Život

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Dugi noćni razgovori o... stolici

Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Sa svakim novim kilogramom ili pak svježim, dražesnim celulitom postajem svjesna da se u ovom drugom stanju ponovo ispisujem kao osoba. Ja fakat više nisam ja. Znam, zvučim odvratno i ljigavo, ali najčešće se osjećam kao tabula rasa. Doduše velika, grandiozna, sisata i mliječna, kao Dorina od 500 gr, ali ipak tabula.

PROUST MEĐU NAMA

Svako i sve može da utiče na mene. Ako čujem pozitivne informacije o nečijoj trudnoći i porođaju, taj dan sam kao ptičica. A onda mi neko ispriča strašnu priču o porodu koji je trajao 72 sata, a tokom kojeg se cjelokupno osoblje bolnice zavjerilo protiv trudnice u namjeri da je uništi, našto je ona jadnica preživjela tek zahvaljujući pukoj sreći. Tad provedem dan pokrivena dekom preko glave i mobitelom stisnutim uz uho šapčući mužu, sestri, mami, komšinici, teti koja prodaje novine, bivšem prijatelju..., kako je, o kako je strašno biti trudan u današnjoj Bosni i Hercegovini i pitam po hiljadu puta je l de da se to meni neće desiti jel' tako? Jesi siguran/a? Kako znaš?

Ni drugima nisam jasna. Fino vidim kako se nakon 5 minuta u mojoj neposrednoj blizini ljudi nekako lecnu. Od mene ili moje priče svejedno. Oči im se rašire kao onaj slatkiš toffeefe, pa postanu staklaste i odsutne kao da jedva čekaju da ih udari meteor jer ne znaju šta bi pričali sa mnom. Naravno da ne znaju. Ni sama ne znam šta pričam pola vremena, a drugu polovinu ja njih ne slušam jer osluškujem šta mi se dešava u trbuhu. Kafe mi nikad nisu trajale kraće. Da sam sumnjičava rekla bih da se ljudima, nakon pet minuta provedenih sa mnom, odjednom probudi davno uspavana volja za poslom i osjete nepodnošljiv svrbež na mjestu gdje im je u mladosti amputiran radni elan.

Jedino koga razumijem i ko mene razumije su druge trudnice. O što mi možemo pričati, kako su dugi i kvalitetni naši razgovori! Svaka rečenica zlata nam vrijedi. Da je onaj skriboman Proust bio sa trudnicama umjesto što se zatvorio sa kutijom slatkiša u sobu postidio bi se svojih bijednih 12 svezaka. Kladim se da bi ga mi inspirisale da napiše U potrazi za izgubljenim trudničkim vremenom bar u 24 toma ili, ako ništa, da se ubije prije nego što krene pisati.

REPETITIO EST MATER...

Svejedno je da li je ta druga trudna 1 dan, 1 mjesec ili je već pred porodom meni je svaka njena riječ kao medom obojena. Uhvatila sam sebe kako se iskreno radujem jer mi drugarica, novopečena trudnica, konačno ima vjetrove i normalnu stolicu! Ja koja sam s njom nekad pričala o ljudskim resursima i izgradnji kapaciteta, sad razmatram razgradnju ljudskog otpada. Još je gadnije kad krenemo u opisivanje bubuljica, gasova, proširenih kapilara, teških sisa, pa jesu li stisle gaće ili nisu...

Kakav Parlament BiH ili sastanak Vijeća ministara kad pričaju satima niočemu. Svaka trudnička tema je povod za lamentaciju od minimum 3 h. Slika je idealna za film o debatnom takmičenju: zažagrene oči, iskeženi očnjaci, tijela napeta jer samo čekaš svoj red da upadneš u razgovor jer pobogu tema je takva da ne možeš da se ne uključiš.

Do trudnoće nisam znala da je naprimjer svijet stolica tako raznovrstan. Čvrsta, meka, svijetla, tamna, prošarana, blanširana, sa dodacima, bez dodataka, suverena ili pak kantonalizirana... To je nepresušna tema koja izaziva i mnoga potpitanja. A šta znači kad je nekako onako polovična?

Pa se tema širi, postaje multidisciplinarna. Trbuh tvrd? Moj nije naprotiv. Ali zato je nekako spušten. Valja li to? Ma nije valjda, moj je sav gore dignut ispod sisa kao lopta. Blago tebi meni se svalio na mokraćni pa ne izlazim iz wc-a. Jok ja bogami ja ne moram satima u wc. A što mi se jedu jabuke. Jabuke? Ne mogu ih očima smisliti odmah me neka kiselina spopadne. Eh kad smo kod kiseline da vidiš šta mi se desilo juče. Ustanem ti ja kad ono muka mi...

I uopšte mi ne smeta da se ponavljam. Nekad sam pripadala onim ljudima koji su mogli samo dva puta da odslušaju istu priču i potom zorno pokažu da su upoznati s temom. I trudili se da se sami ne ponavljaju. A sad? Je l` neko zaustio da pita Kako si?, gotovo, u meni se uključi reprodukcija i vezem li vezem. Nedavno smo snimili zvuk srca bebe tokom pregleda ultrazvukom na mobitel i to je oružje s kojim napadam sve što se kreće. Po sto puta naravno. To što taj zvuk liči na zvuk stare vekerice nema nikakve veze. To je bebino srce i imate svi da slušate!

Ponekad, samo ponekad osluhnem sebe i pomislim: pa normalno da mi je muka. Mislim trudna sam. Vjerovatno je za očekivati da mi jabuka pojačava kiselinu pogotovo kad pojedem KISELU jabuku. Zašto bi mi stolica bila redovna kad se zatrpavam čokoladama koje onda zabetoniram sokićem? Koga briga je l` mi stomak gore ili dole dok je sve u redu? Zar je stvarno pitanje benkica od krucijane državne važnosti? Koliko još sedmica do kraja, vjerovatno se tiče dvoje tačno određenih ljudi a ne cjelokupne bh. javnosti i šire.

Ali ti lucidni momenti ne traju dugo. Do idućeg podrigivanja.

SELVEDIN AVDIĆ: Trojica u vodi

Ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi nekom pomogli. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta

 

Ukoliko vas je zadesila nesreća da morate svakodnevno pratiti rad ovdašnjih političara, morate biti oprezni - takva tužna aktivnost može ugroziti zdravo rasuđivanje. Suočeni sa ogromnom količinom bezobzirnosti, egoizma i okrutnosti možete sasvim izgubiti vjeru u ljude. Možete pomisliti da na ovom svijetu nema više poštena čovjeka. Ako smatrate da je ova tvrdnja pretjerana, vjerujte da nije. Potpisnik teksta je živi dokaz.

...

Imao sam sreću da sam u jednom periodu života putovao po Bosni i Hercegovini, tražio dobre ljude i za to bio plaćen. Kolega Almin Zrno i ja polazili smo u rana jutra. Pamtim ih kao maglovita, tmurna, tegobna, valjda tako izgledaju ona kojim u prognozama plaše meteoropate. Za svako putovanje pripremao sam posebne kompilacije ne bi li nas muzika oraspoložila. Ali, nema tog reggaea koji može donijeti sunce ljudima koji su svaki dan prinuđeni da sarađuju sa javnim ličnostima, kako obično tepamo tom polusvijetu. Svjetlo smo pronalazili na kraju putovanja - divne ljude, starca koji je pošumio čitav Kupres, amaterskog slikara koji je sagradio galeriju u šumi, travničkog golubara, vareškog maratonca, visočkog grnčara, klesara, jogija, mlinara, bibliotekara... Pronalazili smo ih u njihovim opustošenim gradićima i osiromašenim selima, opljačkanim na brzinu u ratu pa natenane u miru. Ali, svi su oko sebe širili izuzetnu vjeru za životom, na svu sreću, zaraznu, pa smo nas dvojica zahvalno punili baterije. Reggae nam u povratku nije trebao.

Marko Vešović je, nakon što je pročitao naše priče, zapisao:

- Ova knjiga je, koliko god govorila o stvarnim ljudima i događajima, prozor kroz koji gledamo slike svijeta kojeg zapravo i nema. Tačnije, kojega ima tek u ostacima. Slike BiH koja je nestala djelimično zato što je morala proći, a djelimično zato što su je razorili ljudi.

Prinuđeni smo da tražimo te ostatke. Ako hoćemo da sačuvamo malo vjere u ljude. Nedavno sam ponovo dobio priliku.

....

Dvanaestog januara u Zenici tri slučajna prolaznika su iz nabujale rijeke spasili djevojku.

Djevojka je potrčala za psom, okliznula se i pala u Bosnu koja se izlila iz korita. Na tom mjestu rijeka je puna opasnih virova koji su prošle godine progutali djevojčicu. Kenan Durmo (26) skočio je prvi u hladnu vodu i uspio stići do djevojke. Jakna, otežala od vode, sputavala mu je kretnje, ali brzo je dobio pomoć. U vodu su skočili Sead Skender (45) i Mirsad Ćurovac (57) koji su mu pomogli da djevojku izvuče na obalu.

Nakon spasavanja svi su požurili svojim kućama, jer im je bilo hladno. Nisu stigli ni da se upoznaju. Zenička Civilna zaštita je danima preko radija tražila aktere i uspjela naći spasioce, a identitet djevojke je još uvijek nepoznat.
Inače, Sead Skender je metalurg bez stalnog zaposlenja, Mirsad Ćurovac penzioner, a Kenan Durmo nezaposleni fizioterapeut. Sva trojica pripadaju najugroženijim kategorijama (ružne li riječi) ovog društva, onima kojima država ništa nije dala ali im neprestano uzima. Pripadaju nesretnoj većini koja ima sve razloge da budu ogorčena. Ali, bez obzira na sve, oni su uspjeli sačuvati humanost.
Skender je čak izjavio da je dan nakon događaja proslavio prvi rođendan unuke i da je ovo spašavanje za njega i svojevrstan dar.

...

Javni život Bosne i Hercegovine pun je kriminalaca, spletkaroša i prevaranata, mafijaških organizacija koje umišljaju da su političke stranke, šibicara koji se igraju ekonomijom, ljekara koji imitiraju božanska bića, profesora koji studentice doživljavaju kao seksualno roblje, novinara koji su na lažima izgradili tornjeve, humanitarnih radnika koji potkradaju sirotinju i sličnih predatorskih kreatura. Svaki dan oni pune novine, od naslovnih strana do rubrika jet seta, a na televizijama su u stanju u istom danu komentirati ustav i puniti sogan dolmu. S druge strane, samo lokalni, zenički mediji objavili su vijest o podvigu Durme, Ćurovca i Skendera.

Valjda je to normalna podjela medijskog prostora u ovakvoj Bosni i Hercegovini. Nije pretjerano zaključiti da je BiH, između ostalog, i zbog toga nakaradna država.

...

Ali, kao što vidite, ipak ima utjehe. Složićete se sigurno sa mnom da ima nade dok postoje tri čovjeka koja su spremna skočiti u ledene virove da bi spasili nekom život. Ima nade, samo je ne treba tražiti kod trenutne posade političkih kabineta.

Ja sam dobio svoju dozu optimizma. Treba sada štedit da mi duže traje.

(žurnal.info)

FILOZOFIJA OD A DO Z: Sherlock Holmes

Posljednji film britanskog reditelja Guya Ritchieja Sherlock Holmes, u kojem igraju Robert Downey Jr. i Jude Law, ponovo su skrenuli pažnju na ekscentričnog detektiva iz ulice Baker.
U ovom vremenu opšte nesigurnosti
Žurnal vam poklanja životnu filozofiju najvećeg kriminaliste svih vremena Sherlocka Holmesa. Naravno, according to Sir Arthur Conan Doyle. A šta ste mislili?


AMBICIJA:

- Sve što tražim od života su nova iskušenja. Ako je to ambicija, onda sam ja ambiciozna osoba.

CVIJEĆE:

- Čini mi se da najveću potvrdu dobrote Providnosti možemo naći u cvijeću. Sve druge stvari, naša snaga, naše želje, naša hrana, uistinu su nam potrebni u prvom redu za opstanak. Ali, ova je ruža višak. Ona miriši i bojom uljepšava život, ona nije neophodna. Samo dobrota daruje te viške pa tako ponavljam, moramo polagati velike nada u cvijeće.

ČOVJEK MAŠTE:

- Ja sam samo učenjak - čovjek mašte. Ne mogu objasniti praktične stvari u životu.

DETEKTIVI U ROMANIMA:

- Baš mi nije stalo do detektiva u romanima. To su mladići kojima sve polazi za rukom, a nikad ne vidite kako. Stvar inspiracije, ali ne pravog posla.

DJECA:

- Ja bih svoje prve utiske o karakteru roditelja često dobivao proučavanjem njihove djece.

FENOMEN:

- Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine. (Watson o Holmesu)

GENETIKA:

- Postoji, Watsone, neko drveće koje raste do određene visine, a onda se na njemu počnu pojavljivati nekakve čudne, ružne izrasline. To se može često primijetiti i kod ljudi. Po mom mišljenju, u toku razvoja pojedinaca ispoljava se čitav niz njihovih predaka, pa iznenadan obrat u život svakog čovjeka prema dobru ili prema zlu stoji pod jakim utjecajem nečega što zapravo izvire iz njegova rodoslova. Prema tome, ličnost je u stvari samo jezgrovit izvod iz historije čovjekove porodice.

- Ta pretpostavka nije sasvim uvjerljiva.

- U redu, ja i ne tvrdim da je baš tako.

ISTINA:

- Kada se isključi nemoguće, istina je ono što ostane, ma kako izgledalo nevjerovatno.

JAVNOST:

- Pih, dragi moj prijatelju! Koliko ta javnost, to golemo anonimno mnoštvo koje ne zna razlikovati lakrdijaša od pravoga umjetnika, malo mari za finoću analize i zaključivanja.

KAPITALISTI:

- Pitam vas da li se kakav jadni sirovi divljak koji će u razdraženom stanju maznuti po glavi nekog svog druga može uopće usporediti s čovjekom koji, razbaškaren u najvećoj udobnosti, metodički mrcvari drugima dušu i tijelo, da bi još više natrpao svoje već ionako prepune kese?

LOGIKA:

- Zločin je nešto obično, a logika je rijetkost.

METOD:

- Znam da moji zaključci izazivaju čuđenje, ali sve je jako jednostavno. Svatko tko zdravo rasuđuje može izazvati u sugovornika prividno neobičan dojam, ako sugovornik previdi upravo ono na čemu zdrav um temelji svoje zaključke.

MLADOST:

- Nikad nisam bio naročito društven čovjek, Watsone, uvijek sam volio da sjedim sam u sobi, da razmišljam i u dokolici izgrađujem svoja mišljenja, pa se nisam mnogo ni miješao s ljudima svojih godina. Izuzev mačevanja i boksanja, ni sport me nije mnogo privlačio...

MORIARTY (svaka sličnost sa ovdašnjom kriminalnom elitom je očigledna):

- Najveći spletkar svih vremena, uvijek tamo gdje je zlodjelo na pomolu, mozak podzemlja – mozak koji je mogao mijenjati sudbine naroda. Eto, takav je Moriarty. Ali, on je istovremeno tako daleko od svake sumnje, tako imun na svaku kiritku, tako sposoban u poslovima, a skroman u očima javnosti da bi zbog riječi što ste ih netom izrekli na sudu bez teškoća dobio proces s odštetom za povredu časti, najmanje u visini vaše godišnje mirovine.

NEZAVISNO SUDSTVO:

- Svi moji instinkti vode u jednom pravcu, a činjenice u drugom. Sve se bojim da britanske porote još nisu postigle potreban stupanj inteligencije koji bi im omogućio da dadu veću važnost mojim pretpostavkama nego Lestradeovim činjenicama.

OVISNOST:

- Dosadni dani. Stvari su se vrlo sporo odvijale, a ja ne podnosim takve sušne periode. Moj mozak je tako nenormalno aktivan da je vrlo opasno ostaviti ga bez stimulativnog materijala koji bi ga mogao inspirirati. Tada padam u potpunu letargiju i mogu samo da ležim između violine i knjiga. Godinama sam se postupno odvikavao od opasne tabletomanije, koja mi je jednom čak bila zaprijetila usponu zadivljujuće karijere.

PONOS i OPRAVDANJE:

- Otvorena optužba, grub udarac po ramenu – kakav vam je to rasplet? Ali naprotiv, brzina donošenja zaključka, lukavo postavljena zamka, bistro predviđen razvitak situacije, pobjeda u obrani zamisli – zar to nije ponos i opravdanje našeg životnog zanimanja?

PRIRODA:

- Ne privlače me ni selo ni more. Volim ležati usred pet milijuna ljudi ispustivši sve pipce i loveći njima i najslabiji nagovještaj ili sumnju o postojanju kakva neriješena zločina. Divljenje prirodi nije jedna od mojih brojnih vrlina.

RAD:

- Rad je, dobri moj prijatelju, najbolji protivotrov za tugu.

SELO:

- Usamljena seoska imanja uvijek me ispunjavaju užasom. Uvjeren sam, Watsone, na temelju vlastitog iskustva, da je najozloglašenijim londonskim četvrtima manje grijeha i zločina nego u tom prekrasnom i vedrom seoskom krajoliku. U gradu javno mišljenje postiže ono što često izmiče zakonu. Ondje nema tako bijedne uličice u kojoj vrisak izudarana djeteta ili udarac pijana muža neće izazvati sućut i ogorčenje među susjedima. Osim toga, tamo je čitav aparat pravde nadohvat ruke. Ali, pogledajte te kuće na osami okružene poljima i njivama. U njima žive neuki ljudi koji o zakonu znaju vrlo malo. Pomislite na paklenu okrutnost i prikrivenu zloću koja se u njima krije, godinu za godinom, a da o tome nitko i ne sluti.

SKROMNOST:

- Ne mogu se složiti s onima koji svrstavaju skromnost u vrline. Logičar zahtijeva da se stvari vide onakvima kakve jesu, a potcjenjivanje samog sebe isto je takvo udaljavanje od istine kakvo je i preuveličavanje vlastitih snaga.

SMIRAJ:

- Kako to kaže stari kazališni komad, lutanju dođe kraj kad se ljubljeni nađu. 

UMJETNOST:

- Čovjek koji voli umjetnost zbog nje same često nalazi najveća zadovoljstva upravo u njezinim manje važnim, nižim manifestacijama.

ŽENE:

- Kao što znate, nisam svesrdan obožavalac žena... Ako bih se ikada odlučio za ženidbu, nadam se, Watsone, da bih znao pobuditi u supruzi takve osjećaje koji bi je spriječili da provede noć u društvu služavke dok je moje tijelo samo nekoliko metara udaljeno od nje.

(Citati su probrani iz četiri toma Avantura Sherlocka Holmesa, Alfa, Zagreb, 1978.)

 

(zurnal.info)

ROMSKA KNJIŽEVNOST (3): Ostati ponosan

Književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u četiri dijela

Ljudi koji imaju uslove za životnu egzistenciju mogu graditi kulturnu baštinu jednog naroda. Kako onda da se Romi, najsiromašniji i najugroženiji narod na našim prostorima, bave stvaranjem i nadogradnjom kulturne baštine, kad ih više od 80 procenata živi na minimunu i manje od minimuma životne egzistencije!?

Socijalne, zdravstvene i stambene potrebe potisnule su problem edukacije a samim tim i romskog kulturnog pisanog i umjetničkog stvaralaštva kao i kompletnu kulturnu baštinu našeg naroda ubrajajući i tradicionalne romske zanate. Protjerivanje, diskriminacija, omalovažavanje romskog naroda doveli su do izumiranja ne samo romskog jezika nego i do izumiranja romskih tradicionalnih zanata (onih koji se bave kalajisanjem, izdrada bakrenih stvari, pravljenje peći i šiševa, lonaca, pletenih od pruća korpa i drugih proizvoda).

Odumiranje jezika

Bosanskohercegovački Romi su najbrojnija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini.

Statistike romskih nevladinih organizacija govore da u BiH trenutno živi izmedju 80.000-100.000 Roma.

Činjenica da 80 % romske djece ne pohađa redovnu nastavu je primjer koji vam može poslužiti da biste vidjeli romsko stvaralaštvo u budućnosti. Samim tim zbog diskriminacije i predrasuda drugih prema Romima odumire i jezik, a vi i sami znate da ukoliko odumire jezik odumire i narod. Sad je pitanje da li ćete dozvoliti da 100.000 Roma u Bosni odumre i postane nevidljivo.

Sadašnja situacija je takva da 60% populacije Roma u BiH je nepismeno, i 80% nema nikakve (obrazovne) kvalifikacije. Obrazovanje je ključ ovih problema. I tako, život se vrti u krugu: nemaš završenu školu, nemaš posao, nemaš smeštaj, nemaš novac za osnovnu egzistenciju.... a u školu ne možeš ići ukoliko sve to nemaš...

Kako onda da se stvara romska kulturna baština, kako da se stvaraju pisana djela... I kada se rode romski talenti nemaju uslova za njegovo razvijanje, a kamoli za afirmacijom na tom polju... Već navedeni uslovi su potrebni da su ispunjeni da bi se došlo do neke afirmacije...

Istina je da se u posljednje vrijeme mnogo radi na uključivanju romske djece u škole i da državne institucije pomožu pri realizaciji takvih projekata. Romska djeca dobivaju besplatne knjige, grade se stambeni objekti za ugrožene Rome, koliko sam informisana do kraja ove godine treba da se izgradi 100 stambenih objekata, što po meni znači još 100 romske djece će ubuduće pohađati školu, 50 Roma će dobiti radna mjesta do kraja ove godine i ukoliko se to ostvari, a nadam se da hoće, naša romska književnost će sigurno biti bogatija za još nekoliko pjesnika ili književnika. Ali, uprkos tome veoma mali broj djece završava školu. Ženska djeca napuštaju školovanje već nakon trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole. Malo je onih koji ustraju.

I pored svih tih problema, neimaštine, socijalne ugroženosti, stambenih problema, zdravstvenih problema, problema u oblasti edukacije, diskriminacije, poznata je i diskriminacija jezika. Romi se stide da govore romski na javnim mjestima jer oni koji nisu Romi zaziru od njih i sklanjaju im se s puta kao od virusa. Ista situacija je u školi. Djeca su diskriminirana ukoliko nedovoljno ili sa romskim akcentom govore romski i kao takve ih najčešće prebacuju u specijalne razrede sa djecom koja nisu u stanju da redovno gradivo brzinom ostale djece savladaju. Nije ni čudo što mladi ne žele da uče romski, to je nesvjesna strah od budućnosti...

Diskriminacija je doprinijela izumiranju jezika, a i izumiranju naroda što pokazuje izjašnjavanje Roma drugom nacionalnom pripadnošću. Svijest Roma o vlastitom identitetu splašnjava.

Statistika ubija

Neophodno je da se Romi obrazuju i na svom maternjem romskom jeziku a naravno za to su potrebni i stručni kadrovi koji se svakako moraju osposobiti i angažovati. Mnoge dileme su u tome na kojem romskom dijalektu je potrebno raditi na kojem prostoru, da li će se čekati dok se standardizacija jezika ne usaglasi, čiji je dijalekt bolji itd. Sve to buni one koji žele da nam pomognu: ne-Romi su u dilemi šta da odobre i šta da finansiraju tako da je prisutan ogromni i očiti problem zavlačenja u vremenu zbog problema standardizacije romskog jezika, diskriminacije u pogledu dijalekata, diskriminacije prema Romima i romskom jeziku uopšte ne samo od strane ne- Roma nego i Roma prema Romima. Tako mnogi Romi koji su u kontaktu sa institucijama koje ovo treba da odobre manipulišu ovim problemom i samim tim manipulišu dijalektima i romskim jezikom. U Bosni i Hercegovini živi par univerzitetski obrazovanih Roma. Problem je: koliko univerzitetski obrazovanih Roma zaista živi na ovim prostorima? Ovdje nije stvar samo popisa i broja, nego je stvar u tome da takvi treba da pomognu pripadnicima svog naroda i da poboljšavaju prosperitet istog svojim angažovanjem na rješavanju romskih problema.

Već sam vam rekla da nije rijetka i diskriminacija Roma prema Romima a posebno Roma prema Romkinjama. Evo navešću svoj primjer:

Prema istraživanjima nekih naših institucija naveden je podatak da među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Ja sam jedina, ali oni to ignorišu i ignorišu moje bivstvovanje iako znaju da sam Romkinja i da se bez imalo straha i stida izjašnjavam onakvom kakvom sam se rodila.

Kakva statistika može da negira moje bivstvovanje na ovim prostorima? Citiram Amira Sarajlića u njegovom referatu “Pristup zapošljavanju romske populacije” u Projektu Vijeća Evrope: Među ženama u romskoj zajednici BiH nema onih sa univerzitetskim obrazovanjem. Slična je i analiza ljudi koji su napisali knjigu “Nismo naučili tako smo živjeli” u kojoj je napisano da Nijedna od žena (Romkinja) nije pohađala fakultet ili više škole, iako sam ja prevela njihovu knjigu na romski jezik a prije mog angažmana znali su moju biografiju. Ipak sam kod njih ostala nevidljiva. Po njihovom shvatanju sigurno se ne podudaram sa njihovom slikom jedne Romkinje ili Roma, kako hoćete, i tako ignorišu moje bivstvovanje.

Tačno je da sam jedna. Tačno je i to da su me 1986. godine upisali u knjigu Istorije Radio Televizije Sarajevo kao prvog diplomiranog novinara romske nacionalnosti. Nemojte da me shvatite pogrešno: Ja ne želim da ostanem jedina, ali ne želim da me zaborave. Ja postojim htjeli to oni ili ne.

1996. godine Katrin Remstma i ja smo posjetile naše Rome na području Federacije i za European Working Group for Roma – Europäische Arbeitgruppe für Roma in und Roma-Flüchtlinge aus Bosnien uradile informaciju o položaju Roma u Bosni pod nazivom Die Roma sind in ihren Positionen geblieben. Svi ti Romi, svi ljudi uključeni u rad sa Romima su me ponovo vidjeli u Bosni a niko se nikad nije sjetio da postojim kad su se dijelila radna mjesta i pozicije u BiH i nema me u statistici kao Romkinje sa više završenih univerziteta.

Moje prisustvo u Evropskom Parlamentu 1996. godine i u Briselu i u Strasbourgu je ostalo zabilježeno u tom smislu da je bilo dobro da se neko od Roma iz Bosne tu pojavio, u vrijeme kad su naši Romi umirali i ginuli sa ostalim bosanskim narodima na ovim prostorima, i da se time ispunila kvota problematike o kojoj se diskutovalo, jer su se naši romski muški lideri lijepo razdijelili sa radnim mjestima za koja nisu bili čak ni kvalifikovani. Moje kvalifikacije i moje bivstvovanje su zanemarili, jer ja sam za njih samo žena u tom našem tradicionalnom balkanskom shvatanju.

Izgonom iz Njemačke 1997. godine i nastanjivanjem u Torontu u Kanadi okrenula sam se samoj sebi i mom samostalnom radu. Pisala sam pjesme, priče, pisala o životu i sakupljala moja sjećanja. Tako sam ostala nepovrijeđena od strane drugih a najviše od strane svojih.

Sada živim u Njemačkoj i radila sam u staračkom domu na njegovanju staraca – kao pomoćnica, trenutno sam na liječenju jer me je posao zdravstveno slomio. A vi svi znate da od pisanja vrlo mali broj ljudi može živjeti.

Mislim da sam ovoj zemlji potrebna, i da mogu mnogo toga uraditi, ali kako stvari stoje mislim da ja nisam potrebna ... koruptivnim pojedincima.

Pisanje i moj rad mi niko ne može oduzeti, niko mi ne može oduzeti ono što mi je moj otac -Rom ko grom- Derviš Tahirović dao, a to je ponos. Ostaću ponosna na ono što jesam i kakva jesam.

(zurnal.info)


IZDAH UMETNOSTI: Rajko Vasić u izboru za Nin-ovu nagradu

Među osam romana koji su ove godine ušli u uži izbor za Nin-ovu nagradu nalazi se i djelo Prsti ludih očiju Rajka Vasića.

Ako kojim slučajem niste uočili ovaj zanimljivi primjerak iz ovdašnjeg političkog života, opisaćemo ga ukratko. Vasić je u jednoj osobi napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata. To nije sve, on se poodavno hvali da je i autor nekakvih bestsellera nadahnutih naziva Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.

Pored Vasićevog djela, u užem izboru nalaze se i romani: Tri slike pobede Zvonka Karanovića, Ljetopis vječnosti Žarka Komanina, Glasovi u vetru Grozdane Olujić, Taoci Sandre Petrušić, A ako umre pre nego što se probudi Đorđa Pisareva, Konstantinovo raskršće Dejana Stojiljkovića i Park Carmen Machado Mirjane Urošević.

Žirijem je ove godine predsjedavao Milan Vlajčić, a na natječaj pristiglo je više od 130 romana. Među njima su bili romani Mirjane Đurđević, Slobodana Tišme, Predraga Crnkovića i Vuka Draškovića, ali ih je Vasićevo djelo, u esenesdeovskom trijumfalnom maniru, do nogu potuklo.


Žurnal je obezbijedio ekskluzivan odlomak iz djela Prsti ludih očiju. Sve u slavu umetnosti! 

 

Bez udaha i izdaha

(odlomak iz romana Prsti ludih očlju)

Nisu prošli ni stotinjak metara brda. Novi je stao na ostatak sanduka koji je pod njim pukao. Razgrnuo je lišće i vidio stari zeleni jna sanduk za protivpješadijske mine. Stajao je i razmišljao kako ovdje može biti prazan sanduk za mine. Njemu je to djelovalo kao dugo razmišljanje i pretraga svih mogućnosti. Nema naselja da bi neko to koristio za nešto. Mnogi borci su ih nosili, napunjene kašikama i tanjirima opljčkanim u srpskim šopinzima, odjeću, rezbarije, i ostavljali ih kod kuća. Takvih sanduka nije bilo u civilstvu, mogu poslužiti za svašta, naročito na selu. Otkud ovdje u vukojebinama? Ne vidim da je ovdje bila linija, nikada linija nije u dolini. Nije ovuda išao put i neki transport. Otkuda tragovi gumenih točkova. Drvosječe i traktori? U njegovoj svijesti to je trajalo desetak treptaja lista. Neka stanu gore... Tri povezane eksplozije su se raščule brdima izlivenim u tišini. I onda je jeka počela da udara, jedna u drugu pa u brda, dok nije otišla, jedna po jedna, u nebesa. Novi je polovinom tijela stajao iza bukve, djevojka iza njega. Drugi su se kretali. I njih je zateklo u koraku. Dok zemlja i granje padaju, Novi gleda po ljudima svi leže, ne jauču. Oni bliži njemu se otresaju i mlate glavama. Oni dalji su nepomični. Treći sa čela se otkotrlja malo niz padinu a drob mu ostade zakačen za stari panj. I stade bez pokreta noge ili ruke. Novi gleda koljište. Tri promovke su bile vezane. Izgleda da su prošli kraj prve dvije i zakačili treću koja ih je aktivirala. Promovke su najkrovločnije protipješadijske mine. Podmukle, odskaču do pasa pa onda eksplodiraju. Aktiviraju se na potez ali vješti ljudi mogu da prave svakojake kombinacije. Novi je takođe vezao više raznih mina, potezne i električne, promovke i mrudove, igrao se, kombinovao smrt. I ovo je neko uradio ko je prošao dobru obuku. Ovo nisu radili seljaci. Belkisa ga jače uhvati za opasač i turi glavu u njegovu desnu plećku. Tri kratera se jasno vide, iako promovka ne pravi velike kratere. Ona prva je izgleda skočila Zengi do fišeklija i eksplodirala, zato je krater i najmanji a on nema stomaka ni bubrega. Novi razmišlja da li su sve eksplodirale. Stani iza bukve i ne izviruj na mene. Ne mrdajte se ljudi. Jeste li vas dvojica nepovrijeđeni. Slabo ga čuju. Pipaju se po prsima. Čovjek u strahu od smrti najprije gleda je li mrtav u prsima, onda sve ostalo. Po prsima se pipaš a ostalo gledaš. Svako ko je u opasnosti vidi odmah da mu je lice zdravo, nema ništa toplo. Ako je obamrlo pa onda toplo, zakačilo te. Samo ta dvojica pred njim se pokreću. Nisu valjda svi mrtvi. Novi staje u tragove čizama. Tad je siguran da neće stati na drugu minu ili zakačiti silk. Ide od jednog do drugog. Mrtav. Mrtav. Mrtav. Zašto me ovako bole noge. Ko je to. Ja sam, Novi. Ne bole te noge, ne brini. Plavuši su odbijene obje noge, samo se drže na šavovima hlača. Iz trupla vire bijele žile koje se trzaju. Iz poderanih vena skakuću mjehurići krvi, sve slabiji i slabiji. Plavuša mu pusti ruku. Ne boj se Plavac, ne bole te noge. Čuo se još jedan pokušaj da udahne a onda ostade kao zaleđen, bez udaha i izdaha. Da li vrijedi ići dalje? Mrtav. Mrtav. Mene je dobro zakačilo. Zakrklja.Okrenuo je Stevana. Dvije velike rupe u stomaku i na prelazu prema rebrima. Razderana crijeva i desno plućno krilo. Ko bijela džigerica kod krmaka. Desna noga prebijena u butini. Novi, umorio sam se... ne mogu više... nedaj da me zarobe... reko si da živi ne idemo nikom u ruke... nemam svoj metak... treba da me ubiješ... Nema ko da te zarobi. Ne boj se. Novi gleda i pribire imena. Mrga i Glavoboljac su čitavi. Stevan je za ubiti. I djevojka je živa.

Nas četvoro treba da idemo dalje.Vratio se, nabadajući, do žive dvojice. Djevojka još čuči iza bukve. Stevana moramo ubiti. Kako da ga ostavimo da se ovdje crva i raspada. A nositi ga ne možemo. Umerijeće nam na nosilima, opet u mukama. Treba pokupiti municiju i oružje koje nam može trebati i koliko možemo nositi. Municije što više. Belkisa, moraš i ti nositi pušku i municiju. Nosiću. Ne znam pucati. Ne treba pucati, samo da nosiš, može nam zatrebati. Odmaknite se malo niže. Novi se lagano vraća do Stevana. Imao je ruski pištolj tetejac. To je ruski vojni šumski pištolj. Oni koji su obrazovani o oružju, znali su da taj pištolj ima veće punjene od uobičajenog odnosa količine baruta i promjera čahure. Zato metak ima veću probojnost i može postići efekte i na terenu. Nije to samo sobno oficirsko oružje. Manji grabić može biti probijen kao od šale. Pošto je barutno punjenje veće, domet tetejca je veliki jer je i početna brzina zrna znatno veća od drugih sličnih pištolja. To je za tetejac bitno jer je te osobine imao prije nekoliko decenija. Ruska industrija ga je proizvela rano i on je korišten i u Drugom svjetskom ratu. Zbog svega toga nije dobar za ubijenje izbliza. Metak velikom brzinom prođe kroz tijelo i ne ostavi dovoljno povreda za brzu smrt. Tetejac je pištolj za odloženo umiranje. Novi ga nije volio. Poslije mora da obilazi jednog po jednog i provjerava i da doubija. Stevan je već bio u izmaglici ali je znao da je Novi došao do njega. Slike djece su mi ostale kod Čavke, i papiri. Odnesi ženi. Novi šuti. Pištolj je bio izvadio dole niže, nije bio siguran da će to moći kad stigne do Stevana. Kolikogod je bio okrutan i bezosjećajan, ruka mu je stajala nepomično. Gledao je u Stevana ali ništa nije vidio. Može li sav život da se pregleda i složi na svoje mjesto u ovih nekoliko trenutaka ili sekundi. Kolika je sekunda kad je smrt blizu? Sve što je Stevan preživio, otkako je počeo da pamti, do ove eksplozije, moraću sada da presiječem i zaključam. Kolikogod ubijao dosad, sad ne znam da li je božije i ljudski da to uradim. Kako može biti takva cijena da se čovjek spasi muka a da mu se uzme život. Da li bi ostao živ da je bolnica daleko sto metara. Ne znam, nisam doktor. Možda se noga može spasiti ili odjseći. Ali, crijeva i želudac su mu uništeni. Diše jednom plućnim krilom i brzo će izgubiti krv. Onda mu ne pomaže disanje. Štagod uradim, teretiće me. Ako odem, moram do kraja života misliti kako je umro Stevan. Ako mu ostavim oružje da se ubije, nisam mu pomogao, na njega sam bacio teret samoubistva. A on i nema snage da to uradi. Pored svega što mu se dogodilo i saznanja da nema izlaza, još treba da ga tjeram da se ubije. Nije čovjek za to. Ako odem, šta će biti u njegovoj glavi? Kakve će ga misli izjedati. I bunilo. Šta će misliti o svojim drugarima, ratnim drugovima? Jednostavno otišli, ko da sam pas.

Stevan drži oči zatvorene. Nije toliko slab da ih ne može otvoriti. I glavu na nalakćenom ramenu. Nekako mu je tu dobro, kao da mu nešto hladi čelo a uzglavlje od vlastitog ramena ko stvoreno je za njega i ovu tišinu. Malo mu zuje uši. Kao nekad, kad je od majke učio šta je to kad ona oca pita: koje mi uvo pjeva. Ako pogodi, njegova želja će se ispuniti. Poslije, kada se zadječačio, objasnila mu je da je to pjevanje u uhu, u stvari, zujanje, daleko pištanje i šištanje koje se odjednom javi i nestane. Kod djeda stalno zuji lijevo uho, rekao joj je jer je to od djeda Dragutin i čuo. On je star, govorila je majka. Znači i to da sam i ja došao na kraj. Na kraju zuje uši. Majka me rodila, mučila se, hranila, privijala repušnjak na prsa kad sam imao temperaturu, davala mi riblje ulje da budem jači. I sve uzalud. Došao sam do ove mine i gotovo. I ja imam djecu, nisu još odrasla. Mučio sam se koliko sam mogao. Ne da bog više i gotovo. Šta imam lijepo da se sjetim. Više ne mogu ružno ni zaboraviti, ni promijeniti. Ne mogu reći ženi šta da radi i da se uda ako ko naiđe. Samo da ne tuče djecu. Moram misliti na nešto lijepo. Da ne čujem metak. Da ne govorim Novom više ništa. Dobar je čovjek. Dobar je za rat. Za život nije. Ne znam da li ima ženu i djecu, da li ima prijatelje. Da li se ikad napije. Nema nikad ljudske riječi. Samo šuti i radi šta misli da treba. Ali, svejedno, dobar je, sve nam je rekao i sve što je dosad rekao pomoglo je i valjalo nam. Ja se idući s njim nisam bojao. Jedino nam nije rekao da će ove mine da eksplodiraju. Možda je znao pa je zato išao pozadi. Kako će znati, nije vidovit. A ovdje nema kuća i fronta pa da pretpostavlja. Mene bi mogao ubiti, nikad ne bi pomislio da ovdje ima mina. Tako sam i išo, gledo predase i mislio koliko je nogu daleko moja kuća. Tako se najbolje ide, ne valja misliti koliko još imaš koračati a ne znaš ni kud ideš. Mislim stalno do kuće. Kuća mi je ko bešika. Sad je gotovo. Novi će da puca. Treba da mu zahvalim.

Novi još uvijek gleda. Vidi samo mutnu izmaglicu koju nema ko da rastjera i prosvijetli, kao jutros kad je svanjivalo. Da li za to može ići u zatvor. Oni doktori stalno raspravljaju o nekoj eutanaziji. Da li imaju pravo da daju injekciju ako neko hoće da više ne živi. Ili ako ne zna za sebe nekoliko godina a nema pomoći. Šta ako ga žena i djeca tuže. Reći će da je mirno došao do njega i ubio nam oca. Imaju svjedoci. Ko će znati da mu nije bilo spasa. Valjda su čuli da je rekao da treba da ga ubijem. A da li će sud htjeti to da čuje? Nema sad suda, nema žene i djece, nema bolnice. Sad sam samo ja tu. Ja sam ih sve pitao da idu sa mnom. Sve sam im objasnio i rekao da vide ujutro oće li ili niće. Ja sam odgovoran za svakoga. Za mene niko nije odgovoran. Stevan je dao svoj život meni u ruke, čim je pošao sa mnom i sa ovim ljudima. Samo što nije to rekao i nije potpisao. Da li sam trebao u komandi napraviti papir da svi potpišemo. Bilo bi možda po pravu i sudu. Jebeš pravo i papir. Ako nisi čovjek, zalud ti. Mi smo živjeli preko očiju i pogleda. Malo smo govorili. Čim ljudi ne govore, znači nema problema, nema straha. Nije samo da ja nemam straha. Nisu imali ni oni. Ne bi išli sa mnom. Stevan nikada nije rekao da se boji. Znao bih ja.

Nije me strah. Možda Novi još nije došao do mene. Doći će, neće se omišljati. Šta je sada strah? Kada si na kraju nema straha, kao i u poslu, kada ga dotjeraš do zadnje lopate, do zadnje sjekire i do zadnjeg naramka, nema umora. Trebao sam se bojati dok sam živio. Sad je kasno. I ne drhtim. Kad uzme strah, drhti se. Sjećam se kad sam bio mali, pa su me slali da odem po doktora, po mraku. Čini mi se da nisam hodao nego skakutao od drhtanja. Toliko sam se bojao mraka da nisam smio da gledam. Mislio sam da ću žmireći otjerati i mrak i strah. Pa onda skrenem i upadnem u kanal. Kad se vratim sa doktorom, sva mi koljena budu zamazan blatom kroz koje prorošava krv. I sad je neko blato u meni, nema krvi, ne osjećam krv kao prije, kad razbijem nos, vidim teče krv i neka je željezna. Sad je nema. Mislio sam, kad umireš ranjen, prvo ti ide krv na usta i na nos. A nema je. To je zato što nemam straha. Sad će pucati, čuo sam šušanj. Samo da stane zujanje u ušima pa da razaberem sve. Volio bih otvoriti oči, da imam olovku. Da napišem djeci i ženi. Nešto. Bilo koja riječ njima bi bila velika. Stevan nije vidio svoje čelo, bijelo kao nova seoska crkva na golim njivama brijega iznad njegovog rodnog sela, porošeno prozračnim kapljicama znoja. Možda to i nije bio znoj nego život koji izlazi na kožu i stapa se sa kapljicama rose po odozgo sjajnom bukovom lišću i po paukovim mrežama koje u krošnjama odvajaju život ispod lišća od nebeskih prostranstava i pogleda zvijezda. Na licu mu se vidjelo da nema snage da otvori oči. Niti da pomjeri glavu najprije zabačenu a sada ukopanu u rame. Oči su mu otišle nekud, ostale su samo rupe a i one su se smanjile i uvukle trepavice u svoju bezdan.

Novi je vidio bijelo čelo i otišle oči. Najednom mu se vratila oštrina u vid. Stevanovo lice je već mrtvo. Samo još živi njegova svijest. Svijest se najteže ubija i najteže mre. Možda je umro pa neće ni znati da sam pucao. Ako ga sada pitam nešto, oživjeće. Lakše mi je da mislim da je mrtav. Ne znam kako je živ od ovolikih rana. Gledao sam ljude sa ranama kao mrve po tijelu a umirali su. Niko nije ni stigao do njih. Kako je Stevan još živ. Odlio mu se sigurno lavor krvi, samo što je otišla pod lišće pa se ne vidi. Ne diše. Novi pogleda u nozdrve, odzgo se vidjelo da se lagano proširuju i vraćaju. Diše. Pucaj Novi. Nema straha. Nema ništa. Samo pucaj. Hladno mi je, gotovo je. Novi ga je jedva čuo. Možda je samo vidio po usnama to što misli da je čuo. Pogledao je prema uhu. Dva metka. Jedan u školjku a drugi odmah iznad. Stevan se nije ni pomakao. Nikakav trzaj lica. To je tetejac. Samo su prošli, kao svjetlica.

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: 1000 požudnih snova

Mora da jedva čekate odgovor na pitanje kako trudnice slave Novu godinu? Ma uzbudljivo, treperavo, vlažno i nezaboravno, u vražiju mater.

Uzbudljivo

Za razliku od predrasuda kojih su puni savjetodavci, trudnica se može lako uzbuditi na novogodišnju noć samo iz jednog razloga. Uzbudljivost dolazi i raste ne sa seksualnom energijom od koje navodno pršte sve trudnice na svijetu već od krucijalnog pitanja: šta će biti na meniju? Od 25.12. do 31.12. samo jedna stvar luta limbom uma svake skromne trudnice - da li će, o da li, biti 1000 vrsta sira, salata, ajvara, krompirića, čipsa, kajmaka, maslina, ruske salate (evo i dok pišem pritisak mi raste!) ili samo 999? Kojim redom da krenem jesti? Da li će iko primjetiti da sam napunila tanjir 8 put? Zašto mi je sestrić pojeo posljednji komad čipsa, gad mali? Kako se moglo desiti da zaboravimo donijeti kiselo vrhnje? O što je dobro ovo pecivo, mmm...

Treperavo

Treperavo? Pa naravno, sirota trudnica može samo da treperi cijeli dan u iščekivanju da li će se medeno čudovište u stomaku ritati ili pustiti na miru mamu da pase li pase bar tu jednu noć. Noć kad joj najdraži ne broji kalorije jer se još uvijek živo sjeća provale suza tokom posljednjeg mjerenja (...zašto si mi dopustio da se ovolikoooooo šmrc udebljam buhuhuhuhu.. i ostale standardne priče). Kako se prokletnik sjeća samo onoga što mi ne odgovara u trenutku kad mi ne odgovara? Kako se ne sjeća onih stotinu nagovještaja da bi mi baš pristajao jedan draguljčić oko vrata a ne silno srebro od cijelih 15 KM koje mi kupuje?

Vlažno

Vlažno iskustvo podrazumjeva notornu ali prešućivanu činjenicu da svako ko je ikad vidio trudnicu od 4 mjeseca pa dalje van vecea, može odmah da piše National Geographicu kako je svjedočio jednom nesvakidašnjem viđenju. Ugledati trudnicu na 5 minuta izvan toaleta ravno je podvigu rukovanja sa Jetijem na Nepalu...Zato duboko sumnjam u sve one savjete kako se ponašati od 4. mjeseca pa do 9 jer ne znam kako je ijedan doktor našao subjekat za posmatranje. Jedino ako mu je virio iz šolje i radio test sella stercoraria (ma znate onaj čudni običaj da svakom novoizabranom papi na stolici za nuždu jedan od đakona utvrđuje uvidom u genitalije pol).

Nezaboravno

A nezaboravno je tek poseban i pravi pridjev koji opisuje svu ljepotu i raskoš novogodišnjih proslava...Ne znam šta je nezaboravnije bilo te lude noći 31.12.2009... Svečana odjeća –u koju bi mogla stati kompletna trubačka postava sa Guče? Još svečanija obuća – kaljačice 44, što bi rekli Nadrealisti? Ili brzina kojom sam zaspala ni minut nakon 24:00? Možda pak zvuci hrkanja koji su nadjačali i Grand Show i utišali kompletno društvo koje nije imalo srca da me ritne?

O tome da li sam se depilirala ili ne, za slučaj da se muž napije a meni posreći, ne treba ni pomišljati. Dugo, dugo je prošlo otkad sam vidjela svoje tijelo ispod pupka. Znate, ja već dugo ne hodam i ne koristim noge. Najčešće se kotrljam. Kad zapnem, onda me neko pogura štapom i zakoluta kao staru gumu. Ponekad kad prođem pored ogledala iznenadim se jer ugledam kako zapravo ima nešto ispod materice veličine fudbalske lopte. Da, da, po kalendaru trudnoće upravo u ovom trenutku, 26 nedjelji, moja materica je veličine fudbalske lopte! Ako vjerujem natpisima, lopta je prilagođena veličini ljudske noge i njena masa može biti između 400 i 450 grama. Da li da kažem haos ili užas što nosim u sebi nečiju nogu?

Seksi

I hajd sad ti sa svješću da ne znaš kako ti međunožje izgleda već mjesecima, a iznad njega se ugnijezdio alien, da se osjetiš seksi i prpošno za najluđu od svih najluđih noći u godini. Ma nemoj. S leđa na bok se okrećem gracilno kao najstarija od najstarijih kornjača sa Galapagosa. Ustajanje iz kreveta je postalo olimpijska disciplina. Osjećam se seksi kao Stanlio. Nije ni čudo što moj najdraži, ko god ga pita kako mu je, odgovori vicem: Znaš kako ide seks u trudnoći? Prva tri mjeseca normalna. Druga tri mjeseca doggy style. A posljednja tri mjeseca WS. Šta je WS? Woolf Style. Sjediš pored rupe i zavijaš.

On bar zavija. I sjedi! A ja samo uhćem, dahćem, puhćem. I čekam taj april. Kažu mi da će se sve isplatiti kad vidim i uzmem bebu u ruke.

Haos

Nisam vjerovala u to sve dok neki dan, prvi put i mnoooogo kasnije nego sve trudnice koje me redovno obavještavaju o tome šta je normalno, nisam osjetila mrdanje u fudbalskoj lopti. Isprva sam mislila da su gasovi koji me prate mjesecima evoluirali u neku novu vrstu. Međutim onda mi je samo od sebe srce jače zakucalo, oči se napunile suzama a snagom Chuck Norisa ščepala sam njegovu ruku i spustila je na stomak, jer sam nekako, negdje, znala da se to javlja moja, dobro hajde n a š a, beba.

Počela je nova faza. Bliski susret sa trećom vrstom. Haos.

(zurnal.info)

ROMSKA KNJIŽEVNOST (2): Priče koje plaše pripovjedače

 

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.


Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.

Šabloni od predrasuda

Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.

Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.

Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.

Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.

Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.

Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.

Otkrivanje tajni

Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.

Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.

1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.

(zurnal.info)


SELVEDIN AVDIĆ: Usporavanje

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.


(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Erotski snovi s krompirom

Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!


Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!

To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.

Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.

Trudna u mozak, a još živim

Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.

Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.

Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.

I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)

Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.

Nina i alipašinski banditi

A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.

Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.

Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.

Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?

Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.

Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.

Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?


(zurnal.info)







ROMSKA KNJIŽEVNOST (1): Riječi od lišća

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela

Nakon prvih znakova diskriminacije i progona, Romi su napustili Indiju u 11 vijeku i u traganju za boljim uslovima života i prosperiteta naselili su Evropu. Početke pisane riječi Romi vide u simbolima i oznakama (Šikajmako ili patrina) koje su ostavljali iza sebe na putu. Oznake su bile čisto informativnog karaktera te kombinirajući razne predmete i raspoređujući ih na određeni način informisali bi sljedeću grupu Roma koja bi prolazila istim putem o mogućim poteškoćama ili o mogućim dobrim stranama tog naselja: dobri prema Romima, loši prema Romima, ne daju ništa, ima dosta hrane, pazi policija... Služili su se lišćem, perjem, određenom vrstom drveta, metalom, štofovima, staklom, kožom itd. Kada je nomadski način života napušten, ove takozvane „putujuće novine“ počele su da gube značaj. Tajni znaci su onda postali sredstvo zabave i razonode.

Trinaest rečenica

Do skorijeg vremena romski jezik je bio usmeni jezik, a njegov razvoj i korištenje možemo posmatrati od sjeverozapadne Indije do Evrope i Afrike, a danas i do Amerike i Australije.

Romski jezik i proučavanje romskog jezika bilo je veoma zanimljivo i unosno za naučne radnike i nauku. Naravno, kad kažem naučnici onda isključivo mislim na ne- Rome jer Romi nisu imali svoje naučnike do 1969. godine kada su dvojica Roma, jedan iz Francuske Vanja de Gila Jan Kochanowski a drugi iz Velike Britanije Ian Hancock diplomirali na studijama lingvistike. Neke njihove publikacije bile su objavljene u tadašnjem najaktuelnijem žurnalu „The Gypsy Lore Society“ u Velikoj Britaniji za koji su pisali i prvi srpski romolog Tihomir Đorđević kao i naš bosansko-hercegovački lingvista i romolog Rade Uhlik.

Pod književnim stvaralaštvom o Romima podrazumijevam književnost koja je nastala na temu Romi a čiji su autori ne –Romi.

Prvi put pojava Roma zabilježena je na području Transilvanije 1416. godine, dok se u hronici italijanskog grada Forelija spominju 1422. godine. Englez Andrew Borde 1542. objavljuje transkripciju od 13 rečenica na romskom jeziku s engleskim prijevodom, pod naslovom 'Egipt Speche'. Johan van Ewsum 1565. godine objavljuje romsku listu riječi nanižem stupnjunjemačkog prijevoda, pod naslovom 'Clene Gijpta Sprake' ( 'Govor Little Egypt'), a 1597. godine Bonaventura Vulcanius objavljuje romsku listu riječi s latinskim prijevodom, pod naslovom 'De Nubianis erronibus, quos Itali Cingaros apelant, eorumque lingua' ( O jeziku onih koje Italijani nazivaju Cingari a za koje se greškom smatra da su Nubians).

Evlija Čelebija 1668. godine piše poglavlje o „Ciganima“ sa uzorcima romskog jezika u svom putopisu Sejhat Ime. To je ujedno i najranija dokumentacija o balkanskim Romima.

Najznačajnija djela u oblasti romskog jezika zauzimaju studije „Die Zigeuner in Europa und Asien“ / „Cigani u Evropi i Aziji“ , Augusta Fridricha Potta (1844-1845) i „Ueber die Mundarten und die Wanderung der Zigeuner Europa's“/ „O umjetnostima usmenog izražavanja i o kretanju evropskih Cigana“ Franca Miklošića (1872-1880).

Prvi romolog sa srpskih prostora je Tihomir Đorđević koji je rođen u februaru 1868. godine u Knjaževcu. On je u Minhenu 1902. godine odbranio doktorsku tezu „Die Zigeuner in Serbien“/ „Cigani u Srbiji“. Tokom svog pedesetogodišnjeg angažovanja govorio je djelimično romski i napisao je oko tridesetak radova iz oblasti romologije. Nije smatran prijateljem romskog naroda, njegovi zapisi i odnos prema muzici našeg naroda, prema našim tradicionalnim zanatima i prema našem narodu uopšte nije bio prijateljski.

Šta bi bilo da ih nema

Romska lingvistika i jezik imaju svoju istoriju kao i drugi jezici, ali razlika je u tome što su ostali jezici imali pripadnike svojih naroda koji su se bavili istom. Istorija romske lingvistike nastajala je sakupljanjem građe i pisanjem naučnih i doktorskih disertacija ne- Roma koji su se kretali među Romima proučavajući romski jezik, zapisujući romsku tradiciju, običaje i kulturu.

Poznat je i jedan slučaj austrijskog lingviste Johanna Knoblocha koji se 1943. godine specijalizovao u romskom jeziku a koji je sarađivao s nacističkim režimom. Knobloch je bio angažovan od strane SS 'Ahnenerbe' organizacije, a istraživanja i zapise je pravio snimajući govor Roma u koncentracionom logoru u Lackenbachu u Austriji. Ovaj lingvista je poslije rata postao utjecajan unutar akademske zajednice kao profesor lingvistike na sveučilištu u Bonnu.

Zbog neprihvatanja od strane starosjedilaca, Romi su bili primorani mijenjati mjesto boravka tako da nas Rome epitet “nomadi” vezuje do današnjih dana. Diskriminacija, netolerancija, masovna uništenja i progoni nad Romima, učinili su nas marginaliziranim i za većinu neprihvatljivim, nejednakopravnim i manje vrijednim ljudima na prostorima gdje god bi se pojavili.

Na sreću, Romi su imali i svoje simpatizere, ljude koji su u našem narodu vidjeli bogatstvo kako kulture i tradicije i jezika tako i poniznost i čestitost našeg podcijenjenog naroda.

Na prostorima Bosne i Hercegovine oficijalno se Romi spominju početkom 16. vijeka kada im je Sultan paša Sulejman Veličanstveni odobrio nastanjenje i obrađivanje dijela njegovog pašaluka uz plaćanje poreza.

Jedan od zapisa koje je 1910. godine zapisao književnik Edhem Mulabdić govori o tome na veoma dobar način.

- Šta bi bilo da ih nema? Ko bi drugi bio predmet poruge bogatijem svijetu: na koga bi padale sumnje za odvedene konje, ko bi bio ona ponižena skupina ljudi, koji nose na sebi biljeg zaostalosti u moralnom i intelektualnom pogledu, da nije njih, Cigana? Za sve to oni, čini se, kao da su stvoreni. U našim krajevima naći ćeš dosta naših ljudi i porodica, da su siromašnije od kog ciganskog doma; ali naš se svijet neće narugati čijoj slabosti, čijoj materijalnoj i intelektualnoj poniženosti, a Ciganinu se narugati gotovo da je zabava i nije nikakav grijeh. Ta on se već sklonio na to, nit se umije razljutiti ni potražiti zaštite kao građanin; ako ti i odgovori što, tobože uvrijeđen, to se opet izvrgne u šalu, da se ogradi veći smijeh. Je li ukraden konj, traži najprije u Cigana, pa onda istom u onih kojih ima dosta, da su i Cigane natkrilili u tom gadnom zanatu.

E take su sreće Cigani kod nas, makar da ih je dobar dio marljiv k'o mrav, a miran k'o janje.

(zurnal.info)