstvima kojima je ta partija raspolagala, a koja su stizala iz iseljeništva. «Novci su manje-više dolazili svakodnevno, u manjim sumama ili u vrlo velikim iznosima. Što se tiče novaca, to je bio čisti komunizam: u HDZ-u je, naime, tada bilo novaca prema potrebama, odnosno bilo ga je koliko je god trebalo. Tuđman bi svaku večer pokupio one veće iznose koji su dolazili u vidu čekova, a manje svote ostajale su po torbama», veli tadašnji glavni tajnik HDZ-a i ponavlja priču o torbi punoj novaca koja je navodno ukradena Stjepanu Tuđmanu i Milanu Kovaču na zagrebačkom aerodromu. Mesić je o krađi odmah htio obavijestiti policiju, ali je na to žestoko reagirao Franjo Tuđman rekavši mu da zaboravi policiju. «Ako prijavimo policiji, morali bismo dokazivati otkud nam novac, a ovako će doći drugi novac i nema nikakvih problema», kazao je predsjednik stranke, pa se nikad nije saznalo što se uistinu dogodilo s torbom ispunjenom parama. «Znam da su Kovač i Stjepan Tuđman najavili da će me tužiti zbog toga što sam iznio tu priču i neka samo izvole. Znam što se dogodilo i znam što mi je šef stranke tada rekao. Mogu tužiti koliko god hoće, ali bi im bilo pametnije da kažu gdje je nestao onaj novac», veli Mesić.

Vila na Becićevim stubama

Poslije izborne pobjede u travnju 1990. glavešine Hrvatske demokratske zajednice ugnijezdile su se u prostranoj vili na Becićevim stubama, u blizini Gupčeve zvijezde. Prema svjedočenjima onih što su tih dana zalazili u HDZ-ovo sjedište, u kojemu su se užurbano dijelile državne dužnosti, autoritet Franje Tuđmana osjećao se u svakoj prostoriji tog pomalo kičastog zdanja, ali je pokretački duh i praktični gazda na Becićevim stubama neosporno bio Josip Manolić: on je sve konce držao u svojim rukama i iza većine tadašnjih kadrovskih rješenja stajao je taj bivši upravitelj komunističkih zatvora, dok se Tuđman više bavio osmišljavanjem vlastite povijesne misije u nadolazećim mjesecima i godinama. «Nakon što smo osvojili vlast, počeli su prvi ozbiljniji dogovori u vrhu stranke oko podjele funkcija. I mogu reći da se Mesić tada nametnuo kao praktično jedini kandidat za mjesto predsjednika Vlade. U tome smo se slagali i Tuđman i ja», kaže Manolić. Mesić se, međutim, na premijerskom položaju zadržao nepuna tri mjeseca, jer mu je Manolić koncem kolovoza 1990. namijenio dužnost člana Predsjedništva SFRJ, točnije potpredsjednika jugoslavenskog Predsjedništva: vrh novoformirane vlasti odlučio je s tog mjesta povući Stipu Šuvara, pošto je procijenjeno da dotični nije Hrvat u onoj mjeri koju je tada priželjkivao i zahtijevao HDZ. Tuđmanova je ideja, zapravo, bila da Šuvara zamijeni Manolić, no ovaj je vješto izbjegao odlazak u Beograd. «Rekao sam Tuđmanu da mi se s obzirom na godine i s obzirom na putovanja baš i ne ide u Beograd, pa je tako izbor pao na Mesića. On je bio dovoljno mlad, ali i dovoljno politički formiran da se prihvati tog posla. Vjerovali smo da će dosljedno zastupati hrvatske interese u Beogradu i to se, na kraju, pokazalo ispravnim», veli Manolić, dok Ante Karić nudi ponešto drukčiju pozadinu Manolićeva inzistiranja da netko drugi umjesto njega ode u Beograd: «Manolić se, prije svega, bojao boravka u Beogradu, a nije se htio odreći ni svog golemog utjecaja na Tuđmana i na sve što se tada zbivalo u Hrvatskoj. Znao je da mora biti u Zagrebu, uz Tuđmana, ako želi ostati onako moćan kao što je tada bio».

Početkom rujna 1990., otprilike dva tjedna nakon što su kninski Srbi – postavljanjem balvana na ceste – najavili svoju pobunu protiv novoizabrane hrvatske vlasti, Mesić je bio spreman na odlazak u Beograd, ali je službenu potvrdu svog statusa u Predsjedništvu Jugoslavije čekao sve do sredine listopada. «Da bih mogao legalizirati svoj status, morala me je potvrditi Savezna skupština u Beogradu, koja je činjenicu mog ulaska u Predsjedništvo SFRJ, praktično, samo trebala primiti na znanje i potvrditi ju. No, da bi skupština to primila na znanje, trebala se sastati, a dogovor u srpskom rukovodstvu bio je da se skupština, jednostavno, ne saziva i da se tako opstruira moj ulazak u Predsjedništvo. I skupština zaista uporno nije sazivana, pa nisam mogao preuzeti funkciju na koju me je imenovao hrvatski parlament. Izmišljani su različiti izgovori kako se skupštinski poslanici ne bi okupili... Na koncu, 19. listopada 1990. Savezna se skupština, ipak, sastala i potvrđen sam za člana Predsjedništva, odnosno za potpredsjednika Jugoslavije.» Mesić se u Beogradu nastanio u tzv. hrvatskoj kući u Užičkoj ulici, ali pošto su mu ubrzo počele stizati prijetnje, sve je češće u saveznu prijestolnicu odlazio samo na sjednice vrha države. Njegova supruga nije se selila u Beograd i zapravo ga je svega nekoliko puta posjetila dok je bio član najvišeg političkog tijela u raspadajućoj Jugoslaviji.

Smisao Mesićeva djelovanja u Predsjedništvu SFRJ u prvo se vrijeme svodio na suprotstavljanje srpsko-armijskim zahtjevima za razoružanjem nacionalnih vojnih formacija što su tada – koncem 1990. – uvelike stasavale pod okriljem novih režima u Zagrebu i Ljubljani. «Sve što je radio tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Borisav Jović – skupa sa svojim satelitima iz Crne Gore, Vojvodine i Kosova i po izravnom nalogu Slobodana Miloševića – može se sažeti u slijedeće: treba isprovocirati uvođenje tzv. izvanrednog stanja u kojemu bi Jugoslavenska narodna armija dobila mandat za pacificiranje svih oružanih trupa u Hrvatskoj i Sloveniji, s tim da je postojala i podvarijanta istog plana koja je podrazumijevala da JNA dobije mandat za razdvajanje sukobljenih strana u Hrvatskoj. Kako bi se armiji dao povod da iziđe iz kasarni i ureduje među sukobljenim stranama – točnije, kako bi se prosrpski nastrojenoj armiji omogućilo da zaposjedne zapadne granice zamišljene Velike Srbije – u Hrvatskoj je zaredala serija incidenata na područjima gdje su Srbi bili većinsko stanovništvo», priča Mesić, «a za organiziranje tih provokacija bio je zadužen general Aleksandar Vasiljević, tadašnji načelnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), koji se – čudnom igrom slučaja – u pravilu pojavljivao na svim onim lokacijama gdje su se događali srpsko-hrvatski oružani incidenti. Čudnom igrom slučaja, u Beogradu su se vrlo često nalazili tadašnji lideri hrvatskih Srba, ponajprije Kninjanin Milan Babić, koji su dolazili na konzultacije s Borisavom Jovićem i Slobodanom Miloševićem.» Paralelno s Babićevim dolascima u Beograd po instrukcije, JNA se bavila masovnim dijeljenjem oružja hrvatskim Srbima, pa su njihove lokalne vođe nadmeno izjavljivale kako će oni imati svoju državu i kako im ne pada na pamet živjeti u nekakvoj samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je, zapravo, bila Miloševićeva poruka: on je, naime, učestalo govorio da su svi Srbi dosad živjeli u jednoj državi i da im nitko ne može uskratiti pravo da i ubuduće žive u jednoj državi koja će se zvati Jugoslavijom i koja će obuhvaćati sve Srbe, što god o tome mislile novoizabrane vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. «Milošević je varao i svijet i Srbe», kaže Mesić, «jer je međunarodnu zajednicu uvjeravao da se bori za Jugoslaviju i pritom je računao na sentimentalnost svijeta prema toj zemlji što je, u Titovo vrijeme, odigrala pozitivnu ulogu u sukobu Istoka i Zapada, dok je u Hrvatskoj i Bosni varao Srbe obećavajući im da će svi živjeti u jednoj državi, premda je to bilo nemoguće. Ostvarenje ideje o svim Srbima u jednoj državi predstavljalo bi krah međunarodnog poretka uspostavljenog poslije Drugog svjetskog rata, jer bi onda svaki narod mogao izići s takvim zahtjevom. Milošević je, dakle, lagao i obmanjivao, ali je i Srbima i svijetu dugo trebalo da prozru njegove obmane. Pritom je otpočetka bilo savršeno jasno da njega uopće ne zanima Jugoslavija – otvoreno je poručivao Slovencima da što prije odu iz zajedničke države – nego ga je jedino zanimalo pravljenje Velike Srbije koju je naumio stvoriti uz pomoć lokalnih Srba, koje je poticao na oružanu borbu, i uz pomoć JNA koja je tokom 1991. postala totalno srpska.»

(zurnal.info)

MLADI ZA MIR: Ostati i živjeti u Srebrenici Srebrenica će u toku ove izborne godine ponovo biti grad koji svi svojataju. Koristiti će Srebrenicu u svim svojim predizbornim kampanjama. Postizborni epilog je svima poznat: Srebrenica brzo bude zaboravljena. Međutim, postoje mladi ljudi iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice kojisvojim aktivostima žele pokazati da mir i tolerancija nisu samo isprazne fraze licemjernih političara nego buduća realnost u Istočnoj Bosni

Jelena Jovanović kaže da je Srebrenica najbolji grad za život na svijetu. Ima svoje razloge, tu je rođena, odrasla, završava srednju školu, i tvrdi da ima najbolje prijatelje koji su joj najvažniji. Nakon škole planira upisati fakultet. U Srebrenici. Sarajevo i Banja Luka joj nisu zanimljivi.

Jelena i Nevena: Zašto bi išli odavde?

OVDJE IMAM SVE

Zatekli smo je ispred zgrade opštine Srebrenica gdje nestrpljivo čeka da počne Prva regionalna konferencija Mladi za mir koju organizuje Care International.

-Lijepo je Sarajevo, ali Banja Luka je meni ljepša radi parkova i zelenila. Bez obzira na to ja želim ovdje živjet. Ja se najbolje osjećam u Srebrenici i volim ovaj grad. Zašto bih išla igdje, kada ovdje imam sve- kaže nam šesnaestogodišnja Jelena.

Odmah, bez ikakvog pitanja nam želi objasniti da Srebrenica nije onakva kakvom je predstavljaju mediji i kako je općeprihvaćeno mišljenje kada se spomene ovaj grad. Iz njene perspektive problema nema, ide u školu, odlikašica je a ima pregršt obaveza.

-Najlakše je reći da je ovdje dosadno i depresivno, ali vjerujte nije kada se pozabavite nečim-objašnjava Jovana.

Prije godinu dana Jovana je postala član Savjeta mladih Srebrenica, organizacije koja radi na volonterskoj bazi. Ova organizacija je nastala 2003. godine, i do sada je organizovala nekoliko kulturnih događaja, sportskih takmičenja, radionica za mlade.

-Mi se u našoj organiziaciji družimo, planiramo aktivnosti, pokušavamo nešto napraviti. Ima nas svih boja, kako se kaže, i Srba i Hrvata i Bošnjaka. Ali mi ne gledamo na nacionalnost mi smo drugovi. Baš nas briga za nacionalnost i vjeroispovijest- govori Jelena.

Njena drugarica Nevena Elez iz Vlasenice koja treba da održi recital na konferenciji se sa Jelenom slaže u potpunosti. Priča nam da su mladi u Vlasenici previše pasivni, ali da postoji određena skupina koja pokušava da aktivira mlade ljude.

-Ja sam sa svojih šesnaest godina shvatila da mi u Vlasenici ili Srebrenici, ma bilo gdje, moramo sarađivati bez obzira ko smo i šta smo. Ja želim promjene. Mlada sam i neću da život provedem u svađi sa svojim vršnjacima samo što se drugačije zovu ili su pripadnici druge religije. Imam super prijatelje Bošnjake i Hrvate. Želim mir za sve nas- kaže Nevena.

Glavaš: U početku je bilo teškoMOŽE BOLJE

Međutim, s druge strane optimističan stav ove dvije djevojčice se ne nikako ne podudara sa Izvještajem o istraživanju stavova mladih u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici koje je proveo Care International. Podaci govore da su najveći problemi nezaposlenost, loša materijalna situacija, nacionalna netrpeljivost, te nedostatak kulturnih dešavanja. Dijalog među ljudima različitih nacija nije na visokom nivou. Najveći problem, prema rezultatima tih istraživanja, stvaraju političari i mediji, nerazvijena ekonomija, ekstremističke grupe, kriminalci... U Vlasenici su iz perspektive mladih najveći problemi nasilje, alkoholizam, nezaposlenost, neinformiranost, nacionalna netrpeljivost, odlazak mladih, neaktivnost mladih... Isti ovi problemi su u manjoj ili većoj mjeri zastupljeni u Srebrenici i Bratuncu.

Čedomir Glavaš, osnivač organizacije Odisej iz Bratunca smatra da situacija nije zadovoljavajuća za mlade u ova tri grada, ali ističe da je stanje društvene svijesti u određenoj mjeri uznapredovalo u odnosu na protekli period.

- Situacija u Bratuncu je bila takva da smo mi bili totalno besposleni. Po cijeli dan sam lutao gradom, pio kafe... Druga opcija je bila da sjednem kući i gledam televiziju. I baš iz tog razloga, depresije, bespolice..., kada sam vidio da taj život ne vodi ničemu, sa prijateljem sam osnovao 2001. godine Odisej, da se barem imam nečim pozabaviti. U početku smo se bavili radionicama, pričali smo o ratu, prošlosti... Smatrao sam da mi to moramo prebroditi, da moramo skupa živjeti. Moram priznati da je u početku bilo jako teško, mnogi su nas gledali kao da smo neki čudaci, bili smo napadani, bili smo pretučeni-objašnjava Čedomir.

Salihović: Iz ničeg napravili neštoBATINE ZBOG HAVIVA

Prije četiri godine Čedomir i njegovi prijatelji su napravili akciju kada su dijelili fotografije Rona Haviva. Na fotografijama su bile prikazane užasne scene gdje srpski vojnici zlostavljaju civile.

-Uslijedilo je privođenje u policijsku stanicu. Doživjeli smo prijetnje, tukli su nas... Cijeli Bratunac se ogradio od nas, a to me i ne čudi. Ovdje zaista ima ljudi kojima je Ratko Mladić heroj. Mi se borimo protiv toga. Ali smo nastavili dalje pa šta košta da košta. I mislim da smo uspijeli u svojim zamislima, već se vide rezultati. Možete se uvjeriti da omladina više ne priča o ratu, a nacionalnost, ime i vjeroispovijest su ovdje zaista nebitna stvar. Barem kod nekih, i to je uspjeh. Mi se družimo, organizujemo sportske turnire, izložbe, koncerte, karaoke...- kaže Čedomir.

Aktivista Savjeta mladih Srebrenica, dvadesetpetogodišnji Almir Salihović kaže da on nije imao problema sa policijom kao Čedomir, ali da je bilo neugodnosti druge vrste.

-Teško je bilo aktivirati omladinu u Srebrenici. Svi su se vodili mišljenjem da ovdje nema perspektive, mladi jedva čekaju da odu- kaže Almir.

Njegova organizacija trenutno ima zaposlenu menedžericu, finansijskog asistenta i koordinatora projekta.

-Veliki je uspjeh za nas što smo nekoga zaposlili, iz ničega smo napravili nešto, i dali smo primjer mladima da nije sve tako crno, da se može sve uraditi, ali uz dosta rada i ulaganja- zaključuje Almir.

ULOŽENO 1,2 MILIONA KM

Projekat Mladi za mir započet je u januaru 2009. godine, uz podršku Evropske unije i Care Holandija. Osnovni cilje je osnaživanje mirovnog procesa na području Istočne Bosne i Hercegovine, uz ravnopravnu uključenost partnerskih organizacija Savjeta mladih Srebrenica, Omladinske organizacije Bratunac i Savjeta mladih Vlasenica. Projektne aktivnosti uključuju gradnju kapaciteta, osvještavanje, akcije razvoja zajednice, kao i lokalnu i regionalnu saradnju mladih. Do sada je uloženo 600.000 eura i projekat će trajati do 2012. godine.


ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Potraga za seksom

Mislim samo na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji kada bih mogla doživjeti olakšanje

Kad čujete, pročitate, naučite na biologiji, pa čak i vidite svojim očima da trudnoća traje devet mjeseci to prihvatite kao nešto najnormalnije, Bogom/Sudbinom dato.

Sve dok ne uđete u sopstveni osmi mjesec. To nije osmi da se razumijemo, već 1158!

Nikad kraja. Kao da sam trudna kćerka Radovana III kojoj nije dao 11 godina da se porodi. I baš u takvoj situaciji ja samo mislim na seks. Svaki problem koji mi iskrsne uvjerena sam da bi bio manji da mogu doživjeti olakšanje. Inače bilo je perioda kad sam mnogo mnogo duže bila bez te vrste olakšanja i uopšte mi nije nedostajalo, a sad kad je to fizički nemoguće...

Ja više nisam žena

Ja više nisam žena. Ne znam baš tačno šta jesam ali od žene ni ž. Jasno, imam i dalje grudi (zapremine Meggle mljekare, a isto tako i seksi). Ponekad uzmem ručno ogledalce da se uvjerim da mi ono među nogama i dalje postoji. Znate, posumnjam često u dugim noćima da mi je vagina dala otkaz i otišla negdje gdje ima više života i aktera osim urinarnog trakta.

Više ni vođenje ljubavi ili masturbacija ne mogu da mi vrate osjećaj ženstvenosti. Mislim, stvarno, kako da uživam kad onom mom jadničku treba dizalica za FAP dok me okrene? Ako je odozgo, ne valja pritišće me a i leđa me bole znaš da moram ležati na boku. S boka isto nije rješenje jer kako nema ruke kao u majmuna ne može da me obujmi. Dospije tik negdje do zadnjeg rebra i onda se osjećam kao da me grli prekratka potkošulja koja se zarola pod pazuh pa nervira.

Oralno zadovoljstvo i nije vala više neko zadovoljstvo obzirom da nemam nikakvog vizuelnog kontakta. Od stomaka ne vidim ni njega ni noge ni krevet ni majku mu ne vidim ništa! A ako slučajno uspijemo zajedničkim snagama dići moje noge, pogled na uštipke mi ubije svaku želju. Da se razumijemo ja nikad nisam bila tip žene, iako su me stotine njih možda tako doživljavale, koja stavi noge u crvenim štiklama dragom za vrat ili bar u pleksus. Ali čak i ja sa minus 10 dioptrijom znam da uštipak nije seksi i gotovo.

Jednostavno, kao da se sve dešava nekom drugom. Ne treba meni reflektor sa aerodroma da sve upijem, i naravno važnije je znati, osjetiti nego gledati, ali lijepo je nekad i vidjeti šta ti se dešava.

Salamica u mrežici

Masturbacija je također postala persona non grata. Kako i čime? S koje strane? Bavila sam se mišlju da kupim onu drvenu četku za pranje leđe - kontam ako možeš dosegnuti preko ramena do guzova s njom, možda uspijem i ovo. Ali kad sam je vidjela malo mi se zgadila i ona, a i ja, što o tome razmišljam.

Ostalo mi je samo da pokušam kao i one žene fenomeni - da čistim zamišljanjem ili stiskanjem bedara donesem svojoj napaćenoj duši mir. E tek je to bio zajeb. Zamišljanje uopšte nije tako jednostavno. Pogotovo kad u sred zamišljanja predmet tvoje požude se transferiše sa dvonožnog bića na slijedeći obrok ili bar komad čokolade. I to tako intenzivno da ne pomaže ništa do da ustaneš i pomažeš krišku.

A stiskanje bedara! Tja koja je to glupost! Kako ćeš stiskati nešto što je već stisnuto kao salamica u mrežicu? Potom nije ugodno, odavno već ne mogu da se depiliram kako treba tako da periodično preostane nekog šiblja. I sad to šiblje treba da me seksualno inspiriše? Jedino da sam Čubaka.


I pitam ja sad Vas šta mi je činiti? I što je važnije: Kako majku mu? Najboljem odgovoru slijedi velikodušna nagrada...

(zurnal.info)

 

 

KUSTURICA: Dodik je najveći lažov kojeg sam upoznao u životu Srdačne odnose na relaciji Mokra gora – premijer RS pokvarilo je saznanje Emira Kusturice da Dodik nema namjeru platiti tri miliona maraka za gradnju Kamengrada

Dodik je jedan od najvećih lažova koje sam upoznao u svom životu. Ovim se riječima nedavno režiser Emir Kusturica požalio svojim prijateljima na ponašanje premijera Republike Srpske Milorada Dodika.

Ovakav Kusturičin stav, snažan je zaokret u negativnom pravcu u odnosu na Dodika, kojem je ne tako davno, u novembru prošle godine, ispjevao ode.

Drago mi je što je Milorad promijenio ideju reforme kroz svoju autonomiju i autonomiju kraja u kome je, kada je nestala Jugoslavija, bilo neophodno da kažemo ko smo”, rekao je tada Kusturica, čime je pokazao da pojma nema kakav ga je mafijaš ugostio.

OPLEMENJENO FILMSKO PODRUČJE

Ili možda ima, ali mu se učinilo da su tri miliona maraka koja mu je Dodik obećao za izgradnju Kamengrada sasvim dovoljan razlog da zaboravi s kim ima posla.

Upravo ta tri miliona razlog su Kusturičinom razočarenju, tvrde naši sagovornici, ističući da je sve ostalo na obećanju.

Dodik mi se uopšte više ne javlja na telefon, a zvao sam ga nekoliko puta. Očitio je da nema namjeru da ispuni obećano”, rekao je Kusturica svojim prijateljima.

Oni dalje kažu da, uprkos Dodikovim lažima, režiser ima namjeru da izgradi Kamengrad, snimi film “Na Drini Ćuprija”, nakon čega bi se povukao. Prema njihovim riječima, za izgradnju Kamengrada Kusturici je potrebno 25 miliona maraka.

Dodik i Kusturica su krajem novembra u Banjoj Luci razgovarali o snimanju filma “Na Drini ćuprija”. Tada je Dodik obećao pomoći, ističući da će Vlada RS obezbijediti potrebna sredstva i određenu logistiku i učiniti sve da lokacija snimanja filma bude prepoznatljivo mjesto, koje, spojeno sa Drvengradom, može biti velika turistička atrakcija.

On je izrazio nadu da će snimanje filma doprinjeti turističkoj i kulturnoj prezentaciji Višegrada, koje bi godišnje moglo posjećivati stitine hiljada turista.

Kusturica je tada rekao da će za potrebe filma oko ćuprije na Drini biti napravljen grad od kamena, koji bi se ugradio u koncept u kojem bi Drina i Višegrad “iz svoje surove istorije i tradicije bili vraćeni u oplemenjeno filmsko područje”.

ZVIŽDUCI

Kusturica nije naveo kada bi moglo početi snimanje filma, dodajući samo da će se u filmu “isti čovjek roditi tri puta kako bi se moglo obuhvatiti vremensko razdoblje od trista godina”.

Veče prije ovog bogougodnog razgovora, Kusturica je u Banjoj Luci (29.11.2009.) zajedno sa “No smoking orkestrom” održao koncert, koji je finansijski podržala Vlada RS. Gost koncerta bio je Milorad Dodik, koji je imao namjeru da se obrati prisutnima, ali su ga posjetioci spriječili u tome, upućujući mu salve zvižduka. Bilo je do te mjere degutantno da je Nele Karajlić nekoliko puta morao moliti publiku da prestanu zviždati. Utišali su se tek kada je Dodik odustao od namjere da ih “toplo pozdravi”.

Sada mi je jasno zašto su ga izviždali ko posljednjeg…”, zaključio je Kusturica svoju žalopojku prijateljima i otputovao u Južnu Ameriku da prima ključeve gradova.

(zurnal.info)