Život

RADIO 202: Ko je bacio radio kroz prozor

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne


Trenutno ne mogu drugačije nego da ovaj tekst napišem u prvom licu, da pišem o onome šta meni Radio 202 predstavlja i simbolizira.

Da neupućene uputim u priču – nakon 38 godina rada, Radio 202 od 1.1.2010. godine prestaje emitovanje programa na frekvenciji 93,1 fm. Gašenje Radija će se desiti u 14.30 minuta, u tačno vrijeme kad se program i počeo emitovati 1.7.1971. godine. Više o razlozima gašenja možete pročitati u službenom press saopštenju na stranici Radija 202 koja se nalazi na adresi www.radio202.ba

Tortura Adija Sarajlića

U decembru 2003. godine ušao sam u prostorije Radija 202 koje su tad bile izmještene na drugi sprat Sivog doma i tu sam na nagovor prijatelja, tadašnjeg ton-majstora Harisa Kurspahića sjeo za mikrofon i drhtavim glasom jedva najavio blok pjesama Ramba Amadeusa i Red Hot Chilli Peppersa. Bilo me stid vlastitog glasa, trema je bila neizmjerna. Imao sam sedamnaest godina i bio sam učenik Treće gimnazije.

Popravkom režije na Radiju 202, Radio se seli u prizemlje i tu upoznajem Adija Sarajlića, odgovornog krivca za dizanje dvjestodvojke na noge. Skontah da tu ima i dosta ljudi koje znam iz nekih underground muzičkih krugova grada, ljudi sa kojima sam se družio i sa kojima se i sad aktivno družim, pa odlučih ostati na Radiju 202 malo duže. Malo duže se pretvori u šest godina.

U početku sam vodio emisiju „Nova Era“, bez imalo radijskog iskustva, naučio rukovati miksetom uz pomoć kolega tonaca, puštao metal i pričao apsolutno nepovezano u program. U to vrijeme radio je funkcionisao sa dva kompjutera za montažu priloga i par volontera koji su radili za nešto što bi ja danas nazvao san. Genijalna vremena, spavalo se na jednom kauču i dva jogija, igrale su se igrice u LAN-u i skidala muzika koja bi se kasnije preslušavala i emitovala u programu. Danima nismo išli kući, jeli smo jeftine sendviče u restoranu, prali zube u WC-u, kući odlazili samo da se presvučemo. I danas se radi sa istim žarom...

I prolazili smo torture od strane Adija Sarajlića. On nije bio čovjek koji bi pustio da se ljudi samo zafrkavaju okolo, bez obzira koliko atmosfera bila opuštena. Negdje 2005. godine, godinu dana nakon osnivanja i pokretanja moje emisije Izvan Svake Kontrole Adi mi je pružio mogućnost da radim jutarnji program na Radiju, moj prvi ozbiljan radijski i novinarski projekt. Prihvatio sam ja, ali tijelo nije. Redovno sam kasnio, a Adi je redovno kažnjavao moje kašnjenje na neki način i to vrlo efikasno – jedan dan me natjerao da čitam bajke u eter. Mislio sam da ću umrijeti od stida. Nevjerovatno koliko je taj čovjek vjerovao i vjeruje u sve nas.

Radio je bajka, znao je reći i nikada nisam više nego danas dijelio njegovo mišljenje.

Ovo gore napisano je samo moj primjer. Godinama su dolazili ljudi, odlazili, godinama se izučavao novi kadar, više od šest stotina ljudi u zadnjih šest godina. Imena postoje, crno na bijelo. Sve mahom studenti, zaljubljenici u muziku različitih žanrova, muzičari. Ako me danas neko nazove novinarom, budite sigurni da me novinarstvu nije naučio Fakultet političkih nauka, već striktno i jedino Radio 202. Ovdje se stvorila jedna nevjerovatna sila ljudi koja nije htjela da uleti u mašinu dosadnog sarajevskog letanja sa kafe na kafu, mašine koja lansira apatiju na sve strane. Bili smo (i jesmo!) mladi, neobuzdani i nezaustavljivi. Iskreno, imao je Radio 202 i uspona i padova, nekad smo bili najbolji, nekad loši, ali smo bili to što jesmo i nikada se nismo prodali i predali.

Nikad završena priča

Grdno se varaju ljudi koji misle da priča završava 1.1.2010. godine. Ja iskreno čekam da iscrpim sve moguće šanse da vratimo Radio. Mora se saznati ko je donio odluku, tačna osoba koja je potpisala kapitulaciju 202 bez da razmisli šta ovaj Radio predstavlja za Grad Sarajevo, normalnu Bosnu i Hercegovinu, muzičku scenu i mlade. Onda djelovati kako zakon i logika nalažu.

Na socijalnoj mreži „Facebook“ vijest o gašenju radija odjeknula je kao bomba. Osnovano je više grupa za podršku od kojih je jedna u manje od šest sati skupila više od 1200 članova. Dakle, želja za nastavkom rada postoji, sad treba ujediniti volju pojedinaca i grupa da izađu na ulice i pređu na direktne i konkretne akcije koje će biti definisane u narednih par dana. Dosta ljudi mi govori – nemoj se sekirati, ali činjenica je da smo zemlja zombija i da je nemoguće ponoviti historijski slučaj Radija 101 kad je zagrebačke ulice preplavilo 100.000 ljudi koji su protestovali protiv gašenja Radija 101. Ali ja sam nepopravljivi optimista koji smatra da se promjene mogu i moraju desiti, što bi rekao Zack De La Rochawhat better place than here, what better time than now?

Sjetite se protesta GRAS-a – mi smo bili prvi na tim protestima, naši reporteri su bukvalno spavali sa radnicima. Sjetite se protesta poljoprivrednika (nećemo sad ulaziti u to u kakvu se šprdanciju to pretvorilo) – naši novinari su digli šator ispred ZZI-ja i noćili sa protestantima. Pada li vam napamet mučko i odvratno ubistvo Denisa Mrnjavca – sjetite se ko je prvi pokrenuo potpisivanje peticija i podigao glas za gradnju zatvora za maloljetne delikvente. Ne smije se zaboraviti da su uposlenici Radija 202, mahom studenti, urednici emisija u noćnim satima na 93,1 organizovali više hiljada koncerata i partyija, radili radijske prijenose koncerata kad je to bilo nemoguće za mnoge, izdali dva CD izdanja od kojih je jedan „Demo 202“, kompilacija demo scene Sarajeva, a drugi „Stay Tuned“, split izdanje domaćih i francuskih DJ-ejeva?

Na 202 sam upoznao najbolje prijatelje, svoju prvu pravu ljubav (mislim na emotivnu vezu između muškarca i žene u ovom slučaju), dernečio, učio zanat, čak oformio i dva benda sa kojima sam prešao Evropu uzduž i poprijeko...ne bi volio da zvučim sebično i da pomislite da Radio 202 želim spasiti samo zbog sebe i dobrih vremena, jer Radio 202 sam ja koliko i nisam, Radio 202 je iznad nas zaposlenih trenutno i iznad svih koji su bili u doticaju sa njim u jednom periodu svog života. Mislim da ne postoji osoba koja vam neće sa osmijehom pričati o periodu provedenom na dvjestodvojci. Gubitkom Radija gube SVI – studenti, penzioneri, radnička klasa, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a dobijaju samo političari i plivači u mutnom koji će gašenjem dvjestodvojke uspjeti da ubiju još jedan glas istine.

Radio 202 će nastaviti u ovom ili nekom budućem, evoluiranom obliku. Ljudi koji rade na Radiju i oni koji nas vole pa čak i oni koji nas ne mogu zamisliti slobodne i neovisne kakvi smo dosad bili, daju nam dovoljno snage da vjerujemo u bolje sutra.

U svojoj matičnoj zgradi često smo bili zadnja rupa na svirali, što nama nije predstavljalo nikakav problem. Mi nismo svirali tu sviralu, već svoju vlastitu i ljudi su to cijenili. Dopustite mi da samo još jednom citiram muzičare: meni jedan od najdražih bendova, engleski Amebix je otpjevao u svojoj pjesmi „Darkest Hour“ sljedeće stihove: Some say our fate is sealed and help to tie the knot / Some say that this may be the lull before the storm / But there's one piece of nature everyone's forgot /And that's the darkest hour is always before the dawn!

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne.

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Šta kaktusi i oralni seks imaju zajedničko?

 Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

 

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)
















Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva


 

FOTO: Promocija magazina Žurnal
Selvedin Avdić: Life is Rich

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

 

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.


Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.


Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.


Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.


Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.


Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

 



ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE Šta je dobro u trudnoći

Ako prvo spomenem grudi koje su iz dana u dan sve veće, vjerujem da će zlobnici pomisliti da imam neki kompleks od grudi, jer non stop pišem o njima. Odlučno pobijam pomisao da sam iskompleksirana, ali ne mogu poreći da mi prija efekat koje one proizvode. Poslije 14 godina zajedništva nije mala stvar kad najdražem oči najedanput zastakle, vilica se opusti a tanak mlaz pljuvačke krene niz bradu. A sve to jer sam skinula grudnjak!

Skidanje grudnjaka povoljno djeluje i na partnera. Moj najdraži je na primjer razvio nindža sposobnosti. Ima šesto čulo koje mu u pola tri ujutro kaže kad mi se smaknula spavaćica. Često i ne osjetim kad mi zarije lice u grudi. Što mi se najčešće dešava kad čitam. Ja kad čitam ja vam ne vidim ništa oko sebe. Potpuno me obuzme taj čudesni svijet riječi i poezije. Zato mi se zna desiti da naslonim tanjir na njegovu glavu. Ili da polijem njegov potiljak ključalim čajem. Ponekad mu moram govoriti vrlo sporo da ključevi od auta sigurno nisu u mom dekolteu kao ni pileći batak za mačka.

Haos. Da mi nije ove trudnoće uopšte ne bih shvatila šta nagoni milione žena da pumpaju grudi do razmjera Dolly Parton ili Lole Ferrari. Džaba mi moja diploma, džaba samouvjerenost feminističke ženke koja ima svoj dinar kad u meni nešto zadrhti od naslade kad vidi taj specifični staklasti pogled. To je the pogled iz kojeg je jasno da ne postoji druga stvar koja mu je u tom trenutku u umu – već samo i jedino one. I zbog njih je u stanju svašta uraditi. Evo šta sam ja naučila svog najdražeg. Posljednjih večeri kad sam potištena razgrnem košulju, počnem se žaliti kako me grudi bole a tek bradavice i kako bi mi sigurno pomoglo kad bi dubio na glavi. Kad mi to dosadi, a i nije prijatno dugo gledati purpurno lice na plavokosom čovjeku, pomislim da bi mi sigurno olakšalo stanje da se go ogrne mokrom dekom i stane na propuh. Ako me ni to ne razgali zamolim ga uljudno da se baci sa četvrtog sprata i to više puta.

Eto kako je malo dovoljno da duge trudničke večeri prođu ugodno.

Šta je još dobro u trudnoći?

Osjećaj svrhe. Kao da trudnice znaju nešto što drugima još izmiče. Sve imamo neki samozadovoljni osmijeh na licu (samo u javnosti, razumije se) s kojim se dobrohodno obraćamo smrtnicima.

Odmah da razbijem iluziju – to uopšte nije tako i ja ništa posebno ne znam, čak mi se čini da zaboravljam i osnove poput koliko je 7 x 6! Mozak mi zataji pet šest puta u toku jednog sata, ne znam šta sam htjela reći. Ali me to ne spriječava da igram svoju ulogu – nekoga s misijom, možda čak i ulogu žene s tajnom! Ha! Na taj način, sa pravim stavom, uviđam to polako, može se puno toga postići. Da te ranije puste u redu, da dobiješ najbolji komad večere, da možeš, tačnije konačno se usudiš reći punici da ručak nije baš po tvom ukusu, ma znate otkad sam trudna ukus mi se skroz poremetio, eto ne bih da zahmetim ali ako ima nešto drugo, baš su mi se prijele šitaki gljive (hi hi hi ) ...

Najbolje u trudnoći?

Hmm, teško pitanje. Ako kažem da je to slika sa ultrazvuka slagala bih. Sve što vidim i pored najbolje volje doktora (evo vidite, kako ne vidite? primaknite se evo tačno ovdje, čekajte opet ne vidite ma nije moguće u šta gledate evo e v o tu ženo!) jeste gomila sivih i svijetlijih sivih mrlja. Da sam psihijatar ko zna šta bih prepoznala u tim mrljama. Sigurno vidu ne pomaže ni zavjesa od suza koja prati svaki moj ultrazvuk.

Nije ni seks. Istina, poslije trećeg mjeseca se ponovo pojavio iz izbjeglištva ali nije nešto aman zaman kao što su mi govorile druge trudnice. Fino je naravno i sve to ali nije kao prije trudnoće.

Možda je najbolje to što u igru ulazi još neko osim nas dvoje. Pardon troje –mačak Franz kojeg servisiramo bi se nasekirao da sam ga izostavila, pa mi ne bi dao da ga mazim

I s tom činjenicom – sveto trojstvo stupa na scenu - puno se mogućnosti otvara. Sad imam razloga da briznem u plač kad god mi se hoće, ako majka ne može plakati zbog svog djeteta radi koga može. Imaću nekoga kome mogu govoriti besmislice kad mi se govore, a da ne razmišljam o hipertekstualnosti i diskursima. I sad, ako Bog da, konačno ću imati nekoga na svojoj strani. Tako da najdražeg uvijek mogu nadglasati. Slika uplakane majke koja u naručju drži uznemireno djete dovoljna je da slomi i najtvrđe srce tako da se nadam da ću konačno moći dobiti sve što sam ikad željela!

(zurnal.info)
















Priča čuvara Berlinskog zida

Stražari su imali zapovijed da, ako treba, ubiju i ženu s djetetom pri ilegalnom prelasku granice

Frank Godniak poznaje Berlinski zid bolje nego itko. On ga je čuvao dug niz godina.

Kad bi ljudi pokušali pobjeći u Zapadni Berlin, ja sam reagirao na način kako sam upućen", kaže Godniak za Metro. „Prvo bismo povikali 'Stoj! Granica! Stani ili pucam!' a ako to nisu učinili, mi bismo pucali u zrak kao znak upozorenja ."

Ako osoba i dalje nije stala, Godniak i kolege su je mogli upucati, iako je Godniakova jedinica dobila upute da izbjegavaju ubijanje.

Godniak je pripadao Grenztruppenu, vojnoj jedinici koja je čuvala zid. „Među mama je bio čvrst osjećaj prijateljstva", objašnjava Godniak. „Služenje na Berlinskom zidu znalo je biti vrlo opasno. Ljudi su bacali kamenje na nas, a vojnici sa zapadne strane koristili su nas kao mete za vježbanje pucanja."

Iako su bili vojnici i živjeli u barakama, pripadnci Grenztruppena bili su ponosni na svoje jedinstvene dužnosti i status u vojsci. Mladići iz Istočne Njemačke pozivani su u vojsku i mogli su biti stacionirani na zidu, ali oficiri su mogli - i često jesu - tražili granične dužnosti.

Narednik Godniak je imao baku u Zapadnom Berlinu i bez problema je moga pobjeći dok je služio na zidu 1980-ih. No, ostao je a nakon 5. Listopada postao je metom žestokih kritika zbog svoje uloge na granici.

Nakon 1990. toliko je laži bilo rašireno nama graničnim stražarima", kaže Godniak. „Neki od mojih kolega su išli na sud iako su samo obavljali svoje dužnosti. Ni u jednoj zemlji nije dopušten ilegalni prelazak granice. Svaka zemlja osigurava svoje granice  postavljajući naoružane stražare ili policajce. Mnoge zemlje imaju granične dijelove koji su vrlo slični granici između Istočne i Zapadne Njemačke."

Ovisno o izvorima informacija, na granici je ubijeno između 125 i 238 osoba dok su pokušavale prijeći zid. Danas Njemačka odaje počast žrtvama zida - ali ne sve, napominje narednik Godniak: „Naravno, jedna osoba koja je umrla na zidu je previše. No, paradoksalno je što Njemačka odaje počast ljudima koji su zid učinili potrebnim, a ne vojnike koji su tamo dali svoje živote."

Istočnonjemački graničari bili su vojna jedinica koja je pripadala Narodnoj vojsci. Iako je vlada Istočne Njemačke negirala postojanje „pucaj da ubiješ"  zapovijedi na granici, njemački su istraživači nedavno otkrili dokument koji potvrđuje da su agenti Stasija (tajne policije) koji su radili uz bok vojske na granici imali zapovijed da ubiju prebjege.

Agenti Stasija imali su zadatak da spriječe graničare da prebjegnu, ali imali su zadatak i da zaustave civile. „Vaša je dužnost da upotrijebite borbene vještine na taj način da proniknete u varke bjegunca, da mu se suprotstavite i likvidirate ga s ciljem onemogućenja planiranog prelaska granice", stoji u naredbi koja datira iz 1. listopada 1973.

Ne oklijevajte upotrijebiti i oružje čak i kad prelazak granice učini žena s djetetom, što su izdajnici često iskorištavali u prošlosti”.

(Metro World News)

LIVNO: Velika borba za malu školu

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!

Osamnaest učenika u Potočanima kod Livna vole svoju trošnu školu iako nemaju školsko zvono, kuhinju, biblioteku, niti salu za fizičko. Peć na drva grije učionice, a vode često nestaje pa su kanisteri uvijek spremni. Ovu su školu zaboravili svi koji trebaju brinuti o njoj pa su roditelji prije tri godine počeli sami da je renoviraju. Od kuće su donosili namještaj, novac izdvajali koliko je ko mogao a sa poslova dolazili pravo u školu, ne da bi pohađali večernju nastavu nego bez naknade radili majstorski posao. Učiteljica Marija Marinčić kaže da su učionice izgledale kao katakombe. Danas su učionice zagrijane i prijatne. To, međutim, nije dovoljno za kantonalnu inspekciju koja želi zatvoriti školu, slati učenike na put od nekoliko kilometara i poništiti trud njihovih roditelja.

U još gorem stanju je škola u Golinjevu. Tamošnjih 28 učenika moraju u gumenim čizmama proći poplavljeni hodnik svaki put kada padne kiša ili snijeg. Voda curi niz memljive zidove, toalet nije popravljan još od pravljenja zgrade pa uprkos trudu zaposlenih izgleda kao da nije čišćen godinama a sijalice u hodniku ne smiju niti postaviti zbog vlage. Još desetak škola u okolini Livna, prema mišljenju inspekcije, nije uslovno za nastavu pa će vjerovatno biti zatvorene ako za dva mjeseca ne poduzmu nešto. Direktora Uprave za inspekcijske poslove Dubravka Kovačevića pitali smo šta će biti sa djecom ako se škole zatvore?
- Šta me briga. To nije moj posao – kaže jasno Kovačević.


Bajkoviti planovi za učionice

To bi trebao biti posao općine, kantonalnog i federalnog ministarstva obrazovanja. Ali oni imaju drugi plan. Reforma školstva koju su pripremali službenici u klimatiziranim kancelarijama predviđa ujedinjavanje škola što znači zatvaranje malih seoskih nastava i slanje djece u velike područne ili centralne škole autobusima ili kombijima.
- To je jeftinije nego renoviranje tih škola – kaže Darko Jozić, direktor osnovne škole Ivan Goran Kovačić, jedne od dvije centralne škole u Livnu.

Mihaljević, Marinčić i PerišaU ovu školu ide 800 djece a još 500 njih u tri veće područne i sedam malih škola. Uprkos daleko boljim uslovima od manjih škola, ni ova ne može pratiti preporuke ministarstava o broju djece u razredima, vannastavnim aktivnostima i opremljenosti. Učiteljica Marija iz Potočana kaže da planovi i propisi teško da imaju veze sa stvarnošću i da umjesto reforme djeca imaju užasne uslove.
- Dobili smo naputke kako raditi. Sve je to divno i bajkovito. Kod nas su na podu bile daske i prašina a mi bismo trebali sjediti na podu, trebamo imati izlete a ne daju nam novac za prevoz – kaže ona, a do kakvih apsurda dolazi zbog nerealnih propisa najbolje govori zabrana pušenja u nastavničkoj zbornici iako ova škola uopšte nema zbornice!

Sve do prošle godine, škola u Potočanima je imala samo jednu učionicu. Tek je nedavno nabavljena tabla a od ove godine dvije vrijedne učiteljice imaju katedre.
- Ja sam govorila da mi ne treba sto, važnije je djeci kupiti opremu ali su roditelji insistirali na tome – kaže Marinčićeva.

Njena kolegica u učionici na spratu Marija Đuran sjedi na kućnoj fotelji koju je donirao jedan od roditelja. Među njihovim donacijama su i ormari, rasvjeta, dvije peći kao i fasada školske zgrade. Tek nakon toga opština se sjetila da ova škola postoji i donirala im prozore i vrata. Od skupljenog novca u selu roditelji su laminatom zamijenili stari prašnjavi pod. Kažu da su se već dobro iscrpili, novčano i fizički.
- Mislili smo da neko mora brinuti o školi ali kada smo vidjeli da ne brine sami smo počeli raditi. Od kruha smo odvajali. Mi imamo jednu platu jer samo muž u porodici radi – kaže Marija Bošnjak, majka dvoje učenika.

Biljanu Perišu ljuti što odluke donose ljudi punih novčanika iz udobnih kancelarija.
- Roditelji se ništa ne pitaju – kaže Periša i dodaje da su baš u učionici gdje sjedimo političari pravili predizborne skupove: Svi su to vidjeli.

Kantonalna inspektorica u ovoj je školi vidjela neuslovan toalet, jednu učionicu sa betonskim podom, ciglama zazidan prozor u hodniku i potpuni haos oko zgrade. Učiteljica Marija i roditelji kažu da su tada bili radovi pa je moralo biti tako. Ne bi ni sami slali djecu u neuslovnu školu ali nemaju drugog izbora a školovanje im je na prvom mjestu.
- Ispalo je da se ne vidi njihov trud koji je zaista velik – kaže učiteljica Marinčić.
Bošnjak i Lozančić

Lokalnim vlastima ne zamjere toliko što im svih ovih godina nisu pomogli ali ih boli nepoštovanje njihovog dobrovoljnog rada.
- Kad smo mislili da ćemo dobiti pohvalu mi dobismo pljusku – objašnjava Vinka Lozančić i jasno kaže da djecu neće slati u Livno u školu jer za to nema niti vremena niti novca: Ne bi stigla ručak napraviti. Ako treba ja ću ga kod kuće učiti slova.


Džipovi, regresi i miševi

Velika provjera Uprave za inspekcijske poslove Hercegbosanske županije u oko 50 osnovnih i srednjih škola ovog kantona završila je poražavajućim saznanjem da je otprilike svaka peta osnovno škola neuslovna.
- U srednjim školama je prolazno stanje ali je u osnovnim katastrofalno. Sanitarni čvorovi su neuslovni, drvene obloge su dotrajale, prozori su zakovani pa se učionice ne mogu provjetriti, zgrade prokišnjavaju – kaže inspektor Kovačević koji je spornim školama dao rok od dva mjeseca za popravak uslova ili će u morati naložiti njihovo zatvaranje.
Kaže da će insistirati na poboljšanju uslova za mališane uprkos pritiscima koje već ima.
Dubravko KovačevićNajgore stanje zatečeno je u područnim osnovnim školama Megdan i Potočani. Brojne nepravilnosti utvrđene su i u područnim školama Podhum, Golinjevo, Ljubunčić, Zagoričani i Držanlije, piše u njegovom izvještaju.

Vinka Lozančić kaže da joj je žao što ova inspekcija nije došla tri godine ranije da vidi deke umjesto vrata učionice i miševe kako trče iz prostorije u prostoriju.
- Učiteljica nije imala di sist – prisjeća se Vinka i kaže kako ne može riječima opisati koliko im znače njihove dvije učiteljice dok joj se u očima pojavljuju suze.

A u posjeti školama je prije otprilike tri godine bila Meliha Alić, federalna ministrica obrazovanja. Jozić kaže kako je bila šokirala izgledom i uslovima sportske dvorane. Obećala je pomoći da se ona renovira ali je Jozić od tada nije ni vidio ni čuo.

Zatvaranje škole moglo bi značiti puno više od dječijeg putovanja do nove škole. Jedine dvije institucije u selu su škola i crkva, kaže učiteljica Marija. Ako vlasti zatvore školu ljudima i njihovoj djeci će ostati jedino da se mole. Povratak koji je u Potočanima u porastu mogao bi dobiti obrnut tok. Ako nema škole ljudi imaju više razloga za odlazak iz već teškog seoskog života, smatra Marija, koja si ne može priuštiti lakiranje noktiju jer svaki dan mora prije nastave naložiti vatru i održavati je dok posljednji učenik ne izađe iz učionice.

Još jedan od argumenata protiv zatvaranja seoskih škola jeste kvalitet nastave koju dobiju u manjem razredu. Učiteljica poznaje sve svoje učenike i ima više vremena za svakog od njih.
- Ovdje imaju priliku raditi i više nego u velikoj školi – kaže Marija.
Premještanje djece iz škola na koje su navikli može se odraziti i na njihov uspjeh. Mališani iz Potočana ne žele seliti.
- Djeca su čula kako mi pričamo o zatvaranju i razočarali su se. Oni su radili sa nama i za njih bi to bila katastrofa – kaže Marija Bošnjak.
Ovi roditelji žele što je prije moguće obnoviti svoju školu i od starog dijela koji je ranije bio dom kulture a sada se ne koristi napraviti školsku dvoranu.

Da bi završili obnovu svoje škole i sačuvali je od zatvaranja, roditeljima iz Potočana je potrebno oko četiri prosječne ministarske plaće, deseti dio cijene automobila premijera Nikole Špirića, pedeseti dio novca kojeg općinska administracija potroši na materijale i razne usluge, dvanaesti dio regresa za godišnje odmore kantonalnim poslanicima ili dvadesetpeti dio isplaćenog iznosa za njihov rad u raznim komisijama. Da budemo precizni, nešto manje od 20.000 maraka!


Potočani
{slimbox images/Reportaze/Livno/1.JPG,images/Reportaze/Livno/1.JPG;images/Reportaze/Livno/2.JPG,images/Reportaze/Livno/2.JPG;images/Reportaze/Livno/3.JPG,images/Reportaze/Livno/3.JPG;images/Reportaze/Livno/4.JPG,images/Reportaze/Livno/4.JPG;images/Reportaze/Livno/5.JPG,images/Reportaze/Livno/5.JPG;images/Reportaze/Livno/6.JPG,images/Reportaze/Livno/6.JPG;images/Reportaze/Livno/7.JPG,images/Reportaze/Livno/7.JPG;images/Reportaze/Livno/8.JPG,images/Reportaze/Livno/8.JPG}

Golinjevo
{slimbox images/Reportaze/Livno/9.JPG,images/Reportaze/Livno/9.JPG;images/Reportaze/Livno/10.JPG,images/Reportaze/Livno/10.JPG;images/Reportaze/Livno/11.JPG,images/Reportaze/Livno/11.JPG;images/Reportaze/Livno/12.JPG,images/Reportaze/Livno/12.JPG;images/Reportaze/Livno/13.JPG,images/Reportaze/Livno/13.JPG;images/Reportaze/Livno/14.JPG,images/Reportaze/Livno/14.JPG;images/Reportaze/Livno/15.JPG,images/Reportaze/Livno/15.JPG;images/Reportaze/Livno/16.JPG,images/Reportaze/Livno/16.JPG}

Osnovna škola Ivan Goran Kovačić, Livno
{slimbox images/Reportaze/Livno/17.JPG,images/Reportaze/Livno/17.JPG;images/Reportaze/Livno/18.JPG,images/Reportaze/Livno/18.JPG;images/Reportaze/Livno/19.JPG,images/Reportaze/Livno/19.JPG;images/Reportaze/Livno/20.JPG,images/Reportaze/Livno/20.JPG;images/Reportaze/Livno/21.JPG,images/Reportaze/Livno/21.JPG;images/Reportaze/Livno/22.JPG,images/Reportaze/Livno/22.JPG;images/Reportaze/Livno/23.JPG,images/Reportaze/Livno/23.JPG}

(zurnal.info)

Romi povratnici sanjaju o Njemačkoj Hiljade mladih Roma koji su godinama živjeli u Njemačkoj ne uspijevaju se adaptirati poslije prisilnog povratka u zemlju koja više nije njihov dom

 

U kafiću u Bujanovcu, siromašnom gradiću na jugu Srbije, blizu granice s Kosovom, grupa mladih Roma ćaska na njemačkom.

Svi su rođeni ili su dugo živjeli u Njemačkoj, gdje su se njihove porodice preselile devedesetih godina, da bi se potom vratili u Srbiju. Neki od njih su se vratili dobrovoljno, a neki su deportirani.

Devetnaestogodišnji Enis Demirović još se sjeća šoka po dolasku. “Plakao sam danima”, kaže on. Nisam mogao da se pomirim s tim da sam sve izgubio; ovo je bio neki drugi svijet.”

Enis izgleda “trendi. Kosa mu je prošarana plavim pramenovima, u uhu ima veliku minđušu. “Svi su mi dobacivali: ‘Vidi ovog Ciganina, šta umišlja da je’”, kaže on. “U Njemačkoj me niko nije pitao ko sam i nikome nije smetalo kako izgledam.

Enis je završio osnovnu školu u Wuppertalu, ali po dolasku u Srbiju nije nastavio školovanje, kao ni većina druge djece povratnika. Nisam znao jezik i plašio sam se svega”, sjeća se on.

Dok sjedi u kafiću s prijateljima, Enis izgleda opušteno. Na gradilištu gdje nosi vreće s cementom, osmijeha nema.

Gradilište se nalazi u dijelu grada u kojem većinom žive Romi, punom siromašnih i oronulih kuća. Većina povratnika završava upravo u takvim kućama i naseljima, ne samo u Bujanovcu.

Enis kaže da niko iz njegove porodice nema stalno zaposlenje, ali odbijaju moliti za posao. Sada nisam toliko tužan, ali istinski sam sretan jedino kada razmišljam o Njemačkoj. I ponekad sanjam na njemačkom. Sanjam da se vratim.”

Na hiljade mladih Roma koji su se vratili ili su vraćeni u Srbiju mogu ispričati slične priče.

Nakon što su u Njemačkoj ostavili dobre škole i udobne stanove i vratili se u zemlju čijeg su se jezika jedva sjećali, ovdje uglavnom žive u izolaciji, nerijetko i u beznađu. Za neke od njih, jedini izlaz je u kriminalu. Za druge, u samoubistvu.

Mada je vlada usvojila strategije za pružanje pomoći povratničkim porodicama, i mnoge nevladine organizacije realiziraju vlastite kratkoročne programe u istoj oblasti, za finansiranje dugoročne reintegracije nema dovoljno sredstava.

VRATITE SE DOBROVOLJNO – INAČE...

Devedesetih godina je nekoliko stotina hiljada ljudi napustilo Srbiju bježeći od siromaštva i ratova, a većina je otišla u zemlje Evropske unije.

Mnogi su tamo zatražili azil, ali čak ni oni kojima je zahtjev za azil odbijen nisu bili primorani da se vrate u Srbiju, zbog nestabilne političke situacije i sankcija uvedenih protiv Miloševićevog režima.

Poslije pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra 2000., situacija se promijenila. Srbija je u nekoliko sljedećih godina s većinom zemalja EU-a potpisala ugovore o readmisiji, prihvatajući tako obavezu da primi natrag svoje državljane koji više nisu ispunjavali uslove za produženje boravka.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, procjenjuje da je do sada oko 25.000 ljudi bilo deportirano, dok je broj dobrovoljnih povratnika bar dvostruko veći.

Tačan broj onih koji tek trebaju biti vraćeni u Srbiju nije poznat. Procjene Vijeća Evrope iz 2003. kreću se u rasponu od 50.000 do 100.000, ali u posljednjih nekoliko godina spominje se da bi taj broj mogao iznositi i cijelih 150.000.

Oko 70 posto dosadašnjih povratnika stiglo je iz Njemačke, dok su ostali uglavnom iz Skandinavije, Švicarske, Holandije i drugih zapadnoevropskih zemalja. Procjenjuje se da između 60 i 70 posto povratnika čine Romi.

Enisova porodica se vratila dobrovoljno. Međutim, da to nisu sami učinili, rizikovali bi da budu deportirani, uza sve posljedice koje deportacija nosi. Za početak, dobili bi zabranu ulaska u zemlje EU-a. Osim toga, većinu svojih stvari morali bi ostaviti u Njemačkoj.

Upravo to se dogodilo porodici Enisove šesnaestogodišnje drugarice Natalije Elezović. Policija je zakucala na vrata njihovog stana u Frankfurtu jednog jutra 2004. godine.

Ustala sam da se spremim za školu, a oni su rekli da moramo ići”, sjeća se ona. Poslije tri sata smo bili u avionu za Srbiju.”

Natalija, koja je tada imala 11 godina, sjeća se da u početku nije shvatila da odlaze zauvijek. Ali kada smo stigli u Srbiju, u Bujanovac, bilo mi je jasno da se nećemo vratiti.”

Pavao Hudik, psiholog u berlinskoj organizaciji Südost-Europa Kultur e.V., koja pomaže integraciju izbjeglica iz bivše Jugoslavije, kaže da većina mladih Roma za sobom ostavlja društvo u koje su bili dobro integrirani.

Ono što se zvanično naziva povratkom oni doživljavaju kao progonstvo”, kaže on. Srbija, ili bilo koja druga država na Balkanu, za njih je strana zemlja.”

NOVI ŽIVOT U STARIM SLAMOVIMA

Duldung” je njemačka riječ koja izaziva nelagodnost kod povratnika, naročito onih koji se još nisu vratili, ali to moraju učiniti u nekoliko narednih godina.

To je status koji bi se mogao prevesti kao ‘trpljenje’ – država te trpi dok ne odeš”, objašnjava Sanela Selimagić, koordinatorica programa u Savjetovalištu za povratak Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u Berlinu.

Ljudima koji imaju duldung zabranjeno je da rade ili studiraju. “Da bi se s duldunga prešlo na ‘normalan’ status, potrebno je da neko nauči jezik i pokaže želju da se integrira – a za to ima mnogo mogućnosti”, dodaje Sanela.

Ipak, mnoge izbjegličke porodice ne koriste takve mogućnosti i zadovoljavaju se socijalnom pomoći koju primaju. Očekuju da će im se status stalno produžavati zbog toga što su im djeca rođena i školuju se u Njemačkoj”, kaže Sanela.

Međutim, zakoni su sve strožiji. Ekonomska kriza pogađa sve, pa se tako smanjuje socijalna pomoć i skraćuje pravo na boravak”, dodaje ona. Na kraju su primorani da odu.”

To je sudbina koja čeka Cecu, Anku i Vesnu Nikolić. Ove tri romske djevojčice sjede na klupi u berlinskom Preussen parku i na svojim CD plejerima slušaju srpsku folk muziku i Madonnine pjesme.

Na julskoj žezi, parkom se širi miris azijskih kuhinja. Na prostrtim dekama ljudi se kartaju i jedu. Parovi se šetaju držeći se za ruke.

Školska godina se upravo završila i počeo je raspust za Anku i Cecu, koje su završile peti razred. Ali one izgledaju zabrinuto. Baka s kojom žive odlučila je da ih vrati u Srbiju.

Ići ćemo tamo, moramo”, kaže Ceca. Ali malo nas je strah. Sve je tamo tako… strano.”

Vesni, koja ima 17 godina, rodbina u Srbiji je već poručila da su joj našli momka za udaju. Njoj se to nimalo ne dopada jer bi željela nastaviti školovanje.

Sve tri s nelagodnošću govore o kućici u Zrenjaninu, gradu na sjeveru Srbije, u kojoj će živjeti s još tri porodice. Ta kućica treba da zamijeni dvosobni socijalni berlinski stan u kojem su do sada živjele s bakom.

Ipak, kada je smještaj u pitanju, moglo bi se reći da su imale sreće. Četrdesetogodišnji Hasan” (što nije njegovo pravo ime) morao je prije dvije godine da napusti udobni stan u Berlinu i preseli se u siromašno romsko naselje na Mirijevskom brdu u Beogradu.

Naselje koje većim dijelom čine oronule kućice od cigle, lima i kartona ima samo jednu asfaltiranu ulicu. U ostalim uličicama u naselju je umjesto asfalta zemlja.

U jednoj od takvih kućica živi Hasan sa svojim petnaestogodišnjim sinom Aronom i bratovom osmočlanom porodicom. Vjetar donosi smrad s gomila otpada koje leže na rubu naselja.

I meni nedostaje Berlin, ali Aronu je mnogo gore”, kaže Hasan. Dok nismo došli ovamo, nije ni znao da postoje ovakva mjesta.”

Dok sjedi pored oca, Aron uglavnom šuti. Slabo zna srpski, a i malo ga je sramota što je ovdje”, dodaje Hasan. Ali njemački govori savršeno.

OPRAŠTANJE OD ŠKOLE

Aron je u Njemačkoj završio šest razreda, ali u Beogradu se nije upisao u školu. Kada se Hasan raspitivao o upisu, rečeno mu je da Aron prvo mora naučiti srpski.

Rekli su mi da moram njegove diplome iz Njemačke da prevedem na srpski i nostrificiram”, dodaje Hasan. Mnogo je koštalo, nisam imao ni para ni vremena.

Aron sada pomaže ocu na obližnjoj pijaci, gdje prodaju polovne stvari. Šta da radimo”, kaže Hasan. Navići će se. I ostala djeca iz naselja tako žive.

Više od 70 posto romske djece u Srbiji nikada ne završi osnovnu školu.

Prema podacima Kancelarije za readmisiju, koja radi u sklopu Ministarstva za ljudska prava, preko 90 posto djece povratnika je pohađalo školu u zemljama u kojima su prethodno živjeli.

Istraživanje koje je nevladina organizacija Grupa 484 obavila u beogradskoj općini Palilula, na uzorku od 64 povratničke porodice, pokazuje da 62 posto djece nije nastavilo školovanje po povratku u Srbiju.

Nije poznat broj onih koji su školu upisali pa je kasnije napustili.

Natalija Elezović je jedna od onih koji su odbili da se predaju. Za nekoliko mjeseci je naučila da govori, čita i piše srpski jezik i upisala se u školu u Bujanovcu.

Zaključila je da je školski sistem ovdje čudan jer, za razliku od škole u Njemačkoj, djeca moraju puno toga učiti napamet. Nema časova praktičnog rada, nema plivanja ili časova iz domaćinstva, kao što je šivenje.

Željela sam da nastavim sa životom, da napravim nešto od sebe, i ljudi su me podržali”, kaže Natalija.

Završila je osnovnu školu sa odličnim uspjehom i sada je u drugom razredu srednje škole. Želi studirati medicinu i naći dobar posao. Iako se navikla na život u Srbiji, Natalija još priča o Njemačkoj kao o domovini u koju bi se željela vratiti.

Prepreke koje povratnicima otežavaju navikavanje na novu sredinu nisu samo problemi koje imaju s jezikom, stanovanjem i školom, nego i drugačiji običaji.

Umalo me nije udario auto dok sam prelazio ulicu u Beogradu”, prisjeća se Milan”, dvadesetogodišnji povratnik koji nije znao da vozači u Srbiji imaju običaj ignorirati pješačke prelaze.

U Njemačkoj svaki auto stane da propusti pješaka. A meni je ovdje policajac koji je stajao u blizini doviknuo: ‘Sklanjaj se, budalo! Zašto nisi propustio auto?’, uz smijeh priča Milan.

On se inače rijetko smije. Brat mu je izvršio samoubistvo dvije godine poslije povratka iz Njemačke. Imao je samo 16 godina.

Izlaziš s prijateljima, ideš u školu, sve ti izgleda normalno, a onda u trenutku sve nestane i nađeš se ovdje. Neki ljudi puknu”, priča tiho Milan.

Puno nas je ovdje, u naselju, iz Njemačke. U početku smo se sastajali i samo pričali o Njemačkoj i kako da se tamo vratimo. Onda se s vremenom navikneš”, nastavlja on. Djevojke se udaju, rode djecu, momci počnu nešto da prodaju, fizikališu. Ali moj brat nije mogao da se navikne.”

Marija Denić, koordinatorica Centra za prava Romkinja, NVO-a sa sjedištem u Nišu, na jugu Srbije, kaže da mnogi mladi Romi povratnici pate od akutne depresije. Izoliraju se, vrijeme provode sami ili u malim grupama, razgovaraju o povratku”, kaže ona.

Zorica Živojinović, koordinatorica programa u Grupi 484, kaže da su obično potrebni mjeseci i godine” direktnog rada da bi se ovim mladim ljudima pomoglo da se uklope. Ali takav rad zahtijeva velika finansijska sredstva.

NIGDJE NE PRIPADAMO

Vlade Njemačke i Srbije i brojne nevladine organizacije u obje zemlje kroz različite projekte nude pomoć povratnicima, ali ta pomoć je vremenski ograničena zbog nedostatka sredstava. Osim toga, čini se da samo mali broj povratnika zna da takva vrsta pomoći postoji.

Njemačka i Srbija sarađuju u oblasti povratka samo do trenutka kada povratnici stignu u Srbiju. Nakon toga nema daljnje razmjene infomacija i zajedničkih baza podataka.

Ni Srbija ne raspolaže centralnom bazom podataka o povratnicima. Otuda se ne mogu svima dostaviti informacije o podršci koja im se nudi. Povratnicima je prepušteno da sami traže pomoć, dok u isto vrijeme pokušavaju pronaći posao i smještaj.

Zoran Panjković, iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava Srbije, kaže da se država trudi da pomogne povratnicima i njihovoj djeci koliko je to u njenoj moći. Pomoć uključuje pojednostavljenu proceduru za upisivanje djece u škole, oslobađanje od taksi za nostrifikaciju dokumenata za korisnike socijalne pomoći i organiziranje časova jezika za djecu povratnika.

Međutim, ključno pitanje je novac. Za izvođenje dugoročnih programa reintegracije potrebno je mnogo više sredstava. Nažalost, vlade zemalja u tranziciji, kao što je Srbija, nemaju dovoljno sredstava ni za rješavanje problema već postojećih romskih zajednica, a kamoli za pomoć novopridošlima.

Sredstva iz fondova EU-a namijenjena za integraciju povratnika nisu počela da pristižu, zbog toga što u Srbiji još nisu obavljena istraživanja na nivou čitave države kojima bi se procijenile socijalne potrebe, cijene stanovanja, školovanja i ostali troškovi”, kaže Panjković.

Povratnici se osjećaju napuštenim od obje domovine, i čini im se da ni jedna ni druga ne brinu šta će biti s njima. Najteže je kada shvatite da zemlja koju ste doživljavali kao svoju želi da vas se riješi”, kaže Milan. “A zemlja u koju ste se vratili ima za vas samo jednu poruku: ‘Šta ćete ovdje? Ne trebate nam!’”

Niko nas ne želi i nigdje ne pripadamo”, zaključuje on.


UGOVOR O POVRATNICIMA

Jedinstveni sporazum o readmisiji, potpisan između Srbije i Evropske unije, stupio je na snagu 1. januara 2008. godine. Potpisivanje tog sporazuma bilo je jedan od uslova kako bi se Srbija našla na listi zemalja čiji građani neće morati posjedovati vize pri ulasku u zemlje Šengenskog sporazuma.


ROMSKA NASELJA

Po riječima Marije Denić, iz NVO-a Centar za prava Romkinja, 80 posto povratnika u Srbiji živi u neformalnim romskim naseljima. U Srbiji ima oko 600 takvih naselja.


DEPORTACIJE

Elisabeth Riesel, advokatica koja od 1991. godine radi kao savjetnica za izbjeglice pri Crkvi Svetog križa u Berlinu, kaže da, po njemačkom zakonu, svaka osoba kojoj nije produžen boravak i kojoj su odbijene sve zakonske žalbe na tu odluku dobija od policije obavještenje da će biti deportirana nakon isteka roka za dobrovoljni odlazak. Ako takva osoba ne napusti zemlju u dostavljenom roku, policija ima pravo da je deportira. Nekada taj proces može trajati nekoliko sati, ali događa se da povratnici provedu u pritvoru i po nekoliko dana čekajući na deportaciju, dok se ne pribave potrebni dokumenti, ili dok se ne sakupi veća grupa za deportaciju.


(Ovaj tekst je rezultat programa Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, inicijative fondacija Robert Bosch i ERSTE, u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom, BIRN)
ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Zabranjeno koristiti riječ NORMALNO! Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi

Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.

Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.

U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja

z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.

I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.

Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.

ZABRANITI RIJEČ NORMALNO

Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...

Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?

Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!

I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...

Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.

I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!

REPORTAŽA: Schumacher iz Prnjavora

Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije

Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.

Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san.
-
Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.

Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.


Leptir koji priča

Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid.
-
Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život.
Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive.
-
Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.

Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama.
-
To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene.Mišin ručni rad
Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu.
-
Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio.
Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz
Formule 1.
-
Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.

Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu.
-
Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo?
Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi
Faraona.
-
Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.

U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću.Radnja u kojoj je formula sklopljena
- Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati.
Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta.
-
Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije.
Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena.
-
Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.

Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo.
-
Ti motori traže jak vjetar – kaže on.
Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze
Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.

Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.

Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora.
- Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.


Ljepotice na zadnjem sjedištu

Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo.
-
Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...

Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti.
-
Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.

Prerađena buba koju je poklonio supruziIako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti.
-
Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću.
Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe.
-
Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.

Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad.
- Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže:
Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.

Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam.
- Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.

U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.

Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu.
-
Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.

{slimbox images/Reportaze/Faraon/1.jpg,images/Reportaze/Faraon/1.jpg;images/Reportaze/Faraon/2.jpg,images/Reportaze/Faraon/2.jpg;images/Reportaze/Faraon/3.jpg,images/Reportaze/Faraon/3.jpg;images/Reportaze/Faraon/4.jpg,images/Reportaze/Faraon/4.jpg;images/Reportaze/Faraon/5.jpg,images/Reportaze/Faraon/5.jpg;images/Reportaze/Faraon/6.JPG,images/Reportaze/Faraon/6.JPG;images/Reportaze/Faraon/7.JPG,images/Reportaze/Faraon/7.JPG;images/Reportaze/Faraon/8.JPG,images/Reportaze/Faraon/8.JPG;images/Reportaze/Faraon/9.JPG,images/Reportaze/Faraon/9.JPG;images/Reportaze/Faraon/10.JPG,images/Reportaze/Faraon/10.JPG;images/Reportaze/Faraon/11.JPG,images/Reportaze/Faraon/11.JPG;images/Reportaze/Faraon/12.JPG,images/Reportaze/Faraon/12.JPG;images/Reportaze/Faraon/13.JPG,images/Reportaze/Faraon/13.JPG;images/Reportaze/Faraon/14.JPG,images/Reportaze/Faraon/14.JPG;images/Reportaze/Faraon/15.JPG,images/Reportaze/Faraon/15.JPG;images/Reportaze/Faraon/16.JPG,images/Reportaze/Faraon/16.JPG;images/Reportaze/Faraon/17.JPG,images/Reportaze/Faraon/17.JPG;}

(zurnal.info)