Život

ROMSKA KNJIŽEVNOST (2): Priče koje plaše pripovjedače

 

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se nomadi sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela.


Jedan od najistaknutijih lingvista koji je poznavao sve romske dijalekte bivše Jugoslavije i jedan od najvećih prijatelja Roma na našim prostorima, koji je posebnu pažnju posvetio gurbetskom dijalektu Roma koji su živjeli u BiH u Sarajevu i Prijedoru, je romolog Rade Uhlik . Rodjen je 1.02.1899. u Sarajevu a umro je 12.06.1991. u Sarajevu. Iza sebe je ostavio više od 43 vrijedna djela iz gramatike romskog jezika, sakupljenih romskih priča, pjesama kao i srpsko-hrvatski-romsko-bosanski rječnik. Prvu zbirku pjesama objavio je 1937. godine u Prijedoru pod nazivom „Romane gilja“ /“Romske pjesme“. Prvi rječnik je napisao još davne 1947. godine pod nazivom „Srpskohrvatsko-ciganski rečnik: Romane alava“. Drugi Uhlikov „ Srpskohrvatsko-Romsko-Engleski rječnik-Romengo alavari“ objavljen je 1983. godine. Sva tri izdanja je objavila izdavačka kuća Svjetlost iz Sarajeva. Njegova djela su sačuvana u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine.

Osim ovih djela, postoji i nekoliko nacrta bukvara koji su odštampani u nekim zemljama, Sovjetskom Savezu 1927. i 1934. godine, u Švedskoj 1975.godine, u Sarajevu 1990. godine i autor ovog bukvara je francuski lingvista Marsel Kortijade.

Šabloni od predrasuda

Danas na pragu 21. Vijeka, Romi se nalaze ispod svih minimuma socijalnog, ekonomskog, obrazovnog i kulturnog razvoja civilizovanog čovjeka. Socijalni problemi i dalje potiskuju problem obrazovanja a samim tim i kulturnog stvaralaštva. Veliki broj autora ne- Roma pišu o Romima ne odmičući od šablona koje nose u sebi, a to su šabloni loših predrasuda, ismijavanja, predstavljajući romske likove samo u slučajevima kada pišu o bijednicima i prljavim varalicama, lopovima, neradnicima, o onima koji su bez samopoštovanja i samouvjerenosti, o onima koji otimaju tuđu djecu a svoju prodaju i ostavljaju itd. Ovakva književnost je pogubna za Rome. Moram reći i to da su mediji u velikom dijelu doprinijeli ovakvoj situaciji negativnog predstavljanja Roma.

Situacija se lagano mijenja i u posljednjih nekoliko decenija pojavljuje sve više romskih medija koje vode profesionalni romski novinari, da se pojavljuje sve više romskih pjesnika, književnika, lingvista, umjetnika, režisera itd. Svijest o nacionalnoj pripadnosti se budi, strah od proganjanja nestaje i intelektualni pokret Roma jača. Pa i ako se desi da neko bude i protjeran zbog pisanja istine o svom narodu uvijek se negdje može naći prostor za življenje. A u današnje vrijeme to nije sudbina samo romskog naroda.

Prvi rječnik napisao je mađarski Rom pod nazivom „Me kámas-mothav”/ "Un Dictionnaire Rromanie oublié Katar o" Gyok-Szótár de Ference Sztojka ", koji je objavljen od strane Malartn Kiado, Paris, 1890. Taj rječnik sadrži i pjesme i molitve.

Knjiga gramatike pod nazivom "Naš jezik/ Amari chib", objavljena je 1980. godine u Skoplju. To je knjiga školske romske gramatike čiji je autor Šaip Jusuf iz Makedonije u koautorstvu sa Krume Kepeskim.

Tokom više stotina godina dugih seoba, Romi su prolazili kroz mnoge druge zemlje i na taj način su dolazili u kontakt i sa drugim narodima i kulturama. Zato je i razumljivo da se u romskoj mogu prepoznati i elementi onih kultura sa kojima su Romi imali bliže kontakte. Tako se, u romskim pričama i legendama mogu uočiti starosemitski mitovi. Naravno, romski narod ima svoje originalne motive koje su do današnjih dana sačuvali: legende o princu Pengi, o Bengi (đavolu), o faraonovom carstvu, o Bogu (develu ili delu), priče čiji su junaci razni vragolani, spadala, skitnice i mnogi negativni likovi. U oblasti humora u romskim pričama dominiraju tri glavna tipa a to su Dilo (Budalaš), Xalo (Ćelo) i Phuro (Stari). Tematika romske književnosti, posebno priča, je raznovrsna. U njima se može naći i ono što ne romske čitaoce može da zbuni ili iznenadi. Priče koje se među Romima sasvim normalno pričaju, za ne- Rome su odvratne. Priče su često tako duge da pripovjedač zaboravi da ispriča njihov kraj. Te priče se mijenjaju od naratora do naratora. Svako nešto svoje nadodaje i izmišlja i kada su priče strašne pričaju ih tako vjerodostojno da se i sami preplaše iste. Likovi koji straše su razni bahvalja duhovi, choxane –vještice itd. Pošto Romi tokom minulog vremena nisu imali veće mogućnosti za zapisivanje svog stvaralaštva te priče su se prenosile usmeno, sa koljena na koljeno, zadržavajući samo osnovne motive. U skorije vrijeme mnoge priče – paramiche su i pismeno zabilježene i obrađene i naravno i objavljene.

Začetke pisane romske književnosti možemo tražiti u poeziji. U nedostatku vremena, prostora i ostalih životnih uslova, Romu koji se na neki način opismenio bilo je najjednostavnije pisati kratko, simbolično i prenositi svoj bolni i teški život i iskustvo u pjesmi. U prvo vrijeme pjesme su se pjevale i bile sastavni dio repertoara koji su naši Romi izvodili uglavnom na romskom jeziku. Na taj način su pokušavali skrivati svoje osjećaje, tugu, radost od onih kojih su ih omalovažavali i tjerali na vječito prognanstvo. Pjesme su bile komponovane uz čarobne zvuke romske muzike. Nakon što su pjesme bile prihvaćene i od strane ne-Roma mnoge su se i prevodile i objelodanjivale na drugim jezicima.

Otkrivanje tajni

Jedna od najpoznatijih romskih pjesnikinja je Branislawa Wajs Papusha 1910.-1987. (Poljska) koja je bila diskriminirana i progonjena od svog naroda jer je po njihovom mišljenju otkrila kroz objavljivanje svojih pjesama dio tradicije koju ne- Romi nisu nikako smjeli da saznaju. Papushina najčuvenija poema je Krvave suze /Ratvale jasva. Zatim moram napomenuti pjesnikinje, sestre iz Švedske Rosu i Katarinu Taikon, Mateo Maksimova iz Francuske, Karla i Ceija Stojka iz Austrije, te Ronalda Leea iz Canade, Iana Hankoka i Jorga Bernala Lola iz Amerike, Jonardhana Pathaniju iz Indije, Slobodana Berberskog, Rajka Đurića, Dragoljuba Ackovića i Jovana Nikolića iz Srbije, Ali Krasnićija, Bajrama Halitija i Kujtima Pačaku sa Kosova, Ruždiju Sejdovića iz Crne Gore, Šaipa Jusufa i Muharema Serbezovskog iz Makedonije, Šemsu Avdića i Hedinu Sijerčić iz Bosne... Sve su to autori čija su se djela pročula širom svijeta i čija su djela objavljivana i na romskom i na drugim svjetskim jezicima. Željela bih i da spomenem prvog romskog režisera sa naših prostora Rahima Burhana iz Skoplja. Njegov rad nije bio zasnovan samo na radu sa Romima sa kojima je osnovao i prvi romski teatar „Phralipe“ u Skoplju, nego i na radu u svim profesionalnim i državnim pozorištima bivše Jugoslavije.

Međutim, to ne znači da je time problem romskog književnog stvaralaštva i puštanja u javnost istih riješen i da tu više ne postoje problemi. Navest ću jedan primjer koji možda zvuči kao nebitan, ali je veoma bitan za romsku istoriju i narod: romski autor želi da objavi svoju zbirku pjesama i naslov mu je „romska duša“. Izdavač je prihvatio njeno štampanje i objavljivanje ali se ne slaže sa naslovom i sa rječju „romska“ ili „Romi“(nije dovoljno atraktivan za prodaju knjige) i uslov objavljivanja je da se naslov promijeni u „Ciganska duša“. U želji da zaradi nešto novca da bi opstao i opravdao familiji svoj rad „sjedeći i ništa ne radeći“ pristaje na te promjene. Naravno, ovdje nije razmišljao o narodu i o istoriji koja ostaje iza njega nego o sebi i svojoj familiji. Eto najprostiji primjer. Da je ovaj pjesnik imao osnovne uslove za život i dovoljno sredstava da prehrani porodicu ne bi pristao na mijenjanje naslova a pogotovo ako se radi o nazivu vlastitog naroda. Naravno postoje i primjeri kada Romi autori sami koriste taj naziv ignorišući našu romsku istoriju.

1971 godine u Londonu, Velika Britanija održan je prvi Internacionalni Kongres Roma. Na tom Kongresu usvojena je romska internacionalna himna romskog kompozitora Žarka Jovanovića-Jagdina „Djelem, djelem“, usvojena je romska internacionalna zastava (plavo – zeleno i u sredini crveni točak), donešena je odluka da se ponižavajući nazivi našeg naroda kao što su „Cigani“ i drugi (da ih ne navodim) ne koriste nego da se koriste nazivi Rom, Romkinja, Romi, romski itd. Pored tih osnivačkih odluka donešena je takođe odluka da se svaki Rom može i treba koristiti svojim dijalektom u komunikaciji bilo to usmenim ili pisanim putem.

(zurnal.info)


SELVEDIN AVDIĆ: Usporavanje

Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

 

Ponekad mi se čini kao da mi dan promiče pred očima, tek što svanem odmah i zanoćim. Nizašta nemam vremena. S tim nemaju nikakve veze frenetičnost modernog svijeta, suludi tempo kapitalizma, ubrzani protok i dotok informacija. Ma kakvi, godinama je sve potpuno isto, niti gdje idemo, niti ko šta radi.

Ne znam zašto je tako. Savjet sam tražio od nekih poznanika, kažu da isto osjećaju, ali ne znaju objasniti zašto se to dešava. U nekim svetim knjigama piše da se pred smak svijeta vrijeme sabija, ali takve teorije treba ostaviti Rolandu Emmerichu da od njih napravi još jedan dosadan blockbuster i zaradi svoju koru hljeba.

...

Prirodno je da se čovjek plaši smaka svijeta, na tom strahu počiva dugovječnost religija, ali meni se čini da su Bosanci i Hercegovci umorni od apokaliptičnih predskazanja i da se više niko zaista i ne plaši. Kako da nas uplaši Babaroga koju svakodnevno srećemo, čak i po dnevnom svjetlu, i kojoj napamet znamo svaku gestu, vrisak ili škrgut kojim bi nas trebala uplašiti?

Očvrsli smo, jer svako malo plaše nas referendumom ili repriziranjem genocida, a nisu zaboravili ni da nam upropaste novogodišnje praznike. Dok Evropska unija čeka da je u 2010. ponese zvjezdani trag Coca Cola reklame, nama je rečeno da će gripa monstruozno mutirati odmah nakon praznika a da će nam vakcine s isteklim rokom trajanja biti dostupne tek krajem januara. Dok njih ohrabruju da recesija posustaje, nama se govori da će zube pustiti tek naredne godine, a istovremeno upozorava da zbog preglasavanja nije izglasan budžet (u kojem svakako nema prostora za pomoć siromašnim i nemoćnim). Dok njima puštaju prigodne pjesmice sa zvončićima i refrenima o bratskoj ljubavi i milosrđu, nama se kaže da će se kriza vlasti dodatno produbiti pred parlamentarne izbore i da tada ni najpijanijim neće biti do pjesme.

Dakle, kako da nas plaši drevno predskazanje Maja, kada nam je, putem javnih emitera, mirno saopšteno da ćemo svakako pocrkati naredne godine?

...

Nije nikakva tajna zašto je našim vlastima neophodno da nam u pravilnim razmacima ubrizgaju dozu straha. Nije samo nama, stradalnicima, jasno šta nas je spopalo. Nedavno čitam agencijsku vijest o susretu Raffija Gregoriana s austrijskim predsjednikom dr Heinzom Fischerom. U ugodnoj atmosferi, Gregorian je uvaženom predsjedniku izložio osnove terapije kojoj smo izloženi. Prepisujem:

- Politička situacija u BiH se pogoršava kao posljedica smišljenog djelovanja političkih lidera koji koriste šovinizam kako bi osigurali kratkoročne političke poene pred parlamentarne izbore sljedeće godine. (...) Problemi sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina, kao što su parlamentarni zastoj i nesposobnost vlasti, imaju jasne političke korijene i nisu isključivo rezultat složene administrativne strukture BiH. Umjesto da rješavaju posljedice ekonomske krize i da rade na rješavanju stvarnih problema građana, političke stranke vode javne rasprave oko pitanja za koja znaju da će samo produbiti njihova neslaganja. Kao posljedica ovoga, donošenje velikog broja zakona - koji su bili potrebni za evroatlantske integracije i za zatvaranje OHR-a – kasni.

Terapija je za sada efikasna, pacijent savršeno odgovara na nju. Kontraindikacije zanemarljive.

...

Možda ste čuli za onaj vic o Bosancu/Hercegovcu koji nakon gledanja 60 minuta uplašeno kaže: treba bježat odavde, a onda počnu Paralele pa se vrati u fotelju i kaže: a gdje ću, uvraga...

Ja ne znam gdje bih prije stigao, pa se u toj panici nigdje i ne mičem. Najgore je što sam navikao na stanje mirovanja. Jedan moj drug kaže da smo postali takvi ljudi, letargični do te mjere da bi se lako navikli i na boravak u koncentracionom logoru: ujutro bismo spremno čekali da nas cappo šutne nogom u bubrege, uvježbano skrivali pogled pred esesovcem koji bira koga će likvidirati, vrijedno meli pepeo oko krematorija i razbijali kamen, pred spavanje zahvalno primili još jedan udarac u arkadu, trijebili vaške, lizali rane i bodro dočekali naredni dan.

Samo nek ne puca.

...

Slutim da je preuzimanje igre jedini pravi odgovor na terapiju kojoj smo izloženi. Potrebno je da nametnemo vlastiti tempo, da guramo svoje probleme o kojima će se oni zabaviti, da ih zatrpamo poslovima zbog kojih neće imati vremena da varaju, kradu i plaše. Napisao sam slutim, jer nemam blage veze kako da to uradimo, na koji način da im uzmemo loptu, kad već ne možemo napraviti reviziju pokradene imovine. Meni se može i mora oprostiti to neznanje, jer nisam politički angažiran. Za druge ne znam, svakom njegova savjest.

Znam samo da ću, čim osjetim da neko ima odgovarajući metod, zamoliti ga da mi dozvoli da besplatno lijepim njegove predizborne plakate.

...

 Imali ste sigurno priliku sjediti u parkiranom autobusu. Pamtite li onaj osjećaj kada s perona krene susjedno vozilo, a vama se učini da polazi vaš autobus? Isti osjećaj imamo kada pomislimo da se stvari u ovoj državi pomjeraju sa vječite, mrtve tačke. Čista iluzija, nigdje se mi ne mičemo, samo se svi drugi oko nas pomjeraju.

Kada je već tako, otkud onda taj čudni osjećaj da nam vrijeme izmiče. Kako je moguće da nemamo vremena, a ništa se u suštini ne dešava? Možda je za rješenje te zagonetke potrebno pokušati maksimalno usporiti život, pa motriti na njega frame po frame i škiljiti šta se uistinu događa dok mi vodimo naoko normalan, proevropski život.

Možda ćemo na taj način shvatiti kako smo kukavički dozvolili da se dovedemo u situaciju iz koje niko razborit ne vidi skoro izlaz. Slobodno pitajte koga god hoćete, nije u pitanju defetizam.


(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Erotski snovi s krompirom

Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!


Moram Vam priznati da mi je laknulo kad sam dobila dijagnozu. Ne, nisam poludila niti mi je mozak spržen. Još. Jednostavno patim od takozvanog sindroma brain pregnancy (trudni mozak)!

To što taj fenomen nije priznat od liječničke komore već iza njega samo stoje svjedočanstva miliona raznih Joanna Smith iz Teksasa i sl, koje stavljaju toalet papir u frižider ili voze do nepostojećih kuća tokom trudnoće, meni je dovoljno.

Samo to što sam trudna u mozak može da objasni šta mi se dešava ovih mjeseci.

Trudna u mozak, a još živim

Sve je krenulo potajice, naravno. Moj mozak koji je obično brzo radio, ne uvijek i briljantno ali bolje od cijelog Parlamenta, počeo je da zastajkuje. Prvo sam počela zaboravljati sitnice, tu i tamo neku misao, ništa posebno. Nisam baš Ajnštajn da su te misli gubitak za čovječanstvo, tako da sam to sve prepisala umoru i frustraciji i uticaju kozmičkih sila.

Potom sam počela gubiti nit i u organizacijskim stvarima. Nisam prepoznavala sopstvene podsjetnike na mobitelu, poslati tekst svakih deset dana uredniku? Koji tekst, koji urednik? Quo vadis? Kupiti toalet papir na vrijeme, prije nego što nestane baš u krucijalnom momentu u rano jutro, postala mi je misaona imenica. Sve dok se sa šolje ne osvrnem oko sebe i prokunem nimalo majčinski.

Danima se podsjećam da kupim sapun za ruke, naročito svaki put kad ih perem ukradenim hotelskim sapunićem izvučenim iz nekih majica i gaća gdje su mirisali u miru zaborava. Još da začinim grah potpurijem iz kupatila pa da kompletiram ponudu.

I što je najčudnije, postalo mi je žao drugih ljudi. Ne previše, naravno, ali eto osjetim neku nelagodu pri pomisli da maltretiram oko sebe. Zamislite, zna mi se desiti da sama ustanem u četiri ujutro da iscijedim sok od prave narandže. POTPUNO SAMA! Ne znam šta je čudnije mojoj porodici – to što ja SAMA cijedim sok ili što to činim u četiri ujutro, umjesto da kao i do sad probudim najdražeg i izdam nalog. Tačno se vidi da sam .... u mozak. ( I sad kad ovo čitam gadim se sama sebi. Odmah sam probudila najdražeg da mi skuha kafu. To što su mu krvave oči i što je triput posrnuo do kuhinje malo mi je vratilo samopouzdanje.)

Sve to prati i promjena ukusa. Krompir mi je alfa i omega života. Dala bih muževljevih deset plata samo da svaki dan mogu jesti pomfrit, krompirušu, restovani, kuhani, pečeni u rerni krompir, kao pire, kao kroketić, kao kljukušu, da ga nosim uza se kao pojas za spasavanje, da ga stavim pod glavu kao jastuk kojeg mogu grickati cijele noći kad god se promeškoljim...mmmm... Erotski snovi puni su vibratora od krompira.

Nina i alipašinski banditi

A tek što volim sok od narandže i to onaj najjeftiniji pun E-ova i šećera, kojeg prije 5,5 mjeseci nisam htjela ni pogledati. Sad mi je eliksir života. Ma kad razmislim nakon trećeg mjeseca više mi se ništa ne gadi. Neki dan sam se uhvatila kako mjerkam posudu za hranu medenog Francija, vidim hrska li hrska on onaj Frieskis i nešto si mislim možda valja? Tek me je osvijestio odraz na pločicama neke ženetine što se četveronoške gura s mačkom ispred posudice.

Sindrom brain pregnancy-ja širi se nezaustavljivo. Zbog njega ogadila su mi se na primjer mnoga imena. Osposobio me je da odmah prozrem kako bi neko ime zvučalo drugoj djeci, kao što znamo sve od reda huliganima. Evo, donedavno divno žensko ime Nina. Odmah sam vidjela alipašinske bandite kako ispred škole zavijaju Nina – Slina.

Dočim nisam u stanju da prepoznam knjigu omiljenog pisca Stiega Larssona ako mu ime na koricama piše kao Stig Lašon.

Više ne čitam i ne govorim kao svi normalni ljudi. Godinama stotine ljudi prolazi pored jedne sarajevske firme čiji je natpis MEDICALIZ. I nikom, osim meni, on ne zvuči kao ono što piše MEDICA-LIZ već neki tamo medikalis. Mislim stvarno...ako neko želi da nudi liz iz medicinskih razloga zašto bismo mu mi mijenjali ime i namjenu?

Sve to utiče i na moj odnos sa porodicom. Sve me manje i manje poštuju. Sestrični sam jučer ponudila u restoranu da naruči pileća prsa punjena mocarela sisom, umjesto mocarela sirom.

Dokle tako? Još 3,5 mjeseca nadam se.

Gdje sam ono stala? Pročitala sam tekst od početka i džaba, da me ubijete ne mogu da se sjetim koja je poenta ovog teksta? Šta sam željela reći?


(zurnal.info)







ROMSKA KNJIŽEVNOST (1): Riječi od lišća

Romska književnica Hedina Tahirović Sijerčić piše o romskoj književnosti, o počecima kada su se sporazumijevali simbolima pa do današnjih dana. Žurnal će ovaj zanimljivi tekst objaviti u tri dijela

Nakon prvih znakova diskriminacije i progona, Romi su napustili Indiju u 11 vijeku i u traganju za boljim uslovima života i prosperiteta naselili su Evropu. Početke pisane riječi Romi vide u simbolima i oznakama (Šikajmako ili patrina) koje su ostavljali iza sebe na putu. Oznake su bile čisto informativnog karaktera te kombinirajući razne predmete i raspoređujući ih na određeni način informisali bi sljedeću grupu Roma koja bi prolazila istim putem o mogućim poteškoćama ili o mogućim dobrim stranama tog naselja: dobri prema Romima, loši prema Romima, ne daju ništa, ima dosta hrane, pazi policija... Služili su se lišćem, perjem, određenom vrstom drveta, metalom, štofovima, staklom, kožom itd. Kada je nomadski način života napušten, ove takozvane „putujuće novine“ počele su da gube značaj. Tajni znaci su onda postali sredstvo zabave i razonode.

Trinaest rečenica

Do skorijeg vremena romski jezik je bio usmeni jezik, a njegov razvoj i korištenje možemo posmatrati od sjeverozapadne Indije do Evrope i Afrike, a danas i do Amerike i Australije.

Romski jezik i proučavanje romskog jezika bilo je veoma zanimljivo i unosno za naučne radnike i nauku. Naravno, kad kažem naučnici onda isključivo mislim na ne- Rome jer Romi nisu imali svoje naučnike do 1969. godine kada su dvojica Roma, jedan iz Francuske Vanja de Gila Jan Kochanowski a drugi iz Velike Britanije Ian Hancock diplomirali na studijama lingvistike. Neke njihove publikacije bile su objavljene u tadašnjem najaktuelnijem žurnalu „The Gypsy Lore Society“ u Velikoj Britaniji za koji su pisali i prvi srpski romolog Tihomir Đorđević kao i naš bosansko-hercegovački lingvista i romolog Rade Uhlik.

Pod književnim stvaralaštvom o Romima podrazumijevam književnost koja je nastala na temu Romi a čiji su autori ne –Romi.

Prvi put pojava Roma zabilježena je na području Transilvanije 1416. godine, dok se u hronici italijanskog grada Forelija spominju 1422. godine. Englez Andrew Borde 1542. objavljuje transkripciju od 13 rečenica na romskom jeziku s engleskim prijevodom, pod naslovom 'Egipt Speche'. Johan van Ewsum 1565. godine objavljuje romsku listu riječi nanižem stupnjunjemačkog prijevoda, pod naslovom 'Clene Gijpta Sprake' ( 'Govor Little Egypt'), a 1597. godine Bonaventura Vulcanius objavljuje romsku listu riječi s latinskim prijevodom, pod naslovom 'De Nubianis erronibus, quos Itali Cingaros apelant, eorumque lingua' ( O jeziku onih koje Italijani nazivaju Cingari a za koje se greškom smatra da su Nubians).

Evlija Čelebija 1668. godine piše poglavlje o „Ciganima“ sa uzorcima romskog jezika u svom putopisu Sejhat Ime. To je ujedno i najranija dokumentacija o balkanskim Romima.

Najznačajnija djela u oblasti romskog jezika zauzimaju studije „Die Zigeuner in Europa und Asien“ / „Cigani u Evropi i Aziji“ , Augusta Fridricha Potta (1844-1845) i „Ueber die Mundarten und die Wanderung der Zigeuner Europa's“/ „O umjetnostima usmenog izražavanja i o kretanju evropskih Cigana“ Franca Miklošića (1872-1880).

Prvi romolog sa srpskih prostora je Tihomir Đorđević koji je rođen u februaru 1868. godine u Knjaževcu. On je u Minhenu 1902. godine odbranio doktorsku tezu „Die Zigeuner in Serbien“/ „Cigani u Srbiji“. Tokom svog pedesetogodišnjeg angažovanja govorio je djelimično romski i napisao je oko tridesetak radova iz oblasti romologije. Nije smatran prijateljem romskog naroda, njegovi zapisi i odnos prema muzici našeg naroda, prema našim tradicionalnim zanatima i prema našem narodu uopšte nije bio prijateljski.

Šta bi bilo da ih nema

Romska lingvistika i jezik imaju svoju istoriju kao i drugi jezici, ali razlika je u tome što su ostali jezici imali pripadnike svojih naroda koji su se bavili istom. Istorija romske lingvistike nastajala je sakupljanjem građe i pisanjem naučnih i doktorskih disertacija ne- Roma koji su se kretali među Romima proučavajući romski jezik, zapisujući romsku tradiciju, običaje i kulturu.

Poznat je i jedan slučaj austrijskog lingviste Johanna Knoblocha koji se 1943. godine specijalizovao u romskom jeziku a koji je sarađivao s nacističkim režimom. Knobloch je bio angažovan od strane SS 'Ahnenerbe' organizacije, a istraživanja i zapise je pravio snimajući govor Roma u koncentracionom logoru u Lackenbachu u Austriji. Ovaj lingvista je poslije rata postao utjecajan unutar akademske zajednice kao profesor lingvistike na sveučilištu u Bonnu.

Zbog neprihvatanja od strane starosjedilaca, Romi su bili primorani mijenjati mjesto boravka tako da nas Rome epitet “nomadi” vezuje do današnjih dana. Diskriminacija, netolerancija, masovna uništenja i progoni nad Romima, učinili su nas marginaliziranim i za većinu neprihvatljivim, nejednakopravnim i manje vrijednim ljudima na prostorima gdje god bi se pojavili.

Na sreću, Romi su imali i svoje simpatizere, ljude koji su u našem narodu vidjeli bogatstvo kako kulture i tradicije i jezika tako i poniznost i čestitost našeg podcijenjenog naroda.

Na prostorima Bosne i Hercegovine oficijalno se Romi spominju početkom 16. vijeka kada im je Sultan paša Sulejman Veličanstveni odobrio nastanjenje i obrađivanje dijela njegovog pašaluka uz plaćanje poreza.

Jedan od zapisa koje je 1910. godine zapisao književnik Edhem Mulabdić govori o tome na veoma dobar način.

- Šta bi bilo da ih nema? Ko bi drugi bio predmet poruge bogatijem svijetu: na koga bi padale sumnje za odvedene konje, ko bi bio ona ponižena skupina ljudi, koji nose na sebi biljeg zaostalosti u moralnom i intelektualnom pogledu, da nije njih, Cigana? Za sve to oni, čini se, kao da su stvoreni. U našim krajevima naći ćeš dosta naših ljudi i porodica, da su siromašnije od kog ciganskog doma; ali naš se svijet neće narugati čijoj slabosti, čijoj materijalnoj i intelektualnoj poniženosti, a Ciganinu se narugati gotovo da je zabava i nije nikakav grijeh. Ta on se već sklonio na to, nit se umije razljutiti ni potražiti zaštite kao građanin; ako ti i odgovori što, tobože uvrijeđen, to se opet izvrgne u šalu, da se ogradi veći smijeh. Je li ukraden konj, traži najprije u Cigana, pa onda istom u onih kojih ima dosta, da su i Cigane natkrilili u tom gadnom zanatu.

E take su sreće Cigani kod nas, makar da ih je dobar dio marljiv k'o mrav, a miran k'o janje.

(zurnal.info)

Inicijativa mladića: Sedmorica vole šamarati žene

Sedam od deset mladića u BiH misli da postoje situacije kada žena treba biti ošamarena, 80 posto njih vjeruje da muškarac treba da odlučuje kada i kako treba imati seksualne odnose. Većina smatra da je glavna uloga žene da se brine o kućnim poslovima i da kuha porodici, te da trebaju da trpe nasilje kako bi održale porodicu na okupu, a gotovo svi ispitani mladići su saglasni da je seks potrebniji muškarcima nego ženama.


Ovo su samo neki od podataka do kojih je došla Inicijativa mladića, projekat koji međunarodna, neprofitna organizacija CARE realizuje u saradnji sa devet međunarodnih organizacija i partnera iz regiona i uz podršku Ministarstva vanjskih poslova Norveške. Studijom je obuhvaćeno devet škola iz pet gradova u tri zemlje: Banja Luke i Sarajeva u Bosni i Hercegovini, Zagreba u Hrvatskoj i Beograda i Prokuplja u Srbiji. Analiza počiva na istraživanju sprovedenom od strane samih srednjoškolaca, starih izmedju 15 i 19 godina. U Bosni i Hercegovini je ispitano 1208 školaraca, a omladina je sudeći prema rezultatima pokazala visok stupanj netolerancije.

Istraživanje je, također, obuhvatilo i nasilje među vršnjacima, uključujući ponižavanje, guranje, udaranje rukom ili nogom. Pedagozi su saglasni da je sve veći broj nasilnika u školskim klupama, ali i to da su glavni uzroci devijantnog ponašanja mladića uglavnom odnosi u porodici, alkohol, nervoza,pušenje,loš utjecaj medija...

Jedan od učenika je odnos prema djevojkama ovako objasnio:

- Djevojke su u društvu tretirane lošije od mladića. Kada djevojke imaju više partnera, bivaju tretirane kao prostitutke. One su izložene seksualnom nasilju. Muškarci ih diraju po stražnjem dijelu tijela, po grudima. To se naročito dešava u osnovnoj školi. Ako djevojka nije lijepa onda je mladići emocionalno ponižavaju.

Dok je direktor jedne škole naveo nasilje kao najveći problem sa kojim se učenici suočavaju.

- Imali smo slučaj kada je učenik u školu donio pušku marke “kalašnjikov”. Bili smo prinuđeni da ga udaljimo iz škole jer je to prestup za najstrožiju kaznu.


Seksualni odnosi

Kako se navodi u istraživanju Inicijative mladića prosječna starosna dob prvog seksualnog odnosa se kreće u rasponu od 14 godina do 14 godina i 5 mjeseci. U pet gradova koji su obuhvaćeni istraživanjem, mladići uključeni u ovo istraživanje bili su na najvišoj tački seksualne aktivnosti. Oni također stupaju u različite oblike seksualnih aktivnosti, od kojih svaka nosi specifičan rizik po njihovo zdravlje. S obzirom na to da je polovina ovih mladića prijavila da su već seksualno aktivni, njihovo loše znanje o reproduktivnom zdravlju, polno prenosivim infekcijama, HIV-u i kondomima daje povoda za posebnu zabrinutost. Sve u svemu, ovi nalazi upućuju na to da bi intervencija trebala staviti naglasak na one aktivnosti koje izgrađuju osnovno znanje i vještine koje se odnose na seksualno zdravlje, naročito kada se radi o polno prenosivim infekcijama i kondomima.


Rodne norme - Sarajevo


Rodne norme

Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan)


0.44

Slaže se sa izjavom:

%

Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose

80%

Muškarcima je seks potrebniji nego ženama

83%

Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom

55%

Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena

72%

Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu

45%

U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim

33%

Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke

86%

Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu

77%

Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja

84%

Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac

79%

Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena

93%



Rodne norme – Banja Luka


Rodne norme

Rezultati na skali rodne pravičnosti kod muškaraca (1= najviše rodno pravičan; 0 = najmanje rodno pravičan)

0.40

Slaže se sa izjavom:

%

Muškarac odlučuje kada i kako imati seksualne odnose

72%

Muškarcima je seks potrebniji nego ženama

78%

Muškarcu je potrebna druga žena, iako se dobro slaže sa svojom suprugom

49%

Postoje situacije kada žena zaslužuje da bude ošamarena

51%

Žena bi trebalo da toleriše nasilje kako bi održala porodicu na okupu

28%

U redu je da muškarac udari svoju suprugu ukoliko ona neće da ima seksualne odnose sa njim

19%

Mijenjanje pelena, kupanje i hranjenje djece su obaveze majke

80%

Najvažnija uloga žene je da brine o kući i da kuha za svoju porodicu

67%

Ukoliko me neko uvrijedi, braniću svoju čast, čak i ako to znači upotrebu nasilja

75%

Nikada ne bih imao druga koji je homoseksualac

73%

Gadi mi se kada vidim muškarca koji se ponaša kao žena

90%

(zurnal.info)

Diskriminacija: Nema Roma u Vijeću nacionalnih manjina

U novoformiranom Vijeću nacionalnih manjina Federacije BiH nema predstavnika romske populacije. Aktivisti udruženja Roma smatraju da je to još jedno od poniženja koja svakodnevno podnose


 

Vijeće nacionalnih manjina Federacije BiH zvanično je konstituirano potvrdom imenovanja članova od strane Doma naroda Parlamenta Federacija od 3. decembra 2009. godine. Predstavljaće više od 250.000 pripadnika manjinskih nacionalnih skupina, a sastoji se od jedanaest članova - predstavnika manjina. Također, ostavljena je mogućnost proširenja i na predstavnike manjina koje nisu imale kandidate prilikom konstituiranja Vijeća. Ali, među njima nema predstavnika romske populacije.

Izrevoltirani ovakvim konstituiranjem Vijeća u kojem nema predstavnika najbrojnije nacionalne manjine, članovi i aktivisti udruženja Roma u Bosni i Hercegovini odlučili su na Međunarodni dan ljudskih prava izdati saopćenje za javnost u kojem se osuđuje postupak Parlamenta Fedracije BiH.

U saopštenju koje u ime Romskog NVO sektora u Bosni i Hercegovini potpisuju Muradif Biberović i Nedžad Jusić, traži se od delegata Doma naroda da u što hitnijem postupku promijene odluku kojom se, prema njima, vrši diskriminacija romske populacije. Poručuju da je strpljenje Roma pri kraju. Diskriminacija, ponižavanja na svakom koraku i nepostojanje osnovnih ljudskih prava svakodnevnica je teškog života Roma u Bosni i Hercegovini.

U izjavi za Žurnal Muradif Biberović, predsjednik udruženja Roma Romodrom, kaže da krivicu za težak položaj Roma snosi vlast koja nema nikakav odnos prema manjinama. Biberović smatra da veliku krivicu za takav položaj Roma snosi i parlamentarni zastupnik Muharem Serbezovski koji je, kako, kaže u parlament dospio dospio glasovima Roma.

- Muharem bi trebao da se bori za prava Roma, a ne samo da voda one prosjake kad mu šta zatreba. Mi pobjegnemo od sramote kad se on pojavi s njima i počne pravit galamu i svađu. Nije ni obavijestio romska udruženja da se biraju ljudi u Vijeće. Niko od nas nije ništa znao. I Federacija je kriva što nas nije obavijestila. Ja sam predstavnik šesnaest udruženja Roma u Tuzlanskom kantonu i ništa nisam znao. I kako onda da se kandidujem?

Muradif Biberović ističe da neizbor vijećnika nije jedini problem Roma u Bosni i Hercegovini:

- Mi nemamo krovnu organizaciju da nas pokriva u Bosni i Hercegovini. Najugroženiji smo i najsiromašniji. Država okreće glavu od nas. A samo želimo da živimo kao i drugi. Mogu da se požalim na stotinu adresa od Strazbura do Brisela, ja sve te adrese imam kući. Ali neću, hoću pošteno i ljudski. To što su ostavili da se Vijeće može širiti ne znači nam ništa kad neće da nas obavijeste kada je sjednica, pa da i mi možemo predložit svog kandidata. I Evropska Unija je rekla da se može širiti pa Bosna ipak nikad neće ući u nju.

Osim Romske populacije, svoje predstavnike u Vijeću nacionalnih manjina Federacije nemaju nacionalne manjine Nijemaca, Rumuna, Rusa, Rusina i Ukrajinaca.


(zurnal.info)

 

RADIO 202: Ko je bacio radio kroz prozor

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne


Trenutno ne mogu drugačije nego da ovaj tekst napišem u prvom licu, da pišem o onome šta meni Radio 202 predstavlja i simbolizira.

Da neupućene uputim u priču – nakon 38 godina rada, Radio 202 od 1.1.2010. godine prestaje emitovanje programa na frekvenciji 93,1 fm. Gašenje Radija će se desiti u 14.30 minuta, u tačno vrijeme kad se program i počeo emitovati 1.7.1971. godine. Više o razlozima gašenja možete pročitati u službenom press saopštenju na stranici Radija 202 koja se nalazi na adresi www.radio202.ba

Tortura Adija Sarajlića

U decembru 2003. godine ušao sam u prostorije Radija 202 koje su tad bile izmještene na drugi sprat Sivog doma i tu sam na nagovor prijatelja, tadašnjeg ton-majstora Harisa Kurspahića sjeo za mikrofon i drhtavim glasom jedva najavio blok pjesama Ramba Amadeusa i Red Hot Chilli Peppersa. Bilo me stid vlastitog glasa, trema je bila neizmjerna. Imao sam sedamnaest godina i bio sam učenik Treće gimnazije.

Popravkom režije na Radiju 202, Radio se seli u prizemlje i tu upoznajem Adija Sarajlića, odgovornog krivca za dizanje dvjestodvojke na noge. Skontah da tu ima i dosta ljudi koje znam iz nekih underground muzičkih krugova grada, ljudi sa kojima sam se družio i sa kojima se i sad aktivno družim, pa odlučih ostati na Radiju 202 malo duže. Malo duže se pretvori u šest godina.

U početku sam vodio emisiju „Nova Era“, bez imalo radijskog iskustva, naučio rukovati miksetom uz pomoć kolega tonaca, puštao metal i pričao apsolutno nepovezano u program. U to vrijeme radio je funkcionisao sa dva kompjutera za montažu priloga i par volontera koji su radili za nešto što bi ja danas nazvao san. Genijalna vremena, spavalo se na jednom kauču i dva jogija, igrale su se igrice u LAN-u i skidala muzika koja bi se kasnije preslušavala i emitovala u programu. Danima nismo išli kući, jeli smo jeftine sendviče u restoranu, prali zube u WC-u, kući odlazili samo da se presvučemo. I danas se radi sa istim žarom...

I prolazili smo torture od strane Adija Sarajlića. On nije bio čovjek koji bi pustio da se ljudi samo zafrkavaju okolo, bez obzira koliko atmosfera bila opuštena. Negdje 2005. godine, godinu dana nakon osnivanja i pokretanja moje emisije Izvan Svake Kontrole Adi mi je pružio mogućnost da radim jutarnji program na Radiju, moj prvi ozbiljan radijski i novinarski projekt. Prihvatio sam ja, ali tijelo nije. Redovno sam kasnio, a Adi je redovno kažnjavao moje kašnjenje na neki način i to vrlo efikasno – jedan dan me natjerao da čitam bajke u eter. Mislio sam da ću umrijeti od stida. Nevjerovatno koliko je taj čovjek vjerovao i vjeruje u sve nas.

Radio je bajka, znao je reći i nikada nisam više nego danas dijelio njegovo mišljenje.

Ovo gore napisano je samo moj primjer. Godinama su dolazili ljudi, odlazili, godinama se izučavao novi kadar, više od šest stotina ljudi u zadnjih šest godina. Imena postoje, crno na bijelo. Sve mahom studenti, zaljubljenici u muziku različitih žanrova, muzičari. Ako me danas neko nazove novinarom, budite sigurni da me novinarstvu nije naučio Fakultet političkih nauka, već striktno i jedino Radio 202. Ovdje se stvorila jedna nevjerovatna sila ljudi koja nije htjela da uleti u mašinu dosadnog sarajevskog letanja sa kafe na kafu, mašine koja lansira apatiju na sve strane. Bili smo (i jesmo!) mladi, neobuzdani i nezaustavljivi. Iskreno, imao je Radio 202 i uspona i padova, nekad smo bili najbolji, nekad loši, ali smo bili to što jesmo i nikada se nismo prodali i predali.

Nikad završena priča

Grdno se varaju ljudi koji misle da priča završava 1.1.2010. godine. Ja iskreno čekam da iscrpim sve moguće šanse da vratimo Radio. Mora se saznati ko je donio odluku, tačna osoba koja je potpisala kapitulaciju 202 bez da razmisli šta ovaj Radio predstavlja za Grad Sarajevo, normalnu Bosnu i Hercegovinu, muzičku scenu i mlade. Onda djelovati kako zakon i logika nalažu.

Na socijalnoj mreži „Facebook“ vijest o gašenju radija odjeknula je kao bomba. Osnovano je više grupa za podršku od kojih je jedna u manje od šest sati skupila više od 1200 članova. Dakle, želja za nastavkom rada postoji, sad treba ujediniti volju pojedinaca i grupa da izađu na ulice i pređu na direktne i konkretne akcije koje će biti definisane u narednih par dana. Dosta ljudi mi govori – nemoj se sekirati, ali činjenica je da smo zemlja zombija i da je nemoguće ponoviti historijski slučaj Radija 101 kad je zagrebačke ulice preplavilo 100.000 ljudi koji su protestovali protiv gašenja Radija 101. Ali ja sam nepopravljivi optimista koji smatra da se promjene mogu i moraju desiti, što bi rekao Zack De La Rochawhat better place than here, what better time than now?

Sjetite se protesta GRAS-a – mi smo bili prvi na tim protestima, naši reporteri su bukvalno spavali sa radnicima. Sjetite se protesta poljoprivrednika (nećemo sad ulaziti u to u kakvu se šprdanciju to pretvorilo) – naši novinari su digli šator ispred ZZI-ja i noćili sa protestantima. Pada li vam napamet mučko i odvratno ubistvo Denisa Mrnjavca – sjetite se ko je prvi pokrenuo potpisivanje peticija i podigao glas za gradnju zatvora za maloljetne delikvente. Ne smije se zaboraviti da su uposlenici Radija 202, mahom studenti, urednici emisija u noćnim satima na 93,1 organizovali više hiljada koncerata i partyija, radili radijske prijenose koncerata kad je to bilo nemoguće za mnoge, izdali dva CD izdanja od kojih je jedan „Demo 202“, kompilacija demo scene Sarajeva, a drugi „Stay Tuned“, split izdanje domaćih i francuskih DJ-ejeva?

Na 202 sam upoznao najbolje prijatelje, svoju prvu pravu ljubav (mislim na emotivnu vezu između muškarca i žene u ovom slučaju), dernečio, učio zanat, čak oformio i dva benda sa kojima sam prešao Evropu uzduž i poprijeko...ne bi volio da zvučim sebično i da pomislite da Radio 202 želim spasiti samo zbog sebe i dobrih vremena, jer Radio 202 sam ja koliko i nisam, Radio 202 je iznad nas zaposlenih trenutno i iznad svih koji su bili u doticaju sa njim u jednom periodu svog života. Mislim da ne postoji osoba koja vam neće sa osmijehom pričati o periodu provedenom na dvjestodvojci. Gubitkom Radija gube SVI – studenti, penzioneri, radnička klasa, građani Sarajeva i Bosne i Hercegovine, a dobijaju samo političari i plivači u mutnom koji će gašenjem dvjestodvojke uspjeti da ubiju još jedan glas istine.

Radio 202 će nastaviti u ovom ili nekom budućem, evoluiranom obliku. Ljudi koji rade na Radiju i oni koji nas vole pa čak i oni koji nas ne mogu zamisliti slobodne i neovisne kakvi smo dosad bili, daju nam dovoljno snage da vjerujemo u bolje sutra.

U svojoj matičnoj zgradi često smo bili zadnja rupa na svirali, što nama nije predstavljalo nikakav problem. Mi nismo svirali tu sviralu, već svoju vlastitu i ljudi su to cijenili. Dopustite mi da samo još jednom citiram muzičare: meni jedan od najdražih bendova, engleski Amebix je otpjevao u svojoj pjesmi „Darkest Hour“ sljedeće stihove: Some say our fate is sealed and help to tie the knot / Some say that this may be the lull before the storm / But there's one piece of nature everyone's forgot /And that's the darkest hour is always before the dawn!

Ako me neko upita šta mi znači Radio 202, znam tačno kako ću odgovoriti. Znači mi, neskromno rečeno, onoliko koliko je Dariju Džamonji značilo Sarajevo. Radio 202 je moje Sarajevo i moja Bosna i Hercegovina, kako ih ja zamišljam – slobodne, mlade i vječne.

(zurnal.info)

ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Šta kaktusi i oralni seks imaju zajedničko?

 Rijetko kad osjetim nježnost prema svom najdražem. Toliko da ova pojava zaslužuje par redaka. A i mjesec je ljudskih prava pa eto...

 

Prvi titraj tog neobičnog fenomena osjetila sam neki dan kad smo presađivali cvijeće. U ovih 5,5 mjeseci koliko traje trudnoća, prema najdražem sam osjetila jedan široki dijapazon emocija, od kojih je nježnosti najbliža bila ledena hladnoća. Tog fatalnog dana me uhvatila neka neobična pomama da raspremamo kuću i da naravno presadimo kaktuse, pa šta ako je decembar, i oni su živa bića treba im njega! I tako, presađuje on kaktuse već sat i po, a ja povremeno sa visina taburea dodam lopaticu zemlje i zanovijetam po dužnosti...I sve što dobijem od njega jeste smiješak i strpljenje, iako je do lakata i koljena u zemlji i bodljama.

Pomisao na seks

I naravno da je on usisao zemlju koju sam isprosipala okolo (vrlo mi je teško da vučem usisivač okolo). I obrisao pod (malo mi se gadi ona prljava voda dok sam u drugom stanju). I pripremio mi treću večeru (ma ne moraš, ja ću dok se malo odmorim). I prostro veš (zar zaista ja moram sve sama?)

I onda me pitao jesam li za još nešto? Podrazumjeva se za aktivnost u kojoj ja ležim a on sve radi. Jezikom doduše ali i to je rad zar ne? Pričati do dugo u noć je pošten posao. Da pola naših političara upotrebljava jezik kao moj najdraži, ženska prava nikad ne bi bila ugrožena. Po mom skromnom mišljenju tema iskorištavanja jezika političara (onih mlađih naravno, eno puna ih je sad administracija Grada Sarajeva) trebala bi ući u redovne aktivnosti za promovisanje ženskih prava. Evo uskoro će 16 dana aktivizma, zamislite da dovedemo nekolicinu novih, još neiskvarenih administrativaca, koje će potom pametne žene na radionicama obučiti novim vještinama. Kakva bi to onda moderacija bila, koje facilitatorske vještine bi zamjenici, pomoćnici, sekretari, security momci, savjetnici stekli mmmmm... A sve u cilju napretka Grada.

Ne, nisam odlutala. Puno je sličnosti između presađivanja kaktusa i učenja muškarca kako da se pravilno služi jezikom. Tad sam shvatila šta sve jadničak preživljava tokom ovih mjeseci u krucijalnim životnim segmentima. Na primjer u seksualnom životu. Nakon prva tri mjeseca počela sam stalno misliti na seks. Što ne znači da ga on i prakticira. Pomisao na vođenje ljubavi dođe mi po hiljadu puta. I isto toliko puta izvjetri iz glave. Posljednji put tik pred njegov dolazak sa posla. Jer onda slijede važnije stvari. Šta ćemo ručati? Kad će večera? Da li ću imati hljeba za doručak? I moja specijalnost, teška pitanja između dvije kriške hljeba i sosa koji mi kapa niz vilicu: kako to da te ja više ne privlačim? Ne pamtim kad si me zaskočio onako iznenada!!! (pravedni gnjev me uopšte ne spriječava da uživam u njegovom kuhanju)

Nije da on ne pokušava da se odbrani, nikad ne bih bila sa krpom ili muškarcem slabijim od mene, samo što on to radi nekako pismeno, što ga samo po sebi odmah diskvalificira: Ali cico kako da te napadnem kad ti moram skuhati ručak, večeru, doručak... Moooolim?

Ubod oko srca

Da sam znala da ti je teško ne bih te nikad zamolila ....Ma ne otkud ti sad to znaš da meni nikad nije teško...Vidim, zato mi i prigovaraš. Ne prigovaram zaista ...Dok me ušutkava drugom sojinom šniclom sumnjičavo ga motrim ne bih li primjetila neki tračak iznerviranosti ili prezira zbog kojeg bih imala razloga da pustim hormonima, tim demonima, na volju, no jedino što vidim jeste smiješak i strpljenje. Prokletstvo. Zašto se osjetim tad šugavo, kao da ja njemu trebam da se izvinem? Zar zato što on nikad ne zaboravlja da ja trenutno nisam ona njegova, iz objektivnog razloga? A ne zato što glumim u nastavku filma Opsjednuta?

I na kraju dana koji je, kunem se, dug kao godina ne spava dobro. Zato što sam ja prvi put nakon 14 godina shvatila da mi se sviđa spavati njemu pod pazuhom. To što on ne može spavati na leđima je sitnica na kojoj još treba poraditi. Do tada kao proštac leži svaku noć, ne smije ni mrdnuti. Kako su to rekli u jednom filmu, da mu tad pop naiđe mislio bi da je mrtav i mogao bi ga odmah u zemlju spustiti koliko odrveni.

I svaki od milion puta kad odem noću u toalet poželim da je on trudan i da on mora piškiti svaki sekund a da ja nastavim blaženo spavati. A kad se vratim na svoje mjesto pa ga pogledam na tren osjetim neki ubod oko srca koji mi govori da možda nisam pravedna ali srećom uvijek sam mogla brzo zaspati...

Ponekad, samo ponekad se zagledam u njega i shvatim da se nikad ni na šta ne žali otkad sam trudna. Naprotiv. Tad opet osjetim onaj ubod oko srca (bar mislim da je to srce a ne žuč, porodično smo osjetljivi na žuč, možda da odem pregledati?...moram se sabrati ovo nije tekst o meni).

Šta vi mislite, ti ubodi oko srca, pa malo sažaljenje što ne može ni spavati ni disati kao čovjek, i to što ga povremeno pogledam znate duboko, toliko duboko da mi oči zasuze (ne nisu to emocije, neka alergija me napala) to je nježnost, zar ne?

I koliko ona traje? Ima li recidiva ova pojava? Zna li iko lijeka za to čudo?

(zurnal.info)
















Strpljenje koje se može izmjeriti samo onim matematičkim znakom za beskonačnost +. Strpljenje koje je na čas zaustavilo bujicu prohtjeva


 

FOTO: Promocija magazina Žurnal
Selvedin Avdić: Life is Rich

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

 

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.


Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.


Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.


Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.


Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.


Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.