Život

REPORTAŽA Vardanski Romi: Osmijesi u kakanjskom paklu

U Vardi nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što imaju ostala kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom, a kanalizacija je stigla samo do polovine naselja, pa se u naletima širi jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu


Romi iz kakanjskog naselja Varda zadržali su tek nekoliko svojih običaja, većina ih ne zna romski jezik, samo rijetki zapjevaju, a još manje njih svira neki instrument. Ni nalik stereotipima iz Kusturičinih filmova. Ipak, Varda nije poput drugih bosanskohercegovačkih sirotinjskih naselja. U njima ćete teško sresti pet sposobnih muškaraca kako sjede i gledaju tri djevojke dok cijepaju drva za zimu.

- Ti ovo ne bi mogao prepoloviti – govori mi jedna od njih dok malom sjekirom polovi poveći komad drveta.


Za Rome nema posla

Od stereotipiziranih Roma današnji su naslijedili samo neopisivo siromaštvo i iskren osmijeh.

- Meni je vrijednije da mi se neki lijepo nasmije nego da mi sad dadneš pet hiljada maraka – kaže mi mlada Romkinja dok se igra sa jednogodišnjim djetetom na pragu svoje kuće.Osmijeh vrijedan pet hiljada maraka

Nije željela da navodimo njeno ime, poput većine vardanskih Roma, jer su razočarani ljudima koji zarađuju na njihovoj muci. Samo su rijetki od njih pristali razgovarati o svojim životima.

Tek desetak Roma radi “u preduzeće”, od preko 620 u ovom naselju, kaže Idriz Ramić, predsjednik Udruženja nezavisne romske organizacije Općine Kakanj - i to je najveći problem ovih ljudi. Za razliku od prepreka drugih Bosanaca i Hercegovaca u traženju posla, Romi se moraju nositi i sa predrasudama poslodavaca.

- Radio bih ja pošteno, hoću da zaradim za svoju porodicu, moram da hranim kćerku, ali mi niko ne želi dati posao – kaže dvadesetjednogodišnji mladić dok sjedi na stepeništu kuće bez fasade koju je sagradio njegov otac. Zatekli smo ga, kaže, u razmišljanju gdje danas da zaradi 20 maraka za dječiju hapicu. Njegova četiri godine mlađa žena drži bebu u naručju i objašnjava da Romi, čak i oni školovani, ne mogu naći posao.

- Moja je rodica završila frizersku školu i prijavila se na oglas za posao. Rekli su joj da je mjesto već popunjeno. Dva dana poslije taj je posao dobila njena prijateljica koja nije Romkinja – kaže ona ljutito: Govore nam da moramo raditi, a kada to želimo onda nam ne daju posla jer smo Romi.

U centru naselja je sve do prošle godine radila kafana. Ovdje nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što čini sva druga kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom i imaju unutrašnji toalet. Cesta i kanalizacija stigli su do polovine naselja, pa se u naletima šir jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu.


Bijeda i vlast

Kakanjski Romi preziru prosjačenje. To je za njih, kažu, posljednje rješenje. Glavno zanimanje im je prikupljanje odbačenih sirovina. I toga je, kažu, sve manje.

- Obralo se - kaže Sabahudin Fafulić, jedan od onih koji u eksremno siromašnom naselju živi ponajgore. Zatekli smo ga u povratku kući sa kesom u ruci. Od prosidbe svoja tri sina i pomoći komšija taj dan je uspio kupiti malu bocu plina i nekoliko pelena na komad za njegovu unuku. Kćerka i njen suprug ne mogu se brinuti o njoj pa je taj posao preuzeo on na sebe.

Sabahudin FafulićSabahudin posti i kada nije Ramazan.
-
Kada nemaš šta da jedeš – postiš - ili gladuješ - nazovi to kako hoćeš - kaže mi dok montira bocu plina na rešo i dodaje je sinu da za unuku napravi doručak. Beba ima tek nekoliko mjeseci i svoje prvo jelo toga dana pojela je tek oko jedan sat poslijepodne. Prvo dijete njegove kćerke umrlo je jer nije imala čime da ga hrani. Ona i Sabahudinova supruga od tada su mentalno oboljeli.

On je uspio zadržati zdrav razum, ali to nije život kojem se nadao kada se vratio iz Njemačke poslije rata.

- Tamo smo živjeli normalno. Ja sam radio, a djeca išla u školu. Kada se moja rodbina vratila ja više nisam mogao tamo, pa sam se i ja vratio - objašnjava Sabahudin. "Normalan život" nestao je nedugo nakon povratka.

- Stvari koje sam sa sobom donio sam i prodao.

Posao u BiH nikada nije dobio, a socijalnu pomoć su mu ukinuli jer je neko od socijalnih radnika, navodno, vidio parkirano auto ispred njegove kuće.

- Mislili su da je moje - kaže pedesetjednogodišnji Sabahudin, vidno narušenog zdravlja i umornog pogleda, kome nikada nije ponuđeno zvanično objašnjenje prestanka socijalne pomoći.

Njegova tri maloljetna sina nisu uspjela završiti ni osnovno obrazovanje, ali je četvrti uz pomoć lokalnog imama završio medresu u Gračanici. Tokom Ramazana "uči" u džamiji u selu kojem Sabahudin ne zna ime i sa strepnjom čeka šta će se desiti sa njim.

- Samo Allah zna hoće li upisati fakultet - kaže Sabahudin o čijem siromaštvu najbolje govori to da je više od dvije godine radio da plati priključak struje.

- Sad se borim da je plaćam da mi je ne isključe brže nego što sam je uveo - priča Sabahudin i dodaje da bi mu lakše bilo umrijeti nego živjeti sadašnjim životom.

Njegovu priču dijeli skoro svaka tamošnja kuća. Apatija vardanskih Roma ravna je osuđenicima na smrt.

- Narod je isprepadan od bijede i vlasti - kaže odmjereni, ali ipak gostoljubivi Idriz, čovjek koji se u naselju "pita" i ispred čije se kuće stanovnici najčešće okupljaju.


Patriotizam na klizištu

Vrata kuća sklepanih od svega što se na otpadu može pronaći cijeli dan su otvorena. Ograde između njih nikada nisu napravljene i oni dijele samo svoje siromaštvo. Svaki gost nepoznat domaćinima bit će okružen radoznalom djecom i starijima. Rado se zaustavljaju i pitaju zašto smo došli. Među njima i motorista u maskirnoj uniformi koji bezuspješno pokušava upaliti svoj bezbroj puta popravljani motor. Ženka psa mješanca obezglavljeno se otima u strahu od buke motora dok se psići komešaju u vreći za brašno. Objašnjava da ih vodi podaviti van sela, jer ih u naselju ima previše.

Opštinske vlasti imaju plan iseliti ovo, skoro stotinu godina staro naselje van grada. Zvanično objašnjenje je da klizište ne dozvoljava život na padini gdje su romske kuće.

Idriz Ramić- Ja sam svoju sagradio da vide da mogu i evo je godinama stoji - kaže Idriz i objašnjava da nijedna kuća nema građevinsku dozvolu pa ni dvije čiji izgled odskače od ostalih. Jedne od njih, na samom kraju naselja bliže gradu, ne bi se postidjeli ni u elitnim sarajevskim naseljima. Njen vlasnik radi u Francuskoj, a njegovi rođaci nam nisu dozvolili da je fotografišemo. Bez objašnjenja.

Besparica i nagon za preživljavanjem otupili su svaku želju za bilo kakve društvene aktivnosti i sve što nema veze sa borbom za koricu hljeba ovdje se rijetko sreće. Samir Agić i Hamza Ramić su jedini dječaci koji treniraju u klubu. Zajedno su osvojili preko 30 medalja, prvi u karateu a drugi u džudou. Drugi dječaci dane provode igrajući "lopte” na kamenjari ili pored naselja, na stadionu fudbalskog kluba Rudar.

Starije Cigane, kako ih Idriz radije naziva, najviše boli nepravedan odnos prema njima. Ibro Ramić, čiji su se sinovi borili tokom rata, a jedan i poginuo tokom njega, danas od države ne može dobiti niti penziju. Nedostaje mu mjesec i po dana staža i nema oko 250 maraka da ga otkupi.

Ipak, oni nikada nisu razmišljali da poput Roma čergaša idu trbuhom za kruhom.

- Ovo je naša jedina domovina i mi druge nemamo - kaže Ibro.

 

{slimbox images/Varda/1.jpg,images/Varda/1.jpg;images/Varda/2.jpg,images/Varda/2.jpg;images/Varda/3.jpg,images/Varda/3.jpg;images/Varda/4.jpg,images/Varda/4.jpg;images/Varda/6.jpg,images/Varda/6.jpg;images/Varda/7.jpg,images/Varda/7.jpg;images/Varda/8.jpg,images/Varda/8.jpg;images/Varda/9.jpg,images/Varda/9.jpg;images/Varda/10.jpg,images/Varda/10.jpg;images/Varda/11.jpg,images/Varda/11.jpg;images/Varda/13.jpg,images/Varda/13.jpg;images/Varda/14.jpg,images/Varda/14.jpg;images/Varda/15.jpg,images/Varda/15.jpg;images/Varda/16.jpg,images/Varda/16.jpg;images/Varda/17.jpg,images/Varda/17.jpg}

 

FBiH. Za stanove Roma 1,48 miliona KM

Ministar Halilović je nakon potpisivanja Memoranduma kazao novinarima da bi ova sredstva trebalo da budu realizirana do kraja godine.

Krajem juna raspisan je javni poziv za prikupljanje projektnih prijedloga, a u toku je odabir lokacija za izgradnju stanova za Rome.

Halilović je podsjetio da su u budžetu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice prvi put ove godine osigurana značajna sredstva za rješavanje problema Roma u vezi sa zapošljavanjem, stambenim zbrinjavanjem, zdravstvenom zaštitom i realizacijom programa evidentiranja i uspostave baze podataka o Romima u BiH.

Osigurano je tri miliona KM, od čega za stambeno zbrinjavanje Roma na cijelom području BiH 1.863.000, za zapošljavanje 702.000, za zdravstvenu zaštitu 135.000 te za evidentiranje i ustanovljavanje baze podataka o Romima u BiH 300.000 KM.

S obzirom na to da je u romskoj populaciji stanovanje jedan od najizraženijih problema, za ovu oblast je izdvojeno najviše sredstava: za stambeno zbrinjavanje Roma u Federaciji BiH 1.167.000, u Republici Srpskoj 583.000 i u Brčko Distriktu 113.000 KM“, kazao je ministar Halilović.

Ministar Salko Obhođaš je rekao da je Vlada FBiH putem resornog ministarstva odlučila podržati projekt koji vodi državno ministarstvo te i pored teškog stanja u budžetu Federacije BiH izdvojiti značajna sredstva da bi podržali projekt stambenog zbrinjavanja, zdravstvenu zaštitu i sve drugo što je vezano za projekt koji vodi državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice.

Cijeneći da moramo voditi računa o utrošku svake marke koju imamo u federalnom budžetu, a prateći dosadašnji rad državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, uočili smo da ovo ministarstvo korektno, profesionalno i odgovorno troši sredstva i odlučili smo da i utrošak ovih sredstava povjerimo državnom ministarstvu. U ovom sazivu državnog Ministarstva imamo značajniji iskorak kada je u pitanju zbrinjavanje Roma. U Federalnoj vladi smo to prepoznali i zato smo odlučili da sami ne implementiramo projekt nego da sredstva udružimo i da to radimo zajedno s državnim ministarstvom“, kazao je Obhođaš dodajući da će Federalno ministarstvo pratiti realizaciju ovog projekta.

 

(FENA)

Sahranite me uspravno (3): Romeo i Julija na romskom Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Nije teško shvatiti zašto se lingvistima poput Marcela toliko sviđao romski jezik. Jan Yoors također je bio opčinjen tim jezikom i tim životom. U dobi od dvanaest godina napustio je svoj dobrostojeći dom u Antwerpenu i uz roditeljski blagoslov putovao sa skupinom Lovara, nomadskih Cigana. Yoors je s njima, uz povremene prekide, ostao šest godina; kada je 1940. došlo vrijeme za rastanak, bio je očajan:

Više se neću izražavati na divljem, arhaičnom romanes, neprikladnom za isprazan razgovor. Više neću koristiti snažne, poetične, plastične opise i domišljate parabole Roma ili uživati u nesputanoj snazi i bogatstvu njihova jezika. Stara nam je Bidšika jednom ispričala legendu kako je pun mjesec bio privučen na zemlju golom snagom, težinom i čarobnom moći romskog jezika. I gotovo se činilo da bi to mogla biti istina.


Nadala sam se kako će mi se za vrijeme mog boravka u obitelji pružiti prilika da naučim nešto romskog jezika. No kao gost Dukinih bila sam sputana strogim romskim pravilima ponašanja. Svaki put kad bih ustala ili pokušala uraditi nešto korisno, bilo mi je zapovijeđeno – Beš! – Sjedni! U tom sam pogledu, kao i u ostalima, bila počasni muškarac; jela sam s dečkima, primjerice, prije žena i djece. I tako sam, dok su žene radile, sjedila i gledala, crtala i pisala u svoju bilježnicu. Čitanje nije dolazilo u obzir. Duke je čitanje iskreno zabrinjavalo. – So keres? – Što radiš?, bila je uobičajena reakcija na knjigu u rukama. Jednako tako često bi me pitali – Ćhindilan? – Je li ti dosadno? – kao da je svaka tišina ili mirnoća bila znak slabosti ili depresije. Poput većine nomadskih ili nekoć nomadskih naroda, Cigani nisu bili čitatelji. Čak ni pismeni Romi (posvuda manjina) nisu čitatelji.

Lili nije bila bori i stoga se nije bavila pranjem; bila je zadužena za održavanje svih vrčeva i desetak praznih boca od sokova do vrha punih svježe vode za piće, te za prženje i mljevenje kave. Često bi sjela kraj mene na stepenicu od trijema obavijena oblakom mirisa kave, držeći na krilu limeni poslužavnik pun crnih zrnaca. A tu je bio i mjedeni mlinac bez kojeg ju se rijetko moglo vidjeti; bio je to tek nešto dulji mlinac za papar u kojem se uz puno truda stvarala žlica po žlica smeđeg praha. Djeca su sjedila naokolo i jela svoj kruh s pekmezom od smokava, još bunovna od sna i tišine, a ja sam pitala za riječi: moj "posao". Srećom, moji pokušaji učenja romskog jezika postali su obiteljski pothvat i zabava.

Dugo sam vremena nakon svakog pitanja, a katkad i nakon svake riječi što bi mi tko uputio, morala upitati – So? – Što?, i nadati se dobrom objašnjenju. So je imao dovoljno neodređeno značenje pa sam na njega dobivala širok raspon odgovora, a svi su, izgleda, bili veoma smiješni. Cijela bi obitelj, od malenog Spiunija do starog Sherifa, prasnula u grčevit smijeh od kojeg bi im i suze počele curiti. No dobro raspoloženje značilo je nastavak moje poduke uz manje opreza s njihove strane.

Pružanje krivih informacija radoznalim gadžama ima dugu tradiciju. Za Cigane to je ozbiljan kodeks samoočuvanja koji ne dopušta obznanjivanje njihovih običaja, pa čak i pojedinih riječi strancima. To je također i od davnina izvor zabave. Jedan od najstarijih glosara, što ga je za trajanja Windsorskog sajma 1776. od engleskih Cigana prikupio jedan trgovac starinama imenom Jacob Bryant, navodi riječ ming u značenju "otac". (Minge je britanski sleng preuzeo iz romskoga, u kojem ima isti izgovor i značenje, žensko spolovilo.)

Katkad su me Duke pogrešno informirali sasvim slučajno. Često bi me uputili na albanske riječi. Iako su bili bilingvalni, sami često nisu znali razlikovati ta dva jezika; jednostavno su tako pričali. To su me članovi obitelji pokušavali podučiti (ili se čak zbližiti sa mnom) barem mi je otkrivalo nešto o njima samima.

Lili je bila zaigrana, zamišljajući sve to samo kao dječju igru, te kako ću ja svaki čas početi brbljati na romskom i čavrljati s ostalim odraslima. Okay! bila je jedina engleska riječ za koju sam je uspjela zainteresirati; inače bi samo proizvodila tihi grgljajući zvuk i snažno odmahivala glavom – gesta što je svim Albancima (kao i Bugarima) značila suprotno od onog što bi vi mislili, da.

Poput mnogih sramežljivih ljudi, Artani, najmlađi sin, sam bi sebi zagorčavao razgovore tako što bi pričao brzo i povjerljivo sebi u pazuh, pa je uvijek morao sve ponavljati. Činilo se kako ne može shvatiti da ih uza sve moje iskustvo i poznavanje svijeta – Zar nisam doputovala čak iz Amerike? – nisam mogla njih razumjeti. On bi, kao i mnogi drugi, kad bih naučila jedan izraz odmah krenuo naprijed, pretpostavljajući kako sam odjednom svladala cijeli jezik. Rješenje O Babe bilo je teške riječi prevesti na albanski; bila sam gadži, njegova mu je logika govorila, pa sam zasigurno i govorila jezik gadža. Tatoya, Jetina prekrasna, rumena sestra, koristila se tehnikom koja je bila nježna baš kao i crte njezina lica; umjesto da govori ona bi riječi oblikovala usnama. A Kako, njihov promukao stari ujak koji je zajedno sa Sherifom posjećivao naše dvorište, pokušao je prenijeti značenje riječi tako što je glasno vikao.

Shkelgim, mladi bratić, pokušao je sa mnom govoriti na romskom s nečim što je on zamišljao kao američki naglasak. To znam jer mi je sam to rekao. Sama to nikad ne bih pogodila, pa čak ni uz znakovito izbacivanje zdjelice i glađenje kose u Elvisovu stilu. Nicu je bio sjajan izvođač; i zaista, pridružio bi nam se samo kada nas je bilo puno, i upravo je on bio glavni izvor prostih viceva. Nikad se nije dugo zadržavao, te nakon što bi na najbolji mogući način iskoristio nekoliko štosova, promrdao bi ramenima, zavrtio kukovima i zatresao trbuh poput turske trbušne plesačice prije no što bi klisnuo van.

Takva Nicuova zafrkancija bila je slatka i po svom tipu vrlo rijetka: nema mnogo Cigana koji bi riskirali kompromitirati svoj macho imidž, pa makar u šali.

Jeta ga je pokušala ukoriti. Zvala ga je bengalo ili vražji, ali to bi rekla sjajeći se od užitka kakvo nam pružaju samo oni koji nas znaju nasmijati. Nije uspijevala biti stroga prema svom najstarijem sinu kojeg je obožavala samo malčice više od ostalih, kako je i javno priznavala sa svojstvenom joj iskrenošću. (A posjedovao je divan šarm; jeftin, dječački šarm, za razliku od ćudljive, suptilnije privlačnosti srednjeg sina Nuzija ili nježnog, izmučenog Artanija.) Jetino lice u sekundi je moglo promijeniti izraz iz stravične vještice u baku medvjedicu, jedan za kontrolu a drugi za utjehu svoje unučadi. U svakom slučaju, nitko, čak ni ja, nije mogao krivo protumačiti što njezino lice govori.

Romski jezik ima mali osnovni vokabular, ograničenje koje potiče govornika na domišljatost. Tako, primjerice, kažu uši za škrge; potres je jednostavno opisan, I phuv khelđas, Zemlja je zaplesala. Kao i u turskom, postoji samo jedan glagol piav za pušiti i piti (dvije nerazdvojne zanimacije); čorro znači i siromašan, ubog i loš. Nema riječi za opasnost ili mir (makar neki govornici romskoga koriste strážno i mirnimos, nove posuđenice iz slavenskih jezika).

Donald Kenrick, britanski lingvist i proučavatelj Cigana, ulovio se u koštac s prevođenjem Romea i Julije na romski jezik za Pralipe, romsku kazališnu skupinu iz Skoplja. U Londonu mi je pokazao neka od svojih rješenja za scenu na balkonu.


Romeo: Ali tiho, kakvo svjetlo sviće kroz onaj prozor?

To je istok, a Julija je sunce!

Ograni, sjajna zvijezdo, i umori zavidnu lunu

koja je već bolesna i blijeda od tuge

što si ti, njezina sluškinja, od nje mnogo ljepša.

Ne budi joj sluškinja kad je zavidna,

njezina djevičanska odora je bolesna i zelena,

i nose je samo lude. Odbaci je.

(prijevod Mate Marasa, Školska knjiga, Zagreb, 2003.)


Romeo: Ač! Savo dud si andi kaja filjastra?

O oriento si thaj Juliet si o kham.

Usti lačho kham kai mudarel o čhomut,

nasvalo thaj parno si o čhomut thaj na mangel ke tu – leski

kanduni – si po-lačhi lestar.

Lesko uribe si zeleno thaj nasvalo

sade o dinile uraven- pes andre, čhude le.


To smo preveli ovako:


Romeo: Oh! kakvo je to svjetlo na tom prozoru?

To je istok, a Julija je sunce.

Podigni se dobro sunce i ubij mjesec

Bolestan i bijel je mjesec koji te ne želi

I sluškinja je ljepša od njega.


(Donald nije mogao naći riječ za "zavidan", pa u romskoj verziji ni mjesec ni sluškinja neće biti zavidni.)


Njezina odjeća je zelena i bolesna

Samo se budale tako oblače, baci je.


Stvari su se zakomplicirale. Nešto dalje u Romeovu govoru naišli smo na:


Previše sam smion. Ona to ne govori meni.

Dvije od najljepših zvijezda na cijelom nebu,

imajući nekog posla, preklinju njezine oči

da trepere u njihovim sferama dok se ne vrate.


Kenrick je za to smislio:


Na tromav. Na kerel mange duma.

Dui lačhe čerhaia ando boldipen

si len buti averthane – mangen lake jakha

te dudaren ando lengo than

džikaj aven palpale.


To smo ponovno preveli:


Ne usuđujem se. Ona ne govori meni.

Dvije dobre zvijezde na nebu

One imaju posla negdje drugdje – one žele njezine oči

Da svijetle umjesto njih

Dok se one ne vrate.


Po svemu sudeći, ova je produkcija doživjela velik uspjeh i posljednje što sam čula, Pralipe je s njom pošao na turneju po Njemačkoj.



Svi se jezici obogaćuju i osnažuju posuđivanjem riječi iz drugih jezika, ali ni u jednom to nije tako izraženo kao u romskom. To je stoga što njegovi govornici vrlo često prelaze granice, i stoga što se uobičajeni jezik još nije točno utvrdio pismom. Veliko bogatstvo osobito "domaćinskih" riječi – koje su većinom indijskog podrijetlo i odnose se na dom i ognjište – zadržalo se u upotrebi stoljećima, i upravo je ono zajedničko govornicima brojnih narječja romskoga (ima ih oko šezdeset samo u Europi), njihova nominalno zajedničkog jezika. Još je prisutniji duh tog jezika ili ono za što se čini izuzetno prikladnim izraziti, hiperboličnost, društvenost, karakteristična izražajnost u opisu najsnažnijih osjećaja. Živopisna upotreba od najveće je važnosti i originalne su usporedbe osobito cijenjene. Priča nikad nije toliko važna koliko samo pripovijedanje; odlični su pripovjedači vrlo poštovani članovi zajednice, najčešće specijalizirani za priče o duhovima, bajke, beskrajne viceve ili zagonetke.

Uz jednostavan dodatak drevnog indijskog sufiksa pen poput -stvo ili -nost, mogu se stvarati apstraktne imenice, kao što je romipen, romstvo, ili se pak takve riječi mogu posuditi iz drugih jezika. No govornicima romskoga takve dubokoumne riječi širokog značenja nisu pretjerano potrebne. Bez tih uopćavanja, jezik teče poput dobre pjesme, bogat detaljima, stvarnim slikama i svježom, maštovitom uporabom jednostavnih riječi. Tako za "volim te" imate (kao i u španjolskom) "želim te", ali isto tako često i "jedem te" ili čak "jedem tvoje oči". "Želim jesti tvoje lice" (ili "želim jesti tvoja usta"; riječ za oboje "lice" i "usta" je muj) zahtjev je za poljupcem.

Naglašeno aspiriran, promuklogrleni narodni jezik neobično je izražajan, osobito kad ga izgovara stari, duboki i duhanom obojeni glas. Iako se stvara novi "politički" jezik, romski je općenito socijalan, odnosno njegova je svrha izraziti društvenost prije nego razmijeniti misli (koje su ionako već vjerojatno iznesene).


PRAKTIČNA ŽENA Moje milovanje sa Šišićem

 

 

Što bih ja voljela da sam pametna. Evo da sam ja na primjer imalo inteligentna sad bih se milovala u Zenici sa gospodinom Šišićem, i ne bi mi palo na pamet da gubim vid na kucanje za ovi Žurnal.

Otkad se eksponirao gospodin Šišić i onako muški izrekao svoj stav milovanje za donaciju ja samo vlažim i maštam. Kako li je biti sretnica koju on primjeti? Da JA sirotica imam trunku inteligencije, kao što je to slučaj sa desetinama žena koje gospodin Šišić citira u medijima, imala bih zaista svrsishodan život. Ujutro bih došla na posao lakog srca jer se ne bih mučila danima šta da obučem – to se zna, crna mini suknja i borosane. Potom bih uradila prvi zadatak sa TO DO liste: natapirala kosu. Zatim pristavila džezvu. Provjerila jel grudnjak na mjestu i otišla kod šefa u kancelariju. I dok bi se mi milovali kao svaki pošteni poslovni ljudi, sigurno bismo smislili kako taj dan da pomognemo sirotoj braći i sestrama iz našeg udruženja za zaštitu boraca.

Kako da nadojimo borce

Već nas vidim. Njegova ruka na mojoj lijevoj sisi, a kako je to strana srca, razgovor spontano kreće ka humanom aspektu našeg posla.

On: Opa mala nešto su ti narasle, sike neka neka mašala. To ide uz ono povećanje plate

koje sam ti sredio. Kad smo kod sika šta misliš kako da nadojimo naše borce?

Ja sretnica: Joj šefe hi hi hi hi ne znam, šta mislite da im kažemo ono što ste meni kad ste

me primali?

On: (prelazi na drugu siku i poluodsutno kaže) HA?

Ja sretnica: Pa znate ono rješenje je u milovanju! Ne tražim da se seksamo samo da

se milujemo, da spojimo ugodno s korisnim. A biće onda i donacija...

On: punih ruku i ustiju – gledajući me onako malo sažaljivo kako i priliči očinskoj figuri:

Pusti mene da radim, ti se samo opusti. Svaka druga bi to prihvatila.

Sreća pa je gospodin Šišić inteligentan. I ne bilo kako, već seksualno. Dok strani istraživači sa ovog i onog univerziteta posljednjih godina potvrđuju da seksualna inteligencija kao sposobnost i kao vještina ličnosti da uživa seksualni život u punom obimu postoji, on kao i hiljade naših muškaraca tu seksualnu inteligenciju živi. Ma šta živi, definira je.

Samo izrazit lumen bi bio u stanju shvatiti koliko je velik broj žena koje bi se citiram „poturile“ za posao sekretarice koji uključuje povećanje plata i donacije u skladu sa protokom krvi u upravljačkom organu. Još izrazitije veličine mora da su u tužilaštvu i policiji čim su požurile gospodina Šišića pustiti iz neosnovanog pritvora i ne raditi ništa na ispitivanju granica do kojih je dozvoljeno biti izložen njegovoj svijetloj pojavi.

Hvala silama pa je vrijeme kad se od žene očekivalo da spozna i živi svoju seksualnost po nekim instinktima ili ukusu iza nas. To retrogradno razmišljanje nas je i dovelo do toga da vjerujemo da je seksualna inteligencija više od, da citiramo jednog profesora, erekcije muškog uma i orgazma žene.

U nekim čudnim kulturama seksualna inteligencija se mjeri i u otvorenosti spram seksa i prakticiranja istog. Pa na primjer u testovima za samoprocjenu ti nesretni ljudi koji ne žive u BiH moraju da se upitaju Da li bi razgovarali o svojim seksualnim problemima? Ili ne daj Bože Voljeli biste da vam parter kaže šta činite pogrešno u krevetu?

Tja. Početnici. Kod nas muškarci to pojednostave, kako kaže gospodin Šišić Pusti mene da radim, ti se samo opusti. Svaka druga bi to prihvatila.

Seksualna inteligencija

 

Dok bjelosvjetski mužjaci muku muče kako da razviju set vještina koje će ih učiniti seksualno inteligentnijima, kao što je to senzibilnost prema partnerkinim željama ili otvorenost uma, kod nas se takvi senzibilni i vješti ili rađaju ili zahvaljujući ratu dobiju svoju šansu. Zašto bi bilo koji naš čovjek kupovao priručnike Kako obradovati/zavesti/zadovoljiti partnericu zbog kojih će ona širiti noge kao žaba kad može zapjevati njenom tati koji je inače tradicionalni put do ćerkinog kreveta Hadžija, hadžija/
Lijepa ti je avlija/A u njoj kćerka tvoja slatka k'o gurabija.

Kome treba poza 69 ili Lionska kočija? Žena kojoj prizor nje kao gurabije onako okrugle i tvrde nije autoerotski treba podhitno kod doktora. Sreća da je rat iznjedrio pojave poput Rizze Ruže čija se veličina poesiae može mjeriti samo građevinskim metrom a nikako emocijama.


Seksualna inteligencija je u stvari sinteza racionalne, emocionalne i duhovne inteligencije na području ljudske spolnosti. Iz ove definicije se vidi koliko smo mi sretne što su naši muški sintetizovani. Čak vjerujem da pored Kineskog zida jedini objekat vidljiv golim okom s Mjeseca jeste džinovska sinteza racionalne, emocionalne i duhovne inteligencija naših muškaraca. Za razliku od komšija. Srbijanski istraživači tvrde da iako nisu radili obimna istraživanja o seksualnoj inteligenciji srbijanaca, postojeća razbijaju mit o ustaljenom stereotipu da su Srbi seksualno ”najinteligentniji narod na svetu.“ Za većinu ispitanika znanja o seksualnosti parcijalna su, iskrivljena, opterećena predrasudama, mitskim sadržajima i strahovima o seksualnoj  nenormalnosti. Zamislite, ispoljavaju nesposobnost da prepoznaju sopstvene želje i potrebe kao i želje, potrebe i strahove parnerke ili partnera. Pod uslovom da ih prepoznaju nisu u stanju da ih otvoreno izraze, a seksualni odnos sa partnerom, po pravilu je stereotipan, nagonski uslovljen. Zadovoljstvo seksom je isključivo lični čin ili služi kao neka vrsta  “servisa partnerki” u cilju dokazivanja seksualne moći....

 

Nevjerovatno. Kako jadne žene žive sa takvim likovima?

Sreća pa ne živim u Srbiji. Kod nas je situacija puno bolja, narod bi rekao inteligentnija. Prošlogodišnje istraživanje Bayer Schering Pharme pokazalo je da je u Bosni i Hercegovini 46 posto ispitanica očarano drugim ženama. U našoj zemlji parovi se seksaju u prosjeku dva puta sedmično ali su zato partneri prilično nevjerni. Umijeće među plahtama za žene između 18 i 34 godina starosti važnije od bankovnog stanja na računu muškarca. Sretnice. Svaka od nas može pronaći svog gospodina Šišića. Samo treba da se okrene.

(zurnal.info)



QUENTIN TARANTINO Filozofija od A do Z

Da nije uspio na filmu, Quentin Tarantino bi vjerovatno završio kao serijski ubica!

Ovako je reditelj Roger Avery (Killing Zoe) opisao svog najboljeg prijatelja. A valjda on najbolje zna, jer je sa Quentinom radio u videoteci, tukao se s njim zbog poretka rang liste najboljih samurajskih filmova, zajedno gledao maratonske filmske projekcije horrora, skicirao scenario za Pravu romansu, skupljao pare za prve filmove...

Od dječaka opsjednutog filmovima Quentin Tarantino je izrastao u autora koji sa svakim novim filmom diktira novi trend. Strast za filmom dovela ga je do zvjezdane pozicije, a sve ostalo što mu je bilo potrebno možete pronaći u filozofiji koja slijedi.

 

Ambicija:

Penzionisao bih se kada mi bude 60 godina, što mi se čini kao pravo doba da prestanem praviti filmove. Mogao bih da počnem da pišem romane i filmsku kritiku i postanem čovek od pera, a tada bih konačno mogao da zasnujem porodicu. Zapravo, već pred sobom vidim scenario svoje budućnosti koji bi mogao da se ostvari u naredne tri godine.

Baka (obrazovanje):

Baka me je vodila da gledam The Doberman Gang Byrona Chudnowa. Išao je u paketu zajedno sa horrorom Eddieja Romera The Twilight People, filipinskom verzijom filma The Island of Dr. Moreau, a Pam Grier je u njemu igrala panter devojku.

Brad Pitt:

On je u svom zenitu. Lijepi dječak je otišao. Brad je sada muškarac.

Djetinjstvo:

Majka mi je čitala teške, prave priče, koje su oživljavale na papiru, Mobi Dick, Ostrvo sa blagom, Gulliverova putovanja, a ne kojekakve gluposti o plišanim životinjama.

Filozofija:

Nemam neku posebnu životnu ili filmsku filozofiju. Moji filmovi su ogromna filozofija ili velika ideja koju želim ostvariti, a filozofija u kontekstu umjetnosti mora biti pokretačka stvar

Filmovi:

Deset najdražih filmova: Rio Bravo, Dobar, loš, zao, Taksista, Kotrljajuća grmljavina, Svi se smiju, Veliki bijeg, Carrie, Coffy, Zbunjeni i ošamućeni, Pet prstiju smrti.

George Sanders:

Jedna od inspiracija za Inglorious Bastards bili su filmovi iz četrdesetih. Mnogi od njih uradili su strani reditelji koji su pobjegli u SAD, jer su nacisti okupirali njihove zemlje: Jean Renoir sa This Land is Mine, Fritz Lang i film Manhunt, Jules Dassin sa Nazi Agent, Douglas Sirk i film Hitler’s Henchmen i ruski reditelj Léonide Moguy koji je napravio film o francuskom pokretu otpora. Zanimljivo, skoro u svim tim filmovima igra George Sanders. Ti filmovi su zabavni, uzbudljivi, duhoviti... Dijalozi su fantastični, a najbolji je Sanders.

Instrukcije (Samuelu L. Jackskonu na snimanju Pulp Fictiona):

Počećemo sa uvodnim kadrom Casablance, zatim prelazimo na nešto što je Sergio Leone uradio u Dobar, loš, zao, a završićemo u stilu Wile. E. Coyotea.

Iskustvo i pisanje:

Svoja iskustva nosim sa sobom. Ako nije tako, onda možete da uzmete i robota. Pišem, recimo, Topove sa Navarona i onda na samom početku pisanja raskinem sa djevojkom u koju sam ludo zaljubljen i srce mi se cijepa. To mora da nađe mjesta u scenariju... Sad, to je i dalje priča o grupi komandosa koji kreću da dignu u vazduh nekoliko topova, ali bol koji ja osjećam mora da nađe mjesta u priči. U protivnom, šta ja uopšte radim?

Istraživanje i imaginacija:

Znao sam dosta o njemačkom filmu i nacističkoj propagandi, ali za potrebe Inglorious Bastards još više sam istraživao. Čitao sam i Goebbelsove dnevnike i slično... Kada sam počeo pisati scenario, više nisam želio da učim. Nisam želio zaustavljati proces. Kada čitate moj scenarij, kupujete moju imaginaciju.

Ljudi:

Ja ne pravim filmove koji zbližavaju ljude. Pravim filmove koji ih razdavajaju.

Majka:

Znate kako kaže Anthony Perkins u Psihu: Dječakov najbolji prijatelj je njegova majka.

Muzika:

Po mom mišljenju, filmovi i muzika idu ruku pod ruku. Kada pišem scenario, jedna od prvih stvari jeste da pronađem muziku koja će svirati u uvodnoj sceni. Ne mogu da idem dalje dok to ne odredim. Potraga za tom muzikom je potraga za ritmom filma.

Obrazovanje:

Nikad nisam išao u školu filma, ja sam išao na filmove.

Priča:

Moji filmovi imaju dobru priču... Lako je prepoznati filmove sa dobrom pričom. Kod njih, kada vidiš kraj filma pa se vratiš na uvodne scene obavezno se upitaš: Vau, kako su stigli odavde do tamo?

Režija:

Režija je nalik snimanju kasete sa različitom muzikom, jer koristite talente raznih ljudi i dodajete im vlastitu estetiku.

Soundtrack:

Moj soundtrack uvijek je kao mala verzija filma koji sam uradio. Ako volite moj film ne morate da ga nosite sa sobom i neprestano ga gledate. Dovoljno je da imate soundtrack i odmah ćete dobiti osjećaj kakav ste imali dok ste gledali film.

Surf muzika:

Nikada mi nije bilo jasno kakve veze ima surf muzika sa surferima. Meni je surf muzika oduvijek zvučala kao špageti vestern varijanta rock'n'rolla.

Uma Thurman:

Do ideje za Kill Bill došli smo Uma i ja dok smo snimali Pakleni šund. Snimali smo po cijele dane i uživali u zajedničkom radu. Jedno veče poslije snimanja pili smo grozno vino i razgovarali, te sam joj otkrio svoju ljubav prema ’osvetničkom filmu’. Palo nam je na pamet da bi glavni lik mogla biti žena-ubica. Kasnije sam svaku napisanu scenu čitao Umi kako bi mogla uticati na priču. Tako je postala moja muza na ovom projektu, zaista dobra muza.

Uzmak:

Dobro je kad čovjeka rano razmaze, zato što onda nema uzmaka. Ne prihvataš ništa manje.

Western:

U suštini, pokušavao sam da napravim western od svega što sam do sada radio. Zato mislim da bi to mogao biti naredni žanr u kojem ću raditi. Ili, možda, tridesete godine, neka gangsterska melodrama.

Zavođenje:

Kad se ozbiljno zainteresiram za neku djevojku, prikažem joj Rio Bravo i bolje da joj se dopadne.

Twin Oaks: Povratak djece cvijeća

Prije četrdesetak godina, hiljade Amerikanaca živjele su u komunama. Bile su to skupine mladih ljudi koji nisu željeli živjeti u tzv. potrošačkom društvu te su se odlučili za kolektivni način života. 

Današnje komune zovu se "zajednice s namjerom". Neke od njih temelje se na duhovnosti, druge se pak organiziraju oko ideje očuvanja okoliša. Ali, svima je zajedničko vjerovanje u kolektivni način života, u slobodnu raspodjelu i razmjenu resursa. Jedna od najstarijih takvih zajednica u Sjedinjenim Državama je
Twin Oaks. Osnovana je 1967. godine, a nalazi se dva sata vožnje južno od Washingtona, izvještava VoA. 

Pošljunčana staza vodi od pašnjaka, preko mljekare i prostranog povrtnjaka, kroz šumicu pa sve do velike blagovaone, spavaonica i soba za boravak… Srest ćete vrlo malo ljudi. Teško je povjerovati da ih ovdje živi čak stotinu.
Twin Oaks je, iznad svega, oaza tišine. 

Russ McGee kaže da ova virdžinijska farma možda nije raj, no dodaje da ne žali ni za čim što je ostavio za sobom prije sedam godina: "Ljudi koji ovdje žive žele jednostavnost. U takvom životu nema recimo mnogo putovanja ni zabave, ali postoji veliko duhovno bogatstvo i povezanost s ljudima koji žele živjeti na sličan način." 

Također – tu je i povezanost sa zemljom. Gotovo sve što članovi komune jedu uzgaja se ovdje, kaže Valerie, koja tu živi 17 godina: "Uzgajamo organsko povrće na površini od oko jednog hektara, tako da cijelo ljeto jedemo vlastito povrće. Puno tih biljaka sušimo, konzerviramo i zamrzavamo, tako da čak i zimi konzumiramo hranu koju smo sami uzgojili. Imamo krave od kojih dobivamo mlijeko, te kokoši koje nam daju jaja i meso." 

Život u
Twin Oaksu vrlo je različit od onog na koji je navikla većina Amerikanaca. Poruke se objavljuju na oglasnim pločama, umjesto na Facebooku i Twitteru. Puno je manje privatnosti, jer članovi komune zapravo žive u spavaonicama, njih 10 do 20 zajedno. 

Arthen, koji je napustio svoj direktorski posao prije dvije godine, kaže da je upravo to jedan od razloga zašto je došao živjeti u
Twin Oaksu: "Radio sam s ljudima 25 godina, živio sam s drugom osobom četiri godine, a da ih zapravo nikad nisam upoznao… Sada živim s 90-ero ljudi i mogu reći da ih sve vrlo dobro poznajem. Živjeti ovdje je kao da živite u nekom malom selu." 

I to u selu u kojem je sve besplatno. Od stanarine i zdravstvene skrbi, do hrane i odjeće. Osim toga, tu je i mjesečni džeparac od 75 dolara za dodatne potrebe. Što su u
Twin Oaksu "dodatne potrebe"? Naprimjer, čokolada koja se ne dijeli besplatno – kaže Valerie. 

Ono što održava ovu komunu već 42 godine je zajednički rad. Svako ko želi postati član mora pristati na rad od 42 sata sedmično, a komuna mu zauzvrat pokriva sve troškove. 

Paxus Calta kaže da članovi komune mogu odabrati što žele raditi. Izbor radnog mjesta prilično je širok. "Više-manje sve aspekte dnevnog života koje možemo obaviti ovdje tu i činimo. Sami si popravljamo aute, sami gradimo kuće, sami obrazujemo djecu." 

Sami se i zabavljaju. Pored toga,
Twin Oaks ima i dvije "tvrtke", zapravo radionice, u kojima članovi komune mogu odraditi svoja 42 sata sedmično. Jedna proizvodi mreže za ležanje koje se zavežu između dva drveta, a druga proizvodi tofu. Uspjeh tih firmi je još jedan od razloga što su Twin Oaks opstali od 1967. 

Zarađenim novcem se kupuju, recimo, automobili i zdravstveno osiguranje. Zajednica posjeduje 17 vozila koje članovi dijele - kao i sve ostalo. Zajednički rad i ravnomjerna podjela rezultata rada dio su načina života, kao što su to naprimjer i vješanje i sušenje opranog rublja na svježem zraku, korištenja sunčeve energije za grijanje vode i te korištenje drva posječenih na imanju. 

Zbog toga je
Twin Oaks jedna od ekološki najnaprednijih zajednica u Americi, kaže Paxus Calta: "Konzumiramo 66 posto manje električne energije, 75 posto manje goriva, 88 posto manje deponijskog krutog otpada. Sve je to posljedica našeg kolektivnog načina života. Na taj način nanosimo puno manju štetu okolišu." 

Kako
Twin Oaks ima ograničeni kapacitet, potencijalni članovi nalaze se na dugoj listi čekanja. No, pregovara se o osnivanju sestrinske komune, u blizini Twin Oaksa

(Fena)

Čovjek koji je ukrao 135 miliona kreditnih kartica

 

 

Američko tužilaštvo zaključilo je tokom dosadašnje istrage da se Gonzales, sa svojih 28 godina, i u cyber svijetu poznat pod nadimkom “Soupnazi”, uz malu pomoć prijatelja i vlastitog kompjuterskog umjeća, tokom poslednje dvije godine uspio dokopati brojeva 135 miliona kreditnih kartica koji su bili pohranjeni na računarima najvećih američkih trgovačkih lanaca.

Na djelu je bio timski rad dvojice američkih i dvojice ruskih hackera. Uz Gonzalesa tu je bio i Damon Patrick Toey, koji je takođe iza rešetaka, te dvojica čestitih državljana Ruske Federacije. Jedan od dvojice Rusa je Maksim Jastremski, trenutno uživa u gostoprimstvu Turske, jer je u ovoj zemlji već osuđen na 30 godina robije zbog ranijeg hakiranja kompjutera u 12 turskih banaka.

Jastremski je u internetskom podzemlju bio poznat kao jedan od najvećih trgovaca brojevima ukradenih kreditnih kartica, i prema optužnici, samo od 2004. do 2006. godine na ovom poslu je zaradio oko 11 miliona dolara. Identitet četvrtog člana grupe za sada nije poznat.

Gonzales se već prethodno proslavio kada je na sličan način uspio ukrasti podatke o 40 miliona kartica. ali je poslednjim podvigom nadmašio sam sebe i postavio novi kriminalni rekord.

 

Za krađu su dovoljne novine i laptop

Način na koji su se Gonzales i njegovi prijatelji dočepali brojeva miliona kreditnih kartica bio je relativno jednostavan. Prva stvar koju su uradili bila je kupovina novina na trafici.

Buduće žrtve su tražili sa liste magazina Forbes na kojoj je rangirano 500 najvećih američkih i svjetskih kompanija. Jednostavno, nije im se dalo zamarati sa malim kompanijicama već su od starta pucali na visoko.

Hackeri su iskoristili najslabiju kariku u čitavom lancu plaćanjem kreditnim karticama. Svaki put kada u prodavnci platimo karticom, podaci sa kartice najprije putuju do procesnog centra, a odatle do banke koja je izdala karticu. Na ovom putu podaci se prenose šifrovani, ali očigledno je ova zaštita nedovoljna.

Godinama već traju rasprave među stručnjacima koji ukazuju na ovu sigurnosnu “rupu” te predlažu efikasnije sisteme zaštite podataka. Kako to obično biva, sigurniji sistem značio bi veće troškove za banke i čitav proces plaćanja karticama bio bi nešto sporiji nego što je to sada.

Kada se radi o novcu, bankari mrze trošiti pare, jer veći troškovi znače manji profit. Između sigurnosti i profita, kao pobjednik uvijek izlazi profit. Logika banaka je da je ipak jeftinije sa vremena na vrijeme pretrpjeti gubitak nego ulagati u sigurnost.

 

Gonzales je jednostavno sa laptopom kružio oko prodavnica najvećih američkih trgovinskih lanaca tražeći prodavnice sa slabom zaštitom njihovih bežičnih internet mreža, u koje bi se onda bez većih problema ubacivao. Jednom kada bi se našao unutar mreže, bio mu je otvoren put do svih servera, na koje je instalirao program koji je sam napravio.

Prije nego što su se upustili u avanturu, kao i svi profesionalci, vlastiti program najprije su testirali na dvadesetak postojećih anti-virus programa, pri čemu niti jedan od njih nije otkrio da Gonzalesov program predstavlja opasnost.

Jedina uloga ovog programa bila je da da kopira podatke o kreditnim karticama koji prolaze kroz mrežu, te da ih šalje na servere u SAD, Holandiji, Latviji i Ukrajini. Program je bio napravljen tako da na kraju izbriše i tragove svog postojanja kako bi onemogućio otkrivanje konačne destinacije ukradenih podataka.

 

Lopov na platnom spisku Tajne službe

Koliko je tačno brojeva kreditnih kartica ukradeno, još uvijek se ne zna. Gonzales mudro ćuti a tužioci pokušavaju utvrditi kome je sve uspio pokrasti milione podataka. Pokradeni takođe uglavnom ćute, vjerujući da bi potpuno objavljivanje obima nanesene štete narušilo imidž kompanije.

Prvobitna procjena bila je da se radilo o brojevima 80 miliona kreditnih kartica, ali kao je istraga odmicala, broj se povećavao i za sada je dogurao do 135 miliona, ali nije isključeno da ta cifra na kraju bude i veća.

Prave razmjere ove najveće krađe podataka do sada počele su isplivavati tek kada je jedan od partnera, Damon Patrick Toey, spašavajući vlastitu kožu, “propjevao” tužiocima.

Da paradoks bude veći, u trenutku kada se upustio u “pljačku stoljeća” Gonzales je uporedo radio za američku Tajnu službu, koja ga je angažovala zbog njegovih hakerskih vještina. Agenti Tajne službe znali su dobro koga su angažovali, jer je Gonzales od ranije imao podeblji dosije u oblasti kompjuterskog kriminala, ali su policajci valjda vjerovali da se Gonzales promijenio i prešao u tabor “dobrih momaka”.

Ipak, pokazalo se da je izazov “brze i lake love” za Gonzalesa bio preveliki, pa se birajući između mirne savjesti i potencijalne zarade koja bi se mjerila desetinama miliona dolara, ipak odlučio za ovu drugu opciju.

Za razliku od ostalih kradljivaca kreditnih kartica, koji ukradene podatke uglavnom koriste za kupovinu različitih roba putem interneta, koje kasnijom preprodajom pretvaraju u gotovinu, Gonzales i njegovi prijatelji imali su drugačije planove.

Njihova namjera bila je prodati u paketu podatke o brojevima svih 135 miliona kreditnih kartica kojih su se dočepali, kupcu koji ponudi najviše i koji je spreman platiti kešom.

Bankama gubitak pokrivaju klijenti

 

Koliku su štetu, direktnu ili indirektnu, zbog ove pljačke pretrpjele banke niko sa sigurnošću ne zna. Okvirne procjene stručnjaka govore tek da se radi o sumama koje bi se mogle mjeriti stotinama miliona dolara.

Banke u ovom slučaju ne treba pretjerano sažaljevati. Ovaj neplanirani trošak će kao i uvijek do sada na koncu platiti svi klijenti ovih banaka, kroz povećane različite naknade u svom poslovanju sa bankom.

Jedino što je u čitavoj priči još uvijek neizvjesno je koliko će godina robije odležati Gonzales i njegovi partneri, te koliko će vremena trebati dok neki drugi hacker sa “tamne strane” cyber svijeta ne obori Gonzalesov rekord.

(zurnal.info)



Praktična žena: U malim rukama sve izgleda veće

 

Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.

Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.

Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.

MINIMALISTIČKI UKUS

Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.

Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!

Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...

No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.

Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.

No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...

KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA

Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!

Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.

Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.

NAJSRETNIJI SU SVEŠTENICI I VATROGASCI

Lista poslova koji donose najviše zadovoljstva i koliko onih koji ih upražnjavaju misle da je njihov posao zadovoljavajući.

 

Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?

Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?

Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.

Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?

Mađarska: Napadi na Rome
Cigani i njihov put(2): Smrt zbog sporazuma s gadžama

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.Papusza

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)Jerzy Ficowski

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)