Život

IMAGE POLITIČARA: Egocentrici, tehnokrate i populisti s lošim stilom

Stručni tim je analizirao izgled osam lidera stranaka i kandidata za najveće funkcije u BiH na predstojećim opštim izborima

Tim u sastavu psihologinja Dženana Kalaš, modni dizajner Adnan Hajrulahović Haad, politički analitičar Zekerijah Smajić i PR stručnjak Krešimir Macan skenirali su i sačinili potpune profile Milorada Dodika, Harisa Silajdžića, Ognjena Tadića, Sulejmana Tihića, Željka Komšića, Fahrudina Radončića, Mladena Ivankovića i Dragana Čovića.

„Za prvi dojam o nekoj osobi posmatraču je potrebno 5 do 8 sekundi da u tom kratkom periodu“skenira“ cjelokupan izgled neke osobe. Koliko je uvjerljiva neka osoba ovisi o tome šta birači vide, a ne šta čuju. Veliki dio međuljudske komunikacije odvija se neverbalno, bez riječi, tek 7 posto poruka se prenosi riječima, 38 posto tonovima, a 55 posto govorom tijela. Neverbalni signali obično pokazuju potisnute i podsvjesne osjećaje o drugim ljudima i situacijama. Bez obzira na kulturološke razlike i tumačenja neverbalnih poruka, utjecaj tih poruka na birače odlučuje o tome kakav je prvi dojam o osobi, da li je osoba karzmatična, uvjerljiva , odlučna, kompetentna ili vjerodostojna“, kaže psihologinja Dženana Kalaš koja je ocjenjivala neverbalnu komunikaciju, dojam koji kandidati svojim neverbalnim porukama šalju biračima.

Adnan Hajrulahović Haad koji je ocjenjivao modni izričaj političara kaže kako „odijelo ne čini čovjeka, ali o njemu govori mnogo više nego sam čovjek o sebi može reći“.

„Generalni savjet i sugestija bh. političarima je da angažuju ljude iz struke i pokažu malo odgovornosti u kulturi odijevanja. Mi od njih očekujemo moderne osobe, sa stilom i stavom, spremne da nas predvode u utrci sa vremenom u kom živimo. Posmatrajući druge, sebi ravne u regionu i svijetu, i sami mogu zaključiti šta je to što nazivamo stilom i kako se to u javnosti treba izgledati da bi nas drugi smatrali modernim i modno osviještenim“, kaže Hajrulahović.

Politički analitičar Zekerijah Smajić kaže kako je kroki bh političara iz njegove vizure najbolje početi generalnim stavom da su i oni, ipak, ljudi te da je svaki čovjek, pa i političar, satkan od dobrih i loših niti.

 

Milorad Dodik (SNSD), kandidat za predsjednika RS: Racionalni lola i populista bez stila i frizure

Zekerijah Smajić

Svaka iole ozbiljnija naliza će dokazati da gospodin Dodik nimalo ne liči na „laktaškog vožda” kako ga godinama kite neki bh. mediji, već je mnogo bliži karakeru uzorno racionalnog populiste koji zna šta narod koji on predvodi, voli. Za razliku od mnogih bh. političara koji samo „predu”, Milorad Dodik je ”mačak koji lovi miševe”. Da je kojim slučajem rođen u Sarajevu, da nije toliko samoljubiv, vehementan i grub prema medijima i suparnicima, mogao bi biti odličan premijer cijele zemlje. Znam stotine ljudi svih nacionalosti koji bi za njega glasali. U tom slučaju BiH ne bi bila posljednja u svemu kao što je danas. Velika je šteta što je gospodin Dodik već isuviše zaglibio u provaliju samoljubivosti i idolopoklonstva.

Adnan Hajrulahović Haad

Teško je suditi o stilu jedne osobe a ostati u domenu kulturne riječi. Gospodin Dodik je osoba čiju markantnu pojavu ne zaboravljate lako. Ali osim toga, osoba koja nema izgrađen stil niti izraz u bilo kom smislu. Odijeva se vrlo površno, takav dojam i ostavlja na druge. Često mijenja raspoloženja, često i oscilira u odijevanju, što odaje nesigurnost. Moja sugestija je da potraži elokventnog frizera, a tek onda da se zabavi odijevanjem.

Krešimir Macan

Zna da ima stabilno biračko tijelo isključivo vezano za opstojnost RS i to mu dopušta „bahate“ i „proste“ ispade s vremena na vrijeme koje ga tada učine zvijezdom YouTubea, ali mu realno ne nanose previše štete među njegovim biračima. On im jednostavno osjeća bilo i radi ono što će oni sami odobriti. Dakle, populist koji apsolutno drži sve konce u svojim rukama. Nema problema nositi se s protivnicima, korpus je prilično jedinstven.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: “Opasan sam lola ja“.

Držanje tijela: Energija u gornjem dijelu tijela, “vidi koliki sam“, posjeduje energičnost.

Pokreti tijela: Pokreti glave odozgo ukazuju na omalovažavanje, zavaljivanje u stolicu ukazuju na neodmjerenost, “ja sam glavni“, ljulja se, naginje se i klati naprijed-nazad, ima ofanzivan stav.

Facijalna ekspresija: Lice bez topline, pokazuje emocije ljutnje, hladnoću, rijedak i asimetričan osmijeh ukazuje da je lažan, obraća se uzrak, ne uspostavlja kontakt očima.

Gestovi: Često okretanje i „šaranje“ pogledom ukazuje na nepovjerenje i potcjenjivanje. Često popravlja odjeću, ruke stavlja u džepove, što pokazuje nesigurnost, namjerni nemar i nepoštovanje.

Glas: Napadno glasan, ružeći i odsječan ton.

Haris Silajdžić (SBiH), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Egocentrik lijepog ponašanja koji voli više sebe nego stranku

Zekerijah Smajić

Prije 14 godina sam za najtiražniji belgijski dnevnik Le Soir na pitanje „ko bi od bh. političara mogao biti vođa svih naroda u narednih 20 godina” kao iz topa odgovorio „gospodin Haris Silajdžić”. Ni danas ne bi bio daleko od takog stava ako bi se „predsjednik” (kako ga zovu svi oni koji ga okružuju) uspio u što kraćem roku transformirati od notornog egocentrika u istinskog bosanskohercegovačkog filantropa. Njegova karizma, elokvencija, čvrst stav i radna energija su osobine kojima se malo ko od političara i izvan BiH može pohvaliti. Međutim, Silajdžić je i jedini bh. političar koji više od svih u BiH voli šta o njemu misle u inozemstvu nego kod kuće i jedini je predsjednik partije koji ne krije da mu je partija manje bitna od njega samog u visokoj politici.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Silajdžić djeluje kao osoba od stila. Uvijek je odjeven u odijela koja mu odgovaraju i linijom i mjerom. Razmjerno njegovom modnom izrazu posjeduje i manire lijepog ponašanja. Moj savjet je da potraži stilistu ili ga zamijeni ukoliko je već nekog angažirao. Teba unijeti malo svježine u svoj vizuelni identitet i pokazati nam i u toj sferi da ide ukorak sa vremenom.

Krešimir Macan

Možda najkontroverzniji, ali opet najiskusniji – u svemu, od politike do medija, zna otvarati prostor kada se protivnici najmanje nadaju i kad svi kažu da više izlaza nema. Ne oprašta greške protivnicima, a medije zna iskoristiti najbolje u svoju korist. Dobro razumije da izbore dobivaju emocije, ne činjenice – ne opterećuje se svojom prošlošću.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da kaže “budite sretni što me imate“.

Držanje tijela: Profilirano držanje koje prilagođava situacijama, od ofanzivnog do defanzivnog. Energija u gornjem dijelu tijela, kao da se pokazuje, djeluje samouvjereno.

Pokreti tijela: Usaglašeni sa držanjem tijela, promišljeni, pokazuju napetost i nestrpljivost.

Facijalna ekspresija: Nema spontanih reakcija na licu, i izraze prilagođava situacijama, pokazuje emocije prezira i gađenja, zatvoren, gleda preko ljudi, nedostaje topline i empatije za takvo lice.

Gestovi: Uvježbani i primjereni izrazu lica, usmjereni na misli, usklađeni.

Glas: Etabliran i govornički.

Fahrudin Radončić (SBBiH), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Bosanski Kerum sa znanjem o strukiranim odijelima

Zekerijah Smajić

Da živi na Zapadu, ovaj medijski magnat i novoformirani političar bio bi glavni favorit na izbornim listama. I njemu samome je to dobro poznato jer je godinama njegovao prijateljske odnose s američkim ambasodorima u našoj zemlji. Zato ne čude njegovi apetiti prema državnoj vlasti, jer državu s pravom posmatra kao preduzeće. Imajući u vidu da je dokazao da se od medija i u ovako siromašnoj zemlji može dobro živjeti, te da je svoje prekrasne poslovne građevine umio geometrijski mudro rasporediti po Sarajevu i dobro ih unovčiti, gospodin Radončić bi mogao biti dobar tehnokrata na državnom nivou. Sam je sebi, međutim, potkresao krila onoga časa kada je odličnu polaznu političku platformu preobratio u mašineriju za javni odstrel svojih suparnika.

Adnan Hajrulahović Haad

Sigurnost kojom zrači gospodin Radončić u svojim odjevnim kombinacijama ne srećemo baš svaki dan u bh. politici. Jako dobro mu pristaju strukirana odjela, i uopšteno klasična moda ali morao bi povesti malo više računa o trendu i bojama svojih modnih kombinacija.

Krešimir Macan

 Bosanski Kerum. Shvatio je da može bolje od politika koje su mu se nudile ili koje je servisirao i sada nudi sebe i svoju formulu uspješnosti. Ako je uspio za sebe, zašto ne bih i za nas – logika je svih političkih poduzetnika koja u zemljama poput BiH može naći na plodno tlo. Ključno za njegove eventualan uspjeh na izborima, uz financije, bit će poštovanje nekakvih osnovnih pravila kampanja, jer novac sam po sebi nije jamac uspjeha na izborima.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da govori“otkrio sam Ameriku“.

Držanje tijela: Ukočeno, kao da želi da pokaže osvajački stav.

Pokreti tijela: Često popravlja odjeću, dodiruje se, često uzima čašu, namješta se u stolici i previše se vrti, što ukazuje na nervozu, nesigurnost i potrebu da dominira.

Facijalna ekspresija: Ne gleda u sagovornika, ima vještački osmijeh koji odmah prestaje, ukočena mimika, hladna i neuvjerljiva.

Gestovi: Često se dodiruje, pokušava rukama pokazati smirenost nakratko, geste nisu usaglašene sa onim šta govori.

Glas: Dosadan.

 Željko Komšić (SDP), kandidat za člana Predsjedništva BiH: Uvjerljiv, ali ne i odlučan miljenik teta, nana i sirotinje

 Zekerijah Smajić

Ovog političara otkad je na političkoj sceni najviše vole pravednici, sirotinja, tete, strine, dede i nane. Mlađi vole robusnije, ekscentrike, galamdžije i retoričare - pa makar im oni i lagali. Ovaj političar bi zato bio mnogo veća zvijezda u razboritoj Švajcarskoj, u politički još indolentnijem Luksemburgu ili u demokratski potpuno osviješćenoj Skandinaviji. Veliki hendikep gospodina Komšića je i genetska karizma njegovog političkog predsjednika, čija autoritarnost sama po sebi određuje upotrebnu vrijednsot mnogo mlađeg i nesporno talentiranog gospodina Komšića. Uprkos svemu, ovaj političar će zadugo imati stabilnu izbornu bazu.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Komšić je osoba novih generacija, ima svoj osobni izraz i u komunikaciji i u odjevanju. Stoji iza svake svoje odjevne kombinacije, bila ona ležerna i sportska ili klasična i otmjena. U oba pravca odaje ležernost. Ima hrabrosti za ekspermentisanje i čvrsto stoji i brani svoj stav. Nadam se da neće biti podveden pod kolateralnu štetu stila i modnog izraza bh. političara.

Krešimir Macan

Dobro osjeća kada se otvori prilika i kada je treba iskoristiti – Bugojno, Kosovo, Oluja. Stvara dojam otvorenosti, iako će mu većina prigovoriti, ali to bi mogla biti općenita karakteristika političara u BiH, ali i šire, da se aktivnije javno uključuju tek u predizborno vrijeme. Pisanjem bloga htio pokazati da je moderan, drugačiji.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Njegova pojava govori: “Ma, mi smo raja iz Saraj'va“.

Držanje tijela: Prirodno, opušteno.

Pokreti tijela: Usaglašeni, ali ne i liderski.

Facijalna ekspresija: Otvoreno lice, pokazuje toplinu, otvorenost, rijedak ali iskren osmijeh, dozu rezigniranosti.

Gestovi: Otvorenih ruku, prima i poziva, spreman na saradnju i komunikaciju, usaglašenih gestova.

Glas: Uvjerljiv ali ne i odlučan.

Ognjen Tadić (SDS), kandidat za predsjednika RS: Monoton mladi političar bez posebnog pečata u odijevanju

Zekerijah Smajić

Ovom mladom, oštoumnom i talentiranom banjalučkom političaru rodom iz Sarajeva, igrom sudbine je do sada pripadala uloga negativca koji stalno kritikuje sve pa i samoga sebe. Ako bi uspio svoje sadašnje populističke monologe ponovo vratiti na nivo gradskog kultiviranog dijaloga, gospodin Tadić bi mogao biti politički izbor mnogima iz mlade i srednje generacije u cijeloj BiH. To nije nemoguće, jer ni Bosna i Hercegovina nije moguća kao zemlje sretnih i prosperitetnih građana sve dok neki Haris, Fahrudin, Bakir ili neki ini s bošnjačkim imenom ne bude bio prihvatljiv većini Srba i Hrvata širom zemlje, a isto tako i Ognjen, Milorad ili Dragan među Bošnjacima.

Adnan Hajrulahović Haad

Osoba koja često mijenja način odijevanja, poigrava se bojama, ali nema neki određeni osobni pečat, barem u odijevanju.

Krešimir Macan

Mlađa generacija koja se još uvijek probija u politiku BiH. S novinarskim iskustvom i pravničkom praksom može biti neugodan sugovornik i uvjerljiv izlagač – kada dođe do medijskog prostora. S obzirom na odnose snaga u RS, još spada u demokratski folklor.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Uvježban izgled „štrebera“ :“evo mene „

Držanje tijela: Ukočen gornji dio tijela, neudobno držanje, nema energičnosti.

Pokreti tijela: Prečesto se okreće ramenima, kao da se prikazuje, često se premješta s noge na nogu, što ukazuje na nervozu i nesigurnost.

Facijalna ekspresija: Ima“zamrznute“ emocije, hladan. Previše „šara“ pogledom, dok govori što je neuvjerljivo, preozbiljan izraz, bez topline i dopadljivosti.

Gestovi: Dizanje ruku i kažiprsta u smislu prijetnji.

Glas: Monoton, neuvjerljiv, pravi pauze, provjerava utisak.

Dragan Čović (HDZ BiH), kandidat za Predstavnički dom Parlamenta BiH: Bosanski Sir Oliver, uvjerljivi kicoš koji se zna provući

Zekerijah Smajić

Upornost, istrajnost, racionalnost i mentalna stabilnost gospodina Čovića su osobine koje bi trebale biti temelj svakog modernog političara koji gazi na duge staze. On će sigurno zadugo po profesiji biti političar. Njegova najveća mana je on sam, jer (kao i većina egoističnih političara) do sada nije bio u stanju osobnu upornost, istrajnost, racionalnost i stabilnost vlastitog uma podijeliti sa onima koji ne misle isto. Među vođama bh. Hrvata gospodin Čović je ipak, jedini koji ima i stil i stas i kultutu modernog evropskog političara.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Čović, ruku na srce, elegantno iznese svoje odjevne kombinacije. Iako mislim da je preklasičan i monoton u izboru svoje odjeće, ipak, ono što odijeva dobro mu pristaje. Imam utisak da gospodin uživa ispred objektiva i kamera, što je dobro jer se bavi takvim „biznisom“ ali nije dobro da danima pozira u identičnim odjevnim kombinacijama.

Krešimir Macan

 „Kicoš“ koji se može mangupski provući kroz sva neispunjena obećanja, optužbe za kriminal i korupciju. Neka vrsta bosanskog „sir Olivera“. Iskusan i uvjerljiv u javnom nastupu gdje lukavo nameće teme koje su njemu bitne, usputno odgovarajući na škakljiva pitanja. Postoji nekakva strategija u djelovanju, iako joj cilj za birače nije jasan – jedini jasan cilj je osobno održavanje u politici. Zato ga i osobna prošlost previše ne zanima.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Zavodnika: “neodoljiv sam“.

Držanje tijela: Uspravno držanje „ja sam ok“, blaga energičnost.

Pokreti tijela: Često oslanjanje na govornicu, ukazuje na neki oblik nesigurnosti, pokret glavom uljevo kao da ublažava ono što govori.

Facijalna ekspresija: Podizanje obrva i izraz očiju sa porukama ironije i zavođenja, kao i krivljenje usana udesno, pojačavaju neuvjerljivost.

Gestovi: Česte geste rukama koje trebaju potvrditi ono što govori su neusaglašene sa ostalim verbalnim i neverbalnim porukama.

Glas: Mijenja tonove, pravi pauze, uvjerljiv.

Sulejman Tihić (SDA), Predsjednik SDA, bivši član Predsjedništva BiH: Starinski političar kojem treba dobar stilista

Zekerijah Smajić

U uzavrelom bosanskom loncu, gospodin Tihić se nezasluženo krčka kao žrtveno pile vlastite naravi. Da živi u zemlji reda, tolerancije i kompromisa, ovaj političar bi bio bijela figura na političkoj šahovskoj tabli. U ovakvoj zemlji ima dvije opcije: da ostane isti i traje najviše još jedan mandat ili da se mijenja u korist politike, ali da izgubi genetski kod. Imajući u vidu da su političari bića koja mogu biti spremna na svaku varijantu vlastitiga ‘ja’, za naredne četiri godine se i u Tihićevoj glavi mogu desiti svakakve promjene. Najviše će zavisiti od njega samoga, jer je njegovo biračko tijelo već duže vrijeme svrstano u dva tabora: postoje oni koji ga poštuju ovakvog i oni koji ga žele bitno drugačijeg.

Adnan Hajrulahović Haad

Gospodin Tihić je osoba koja se uvijek potrudi da izgleda svečano i poslovno. Ima nešto svoje u držanju i odijevanju. Moja sugestija bila bi da angažuje stilistu ukoliko ga već nema i da pod hitno malko revizira svoj ormar i pokaže nam da postoji i izvan okvira kravate.

Krešimir Macan

Stara škola politike, mudro vodi stranku prema svojem cilju, ali mu nedostaje osobne karizme kojom bi se jače nametnuo među Bošnjacima, ali i pripadnicima drugih naroda u BiH. Otvoren za suradnju i stvara koalicijski potencijal ozbiljnim pristupom politici. No taj preziheraških pristup je možda doveo do toga da SDA ne nudi javnosti dovoljno profilirane lidere koji bi se istoj mogli nametnuti kao prirodni vođe.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Kao da govori: “Izdrž'o je Mujo i gore“.

Držanje tijela: Skrušeno, nenametljivo.

Pokreti tijela: Propinje se u stolici, namješta se, pokazuje neugodu.

Facijalna ekspresija: Otvoreno i lice sa tužnim pogledom, kontaktira očima, otvoreno pokazuje umor, neodlučnost, strpljenje i empatiju.

Gestovi: Usporene i neusklađene, koristi ruke da potvrdi šta govori, kao da se pravda.

Glas: Monoton, sporo govori, djeluje defanzivno.

Gestovi: Često se dodiruje, pokušava rukama pokazati smirenost nakratko, geste nisu usaglašene sa onim šta govori.

Glas: Dosadan.

Mladen Ivanković Lijanović (Radom za boljitak), kandidat za premijera BiH: Preležerni politički matematičar sa hrabrosti da se samokandiduje za premijera

Zekerijah Smajić

Dobri menadžeri su rijetko imali velike uspjehe u politici. Menadžeri su naučeni da je 2+2 uvijek 4, a u politici se zbir ova dva broja prilagođava dnevnim potrebama. Malo je pravih menadžera koji se mogu navići na takvu akrobatiku. Ali, gospodin Ivanković Lijanović izgleda sjajno poznaje svoje mogućnosti jer se i nije kandidirao za parlamentarno gudačko društvo, već za neuporedivo pragmatičniju fotelju državnog premijera. I po tome je jedini i jedinstven. Niko se osim njega nije samopredložio za najvažniju funkciju u zemlji. Osobno poštujem toliku odvažnost i volio bih kada bi napokon kormilo naše zemlje zapalo u ruke nekoga za koga su i politika i matematika egzaktne nauke.

Adnan Hajrulahović Haad

Stičem dojam da gospodin Mladen nikako ne uživa u formalnom i klasičnom odijevanju. Taj kompromis je osjetan kao nedostatak u modnom izrazu. Mislim da bi mnogo jači dojam ostavio i bio svoj na svom u polo majici koju je prije par godina u bh. politiku uveo njegov stranački kolega.

Krešimir Macan

Poznati po „kupovini“ glasova, ne vode brigu previše o tome što pričaju jer ih nitko niti ne proziva zbog neispunjavanja predizbornih obećanja (jedino ako isplata zakasni kao što je na proteklim izborima bio slučaj). Sukladno politici se i obraćaju biračima, pomalo autistično i to najčešće pred same izbore.

Dženana Kalaš

Cjelokupan izgled: Nehajan i preležeran,“ma ja sam vaš“.

Držanje tijela: Kad je u odijelu, onda se zavali nazad-defanzivno, a kad je ležerno obučen, to je nehajno nemarno, nepripremljeno.

Pokreti tijela: Oslanjanje, premještanje s noge na nogu, dosta nesigurnosti.

Facijalna ekspresija: Pogled luta, gore, okolo, rijetko uspostavlja kontakt očima, diže obrve, pokazuje neuvjerljivost i nepripremljenost.

Gestovi: Kao da ne zna šta bi s rukama, malo na stomaku, malo na leđima, ponekad maše rukom i kažiprstom, gestovi su neusaglašeni sa ostalim neverbalnim i verbalnim porukama.

Glas: Neuvjerljiv.


(zurnal.info/novi pogledi)

 

Stranka za BiH u Ilijašu: Kad porastem biću Haris

Iz Njujorka u Ilijaš za govornicu sletio je predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić. Na skupu je poručeno da naša djeca nikada neće biti hamali, izražena je bol zbog neizgrađenog autoputa, a ispred sale sviralo je kolo dok je efendija iz obližnje džamije politički obrazovao djecu

Ispred ulaza u kinosalu u Ilijašu špalir djece sa zastavama BiH. Djevojčica od desetak godina stoji naslonjena na zid, maše zastavom i otvara usta na Sto posto ljubav, volim svaki milimetar tvoga tijela, 100 posto ljubav, rođena si da bi bila moja cijela. Dječije uparađena, na njoj crni plišani kompletić i bijela košulja sa kragnom izbačenom preko. Neodoljivo podsjeća na male pionire sa fotografija od prije 30 godina, na kojima su roditelji baš tako sređivali djecu za doček druga Tita. Ona čeka doktora Harisa Silajdžića, predsjednika Stranke za BiH. Prilazim organizatorima i pitam ko su djeca na ulazu. Djevojka u narodnoj nošnji ljubazno objašnjava kako je riječ o djeci koja simbolišu mladost, budućnost... Dobro, ali ko su ta djeca, insistiram, ko ih je doveo, čiji su?

- A ko ste vi pa da to pitate? - počinje gubiti živce. Nakon predstavljanja, kaže mi:

Gospođo, to su dobrovoljci. Nasumično su odabrani iz sale.

Kasnije, na izlasku iz sale, pritrče mi dva dječaka, dajući mi neki papir. Mrak je, pa ne vidim dobro šta je:

- Šta vam je ovo – pitam?

- Ma ne znam ni ja, teto, dao mi efendija iz ove džamije – pokazuje na džamiju pored.

Na malom smeđem papiru odštampana i zaokružena imena dvojice kandidata iz Stranke za BiH. Majku dječaka pitam smeta li joj što je efendija dijelio letke dječacima:

- Ama on ne zna ni čitati, ne zna on šta je to, vjerujte.

Na pitanje da li ipak smatra neumjesnim da vjerski službenik ili neko drugi daje njenom djetetu letke s političkom sadržinom, kaže:

- Pa i njegov dedo je član ove stranke!


Sva Harisova djeca

Mali dobrovoljci su u prvom dijelu skupa više puta prodefilovali salom mašući zastava, blistajući na svaki pomen “naše dobre i drage djece” s govornice. Raspoloženje u sali dostiže maksimum kada govornik, jedan od kandidata iz Opštine Ilijaš sa bine euforično poručuje:

- Imam jednu želju. Gledam našu djecu kako trču, igraju se, vesela i bezbrižna, trču tako. Imam želju da naša djeca budu lijepa i pametna, da govore više stranih jezika, imam želju da naša djeca budu Haris Silajdžić!

Istu želju imaju i neki prisutni koji aplauzom ispraćaju govornika, koji još dodaje:

- Naša djeca nikada neće biti hamali!

O odgoju djece u Ilijašu svjedočio je i hadžija Sedik Dervišević, opštinski član stranke. Govoreći o kandidatkinji Dženiti Kulo, kandidatkinji za Federalni parlament, naglasio je:

- Dženita vodi našu školu ovdje, I mogu vam reći da se tu radi da se odgoje zdravi i mladi ljudi. Tu nit' se pije, nit' se puši, nema ni alkohola ni prostitucije! - poručuje baš kao da je u ostalim školama prostitucija i droga poželjna i svakodnevna stvar koju odgojni kadar svim silama propagira.


Umoran od kola

Nakon što je muški hor El Fatih “začinio veče lijepom kasidom” a motivisani organizator izjavio da, “da bi do meda došao, mora te pčela ujesti” te poručio kako će “Haris poput rijeke doteći do cilja”, skup je nastavljen. Između ostalih, govorili su Safet Halilović, Besim Mehmedić i Azra Hadžiahmetović, ali se na licima publike jasno mogla čitati dosada. Atraktivna članica stranke u minisuknji prolazi salom, a jedan od gostiju pokušava je zaustaviti. Sikće za njom, šapuće, doziva, ali ništa...

- Pa dobro, šta hoćete da je pitate – ne mogu izdržati.

- Ama hoću da je pitam da nas slika, vidi ove omladine, a ja sam član MZ Ilijaš Stari, Hajrudin Memić.

A za govornicom Ibrahimović Nermin pokušava pridobiti publiku. Priča o tome kako se mora pravdati ženi kada navečer dođe kući sa skupa Stranke na kojem je igrao kolo:

- Kad na kraju skupa povedem kolo pa me svi pitaju odakle mi snaga a onda dođem kući ženi da se pravdam od čega sam ja to umoran!

Mnogo je na skupu bilo obrazovnih poruka, alegorija i metafora. Tako je i Seid Fazlić pričao priču o učenjaku koji je učenike poslao u svijet da traže znanje, ali im je prije toga održao lekciju s teglom:

- Uzeo je jednu posudu veličine tegle i ubacio krupno kamenje. Kad su učenici rekli da je posuda puna stavio je manje kamenje...

Nastavio je poznatu priču o kamenju veličine zrna graška, pa pijesku i vodi... a u sali koncentracija popušta. Na kraju kaže:

- Stranka za BiH je prepoznala to krupno kamenje i želi ih postaviti na svoje mjesto. Dakle, mora se tegla jako dobro protresti. Sam Haris ne može sam. Harisa za člana Predsjedništva a zna se za koga ćete ostalo glasati.

Završava omiljenom opaskom reisa Mustafe Cerića:

- Pametnom je i išaret dosta.

Bol zbog autoputa

Najavljen kao NAŠ, kao čovjek kojem je država iznad interesa stranke, za govornicu izlazi dr. Haris Silajdžić:

- Hadžija Sidik me obradovao lijepim primejrima, ali ja neću večeras moći popiti kafu u Ilijašu jer ja zapalim uz kafu a on ne da da se puši. Ali je rekao nešto drugo što me još uvijek boli. To je – autoput! Ne prođe dan da se toga ne sjetim i da me to ne boli. Mogli smo još 1997. započeti autoput, danas bismo ga sigurno imali da nije bilo ljudi koji nisu razumjeli ili nisu znali, ili su imali neke druge ambicije. I svaki dan me boli činjenica da to nismo započeli – govori.

Nakon toga prelazi na tvrdnje kako je znanje najvažniji kapital i način razvoja zemlje, povremeno se vraćajući na primjer autoputa. Pritom je najvažnije, čini se, znanje uližiti u punjenje budžeta:

- Da bi se prelilo u nešto što se zove zdravstvo i školstvo mora se puniti budžet. Diže se frka kad se prazni budžet, svi se pitaju gdje su pare. A kada se puni onda nikog nije briga. Kad smo mi govorili o energetskim projektima nije bilo zainteresovanih, al' kad nema za penzije svi pitaju gdje su pare! Nema zato što se nije punilo, da se punilo bilo bi. A kako se puni? Pa tako što ćemo dovesti investitore pa će biti investicija koje pune budžet. Dakle, mora se puniti budžet.

Doktor Silajdžić zatim prelazi na dio govora o tome kako BiH mora imati centre za primijenjena istraživanja. Primjer Silikonske doline, Medvedeva i Obame, i tvrdnje kako BiH niko nema pravo reći da je mala ekonomija ili je na repu svijeta izazivaju dosta nerazumijevanja u publici:

- Mi možemo mnogo jer imamo iskustva koji mnogi nemaju i imamo komparativne prednosti. Evo primjera Zenice – najveća željezara u regionu!

Zatim slijedi aprilski paket:

- Svi su nas ubjeđivali, stranci pa i domaći, kako je to dobro po nas, kako se to mora... I znate šta se dogodilo? Mi smo to, naravno, odbili, i bili najgori. A danas sve strane institucije i sva demokratska tijela, Evropska unija, Evropska komisija, Evropski parlament, Venecijanska komisija, Vijeće Evrope, Američki kongres, Senat... svi kažu ono što smi mi rekli prije četiri godine: u pravu ste bili, entitetsko glasanje je problem i to vas koči i to treba izbaciti ili promijeniti. Sad, ne daj Bože da smo mi to prihvatili: šta bi ti ljudi mislili o nama?

Žena iza kojoj očito nije stalo do stava Venecijanske komisije ili Američkog kongresa ustaje i kaže prijateljici:

- Ja ovo više slušat' ne mogu, krsta me uštakla.

Odlazi, ne čuvši kako “smo otišli u UN i rekli da želimo biti članovi Vijeća sigurnosti. Gotovo jednoglasno su nas primili i to je ono što svijet misli o nama, a pustite vi ove profesionalne narikače kojima ništa ne valja. Zahvalio sam im se svima što su bili uz nas kad je trebalo ovu zemlju podizati, ipak su mnogi učestvovali.”

Sto posto gladna

Na kraju govora poručuje prisutnima da moraju biti “emisari Stranke za BiH” animirajući rodbinu i prijatelje da glasaju za njih. Pitam starijeg čovjeka iz publike hoće li biti emisar:

- Naravno, Emirati su uvijek bili naši prijatelji, zašto ne bismo pomogli i mi njima!

Dok se guraju da izađu iz sale, četiri djevojke koje su cijelo vrijeme otpuhivale i kolutale očima pitam hoće li glasati i zašto su tu. Dvije su maloljetne, jedna od punoljetnih će glasati za SDP, druga neće ni glasati. Došle du “da ubiju vrijeme” a nijedna od njih nikada nije čula riječ emisar.

- Ma dere ih Fahro sve, ne mogu mu ništa – komentarišu dva mladića.

Na izlasku iz sale dobijam odgovor na pitanje koje me muči cijelo vrijeme skupa – zašto, i pored očigledne dosade, neki od ovih ljudi sjede u sali? Stranka im je pripremila prikladnu zakusku, uz mnoštvo kolača a ispred sale uvježbani orkestar svira veselo kolo. Hrabriji već plešu a ostali u grupama stoje okolo. Već je deset navečer i dosta je hladno ali cijele porodice prisustvuju skupu. Roditelji i dvoje djece, beba u kolicima i malo stariji dječak nedaleko su od mene. Žena u dugačkom mantilu drži dva tanjira, jedan prepun kolača, drugi voća. Teškom mukom s vremena na vrijeme utrpa djetetu komad boema u usta, u međuvremenu pocupkujući u ritmu kola.

Muzika je sve glasnija, kolo se razvilo. Iza velikog zvučnika, iz kojeg trešte nevjerovatni muzički zapleti, kao da je sama na svijetu, neometana bukom, sagela se žena u bijeloj šamiji. Pogrbljena, mršava, u ruci drži plastični tanjir s kolačima i trpa kao da nikad nije jela. Ispod nogu joj plastična kesa u koju je nakupila nekakvog voća sa stolova u sali. Sto posto je bila strašno gladna.

(zurnal.info)

SKANDALOZNO: Tekst Bakira Hadžiomerovića koji Oslobođenje nije smjelo objaviti

Naručeni komentar nije objavljen jer se nije uklapao u političku percepciju koju propagira dnevni list sa višedecenijskom tradicijom profesionalnog i neovisnog novinarstva

 

Kampanja koja je prošle sedmice u nekoliko medija pod kontrolom Stranke za BiH pokrenuta protiv Bakira Hažiomerovića, urednika političkog magazina Federalne televizije "60 minuta", kuliminirala je skandaloznom odlukom uredništva dnevnog lista Oslobođenje da cenzurišu naručeni komentar. Tačnije, Oslobođenje je naručilo od Hadžiomerovića da im prokomentariše temu postizbornih koalicija i on je pristao na suradnju. U zadatom roku pismeno je dostavio svoj stav na zadatu temu, ali se vrlo brzo se ispostavilo da se sadržaj naručenog Hadžiomerovićevog komentara ne uklapa u uredničku politiku. Od urednika 60 minuta je zatraženo da izmijeni neke konstatacije, na šta on, naravno, nije pristao. U tom slučaju, uredništvu Oslobođenja je jedino preostalo da izostave naručeni komentar.

Koliko je poguban ovaj potez uredništva Oslobođenja najbolje će ocijeniti čitaoci. Nakon što pročitate komentar Bakira Hadžiomerovića lako ćete prepoznati zašto u Oslobođenju nisu htjeli ili nisu htjeli objaviti neovisan stav uglednog bh. novinara, kao i to ko su politički mentori i kome ovakav politički stav nije odgovarao.

"Odgovor za Faruka (Borić, op.a.)

Rano je za procjene o budućoj vladajućoj koaliciji sve dok se ne prebroje glasovi. Vjerujem da će SDP BiH dobiti najveću podršku Bosanaca i Hercegovaca 3. oktobra. Jedini ozbiljan konkurent SDP-u u utrci za „Stranku broj 1.“ svakako je SDA koja je do sada imala stabilno i odano biračko tijelo. Sumnjam da će pojava novih stranaka poput SBB-a pokolebati glasače SDA. Oni neodlučni glasači SDA u velikim gradovima prema mojoj procjeni radije neće izaći na izbore nego svoj glas dati nekoj drugoj političkoj opciji. U manjim sredinama u kojim je tradicionalno pobjeđivala stranka Sulejmana Tihića moglo bi da dođe do masovnije podrške SDP-u. No bez obzira na to, SDP i SDA će biti ubjedljivo najjače stranke u Federaciji BiH ali, kao što rekoh, sve dok se ne prebroje glasovi neozbiljno je govoriti o budućoj vladajućoj koaliciji. Predstojeći izbori će također sa političke scene ukloniti veliki broj takozvanih „malih stranaka“ a moglo bi se dogoditi i da Stranka za BiH 3. oktobra, nakon petnaestogodišnjeg vladajućeg staža, konačno malo odmori u opoziciji. Ukoliko se to dogodi, Stranka za BiH će se vjerovatno raspasti jer je poznato da je vlast i sve privilegije koje ona nosi jedino što tu interesnu grupaciju oko Harisa Silajdžića drži na okupu. Zato me ne iznenađuje da se mediji povezani sa „energetskim kapitalom“ Stranke za BiH ( Dani i Slobodna Bosna, naprimjer) posljednjih mjeseci uporno bave SDP-om a da pritom ni slova ne objave o katastrofalnim rezultatima osmogodišnje vlasti Silajdžićeve stranke. Članovi Stranke za BiH,njihovi stranački biznismeni, novinari koji su se uhvatili u „strujno kolo“, svi oni dobro znaju da gubitkom vlasti istovremeno gube i nezaslužene privilegije.

O budućoj vladajućoj koaliciji je nezahvalno govoriti i zbog toga što je Milorad Dodik već poručio da će „sa svima osim sa Lagumdžijom“. I to mnogo govori. Dakle, Mile hoće sa Harisom, sa Suljom, sa ovim sa onim, ali sa SDP-om neće i tačka. Ukoliko SNSD ponovo bude imao „kontrolni paket“ za sastavljanje vlasti na državnom nivou nastupit će politička kriza zbog koje ćemo još godinama na čelu Vijeća ministara BiH biti prinuđeni da gledamo Nikolu Špirića u funkciji predsjedavajućeg i to u tehničkom mandatu. Biće gusto."

(zurnal.info)

BAKIR MEĐU BORCIMA: Milorade, smiri se zavremena!

Ako mačići progledaju za sedam dana, vrijeme je da i mi progledamo za četiri godine! Treba da podvučemo crtu, ne u zadnja četiri mjeseca gdje se skače okolo i dolaze razne Andželine Džoli, već četiri godine – rekao je Bakir Izetbegović okupljenim borcima

Mila, sura i žestoka, Bosna na zemlji krvavoj... – pjevaju prisutni u sali Opštine Novi Grad na predizbornim susretima Bakira Izetbegovića s borcima Armije RBiH. Iako je namjera organizatora vjerovatno bila postizanje svečane atmosfere, nemoguće se oteti nekom tužnom dojmu dok nekadašnji borci stoje i pjevaju o krvavoj zemlji majci. Postrojeni s druge strane, oko govornice, visoki su dužnosnici Stranke demokratske akcije. Osim Bakira Izetbegovića i drugih, tu je i ministar obrazovanja Safet Kešo - iz zadnjih redova vidi se kako ponosno otvara usta na stih Ja sin sam tvoj, zemljo, ja sin sam tvoooj...

Prije izlaska i obraćanja kandidata za Predsjedništvo s bine se borce podsjeća na to koja se politička partija uhvatila ukoštac sa “zlikovcima i bolesnim umovima, koji su uz podršku jednog dijela maloumnih svjetskih hohštaplera htjeli uništiti BiH”, koja je to partija u najtežem trenutku stala uz narod i stvorila s njim Armiju BiH, čudo bosanskog otpora, te podsjeća kako je cilj skupa potvrditi “privrženost našoj majci, SDA i BIH, te pružiti bezrezervnu podršku Bakiru Izetbegoviću, osobi koja je u isto vrijeme tradicija i budućnost, živ a legenda”.

 I opet mačići

Izetbegovićev izlazak za govornicu izaziva oduševljenje. Nakon spominjanja stećaka na kojima Bošnjak nikada ne kleči, pozivanja na rahmetli oca, dolazi i red na aktuelne neprijatelje – Harisa Silajdžića i Milorada Dodika. Prvom poručuje:

- Narod je povjerovao da nešto može biti sto posto, a ništa sto posto nije bilo! To je sebičnost, prevarili su narod, zaklali vola radi kile mesa. Za četiri godine ništa ispunili nisu. Jedino što je poraslo 100 posto je Milorad Dodik i njegov bezobrazluk! Vi znate da je to tako! Ali poruka Bošnjacima što su nam ovo uradili: kaže turska poslovica – nisu vukovi krivi kad strada stado, kriv je čoban, jer vukovi rade svoj posao.

- Zasp'o čoban – čuje se iz publike.

- I njemu treba reć' – jest', naš si, al Boga ti, vrati poluge vlasti onima koji znaju, onima što se deset godina ovako radili, neka poprave odnose u čitavom bosanskom patriotskom frontu! Dajte da se konačno krene s mjesta, nek učine uslugu narodu! Također, ne mogu u vlast oni koji su napravili stranku da sačuvaju vile na zemlji koju smo mi odbranili!

Da su nesretni mačići u ovoj predizbornoj kampanji vrlo atraktivna roba, potvrđuju i u ovoj stranci:

- Ako mačići progledaju za sedam dana, vrijeme je da i mi progledamo za četiri godine! Treba da podvučemo crtu, ne u zadnja četiri mjeseca gdje se skače okolo i dolaze razne Andželine Džoli, već četiri godine.

Red je na verbalni obračun i sa Dodikom:

- Milorad poručuje da će biti referenduma i otcjepljenja, a ja sam neki dan u Bijeljini bio i njemu poručio: Nemoj mislit, Milorade, da možeš završiti projekat Miloševića i Karadžića, jer ne možeš! Samo možeš ti završiti ko njih dvojica. Svako ko pođe njihovim putem završiće kao oni.

Ohrabren aplauzom, nastavlja:

- I nek Milorad napravi spisak osim ove dvojice dušmana samo u zadnjih 20 godina, pa nek se dobro zamisli nad sudbinom – Karadžić, Milošević, Šešelj, Koljević, Plavšić, Krajišnik, Batko... mislim da je to naša poruka njemu, nek se smiri dok je zavremena! Mi ćemo na svaki način braniti ovu okrvavljenu zemlju. Nismo mi džaba iskrvarili za nju!

Skup je i inače okarakterisala priča o zaslugama i prošlosti. O budućnosti nije bilo mnogo govora. Govorilo se tu i o šarenilu bosanskog ćilima i njegovom očuvanju, a negdje između o, kako je to eufeministično rekao Hamza Ajanović, “poljuljanim odnosima između boračke populacije i vlasti”:

- Svjedoci smo da su u zadnje vrijeme malo, narodnim rječnikom rečeno, poljuljani odnosi između boračke populacije i vlasti.

U sali muk, a zatim slijedi nastavak:

- Nedostaci su poznati i na jednoj i na drugoj strani. Kada je riječ o boračkoj strani, dobrim dijelom smo sami krivi. Previše smo se opustili i prepustili pojedincima da nas oni predstavljaju kako to znaju i hoće. Onako zaneseni, ne gledaju ni period koliko to oni predstavaljju određene populacije, niti ih mi upozoravamo. Kada je riječ o drugoj strani, vlasti, ja o tome ne bih danas govorio, nego predlažem da vrijeme što racionalnije iskoristimo ne žaleći truda do trećeg oktobra, pa ćemo kada preuzmemo što više pozicija u vlasti razgovarati o poboljšanju odnosa. Danas moramo biti svjesni i skupiti snagu, nositi se s ranama, a i uspomenama. Nama nema mirnog sna ali moramo završiti zadaću do kraja radi naših šehida i poginulih boraca.

Jedan od boraca oduševljeno aplaudira i diže ruku, maše prisutnima na bini. Nema mali prst i kažiprst.

Animiranje rodbine

Govornici su borce pozvali da ne gube vrijeme do trećeg oktobra, da zdušno animiraju rodbinu, prijatelje, komšije i poznanike da glasaju za SDA:

- Vidite vi, ako sad do izbora u ovih sedam dana mi naši članovi porodica, recimo po troje u prosjeku, animiramo po dva glasača i onda ta dva glasača animiraju svoje članove porodica... Pomnožite dakle po dva glasa sa tri pa još puta sedam dana... i uspjeh!

Jedan od prisutnih kasnije mi govori da se u potpunosti slaže sa izneseneim stavovima. Zove se Ahmed Ahić i bio je pripadnik borac 102 motorizovane brigade. I on se nada pobjedi:

- Treba da bude ljepše i bolje svima nama. Mi ćemo dati sve od sebe, moja porodica i prijatelji, nadam se da ćemo pobijediti.

A preporučujući se prisutnima, Izetbegović je naveo i razloge zbog kojih se vratio u politiku:

- Pravo da vam kažem, zadnjih deset godina, kako se Alija pasivizirao, a poslije i preselio, ja sam kanio da se povučem iz politike. Jer, kad napravim zgradu, ljudi čestitaju a u politici kolko god se napneš uvijek je čaša poluprazna. Mislio sam odustati al' sam za svaki slučaj odlučio biti tu negdje. Mislio sam odustati jer, razmišljao sam, možda će i Srbi prihvatiti neke druge, mislio sam, koji su možda manje muslimani od mene, da se malo relaksira stvar. Onda sam gledao stvari izbliza i počeo da ih savjetujem – nemojte tako, prihvatite tu reformu, pa ne ispuštaj to, Harise...

Gestikulira i nastavlja:

- Nadalje, nemam ja od Alije valjda samo prezime, ima tu i nešto genetike, i što je najvažnije, imam jedno kondenzovano iskustvo – dvije godine sam sjedio ispred njegogog kabineta, svaka informacija je preko mene išla... gledao sam kako se donose odluke. Procijenio sam da valja ući u politiku jer nije ovo borba za vlast, ovo je da sebi ular stavim na vrat da sedam dana u sedmici radim deset ili 12 sati.

Nakon završetka skupa položeno je i cvijeće na spomen obilježje ispred Opštine. Ispred je i Ibrahim Dervišević, pripadnik Armije BiH. Ranjen je na ratištu i danas je u kolicima. Prisustvovao je skupu i kaže da je za SDA opciju jer je “Izetbegović najrealniji i najpizemniji, sve što je rekao za Silajdžića tačno je”:

- Da je bila politika SDA sad ne bi bilo ovako. A sadašnja vlast je na neki način korumpirala boračke organizacije.

Slaže se i sa smjernicama koje je dao Bakir Izetbegović, naglasivši za govornicom kako treba upozoriti “ljude od vrata do vrata”:

- Nemojte gubiti vrijeme do izbora! Evo ja danas odoh na još dva skupa a i vi se angažujte. Da pobijedimo, da ostvarimo liderstvo u bosanskom patriotskom bloku, da završimo posao zbog kojeg ste vi ranjavani a moj otac u zatvoru ležao. Da završimo, akobogda, ljudi!

(zurnal.info)



IZBORI U ROMSKOM NASELJU POLJICE: Trideset maraka za glas Glavna odlika modernih demokratskih društava jeste da svaki čovek ima pravo da učestvuje u kreiranju politike države u kojoj živi. Putem glasanja na izborima, ili pak kroz aktivan politički angažman, ljudi inkorporiraju sopstvene i potrebe drugih ljudi. Reklo bi se prosto a savršeno
SBBBiH U VAREŠU I BREZI: Fahrina pesnica iznad mačića

S pancirnim prslukom i četom tjelohranitelja Fahrudin Radončić posjetio je potencijalne glasače u Varešu i Brezi, nazvao ih mačićima, pohvalio se porodičnim gelerima pa podigao pesnicu i obećao zatvor za mafiju i kretene

 - Mi nismo ljevica, mi nismo desnica, mi smo pesnica! I pobijedit ćemo – grmi sa bine krcate kinosale u Varešu predsjednik i osnivač Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudin Radončić. Frenetičan aplauz. Iako na predizbornim skupovima, kao uostalom i većina njegovih političkih protivnika, ponavlja mahom iste stvari, u Varešu to zvuči kao da je dobro proučio njegove stanovnike, jer ih svaka njegova rečenica ili konstatacija baca u euforiju. Na skup je stigao s četom tjelohranitelja i pancirnim prslukom, automobilima koji su sve vrijeme stajali upaljeni, a ispred sale u Brezi bili su prisutni i policajci u civilu. Prisutnima u sali najavljen kao „čovjek vizije čiji je poslovni put obilježen uspjehom“, u uvodnom dijelu svog govora pozdravio je Varešake riječima:

- Selam alejkum i dobar dan, zaboravljeni grade.

Publika, dirnuta emotivnim uvodom, uzvraća burnim aplauzom:

- Uvijek govorim jednu stvar – dok čovjek ne kaže jednu riječ on vlada njom, a kad kažete riječ ona vlada vama - kaže lider i malo relaksira stvar:

- A sada ne znam bih li vam rekao jednu veselu stvar ili da odmah pređemo na ozbiljne stvari?!

- Aj' veselu – čuje se iz publike!

- Dobro, onda ću vam ispričati jedan vic. Kupio predsjednik jedne nekada velike stranke svom unuku pet mačića za rođendan. Poslije tri dana dolazi unuk i kaže: „Dedo, dedo, tri mačića su iz SBB-a!“ Pita Tihić: „Kako znaš?“ „Pa“, kaže mali, „progledala, dedo, progledala“. I mi hoćemo da naš narod progleda! – šala iz rubrike SMS čitalaca u Dnevnom avazu je uspjela i posljednje riječi jedva se čuju od smijeha prisutnih.

- Čuj, i sad mi kao mačići, jel'? – dva mladića u jednom od posljednjih redova u nedoumici su da li ovo poređenje ipak sadrži i uvredljive elemente.

Nema koalicije s kretenima!

Vrijeme je ipak da se krene na ozbiljniji način propagande pa se prelazi na obećanja kako će Sarajevo početi vraćati Varešu sve ono što je Vareš dao za Sarajevo, nekada neomalterisanim kućama Albanije koja danas gradi po 100 km autoputa godišnje, odakle Radončić nosi novinarska iskustva od prije 20 godina. Nakon toga izvlači se teška artiljerija koja će se kasnije spomenuti i u Brezi:

- Moja žena izgubila je dva brata, od 19 i 21 godinu, moja sestra muža a sestrična hoda s 11 gelera. Ja sam svaki dan rata bio u Sarajevu, borio se. Niko od nas nije toliko stradao da bismo sad ovako živjeli. Ne dozvolite da postanemo Palestinci u vlastitoj državi! Naši invalidi moraju na reviziju svake dvije godine, kao da im je u međuvremenu mogla izrasti noga ili ruka.

Dio prisutnih dirnut je do suza ali ih razgaljuju obećanja kako će, ukoliko bude sjedio u Predsjedništvu BiH, Radončić ukinuti finansiranje političkih partija, tražiti „da se to ne može raditi ovako, da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva, te da će se sve ingerencije s tog tijela prenijeti na Vladu.“ Najavljuje se i konačni obračun s izdajnicima ali i poručuje kako koalicija neće biti:

- Pitaju nas s kim ćemo u koaliciju! Neću u koaliciju s onima koje Milorad Dodik grli po novinama kao kretene! Koji potpisuju Prud i izdaju vlastite zemlje! Neću! Zatvor za mafiju, sloboda za ekonomiju!

Okean bolje budućnosti

Ovom govoru prethodili su govori drugih članova SBB-a, kandidata na raznim nivoima, ali i muzičko zagrijavanje neposredno prije skupa. Iako je najavljen u 16 časova već u 15.30 sala je puna. Sa razglasa Ismeta Dervoz, svježa članica Saveza, pjeva Zemljo moja. Muzička lista izgledala je otprilike ovako:

  • Zemljo moja – Ismeta Dervoz

  • Sviraj nešto narodno – Halid Bešlić i Donna Ares

  • Dvije ili tri pjesme H. Bešlića o plavom oku, navikama i sl.

  • Mejra na tabutu – instrumentala

  • Prođoh Bosnom kroz gradove – bend AS – live.

Društvo je mješovito, ima starijih i mlađih, uglavnom dotjeranih. Dobar dio njih kasnije će se preseliti u Brezu na drugi skup. Između redova provlači se krupniji muškarac i dijeli neke letke i papire s imenima kandidata iz Ze-do kantona:

- Uzmi ovo, nemojte da vam dajem i u Brezi - kaže djevojkama u redu iza.

- Koje je Breza? - pita, a stariji bračni par diže ruke. Uskoro se pušta himna BiH:

- Ustaj, ustaj - čuje se. Iste riječi čuju se i kasnije, kada lider izlazi na scenu. Nakon učenja Fatihe i odavanja počasti šehidima i stradalima u proteklom ratu, na scenu izlazi podmladak SBB-a. Najmlađa od njih, Alina Čabaravdić, nositeljica je liste za Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Rođena je 1990. godine:

- Poštovani, Selam alejkum i dobar dan - počinje.

- Dobra ti sreća – odvraća stariji gospodin iz publike.

- Ja sam Alina Čabaravdić i rođena sam 1990. godine...

- Auuuuu – čuje se žamor iz publike, iz reda vremešnijih mještana. Dvojica od njih jedan drugom povjeravaju sumnju da je neko ko je rođen 1990., iz njihove perspektive, uopšte „i progled'o kako treba“.

- Skroz je dobra – komentarišu mladići iza.

Srećom, ona na sceni nema priliku čuti seksističke primjedbe. Izlaže ideje kako mlade izvesti iz beznađa:

- Ja sam mlada osoba kojoj je pružena velika odgovornost. Ukoliko bih dobila povjerenje, otvorena sam za sve vrste pomoći mladima. Na politički aktivizam najviše me ponukalo stanje u školstvu koje se plaća, niska primanja penzionera, nezaposlenost, loše stanje u ovoj državi. Korupciju u obrazovanju riješila bih smjenom svih ministara, jer kad bi oni radili kako treba stanje ni slučajno ne bi bilo kakvo jeste, kaže ova mlada studentica prve godine Fakulteta za kozmetologiju i estetiku u Banjoj Luci.

- Kosmologiju? – iščuđava se jedan od prisutnih nakon čitanja kratke Alinine biografije – šta je kosmologija?

Prisutnima se obratio i jedan od starijih članova Saveza, Adnan Bašić, rođen 1945. Dojmio se Varešaka govoreći o starim vremenima i Varešu kakav je nekad bio. Danas je, konstatuje, stanje katastrofalno ali nada postoji.

- Bilo je dobro a onda je došla oluja. Mnogi su mi govorili da šutim ali Bosna nije Sparta a ja nisam čovjek koji lakonski govori, pa moram nešto reći. Fahrudin Radončić je čovjek kojeg ljudi u Bosni uzmu u srce, to je tako - govori na oduševljenje prisutnih i metaforično dodaje:

- SBB, nekada mali talas, danas je okean koji je preplavio ne samo BiH nego i dijasporu.

I sam 100% ratni invalid, „graditelj i rudar koji se borio za ljudska prava“ i on upozorava na apsurd da RVI idu na stalne revizije „baš kao da mogu invalidu izrasti noge“.

Četvrt stoljeća kurvaluka

Onaj ko vas nikad nije slagao i prvi put izlazi na izbore je SBBBiH Fahrudin Radončić”, najavljuje se u jednom trenutku s govornice. U sali odobravanje, klimanje glavama. Nakon govora predsjednika skup se završava i dobar dio pristalica odlazi u Brezu da prisustvuje okupljanju u 17.30. Sala ostaje poluprazna, a za Varešake je pripremljen nastup AS benda iz Vareša s pjesmom Prođoh Bosnom kroz gradove. Sada je slika u sali malo tužnija. Rascjepkane grupice, ni traga mladim i našminkanim SBB-ovcima. U mraku, u samom ćošku sale sjede tri žene i muškarac. Dok pokušavam otkriti jesu li simpatizeri, članovi ili uljezi, Fetić Elmira i Devadžija Refija potvrđuju mi kako do sada nisu glasale. Jedna jer nije imala za koga, a druga jer nije imala ličnu. Ove godine izlaze na izbore i glasaju, kažu, za SBB:

- Nisam nikako izlazila jedno tri, četiri godine. A sad, probat ćemo pa ćemo vidjeti. Nadamo se, u nadi je spas – nakon kraćeg razmišljanja složno dodaju:

- Ali ako nas i on iznevjeri, onda više nikada nećemo glasati.

- Kurvaluk – mrmlja u bradu čovjek iza.

Radi u Hrvatskoj i, iako je državljanin BiH, nikada ne izlazi na izbore, a BiH ne smatra svojom državom.

Jedan od onih koji su svaku predsjednikovu riječ upijali s oduševljenjem je i Avdo Musa. Vjeruje u Savez, glasat će za Radončića jer vjeruje u „ljude od prave branše, doktore, političare i biznismene“. Na prošlim izborima glasao je „za Silajdžića, a na onamo onim za Tihića. Mnogo su obećali, malo dali, i više im ne vjerujem. Omladina je napaćena i izvarana. A pogledaj ovo, ovaj Savez“, analizira:

- Pogledaj ti ovog predsjednika! Ovi svi što govore da je on lopov, lažu. On je digao kredit pa će vratit i više. Pogledaj ti njemu štampe, šta ti za marku dobiješ – fino, kvalitetno. Pa i da ništa ne valja, kakva je, možeš njoj sedam dana vatru odlagat!

Ostali su, kaže, imali svoju šansu, ali su je upropastili:

- I ovo što su nam čete ostavile ovi su prodali.

Malo kasnije, slična slika u Brezi. Malo veća sala, više ljudi, neka poznata lica. Opet euforija prilikom predsjednikovog ulaska. I opet sličan govor. Kritika još uvijek aktuelne vlasti jer „nam je uzela 15 godina“, i koja nakon par rečenica,“već 20 godina nije uradila ništa“, da bi već pri kraju govora bila „ona koja nas vara četvrt stoljeća“.

- Četvrt stoljeća - nekritički prihvata i šapuće zabrinuti pristalica, - Hej, četvrt stoljeća...

(zurnal.info)

PRAKTIČNA ŽENA: Seks i staniol od čokolade

 Seks? Hvala na pitanju, da Bog da i vama crkla krava

Dok je za ostatak svijeta seks čin između dvoje i/ili više ljudi, kod mene kao i kod svake dojilje nema činova - klimaks nastaje brzo i jednostavno. Kad spustim šake i usne na nešto slatko. Na 200 grama Dorine. MMMMM.

Šta ima bolje od toga? Puna su mi usta a nemam potrebe da povratim. Niti moram glumiti da i ja uživam. Plus, i to mislim veliki plus, nema dlaka. To ja zovem oralno zadovoljstvo.

A POZA 69? Obavezno, čak sa varijacijama. U posljednje vrijeme je izvodim najčešće u kuhinji.

Naime, često me muž zatekne kod frižidera, ima lak san prokletnik, i onda krene da me čupa. Ja naravno ne dam položaj tako lako, jer kažu da je smisao tantričkog seksa u izazivanju. I u svom tom tantranju, kriška ti, kriška mi, često glavom zaorem po pločicama jer se nogama čuvam za ladicu hladnjaka. Tad moram dići glavu da je sačuvam a kad sam je već digla moram nešto staviti u usta, pa kad mi već ne da da namažem paštete onda daj šta daš.... Prilično sramotno zar ne? Ali to nije najgore.

SIKI I MIKI U AKCIJI Najgore mi je što moje sise imaju više provoda nego ja. Koliko god ovo čudno zvučalo. Prvo i prvo mnogo češće izlaze van nego ja. Dojim u kući, u autu, na aleji, u restoranu, ma gdje god medena kmekne. Mozak mi je na vrijeme ispran, tako da vjerujem ako ona ne doji kad god otvori usta umrijet će od gladi. A kako su Siki i Miki stalno vani (dala sam im imena, pobogu moram nekako da se nosim sa ovom situacijom!) tako i izazivaju interes. Neki dan sjedim u autu i čekam da medena završi užinu, te kratim vrijeme pričajući sa sestrom koja stoji pred vratima automobila. Kad prilazi neki muškarac sa sve kesama u rukama, naoko normalan. Potapša mrtav hladan sestru po ramenu, pomače je i ugura glavu pored nje u moje auto. I krenu da mi se obraća. Medena naravno prekida dojenje da sasluša gospodina kao i svako fino vaspitano dijete te dojka pardon Siki zjapnu full monty. Pogled na sisu i moje crvenilo ga uopšte nisu poremetili. Srećom, baš bi mi bilo neprijatno da smo ga nečim uznemirile.

KOCKA JE BAĆENA Ostatak tijela, tako-tako, kao i ovo vrijeme. Kilavo. Poza na leđima nije baš najpovoljnija jer mi pritišće Sikija i Mikija, a to nije nešto čemu se radujem jer mi je ruku na srce svaka erotska zona u i oko dojki umrla za vjeki vjekova u ova četiri mjeseca.

Poza ja gore također nije baš poželjna. Ako bih se zanijela mogli bi završiti i kod doktora. Odmah zamislim naslov u novinama Sarajka opalila muža sisom, završili u Hitnoj. Doktori kažu Čudo! udar predmetom od 2 kilograma obično je smrtonosan!

Nema spasa ni ako me okrene na bok. Odmah zaspem.

Doggy style prezirem iz obzira prema našem mačku Franciju.

Stojeći možda? Ne dolazi u obzir, s nogu je najlakše navući prehladu.

Tako da su nam opcije sužene. Svedene na kocku takoreć. Veličine Dorine od 200 grama. MMMMMM.

(zurnal.info)

Sarajevski GAK: Samo jedan od deset ljekara odbio je mito!

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva – napisala je ispitanica u Žurnalovoj anketi Ima li mita na GAK-u

Čak 65 posto ispitanih u anketi Žurnala dalo je mito ljekarima Ginekološko-akušerske klinike u Sarajevu. Od tog procenta, njih 24 posto ljekarima je dalo između 200 i 500 KM, ali ima i onih mnogo darežljivijih: četiri posto ljekare je podmitilo sa više od 1.000 KM. Čak 82% njih zna drugu osobu koja je ljekaru platila za uslugu koja mu je bila u opisu radnog mjesta.

 

Samo jedan od deset ljekara odbio je novac koji mu je ponuđen. Na pitanje: Da li ste bili u situaciji da ponudite novac a da ljekar to odbije neki od odgovora iz ankete su:

 

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva.”

Jesam, i to sam trčala da dam jer sam vidjela da žene koje ne daju novac niko ih i ne pogleda” - ova čitateljka ljekarima je dala između 500 i 1.000 KM.

Drugačija iskustva ipak su značajno malobrojnija:

Da, ponudila sam više puta, ali je doktor to kategorički odbio i svaka mu čast na pruženoj podršci. Dva puta sam se porađala tamo, uslovi nikakvi, ali pojedini doktori za 10.”

Da, tokom poroda sam, isprestravljena pričama koje su dolazile iz bolnice, babici pokušala dati novac, ali je ona odbila, rekavši da ne zna hoću li se poroditi dok je ona u smjeni. ugurala sam joj novac u džep, ali mi je cijeli iznos vratila kad joj se smjena završila. Dotad sam već bila tako izluđena od bolova da mi nije na pamet palo da onim babicama koje su došle proslijedim taj novac.”

Tek nešto manje od četvrtine ljekara od ispitanih je otvoreno tražilo novac.

(zurnal.info)

NASLJEDNICI RATA: Interview s Radoslavom Brđaninom

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću

R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.

Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.

Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.

Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.

U KVARTU VILA

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.

Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.

Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.

Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.

Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.

Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.

A Vi?

Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.

To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?

Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.

To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.

Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?

Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.

Lažljivci?

Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.

Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?

Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.

Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?

Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.

MUKA MI JE OD NASILJA

I što ste mislili o onome što se čuli?

Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.

Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?

Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.

Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?

Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.

Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?

Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.

Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?

Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.

Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?

Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.

Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?

Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.

Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.

Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?

Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.

Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.

Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...

Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.

Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.

SKLADNA FAMILIJA

Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.

To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.

Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.

Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!

Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.

Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.

Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.

Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.

Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:

Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.

Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.

Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.

Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.

Jeste li Vi vjernik?

O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.

To zvuči kao opis Karadžića?

Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.

On je govorio jedno, a radio drugo?

Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.

Ne, jer takve stvari se ne pišu?

Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.

On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?

Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.

Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.

Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.

Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”

SRPSKO GOSTOPRIMSTVO

Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.

On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”

Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?

Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.


Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige


(nastaviće se)

ROMI NIKOG NE INTERESUJU: Lažu me, dakle postojim

Političari u Bosni i Hercegovini problem romske populacije namjeravaju riješiti tako što će se praviti da Romi ne postoje. Kao što ne postoje u njihovim planovima, projektima, pa čak ni u predizobornim obećanjima

Političari lažu! U Bosni i Hercegovini to je već aksiom. Kao što je i fakat da kradu. Bosanskohercegovačko društvo bazirano je na ova dva principa već dvadeset godina. Niko pouzdano ne zna kako ali sistem funkcioniše. Političari lažu i kradu, narod šuti i trpi. Problem nastaju ako se nešto poremeti u toj bizarnoj ravnoteži. Šta se dešava ako vas političari u BiH prestanu, recimo, lagati? Tu onda nešto nije kako treba. Ili ste zaboravljeni ili, jednostavno, ne postojite.

To se upravo dešava Romima u Bosni i Hercegovini. Roma nema ni u predizbornim lažima.

BIT ĆE PROBLEMA

Najnovije istraživanje UG “Budi moj prijatelj” i UR “Euro Rom” pokazalo je da čak 87 posto Roma koji poseduju važeće dokumente žele glasati na Opštimim izborima 3. oktobra.

Prema njihovim rečima glasat će za one opcije koje im ponude najbrže rešavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresovani za izbore.

Ključno pitanje u celoj ovoj predizbornoj ujdurmi, a vezana za Rome, jeste da li postoji zloupotreba u svrhu dobijanja romskih glasova? Ako znamo da su u politici sva sredstva dozvoljena i uzmemo u obzir da ova garnitura političkih subjekata ima iskustva u “uzimanju” romskih glasova, realno je za očekivati da se ponovi scenario od prethodnih izbora.

Muradif Biberović, romski aktivista iz Živinica svedoči o načinu koji političari vešto koriste kako bi “odneli” što veći broj glasova.

-Postoji zloupotreba, ali indirektna. Političari svoju “kampanju” provode preko Roma koji su jako uticajni u svojim naseljima. Njima se nešto obeća, da im se neki novac, a oni odrade ostatak posla-kaže Biberović.

Ti Romi su uticajni, ali na jedan drugačiji način. Oni uživaju strahopoštovanje i “njihova volja” se mora poštovati. Pod lažnim obećanjima njihovih sunarodnika, ali i iz straha, Romi godinama poklanjaju glasove na izborima, a za uzvrat dobiju šikaniranje, diskriminaciju, a ponekad nešto brašna i ulja.

-Ne znam kako, ali ti Romi imaju jake veze u policiji, opštini, a neki su i članovi stranaka. Dođu u naselje, zaprete da niko neće dobiti socijalnu pomoć i da neće moći ostvariti dodatna prava, dobiju brojeve koje će zaokružiti na listiću i posao je završen-govori Muradif.

U razgovoru sa Muradifom, saznali smo da je već bilo poseta nekih političara romskim naseljima. Pojedini Romi se javno hvale “partijskom knjižicom” a i krenuli su u kampanju po romskim naseljima obećavajući “bolju budućnost”.

-Rekao bih ja vama koji je političar u pitanju i ko radi za njega, ali bojim se da ću imati problem zbog toga-kaže Muradif.

Dakle, nisu samo političari krivi, krivi su i sami Romi. Za “šačicu dolara” godinama trguju sa glasovima svojih sunarodnika čiji se život godinama ne menja, jer i dalje žive u bedi i čekaju da se nešto desi.

Zapravo, ovo je preslikan sistem državne politike BiH. Jedna šačica odabranih ljudi uživa u životu, dok drugi nemaju šta da jedu.

NAKON TREĆEG DOLAZI ČETVRTI OKTOBAR

Dok većina građana u BiH vjeruje da nakon trećeg oktobra dolazi bolji život, Muradif očekuje četvrti oktobar, a potom jesen, zimu...

-Sve dok se stvari ovako razvijaju, teško da će Romi ugledati bolji život. Mi ne postojimo, nikoga ne zanimamo. Dođu možda neki ljudi, potapšu te po ramenu, a znamo šta to ovde znači. Mora da se nešto promeni, odmah-govori Muradif.

Ideja o osnivanju političke stranke Roma je ovde stara ideja. Postojala je nekad, ali je bila vođena na pogrešan način. Bio je to dobar pokušaj i znak pozitivne inicijative, no to nije bilo održivo.

S druge strane, ono što je možda manje poznato, postoji jedan broj visoko obrazovanih Roma koji su članovi većinskih stranaka, ali “mimikrija” je učinila svoje. Oni su sve, samo nisu Romi. Imaju dobar posao, ali nemju identitet. Izgubljeni su, a možda se samo prave ludi. Što bi sada oni učinili nešto za svoj narod, ako je njima dobro.

-Ima inžinjera, profesora... Znam neke u Lukavcu koji su članovi recimo stranke SDA ili SDP, ali nemaju oni nikakvu moć. Oni tamo predstavljaju interese stranke, a nikako interese Roma. Ono što je najgore, vremenom ti ljudi zaborave da su Romi-kazao nam je Muradif.

Romi su sami, na cedilu, nevidljivi, čak i nepoželjni. U programima stranaka ne postoje, a od ono malo obrazovanih Roma koji mogu nešto učiniti odbačeni. Oni Romi koji se “zalažu” za njih su “ovlašteni stranački aparati” koji rade na štetu svojih sunarodnika.

Da budemo ironični do kraja: političke stranke u BiH imaju rješenja za probleme Roma u Bosni i Hercegovini. Za njih Romi jednostavno ne postoje. Dakle, nema Roma nema ni romskih problema. Samo se moramo upitati, ako ova vlast nastavi ovako rješavati probleme društva i ako danas nema Roma, ko će sutra faliti: penzioneri, bolesni, djeca...?

 

PODMAZIVANJE IZBORA: Litar ulja - jedan glas

U.G. „Budi moj prijatelj“ iz Sarajeva, zajedno sa U.R. „Euro Rom“ iz Tuzle je od 27. augusta pokrenulo kampanju obilaska romskih zajednica, te su od tada obišli romske zajednice u Zavidovićima, Kozarskoj Dubici, Prijedoru, Novom Sarajevu i Visokom.

Tokom obilaska zajednica romska populacija je informirana da niti jedna politička partija u BiH, registrovana za izbore, nema u svojim programima i/ili platformama niti jedan segment koji se tiče romske problematike u BiH, iako su te iste partije u protekle četiri godine usvojile Akcione planove za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja, te su time prepoznale romsku populaciju kao ugroženu prema navedenim oblastima.

Također, Romi su upoznati sa dosadašnjom praksom političkih partija da za litar ulja i kilogram brašna kupuju romske glasove, te su informirani da sve takve slučajeve prijavljuju organizacijama koje se bave pravima Roma, a udruženja Roma su se obavezala da će takve slučajeve fotografirati i fotografije dostaviti medijima.

Iako političke partije još uvijek nisu ništa konkretno ponudili romskoj populaciji, istraživanja u zajednicama pokazuju da čak 87 posto Roma koji posjeduju važeće dokumente želi glasati na Općim izborima 3. oktobra. Prema njihovim riječima glasati će za one opcije koje im ponude najbrže rješavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresirani za izbore.


(zurnal.info)