Život

09/11/1993: Sjećate li se Starog mosta? Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag

Bio sam dijete i živio u Vojvodini. 09.11.1993. godine u našoj je kući bio jedan od najpotresnijih dana. Vijesti su objavile da je srušen Stari most u Mostaru. Od tog trenutka telefon je neprestano zvonio. Zvali su rodbina i prijatelji iz Beograda, Sombora, Novog Sada. Bili su uplakani i neutješni. Sutradan, u školi, prvi put mi se dogodilo da su sve moje kolege suosjećale sa mnom kao da nas je iznenada povezala teška zajednička nesreća. Sjećam se, bio sam dijete, ali se jako dobro sjećam koliko mi je sve to čudno djelovalo. Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag.

NEMA VIŠE

Nema više Jugoslavije i neka je nema. Nema više Mostara. Nema Bosne i Hercegovine. To, zapravo, i nisu geografski pojmovi. To su ideje sačinjene od naših sjećanja i osjećaja. A te su ideje početkom devedesetih ubijene nekoliko puta. Bosna i Hercegovina kao ideja umrla je dva puta. Prvi put kad je srušen Stari most. A drugi put dvije godine kasnije u Srebrenici. Ta su dva događaja zacementirala smrt Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom. Tim je događajima zatrta svaka pomisao na tu i takvu viziju Bosne i Hercegovine. Ostatak ubijanja BiH obavljan je u koncentracijskim logorima. Dokusurena je smrću naših najbližih. Nad lešem se danas iživljava ko stigne, navijači sa nacističkim zastavama, džankiji koji zapišavaju spomen obilježja, političari koji slažu nemoralne koalicije, susjedi koji pljunu na vaš trag u prolazu, četnici, ustaše, balije, ološ sa sve tri strane.

GRAD ZA UMIRANJE

09.11.2010. godine listao sam dnevni tisak. Godišnjica rušenja Starog mosta simbolično je pomenuta. A taj je datum za Mostar vjerovano najznačajniji dan u njegovoj povijesti. Tog je dana, prije 17 godina, nepovratno nestao Mostar kakav smo znali. Taj je čin u paramparčad razbio ideju Jugoslavije i ideju da možemo proći koliko toliko lišo sa svim što se do tada dogodilo. Naprosto, u povijesti, postoje simoblički događaji, koji zacementiraju sudbinu jedne političke ideje. Rušenje Starog mosta simbolički je uništilo ideju Jugoslavije. Sa tom idejom nestao je i Mostar, koji se dičio jugoslavenstvom i crvenim dresom. Tog i takvog Mostara više nema i nikad ga više neće ni biti. Od tog dana, 09.11.1993. godine Mostar postaje ovo što je danas. Poligon za nacionalnu mržnju i kriminal svake vrste. Grad u kojem se umire od raznih bolesti, a najviše od tuge.

(zurnal.info)

VIZA ZA BUDUĆNOST: Ima li Tetka Zilhe u Parizu

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

IN MEMORIAM: DANI 1992-2010. Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

 

(zurnal.info)


 

DAWIT ISAAK: Nagrada za novinara čiji se trag izgubio prije devet godina

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

dawit2

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

 

Radosti demokratije

Isaias AfewerkiSvjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

 

Koje je vrste Dawit Isaak?

SKUP PODRŠKE U GETEBORGU: Novinari širom svijeta redovno protestuju protiv Dawitovog zatvaranjaNa internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

MALE TAJNE VELIKIH PIROMANA: Kako zapaliti romsku kuću, a da vas ne otkriju Živiničko romsko naselje Stara Pruga, postalo je opasno mesto za život. Organizovana grupa, ili pojedinac, prvo opljačka, a zatim zapali kuću, baš kao na filmu. Samo dva dana je bilo dovoljno da Ajša Rustić iz ovog naselja ne boravi u svojoj kući i da ona bude spaljena do temelja. Nesretna Ajša sada je prinuđena da živi u “kući” od kartonskih kutija i limenih ploča

Crni zidovi, u potpunosti spaljen krov i izgorjeli ostaci šporeta jedino je što se može videti na mestu gde je nekada živela Ajša. Kuća od nekih tridesetak kvadrata je potpuno izgorela. Na podu prekrivenom gareži, leže krovne grede i popucalo staklo sa prozora. Ajšu nismo pronašli u naselju. Često odlazi do Doboja. Tamo radi, a kada nema posla, jedino što joj preostaje je prošnja. U naselju Stara Pruga je poznaju kao dobru osobu.

U blizini mesta gde je nekada bila Ajšina kuća, živi njen sin, Mehmed Rustić. S razlogom je bio besan, ali je ipak razgovarao sa nama. Ljut je jer, kako kaže, ovo nije prvi put da u ovom naselju bude zapaljena kuća. Serija velikih požara, o čemu je i pisala redakcija Žurnala, dešavala se negde na proleće ove godine.

- Šta da vam kažem, vidite i sami. Tu su nekada živjeli moja majka i očuh. Ne znamo ko to radi. I kako neko može da govori da Romi sami sebi pale kuće?! Pa zar bi moja majka htjela da živi u ovoj kartonskoj kutiji- govori Mehmed.

VATROGASCI DOLAZE PREKASNO

Živiničko romsko naselje Stara Pruga, postalo je opasno mesto za život. Organizovana grupa, ili pojedinac, prvo opljačka, a zatim zapali kuću, baš kao na filmu. Samo dva dana je bilo dovoljno da Ajša Rustić iz ovog naselja ne boravi u svojoj kući... Njen skromni dom je zapaljen i sada je prinuđena da živi u “kući” od kartonskih kutija i limenih ploča.

Požar se desio kasno iza ponoći. Počinioci su prvo izvukli nameštaj koji se mogao izvući, a zatim su zapalili kuću.

- Bilo je stvari unutra. To je sve moja majka kupila. Da li je neko odavde to uradio, da li neko dolazi iz drugih mjesta...Ne znamo - govori Mehmed.

Čim su komšije primetile požar, pozvale su policiju. Patrola je došla, ali vatrogasna ekipa nije. Bolje rečeno, nisu stigli na vreme, jer kuća je već potpuno izgorela kada su vatrogasci došli da “intervenišu”.

Požar je prvi primetio Edin Asanović. Odmah je pozvao policiju.

- Oko pola tri sam čuo da ker laje... Izašao sam i video ogroman plamen. Pozvao sam policiju i vatrogasnu. Policija je došla. Vatrogasce smo čekali više od sat vremena. Došli su kada je već sve izgorelo - govori Edin.

Mehmed nam je takođe kazao da nije postojala nikakva šansa da se u kući desi neki električni spoj i da se sama zapali, jer električne energije uopšte nema u kući. O nepažnji s vatrom da i ne govorimo, jer u kući niko nije boravio dva dana pre požara.

Misterija paljenja i pljačkanja kuća u ovom romskom naselju nije rešena. Mehmed očekuje da opština Živinice reaguje, ali i mnogobrojni romski lideri. Provesti zimu u improvizovanoj kući za Ajšu će biti nemoguća misija.

- Da su neki Romi koji se predstavljaju kao predsjednici dobri, oni bi nam pomogli. Svakoj sirotinji treba pomoći, ako ima nešto, ako ne ništa...- govori Mehmed.

Po svemu sudeći privremenog smeštaja za Ajšu nema. Postoje samo obećanja.

Sehim Osmanović je predsednik Veća Roma Federacije BiH. On je detaljno upoznat sa dešavanjima u naselju Stara Pruga, ali, kako on kaže, za sada ne postoji nikakvo rešenje za ovaj slučaj.

- Trenutno nemamo rješenje za ovaj slučaj. Razgovarao sam sa Salihom Đuderijom iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i upoznao je sa situacijom. Imaćemo sastanak koji će se održati trećeg novembra. Tek tada mogu govoriti o nekim konkretnim stvarima- kazao je Osmanović.

NOĆNE STRAŽE

Ukoliko se na tom sastanku ne reši ništa, Ajša će definitivno zimu provesti na otvorenom, ali to nikoga od zvaničnika ne brine. Jedini konkretan korak je preuzeo Muradif Biberović iz udruženja Romano Drom Živinice.

- Treba izvršiti pritisak. Razgovarao sam sa ljudima iz opštine. Za sada ne vidim neki pomak, ali se nadam da ćemo naći neko rešenje za Ajšu. Zapravo, ovo i treba riješiti na nivou institucije, odnosno opštine- kazao je Muradif.

I on je ogorčen na informacije koje su se pojavile i kruže po Živinicama. Nedaleko od Ajšine, postoji još jedna kuća koja je zapaljena u prethodnom talasu požara. Muradif je pokazao na nju i kazao- zar je moguće da neko zapali sopstvenu muku?

Kuća na koju je pokazao zaista je ogromna. Na njoj se vide ostaci lepe fasade. Moderno izgleda, bar ono što je ostalo od nje. Malo dalje od ove kuće, stoje ostaci skromne prizemne kuće, koja je takođe zapaljena u istom talasu požara. Nema sumnje da nije bilo namere zastrašivanja. Prošlo je 6-7 meseci od tada. Romi se nisu dovoljno oporavili, a novi talas straha je ponovo zavladao.

U martu ove godine u ovom naselju je zapaljeno devet kuća. Jedna starica je čak i stradala. Policija ništa nije preduzela, a počinioci nikada nisu pronađeni. Ponovo je zavlado strah. Romi ponovo ne spavaju noću, čuvaju stražu. Pitaju se, da li je njihova kuća sledeća?

U zavisnosti od toga da li će policija i opština Živinice reagovati na ovaj slučaj, Romima će se u ovom naselju vratiti život u normalu, a Ajša Rustić neće brinuti što dolazi zima.

Sve do tada, u naselju će se redovno smenjivati noćne straže, a Ajša će živeti u kartonskoj kutiji.

 

 

(zurnal.info)

 

 

MJEDENICA: Šta će biti s našom djecom kada ode doktorica Nirvana

U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD

Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:

- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:

- Jesam, jesam, đula.

Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.

Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:

- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :

- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.

Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.

Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.

Šta kad mene ne bude?

Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:

- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.

O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:

- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...

U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:

- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.

Bez alternative u BiH

Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:

- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.

Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:

- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.

S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:

- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.

Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:

- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?

Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.

Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:

- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.

(zurnal.info)

PROBLEMI BOSANSKI, RJEŠENJE FRANCUSKO: U Požarikama nema mjesta za Rome Mještani gradačačkog naselja Požarike potpisali su peticiju da se isele Romi koji tu žive preko pedeset godina. Vlasti se pretvaraju kako ih to ne interesuje, iako su već zabilježeni fizički nasrtaji na Rome, uz ozbiljne prijetnje kako će to “na svoj način srediti”

Ima mesta u Bosni i Hercegovini koja su po nekim parametrima već u Evropskoj uniji. Takvo jedno je i gradačačko naselje Požarike. Čini se čak da je većina Požaričana, po svom odnosu prema modernoj evropskoj tradiciji, najdalje odmaklo, skoro do Francuske. Ne ogleda se to u njihovom standardu i uslovima življenja nego u fašističkom odnosu prema nacionalnim manjinama, Romima posebno. U Požarikama nema mesta za njih. Tako misli većina neromskog stanovništva u ovom gradačačkom naselju. Potpisali su peticiju da Romi isele iz naselja u koje su oni došli pre svih.

KRIVI ZA SVE

Naselje Požarike nije karakteristično romsko naselje. Okruženo je kućama sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, kojima očigledno smetaju komšije Romi.

Kada Ferhatović kaže nam da su Romi pre svih došli u ovo naselje i da su oni prodavali zemlju Bošnjacima koji su se kasnije naselili. Kada pogledate naselje, bukvalno je podeljeno na dva dela. I sa jedne i sa druge strane Bošnjaci, u sredini Romi.

- Ako se nešto ukrade, mi smo krivi. Ako postoji problem, ponovo smo mi krivi. Pa dokle više. Mi samo želimo normalno da živimo. Nikog ne diramo, ne želimo niko da nas dira - kaže Almir Ahmetović, jedan od “nepoželjnih” iz naselja Požarike.

Prve kuće u Požarikama, opština Gradačac, izgrađene su pre nekih pedesetak godina. U ovom romskom naselju, danas postoji dvadesetak kuća i tu živi treća generacija Roma. Niko od njih nema posao i svi se bave “čišćenjem životne sredine”, odnosno sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da bi zaradili desetak maraka, pređu po nekoliko desetina kilometara, zagledaju u svako smetlište i tako svaki dan.

Da bi bilo isplativo to što prodaju, Romi otpad sakupljaju po nekoliko dana i skladište ga ispred svojih kuća, jer u dvorištima nema mesta. Ovo je nekome od većinskog stanovništva zasmetalo. Bio je to povod da odbornik u MZ Požarike, Mustafa Doborac, organizuje peticiju za iseljavanje Roma, ali i da se fizički obračuna sa njima.

LAŽNI SVEDOK

Tahir i Elmir su braća. Kao i većina sunarodnika, svakodnevno obilaze otpade i smetlišta u potrazi za komadima starog gvožđa, koji kasnije pretoče u desetak maraka.

Pre nekoliko dana, Tahir je bio žrtva fizičkog napada, samo zato što je otpad koji sakuplja, ostavio ispred dvorišta, koje pri tom nikome nije smetalo.

Kada Ferhatović, majka dvojice braće, govori da je to bio najgori dan u njenom životu.

-Došao je ispred naše kuće. Nije hteo da razgovara s nama. Počeo je odmah da viče i psuje. Moj mlađi sin je pokušao da ga smiri. Mustafa ga je uhvatio za vrat i počeo da ga davi - govori Kada.

Trajalo je to čitavih desetak minuta. Kako nam je Kada opisala, Mustafa je u jednom momentu zgrabio lopatu koju je našao u dvorištu i počeo nasumice da udara njome.

- Kada je uzeo lopatu, moj drugi sin je skočio. Skočila sam i ja. Probali smo da odbranimo Tahira I nekako smo ga izvukli-kaže Kada.

Na svu sreću, Tahir je prošao sa lakšim povredama, ali vozilo sa kojim sakuplja gvožđe sa svojim bratom nije. Napadač, koji je još uvek držao lopatu, svom silinom je udarao po vetrobranskom staklu i haubi. Razlupao je stakla I poprilično oštetio vozilo. Nastao je haos.

- Tahir i Elmir su ga jurili. On se negde spotakao i povredio. Zatim su oni njemu razlupali auto, vratili su mu. On njima kombi, oni njemu golfa “dvojku”- rekla je Kada.

Policija je nešto kasnije intervenisala. Napravljen je zapisnik, svedoci su dali iskaze. Njihov službeni posao je bio završen, a da nisu ni svesni da je izjavu dao lažni svedok.

Prva komšinica porodice Ferhatović tvrdi da jedan od svedoka koji je da iskaz u korist Mustafe, uopšte tog dana nije bio ni blizu dešavanja.

-Kunem se da taj čovek nije bio tu. Spremna sam i da svedočim ako treba. Ne znam kako mu je pravo ime, ali ga svi u naselju zovu Muhibija – govori ona.

RJEŠENJE “NA SVOJ NAČIN”

Ovaj sukob nije najgore što se dešava Romima u ovom naselju. Isti “lažni svedok”, koga u naselju svi znaju pod nadimkom Muhibija, krenuo je mnogo ranije da se na svoj način obračuna sa Romima. On je sakupljao potpise po naselju u cilju prisilnog iseljavanja Roma mnogo pre ovog sukoba. Niko od Roma ne zna gde je taj papir i šta će se dalje dešavati.

Almir Ahmetović kaže da je za ovaj podatak saznao na dan Opštih izbora u BiH.

- Nismo znali da se ovo dešava. Ima ljudi koji su protiv ovoga, ne mrze nas svi u naselju. Od tih ljudi kojima ne smetamo, od njih sam saznao da nam se nešto sprema - govori Almir.

Almir nam je rekao da je Muhibija išao čak i u džamiju da sakuplja potpise. Neki ljudi su se protivili tome što radi, ali veliki broj ljudi je pristao, te su dali svoj potpis.

Za one poput Muhibije i Mustafe, Romima nije mesto u Požarikama. Odbojnost i velika doza mržnje očigledno postoje. Sporadični incidenti, ničim izazvani, vrlo lako se mogu pretvoriti u sistematski ciljane napade i zastrašivanje. U ovom momentu, takva situacija već postoji.

Kada i drugi žitelji ovog naselja govore da se plaše, jer ne znaju šta im se sledeće može desiti. Možda će već sutra neko od njih proći kao Tahir, koga odbornik MZ, umalo nije golim rukama zadavio.

- Čim padne mrak, ulazimo u kuću. U granap idemo samo po danu. Tahir i Elmir nisu išli ovih dana da sakupljaju gvožđe. Plaše se, sede kući dok se malo ne smiri ova situacija – gvori Kada.

Hteli mi to sebi da priznamo, ili ne, na indirektan način smo odgovorni za ovu i mnoge druge situacije. I danas se deca plaše “ciganima”, govori se o “ciganluku”. Za neke ljude Romi jedino znaju da “lažu i kradu”. Negativna slika o Romima koja se decenijama promoviše, u jednim momentu je morala da uzme svoje žrtve. Sa druge strane, BiH je država koja i ne mari toliko za Rome, jer ima “prioritetnijih pitanja”. Zahvaljujući ovim uslovima, pojedincima je dozvoljeno da uvoze moderna evropska, demokratska rješenja, po uzoru na Sarkozya.

Vjerujući kako će nestankom Roma iz Požarika, prestati svi ostali problemi, Mustafa Doborac, odbornik u MZ Požerike, nakon sukoba sa porodicom Ferhatović, prema rečima Kade Ferhatvović poručio je sledeće:

- Ukoliko sud i policija ne reše ovo kako treba, ja znam kako ću to na svoj način srediti.


(zurnal.info)

PARTIZANSKO: Drugi svjetski, a naš Negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete je postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U

BOGDAN BOGDANOVIĆ

Ovog ljeta, prije par mjeseci svega, napustio je ovaj užasni svijet jedan od najvećih intelektualaca, kojeg je Jugoslavija imala. Bogdanović je1993. godine, sa suprugom Ksenijom, otišao u Pariz ogorčen nacionalizmom, koji je Jugoslaviju odveo u krvavi rat. Međutim, ni tamo nije mogao pobjeći od nacionalizma. Srpska emigracija u Francuskoj snažno je nacionalno obojena i to je Bogdanovića i njegovu suprugu natjeralo na još jedno preseljenje. Ovaj put, Bogdanovići su otišli u Beč, gdje je 18.06.2010. godine Bogdan i umro.

Imao sam tu čast upoznati gospodina Bogdana. Bilo je to prije nekih 6 -7 godina u Beču. Nadobudni klinac, kakav sam i danas, upoznao je čovjeka iz sorte kakva se više ne rađa. Blagi građanski intelektualac, fini gospodin, rekla bi moja baka. Takav je dojam ostavio na mene. Čini mi se da je s njim na onaj svijet otišla upravo takva sorta ljudi i cijeli njihov svijet, fini, odmjereni, obrazovani ljudi, koji imaju i pamet i čast da se do kraja bore protiv onoga što smatraju besprizornim. A nacionalizam je, čini mi se, za Bogdanovića i ljude poput njega, bio, prije svega, nepristojan, neuljudan. A kad shvatimo da su grbovi naših nacionalizama kaljava livada, svinjska i jagnjeća glavuša te burag rakije, onda nam je valjda jasno zbog čega je nacionalizam, nadasve i prije svega, nepristojan.

PARTIZANSKO GROBLJE

1965. godina u Mostaru je, prema projektu Bogdana Bogdanovića, izgrađen spomenik – park Partizansko groblje. Bogdanović je volio Mostar, kao arhitekt i ubranist cijenio je sklad, koji je tu vladao. Epohe i istorija, odražena u arhitekturi tu su bile u potpunoj harmoniji nastavljajući se sasvim prirodno jedna na drugu. Tako je i Bogdanović svoj spomenik uklopio u brdašce okruženo šumom i stvorio nešto što je više bilo kameni park nego socijalistički spomenik.

Nekad, davno, kad sam bio mali Marko, išao sam sa majkom i njezinim prijateljima u šetnju Partizanskim spomenikom. I stvarno je bila atmosfera kao u parku. Obitelji sa djecom, parovi, poneki starčić šetali su kamenim stazama prema kamenoj bašti u kruni ovog spomenika. I danas imam par fotografija malog mene u bijelim bermudama i bijelim cipelicama kako stojim na jednom od zidova na Partizanskom.

Partizanski spomenik u Mostaru ima oblik suze, koja otiče u brdo. U dvije sobe na vrhu spomenika i između staza niz kamen je curila voda baš onako kako suze cure niz lice. Na vrhu se nalazi bašta puna kamenih cvjetova u koje su usklesana imena mostarskih partizana. Danas je, puno više nego u vremenima bratstva i jedinstva, zanimljivo čitati ta imena, mjesta njihovog rođenja i mjesta smrti. Rodom su to bili većinom Mostarci, poneko iz Jablanice i drugih okolnih mjesta. Imena govore o nacionalnoj raznolikosti, a mjesta smrti o užasu drugog svjetskog rata. Puno je onih, koji su skončali u Dachauu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Auschwitzu.

UŽAS SADAŠNJOSTI

Najužasnija stvar u današnjem odnosu spram javnih prostora u BiH, po meni, jeste očigledna namjera da se prekine, prije svega, emotivna veza pojedinca sa vlastitom prošlošću. Nevjerojatna je ta produkcija zaborava, kojoj smo izloženi. Kad pogledam na današnje stanje u Mostaru prva stvar koju primijetim jeste da se odnos spram prostora potpuno promjenio. Život grada je, s par izuzetaka, usmjeren na potpuno drugačije mikrolokacije. Zbog toga vše nema Mostara. Neretvanske plaže su puste, nad gradom ne dominira vizura Saborne crkve, na mjestu negdašnjeg Hita je ograđena pustopoljina, Razvitak je kostur, u Higijenskom djeca ne trče za loptom, zgrade kina su prodane bankarskim kompanijama, mali parkovi su zasuti mezarima, pusti Bulevar je nevidljivi zid između dva grada, Partizanski spomenik je zapuštena ruina, a u Stari grad više ne ide nitko tko ne mora.

Jučer, 26.10.2010. godine, skupina ljudi otišla je čistiti Partizanski spomenik. Bio je to početak inicijative da se Partizansko sačuva od daljeg propadanja.

Neki ljudi mi tvrde da je prenamjena javnog prostora sasvim prirodna. U slučaju Partizanskog ta prenamjena je takva da je negdašnji kameni park, kojim su šetale obitelji s djecom, kroz devedesete postao okupljalište džanketa, mjesto na kojem se loče, baca smeće i ispoljavaju frustracije na način da se polupa kameno cvijeće s imenima mostarskih antifašista, a po zidovima crtaju svastike i klempava U. Toliko nepoštovanje spram nekoga tko je umro u paklu Dachaua može proizvesti samo balkanski nacionalizam, nepristojan i besprizoran iznad svake mjere. Isti taj nacionalizam isijava iz komentara vezanih uz vijest o akciji čišćenja Partizanskog spomenika. Užas naše sadašnjosti je takav da se klinci obračunavaju s prošlošću na način ruiniraju remek djela spomeničke arhitekture, on se odražava i kroz nebrigu mostarske vlasti o jednom od simbola Mostara, a ta je nebriga politički motivirana, a politika, pak, je takva da je obilježava isti onaj nacionalizam, kojeg se pristojan svijet gadi. Užas sadašnjosti se vidi u internetskim komentarima, koji žrtve naci logora, nazivaju zločincima, a one, koji su te ljude poslali vlakovima u smrt smatraju svojim nacionalnim herojima. Najgore od svega je to što mi, danas i ovdje, još uvijek završavamo Drugi svjetski rat i to preko leđa mrtvih. Kusuramo se žrtvama kad god to zatreba dnevnoj politici, a često i iz puke obijesti. Završavajući drugi svjetski rat mi, zapravo, pokušavamo završiti i ovaj prošli, jer, budimo iskreni, živimo u zemlji u kojoj nitko nije dobio rat, u zemlji, u kojoj nitko nije dobio ni posljednje izbore, koja se obračunava s prošlošću, živi užasnu sadašnjost i ne misli na budućnost. Eto kakvi smo, na prsima svinjska/jagnjeća glava ukrštena s buragom rakije, na nogama opanci, ispod nogu kaljava livada, srca žedna tuđe krvi, želudac gladan tuđih kostiju, a glava, uglavnom, prazna poput lista s planom za budućnost.

(zurnal.info)

PRAKTIČNA ŽENA: Pelene koje život znače Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena?

04.30: Kako je krasan moj novi život žene, majke, porodilje. Toliko je divan da hoću da se ubijem dnevno bar 5 puta. Pepeljuga je za mene početnica. I to trapava.

Prvo i prvo, dan mi počinje u pola 5. Molim Vas lijepo zar je to humano? U pola pet ona hoće da jede. Dok najdraži blaženo hrče ja čumim na krevetu golih sisa i ljuljam li ljuljam medenu i mislim si hoću li se ja ikad u životu naspavati, šta sam Bogu skrivila... Onda me uhvati griža savjest pa kakva sam ja to majka nemajka, o čemu ja to mislim umjesto da se zahvaljujem svaki minut na ovom daru..., što je samo uvertira za razmišljanja o smislu životu i kad smo posljednji put imali seks. To je dovoljno da me drži budnom do pola 7.

06.30: Ustajem da se uhavizam pred posao. Što jest jest dočeka me kafa i odvratni zdravi frape. Ali evo već 6 mjeseci ja ne uspijevam da popijem taj frape ili tu šugavu kafu do kraja. Kako i bi kad trebam: mačka nahraniti istresti pijesak pripremiti šta obući na posao, šta će ona obući kad se probudi, oprati strateška mjesta, pripremiti sve njene dnevne obroke a ima ih 50 jer ako to ostavim nanama i dedama zatećiću je sa ćevapom, poigrati se s mačkom jer je i on živo biće, posvađati se s najdražim jer mi je ostavio gomilu suđa, odgovoriti na 28 paničnih poziva najbližih koji žele znati kako je medena preživjela noć sa ovako neodgovornim roditeljima sklonim hazardnom životu i tako sve do pola 8 kad se ona budi.

07.30: Tek počinje pravi teferič. Idemo se oprati, presvući, pročistiti nos, platiti globu zbog uznemiravanja komšija koji ne mogu podnijeti te decibele koji prate svako odčepljavanje nosa, potom ponovno presvlačenje jer joj je najdraže piškiti po čistom, zatim brzo brzo dati doručak, spasiti mačka od čupanja repa, obući sebe, presvući sebe jer me je zagrlila i obrisala sve sline po novoj majici, potom spakovati njene stvari za „nana servis,“ vratiti se s ulaznih vrata jer sam obukla džemper naopako, shvatiti da sam krenula neopranih zuba, navući jednom cipelice, navući drugi put cipelice, navući treći put cipelice, potom auto, pozdrav pred naninim vratima i punom brzinom na posao da se odmorim kao čovjek

09.00: Grabim kafu palim računar i mislim si ha, konačno malo mira. Ali vraga.

Od 9 do pet još je gore, odmora ni za lijeka. Čini mi se da bih lakše preživjela odlazak u Dom zdravlja u sezoni gripa nego ovo odvajanje. Jer svakih 5 minuta me oblijevaju smrtni strahovi. Šta se s njom dešava? Šta li joj rade? Zovem svakih pola sata. Izmišljam razloge zbog kojih se želim čuti s roditeljima s kojima nemam šta pričati zadnjih 35 godina. Mislim oni su roditelji samim tim po defoltu neadekvatni za razne priče osim one koje me izbacuju iz cipela. Ma znate ih svi vi kojima djecu čuvaju nane i dede: dobar dan dobar dan kako ste, dobro smo što stalno zoveš sve je u redu nego reci kako je na poslu? Ja budala povjerujem da oni to stvarno misle i počnem e baš nam se ovih dana zakuhalo i tu nastane prvi prekid jeste jeste da vidiš šta je dijete ručkalo kako smo fino spavali zlato moje izvini nešto si pričala nastavi. Khhhhmm nešto nam se zakuhalo imamo projekat ....drugi prekid jesam li ti ispričala kako je dijete ručkalo i kako je fino spavala samo si je nešto lagano obukla bogami će ti se nahladiti moja komšinica iz stare kuće uvijek je govorila da treba djeci obući kapu i po kući...I tu ja već gubim.

Ali džaba ja opet za pola sata okrećem broj telefona mojih krvnika i pitam a jel kako je mala jel fino spavala.

05.00 PP: Trčim ko bez duše da objesim mlinski kamen oko vrata i sve klikčem od dragosti jer me je kamen prepoznao i zagrlio i vičem ti si život moj, što nije stilska figura već činjenično stanje. Nema drugog života osim onog što vidim ispod njenih trepavica. Idemo kući da se zagrlimo i uživamo kao one ispunjene porodice iz američkih filmova ali to ne može jer ide presvlačenje ručkanje čišćenje nosića brisanje suza oblačenje za šetnju pripremanje večere pranje i presvlačenje poslije večere ljubljenje i uspavljivanje i dok se okreneš već je

09.00 U: Kad krenem prema daljinskom napipam nečiju ruku i shvatim da je i najdraži tu, ma naravno ovo je i njegova kuća samo ga rijetko viđam jer ne dižem glavu iz pelena...

I tu krenu suze. Šta je, jesam ikad rekla da sam dostojanstvena?

10.00 U: Krene naš razgovor o životu, smislu istog, potežemo pitanja čemu život kao takav i ponosni na to kako održavamo našu vezu zagrljeni zaspemo u deset i pet, u nadi da se nećemo vidjeti sve do narednog jutra, pola 5 tačno.

Baš jedan šarolik ispunjen život, zar ne? Ko je mogao znati da će mi u 35 godini život ovisiti o broju mokrih pelena? A jesam li vam već pričala kako je divno jela i koliko je spaval? To je jedno divno dijete, nije što je moje ali...

(zurnal.info)

RATNI TURIZAM: Srebrenica – rezervišite za samo 39,99

Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica.

Bez obzira na to što turističke zajednice konstantno ponavljaju kako turiste u Bosnu i Hercegovinu privlači čist zrak i predivan krajolik, u praksi to izgleda malo drugačije. Dio turista zaista dolazi u BiH u potrazi za navedenim, ali većina je, tvrde turistički vodiči, privučena ratnom prošlošću. Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica. Sagovornici Žurnala, jedan turistički vodič a drugi samostalni taksi prevoznik, mjesečno u Srebrenicu voze po nekoliko grupa turista. Skender Hatibović, vlasnik hostela Posillipo u Starom Gradu u Sarajevu i turističke agencije u osnivanju, smatra kako će ova grana turizma tek doživjeti ekspanziju. U Srebrenicu odlazi nekoliko puta mjesečno, u zavisnosti od broja zainteresovanih. Na stranici Skenderove agencije www.sarajevofunkytours.com ispod natpisa Special Offer – Book now, 39,99 eura, slika je lobanje iz jedne od srebreničkih grobnica.

- Idemo džipom ako ima više gostiju, ili manjim automobilom. Tura do Srebrenice je 100 do 150 eura. Obično im po dolasku pustim da pogledaju film o Srebrenici, obiđu Memorijal i razgovaramo. Informacije koje im nudim uglavnom uzimam s Wikipedie ili iz provjerenih izvora, npr. dokumenata Haškog tribunala. Oni najčešće znaju da je bilo nešto, ali nisu sigurni šta.

Skender kaže da ljudi reaguju različito, neki budu potreseni, drugi ne. Navodi primjer djevojke koja je zbog rada na doktoratu nakon obilaska svjetskih “logora smrti” došla i u Srebrenicu ali nije bila posebno pogođena:

- Srebrenica je za nju bila samo jedna fabrika s mezarima, a Aušvic – Aušvic. Ona nije bila posebno dirnuta. Dok drugi često i plaču. Oni koji se prvi put susreću s tim, njima je to - plač, plač, plač. Nakon toga odemo i do grada, popijemo kafu ili ručamo.

Skender nekada u Srebrenicu odvede i samo jednu osobu:

- Jednostavno to ponekad osjećam kao dužnost, bude mi žao da dođu a da ne vide i Memorijal i saznaju istinu šta se zaista dogodilo tu.

Srebrenica kao Aušvic

Jedan sarajevski taksi-prevoznik, koji zbog prirode posla želi ostati anoniman, za Žurnal kaže kako u Srebrenicu odlazi najmanje dva puta sedmično. Često vozi i studentske ture, a kaže kako su najčešći klijenti Holanđani:

- U Holandiji se mnogo govori o Srebrenici i onda cijele porodice dolaze da vide šta se tu zaista dogodilo. Možda je to i neka vrsta pranja savjesti kod osjetljivijih ljudi, ne znam. Sad Srebrenicu posmatraju kao Aušvic. Kad se vraćamo kući ljudi uglavnom budu šutljivi i neraspoloženi, strašno im je žao zbog svega što se dogodilo. Nije im ni do čega i mislim da zaista suosjećaju sa žrtvama.

Osim Holanđana, dolaze iz cijele Evrope, Amerike ali i Japana:

- Nikada nisam otišao u Srebrenicu s klijentima a da je Memorijal bio prazan. Uvijek je tu dosta zainteresovanih, mnogo ljudi vozi tamo, mnogo ljudi radi, idu autobusi, taksiji... Ratni turizam je, zaista, još uvijek veoma popularan u BiH.

Posjete organizuju i najavljuju u Memorijalnom centru Potočari. Memorijalni centar radi svakim radnim danom od 8 do 16 časova. Posjetiocima su na raspolaganju dva kustosa i prevodilac. Sadržaji koji se nude najavljenim grupama uključuju posjetu mezarju, historijski čas (o dešavanjima iz jula '95), posjetu Spomen sobi i projekciju dokumentarnog filma. Omogućen je pristup i za osobe sa poteškoćama u kretanju (u kolicima). Spomen-soba se nalazi u bivšem štabu holandskog bataljona (DUTCHBAT) UN-a u Potočarima. Čine je dvije prostorije: u jednoj prostoriji se prikazuje dokumentarni film Krik iz groba, britanskog režisera dokumentarnih filmova Leslia WoodHeada i bosanskog filmskog reditelja Muhameda Mujkića, a u drugoj prostoriji se u 20 vitrina čuvaju lični predmeti žrtava.

Gošća s Okinave

 Osim Srebrenice, turisti su posebno zainteresovani za sarajevske ratne priče. Nezaobilazne su posjete Tunelu spasa, a Skender kaže da proporcionalno broju ruševina koje im pokaže raste i njihovo oduševljenje:

- Rat je najbolji turizam u Sarajevu, osim, naravno, starog dijela grada. Šta god im pokažeš u vezi s ratom smatraju to vrhunskom stvari. Njihova očekivanja nisu velika. Šta god im kažeš i gdje god ih odvedeš njima je fascinantno. Kad radim te tzv. ratne ture u Sarajevu, govorim im kako je sve počelo i u razgovoru dođemo i do Srebrenice. Ne znam ja baš puno turista koji odu na Vrelo Bosne.

Neki od komentara na stranici Skenderove agencije su:

The best tour of my life!!!!!!!!!!; Skender thank you for the great tour, we really loved it. Amanda; The tour was great. Destroyed facilities and Tunnel really give good insight what the was happening in Sarajevo, back in the nineties. Funky tours rulez :)

Prosjek ostanka turista u Sarajevu je dva ili tri dana:

- Najviše ih zanima tunel, to je ključna stvar. Mnogo toga je bilo uništeno, a njih interesuju meci, geleri i granate. Kad ih odvedem negdje na Trebević ili na neke destinacije gdje nije ništa urađeno oni su oduševljeni, njima je to haos. U komentarima pišu da su im to najbolja iskustva ikada. Neki od njih očekuju da se još ratuje, da ne smiju hodati po gradu. Dosta njih dođe na taj način. Taj vid turizma tek će doživjeti ekspaniziju.

     I drugi sagovornik, taksi-prevoznik iz Sarajeva, kaže kako je ratni turizam “glavni u Sarajevu”.

A koliko su različiti razlozi dolaska svjedoči i gošća koja je prije dvije godine u Sarajevo došla iz Japana:

- Došla je jedna žena sa Okinave, otprilike oko 60 godina, i tražila da je vozim u Višegrad. Došli smo u Višegrad, htjela je na most, prošetali smo preko, popili kafu. Na povratku sam je pitao zašto je htjela baš u Višegrad, a ona mi je rekla: Prije 30 godina sam čitala Andrićeve knjige i obećala sam sebi da ću kat-tad doći da vidim taj most. Trideset godina je maštala o tome da vidi taj most iz knjige.

Kaže kako je za njega Srebrenica dio moderne istorije koji svi trebaju vidjeti.


Prijatan šumoviti ambijent u Srebrenici

Svoju turističku ponudu kada je riječ o Srebrenici imaju i u Republici Srpskoj. Samo u njoj se ni na koji način ne spominje rat, genocid ili zločin:

- Opština Srebrenica je smještena unutar velikog zavoja srednjeg toka rijeke Drine na pretežno brdsko-planinskom reljefu. Sam grad Srebrenica se nalazi u uskoj dolini Crvene rijeke. Uži centar grada predstavljaju kulturne, administrativne, stambene i trgovinske zgrade i objekte iz različitih istorijskih perioda i stilova gradnje. Prijatan šumoviti ambijent crnogorične i bjelogorične šume koja se neposredno spušta do samih gradskih ulica i parkova daje jedinstvena obilježja ovom gradu. Zbog prijatnog, ekološki čistog područja, izvorišta mnogobrojnih ljekovitih voda, povoljne ruže vjetrova Srebrenica već odavno nosi epitet ekološki čiste sredine i vazdušne banje – dio je iz ponude Turističke organizacije Republike Srpske.

(zurnal.info)