Život

ARZIJA MAHMUTOVIĆ: Ako odem, zatvorit ću sve vrtiće

Iako se zna da Arzija Mahmutović uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, tvrdi sagovornik Žurnala

Opštinski sud u Sarajevu ekspeditivno je donio rješenje kojim se poništava odluka Vlade KS-a o imenovanju Vasve Jajetović za direktoricu JU Djeca Sarajeva. Odluka Vlade donesena je 17. a sudsko rješenje samo dan kasnije, 18. juna, ali nije dostavljeno ni kantonalnom premijeru ni pravobranilaštvu. Dopis je premijeru stigao faksom iz JU Djeca Sarajeva, a javnost sada očekuje reakciju iz Vlade. Premijer Besim Mehmedić jasno je poručio kako će uložiti prigovor, a za Oslobođenje izjavio da dok je na premijerskoj funkciji neće dozvoliti da Arzija Mahmutović ostane direktorica.

Ipak, kako za Žurnal kaže jedan od uposlenika Ustanove, koji, kao i većina onih koji se odluče govoriti za medije to čini pod uslovom anonimnosti, borba koja mu predstoji neće biti nimalo lagana. Naime, Ministarstvo nauke i obrazovanja KS, za koje se odavno zna da je na čelu sa ministrom Safetom Kešom najjača podrška Arziji Mahmutović u svojim rukama ima jak pravni instrument: novi izbor Upravnog odbora Ustanove:

- S obzirom da se nakon ulaganja i usvajanja žalbe na imenovanje nove direktorice može raspisati konkurs za novi upravni odbor, za što ingerencije ima isključivo Ministarstvo, jasno je kojim se putem mogu razvijati stvari: od pet članova Ministarstvo imenuje jednog, koji će sigurno biti pristalica Arzije Mahmutović. I dva člana iz Ustanove također će biti za nju, s obzirom da će ih vjerovatno ona i izabrati. To su tri glasa za Arziju Mahmutović protiv dva člana iz Vijeća roditelja, tako da nije nemoguće da ona zaista i ostane na funkciji, tj. bude reizabrana. I premijer tu ne može ništa jer Vlada ima ingerencije za izbor direktora i v.d. a Ministarstvo Upravnog odbora – kaže.

O itekakvoj odlučnost da ostane na položaju direktorice JU Djeca Sarajeva govori i podatak da je svojim uposlenicima Arzija Mahmutović jasno poručila kako, citiramo, “nema šanse da idem, a ako i kad krenem zatvorit ću sve vrtiće” - tvrdi naš sagovornik.

Dio uposlenika JU Djeca Sarajeva, koji daje podršku Arziji Mahmutović, najavio je kako će, ukoliko sadašnji advokat Arzije Mahmutović Hakija Kurtović ne bude uspješan, ukoliko treba angažovati i novog advokata – Fahriju Karkina, kojeg bi, odlučni su, platili iz vlastitih džepova.

Sve što se dešava još jednom potvrđuje ono što javnost odavno zna – Arzija Mahmutović uživa podršku najmoćnijih ljudi u državi, zahvaljujući kojima se i uspijeva održati na ovom položaju uprkos brojnim protivljenjima. Naš sagovornik navodi da tek djelimično uspijeva ostati na funkciji zahvaljujući prvobitnim političkim dogovorima SDA i SBiH, jer su se upravo oko njenog imenovanja ove dvije stranke kasnije i sukobile:

- Da je samo to ona se ne bi mogla tako dugo održati. Ključ svega je Ministarstvo obrazovanja i nauke, ali ne samo preko stranačke linije. Iako većina zna da ona uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, kojem je izuzetno stalo da osoba kao što je Arzija Mahmutović, zbog njene politike vođenja vrtića, bude na čelu ove ustanove.

(zurnal.info)

 

KCUS: Pronađene bakterije u sarajevskom porodilištu
GAK: Ima li bakterije na odjelu? Porodilje na Ginekološko-akušerskoj klinici u Sarajevu uznemirene izmještanjem iz svojih soba, ima li mjesta sumnjama o pojavi bakterije?

 

 

Prema informacijama koje je objavila Federalna Radio-televizija jutros je na Ginekološko-akušerskoj klinici u Sarajevu došlo do uznemirenosti među pacijenticama. Nervozu je podigla odulka da se porodilje izmjeste iz njihovih soba u podrumske prostorije. Odavno je poznato da trudnice smještene na ovoj klinici dane do porođaja provode u neuvjetnim prostorijama, o čemu je Žurnal izvjestio javnost objavljivanjem šokantnih fotografija koje najbolje ilustruju kakvom je stanje na GAK-u. Odmah se proširila priča da je razlog premještanja pojava bakterije MRSA. Prvi ljudi Klinike kazali su za RTVFBiH da je sve pod kontrolom.

Osoblje Klinike izjavilo je da je razlog prebacivanja porodilja redovna procedura generalnog čišćenja, što zbog velikog priliva pacijenata ranije nije bilo moguće uraditi. Upravo iz Kliničkog centra Federalna TV danas je dobila informaciju da je rođena beba s infekcijom kože te da je zbog toga preventivno preduzeta ova mjera. Na Klinici tvrde da nema razloga za paniku te da niko nije prije vremena otpušten.

Federalna uprava za inspekcijske poslove nije dobila zvaničnu prijavu, ali ima saznanja o dešavanjima na Ginekološko-akušerskoj klinici. Kažu da će, ukoliko se ispostavi da su te informacije tačne, naložiti internu kontrolu u Ginekološko-akušerskoj klinici kako bi se utvrdilo o čemu se radi.

Nakon inspekcijskih nalaza bit će poznato da li zaista postoji realna opasnost po zdravlje porodilja i novorođenčadi. A do tada majke će i dalje rađati u zgradi sagrađenoj u austrougarskom periodu u uvjetima daleko od idelanih. Iako je ova klinika već trebala biti preseljena u novo porodilište, do toga nije došlo zbog kašnjenja građevinskih radova.

(zurnal.info/RTVFBiH)

CRTICE IZ SKUPŠTINSKIH KLUPA: Kaže T da ovaj priča gluposti

Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima

Tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo 16. juna ove godine. Tema - Analiza stanja vodozaštitne zone Sarajevsko polje. Znači, očekujem, bit će priče i o Vrelu Bosne. Zahvaljujući svojoj ekstremnoj neupućenosti kako novinari sjede odvojeno od zastupnika, na galeriji iznad, ulazim u salu i miješam se sa njima, zastupnicima. Ljubazna gospođa, poslije će se ispostaviti, zadužena za koordinaciju diskretne komunikacije među prisutnima, nakon početka sjednice šapatom me pita zar ja nisam trebala biti gore, na spratu? Kažem kako nisam znala, te za svaki slučaj pitam hoću li izaći. Ma ne, nema potrebe, kaže ona, tek da znate da novinari sjede gore. OK, kažem, drugi put ću i ja tako. Ako me ikad više puste unutra.

POGLED NA RAMENA

Iako sam naivno očekivala da će se zastupnici malo više pozabaviti problemom zagađenosti Vrela Bosne, jer nam svima prijeti ekspresan i nepopravljiv nestanak tekuće vode, nakon uvodnog izlaganja koje bi uspavalo i one bistrije glave, nekontrolisano, nesavladivo i mimo vlastite volje, pažnja i pogled lete mi na zastupnike u sali. Dosada na njihovim licima. Pogledi lutaju po mobitelima, stolicama, rasvjeti ili nešto obnaženijim ramenima zastupnica. S čuđenjem primjećujem kako je jedna od njih u providnim bijelim pantalonama ispod kojih se jasno vidi veš. Srećom, žena fino izgleda. Prostorija klimatizovana pa je, bez obzira na vanjskih trideset i nešto, u sali ugodno.

Pratiti ponašanje prisutnih mnogo je zanimljivije od izlaganja ministra Abida Šarića za govornicom koji prisutne podsjeća, stvarno je čovjek tako govorio, ne izmišljam, da je tradicija pijenja vode iz česme oduvijek prisutna na ovim prostorima, baš kao i običaj pranja auta i zalijevanja bašte, te postojanje javnih banja i toaleta, pa se, zarad budućih generacija, moramo potruditi da tako i ostane.

Dobro, mislim, ovo je tek početak, dok prekoputa sebe pratim kretnje drhtavih staračkih ruku. Udobno smješten u zastupničku fotelju, stariji gospodin bori se sa čepom od pola litre kisele vode koji mu je ispao na pod. Otpije gutljaj pa se sagne da ga dohvati, ali mu čep opet ispadne. Nekako ga savlada i sistematskim, sporim pokretima navrće ga na flašu od pola litre Sarajevskog kiseljaka. Tu kretnju ponavlja svakih 7 do 10 minuta, ali za tri i po sata (priznajem, pobjegla sam prije kraja) nekim čudom uspijeva popiti samo trećinu flašice. Nakon toga, u potpunosti se ograđujući od dešavanja u njegovoj okolini, kao da se nalazi na najmirnijem seoskom proplanku a ne usred rasprave od vitalnog interesa, a glasovi zastupnika su ptičiji poj, otvara novi broj jednog sedmičnog magazina, i, potpuno neometan od okruženja, posvećuje se uvodniku. Zavidim mu što ga predsjedavajući Zvizdić ne izbacuje iz takta kao mene svojom ljutnjom koja mu se cijelo vrijeme očituje na licu:

- Dobro, moram li ja bacat kašike da vidim ko će govorit a ko neće?! Tražio sam protkol! Da li predstavnici radnih tijela žele riječ?

- Ne, ne, čuje se polušapatom iz publike.

Zato za govornicu izlazi Jozo, nisam uspjela da čujem prezime, ozvučenje ispred predsjedavajućeg je stvarno bilo loše, i počne pričati tako zanimljivo da se uskoro opet gubim...

Ulazi Nermin Pećanac. Ivica Šarić uzima mobitel, gleda napadno u Pećanca i naginje se ka Zvizdiću, šapućući mu nešto, vjerovatno o bezobrazluku Nermina Pećanca. Gospođa iza mene govori susjedi:

- Pogledaj, 10 i 38, pogledaj kad dolazi.

Sjednica je trebala početi u 10, ali je kasnila 20 minuta:

- 10 i 38 i po – precizna je susjeda.

Čujem da tamo, u onim klupama baš najdalje od mene, nešto šušti. Pogledam bolje, kad predstavnici Općine Ilidža i nekog građanskog udruženja otvorili kesicu Odžačar bombona, i diskretno se goste, a nude i ovima u redu iza. Sa mjesta dopredsjedavajućeg Ivica Šarić ih poprijeko pogleda.

Sa govornice dopiru impresivni podaci o kraškim masivima, tradiciji bavljenja poljoprivredom na Ilidži, izgradnji vodovoda prije nekoliko desetina godina, upijanju azotnih čestica u ili oko biljke, broju grla stoke - krupne, sitne i peradi... uh. Kad je govornik Jozo završio, kaže prisutnima, o čemu sigurno svjedoče i TV kamere:

- Eto, izvinite, ja sam izašao zato što sam određen.

OVAJ PRIČA GLUPOSTI

U toku Jozinog izlaganja jedan od eksperata koji sjedi ispred mene, čije sam ime upratila, ali neću da kažem jer neću da ga brukam, šapuće nešto kolegici do sebe. Izgaram od želje da čujem šta kaže, a to i uspijevam kad se ona naginje i prenosi kolegi s lijeve strane:

- Kaže T... da ovaj priča gluposti.

Ne lezi vraže, T... nakon nekoliko minuta biva prozvan za govornicu. Za njega je ta prilika, izgleda, neočekivana, jer ustaje i u nevjerici gleda u Zvizdića koji ga je prozvao.

- Pa meni ste ovdje napisani, kaže mu Zvizdić.

No, dobro, ustaje T... i prilazi bini. Vidi se, čovjek nespreman, navodi neke opštepoznate globalne informacije. Ipak, mora mu se priznati, snašao se nekako.

Za to vrijeme, moj stariji komšija izašao je, uostalom, kao i polovina zastupnika, na pauzu. Njegov sedmičnik kruži po sali, moraju se ljudi nečim zabaviti. Po njegovoj rekaciji kad se vratio vidim da je sedmičnik uzet neovlašteno, bez pitanja, dok je odsustvovao.

Očekujem da će situaciju razdrmati predstavnik Udruženja građana Ilidža koji izlazi za govornicu. Ipak ljudi ispaštaju zbog nelegalne gradnje, a to je tema i ove sjednice. U svom izlaganju najavljuje kako će građani Ilidže, ukoliko se ne usvoji neka strategija koju žele, poduzeti radikalnije mjere. Pripremam se da mu priđem nakon sjednice i upoznam se. Čovjek je izgleda pravi aktivista. Odustajem, kad čujem kako zastupnici među sobom s podsmijehom komentarišu kako strategija ne može biti usvojena jer još uvijek nije ni izrađena. Čujem revolucionara kako se s govornice zahvaljuje Skupštini i kako nabrzinu izgovara napisano. Još kad ga poslije, baš prije početka diskusije, dakle, zanimljivijeg i, valjda, važnijeg, konstruktivnijeg dijela, vidjeh kako kupi stvari i odlazi iz sale, shvatam da stvarno nije ni čudno što se ništa ne mijenja.

Zahvalnost Kantonu i građanima Sarajeva iskazao je i predstavnik iz Općine Ilidža koji je u svojoj prezentaciji zahvalio građanima Sarajeva što ih interesuje pitanje Ilidže, što dozvoljavaju Ilidži da kompletno Sarajevo snabdijeva vodom i zahvaljuje “čimbenicima iz Skupštine” što su ustanovili da je ovo pitanje važno.

Odlučujem slijediti primjer Nermina Pećanca i Mirjane Deak koji nakon replika izlaze iz sale. Virim kroz prorez klatećih vrata i vidim Eminu Dubravić kako sjedi ispred sale, a eno i premijera. Izlašli na puš-pauzu. Oni će se vratiti, ali ja neću. Uostalom, odsjedila sam tu u komadu više nego većina njih koje plaćamo za to. Da čitaju novine, ćakulaju, jedu bombone i pričaju o novim baletankama. Ganjaju čepove po sali i šalju SMS-ove. Izlaze na polusatne puš pauze. Sve kritike spremno odbijaju pričama o predizbornim floskulama. Dok sva kanalizacija sa Igmana i Bjelašnice lagano klizi ka Bačevu donoseći fekalije u naše česme. Žao mi je samo što ne vidjeh koliko je vode uspio popiti moj komšija drhtavih ruku.

Vlada KS bez mjera za zagađenost vode

A sad ozbiljniji dio. Tema pete tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo bila je Analiza stanja sa prijedlogom zaključaka za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje. Tokom rasprave aktivni dio zastupnika, uglavnom izrazio je nezadovoljstvo pripremljenim materijalom a Saša Magazinović iz SDP-a pozvao je Vladu da se “uozbilji i na pauzi donese drugačije zaključke, jer ovi ovdje ne znače apsolutno ništa”. Iako su Nermin Pećanac iz SDU i Šemsudin Hadrović iz BPS upozoravali da se mora govoriti i o problemu zagađenosti Vrela Bosne, s obzirom da se isto nalazi u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje, pa je to i jedna od tema, njihova inicijativa je izignorisana. Iz vladajućih stranaka upozorili su ih da se ne služe predizbornim trikovima. Ni Vlada ranije a ni Skupština jučer nisu donijeli nikakav zaključak u vezi s tim, iako zagađenost i fekalije s Igmana direktno ugrožavaju ovo područje.

Nisu čak ni smatrali da je neophodno zakazati novu, posebnu sjednicu u vezi s ovim problemom koji treba urgentno riješiti. Okrugli sto na Bjelašnici i inicijativu da se na Bjelašnici okupe članovi Vlade Kantona i održe vanrednu sjednicu o pitanju problema sa oborinskim vodama i zadnjim dešavanjima na Vrelu Bosne, pokrenuo je ZOI 84.

(zurnal.info)

ALARMANTNO: Sarajevo će ostati bez pitke vode

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode, a građani će godišnje trošiti 140 miliona maraka za  pitku vodu

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode. Iako u javnosti traju žučne polemike o uzročniku takvog stanja a nadležni uglavnom tvrde kako mjesta za paniku nema, istina je, ipak, malo drugačija. Već godinama iz puknutog kolektora za skupljanje otpadnih voda na Igmanu u zemljište ističu vode zagađene fekalijama, pa je, zahvaljujući neaktivnosti nadležnih, pitanje bilo kada, a ne da li će stići i do izvorišta rijeke Bosne, a zatim i do česme Sarajlija. Magazin Žurnal i ranije je na svojoj stranici objavljivao ovaj upozoravajući snimak, a na takvo stanje upozoravali su i brojni stručnjaci. Jedan od njih, Martin Tais, nacionalni ekspert za zrak i klimatske promjene, za Žurnal kaže kako je dugo upozoravao na ovaj problem:

Četrdeset godina radim u ovoj oblasti i znam kad je kritično. A sad je kritično. Niko neće otvoreno da kaže da se vode zagađuju fekalijama sa Igmana i Bjelašnice i to putem začepljenog kolektora, napravljenog još za potrebe olimpijade. Ako ovo hitno ne riješimo, Sarajevo, koje je imalo drugu vodu po kvalitetu, neće imati pitku vodu.

SVI SU KRIVI

Ipak, zbog urgentnosti problema, smatra Tais, u ovom trenutku važnije je pronaći rješenje nego tražiti krivca za ovaj propust:

- Svi su krivi i niko nije kriv, ali sada moramo tražiti rješenje. Ipak, treba biti svjestan da je zagađivanje vode krivično djelo.

Rješenje je jednostavno, objašnjava. Potrebno je, paralelno sa čišćenjem i sanacijom postojećeg kolektora, početi izgradnju novog, planskog, kolektora:

- Moramo tačno utvrditi o kojoj se količini voda radi i tada napraviti novi, planski kolektor na koji će nbiti priključeni svi. Zatim, treba provjeriti dozvole za izgradnju. Svima koji nemaju dozvolu i nisu priključeni na kolektor, treba ili priključiti ili onemogućiti zagađivanje. Za sada, niko nema ni informacije gdje je kolektor začepljen niti se nešto značajnije poduzima po ovom pitanju.

Iz izvorišta Bačevo vodu crpi 95 posto sarajevskih domaćinstava. Iz Vodovoda stižu uvjeravanja kako je voda koja se crpi iz bunara na Bačevu sigurna za piće. Tais kaže kako ne zna da li je voda u bunarima zagađena, ali i da se u vodi može osjetiti dodatno prisustvo hlora:

- Voda se ne bi crpila da ugrožava sigurnost građana, ali nije rješenje hlorom ubijati bakterije. To su fekalne bakterije, koje se i mogu iščistiti, ali ako prodre deterdžent ili slične hemikalije, povratka na staro nema. U ovom trenutku, to se vrlo lako može dogoditi, a onda je stanje zaista nepopravljivo. Za mene, sve ovo se svodi na neodgovornost, kao da neko namjerno hoće da ostavi Sarajevo bez pitke vode.

MILIONI ZA VODU

Procjenjuje se da za izgradnju novog kolektora ne bi bilo potrebno više od 70 miliona KM. S druge strane, procjenjuje Tais, ukoliko ostanu bez pitke vode građani Sarajeva bi dnevno za litar pitke vode po osobi trošili 400 hiljada KM, mjesečno 12 miliona a godišnje 140 miliona KM. Nije teško pretpostaviti da bi takva situacija najviše odgovarala proizvođačima flaširanih voda.

U četvrtak, 17. juna u 10 sati održava se tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, na kojoj će se "analizirati stanje i prijedlagati zaključci za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje".


(zurnal.info)
TRASH HIP HOP FIVE: Eto što smo vrući

Magazin Žurnal za svoje čitatelje je napravio "vruću" top listu trash hip-hop izvođača iz regiona. Iako su neke pjesme stare i po nekoliko godina, to nikako ne znači da trebaju biti zaboravljene. Ukoliko kojim slučajem do sada niste poslušali ili vidjeli ove "numere" koje smo za vas objedinili na jednom mjestu, zavidimo vam na avanturi svježeg užitka

1. GENERAL TWO Eto što sam vruć

Naš apsolutni favorit je General Two s pjesmom Eto što sam vruć. Ovaj hit na youtube je vidjelo i poslušalo više od pola miliona ljudi. Iza pseudonima se krije Denis Hafizović koji je, kako tvrdi, "interesovanje za hip-hop počeo iskazivati još kao klinac", a školskim drugovima je naredio da ga zovu Lil' Čale. Umjesto školske zadaće pisao je tekstove, i to pod snažnim utjecajem 2Paca, kasnije i 50 Centa, Ede Maajke... Prema vlastitom priznanju, General Two iz teške ilegale izlazi 2006. godine vremenom se polako profilira i počinje snimati pjesme sa „jačom“ lirikom. Godine 2007. izbacuje kompilaciju pjesama pod nazivom Kralj, i doživljava veliki uspjeh a posebno se izdvaja već pomenuta pjesma Eto što sam vruć. Živi i stvara, a i samo stvara u Bihaću. I pravo je vruć.

STIH ZA PAMĆENJE

Mogu puno popit, mogu puno pojest,
ali nema više, care, zato što sam vruć,
ne znaš šta je sirnica, kljukuša, krompiruša,
ja znam care zato što sam vruć“

 

2. SAJO GANGSTA Moja zurka

Sajo Gangsta Dečko koji mnogo obećava. U svom repertoaru ima mnogo punokrvnih hitova, pa su nas mučile dileme koju pjesmu da izdvojimo. Odluka je pala na pjesmu Moja zurka, u kojoj Sajo pjeva o svojoj prekrasnoj frizuri. Za sebe voli reći da zvuči kao najbrži i najžešći freestyle gangsta rap na svijetu. Pjesme uglavnom snima na svom računaru. Uzori su mu 50 Cent, Eminem i Edo Maajka. Pjeva o svemu i svačemu. Živi u Hrvatskoj.

STIH ZA PAMĆENJE

Po kiši je isto nosim, kosa mi se smoči,
i treba više gela da bi stajala zurka, i to
je sve zbog cura da me gledaju, moja zurka je najbolja“

 

3. KALE Gospodar vremena

Kale je nepoznanica poput fudbalske reprezentacije Sjeverne Koreje na Svjetskom prvenstvu. Proslavio se hitom Gospodar vremena. Miljenik je lokalnih televizijskih stanica u Srbiji, ali i forumskih pregalaca. Šta reći još o ovom autoru, osim da je najveći filozof među reperima. Uostalom, njegov nastup i pjesma najbolje govore. Živi i sklapa rime u Srbiji.

STIH ZA PAMĆENJE

Petlovi brate poju u pola pet,
i oni bude sve ljude, to je priroda to je nešto ,
što mi ne možemo da razumemo,

zašto petlovi poju u pola pet.
Možda treba da ljudi ustanu u pola pet i da
nahrane te kokoške“

 

4. NAPOLEON Mi smo tu

Napoleon je gangster od glave do pete. Ljut na cijeli svijet. Uobičajeni izdanak srbijanske trash underground scene. Izdvajamo njegovu pjesmu Mi smo tu, u kojoj Napoleon u šaci poput nekog boss-a drži cijeli Beograd, a tek mu je dvadeset godina. Sa četiri godine snimio prvu pjesmu, a sa sedamnaest prvi album Dobro došli koji se prema vlastitom priznanju ni njemu nije svidio.

STIH ZA PAMĆENJE
"Napunili mi budžet, dva miliona, kući imam dinamita

dvadeset tona, i šezdeset makina i novih telefona,
svi klubovi i kockarnice pripadaju meni"

 

5. DOBERMANN Dođi u Grčku

Dobermann je srpski reper iz Beča. Izdvojili smo njegovu pjesmu Dođi u Grčku. Radi se o masnom trashu, i kao takav je neizostavan za ovu top listu.

STIH ZA PAMĆENJE

"Poslije plivanja i sunčanja idemo na aerobik,
mnogo sam lud, i mnogo je bolestan ovaj beat"

 

(zurnal.info)

U BOŽINOVIĆIMA: Bliski susret s Mladićem

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.

Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da “radimo priču o Ratku Mladiću”. Ja sam bio “fixer”, ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.

Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

Kalinovik

KUĆA SA CRVENIM KROVOM

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božanovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte hteti da razgovaraju sa mnom.
-Dobar dan dobri ljudi –
pozdravim kako je red.

-Svaki dan - odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.

-Kako da stignemo do Božanovića? - upitao sam.

U jednom trenu, pitomi seljak menja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan “seljački šamar”.

-A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno? - i nasmeja se posprdno.

Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

SENDVIČ IZ KOLIBE

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas “skenira” pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradam i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: Da li imate možda nekakav sendvič za poneti?

Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
- Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi.

Hteo sam da se nasmejem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izašao iz birtije, koja nosi simboličan naziv “Koliba”.

Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božanovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....

Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.

U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da “upadnemo” u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.

Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
- Ajd napred, otvoreno... Ko je?

Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.

Izlazi čovek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
- Koga tražite?

Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
-A..., pa pogrešili ste, nije ovo njegova kuća
- jedva sastavi rečenicu i okrenu se.

U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gde je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli? - nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.

Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje “vruće”. I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.

Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je voleo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do “kuće sa crvenim krovom”.

Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

SUSRET SA...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.

Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.

Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo “smekšam”.
-Pomoz bog
!

-Bog ti pomog'o - odgovori nekako oduševljeno.

Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smeškao i ništa nije odgovarao.
- Vi ste Ratkov brat?
-upitao sam.

- Jeste, ja sam Ratkov brat.

U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
- Kada ste se poslednji put čuli sa Ratkom?

Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
-Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao.

Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.

Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, setio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...

Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

(zurnal.info)

 

 

 

 

 

PRESUDA MATVEJEVIĆU: O onome o čemu se ne smije govoriti

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje

Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.

ČIN ODMAZDE

U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.

Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.

Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.

JEDAN OD NAS

Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.

Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.

(zurnal.info)


DŽENANA ALAĐUZ: Je l' se Džekna porodila? ZABILJEŠKE JEDNE PRAKTIČNE ŽENETINE

...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca

 

Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.

PLOČICE I ULOŠCI

Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!

No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.

Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.

Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)

Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.

OTUPLJIVNANJE ORGANA

Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.

A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...

Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!

Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.

MEDENI GAD

Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!

I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.

Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?

Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?

Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.

Porodilište na Koševu: Strava u 35 slika

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/6.JPG,images/Galerije/Porodiliste/6.JPG;images/Galerije/Porodiliste/7.JPG,images/Galerije/Porodiliste/7.JPG;images/Galerije/Porodiliste/8.JPG,images/Galerije/Porodiliste/8.JPG;images/Galerije/Porodiliste/9.JPG,images/Galerije/Porodiliste/9.JPG;images/Galerije/Porodiliste/10.JPG,images/Galerije/Porodiliste/10.JPG;images/Galerije/Porodiliste/11.JPG,images/Galerije/Porodiliste/11.JPG;images/Galerije/Porodiliste/12.JPG,images/Galerije/Porodiliste/12.JPG;images/Galerije/Porodiliste/13.JPG,images/Galerije/Porodiliste/13.JPG;images/Galerije/Porodiliste/14.JPG,images/Galerije/Porodiliste/14.JPG;images/Galerije/Porodiliste/15.JPG,images/Galerije/Porodiliste/15.JPG;images/Galerije/Porodiliste/16.JPG,images/Galerije/Porodiliste/16.JPG;images/Galerije/Porodiliste/17.JPG,images/Galerije/Porodiliste/17.JPG;images/Galerije/Porodiliste/18.JPG,images/Galerije/Porodiliste/18.JPG}

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/32.JPG,images/Galerije/Porodiliste/32.JPG;images/Galerije/Porodiliste/33.JPG,images/Galerije/Porodiliste/33.JPG;images/Galerije/Porodiliste/34.JPG,images/Galerije/Porodiliste/34.JPG;images/Galerije/Porodiliste/35.JPG,images/Galerije/Porodiliste/35.JPG;images/Galerije/Porodiliste/36.JPG,images/Galerije/Porodiliste/36.JPG;images/Galerije/Porodiliste/37.JPG,images/Galerije/Porodiliste/37.JPG;images/Galerije/Porodiliste/39.JPG,images/Galerije/Porodiliste/39.JPG}

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/38.JPG,images/Galerije/Porodiliste/38.JPG}

(zurnal.info)