Život

VELIKI BRAT: Sex, laži i praćenje

Radite za veliku stranu kompaniju ili banku? Očekujete zasluženo unapređenje na šefovsku poziciju? Čestitamo, vaš privatni život, ali i vaših najbližih, uključujući i vaše seksualne sklonosti, najvjerovatnije je već postao “javna stvar”.

Ko misli da je riječ o pretjerivanju i nečemu što se događa samo na filmovima i u “dalekom svijetu”, neka pita hrvatsku menadžericu, zaposlenu u Hrvatskim tekomunikacijama, firmi kćerki velikog Deutsche Telekoma.

Krajem maja njemački list Handelsblatt, objavio je dijelove tajnih dosijea koje je o svojim zaposlenicima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji vodio Deutsche Telekom (DT).


KOMPANIJE ZAVIRUJU U KREVET ZAPOSLENIKA


Među žrtvama korporacijske paranoje i špijuniranja našla se i uposlenica iz Hrvatske, pod pseudonimom “Maja”. Njen privatni život temeljito su prekopali, što revnosni kompanijski, što lokalni, balkanski špijuni.

Da stvar bude gora, “Majin” dosije punjen je na bazi anonimnih tračeva koji su tretirani kao činjenice. Tako je “Maja” opisana kao “vrlo iskusan i domišljat seksualni partner”, te da “preferira starije muškarce”, dok su neke od drugih objekata besprizornog korporacijskog šijuniranja opisivani i kao “korumpirani štakor” ili “teški alkoholičar”.

Doušnici se nisu zaustavili samo na kopanju po privatnom životu “Maje” već je istom doušničkom tretmanu bila podvrgnuta i njena porodica, uključujući Majinu sestru koja je okvalifikovana kao “seksualno oslobođena”.

U prvim reakcijama iz Deutsche Telekoma samo su hladno konstatovali da “moraju znati sa kime imaju posla”, da bi kasnije priznali da su “pogriješili”.

Ostalo je pitanje ko je i na kakav način prikupljao privatne informacije za račun DT-a. Kao i svaka velika multinacinalna kompanija i DT ima vlastitu obavještajnu i službu bezbjednosti koja djeluje kao firma kćerka.

Javnost je posebno uznemirila činjenica da se u pojedinim dosijeima kao izvor informacija navodi BND, njemačka obavještajna služba. To, opet, otvara pitanje gdje je granica između državnih službi i krupnog kapitala, ako takva granica uopšte postoji.


NA METI I NOVINARI I ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA


Prisluškivanje i praćenje lokalnih uposlenika DT-a po Balkanu samo je vrh ledenog brijega jer se DT prije tri godine našao u žiži mnogo krupnijeg skandala povezanog sa ilegalnim praćenjem, prisluškivanjem i kopanju po privatnim podacima.

Tada su se na meti uprave našle mnogo krupnije ribe, sami članovi Upravnog odbora DT-a, veliki dioničari, sindikalni lideri te poslovni novinari.

Kako se naknadno utvrdilo, tadašnji menadžment DT-a silno se iznervirao što su se u medijima pojavljivale povjerljive interne informacije koje nisu baš išle u prilog kompaniji.

Kako je bilo očigledno da informacije ne cure od portira već iz samog vrha, pod totalni nadzor stavljeni su i sami članovi nadzornog odbora te novinari i redakcije medija.

Svi “sumnjivci” su praćeni i snimani 24 sata dnevno. Bilježeno je kad se, sa kime i gdje sastaju, ko kome telefonira i šalje mailove i sms poruke. Srećom, pošto je riječ o velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, praćenje telefonskih razgovora, mailova i sms-ova nije bio nikakav problem.

Zavirivanje u bankovne račune i privatni život takođe se uspješno riješilo, angažovanjem vanjske firme specijalizovane za ove poslove. Uostalom, naknadno je DT priznao da je u ranijim godinama ilegalno pročešljavao bankovne račune čak 100.000 svojih uposlenika.

Čitava afera oko špijuniranja vlastitog Nadzornog odbora i novinara, razotkrivena je kada se pojavio spor oko plaćanja faktura ovoj specijalizovanoj kompaniji. Računi su iznosili i stotinjak hiljada eura.

Po računici privatnih špijuna DT im je ostao dužan pa kada apeli za plaćanje nisu imali efekta, sve je procurilo u javnost. Čim su se posvađali oko para, sjetili su se zakona.


NEMA PRIVATNOSTI NA POSLU


Na žalost običnih smrtnika, DT nije nikakv izuzetak među velikim kompanijama i bankama kada se radi o zadiranju u privatnost svojih uposlenika. To je postala uobičajena praksa, bez obzira na takve “sitnice” kao što su zakonske zabrane i kazne za neovlašteno prisluškivanje, praćenje i zloupoptrebu ličnih podataka.

Uostalom većina domaćih ljudi koji je radila ili radi za strane kompanije i organizacije u BiH već se suočila sa totalnim gubitkom privatnosti, barem kada su na poslu.

Ako su se potrudili da temeljito iščitaju svoje ugovore i interne kompanijske pravilnike i procedure mogli su tamo naći jasno navedeno da poslodavac zadržava pravo kontrole svega što se radi na računaru u firmi, bilo da je riječ o mailovima, chatu, posjećivanju web stranica.

Temeljni postulat kojim se vode zapadni poslodavci, a što je u više navrata potvrđeno i sudskim presudama u brojnim sporovima oko prava na privatnost, jeste da “sve što je napravljeno na kompanijskoj opremi, je vlasništvo kompanije”, pa tako sva priča o privatnosti otpada.

Uostalom, čak i da nije izričito navedeno, niti jedan zapadni poslodavac se ne usteže od redovne ili povremene kontrole internet aktivnosti svojih uposlenika, bilo da je riječ o službenicima u Singapuru ili Sarajevu.

Većina ljudi zaboravlja da i kada koriste svoje privatne mailove na kompanijskim računarima, bilo da je riječ o gmail-u, yahoo, hotmail-u, kopije poruka ostaju na kompanijskom serveru i poslodavac ih može čitati kad god hoće.


KAKO JE HP LOVIO “UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA”


I američki HP “proslavio” se sa nezakonitim špijuniranjem 2006. godine zbog čega je na kraju bez posla ostala tadašnja direktorica HP-a, Patricia Dunn.

Scenario je bio gotovo identičan kao i kod DT-a, informacije iz vrha kompanije završavale su u medijima, a sumnjivci su bili – članovi upravnog odbora.

Ponovo se se na meti našli i nesretni poslovni novinari koji su znali i objavljivali više nego što se to sviđalo upravi HP-a. Pošto HP nije telekomunikacijska kompanija za dobijanje podataka o tome ko je i kada telefonirao kome trebalo je angažovati vanjske stručnjake koji su svoj dio posla bez problema odradili uz odgovarajuću naknadu.

Na kraju, umjesto otkrivanja “izdajice” u vrhu HP-a, rezultat nezakonitog špijuniranja bio je otkaz direktorici Dunn.

Bez obzira što po izbijanju afera oko nezakonitog prisluškivanja zaposlenih, članova upravnog odbora i novinara, po pravilu, direktori ostaju bez posla, ista praksa se nastavlja i dalje.

Naši život, navike i tajne, odavno su pohranjeni na različitim računarima i kompjuterskim bazama podataka do kojih i nije tako teško doći, ako imate novca.

A za one druge intimnije detalje, poput seksualnih preferencija, uvijek se nađe dovoljno “balkanskih špijuna” više nego voljnih da sa zainteresovanim podijele svoja stvarna ili izmišljena saznanja o drugim osobama.

I dok su kafanski tračevi i ogovaranja uglavnom bezopasni, jednom kada se nađu u tajnim dosijeima postaju dovoljno razorno sredstvo za uništavanje karijere i života nesretnih “objekata” korporacijskog špijuniranja.

Privatnost je davno prinesena kao žrtva na oltar profita, samo što nam to još niko nije rekao.

(zurnal.info)

 

PRAKTIČNA ŽENA: Zar je samo Sadoviću tvrd

Kako da se žena izbori sa recesijom? Šta uraditi kad muževljevi prihodi opadnu? Ciklus predavanja i mjesečni ciklus, da li je to isto? Zašto se jedino Tarik Sadović seksa u BiH?

Stojim pred plakatom Ljeto 2009 u granicama morala. Šest julskih dana predavanja u Bosanskom kulturnom centru. Pogrda i opasnost nemorala. Žena između počasti islama i poniženja savremenog doba. Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja. Vrijednost pokrivanja i pogrda razgolićavanja. Obaranje pogleda i čuvanje udova. Opis Dženneta.

I mislim si - to organiziraju studenti. Ako su oni na ovakvim predavanjima, ko se onda seksa u Bosni i Hercegovini? Zar je moguće da je jedino Tariku Sadović tvrd?


Ne mogu prežaliti što nisam otišla na predavanje Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja kao gost predavač. Uvijek sam vjerovala u multidisciplinarni pristup temi, te znam da bi i moja zapažanja pridonijela njenom boljem razumjevanju i razbijanju predrasuda. Mogla bih im govoriti iz iskustva, a ne iz brade.

Mislim samo na seks

Primjer sam slabe žene između počasti islama i poniženja savremenog doba.

Ja, na primjer, kad god je vruće samo mislim na seks. Ljeto za mene znači nikad češće i nikad bolje. U svemu ga vidim. Evo na primjer u ovoj temi Obaranje pogleda i čuvanje udova. I ja to radim. Uz pomoć nekoliko vezica, mogu i lisice, nisam isključiva. Ako on insistira ne samo da ću oboriti pogled, već ću skroz zažmiriti. Zavezaću mu udove naslijepo, šta fali? Mogla sam im pokazati par slika na power pointu i onda izvesti nekoga iz publike na demonstraciju. Znanje iz iskustva uvijek se duže zadrži u glavi nego kad ti ga neko šane u uho.

A i kako da ne mislim na seks kad imam sve preduslove?

Prvo, stalno sam depilirana – znači ne sekiram se kako izgledam i hoće li mu se nokat polomiti u makiji, te sam odmah high.

On je s druge strane nadražen čim ode na kafu u grad. Što je veliki bonus za mene. Ne moram se truditi da ga stimulišem. Samo ga postavim pred onu rijeku dijaspore i svršenih gimnazijalki i gotovo.

Drugo, šta bi čovjek uopšte i radio ljeti kad su najduži dani? Poslovni partneri neće da mi se jave na telefon iza 19 časova. Banke su zatvorene. Panika me hvata jer je još dan. Šta da činimo? Nećemo valjda pričati ozbiljno. O nama, na primjer? Užas.

Treće, to mi je dužnost. Fino piše u svetoj knjizi – žena mora da da kad god muž hoće.

Da su me pozvali na ciklus (sviđa mi se konotacija riječi ciklus– podsjeća me na mjesečni ciklus) otvoreno bih to priznala. Ne, ne uživam kad me lupa po guzi. Gadi mi se kad me oralno zadovoljava. Ne podnosim kad mi se igra s grudima. Kad oderem koljena ili kad me peče jedino što me tješi jeste svijest da je to moja dužnost. Fino piše na stranici za sklapanje halal braka Islamski brak žena je dužna da dozvoli intimni odnos ako nema opravdanog razloga da ga uskrati.

I posljednje, jeftino je. Čitam na istoj stranici Onoj ženi čiji prohtjevi ne mogu biti zadovoljeni iz muževljevog prihoda i koja nije zadovoljna sa onim što zaradi, bilo to malo ili puno, Allah neće prihvatiti njena dobra djela, neće joj oprostiti grijehe i biće njome nezadovoljan sve dok se ne pokaje. Eto još jednog razloga zašto sam trebala biti pozvana na ciklus. Uzoran sam primjer žene kojoj ne smeta muževljev prihod koliki god on bio, i bez obzira koliko često mu padaju i dižu se vrijednosti. Ako prihod i ne može zadovoljiti uvijek moje prohtjeve, shvatiću jer zarada koju muž donese, bila ona mala ili velika, za ženu treba biti bolja od svega na svijetu. Njena dužnost je onda podesiti potrošnju domaćinstva u njenim granicama.

Precijenjena predigra

Tješi me što naši organi jesu prirodan i samoobnovljiv resurs domaćinstva koji se ne troši lako. A i ne traži puno ulaganja. Idealan za vrijeme recesije. Hem što ti drži ruke dalje od novčanika, hem što ti razvija dovitljivost. Od kad je kriza, ništa ne bacam. Znoj, na primjer izuzetno je koristan. Više ga ne brišem peškirom, kojeg onda trebam oprati, dakle trošim deterdžent i struju. Već ga skupljam. I nafajtam se kad god mi je ćejf. Vrlo ekološki. I vrlo mudro. Moj najdraži misli da sam ja uvijek spremna. Da i nakon 13 godina zajedničkog života odmah ovlažim čim me pogleda.

Da, na višestrukom sam dobitku. Dobijem često a skratim predigru koja je po mom mišljenju izuzetno precjenjena. Iskreno, ko uživa u 2 sata prenemaganja? I ja mislim da smo sve mi koje trpimo predigre, što je izmišljotina modernog doba, ponižene. Puno je prirodnije da me on dok jašemo u susret džennetu prebaci preko kamile. I dok mi krv bubnja u očnim dupljama pokaže zorno šta je moja dužnost. Eno, sad me i kamila asocira na seks. Baš sam jedna slaba, praktična, žena.

 

Blaženi Nigerijci

Durexovo istraživanje o spolnosti pokazalo je da libido opada u cijelome svijetu. Čak dvije trećine ispitanika izjavilo je da im je seks dosadan

Istraživanje koje je obuhvatilo čak 317.000 ljudi iz cijelog svijeta pokazalo je da se ljudi seksaju sve manje, a za dvije trećine ljudi seks je dosadan. Nigerijci su, prema rezultatima, najzadovoljniji seksualnim životom. Nji je čak 78 posto zadovoljno, dok su na dnu Japanci od kojih je samo 10 posto sretno svojim seksualnim životom. Francuzi su kao poznati ljubavnici na samom vrhu ljestvice sa 137 spolnih odnosa godišnje, ali kvalitetom seksa zadovoljna je tek jedna trećina Francuza. Zato su prvi Grci sa 138 spolnih odnosa godišnje. Kod nas je 17 posto priznalo izvanbračnu vezu, a seks za jednu noć 50 posto Hrvata. Seks u troje iskušalo je 12 posto ispitanika iz Hrvatske, sedam posto njih probalo je sado mazo iskustvo.

 
KOMPJUTERSKI SISTEMI: BiH je lak plijen za hackere

Veći dio BiH ostao je juče bez električne energije usljed kvara na kompjuterskom sistemu. Iz Elektroprivrede tvde da se ubrzano radi na osposobljavanju sistema i ubrzo se očekuje normalizacija snabdjevanja”.

Ovako bi najvjerovatnije glasila agencijska vijest u slučaju apokaliptičnog scenarija, da se BiH nađe na udaru međunarodnih kriminalaca specijalizovanih za ucjene kompanija, gdje su taoci vitalni kompjuterski sistemi koji kontrolišu snabdjevanje vodom, strujom, odvijanje željezničkog saobraćaja.

Ne radi se o naučnoj fantastici, već o stvarima koje se već nekoliko godina dešavaju širom svijeta i sve zemlje i kompanije, od Pekinga do Washingtona su potencijalna meta.

 Američki dalekovodi pod kontrolom hackera

Jedna od prvih stvari koju je uradio novi američki predsjednik Barack Obama nakon ulaska u Bijelu kuću, bila je naredba za hitnu analizu sigurnosti kompjuterskih mreža kojima se upravlja ključnom infrastruktrom, strujom, vodom, finansijskim sistemom.

Rezultat? Otkrilo se da je “neko” u računare koji kontrolišu vitalnu infrastrukturu ubacio programčiće koji mu omogućavaju da u bilo kojem trenutku sruši sistem, odnosno da bez struje, vode, telekomunikacija, ostavi čitave SAD ili njen dio, za duži vremenski period.

Za svakodnevni život građana i ekonomije takav scenario bi imao efekat podjednako poguban kao i napad atomskim bombama.

Pitanje ko je i kada ubacio ove programe za sabotažu, ostalo je bez konkretnog odgovora. “Uobičajeni sumnjivci” su Kina i Rusija, mada su se na sceni pojavili i novi igrači, organizovani kriminal.

Prema tvrdnjama zvaničnika CIA-e, hakeri ruske obavještajne službe FSB, nasljednice KGB-a, upadali su u američke kompjuterske sisteme koji upravljaju infrastrukturom još od 2003. godine. Istu stvar takođe rade i Kinezi, i za sada im prilično dobro ide.

Gotovo izvjesno je da su istu stvar Amerikanci napravili svojim konkurentima na globalnoj sceni, mada je uobičajeno da se žrtve ne hvale time.

Špijuni dobili konkurenciju

Ako je špijunima najmoćnijih država upadanje u kompjuterske sisteme potencijalnih protivnika u opisu posla, za nove igrače iz sfere organizovanog kriminala otvorilo se novo polje djelovanja, i to izuzetno profitabilno.

Američke komunalne kompanije bile su već suočene sa ucjenom od strane kriminalaca koji su prethodno preuzeli kontrolu nad njihovom kompjuterskom mrežom, tvrde iz američkog SANS instituta koji djeluje kao krizni centar za kompanije čiji su kompjuterski sistemi hackirani. Poruka kriminalaca bila je jednostavna, “platite ili gasimo sve”.

Kompanije su izgleda ipak plaćale, a informaciju da su njihovi kompjuterski sistemi bili žrtve beskrupuloznih kriminalaca, brižljivo su krili od javnosti.

Na meti kriminalaca nisu samo američke kompanije. Prema tvrdnjama koje je u januaru prošle godine na konferenciji o cyber sigurnosti u New Orleansu iznio Tom Donohue iz CIA, “nekoliko gradova izvan SAD već je bilo suočeno sa nestankom struje kao posljedicom ucjene od strane hackera koji su preuzeli kontrolu nad njihovim sistemom”.

Koji su to gradovi i gdje, Donohue nije želio otkriti, ali je očigledno da novi sistem reketiranja uspješno funkcioniše.

Ono što je pokazala analiza ubačenih programa je da njihovi autori nisu besposleni klinci željni dokazivanja svog kompjuterskog umijeća, već da se radi o programima čiji su autori timovi profesionalaca.

Luksuz angažovanja grupe kompjuterskih stručnjaka mogu da priušte sebi ili države ili najkrupnije ribe u svijetu podzemlja koje imaju dovoljno novca na raspolaganju za ovo “početno ulaganje”.

Nema apsolutne sigurnosti

- Apsolutna sigurnost ne postoji, i uvijek postoji mogućnost da dođe do proboja u sistem. Po definiciji, kompjuterska sigurnost je određivanje prihvatljivog nivoa rizika. Sigurnost je svakodnevna borba, kaže Miroslav Gligorić, inžinjer za AGC i SCADA sisteme u nezavisnom operatoru sistema BiH, kompaniji koja upravlja mrežom dalekovoda u BiH.

Ta svakodnevna borba u praksi zavisi od svake kompanije pojedinačno i znanja i umješnosti ljudi zaduženih za održavanje kompjuterskih sistema sistema ali i od spremnosti menadžmenta prihvati ono što kompjuteraši u kompaniji predlažu.

Prva “linija odbrane” je korištenje isključivo licenciranih programa i zabrana instaliranja bilo kakvih drugih programa od strane zaposlenih. Kako lijepa riječ obično nije dovoljna, onda IT stručnjaci u kompanijama gdje je potrebna maksimalna sigurnost jednostavno na računarima onesposobe USB priključke, DVD čitače te i sofverski onemoguće korisniku da bilo šta instalira na računar samostalno.

- Kada se radi o mogućnosti da kod velikih infrastrukturnih kompjuterskih sistema u BiH dođe do proboja, kao što se dešavalo u SAD , teoretski, to nije isključeno, jer ako se dešavalo Amerikancima, onda može i bilo gdje u svijetu uključujući i BiH . Kod nas praktično postoje dvije međusobno odvojene mreže, pri čemu je SCADA sistem koji upravlja prenosom električne energije u BiH izolovan od standardne kompanijske mreže. Tako da ako se slučajno i desi da dođe do proboja virusa u kompanijsku mrežu, oni ne mogu doći do SCADA sistema. Ipak, teoretski, pristup SCADA sistemu izvana moguć je, ali samo od strane nekog ko izuzetno dobro poznaje sistem iznutra, kaže Gligorić.

BiH nije Amerika, pa kod nas hitnu analizu sigurnosti ključnih kompjuterskih sistema koji kontrolišu naše svakodnevno snabdjevanje strujom, vodom, telekomunikacijama, niti ima ko da zatraži niti ima neko ko bi to uradio.

Ko će štititi kompjutere u BiH?

Brano Vujičić- U BiH ne postoji državna institucija čiji bi posao bio da se bavi ovakvom vrstom supervizije nad sigurnošću najvažnijih kompjuterskih mreža u zemlji. Eventualno, to bi mogao biti jedan od poslova kojima bi se mogla baviti Agencija za informatičko društvo BiH. Problem je što je ova agancija trebala biti formirana na državnom nivou, ali zakon o njenom osnivanju već godinama se “kiseli” po ladicama i neizvjesno je kada će konačno biti usvojen, objašnjava Brano Vujičić, potpredsjednik skupštine bh. asocijacije za informacione tehnologije BAIT.

Trenutno, jedini vid bilo kakve kontrole nad kompjuterskim sistemima, kada je riječ o državnim institucijama i kompanijama odvija se u sklopu revizije od strane entitetskih i državnog Ureda za reviziju.

U revizorskim timovima koji češljaju kako se troši novac poreznih obveznika obično je i jedan IT stručnjak što je nedovoljno za bilo kakvu ozbiljniju analizu sigurnosti kompjuterskih mreža. jednostavno, revizorima to i nije osnovni posao niti imaju dovoljno ljudi i resursa.

I dok se država baš i ne zabrinjava previše hoće li se naći suočena sa izborom da plati međunarodnoj mafiji ili da joj iznenada prestanu raditi vitalni kompjuterski sistemi, provjera sigurnosti kompjuterskih mreža komplikovana je čak i kada su kompanije voljne da je plate iz svog džepa.

- Kada smo za interne potrebe željeli testirati otpornost naše mreže na napade izvana, bili smo prinuđeni angažovati kompaniju izvan BiH jer kod nas se niko ne bavi time, kaže nam sistem administrator odgovoran za IT sigurnost u jednoj domaćoj finansijskoj instituciji.

Za domaće informatičare ovo nije nikakva novost, jer u ovom poslu važi pravilo “koliko para, toliko muzike” odnosno, koliko para i znanja, toliko i sigurnosti.

Mali rođak umjesto profesionalca

- Normalno je da se domaće kompanije ne bave provjerom testiranja sigurnosti jer je to usko specijalizovan posao koji traži i stručnjake koji nisu jeftini. S druge strane potražnja za takvom vrstom usluga kod nas je na simboličnom nivou i jednostavno se zbog jednog ili dva posla godišnje ne isplati ulagati u pokretanje takve kompanije, ocjena je Vedina Hakirovića, produkt menadžera u softverskoj kompaniji Hermes Softlab.

Po Hakirovićevim riječima, suštinski problem BiH kada se radi o primjeni informatičkih tehnologija je što među menadžerima mahom preovladava stav da je angažovanje profesionalaca nepotreban trošak, pa je alternativno i jeftino rješenje, “imam ja malog rođaka koji se razumije u kompjutere”.

Jedina utješna stvar za BiH je što za razliku od razvijenih zapadnih zemalja gdje su vitalni infrastrukturni sistemi u potpunosti kompjuterizovani, kod nas se uglavnom radi o mješavini automatizacije i ručnog rada. Ponekad je biti tehnološki malo zaostao i prednost.

(zurnal.info)

CIGANI I NJIHOV PUT(1): Iz Papuszinih usta

Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

  Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.

Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.

Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.

Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.

Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungo dromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.



O Gospode, gdje da pođem?

Što da radim?

Gdje da nađem

Legende i pjesme?

Ne idem u šumu

Ne srećem rijeke.

O šumo, oče moj,

Moj crni oče!


Vrijeme lutajućih Cigana

Odavno je prošlo. No vidim ih,

Sjajni su,

Snažni i čisti poput vode.


Možeš je čuti

Dok luta

Kad poželi progovoriti.


Ali sirota nema dar govora...


voda se ne osvrće.

Ona hita, bježi što dalje,

Tamo gdje je oči ne vide,

Ta voda što luta.



Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.

Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.

Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.

Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.

U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama iz Papuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".

Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.

Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.

Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).

Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.

Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.

Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.

Nitko me ne razumije,

Osim šume i rijeke.

Ono o čemu govorim

Nestalo je, umrlo,

Sa sobom odnijelo je sve –

I one godine mladosti.


Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.

Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.

1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)

FILOZOFIJA OD A DO Z: Johnny Rotten

Iz niza intervjua legendarnog vođe Sex Pistolsa Johnnyja Rottena i iz priznanja koja je iznio u autobiografskoj knjizi “Zabranjeno za Irce, crnce i pse” sačinili smo njegovu “Filozofiju od A do Z”. Nadamo se da će ovo poučno štivo biti korisno punkerima pripravnicima.

Audicija: Samo sam se vrtio ukrug, kao kakva trbušna plesačica. Malcolm je pomislio: «Da, on je taj». Paul je mislio da je sve šala i nimalo ga nije bilo briga. Steve je bio veoma razdražen jer me je od prvog trenutka zamrzio.

Autoportret: Kada bih mogao da nacrtam svoju karikaturu, to bi vjerovatno najviše ličilo na Richarda III u izvedbi Laurencea Oliviera. Da umreš od smijeha. U njemu prepoznajem djeliće sebe. Sjajno. Kakav je to bio skot. Ispod svoje vanjske izobličenosti, Shakespearov Richard bio je pokvaren i lud, ali imao je uz to i kobno svirep smisao za humor.

Britanci: Britanci obožavaju da se valjaju u sopstvenoj bijedi. Obožavaju što im telefonski sistem ne funkcionira. Obožavaju svoju užasnu željeznicu. To je predmet podsmijeha Evrope, svjetska sablazan. Nesposobnost im omogućava da čitav život oplakuju svoju sudbinu.

Bolesti: Klaustrofobičan sam. Ne smijem da se vozim metroom i plašim se visine. Također, bolujem i od epilepsije, ali ne pijem nikakve lijekove. Od stroboskopskog svjetla vrlo lako mogu da dobijem napad, kao i kada se vozim autom, a kroz granje se probija popodnevno sunce. Ne mogu da sjedim u klubu sa crvenim svjetlima... Od određenih vrsta svjetlosti ponekad zaboravim gdje sam i na neko vrijeme izgubim pamćenje. Sa ravnotežom ne stojim dobro... Mislim da imam blagi oblik epilepsije. Možda to ima nekakve veze sa meningitisom koji sam preležao kao dijete.

 

Clash: Meni su Clash uvijek zvučali kao da urlaju bez razloga – izvikuju trendi parole koje su ukrali od Karla Marxa. Uveli su takmičarski element koji je sve srozao.

Definicija: Sex Pistolsi bili su otjelotvorenje napirlitanosti. Muzički vodvilj. Opaka burleska.

God Save The Queen: Za kuhinjskim stolom napisao sam God Save The Queen. Napisao sam je jednog jutra čekajući da mi se skuha grah. Stihove sam napisao u jednom cugu i otišao pravo u studio u kojem smo vježbali. Glenu se to nije dopalo. Nije s tim mogao da izađe na kraj. «Ne možeš to da radiš! Ubiće nas!»

Grundy Bill: Bio je debeli, seksistički pivopija koji ništa o nama nije znao i koji nije ni trebalo da nas intervjuiše. Njega su zanimale samo sise.

Griža savjesti: Mogao sam više da pomognem Sidu. Samo da nisam bio lijen i oprao od njega ruke, kao Pontije Pilat. To je nešto što ću morati ponijeti u grob sa sobom. Čovjek ne smije biti lijen kada su njegovi prijatelji u pitanju.

Haos: Haos je bio moja filozofija. O da. Nemoj imati nikakva pravila. Ako ljudi oko tebe počnu da dižu zidove, oslobodi se i radi nešto drugo. Nikada, nikada ne treba biti potpuno shvaćen. To je poput poljupca smrti, zar ne?

Jones Steve: On je otvoreno nepošten. Ukrašće sve što mu dođe pod ruku. Ukrašće ti i vezice sa cipela, ali će krađu priznati ako ga upitaš. Ne želi ništa da poriče, i to mi se sviđa. Mislim da je to vrlina vrijedna divljenja.

Kraljevska porodica: Kraljevska porodica vaspitana je da vjeruje kako je tu gdje jeste zahvaljujući božjoj volji. (...) Nisu bili ništa drugo do osvajači koji su ukrali zemlju i proglasili se boljim od ostalih. Njihovi preci su lopovi, ubice, siledžije i prevaranti. Prava srednjovjekovna mafija. Prvobitna gospoda bili su vitezovi, psihopate koji seljake ubijaju bez pravog razloga.

Miloska Venera: Koncpet omota albuma Never Mind The Bollocks temelji se na jednom ucjenjivačkom pismu. Nije bilo nikakvog velikog plana, to je prosto bilo nešto najjednostavnije i najružnije što smo mogli smisliti za jedno dosadno popodne. Sada, međutim, taj omot se smatra Miloskom Venerom punka i svi tvrde kako su zaslužni za njega.

Nancy: Da ne vjerujete koliko je ta žena bila zla! Bez prestanka. «Ooo, Side», najgnusnijim glasom. Bila je krajnje tupava, poput gangsterskih ljubavnica iz filmova. (...) Neprestano je izgledala pijano, pakosno, izlizano, izmoreno. Sid se odmah zadovoljio drugorazrednom robom. Toliko je mrzio sebe da spetljao s tim čudovištem. U tome što kažem da je bila čudovište nema ni trunke pretjerivanja. Bila je veoma samodestruktivno ljudsko biće riješeno da sa sobom na dno povuče što više ljudi može.

Nevinost: Sid nikada nije imao djevojku. Previše je volio sebe. Mislim da je bio junfer. Nancy mu je bila prva. Kakav način za ulazak u prekrasni svijet seksa.

Nora: Kada sam upoznao svoju ženu Noru, užasno smo se posvađali, ali znao sam da u toj ženi postoji nešto što želim. Nije to bio seks. Posvetio sam joj cijeli život. Ne bih svake večeri mogao da idem kući nekom zombiju bez mozga.

Pljuvanje: Zbog sinusa često pljujem na bini, ali nikada prema publici. Ali, kada to dospije u novine, sljedeće sedmice imaš publiku koja misli da je to dio mode i da u tome svi treba da učestvuju.

Politika: Nisam revolucionar, socijalista niti išta slično. Moja politika je neograničen osjećaj individualnosti. Sve političke grupacije na planeti suzbijaju individualnost. Njima su potrebnio glasački brojevi. Ti ljudi teže masovnoj uniformnosti. Feminizam je vrlo brzo postao ugnjetavački pokret. Pokret za oslobođenje homoseksualaca i lezbijki uopšte ne zanimaju jednaka prava za sve. Njima je stalo do toga da ih prihvate kao jednu veliku skupinu.

Prijateljstvo: Nas četvorica smo se rijetko družili. Od samog početka, na probama ja bih otišao u kolezet, ili im rekao da idem do klozera, stao kraj vrata i prisluškivao. Čuo bih ih kako govore: «Taj govnar. U pizdu materinu!» Zatim bi se pokupili, spakovali u nečija kola, a mene ostavili. Kući bih se vratio sam, metroom.

Punk: Fućka se meni za riječ punk. To je oznaka koju nam je zalijepila novinarka Caroline Cohn, a punk je riječ koja se koristi za mušku prostitutku u zatvoru. Ne želim da budem kralj toga!

Reggae: Reggae je jedina muzika sem punka koja je bila potpuno underground i nije se vrtila na radiju. Niko ga nije pušta dok se nisam pojavio u radisjkoj emisiji i pričao o reggaeu. A onda su odjednom Strummer i ostali iz Clasha počeli da pričaju: «Oduvijek volimo reggae».

Rotten: Nadimak Rotten dobio sam jer sam imao zelene zube. Dao mi ga je Steve: «Truli, jebote!» Stalno mi je to govorio. Bio je to, a ujedno i nije, nadimak od milja.

Roditelji: Roditelji mora da su se kresali kao zečevi. Svake godine novi pobačaj. Uzdahnuo bih i rekao: «O ne! Moraću da izvadim vedro i ponovo skupljam krv.»

Rolling Stones: Zaslužili su da ih nazovu dinosaurusima. Bili su previše nadmeni, izvještačeni, visokoparni, nastupali su samo u velikim prostorima. I sami su postali kao malene kraljevske porodice. Vozili su se okolo u limuzinama, povremeno nam otpozdravljajući rukom.

Sid: Sid je bio prava žrtva mode – najgora koju sam ikada upoznao. Sve je radio pogrešno. Kupovao je glupavi časopis Vogue koji je proučavao i oponašao druge. Nikako nije mogao da ubode. Nije mu dopiralo do mozga da zamisao nije da pratiš, već da predvodiš.

Umro je na beznačajan američki praznik Dan mrmota, 2. februara 1979. godine, godinu i mjesec dana nakon raspada benda i tri i po mjeseca poslije Nancyne smrti. Po narodnoj priči, ako mrmot nakon zimskog sna vidi svoju sijenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Sidovo nago tijelo pronađeno je u Greenwich Vilageu, u stanu jedne mlade nezaposlene glumice.

Situacionizam (pokret osnovan u Parizu 1957. godine, sačinjen od umjetnika koji su zahtijevali redefiniranje pojma avangarde i insistirali na unitarnom urbanizmu, integraciji umjetnosti i tehnologije): Sva ta priča o tome kako su francuski situacionisti bili povezani sa punkom obično je sranje. To su bezvezarije. Tome je mjesto u raskošnim ilustriranim izdanjima tvrdih korica koja se ne mrdaju sa stočića za kafu.

Seks: Prije Pistolsa seksa nije bilo mnogo. Nije me zanimao kada sam bio mlad. Možete reći da sam bio zaostao ili da sam se kasno razvio, ali to je istina. Seks je nešto što se može ili ne želi izbjeći. Uvijek želiš da bude konačni zaključak nečega, ali nikada ne dobiješ baš ono što hoćeš. Seks nije cilj nad ciljevima.

Škola: U irskim katoličkim školama učitelji su bili krajnje zlobni. Među njima je bilo mnogo časnih sestara, koje su bile posebno opake i vrlo surove. Obožavale su da te šljisnu po šaci oštrom ivicom lenjira.

Veličina: Zaista mislim da je veličina Sex Pistolsa u tome što smo u velikim prilikama uvijek uspijevali da razočaramo. Nismo se pokazali ni u jednoj kritičnoj situaciji.

Wilde; Oscar: Otkinuo sam na njegovo pisanje. Kakav stav prema životu! Njegova pisma više su mi se dopadala od samih djela. Bio je čovjek kojeg je upropastila majkam te je čitav njegov život na neki način bio osveta njoj.

Ubistvo sa predumišljajem: Pronašli smo igle koje Nancy koristi. Očistio sam njima nokte i vratio ih na mjesto. To sada djeluje opasno, ali zamisao je bilada joj prljavština uđe u iglu kako bi se ubila ili šta već. Možda je to ubistvo sa predumišljajem.

Zihernadle: Kada kupiš te stare, ofucane stvari, one često znaju da se raspadnu. Dakle, zihernadle nisu bile ukras, već nužda.

Zadnje riječi na bini: Osjetite li se ikada prevareno