Život

U BOŽINOVIĆIMA: Bliski susret s Mladićem

Novinar Žurnala bio je u rodnom selu Ratka Mladića u blizini Kalinovika. Brzo se vratio. Postavljao je pitanja koja se tamo ne izgovaraju naglas.

Prije neki dan, u Sarajevo je doputovao kolega iz Norveške da “radimo priču o Ratku Mladiću”. Ja sam bio “fixer”, ili asistent što znači, šta god je trebalo, ja sam organizovao, a bio sam i pošteno plaćen.

Prvog radnog dana smo odmah pucali u srce teme. Iz Sarajeva pravac Kalinovik, pa onda Božinovići, rodno mjesto Ratka Mladića, generala Vojske Republike Srpske optuženog za ratne zločine. Ideja je bila da nađemo Mladićevu kuću i razgovaramo s njegovim rođacima koji žive u njoj. U devet ujutro smo krenuli iz Sarajeva i pravac Kalinovik.

Kalinovik

KUĆA SA CRVENIM KROVOM

Na ulazu u grad zamolio sam našeg vozača Amira da stane na benzinskoj pumpi kako bih pitao seljane u kom pravcu su Božanovići. Sve vrijeme sam razmišljao kakve će biti reakcije i hoće li uopšte hteti da razgovaraju sa mnom.
-Dobar dan dobri ljudi –
pozdravim kako je red.

-Svaki dan - odgovara srdačno seljanin koji se tu našao.

-Kako da stignemo do Božanovića? - upitao sam.

U jednom trenu, pitomi seljak menja izraz lica. Mislio sam da će mi opaliti jedan “seljački šamar”.

-A šta će Vam Božinovići? Zar ta priča nije odavno završena? Tražite Ratka sigurno? - i nasmeja se posprdno.

Ipak nam je u detalj objasnio put, čak je i došao radnik sa pumpe da pripomogne. Pomislio sam prvo da pokušavaju da me nasamare, pa da odemo u pogrešnom smeru, ali sam vidio da nam pokazuju kuću sa crvenim krovom koja se vidjela negdje u daljini. Pomislio sam, to je to, nema drugog pravca, mada, pitaćemo još negdje.

SENDVIČ IZ KOLIBE

Krenuli smo dalje. Ubrzo smo bili u centru Kalinovika. Prije nego što smo nastavili dalje, Tor, kolega iz Norveške, predložio je da ručamo. Naručivanje običnog sendviča pretvara se scenu iz Tarantinovog filma. Otvaraju se vrata i odjednom, druga dimenzija. Poluosvetljena prostorija, puna duvanskog dima, u uglu stoji tv i masa ljudi koja nas “skenira” pogledima. Statisti, uvijek spemni za akciju, skoro svi sa ogromnim bradam i brkovima, drže cigaretu u blizini usta i nijemo posmatraju. Progutao sam knedlu, i onda pitao konobara: Da li imate možda nekakav sendvič za poneti?

Ako se nekada dokaže da tišina ima agregatno stanje onda se može reći da je nakon mog pitanja postala gušća.
- Nema sendviča. Samo prasetina i ćevapi.

Hteo sam da se nasmejem, ali sam se samo ljubazno zahvalio i izašao iz birtije, koja nosi simboličan naziv “Koliba”.

Kasnije smo našli neki fin restorančić, pojeli picu i krenuli dalje. Od Kalinovika nismo putovali ni petnaestak minuta. Pitali smo usput još neke ljude za put do Božanovića i svaki put smo imali iste situacije. Ljudi su stalno zapitkivali da li smo novinari, šta radimo, ko nas šalje....

Do jednog dijela smo išli asfaltom, zatim kaldrmom i odjednom običan seoski put. Kamenje, oronule kuće, krave... Svako malo, po okolnim tarabama i stablima okačene su osmrtnice Mladićima i Mandićima. Siguran znak da smo na pravom putu.

U selu nigdje nikoga. Čujem žamor ljudi, ali ih ne vidim. Predložio sam Toru da “upadnemo” u prvu kuću, pa šta bude. Naravno, složio se s tim, jer nismo imali šta da izgubimo.

Ušao sam u jedno dvorište i pokucao na vrata... Ok nema psa. Obično to bude neki križanac medvjeda i psa. Iz kuće se čuje glas:
- Ajd napred, otvoreno... Ko je?

Nisam odgovarao, nego sam pokucao još jednom i povukao se dva koraka unazad, očekujući da neko otvori.

Izlazi čovek. Očito odavno nije bio trijezan. Drži se za okvir vrata i pita:
- Koga tražite?

Nisam imao tu šta da petljam, rekao sam mu da tražim kuću Ratka Mladića.
-A..., pa pogrešili ste, nije ovo njegova kuća
- jedva sastavi rečenicu i okrenu se.

U jednom trenutku, valjda je došao k sebi i skontao šta sam ga zapravo pitao, okreće se i počinje da viče: Ja mene... Ne, ne mogu ja da vam kažem... On je moj general i ne mogu da vam kažem gde je njegova kuća. A kako ste vi ovde došli? - nekako je sastavljao rečenice, ali se i dalje držao za okvir vrata.

Naravno, uslijedilo je ispitivanje, ko smo, odakle smo, ko nas šalje i za koga radimo. Kazao sam Toru kako je vrijeme da odemo, jer postaje “vruće”. I sam je vidio šta se dešava, pa mu nije bilo teško da se složi sa mnom.

Krenuli smo dalje niz blatnjavu ulicu. Ugledao sam staricu kako sjedi ispred trošne kuće. Sa njom je bilo malo lakše razgovarati, jer nije bila pijana, ali je bila sumnjičava. Pitao sam je kada je Ratko bio u selu posljednji put, kada ga je vidjela, šta je radio kada je bio mlad, šta je voleo, kakav je bio...? Ništa od odgovora, ali nam je bar pokazala put do “kuće sa crvenim krovom”.

Kuća je bila možda na stotinjak metara od nas.

SUSRET SA...

Stali smo ispred kuće. Tor je fotografisao, a ja sam pokušavao nekako da uđem. Amir, naš vozač, pratio nas je u stopu sve vrijeme i u svakom momentu bio spreman za bijeg. U velikom dvorištu su bile dvije kuće, jedna veća i jedna manja. Iz male kuće je izašao namrgođen čovek i kazao nam da odemo i to odmah. Nije htio da govori s nama. Nisam ni završio pitanje i već je zalupio vrata.

Rekao sam Toru da je to sve i da nemamo dalje šta da radimo, jer nemamo s kim da razgovaramo. Dok smo smo pričali, primijetio sam da nam se približava čovek sa ogromnom bradom i šajkačom na glavi. Išao je ubrzanim korakom ka nama. Tor i ja smo se samo pogledali, nismo ništa progovorili.

Ljubazno sam ga pozdravio, da ga malo “smekšam”.
-Pomoz bog
!

-Bog ti pomog'o - odgovori nekako oduševljeno.

Odmah sam krenuo da mu objašnjavam ko smo i šta radimo, bez pardona. On se samo smeškao i ništa nije odgovarao.
- Vi ste Ratkov brat?
-upitao sam.

- Jeste, ja sam Ratkov brat.

U jednom trenutku, ohrabren ne znam ni ja čime, postavljam sljedeće pitanje:
- Kada ste se poslednji put čuli sa Ratkom?

Čovjek je zastao i naglo se okrenuo. Priđe, potapša me po ramenu i odgovori, ispod glasa:
-Momče, mlad si i mnogo pitaš, bilo bi ti bolje da se odmah vratiš odakle si došao.

Ta rečenica je bila dovoljna. Kazao sam Toru da je krajnje vrijeme da se gubimo iz sela. Ušli smo u auto i polako krenuli ka Sarajevu. Amir je sada znao put, nismo više nigdje stali.

Tor je kasnije prokomentarisao da su ona dvojica (Ratkova braća) za razliku od Ratka malo mršavija i da izgledaju neuhranjeno. Tada mi se stvorila slika u glavi o čuvenom Doktoru Dabiću. Ko zna, sa kim sam ja zapravo razgovarao. A kada sam vratio film unazad, setio sam se da je brat s bradom nosio vojničke pantalone...

Ma ne, nije moguće. Mada ko zna...

(zurnal.info)

 

 

 

 

 

PRESUDA MATVEJEVIĆU: O onome o čemu se ne smije govoriti

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje

Postoji među finim balkanskim svijetom običaj da se upravo svoja zajednica smatra najcrnjom. Tako bi podgorički pisac mogao pomisliti kako pravosudno-intelektualni skandal koji se desio u Crnoj Gori ne bi bio moguć u Hrvatskoj. Hrvatski bi pisac mogao pomisliti kako na ono što ga naročito živcira u Zagrebu neće naići i u Beogradu, dok bi srpski pisac mogao računati kako je slovenačko društvo lišeno svih onih naslaga palanačkog, koje ga doma svakodnevno opterećuju. Jedini normalni ljudi na Balkanu su upravo oni koje više od svega nerviraju vlastiti narodi.

ČIN ODMAZDE

U biti, svi smo mi, i sve naše države, odveć slični – između ostalog i zato što se, tamo gdje bismo mogli učiti na susjedovim greškama, prepuštamo narcističkom užitku, diveći se sebi koji smo, ma kakvi da smo, ipak bolji od njih.

Presuda kojom je hrvatski sud Predraga Matvejevića uslovno osudio na pet mjeseci zatvora mogla je biti donesena i u Podgorici. Iz iskustva znam da su i podgorički sudovi slabi na ugledne umjetnike koji, tako tankoćutni kakvima ih je Bog dao, slabo podnose uvrede.

Takve presude su mnogo više od čina odmazde nad autorom: one su jasna poruka što jeste, a što nije društveno prihvatljivo pisanje. Tekst za koji je Matvejević osuđen je, eto jada, izvrsno štivo – kao i sve što je taj čovjek napisao. Pisan sa namjerom da upozori, nipošto da uvrijedi, on govori o krivici, vodeći računa da je pravedno distribuira – svima njihov dio, dakle -, pri čemu ne upada u zamku viktimizacije. Jer Matvejević odveć dobro zna da se balkanski nacionalizmi hrane svojim žrtvama, pa tako, prije nego što njima učinimo zlo, po pravilu ide podsjećanje na zlo koje je učinjeno nama. A tu zvijer Matvejević nema namjeru hraniti.

Kada bi repulzivna presuda o kojoj govorimo izazvala niz reakcija koje bi, u krajnjem, dovele do toga da kleveta u, kako se popularno kaže, »regionu«, bude dekriminalizovana, onda bismo se mogli prepustiti demokratskim fantazijama i zavaravati se kako je sve, eto, imalo nekog smisla. Presude poput one Matvejeviću, međutim, itekako imaju smisla: one su ideološki i politički potpuno konsekventne, dio većeg i, nažalost, uspješnog projekta. Samo što to nije projekat finog balkanskog svijeta: samo što se fini balkanski svijet tom projektu, u različitim njegovim fazama, evo već dvadeset i više godina uzalud suprostavlja.

JEDAN OD NAS

Na izborima za predsjednika Austrije 1986., ljevica je birače upozoravala da je Kurt Waldheim čovjek sa mračnom ratnom prošlošću, sa kojom se nije spreman suočiti: Waldheim je čovjek koji potiskuje, maskira traumatičnu prošlost, ponašajući se kao da se nikada nije dogodila. Kao rezultat te ljevičarske kampanje, Waldheim je pobijedio na izborima. Slikajući portret Waldheima, ljevica je dirnula u ono o čemu društvo ne želi da govori. Svojom ćutnjom o traumatičnoj prošlosti Waldheim je rječito govorio u ime prosječnog građanina. Koji je na koncu glasao za Waldheima, kojeg je prepoznao kao »jednog od nas«.

Pet mjeseci uvjetno Predragu Matvejeviću kazna je za ono o čemu hrvatsko društvo ne želi da se govori. Takođe, to je jasna poruka i Matvejeviću i pjesniku Pešordi o tome koga hrvatsko društvo smatra »jednim od nas«. Ali, kao što Matvejević savršeno dobro zna, pa stoga tako čini i izvjesno će nastaviti činiti, da parafraziramo znameniti Wittgensteinov iskaz: o onome o čemu se ne smije govoriti, mora se govoriti.

(zurnal.info)


DŽENANA ALAĐUZ: Je l' se Džekna porodila? ZABILJEŠKE JEDNE PRAKTIČNE ŽENETINE

...saznajte u najnovijem tekstu naše kolumnistice koji kasni samo dva mjeseca

 

Dan pred porod počeo je prilično veselo. Posvađala sam se dvatriput sa mužem, optužila mamu što me je rodila, šutnula mačka i otpustila pola firme. Potom sam smireno krenula ka bolnici. Kad me najdraži istovario iz civara ispred bolnice dao si je petama vjetra tako brzo da se nisam stigla ni oprostiti s njim jednim vrućim šamarom. Konačno mu se isplatio sav onaj silni noćni jogging ko fol do videoteke.

PLOČICE I ULOŠCI

Ako mislite da sam neopravdano gruba probajte vi sami samcati stati ispred one grozomorne bolnice, bespomoćni onako kako samo može biti sirotica dvadeset kila teža nego što treba. Jer zna šta je čeka. Istog trenutka kad sam prešla prag skinuli su mi svu odjeću kao da sam u zatvoru pa ne smijem imati ništa svoje. Kako je samo neprirodno biti u spavaćici i bade mantilu u 11 ujutro u sobi punoj nepoznatih žena!

No, brzi skrining mi je otkrio da sam ako ne najmlađa ono najčilija u sobi, sa najmanje otečenim nogama. Spavaćica mi se slagala sa papučama a najdraži muž me je sa bezbjedne udaljenosti zvao svake 3 sekunde. U tašni sve visokokalorični keksići i ručak iz najbolje gradske tratorije. Svanulo mi je. Mogu se opustiti, grickati i gledati.

Eno tamo dvije porodilje koje se valjaju u bolovima. Došle su da se prirodno porode očekujući da doktori imaju prirodan osjećaj za njihove potrebe, a da su sve sestre prirodno zabrinute za njihovo zdravlje. Te su sasvim prirodno provele dan lupajući glavom o krevet. Kako predvidljivo.

Kad mi dosadi tuđa patnja, brojim čitave podne pločice. Ali prekratko traje. Duže ispunim vrijeme brojeći uloške. Povremeno trknem do wc-a da vidim koja od nas najviše krvari i koliko koja koristi uložaka. To je prednost naših bolnica, ta silna transparentnost. Jedan wc, jedna kanta za smeće bez poklopca, i priče kazuju, ima jedna čistačica. Dok prebrojavam tuđe uloške svoje vadim ispod pazuha, obzirom da nema ni police ni zakačke, i boga molim da niko ne prođe u tom trenutku (jesam li rekla da su i vrata na wc-u transparentna?)

Natrag u krevet isto onako čilo i veselo i sve se nešto kontam nije ni ovaj porod loš.

OTUPLJIVNANJE ORGANA

Dok nije došlo veče. Odmah šok terapija. Moj savršeno depiliran organ pretrpio je nepotrebno obrezivanje najtupljim i najstarijim bic brijačem koji je bio tup još 1945. godine.

A potom se desio klistir. Legalizovani sadizam. Kad mi je sestra Mengele šušnula suho i kruto crijevo, koje nikad nije čulo da i trudnice imaju dušu, pa čak i tako nisko postavljenu, mislila sam da umirem. Malu satisfakciju mi je priuštio stampedo drugih sestara sa raznih odjela koje su uletjele u ambulantu. Mislile su zbog mog krika da je u ambulanti pokolj. Samo što nije bio. Nisam je mogla dohvatiti od stomaka. Tek kad je postalo neugodno nečim je namazala crijevo. Bio je to hod po tankom klistiru smrti...

Jutro D. Na viziti saznajem operacija carski rez ima da počne za 15 minuta. Naka me vrućina obli. Usne uvijek spremne na seksi osmijeh naglo se suše. Ama, šta usne, sva služokoža se paruši (ima li ovaj glagol?). Ne bi je osvježio ni goli Džejson u zagrljaju sa Edvardom. Da, pratim serijal o vampirima i vukodlacima, pa?!

Ljudski tornado u vidu divne Sestre Ramize prenosi me odmah na sprat iznad, intenzivnu. I obrah se ja tako u nepoznatoj sobi a Sestra me krene skidati, da, tako stojeći. Ni iz kakvih niskih pobuda naravno, već nema gdje drugo. Deset otečenih pari očiju me gleda sprijeda. Face to face sa mojim sisama. A ko zna koliko očiju „sa zada.“ Zahvaljujući zahvatu noć prije imali su šta i vidjeti.

MEDENI GAD

Obmotanu zelenim neštonaliknaogrtač, krutim nadam se od nedostatka omekšivača, uvode me u operacionu salu, gdje me vječnost čitavu pokušavaju spinalno anestezirati. Ne merem se opustiti da si pita. Tek sam tad shvatila da ću ja gledati operaciju, ne onako sa plafona kao u serijama, već fakat, u živo!Reality porod. Iskustvo koje ne bih ponovila ni u ludilu nikad i zanikad. No nije ni 10 minuta prošlo kad ...kmek, glavica, nogica, nešto crveno, migoljavo, trkom od mene do nekog stola, pa opet do mene. U zagrljaj. A ja u plač. Ridam i ridam tako ne mogu da vidim sopstveno dijete od plača. Sve što znam jeste da mi je na prsima biće. Živi blagoslov. Srce koje kuca. Dosta sentimentalnosti Dženana!

I tako se ja porodih. Ali veselju tu nije bio kraj. Saznadoh da za odlazak kući trebam imati nešto više od puke želje. Na primjer stolicu. Kako se dobija stolica? Od hrane. Kako se dobija hrana u postporođajnom odjelu? Nikako.

Majku mu. Zašto se sve i uvijek vrti oko guzice?

Opet klistir? Ne kad bih crkla. Ili ipak? Kaže pjesma Love hurts?

Da, love hurts. Nije ni čudo što roditelj od početka dječijeg života osjeća da ono ne cijeni dovoljno njegovu ljubav. Nezahvalni mali gad. Medeni.

Porodilište na Koševu: Strava u 35 slika

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/6.JPG,images/Galerije/Porodiliste/6.JPG;images/Galerije/Porodiliste/7.JPG,images/Galerije/Porodiliste/7.JPG;images/Galerije/Porodiliste/8.JPG,images/Galerije/Porodiliste/8.JPG;images/Galerije/Porodiliste/9.JPG,images/Galerije/Porodiliste/9.JPG;images/Galerije/Porodiliste/10.JPG,images/Galerije/Porodiliste/10.JPG;images/Galerije/Porodiliste/11.JPG,images/Galerije/Porodiliste/11.JPG;images/Galerije/Porodiliste/12.JPG,images/Galerije/Porodiliste/12.JPG;images/Galerije/Porodiliste/13.JPG,images/Galerije/Porodiliste/13.JPG;images/Galerije/Porodiliste/14.JPG,images/Galerije/Porodiliste/14.JPG;images/Galerije/Porodiliste/15.JPG,images/Galerije/Porodiliste/15.JPG;images/Galerije/Porodiliste/16.JPG,images/Galerije/Porodiliste/16.JPG;images/Galerije/Porodiliste/17.JPG,images/Galerije/Porodiliste/17.JPG;images/Galerije/Porodiliste/18.JPG,images/Galerije/Porodiliste/18.JPG}

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/32.JPG,images/Galerije/Porodiliste/32.JPG;images/Galerije/Porodiliste/33.JPG,images/Galerije/Porodiliste/33.JPG;images/Galerije/Porodiliste/34.JPG,images/Galerije/Porodiliste/34.JPG;images/Galerije/Porodiliste/35.JPG,images/Galerije/Porodiliste/35.JPG;images/Galerije/Porodiliste/36.JPG,images/Galerije/Porodiliste/36.JPG;images/Galerije/Porodiliste/37.JPG,images/Galerije/Porodiliste/37.JPG;images/Galerije/Porodiliste/39.JPG,images/Galerije/Porodiliste/39.JPG}

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/38.JPG,images/Galerije/Porodiliste/38.JPG}

(zurnal.info)

JU DJECA ISTOČNO OD SARAJEVA: Arzija Mahmutović pohađa postiplomski studij na Palama

Iako je konkurs za direktora Javne ustanove Djeca Sarajeva završen, imena kandidata još uvijek nisu predočena javnosti, a nezvanično saznajemo da je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Safet Kešo odlučan u namjeri da v.d. direktora Arzija Mahmutović ostane na čelu ove ustanove. Uposlenici ove ustanove prije nekoliko dana naslutili su mogućnost njenog reizbora nakon što je, nakon obavljenog privatnog sastanka sa ministrom Kešom, prolazeći kroz hodnik sa smiješkom dobacila: Samo da znate – ja ostajem.

Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze: Detalj sa facebook grupe podrške

Dan nakon toga u medijima je izjavila: Očekujem da ću ponovo biti izabrana za direktoricu JU Djeca Sarajeva.

I mi to očekujemo.

U međuvremenu, v.d. direktorica Mahmutović priprema teren za ponovno osvajanje fotelje u JU Djeca Sarajeva. Tačnije, pripremaju se uslovi kako bi se konkurencija za to mjesto svela na minimum. U skladu s tim Mahmutovićka se odlučila oboružati dodatnim diplomama, kako bi i na taj način eliminisala eventualnu konkurenciju. Zbog toga je još prije nekoliko godina upisala postdiplomski studij iz oblasti pedagogije i to ni manje ni više nego na – Palama. Tačnije na Filozoskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo, gdje, pouzdano saznajemo, redovno zalazi i Djed Mraz.

A svi oni koji se slažu sa politikom vođenja ustanove v.d. direktorice, nesvršene magistrice pedagogije s Pala, mogu svoju podršku iskazati na facebook grupi – Podržimo Arziju Mahmutović, uz “lajkanje” užasavajućih ilustracija na kojima Duška Jurišić, upregnuta u saonice s mrtvačkom glavom, vuče Deda Mraza.

Iskreno se nadamo da štićenici Arzije Mahmutović neće posjećivati stranicu ove facebook grupe.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Mostarski vijećnici u hipijevskom kolu

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

 

 

ZGOTIVITE ME SA: Slavuj i Sadik

 

Posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić

Rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije) u kojoj objavljujemo dirljive fotografije političara, ovaj put posvetili smo Slavku Jovičiću Slavuju, udarnoj ptici Dodikovog SNSD-a.

Bila je to teška odluka i ozbiljan posao, jer nam je gospodin Jovičić ponudio more materijala za razmatranje. Slavuj pripada onoj grupi političara koja očigledno bezgranično uživa u poziciji koju su nezasluženo zaposjeli. On to i ne krije. Nije budala. Naš pernati junak uredno vodi dva bloga u kojima objavljuje sve isječke iz štampe sa svojim likom i fotografije sa brojnih službenih putovanja koja smo mu mi platili. Slavuj širi istinu o Bosni po Italiji, Rusiji, SAD i svaku priliku koristi da s tri kvrgava prsta pozira pored čuvenih spomenika kulture. Tu su i fotografije nastale kao trijumfalni rezultat Slavujevih zasjeda na poznate ličnosti. Junak ne bira ni pol ni rod, pa imamo prikaze stiskavaca sa Nedom Ukraden, Marinkom Rokvićem, Severinom i Borisom Tadićem. Čini se da je među žrtvama najneoprezniji Milorad Dodik, jer je na blogovima najveći broj njihovih intimnih susreta. Tu je i veliki broj fotografija koje bismo sasvim lako mogli nazvati seksualnim uznemiravanjem, na kojima se Slavuj lascivno kezi u kadru sa stranačkim drugaricama iz Parlamenta, mladim aktivisticama SNSD-a, službenicama američke administracije, konobaricama, sobaricama...

Ipak, posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić. Očigledno je snimljena na seminaru Uloga Obavještajno - sigurnosne agencije BiH u evroatalantskim integracijama i to je jedini siguran podatak koji možemo saznati s ove fotografije. Sve drugo je čista misterija: šta dolazi iz slušalica, zbog čega podignuti palčevi, čemu ljigavi Sadikov kez, zašto je osobi koja sjedi pored Bahtića neprijatno, i naravno, kako se okončala ova predigra?

Odgovore možemo samo naslućivati...

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Ianu Curtisu, umjesto psovke

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga


Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)



AbART: Umjetnost u podijeljenim gradovima

Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima koji je održan nedavno u Mostaru organizirala je Umjetnička produkcija AbArt. AbArt produkciju čine tri mlade kustosice, povjesničarke umjetnosti i dizajnerice Amila Puzić, Anja Bogojević i Mela Žuljević. S njihovim viđenjem podijeljenih gradova, kako gledaju na ulogu prostora i arhitekture u tim sredinama te alternativnim/umjetničkim strategijama upoznajemo vas kroz intervju koji slijedi

Red je da počnemo od predpovijesti. Interesira me kada ste i kako došle na ideju o osnivanju Abart produkcije?

- Ideja je nastala 2008. godine kada smo organizovale izložbu mladih bh. umjetnika/ca pod nazivom „Bujroom u Mostar“ u OKC-u Abrašević, a koja je nastala kao rezultat saradnje između umjetnika/ca i historičara/ki umjetnosti. S ovom izložbom smo nastojale da podstaknemo razmjenu iskustava između teoretičara/ki i umjetika/ca, te promišljanje umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević . Kroz proces rada smo otvorile mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju/otvaranju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznali smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, a čija višeznačnost može da se artikuliše upravo kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima, kroz razgovore s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića. Nakon što smo 2009. godine obezbjedile sredstva za dalji rad, osnovale smo Abart umjetničku produkciju i krenule u realizaciju projekta pod nazivom „Umjetnost u podijeljenim gradovima/Art in divided cities“.

Vaš prvi projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“ ste radile u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. Od koga je potekla inicijativa za taj projekt i što je bila početna misao vodilja?

- Idejno polazište projekta odnosi se prije svega na topos grada koji u fizičkom smislu označava i predstavlja javni prostor, te kao takav može prolaziti kroz različite podjele katakteristične za Grad u smislu globalnog fenomena, a ne u smislu podijeljenog Grada kao izoliranog mjesta. Problem funkcioniranja multinacionalnih gradova aktualan je i prepoznatljiv na globalnom nivou i ne predstavlja izolovanu pojavu specifičnu za Mostar, stoga je za projekt bilo važno uspostavljanje saradnje s partnerskim gradovima (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) koji su ponaosob proživljavali i proživljavaju probleme podijeljenosti.

Znači, ideja o ovom programu je potekla iz Mostara?

- Ideja je potekla iz Mostara, a potom smo pozvale kolege iz spomenutih partnerskih gradova da nam se priključe na realizaciji projekta.

Taj je program nedavno završen. Što je sve u proteklih godinu dana urađeno kroz projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“?

- Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in divided cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirali, promišljali i intrepretatirali pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. Dokaz ovog istraživanja predstavlja publikacija pod nazivom Grad i granica, koja je izdata u studenom/novembru 2009. godine, a koja sumira prve rezultate procesa zajedničkog istraživanja.

Drugu važnu instancu za realizaciju projekta obuhvatale su konkretne umjetničke akcije kroz koje su umjetnici/ce u suradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koji se reflektiraju na ovu društvenu sredinu. Tako je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove bila prva aktivnost realizirana u sklopu projekta i zasnivala se na kratkom predstavljanju arhitektonske, političke, ekonomske, socijalne i umjetničke slike Bejruta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara s naglaskom na prostore podjele.

Na drugoj umjetničkoj izložbi Međuprostortu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ce Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, kroz koje su se umjetnici/e bavili različitim aspektima graničnih fenomena.

Nedavno završeni „Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima“ (14.-17.04.2010.) predstavljao je završnu aktivnost koju umjetnička produkcija Abart realizira u sklopu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities.

Festival je bio koncipiran kao četverodnevni multidisciplinarni susret umjetnika/ca, kustosa/ica, arhitekata/ica, historičara/kih umjetnosti i sociologa/inja iz Bejruta, Belfasta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara, koji su se s različlitih polazišta bavili tematikom podijeljenog Grada, s posebnim akcentom na analizi ne/mogućnosti razvijanja i implementiranja umjetničkih strategija unutar gradskog tkiva. Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima / Festival of Art in Divided Cities je realiziran u formi kolaža sačinjenog od predavanja, diskusija, umjetničkih izložbi, performansa i intervencija u javnom prostoru.

Zašto baš arhitektura i prostor kao točka na koju ste, uglavnom, stavili naglasak?

- Prostor prije svega promišljamo kroz agonistički pristup koji javni prostor posmatra kao mjesto sukoba različitih pozicija koje je moguće transformisati u mjesto susreta/konstruktivnog dijaloga, a naročito uz pomoć razičitih umjetničkih strategija. Arhitektura reflektira odnosno materijalizira društvene odnose i gotovo uvijek predstavlja artikulaciju ideoloških konstrukcija značenja. U podijeljenim gradovima, arhitektura je manifestacija moći koja materijalizira strah i nadzor u cilju održavanja podjela između zajednica u konfliktu. S druge strane, prepoznali smo potencijal koji umjetnost u javnom prostoru može da ostvari kao alat koji propituje dominatne mehanizme i kao sredstvo koje okuplja i podstiče kreiranje savremenih društvenih zajednica. Umjetničke akcije koje smo realizirali na graničnom području imale su za cilj da otvore nove forme javnih prostora u kojima se ljudi povezuju na osnovu onoga „sada“ i „ovdje“, a ne na osnovu zajedničke historije i ideologije. Da li se ovaj program/projekt, paralelno događao i u partnerskim gradovima i koje su specifičnosti Mostara u odnosu na te gradove, koji uvjetno rečeno imaju sličnu političko-sociološku situaciju?

- Tokom šestomjesečnog istraživačkog procesa s partnerima smo aktivno sarađivali i razmjenjivali iskustva podijeljenog Grada putem virtualne platforme – bloga i uvidjele smo da osim sličnosti, koja se prije svega odnosi na priču o očiglednoj nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti koja unutar ovih gradova egzistira, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na političko-socijalnu situaciju u svakom od ovih gradova. Kroz istraživanje i razgovore s partnerima primjetile smo sljedeće sličnosti: Bejrut i Mostar dijele slična iskustva rekonstrukcije kroz izgradnju komercijalnih prostora koji podstiču ujedinjavanje građana kroz ostvarivanje konzumerističkih potreba; u Kosovskoj Mitrovici i Mostaru se s druge strane tokom i nakon konflikta desila velika demografska promjena. Berlin nam je u istraživačkog procesu, kao grad koji se konstatno mijenja i izgrađuje, poslužio kao primjer iznalaženja mnoštva različitih rješenja i umjetničkih pristupa u procesu rekonstrukcije i propitivanju javne memorije.

Da li je za vas Mostar, na nekoj intimnoj razini zaista podijeljen grad? Koje su to strategije koje takvu situaciju, s vremenom, mogu promijeniti(Mostar i BiH kao otvoreno društvo)? Da li ih uopće vidite?

- Sasvim je očito da Mostar, kako na administrativnom, tako i na svakom drugom nivou, funkcioniše kao podijeljen grad. Strategije koje smo kroz ovaj projekat osmišljavale nisu imale za cilj nikakvo brisanje/negiranje konflikta i podijeljenosti, niti konačna rješenja poput ujedinjenja ili pomirenja, već su se fokusirale na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada. No, želimo naglasiti da se nismo se toliko bavile lokalnim kontekstom, koliko smo nastojale da ukažemo na njegov značaj na globalnoj razini, u smislu da svaki grad posjeduje latentni potencijal da se u određenom trenutku transformira u radikalno podijeljen Grad.

Osvrnimo se na jedan suvremen i blizak nam problem prostora. Naime, radi se o kompleksu Stare bolnice. Vi ste u jednom od programa Festivala radile jednu vrstu turističke ture po mikrolokacijama u Mostaru koje su žrtve urbicida. Da nije lobija, koji su bukvalno preorali Staru bolnicu, kakav bi bio vaš prijedlog za prenamjenu tog kompleksa? Slobodno dajte mašti na volju.

- Kroz umjetničku intervenciju „Lažne priče iz historije Mostara“ nastojale smo ukazati na potencijal individualne reinterpretacije historije grada. Pokušale smo da podstaknemo otvaranje imaginarnog prostora koji može da egzistira paralelno sa stvarnim - fizičkim, i u kojem možemo da pružimo virtualne alate za propitivanje i istraživanje konkretnih rješenja. Tako je Stara bolnica postala „Spomenik odbjegloj cedrovini“, i upravo je to jedno od rješenja koje nudimo, zajedno s „Tržnim centrom Svetog Biosfilija“, „Piramidom Kapitalističkog groba“, „Robom koja je odletjela u svemir iz svoje kože“, hotelom „Ružna“ i drugim objektima koji nam služe za imaginarnu prenamjenu postojećih građevina. Dakle, rješenja koja nudimo ne zahtjevaju fizičke intervencije, već u prostoru imaginarnog omogućuju upisivanje alternativne memorije grada.

(zurnal.info)





Posao: Romi gladuju a novac na računu

Dok su Romi na rubu egzistencije sredstva za njihovo zapošljavanje izdvojena od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima zavoda za zapošljavanje u BiH

Od ukupno 702 hiljade KM, koliko je u prošloj godini za podsticaj zapošljavanje Roma u BiH izdvojilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, samo je Federalni zavod za zapošljavanje iskoristio novčana sredstva. Ovom zavodu dodijeljeno je 440 hiljada KM, Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske odobreno je 220.000 a Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta 42.000 KM.

Tek nakon raspisivanja trećeg javnog poziva, jer se na prva dva poziva nije javilo dovoljno zainteresovanih, Federalni zavod uspio je raspodijeliti novac pa uskoro počinje i nova faza ovog projekta, sa novim sredstvima. Međutim, ni nakon ponovljenog javnog poziva u Brčkom i RS-u sredstva nisu ni izbliza utrošena, iako se često govori o nedovoljnoj brizi kada je riječ o zapošljavanju Roma.

Brčko Distrikt: realizacija 0%

Iako je krajem prošle godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS-a evidentirano 309 nezaposlenih Roma (tri osobe sa srednjom školom i 276 bez ikakvih kvalifikacija), od 220 hiljada KM utrošeno je samo 39, što je tek 17 posto od ukupnih doznačenih sredstava. U Brčko Distriktu stanje je poražavajuće – realizovano je 0% plana.

Spor utrošak planiranih sredstava ali i visoka stopa odustajanja korisnika programske pomoći imaju više uzroka. Muhamed Jusić iz udruženja Euro Rom iz Tuzle kaže kako je problem u nepovoljnim kriterijima, ali i malim poticajnim sredstvima za poslodavce:

- Većina korisnika do sada je već zatvorila ta svoja mala preduzeća, jer su tih pet hiljada KM početnog poticaja shvatili kao grant. Kada je došao red na plaćanje nekih obaveza jednostavno to nisu imali odakle učiniti, a nisu se smjeli u tom trenutku vratiti na biro, i napravljeni su još veći socijalni slučajevi. Dakle, u ovim slučajevima odgovornost za neuspjeh je obostrana, i korisnika, ali i zavoda, jer su zavodi, ne vodeći računa da je riječ o romskoj populaciji, primjenjivali neodgovarajuće kriterije, nisu ni gledali kako raspoređuju novac, i načinjena je velika greška.

U Istraživanju o efikasnosti utrošenih sredstava za provođenje Akcionog plana za zapošljavanje Roma u 2009. (BOSPO, Euro Rom Tuzla, Eur Romalen Kakanj) akcentira se da ni u jednom od triju zavoda nije izrađen program za zapošljavanje Roma sa kriterijima koji su prilagođene ciljnoj romskoj populaciji. Romi u BiH, navodi se, nisu dovoljno informisani o procesu zapošljavanja i samozapošljavanja jer nisu dovoljno dobro razumjeli javne pozive:

Na birima za zapošljavanje nije uposlena nijedna osoba romske nacionalnosti, čiji bi zadatak bio u vezi s Akcionim planom za zapošljavanje Roma... Da je ovaj uslov bio ispunjen, odnosno da je bio zaposlen barem jedan Rom, neupitno je da bi bila bolja saradnja između romske zajednice i sva tri zavoda za zapošljavanje.

Također, logično bio bilo da su zavodi nakon uviđenog neuspjelog javnog poziva samostalno inicirali neke očekivane korake kao što su poboljšavanje ili prilagođavanje kriterija ciljnoj populaciji, ostvarivanje direktnog kontakta sa poslodavcima za koje procjenjuju da mogu uposliti nove radnike, ostvarivanje kontakata radi zajedničkog upošljavanja Roma, sa načelnicima općina, organizacijama i poslodavcima... Međutim, navodi se u izvještaju, indolentnost zavoda je prouzrokovala situaciju kakvu i imamo u rezultatima istraživanja.

Zapanjujući je i podatak da predstavnik romske populacije koji je odabran da bude član komisije za izbor prijavljenih kandidata u Zavodu za zapošljavanje RS-a nije ni pozvan da prisustvuje sastanku na kojem se odabir vršio, već je telefonski obaviješten o rezultatima od strane komsije nakon obavljenog posla.

Četiri mjeseca za raspisivanje poziva

 Dok su Romi na rubu egzistencije i dok doznačena sredstva od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima Zavoda za zapošljavanje, zavodima treba po nekoliko mjeseci da pokrenu cijeli postupak, a pogotovo da dovedu cijeli proces do kraja, odnosno da doznače sredstva “rijetkim sretnim” korisnicima Programa.

U zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta kažu kako se prilikom provođenja ovog projekta rukovode internim aktima koje nisu posebno prilagođavali za romsku populaciju. Iako je Brčko ocijenjeno kao najkatastrofalnije kada je riječ o provođenju ovog programa, u zavodu Distrikta nisu čak ni znali za negativnu ocjenu koju su dobili u izvještaju. Na pitanje kako komentariše kritiku da su bila potrebna čak četiri mjeseca za raspisivanje novog javnog poziva, Admir Galijatović, šef sektora posredovanja pri zapošljavanju, neodređeno odgovara da ne treba biti isključiv u kritikama.

Zavodi nisu dovoljno radili ni na oglašavanju programa za zapošljavanje. Federalni zavod posljednji javni poziv nije objavio čak ni u sredstvima javnog informisanja već samo na svojoj tabli i biroima. Ipak, jedini je koji je uspio utrošti planirana sredstva. Cvijeta Vuković iz Zavoda kaže kako su, u razgovoru sa romskim udruženjima i relevantnim izvorima, ipak odlučili promijeniti neke kriterije, te povećati novčani iznos za poslodavce namijenjen zapošljavanju radnika na duži period te pokušati kvalitetnije realizovati utrošak planiranih sredstava.

(zurnal.info)