Život

Sarajevski GAK: Samo jedan od deset ljekara odbio je mito!

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva – napisala je ispitanica u Žurnalovoj anketi Ima li mita na GAK-u

Čak 65 posto ispitanih u anketi Žurnala dalo je mito ljekarima Ginekološko-akušerske klinike u Sarajevu. Od tog procenta, njih 24 posto ljekarima je dalo između 200 i 500 KM, ali ima i onih mnogo darežljivijih: četiri posto ljekare je podmitilo sa više od 1.000 KM. Čak 82% njih zna drugu osobu koja je ljekaru platila za uslugu koja mu je bila u opisu radnog mjesta.

 

Samo jedan od deset ljekara odbio je novac koji mu je ponuđen. Na pitanje: Da li ste bili u situaciji da ponudite novac a da ljekar to odbije neki od odgovora iz ankete su:

 

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva.”

Jesam, i to sam trčala da dam jer sam vidjela da žene koje ne daju novac niko ih i ne pogleda” - ova čitateljka ljekarima je dala između 500 i 1.000 KM.

Drugačija iskustva ipak su značajno malobrojnija:

Da, ponudila sam više puta, ali je doktor to kategorički odbio i svaka mu čast na pruženoj podršci. Dva puta sam se porađala tamo, uslovi nikakvi, ali pojedini doktori za 10.”

Da, tokom poroda sam, isprestravljena pričama koje su dolazile iz bolnice, babici pokušala dati novac, ali je ona odbila, rekavši da ne zna hoću li se poroditi dok je ona u smjeni. ugurala sam joj novac u džep, ali mi je cijeli iznos vratila kad joj se smjena završila. Dotad sam već bila tako izluđena od bolova da mi nije na pamet palo da onim babicama koje su došle proslijedim taj novac.”

Tek nešto manje od četvrtine ljekara od ispitanih je otvoreno tražilo novac.

(zurnal.info)

NASLJEDNICI RATA: Interview s Radoslavom Brđaninom

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću

R. Brđanin – adresa: Vindingevej 36, Nyborg, Danska. Ušao u Dansku iz Nizozemske, stalni boravak u Banja Luci, Republika Srpska. Bosanski državljanin, 62 godine, inženjer, bivši direktor i političar.

Da ti podaci o čovjeku kojeg sam ljeta 2008. išla posjetiti u državnom danskom zatvoru u Nyborgu ne bi ostali tako lakonski, treba dodati da je između ove dvije njegove adrese bio jedan rat. Tri i pol godine borbe o bosanskom zemljovidu, borbe koja je promijenila Bosnu iz starinske, ali potencijalno napredne, industrijske zemlje u ekonomsku ruševinu. Stanovnici su se isto tako promijenili, fizički i psihički. Dva miliona njih su postali izbjeglice, bivše financijski nezavisno seosko stanovništvo sada je postalo nezaposlena podklasa u gradovima u kojima su se slučajno našli, a velika, etnički miješana područja su sada jednoznačno dominirana jednim etnicitetom.

Cinici kažu da se to kad-tad moralo dogoditi, jer je multietnički suživot bila umjetna tvorevina iz Titovog doba. Pesimizam demantira statistika o brakovima u većini velikih gradova u Bosni prije rata. U Sarajevu miješani brakovi čine više od trećine brakova.

Radoslav Brđanin je osuđen kao arhitekt nove, etnički očišćene Bosne i zato se nalazi u zatvoru na jugu otoka Fyna, kao jedan od tri haška osuđenika koji izdržavaju kaznu zatvora u Danskoj. Dansko ministarstvo pravosuđa je, kao i ministarstva drugih evropskih zemalja, stavilo na raspolaganje određen broj zatvorskih mjesta, koji se popunjavaju kako se suđenje završava.

U KVARTU VILA

Do nove adrese Radoslava Brđanina dolazi se putem koji prvo vodi kroz kvart vila sa vrtovima prepunim mirisnog cvijeća, a onda se prođe kroz odbrambeni zid koji čuvaju stražari, pa se prođe dvorište i uđe u prijemni odjel, odakle ljubazni policijski službenici upućuju posjetioce u prostoriju za pregled detektorom. Odavde se ide dalje kroz silne hodnike odvojene zaključanim vratima, dok se ne dođe u jednu dugu prostoriju koja liči na igraonicu u dječjem vrtiću. Tu se djeca zatvorenika mogu igrati i praviti kule i dvorce kad dođu u posjetu svojim očevima.

Mene i mog prevodioca zaključavaju u sobu za posjete broj 1, najbolju, tu se inače Brđanin sastaje sa svojom ženom Mirom, kad mu dođe u posjetu. U sobi je sofa, dvije naslonjače, televizor, video, gameboy, stol i čajna kuhinja, i tu će on do kraja života viđati svoju obitelj, svaki put kad ovi skupe novac za put do Danske. Tu mogu biti zajedno po cijele dane, bez staklenog zida i policajca koji sve sluša u jednom uglu.

Radoslav, sa odjela K, kaže da se ne može ni na što požaliti, osim što je žrtva pravosudnog ubistva u Haagu i političkih intriga neiskrenih starih kolega u Banja Luci. Život mu se okrenuo sa svijetle strane – političar i direktor preduzeća sa 3.500 zaposlenih – na sivilo kazne zatvorskog života od 30 godina. On ne misli da je to zato što je uradio nešto krivo, već zato što sudije u Haagu nisu mogli razlikovati lažna svjedočenja, a uz to su unaprijed odlučili da su Srbi krivi. Tako on gleda na sve to.

Ipak je za njega bio šok kad je na žalbenom postupkom, gdje je njegova odgovornost modificirana na, između ostalog, masovna ubistva i zlostavljanje, kazna smanjena samo za dvije godine. On je sanjao o oslobađajućoj presudi, jer njegova uloga predsjednika kriznog štaba srpske samoproklamirane Autonomne regije Krajina (ARK) je samo bila koordinirajuća. Drugi argument mu je bio, i jeste, da je krizni štab djelovao samo od 5. maja do 17. jula 1992, a da su nakon tog datuma počinjeni mnogi zločini. Nakon toga, Brđanin je bio ministar u vladi Radovana Karadžića.

Na ovome dobrodržećem gospodinu, u trapericama i plavosivoj prugastoj majici, ne vidi se da je velik dio posljednjeg desetljeća proveo u vrhunski osiguranom zatvoru Tribunala za ratne zločine, na periferiji Haaga. Kad bi ga se srelo u nekom drugom okruženju, reklo bi se da spada u bolji dio građanskog društva, a to je u stvari i tačno jer je on to i bio, sve dok nacionalizam nije pomaknuo granicu između politike i ratnih zločina. Jako je zahvalan na tome što je došao u civilizirani zatvor u jednoj nordijskoj zemlji, a ne u neku kaznionu u južnoj Italiji. To je čovjek koji je ljubazno pristao objasniti mi zašto se on ne kaje.

Kajanje? Teško se odnositi prema kajanju u vezi sa suđenjem. Je li to opravdano da dvije male riječi – kajem se – mogu odlučiti hoće li čovjek sjediti u zatvoru pola ili četvrt svog života? Čisto isprazno, jer niko ne može ocijeniti je li to tačno. Ali sudije to vole čuti, nema sumnje. Više zatvorenika s kojima sam sjedio u Haagu priznalo je svoju krivnju i izreklo te obećane riječi u sudnici. Poslije mi je jedan od njih rekao da se njegovo pokajanje odnosilo na to da se kaje što nije ubio više njih. Lud čovjek i samo Vam to spominjem kako bih naglasio da miješanje pokajanja i sudstva odvode pravdu na sporedan put.

A Vi?

Ja se ne kajem, jer to bi podrazumijevalo da sam učinio nešto krivo. Iskreno me boli kad čujem svu tu patnju kojoj su bili izloženi ljudi iz sva tri naroda, ali to nije bila moja krivnja. Osim toga, kajanje bi bilo krivo plasirano. Ali žalim što sam uopšte ušao u politiku, jer to je mojoj porodici nanijelo mnoge neugodnosti i podnosili su mnoge žrtve, a nakon rata su još i krenule sve te priče da sam ja ratni zločinac. Teško je biti u porodici s takvom osobom.

To, blago rečeno, zvuči kao bagatela u odnosu na ono što su prošle Vaše žrtve?

Ja nemam žrtve. Naprotiv, ja sam spasio mnoge nesrbe, između ostalog u Čelincu, dvanaest kilometara od Banja Luke. Samo, oni se ne usuđuju to reći u sudnici. Boje se represalija od fundamentalističkih muslimana. Kad me supruga posjećuje u zatvoru, gotovo uvijek mi prenosi njihove pozdrave.

To mjesto su okupirale totalno pijane paramilitarne srpske grupe i ja sam lično otišao tamo sa Pala, kako bih spasio stanovnike od istrebljenja. Učinio sam to spontano, rizikujući vlastiti život i čovjek bi pomislio da će to nešto značiti u sudskom procesu. Znate li šta je sudija rekao? Nisam vjerovao vlastitim ušima kad je rekao da je to olakšavajuća okolnost, to što sam spasio muslimane koje sam poznavao, jer zbog toga su drugi bili etnički očišćeni.

Vi se dakle osjećate prevarenim od svih strana?

Ne, ne od svih. Moja porodica mi vjeruje, moja supruga je deset godina tražila dokumentaciju iz administracije RS, koja bi podržala moje izlaganje stvari. Niko od mojih – supruga, naše dvije kćeri, moja braća, niti moji najbliži te stari prijatelji – me se ne srame. To je najvažnije. Svi drugi mi manje znače – prebjeglice, šutljivci, lažljivci.

Lažljivci?

Moj slučaj je bio prožet lažnim svjedočenjima. Ne mogu to dokazati, ali sam siguran da su instruisani iz Sarajeva. Upadljivo je da baš sve takozvane žrtve iznose potpuno istu priču kako su bili progonjeni i izloženi fizičkim neugodnostima.

Pa valjda zato što su etnička čišćenja izvođena po istom planu i mustri po cijeloj Vašoj oblasti?

Mojoj oblasti? Nije bila moja kad se radilo o odlukama. Ja sam samo mogao iznositi prijedloge i koordinirati. Krizni štab nije čak ni imao vlastitu kancelariju, nismo imali budžet, pa čak ni pečat. Ne postoji ni jedan papir na kojem ja dajem naredbu za takva djela. Ma slušajte, Srbe se može optuživati za mnogo toga, ali ne i da znaju planirati. Mi živimo iz dana u dan, bez planiranja.

Vi tvrdite da etničko čišćenje nije bilo planirano?

Ja tvrdim da ga nisam ja planirao i da je apsurdno mene držati odgovornim za ono što se desilo na području od 10.000 kvadratnih kilometara. Iako sam bio šef regionalnog kriznog štaba, nisam se mogao slobodno kretati, već sam morao tražiti dozvolu od policije i vojske, ako sam npr. trebao ići u Sanski Most. Morao sam se kretati određenim rutama i nisam se mogao miješati u lokalne stvari. O tome je suvereno odlučivao krizni štab pojedine opštine.

MUKA MI JE OD NASILJA

I što ste mislili o onome što se čuli?

Ne podnosim nasilje, nikada to nisam podnosio. Muka mi je već kad vidim nasilje u nekom filmu na televiziji. Ali Bosna je bila u ratu sama sa sobom i mi Srbi smo se osjećali ozbiljno ugroženima, sa sjevera od Hrvata, sa juga od muslimana. Na naše područje sručilo se 100.000 srpskih izbjeglica, iznoseći grozne priče o tome šta su doživjeli na hrvatskoj strani granice. Narod je bio tako uplašen da smo morali uvesti neke mjere predostrožnosti. Zato su osnovani krizni štabovi, da bi se odbranili i da bi stvorili normalnije uslove, uz ovaj veliki broj izbjeglica, a ne da bi napadali.

Zašto je to onda završilo najvećim masakrima u Evropi od Drugog svjetskog rata?

Zato što se u ratu ne može sve kontrolisati. Pojavile su se i skupine paravojnih bandita koji su vodili neku svoju borbu. Ponašali su se kao divlji psi, pljačkali i bezobzirno ubijali. Te paravojne skupine su širile strah i užas oko sebe, tako da je narod želio otići.

Željeli otići, to mora da je podcjenjivanje?

Iselili su se jer su se osjećali nesigurnima u miješanoj sredini. Hiljade godina balkanske istorije govori o tome da narod želi živjeti u zajednici gdje predstavljaju jasnu većinu. Zato smo i imali toliko ratova.

Iselili? Nazivate li Vi etničko čišćenje iseljenjem?

Formulisat ću Vam to drugačije: Oni su se željeli udaljiti od zatrovane atmosfere između etničkih grupa, i ne mogu odbaciti da su se neki osjećali ugroženima.

Ne razumijem Vašu upotrebu riječi. Bošnjaci u Prijedoru, Banja Luci, Sanskom Mostu, Ključu, Velagićima, Biljanima i mnogim drugim mjestima u regiji su u najboljem slučaju prognani, u dobrom slučaju poslani u logore, a u najgorem ubijeni. Mora da ste to znali?

Ljudi izvana ne razumiju kako je sve bilo haotično. Bilo je perioda kad se nije mogla gledati televizija jer se struja svako malo prekidala, i uopšte je situacija bila nesigurna sa svim tim narodom koji hoće ući i izaći sa područja. Centri za okupljanje su bili smišljeni kao privremena stanica, gdje su mogli boraviti pod relativno zaštićenim uslovima. Ne negiram da se to razvilo drugačije, ali to sam tek saznao kad više nisam bio na toj funkciji. Naravno da su se glasine širile i neke su stigle do BBC-a i CNN-a. Ali te su bile toliko pretjerane da čovjek ne može a da ne pomisli da je sve to laž i ja sam i dalje siguran da postoje mnoge konstruisane izjave žrtava. Npr., jedan svjedok je u Haagu ispričao kako je obješen za žicu i 36 sati udaran palicom za bejzbol. Kao prvo, bejzbol je nepoznat sport u Bosni, pa zato ni nemamo palice, a kao drugo, niko ne može preživjeti da ga se udara 36 sati.

Zar niste nikada sami otišli u inspekciju logora u Omarskoj?

Ne, iako jedan svjedok tvrdi da sam tamo došao sa doktorom Miomirom Stakićem, koji je bio šef kriznog štaba u Prijedoru. Ali to nije tačno. Ljudi svašta izmisle kako bi spasili vlastitu kožu. Postoji i pismena instrukcija da se sav materijal o centrima za okupljanje i zlostavljanju trebao slati direktno lokalnom šefu policije i nikada nekom drugom. Realno sam tek tokom suđenja upoznat sa opsežnošću zlostavljanja. Bio sam duboko šokiran, čak i kad se odbiju pretjerivanja i laži.

Zašto bi u Vašem slučaju bilo više lažnih svjedoka nego u drugim slučajevima?

Zato što sam se ja zakačio sa mojima. Odmah sam osudio sve, bez obzira na položaj i ugled, koji su profitirali od rata. U sjeni haotične situacije je krađa postala gotovo legalna, a to je vrijeđalo moj moral. Cijeli grad je pokraden, sve što se moglo unovčiti je nestalo. To je u Bosni cijela mreža ljudi koji su se od ovog rata gnusno obogatili.

Kad sam govorio u skupštini RS 1999. godine, cijela je sala pljeskala kad sam rekao da je potrebno napraviti čistku u policiji i drugim dijelovima sistema bezbjednosti. Ali to mi je „natovarilo” i mnogo uticajnih neprijatelja. Neposredno nakon toga, u štampi su se pojavili ružni napisi o meni i stvorila se takva atmosfera da su me skoro htjeli linčovati. Svima je odgovaralo da sam poslan u Haag, jer mišljenju ratnog zločinca ne polaže se puno pažnje. U slučaju Brđanin postojala je u određenoj mjeri saglasnost interesa između muslimana i Srba.

Oprostite, ja sam se već dosta naslušala tih teorija o konspiraciji?

Možete mi vjerovati ili ne morate, to je na Vama. Ja Vam samo pričam šta se dogodilo i dajem Vam analizu pozadine zašto sam baš ja, 6. jula 1999. godine, uhapšen i život mi upropašten. Dan ranije mi je dodijeljeno francusko odlikovanje za dobru administraciju nekih građevinskih projekata i bio sam zapanjen kada su me vojnici SFOR-a uhvatili na putu postavljanja jednog kamena temeljca. Pojma nisam imao da sam na haškoj tajnoj listi optuženika. Oni na vrhu javnih lista optuženih su nestali, pa im je valjda trebao neki drugi Srbin na višem položaju kako bi popravili statistiku Tribunala. To Vam zvuči cinično? Pravni obračun i jeste ciničan jer je prožet politikom.

Kad se radi o muslimanima, običnima se sudi, dok oni veliki ostaju na slobodi, s obrazloženjem da nisu znali šta se događa. Za Srbe važi obrnuto. Liderima se sudi, pod postulatom da moraju znati šta luđaci kojima se daju puške mogu sve učiniti. To je kao da se Busha optuži za zlostavljanja koja su vršili američki vojnici nad iračkim zatvorenicima. Slike koje smo gledali na televiziji dobro ilustruju moju poentu: u ratu se i najrazumniji ljudi iz dana u dan mogu pretvoriti u fundamentalističke beštije. To je pitanje primitivizma.

Ali najveće fundamentalističke beštije u bosanskom ratu su pripadale visoko obrazovanoj eliti: univerzitetski profesori, doktori, ekonomisti, pravnici i inženjeri?...

Nisu Srbi krivi što se raspala Jugoslavija, naprotiv, mi smo željeli da zemlja ostane cijela. Slovenci i Hrvati su ti koji su uništili državu zahtijevajući nezavisnost i siguran sam da se to odigravalo uz dirigovanje političke elite sa Zapada.

Bosanski predsjednik Alija Izetbegović, kojem je uvijek bilo teško donijeti odluke, prvo je rekao jedno, pa onda drugo, ali u odlučujućem trenutku je reagovao kao muslimanski fundamentalist koji je želio svoju zemlju. Znao je da će to značiti rat i to je i dobio. Zašto nije on optužen na Tribunalu za ratne zločine? Zašto nije hrvatski predsjednik Tuđman izveden pred sud, kao Milošević? Moram nagađati odgovor, a to je da su ljudi na Zapadu unaprijed odlučili koji su dobri a koji zli. Zato se u velikoj mjeri sudi srpskim vođama, a iz vlastite sramote se uzme pokoji muslimanski i hrvatski ratni okrutnik, ali na puno nižem nivou. Takva razlika u postupku je moj najvažniji prigovor Tribunalu.

SKLADNA FAMILIJA

Kada mu ponovim moje mišljenje o balkanskoj sklonosti ka konspirativnim teorijama, ovaj rječiti zatvorenik ustaje, pali cigaretu i odlazi je pušiti kraj otvorenog prozora. Kad se vratio za stol, pita me jesam li razumjela zašto se pitanje pokajanja ne odnosi na njega, već na krivce, oportuniste i prevarante. Ja na to ne reagiram – onaj ko pravi intervju ne mora odgovarati – i dok ispijamo kafu pričamo o njegovoj svakodnevnici među kriminalcima, narkomanima na odvikavanju od droge.

To je mali, specijalni odjel sa osam zatvorenika – Brđanin ih konsekventno naziva stanarima. Žive kao neka velika familija, na smjenu obavljajući kućne poslove – od kupovine u zatvorskom dućanu do kuhanja i pospremanja. Po nedjelju dana je u turnusu, sa još jednim zatvorenikom, za spremanje hrane, ali, zbog pomanjkanja kvalifikacija, on samo pomaže. Priprema povrće, stavlja posuđe u mašinu za suđe i ne miješa se u recepte, jer sad je među Dancima, a oni su uvjereni da je njihova hrana najbolja. Momentalno rade i u radionici, gdje spajaju komponente za lampe, a u slobodno vrijeme gleda televiziju, čita National Geografic ili pak sjedi u zatvorskom vrtu i promatra ptice i patke po ribnjaku. To što se može izaći van daje osjećaj normalnosti, tako da se ne mora stalno misliti na ogradu i bedeme.

Iz jezičnih razloga je njegova komunikacija sa osobljem i drugim zatvorenicima ograničena, pa je Brđanin odlučio naučiti danski. Drugi o njemu ne znaju drugo, nego da je bio neka vrsta političara i da je bio umiješan u nešto tokom rata na Balkanu. Njihovi svjetovi su previše različiti da bi se mogli približiti. Svijetla tačka je petak, sa vijestima od kuće, preko kompjutera, te redovne posjete jedne gospođe koja govori srpski, a koja djeluje kao prijatelj-posjetitelj.

Pitam Brđanina je li tačno da se zatvorenici u zatvoru Tribunala za ratne zločine u predgrađu Haaga, Scheveningenu, gdje je on sjedio osam godina, druže bez obzira na etničku pripadnost. Da, kaže on, to je tačno. Nije da se vole, ali među njima vlada poštovanje. Poštovanje među ljudima koji su uništili zemlju šireći i potpaljujući nepovjerenje, tako da su male razlike odjednom postale nepremostivi klanci i genocid? Da, zajednička sudbina zatvorenika u stranoj zemlji je dovela do toga da su se intuitivno razumjeli. Poštovanje!

Ujedinili su se pod zatvorskim staklenim zvonom. Zatvorenici se povezuju iz interesa, a ne etničke pripadnosti. Tako, na primjer, kartaški tim za preferans može biti sastavljen od jednog Bošnjaka, jednog Hrvata i dva Srbina. Na Brđaninovom odjelu su bila još tri Hrvata, osam Srba i jedan Bošnjak. Na drugom dijelu zgrade bio je jedan fanatičan musliman, koji je obilježio teroristički napad na SAD 2001. objesivši plakat sa slikom Osama bin Ladena.

Ovo nespojivo društvo gleda televiziju, čita i takmiči se u šahu, tenisu, nogometu, odbojci i zagonetkama i dobro se pazi da se svi rođendani proslave uz najdraži menu slavljenika i veselo druženje. Ako jedan od zatvorenika umre, šalje se cvijeće na sahranu i zajednički se izražava sućut obitelji.

Dešavalo se i da šalju pozdrave sa najboljim željama prije zadnje rasprave. Brđanin priča kako su on i njegov zatvorski drugar Rasim Delić diskutirali svoje slučajeve dok su večerali pečenu piletinu s krumpirima. Delić je bio general u bosanskoj armiji i optužen je za pomanjkanje kontrole nad bezgraničnom brutalnošću mudžahedinskih ratnika, između ostalog nad srpskim zatvorenicima. Presuda mu je izrečena u septembru 2008. – 3 godine zatvora.

Promatrano očima običnog čovjeka u Bosni, stanari na izdržavanju kazne u najbolje čuvanom i najluksuznijem zatvoru u Evropi se ponašaju jednako apsurdno kao kada su zavodili narod u smrtonosnu mržnju.

Brđanin se, na vlastitu inicijativu, vraća na pitanje pokajanja kao pomoći za pomirenje. Nakon duge pauze, reče:

Možda pokajanje djeluje kod osoba sa jednostavnijim načinom razmišljanja nego što je moj, to ne isključujem. Ali za osobu kao što sam ja, koji sam bio rukovodilac velikog preduzeća, važniji su fakti, a manje važni osjećaji. Suđenje mora biti konkretno, nedvosmisleno. Ili je osoba kriva, ili nije kriva, u dokazivim zakonskim prekršajima.

Ja bih sigurno prošao jeftinije da sam pristao na prijedlog tužitelja, da mogu dobiti blažu kaznu ako zauzvrat pomognem sa informacijama o drugim optuženima, a na sebe preuzmem manji dio krivice. Možda sam pogriješio što nisam pristao na tu igru, ali ja to jednostavno nisam mogao učiniti. Moral mi to ne dopušta, ja ne znam muljati.

Puno sam razmišljao o motivaciji svjedoka da lažno svjedoče, sad imam dosta vremena za razmišljanje. Pustimo one svjesno izmišljene priče, jer to je igra koja samo može izazvati prezir. Ali mnogi drugi možda stvarno misle da govore istinu. Ako jedna žena izjavi u sudnici da se neki događaj ili radnja desila po mom naređenju, možda je to zato što su neki u to vrijeme zloupotrijebili moje ime. Znači, žena ne zna stvarnu istinu i ona stvarno misli da je bilo tako kako je čula. A ima i ljudi koji se više ne sjećaju tako dobro, pa prošlo je dosta vremena. Ili jednostavno ne razmišljaju da bi i najmanja neispravnost u nekom detalju mogla biti odlučujuća da me sudije proglase krivim ili ne.

Mogu uvažiti sve ove faktore, mogu i oprostiti ljudima koji su nenamjerno i nepromišljeno postali dio lažne igre protiv mene. To je dio hrišćanstva, svi griješe.

Jeste li Vi vjernik?

O da, ali ponajviše u smislu da slavim praznike i da je hrišćanstvo temelj moje kulture. Kada je rat započeo, mnogi su okrenuli ploču i postali duboko religiozni. Ja nisam bio među njima.

To zvuči kao opis Karadžića?

Ne poznajem ga dovoljno dobro da bih mjerio karakter njegove vjere, ali zašto njegova vjera ne bi mogla biti iskrena i jaka? Postala je navika za mnoge od Vas u inostranstvu da Karadžiću automatski pripisujete sve loše osobine. Ja ga vidim drugačije. Nikad ga nisam čuo da brani nedjela, naprotiv, on je često govorio o zaštiti manjina.

On je govorio jedno, a radio drugo?

Ne postoji nijedan komad papira na kojem on daje naređenje za neko krivično djelo.

Ne, jer takve stvari se ne pišu?

Karadžić ima pravo da ga se smatra nevinim dok se ne osudi krivim. Takvo je pravno društvo.

On i Mladić valjda nisu nevini u slučaju masakra u Srebrenici?

Ponavljam: Niko nije kriv prije no što se osudi krivim. Priča o Srebrenici je jako čudna. Jednostavno ne može biti da su svih 8.000 žrtava bili civili. Toliki broj ljudi se ne može ubiti u roku od par dana. Ja sam uvjeren da su muslimani, kako bi pojačali saosjećanje svijeta, dodali civilnim žrtvama i broj svojih poginulih boraca. Stavili su ih u iste masovne grobnice i računali da će se međunarodna zajednica sa gnušanjem okrenuti protiv Srba.

Kalkulacija im je bila tačna i pažnja se sasvim udaljila sa onih 3.500 Srba koji su ubijeni u selima oko Srebrenice. Vojni lider muslimana na tom području, Naser Orić, oslobođen je svih optužbi, štaviše od istog sudije koji je meni dao 30 godina zatvora. To puno govori o Sudu.

Mudri ljudi u međunarodnoj zajednici zamišljaju kako Haški tribunal doprinosi pomirenju. Kako naivno! Kod većine Srba on izaziva gorčinu zbog iskrivljenih sudskih odluka. Kod običnog čovjeka to potencira želju da živi među svojim narodom i nenaklonost povratku u mjesto gdje bi bio građanin drugog reda.

Kako bi naglasio svoju poentu, Radoslav Brđanin pokazuje na papir sa deset zapovijedi za pomirenje i kaže: „Tu treba pisati da su svi jednakopravni, iako je bio rat. Danas naš život nije takav. Ipak, ja sam u neku ruku optimista, jer u svih tih hiljadu godina, koliko smo međusobno ratovali na Balkanu, nijedan narod nije trajno pobijedio. U većem sklopu je manje važno što su moj lični život i moja vjera u pravednost uništeni. Oprostite što sam se ipak morao malo požaliti. Inače sam bio odlučio da to neću učiniti.”

SRPSKO GOSTOPRIMSTVO

Radoslav Brđanin se također izvinjava što „pod ovim sadašnjim uslovima stanovanja” ne može pokazati legendarno srpsko gostoprimstvo, na što mu ja odgovaram da ovo nije prvi put da ga posjećujem, jer sam bila prisutna i kad mu je izrečena presuda u Haagu. Sa mjesta promatrača, iza zida od pancir-stakla, vidjela sam njegovo skamenjeno lice kad mu je sudija saopštio da će naredna tri desetljeća provesti u zatvoru.

On me na to ironično pogleda i reče: „A, Vi ste htjeli vidjeti prvog Srbina kojeg će Tribunal osloboditi optužbe? I ja i moj advokat smo bili sigurni da će presuda biti pravedna. Oslobađajuća.”

Najprecizniji odgovor na to pitanje je da sam bila tamo jer sam pokušavala shvatiti kako jedan čovjek koji je imao sve ono za čime mnogi u Bosni teže – obrazovanje, porodicu, posao i ekonomsku sigurnost – može završiti kao osoba kriva za etničko čišćenje. I sada sam tu, u zatvoru u Nyborgu, da vidim ima li pukotina u čeličnom oklopu poricanja. Ponovo posjećujem Brđanina onog dana kada je njegov politički šef, Radovan Karadžić, izručen Haškom tribunalu. Je li to dobra ili loša vijest? Hoće li on ići svjedočiti?

Zatvorenik u Nyborgu ljubazno moli da ga se oslobodi odgovaranja na to pitanje. Ne želi da ga sjene nacionalizma nadalje pogađaju; 30 godina zatvora je dovoljno.


Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavjujemo najzanimljivije dijelove ove knjige


(nastaviće se)

ROMI NIKOG NE INTERESUJU: Lažu me, dakle postojim

Političari u Bosni i Hercegovini problem romske populacije namjeravaju riješiti tako što će se praviti da Romi ne postoje. Kao što ne postoje u njihovim planovima, projektima, pa čak ni u predizobornim obećanjima

Političari lažu! U Bosni i Hercegovini to je već aksiom. Kao što je i fakat da kradu. Bosanskohercegovačko društvo bazirano je na ova dva principa već dvadeset godina. Niko pouzdano ne zna kako ali sistem funkcioniše. Političari lažu i kradu, narod šuti i trpi. Problem nastaju ako se nešto poremeti u toj bizarnoj ravnoteži. Šta se dešava ako vas političari u BiH prestanu, recimo, lagati? Tu onda nešto nije kako treba. Ili ste zaboravljeni ili, jednostavno, ne postojite.

To se upravo dešava Romima u Bosni i Hercegovini. Roma nema ni u predizbornim lažima.

BIT ĆE PROBLEMA

Najnovije istraživanje UG “Budi moj prijatelj” i UR “Euro Rom” pokazalo je da čak 87 posto Roma koji poseduju važeće dokumente žele glasati na Opštimim izborima 3. oktobra.

Prema njihovim rečima glasat će za one opcije koje im ponude najbrže rešavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresovani za izbore.

Ključno pitanje u celoj ovoj predizbornoj ujdurmi, a vezana za Rome, jeste da li postoji zloupotreba u svrhu dobijanja romskih glasova? Ako znamo da su u politici sva sredstva dozvoljena i uzmemo u obzir da ova garnitura političkih subjekata ima iskustva u “uzimanju” romskih glasova, realno je za očekivati da se ponovi scenario od prethodnih izbora.

Muradif Biberović, romski aktivista iz Živinica svedoči o načinu koji političari vešto koriste kako bi “odneli” što veći broj glasova.

-Postoji zloupotreba, ali indirektna. Političari svoju “kampanju” provode preko Roma koji su jako uticajni u svojim naseljima. Njima se nešto obeća, da im se neki novac, a oni odrade ostatak posla-kaže Biberović.

Ti Romi su uticajni, ali na jedan drugačiji način. Oni uživaju strahopoštovanje i “njihova volja” se mora poštovati. Pod lažnim obećanjima njihovih sunarodnika, ali i iz straha, Romi godinama poklanjaju glasove na izborima, a za uzvrat dobiju šikaniranje, diskriminaciju, a ponekad nešto brašna i ulja.

-Ne znam kako, ali ti Romi imaju jake veze u policiji, opštini, a neki su i članovi stranaka. Dođu u naselje, zaprete da niko neće dobiti socijalnu pomoć i da neće moći ostvariti dodatna prava, dobiju brojeve koje će zaokružiti na listiću i posao je završen-govori Muradif.

U razgovoru sa Muradifom, saznali smo da je već bilo poseta nekih političara romskim naseljima. Pojedini Romi se javno hvale “partijskom knjižicom” a i krenuli su u kampanju po romskim naseljima obećavajući “bolju budućnost”.

-Rekao bih ja vama koji je političar u pitanju i ko radi za njega, ali bojim se da ću imati problem zbog toga-kaže Muradif.

Dakle, nisu samo političari krivi, krivi su i sami Romi. Za “šačicu dolara” godinama trguju sa glasovima svojih sunarodnika čiji se život godinama ne menja, jer i dalje žive u bedi i čekaju da se nešto desi.

Zapravo, ovo je preslikan sistem državne politike BiH. Jedna šačica odabranih ljudi uživa u životu, dok drugi nemaju šta da jedu.

NAKON TREĆEG DOLAZI ČETVRTI OKTOBAR

Dok većina građana u BiH vjeruje da nakon trećeg oktobra dolazi bolji život, Muradif očekuje četvrti oktobar, a potom jesen, zimu...

-Sve dok se stvari ovako razvijaju, teško da će Romi ugledati bolji život. Mi ne postojimo, nikoga ne zanimamo. Dođu možda neki ljudi, potapšu te po ramenu, a znamo šta to ovde znači. Mora da se nešto promeni, odmah-govori Muradif.

Ideja o osnivanju političke stranke Roma je ovde stara ideja. Postojala je nekad, ali je bila vođena na pogrešan način. Bio je to dobar pokušaj i znak pozitivne inicijative, no to nije bilo održivo.

S druge strane, ono što je možda manje poznato, postoji jedan broj visoko obrazovanih Roma koji su članovi većinskih stranaka, ali “mimikrija” je učinila svoje. Oni su sve, samo nisu Romi. Imaju dobar posao, ali nemju identitet. Izgubljeni su, a možda se samo prave ludi. Što bi sada oni učinili nešto za svoj narod, ako je njima dobro.

-Ima inžinjera, profesora... Znam neke u Lukavcu koji su članovi recimo stranke SDA ili SDP, ali nemaju oni nikakvu moć. Oni tamo predstavljaju interese stranke, a nikako interese Roma. Ono što je najgore, vremenom ti ljudi zaborave da su Romi-kazao nam je Muradif.

Romi su sami, na cedilu, nevidljivi, čak i nepoželjni. U programima stranaka ne postoje, a od ono malo obrazovanih Roma koji mogu nešto učiniti odbačeni. Oni Romi koji se “zalažu” za njih su “ovlašteni stranački aparati” koji rade na štetu svojih sunarodnika.

Da budemo ironični do kraja: političke stranke u BiH imaju rješenja za probleme Roma u Bosni i Hercegovini. Za njih Romi jednostavno ne postoje. Dakle, nema Roma nema ni romskih problema. Samo se moramo upitati, ako ova vlast nastavi ovako rješavati probleme društva i ako danas nema Roma, ko će sutra faliti: penzioneri, bolesni, djeca...?

 

PODMAZIVANJE IZBORA: Litar ulja - jedan glas

U.G. „Budi moj prijatelj“ iz Sarajeva, zajedno sa U.R. „Euro Rom“ iz Tuzle je od 27. augusta pokrenulo kampanju obilaska romskih zajednica, te su od tada obišli romske zajednice u Zavidovićima, Kozarskoj Dubici, Prijedoru, Novom Sarajevu i Visokom.

Tokom obilaska zajednica romska populacija je informirana da niti jedna politička partija u BiH, registrovana za izbore, nema u svojim programima i/ili platformama niti jedan segment koji se tiče romske problematike u BiH, iako su te iste partije u protekle četiri godine usvojile Akcione planove za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja, zdravstvene zaštite i zapošljavanja, te su time prepoznale romsku populaciju kao ugroženu prema navedenim oblastima.

Također, Romi su upoznati sa dosadašnjom praksom političkih partija da za litar ulja i kilogram brašna kupuju romske glasove, te su informirani da sve takve slučajeve prijavljuju organizacijama koje se bave pravima Roma, a udruženja Roma su se obavezala da će takve slučajeve fotografirati i fotografije dostaviti medijima.

Iako političke partije još uvijek nisu ništa konkretno ponudili romskoj populaciji, istraživanja u zajednicama pokazuju da čak 87 posto Roma koji posjeduju važeće dokumente želi glasati na Općim izborima 3. oktobra. Prema njihovim riječima glasati će za one opcije koje im ponude najbrže rješavanje njihovih problema. Sada je red da politčke partije do 3. oktobra ipak ponude nešto konkretno romskoj populaciji, jer više niko ne može reći da Romi nisu zainteresirani za izbore.


(zurnal.info)

 

SNSD: Miting u porno šatoru (video)

Iako je na Kočićevom zboru bilo različitih senzacija, što paranormalnih što sasvim prizemnih, Đuraza je najviše šokirao pornografski SNSD šator

 

 

 Banjalučki muzičar Grof Đuraz posjetio je ovogodišnji Kočićev zbor i napisao prigodnu reportažu na portalu Buka.

Iako je na teferiču bilo različitih senzacija, što paranormalnih što sasvim prizemnih, Đuraza je najviše šokirao SNSD šator stacioniran na planini. Prenosimo odlomak i prigodan videozapis.

Pred ulazom u zadnji šator stajao je štand sa raznim diskovima. Od crtića do pornića. Naslov koji mi je privukao posebnu pažnju bio je – Prvi srpski porno film HD DVD – Slikaj me skidaj me.
Sve domaće glumice.
Ajde de, valjda je i Kočić volio nekad nešto da poguzi?
Ulazim u šator, a tamo manje više - vavilonski prizor.
Pjevačica i plesačica, koja je više na striptizetu ličila.
Ok, mislim se u sebi.
Ne znam jel' ovo baš umjesno za nešto što se po Kočiću zove?
Razgledam šator, kad tamo veliki natpis – SNSD PLATO MANJAČE MJESNI ODBOR STRIČIĆI.

O Bože, Bože, oče univerzuma...
Daj neki znak, daj neko objašnjenje.
Zar su u toj partiji samo ljakare?
Od svih partija u Republici Srpskoj i svih šatora koji su bili gore na zboru, samo su Crveni imali svoj štand na Kočićevom zboru sa sve pornićima ispred i pornografijom unutra. Očito da se glas ne kupuje više pjesmom, ćevapom, niti Nektarom već nečim konkretnijim – Pornografijom.
Čudi me samo što onaj njihov Slavuj priča da su on i partija protiv legalizacije prostitucije.
Šta onda ono bi pod šatorom da mi je znati?
Što bi rekli Ameri: „ Ako je žuto i viče kva kva, onda mora da je patka.“
Demokratija je super i svako ima pravo na svoje metode, obmane, tendere i retoriku, al' striptizete na Kočićevom zboru?
Jebi ga, ja to ne kontam.
Naknadno su mi rekli da je Dodo pod tim porno šatorom održao govor, proglasio sebe i crvene nasljednicima Kočićevog djela i ideje, malo zapjevao i otišao.
Ne bi se baš kladio da bi Kočiću bilo drago da vidi Čekine izvještaje svog nasljednika i listu neispunjenih predizbornih obećenja  iz dvije hiljade i šeste.
Možda bi  Dodo trebao ponekad prošetati po parku Petra Kočića i pročiti šta piše ispod Petrove statue.
Nešto na relaciji Istina – Sloboda – Čast.
Garant se jadni Kočić okreće ko pragnje na ražnju u ritmu midi folk melodija.
Sirotan.

 


 

 

(buka/zurnal.info)


 

ROMI U SRBIJANSKOJ ŠTAMPI: Evo teksta Cigane moj

U napisima „Večernjih novosti“ i „Pressa“ reč je o flagrantnom kršenju uzusa profesije i nekakvih elementarnih standarda ljudskosti, što duže vreme Rome stavlja van zakona, u skupinu poželjnu za odstrel. A poremećenoj i vaspitno zapuštenoj mladunčadi ludog naroda ne treba puno da se maše štangle, noža, ili čega god

Prošlo je nedelju dana i niko se nije oglasio povodom rasističkih napisa „Večernjih novosti“ i „Pressa“ koji su, izveštavajući o napadu na vozača autobusa 32E GSP- a 25. avgusta u 15.30 u Bulevaru despota Stefana istakli da je napadač bio romske nacionalnosti. „Bahati mladić romske nacionalnosti juče u centru grada pretukao vozača i putnika u autobusu GSP“ nadnaslov je u „Novostima“ od četvrtka 26. abgusta, a „Press“ nije propustio da ustvrdi kako su „dva muškarca romske nacionalnosti uletela u autobus“.

Brutalni napad dogodio se nakon što je vozač „opela“, kažu očevici, iako nije imao prednost, 'uleteo' ispred autobusa.

Tu se nastavlja svojevrsna filmska storija, dok su dva nasilnika pokušavala i na kraju uspela da otvore vrata autobusa i nasrnu na vozača, putnici su zapomagali i tražili da im on otvori vrata, ne bi li pobegli iz čitave drame, što je i učinio. Ustao je da ga brani osamdesetogodišnji Dragiša Okanović koji je, kao i vozač, dobio batine koje nisu za potcenjivanje. Obojica su završila na Vojnomedicinskoj akademiji.

U ova dva napisa tiražnih beogradskih dnevnika suština je u sintagmi „romska nacionalnost“, odnosno flagrantnom kršenju uzusa profesije i nekakvih elementarnih standarda ljudskosti, što duže vreme Rome stavlja van zakona, u skupinu poželjnu za odstrel. A poremećenoj i vaspitno zapuštenoj mladunčadi ludog naroda ne treba puno da se maše štangle, noža, ili čega god.

Evo dokaza za rasizam, nadnaslov u „Novostima“ smo videli, tu su „bahati mladići romske nacionalnosti“, a u antrflileu u kojem se podseća na četiri poslednja napada na vozače GSP-a stoji: „mladić M. S“ („bez povoda napao vozača na liniji 35 u Višnjičkoj ulici); 14. april, na okretnici linije 29 (...)vozača su napala dva mladića jer nije hteo da otvori vrata van stanice; 8. jun, nepoznati sugrađanin (...) nasrnuo na vozača na liniji 59 i naneo mu lakše povrede;12. avgust, vozač(...)povređen kada ga je ciglom gađao putnik koji nije želeo da plati kartu“.

Šta treba da učine Romi pa da im se u srbijanskoj štampi tepa, kakvu god bedastoću učinili, da budu, eto, „dva mladića“, „nepoznati sugrađani“, „putnici koji neće da plate kartu“, da ne budu „obesni mladići romske nacionalnosti“.

Novinar mora da bude svestan opasnosti od diskriminacije koju mogu da šire mediji i učiniće sve da izbegne diskriminaciju zasnovanu, između ostalog, na rasi, polu, starosti, seksualnom opredeljenju, jeziku, veri, političkom i drugom mišljenju, nacionalnom ili društvenom poreklu“, podučava Kodeks novinara Srbije. A u uputstvu za upotrebu, naglašavaju dva najveća strukovna udruženja, „etnička pripadnost žrtve takođe se pominje samo ukoliko je taj podatak presudan za ono što je žrtva doživela, ukoliko je, na primer, pripadnik 'skinhedsa' ubio ili napao pripadnika romske nacionalnosti, mediji su dužni da objave i podatak o ideološkoj pripadnosti osumnjičenog, i podatak o nacionalnoj pripadnosti žrtve, budući da je to u neposrednoj vezi s krivičnim delom“. Nije baš spretno sročeno, ali je, za onog ko ima savesti, dovoljno. Preciznije, nepotrebno.

Da ne zaboravimo, sezona lova na Rome po ulicama, parkovima, haustorima, stadionima, poodavno je otvorena, kao žrtve rasizma stradali desetogodišnji Dragan Jovanović (linčovan 1997.), usred Beograda, u Beogradskoj ulici, čiji je greh bio to što je izašao iz kuće da kupi koka - kolu, i vrhunski glumac Dragan Maksimović (umro od posledica predbijanja 2000.) čiji je greh bio to što je ličio na Roma. Ubice Dragana Jovanovića već su na slobodi (ako u zatvoru nisu još nekog ubili), ubice Dragana Maksimovića nisu pronađene, a njegov je tragični kraj života u 52. godini, kako je gradskim vlastima pisao reditelj Goran Marković, „zataškan“.

Sve se danas, nekako, uklapa u mentalni sklop čitalaca „Večernjih novosti“ i tiskovina slične provenijencije; zaključak je jednostavan: „Evo šta rade po Beogradu, a ovi iz Evropske unije napadaju Sarkozija što 'oće da ih protera, a mi 'oćemo u Evropsku uniju“.

Koliko li bi taj bašibozluk bio srećan da je Brisa Tatona ubio Rom. Kad smo već kod tog zločina, nije objavljeno da ga je ubio obesni mladić srpske nacionalnosti.

Još nešto nije objavljeno iz poslednjeg slučaja sa linije 32E, to koje su nacionalnosti bili nebahati mirni građani sa uredno plaćenim kartama koji su iz autobusa pobegli glavom bez obzira. Tu su, ipak, „Novosti“ u pravu, bilo bi to ozbiljno ugrožavanje privatnosti.



(preneseno sa e-novine.com)

 

NASLJEDNICI RATA (2): Karadžić je srpski Scarlet Pimpernel

Danska novinarka Birte Weiss tokom rata u Bosni i Hercegovini bila je ministrica za unutrašnje poslove i izbjeglice u danskoj Vladi. Punih 25 godina bila je član Danskog parlamenta, a 2001. godine konačno se vratila novinarstvu. Zajedno sa istoričarom Karstenom Fledeliusom napisala je knjigu o ratu u BiH Svjedoci ludila, koja je 2002. godine dobila Mirovnu nagradu Udruženja pisaca Danske i Nagradu žena. Nasljednici rata je njena druga knjiga o Bosni i Hercegovini. U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige

 

 

 Ljudi se kolebaju kad trebaju opisati kako je Karadžić došao na vlast. Bio je perfektan u ulozi Miloševićeve lokalne produžene ruke u Bosni, ali bio je i voljen. I strahovalo se od njega. Najbliže što se može doći zajedničkom objašnjenju je, da ga je njegov osjećaj za timing i uvjerljiv govor – oni manje pozitivni to nazivaju orgijanje riječima – odjednom postavilo kao njihovog prirodnog lidera, koji im je mogao osigurati vezu sa moćnicima u Beogradu. Ličio je na osobu koja se zna odnositi prema velikom svijetu, pa i onima sa korijenima duboko u seoskom blatu. Duboko se vjerovalo da ovaj čovjek sa crnogorskih planina može uspravno podnijeti svaku oluju i reagirati na svako omalovažavanje srpstva.

ZAPISI JEDNE BUDALE

Jedan od njegovih partijskih drugova, Mile, koji danas živi u Sarajevu – jer onima koji su skloni kritiziranju nije baš lako živjeti u Republici Srpskoj – glasno prasne u smijeh kad čuje riječ srpstvo. Susrela sam ga na sajmu knjiga, u Sarajevu u proljeće 2008, kako traži „nešto o ratu, a da nije manipulirano”. Na kraju je našao jednu knjižicu o dječjim ratnim crtežima. Uz cappuccino smo razmjenjivali političke idiosinkrazije, i on je sam počeo pričati o svom bivšem heroju:

- Odjednom se pojavio, spasitelj. Svuda se pojavljivao, sad Radovan tu, sad Radovan tamo. Njegove riječi bile su dojmljive, i mene su duboko dojmile. Apelovao je na neke instinkte, tako da se mozak, jednostavno, isključivao. Danas takve osobe nazivaju karizmatičnim liderima, sve dok se možda ne otkrije da su psihopate. A srameći se vlastite naivnosti, ljudi se ne ograđuju na vrijeme. Ja sam krenuo niz struju, zajedno sa svima drugima. Ne, ne sa svima, eto, moj brat i njegova žena bili su drugačiji. Oni su reagovali spontano, upozoravali i skrivali muslimane, nabavljali im lažne pasoše, pronalazili sigurne puteve za bijeg, posuđivali im svoj auto-kamper, rizikujući da sami budu ubijeni kao izdajice. Oni su Karadžića pročitali već prvi put kad su ga vidjeli, dok sam se ja oduševljavao. To je bilo sramotno razdoblje, sad kad ga se sjećam, a mora da je i za vas u Evropi. I vas je on uspio prevariti. Prisustvovao sam jednom mitingu u Banja Luci i, vjerujte, osjećao sam kao da se direktno obraća meni. Ima tu neku magičnu snagu, a u direktnom susretu to je još jače. Uvjeren si da tu stoji čovjek naroda, koji se žrtvuje za tebe i tvoju familiju. A kada te još pogleda u oči, gotov si, potpuno si siguran da su sve te glasine o njegovoj povezanosti sa kriminalcima i mafijašima čiste gluposti. Čovjek s takvim pogledom ne može ubijati nedužne i krasti međunarodnu pomoć, kako bi se obogatio i napunio kasu svoje vlade.

Tako sam ja mislio sve dok, nakon rata, nisam krenuo obilaziti okolne krajeve i vidio što se desilo. Tu su muslimanska sela u kojima nema niti jedne jedine cijele kuće. Tvornice zjape prazne i rđaju. Džamije razrušene, a prastari grobovi, još iz vremena bogumila, potpuno uništeni. Čak i istorijski ponos Banja Luke, veličanstvena Ferhadija, džamija iz 1579. godine, sravnjena je sa zemljom. Tu sam zaustavio auto i zaplakao. Ne možeš shvatiti kako političari mogu reći da se sve to desilo u moje ime, za mene.

Otišao sam kući i zavukao se u krevet, sa dnevnikom koji sam počeo voditi 1992. Tu nije pisalo o uništavanjima, već o ponosu što sam Srbin u multietničkoj zemlji. Kad bi moj dnevnik bio objavljen, trebalo bi ga nazvati Zapisi jedne budale.

Suđenjem Radovanu Karadžiću, pravnici u Haagu će pokušati razotkriti ono što mnogi, bez obzira na etničku pripadnost, nazivaju stvarnom ratnom zagonekom. Jer i kad se uzmu u obzir gramzivost za vlast, manipulacije medijima i prevrtljivost međunarodne zajednice, teško je objasniti kako se etnička nesloga, 50 godina nakon pada nacizma, mogla podvući pod kožu tako velikom broju ljudi u jednoj evropskoj državi.

U oktobru 1993. bila sam u Izraelu, kao predstavnica danske vlade, na obilježavanju 50-e godišnjice spašavanja danskih Jevreja slanjem u Švedsku. U to vrijeme, Milošević je čvrsto držao političku vlast u Srbiji, a njegova popularnost je njegovim produženim rukama u Bosni bila inspiracija za nastavak etničkih čišćenja. Parola Gdje su Srbi, tu je Srbija za mnoge je bila gotovo svetinja. Prije no što ću posjetiti muzej holokausta, izraelski predsjednik, Ezer Weizmann, mi reče: „Kada su Nijemci izabrali Hitlera za vođu, nisu znali da su se time odrekli razumnosti i humanizma. A kad je već sjedio na vlasti, nisu imali hrabrosti i snage usprotiviti se. U mojim crnim trenucima ja to nazivam vječnom pričom o želji da se bude prevaren.”

Niko ne bi pogodio da će se priča ponoviti sa mladim doktorom, koji se jednog ljetnog dana 1970. godine našao u predvorju male danske bolnice u Naestvedu. Nije bio posebno uočljiv, osim što je sve na njemu izgledalo preveliko: ramena, ruke, noge, brada, nos, uši, kosa. Dok je tako stajao, malo raširenih nogu, sa rukama na leđima, ovaj novi student na razmjeni iz Jugoslavije izgledao je ljubazan i pomalo sramežljiv. U Dansku je došao na specijalizaciju iz psihijatrije, tačnije paranoje, bistar a istovremeno i pjesnička duša, ekstremno izraslog ega. Radovan Karadžić – 25 godina – spreman osvojiti svijet.

Po pričanju prijatelja iz mladih dana i starih kolega, tada nije imao neke čvrste političke stavove. Bistar seljačić iz Crne Gore bio je komad plastelina koji se oblikovao po različitim raspoloženjima u narodu. Kada je 1968. godine Evropom puhao kreativni val mladih, on je postao boemski pjesnik bez izrazitog talenta. Obožavao je recitirati svoje pjesme po gradskim kafanama, sve dok nije shvatio da ga pomalo ismijavaju u sarajevskim intelektualnim krugovima. Postoji priča da je jednom napustio veče poezije, u ljutnji i suzama, jer ga je taj kultivirani Parnas ismijao. Nakon toga je povremeno održavao literarne večeri u svom domu. Od gostiju se zahtijevao aplauz.

Njegov stari šef iz bolnice Koševo u Sarajevu, Ismet Cerić, je Marku Danneru iz The New York Review ispričao da je Karadžić od najranije mladosti bio opsjednut snovima o veličini, te da je bio siguran kako će postati najveći pjesnik u srpskoj povijesti. No, nije ih bilo puno koji su dijelili to mišljenje, iako bi mu ponekad dopustili da recitira na radiju i TV-u. Tu je upoznao čari nastupa u medijima i svaki put bi postajao sve bolji u gledanju u kameru i prodiranju do srca gledalaca. Osjetio je da je napravljen od materijala kojim su isklesani vođe naroda.

Deset godina kasnije, kada se narod opijao u nogometnoj euforiji, doktor Karadžić se, naravno kao psihijatar, priključio jednom sarajevskom nogometnom klubu, a kasnije Crvenoj Zvezdi u Beogradu. Sljedeći korak je bio ekološki pokret – stigao je biti jedan od osnivača partije zelenih, prije no što je srpski nacionalizam došao na dnevni red.

A tu je bila njegova velika šansa, tu je mogao upotrijebiti svoje talente za nešto stvarno veliko. Nešto, što je od pjesnika-doktora moglo stvoriti figuru koju niko u Bosni nije mogao zaobići, čak ni velegradska elita, koja nikako nije pokazivala volju da ovog rječitog oportunistu primi u svoj krug.

NEKA VISE VIŠE SILE

Karadžić je konačno našao svoju platformu, a Slobodan Milošević dobio radišnog majstora za gradnju velikosrpskih kula od pijeska. Uz to je pravoslavna crkva dobila vjernog sljedbenika, koji je uvijek našao priliku da u svoj projekt uključi više sile. U njegovoj kancelariji na Palama, prema izvještajima raznih ratnih dopisnika, visjelo je pravoslavno raspeće, ispred kojeg se on vrlo rado slikao i zauzimao pozu pred fotografima. Oni su pričali kako je usred razgovora znao ustati i ponizno se pokloniti pred krstom. Onda bi ponovo sjeo i dalje govorio o izmišljenim prijetnjama protiv srpstva.

O tome je li Radovan Karadžić bio svjestan toga da već planiranjem etničkih čišćenja prekoračuje granicu barbarizma, mišljenja su podijeljena. Prijatelji iz mladosti kažu da je on bio majstor u stvaranju vlastite herojske stvarnosti i dosta vremena tokom rata nastupao je tako bezbrižno da je to graničilo sa psihopatskom infantilnošću. Jedan takav primjer zabilježen je na snimkama BBC-a i prikazan je na Haškom tribunalu. Vidi se hvalisavi Karadžić, zajedno sa sovjetskim pjesnikom Eduardom Limonovim, negdje na brdima iznad Sarajeva. Karadžić priča kako je on prije 23 godine napisao pjesmu o Sarajevu u plamenu. Onda, kao neki veseli dječačić, pita svog gosta želi li isprobati artiljeriju. Ovaj to želi. Za cilj se postavlja veliki stambeni blok. Na snimkama izgledaju kao dečkići koji se danas, po bosanskim internet kafićima, zabavljaju ratnim igricama.

Ovaj ratni predsjednik 1992. godine seli svoj smrtonosni politički cirkus u malo mjesto Pale, visoko iznad Sarajeva. Hotel Panoramu i nekoliko okružnih zgrada pretvara u parlament i svoju administrativnu službu. Sadašnji načelnik Pala, Slobodan Savić, mi je u ljeto 2007. bio vodič po svom kraljevstvu, koje između ostalog obuhvaća skijalište Jahorinu. Dok smo stajali na vrhu, leđima okrenuti skijaškim žičarama i ne baš atraktivnim hotelima, on širokim pokretom ruke obuhvati ovaj, inače predivan, nedirnut pejzaž i reče: „Bog nam je dao Jahorinu”. A đavo vam je poslao Radovana Karadžića, pomislih u sebi, pitajući se što radi ovaj susretljivi gradonačelnik u partiji zločinaca, SDS-u.

Njegov odgovor je bio da se mora ući u postojeće strukture na vlasti, ako se želi napraviti promjene. A one su itekako potrebne u ovom prenatrpanom selu, koje se, sa svojih 30.000 stanovnika, udvostručilo u odnosu na broj stanovnika prije rata. Razlog za to je, između ostalog, da dobar dio sarajevskih srpskih građana više ne osjeća da pripada ovom gradu. Žele „svojima”, u Republiku Srpsku, tako da se ovdje punom parom grade stambene zgrade, supermarketi, sportske dvorane, dječje institucije i sve ostalo što treba za funkcioniranje pravog grada. Mjesto Pale dobilo je status kakav njegovi stari stanovnici nisu ni sanjali.

Slobodan Savić ponovo širi ruke pred jednom polukružnom zgradom, koja gotovo visi nad strminom preko puta hotela Panorama. To je bila Bijela kuća Radovana Karadžića. Predsjednik mora imati ovalnu kancelariju. Da rezultat nije tako tragičan, ovo bi bilo komično. Načelnik ovako opisuje vrijeme vladavine:

- To su bila dva različita svijeta, svijet političara i naš svijet. Mnogi od nas osjećali su da su Karadžić i vlada RS uzeli naše malo mirno mjesto kao taoca i nismo znali zašto je od svih mjesta izabrao baš nas, a ne veliki grad Banja Luku. Naziv Sjedište vlade Pale jednostavno nismo shvaćali. Odjednom su se po šljunčanim cestama pojavili veliki automobili sa zamračenim staklima, a pokraj parlamenta i vladinih zgrada slijetali su helikopteri sa posebno važnim osobama. Ali, mi nismo nikada prilazili previše blizu. Mogućnost kretanja bila je ograničena. U mjestu nije bilo ni puno vojnika. Znali smo da ih ima tu negdje po brdima, ali oni su se uglavnom držali na odstojanju od nas. Mi, obični stanovnici Pala, morali smo pratiti televizijski program da bismo vidjeli šta se tu događa.

Na lokalnom području postojalo je čuđenje Karadžiću, ali ne distanciranje ili protivljenje ratu. Kada su muslimani otišli – nedobrovoljno ili dobrovoljno – ljudi su prihvatili nove okolnosti i brinuli se za svoju svakodnevnicu. Svi smo mi imali žene i djecu za izdržavanje. Nije bilo preporučljivo suprotstavljati se. Sada to zvuči čudno, ali, poslije svega, mi smo se najviše bojali siromaštva. Mnogi su radili u Sarajevu, ali dolje je bilo previše opasno zbog bombardovanja, a ovdje gore preduzeća su radila minimalno. Za nas, to je bila borba preživljavanja, a ne vojna borba.

Kada načelniku kažem da taj njegov stav o ratu zvuči previše nedužno, on mi odgovara da se nesumnjivo uz Pale vežu najružnije stvari, ali da tu nema masovnih grobnica. Primjećujem da je to valjda stoga što su Bošnjaci uspjeli otići na vrijeme, dok se, tokom svih godina, po Palama pojavljuju plakati na kojima se veliča heroj Karadžić. Savić mi na to odgovara da je Karadžić ovdje posljednji put viđen prije više od deset godina, da je on prošlost, da mnogi danas uviđaju kako on zemlji nije donio ništa dobroga, ali da sigurno ima nekih fanatika koji žele natrag njega, a možda i rat. Savić ih naziva smutljivcima i napominje da policija odmah izlazi na mjesto i uklanja plakate. I tome više nema ništa za dodati.

Ili ima? Naime, kada je Karadžić predan Tribunalu u Haagu, okupilo se nekoliko hiljada ljudi u ovom malom mjestu i izvikivalo ljutite parole o izdajnicima u Beogradu.

Očigledno je da je načelnik došao do granice iritacije i da mu je već dosta tog razgovora, ali ipak sam mu napomenula kako sarajevski univerzitetski krugovi smatraju da je Univerzitet na Palama „gnijezdo naredne generacije velikosrpskih nacionalista” i da stavljaju znak pitanja na standard nastave. Nakon duge pauze, odgovara mi naglašavajući svaki slog:

- Univerzitet na Palama je akademski uspjeh, sa 6.000 studenata. Naši diplomci su uspješni i kada se zaposle, kako u državnim, tako i u međunarodnim organizacijama. Naravno, naš univerzitet je, što se tiče fizičkih okvira, vrlo skroman, jer su se ova četiri fakulteta smjestila tamo gdje su se našle slobodne prostorije. Ali, nastava je apolitična i interetnička. Neki studenti, a i nastavnici, dolaze svakodnevno iz Sarajeva baš zato što cijene kvalitetu nastave. Ima primjera i za obrnuto. Jedan moj rođak živi na Palama, a prati nastavu u Sarajevu. To je današnja bosanska svakodnevnica. Gleda se na supstancu, a ne na etničko polazište.

Oni koji kažu drugačije neozbiljni su propagandisti. Ja ih ne razumijem. Pomirenje je u punom toku. Ne treba sad izmišljati priče o budućim ratnim zločincima, već činiti sve da se ovi sadašnji kazne, bošnjački i hrvatski također. Prije rata, većina ljudi sa Pala bila je blisko vezana za multietničko Sarajevo. Pa, na samo dvadeset kilometara nizbrdo nalazio se naš grad. Tu smo kupovali sve važne stvari, išli u kafane, u pozorište, gledali fudbalske utakmice, školovali se i tako dalje. I opet će to biti tako. Ali shvaćate, za to treba vremena. I morate razumjeti da nas boli i vrijeđa da vi izvana automatski sumnjičite ljude sa Pala.

MOĆ FASCINACIJE

Upravo s ovog planinskog mjesta, šećući okružen tjelohraniteljima, donosio je samouvjereni Karadžić odluke o nepoštivanju dogovora o prekidu vatre, planirao nove masakre, pravio dogovore koje je odmah drugi dan kršio i na sve druge moguće načine vukao međunarodnu zajednicu za nos. Majstorski je izvodio prevare, čak i na ličnom planu. Kada je, desetak godina ranije, gradio vikendicu na Palama, radio je to javnim i privatnim sredstvima, za što je kasnije i osuđen zbog prevare. Druga privatna aktivnost, kojom se navodno bavio, je prodaja lažnih doktorskih potvrda.

Ipak je Karadžiću uspjelo zadržati moć fasciniranja u mnogim krugovima. Posebno mladi misle da je stvarno genijalno kako se njihov bivši predsjednik tako dugo mogao igrati skrivača sa međunarodnom zajednicom, naizmjence preobučen u sveštenika, pa u policajca u uniformi s obojenim obrvama, ili pak kao crvenokosi NATO oficir u ukradenoj kanadskoj uniformi. Kažu da se pojavljivao i kao vozač kamiona sa šilt-kapom okrenutom naopačke, ali je od tog imidža morao odustati jer nije uspijevao upravljati kamionom s prikolicom. Većina tih priča sigurno je izmišljena, ali njegove pristalice su ih pričali i izmišljali nove.

Radovan Karadžić bio je srpski Scarlet Pimpernel. To je uloga koju je igrao gotovo do savršenstva, sve dok, sredinom jula 2008. godine, sedam policajaca u civilu nije ušlo u gradski autobus i uhapsilo guru iscjelitelja Dragana Dabića. Bio je to upadljiv stariji gospodin sa slamnatim šeširom na dugoj sijedoj kosi, sa dugačkom bradom i velikim naočalama. Sjedio je i čitao knjigu kad su ga zgrabili, i sprijeda i straga, te ga izvukli iz autobusa. Dr. Dabić, na putu za banje u sjevernoj Srbiji, samo tren kasnije bio je dr. Karadžić, na putu prema zatvoru za ratne zločince u Haagu.

Time se završilo ovo spektakularno prerušavanje jednog od najtraženijih ljudi na svijetu, koji je gotovo sedam godina otvoreno živio u Beogradu pod lažnim identitetom. Sudjelovao je na konferencijama i seminarima koje su prenosili mediji, imao pacijente za iscjeljivanje u Beogradu, a izgleda i u Beču, te širio svoja spiritualna znanja po časopisima alternativne medicine.

Na stranicama interneta moglo se pročitati o svemu od čega vas ovaj navodni američki iscjelitelj može izliječiti. Pokretima ruku iznad pacijentovog tijela njegova magična snaga će ukloniti korijen zla.

Na suđenju u Haagu će pokušati uvjeriti sudije da nije kriv za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, kao ni za sve posljedice rata, s kojima je suočen bosanski narod.

(zurnal.info)

LOV NA ŠTETOČINU: Branićemo RS do posljednjeg međeda Nakon uspješnog lova i više nego korisnog druženja sa članovima marokanske kraljevske porodice, vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata odlučio je da ponovi svojevrsnu diplomatsku avanturu kako bi popravili položaj srpskih političara među predstavnicima međunarodne zajednice
BORBA ZA ROMSKE GLASAČE: Litar ulja i kila brašna

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih

 

Odnos prema manjinama, pre svega prema Romima, predstavlja ispit demokratičnosti jedne države, a kako trenutno stoje stvari BiH mora još mnogo toga da nauči iz ove lekcije. U najvećoj meri država, ali dobrim delom i sama romska zajednica, zaslužni su što nema pozitivnih pomaka u standardu života Roma. Neke stvari od prethodnih izbora treba da posluže kao “primer loše prakse”. Država mora promeniti odnos prema Romima, dok sami Romi moraju preuzeti više odgovornosti.

Obaranje projekta

Kada govorimo o Romima u BiH i njihovoj aktivnoj političkoj participaciji u društvenim promenama, možemo slobodno reći da je ona sporadična, gotovo neprimetna, jednom u četiri godine. Sve počinje i završava se s litrom ulja i kilogramom brašna što predstavlja cenu romskog glasa na izbornom tržištu.

Kada je 2006. godine udruženje Budi moj prijatelj po prvi put krenulo aktivno da uvodi Rome u političke tokove, krenulo se od najnižeg stepena.

Boris Pupić iz ovog udruženja govori da se tada išlo na podizanje stepena odgovornosti vlasti, ali i samih Roma i da im je bilo sugerirano da moraju preuzeti više odgovornosti.

- Mi smo išli u romske zajednice. Morali smo da im objasnimo prije svega kakvi su to izbori, šta se glasa, za koga se glasa. Objasnili smo šta mogu time da dobiju - kazao je Pupić.

Te 2006. godine izrađen je dokument koji je objedinjavao najvažnije potrebe Roma. Rađene su ankete, a na osnovu toga sastavljena neka vrsta platforme najvećih potreba u romskim zajednicama.

- Putem ovog dokumenta Romi su bili uključeni u izborne tokove. Ovaj dokument je bio predat strankama i bio je prihvaćen od osamdeset odsto njih - govori Pupić.

Projekt je pao zato što su poslanici SNSD-a odbacili platformu i nisu željeli da učestvuju u ovom poduhvatu.

Zamjena za glasove

Prema podacima do kojih su došli u Udruženju “Budi moj prijatelj”, do 2008. godine, odnos političkih partija prema Romima se zasnivao na podeli humanitarne pomoći (šećer, brašno, ulje i sl.) neposredno pred izbore u zamenu za njihove glasove.

Od lokalnih izbora 2008. gde je po prvi put dozvoljeno da nacionalne manjine imaju svoje posebne liste za zakonodavna tela lokalne samouprave, političke subjekti su promenili taktiku i počele uključivati Rome u svoje partije i na taj način obezbedili glasove iz romskih zajednica. Ispostavilo se da je to bio jedini cilj, a ne rešavanje aktuelnih problema Roma.

Projekat koji trenutno sprovodi “Budi moj prijatelj” nosi naziv “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.”

Ovaj projekat pre svega ima cilj da otvori romske zajednice i natera Rome da izađu na izbore.

- Naišli smo na problem. Romi ponovo očekuju svoje predstavnike. Nekima nije jasno da ovo nisu lokalni izbori. Sada ponovo treba objašnjavati neke stvari. Međutim sada je lakše, jer postoje Romi koji su obučeni i koji će nesmetano ulaziti u romska naselja i preneti ono što je bitno - govori Pupić.

Postoji bojazan da će jedan broj Roma bojkotovati izbore, jer su očekivali krajnje pozitivan ishod odluke Međunarodnog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci”. Sa druge strane, postoje političari koji uveliko vrbuju Rome obećavajući avione i kamione, a jedan deo populacije tvrdi da će se kandidovati na izborima i da će Romi glasati za njih.

- Neki to tvrde jer im je tako rečeno. Oni su članovi partija i govore po naseljima da Romi trebaju glasati za njih, jer će biti kandidati - kaže Pupić.

Kada se ovo pogleda, litra ulja i kila brašna će ponovo odigrati značajnu ulogu za prikupljanje romskih glasova.

Da se ovo ne bi dogodilo, ili ne u većini slučajeva, početkom septembra, pokrenuće se veliki karavan koji će obilaziti romska naselja u BiH s ciljem otvaranja očiju potencijalnim davaocima beskorisnih glasova u romskim zajednicama.


Dokument “Procjena voljnosti političkih subjekata da odgovore na zahtjeve Roma” nastao je u sklopu projekta “Podrška uključenju Roma u izborne procese 2010. godine.” udruženja “Budi moj prijatelj”. Rezultati ove procjene potvrdili su da niti jedan od 27 političkih subjekata u BiH niti jedan segment svojih političkih platformi za Opće izbore 2010. godine nije usmerio prema romskoj populaciji i njihovim potrebama, iako je BiH krajem 2009. proglašena krivom za diskriminaciju nacionalnih manjina zbog nemogućnosti njihove participacije u institucijama vlasti od strane Evropskog suda pravde u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH. Ovo je jasan znak da politički subjekti u BiH ne posvećuju nikakvu pažnju najbrojnijoj nacionalnoj manjini, zatim da ignorišu katastrofalne uslove života velikog broja Roma, te da ne provode aktivnosti iz strateških dokumenata za rešavanje problema Roma koje su sami usvojili i obavezali se da će ih država provoditi.

 

(zurnal.info)



FIJAKERI NA VRELU BOSNE: Bijele košulje od orlova vijeka

Alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, u rad je pušteno fijakersko stajalište

Prije nepunih godinu dana ministar prostornog uređenja Abid Jusić presjekao je vrpcu svečano puštajući u rad novo fijakersko stajalište na Vrelu Bosne. Na fotografiji snimljenoj drugog septembra 2009, ispred uparađenog fijakeriste i još sređenijeg konja, vidimo ga sa ministrom saobraćaja Mihajlom Krmpotićem i direktorom KJU "Vrelo Bosne" Osmanom Delićem, te predstavnicima JKP Vodovod i kanalizacija. Nasmijani i zvaničnici, ali i fijakersiti. Konji uhranjeni i čisti.

Godinu dana kasnije, alejom na Vrelu Bosne najbolje je proći trčeći, bježeći od smrada ili automobila koji redovno, bez ometanja policajaca, krše znak zabrane i voze se cijelom njenom dužinom. Na početku ovog turističkog čuda, mamca za strane i domaće goste, spa oaze mira i zelenila, kako aleji u prigodnim govorima vole tepati domaći turistički djelatnici ili zvaničnici ilidžanske opštine, prije godinu dana, dakle, u rad je pušteno fijakersko stajalište. Za ovo stajalište Ministarstvo prostornog uređenja izdvojilo je skoro 400.000 KM. Pa iako je tada delegacija iz ministarstva ustvrdila da će se izgradnjom stajališta i pripadajućih kolektora “neutralisati neugodni mirisi i druge štetne posljedice”, “mirisi” su danas neugodniji nego ikad. S tom konstatacijom slažu se i sami fijakeristi. Godinu dana nakon otvaranja stajališta na njima više nema novih uniformi koje su prošlog septembra dobili od nadležnih:

- Ma kakva uniforma, dali mi jednu bijelu košulju da mogu uz konja nosit' – kažu nam, okupljeni na klupi čekajući rijetke mušterije:

- Čuj, oni osmislili i dali nama da mi s konjima radimo u bijelim košuljama. Dali su nam po dvije košulje i po dva para bijelih čarapa. Uz to, po jedne pantalone i cipele. To se isprlja ili ishaba i nema drugih - komentariše najstariji među njima. Drugi ga ispravljaju, dodajući kako su uz navedeno, dobili i po jednu bijelu kapu:

- Svejedno, ne mogu meni jedne čarape i košulja biti orlova vijeka, pobogu! - i dalje je ljut.

I sami su svjesni da od velikog projekta nije ostalo mnogo:

- Ti danas od ove mokraće ovdje prići ne možeš. Smrad je žestok. Nama koji smo stalno s konjima smeta, a kamoli gostu. Nisu ni hidrant postavili, iako su rekli, pa donosim vode u kanti da ga malo operem.

Kako bi barem malo ublažili problem dogovorili su se pa iz svog džepa izdvajaju po 20 KM mjesečno i plaćaju čistača aleje. Nadležni, KJU Vrelo Bosne, taj posao odrađuju veoma rijetko ili površno:

- Samo pospe vodom okolo i satjera ovaj izmet u rupe i cijevi. Al' nek se broji da je mokro!

Osim što je za izgradnju potrošeno 400.000 KM, Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša dobilo je i sedam hiljada iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu za izradu običnih plakata, što je u budžetu iskomplikovano i nazvano “izgradnjom infrastrukture u okviru Spomenika prirode Vrelo Bosne, za realizaciju ugovora o izradi infopanoa za fijakersko stajalište Vrelo Bosne”.

Svilene gaće i plastične kese

Nije rijetkost ni da se zbog loše ceste i velikog broja rupa, a bježeći od automobila, konji povrijede:

- Moj konj je u štali, invalid je ostao, jer je ovdje nogu povrijedio. Na fijakeru ti možeš feder zavarit, al' haj' konju nogu zavari!

  • Drugi dodaje kako bi “za mercedes lakše feder naš'o” nego što ga nalazi za pokvareni fijaker.

Objašnjavaju i kako je na početnom stajalištu aleje postavljen klizavi kamen, potpuno neodgovarajuća podloga konjskim kopitima. Konji se, kažu, kližu i povrjeđuju. Osim toga, veliki problem predstavljaju im i automobili u aleji. Nije se teško uvjeriti da se zabrana saobraćanja kroz aleju krši svakih nekoliko minuta. Iako je znak zabrane jasno istaknut prilikom svake posjete uočili smo automobile koji sviraju pješacima, fijakerima i biciklistima. Policajca nigdje:

- Bude belaja, oni pritisnu gas, konj se uplaši, mene su neki dan namjerno retrovizorom zakačili. Ovoga ovdje su pljunuli, al hajd se ti tuci s drogerašima – pokazuju fijakeristu koji stoji po strani:

- Ama, kad bi barem policija ovdje došla pa da malo nasjetuje ove ljude, ove besavjesne vozače... a i policiji bi se isplatilo - strpljiv je i praktičan, iako povrijeđen. A kako su sami fijakeri kvalitetno sređeni, govori i podatak da je pola godine nakon farbanja boja počekla da se guli. Gume koje su dobili su popucale pa su fijakeristi na svoju ruku vraćali stare gume. Kvalitet je, kažu, “bio nula”.

Poražavajuća je činjenica da se u opštinski budžet svakog mjeseca slije po nekoliko hiljada KM od poreza koji plaćaju ovi ljudi. Trenutno je registrovan 31 fijaker, a oni kojima je ovo osnovna djelatnost mjesečno plaćaju 160 KM poreza. Penzioneri, kako kažu, ili oni kojima je riječ o dopunskoj djelatnosti plaćaju 30 KM. No taj novac, očito je, ulaže se u neke druge projekte ili džepove. Iako se već godinama govori kako će se napraviti kolektori za skupljanje konjskog izmeta, jedina opcija koju su ponudili fijakeristima bila je da na konjske stražnjice navuku plastične kese:

- A para su uložili ko da su svilene gaće a ne plastične kese! - rezignirani su fijakeristi:

- Ali ne bi to išlo jer bi se konji toga prepali. Nisu to bečki konji pa da su trenirani za takve stvari. Pošto nisu navikli, potrgali bi i zube, kočiju bi polomili... ne bi to išlo, konj se mora odmalena odgajat za to.

Dok razgovaramo, fijakeristi sjede na klupi početku aleje. Ne žele se fotografisati, tek jedan od njih u šali kaže:

- Daj mi sto maraka pa me slikaj.

Prazni fijakeri ispred. Četveročlana porodica prilazi prvom od njih, ostali čežnjivo gledaju:

- Pitaš koliko imamo posla. Pogledaj, pola jedan je, pola dana prošlo, a mi ostali još ni seftu nismo napravili...



Ko je odgovoran za fijakere

Uređenjem fijakerskog stajališta riješen je značajan ekološki problem zagađivanja izvorišta rijeke Bosne usljed zaustavljanja fijakerskog saobraćaja na improviziranom stajalištu, koji je imao za posljedicu infiltraciju fekalnih sadržaja u zemljište i slijevanje u otvoreni vodotok. Također je riješeno pitanje njegovog estetskog izgleda, kao i neutralizacije neugodnih mirisa i drugih štetnih posljedica, rečeno je prilikom otvaranja stajališta- rečeno je prilikom otvaranja stajališta.

Rečeno je tada i:

- Pravilno korištenje i održavanje propisano je i Protokolom od strane čelnika Ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša KS, KJU Vrelo Bosne, KJKP „Park“ Sarajevo, KJKP „Rad“ Sarajevo, te KJKP „Vodovod i kanalizacija“ Sarajevo.
Spomenutim dokumentom, među ostalim, regulisana su pitanja obaveza, troškova i održavanja ovog važnog ekološkog objekta od strane nadležnih kantonalnih institucija. Tako će KJU „Vrelu Bosne“, kao upravitelju, pripasti poslovi praćenja saobraćaja i poštivanje propisanih obaveza, kao i održavanje higijene „Velike aleje“, dok će KJKP „Park“ Sarajevo brinuti za održavanje i uređenje zelenih površina. Značajna uloga Protokolom je propisana i KJKP „Vodovod i kanalizacija“ u domenu prečišćavanja otpadnih voda. Ministarstvo saobraćaja KS je također donijelo Pravilnik o fijakerskom prevozu, kojim su utvrđeni način i uvjeti prevoza izletnika zaprežnim vozilom, te propisano obavezno nošenje uniformi. Poštovanje ovih, kao i ostalih obaveza je u nadležnosti nadzornika prirode KJU Vrelo Bosne, koji će u slučaju nepropisnog korištenja fijakerskog sadržaja, ali i drugih problema sačinjavati službene zabilješke i dostavljati ih nadležnoj inspekciji na sankcionisanje.

(zurnal.info)

PRAKTIČNA ŽENA: Lažem, dakle majka sam Nekad sam se bojala da neću znati biti roditelj. Baš sam bila naivna. Sve što je trebalo jeste da pogledam oko sebe i budem kao i svi ostali roditelji. Velika lažovčina

ABECEDA RODITELJSTVA je zapravo neobično kratka. Sve stane u jedno slovo. L kao prvo slovo riječi Laž.

Od kad se medena rodila ja lažem. Prvo da je porod bio lagan. Sve OK, sve za 5, nema nikakvih posljedica, ja sam žena od čelika. Rana? Ma to nije rana, to je šaša, evo vidite me, već plešem kazačok po kući. Baš sam jučer prenijela bračni krevet jednom rukom, dok sam drugom muzla dojku.

Uopšte ne znam otkud mi taj poriv da lažem. Mislim već četvrti mjesec ne osjećam ama baš ništa oko reza a vjerujte mi obzirom na to koliko sam se razvukla u trudnoći to je jedno pogolemo područje. Moj najdraži, sirotan, upinje li upinje, ali ta zona poznata kao bikini ostaje - kako da to kažem delikatno - neosjetljiva na sve njegove podražaje, kako god oni vrsni bili, a vjerujte mi nije što je moj muž on to jako dobro radi. Tako da je naš seks sad dobio i jednu novu dimenziju, onako drvenastu. Šteta što nismo greenpeacovci, pa da uživamo u tom eco friendly ukusu.

Lažem ja i u drugim sferama života. Na primjer, da mi ne smetaju dobronamjerni savjeti. Ma kakvi niste dosadni, samo vi meni recite kako ste vi to odgajali dijete '45. godine? Sigurno mogu iskoristiti neki od tips and triksova za lakše kupanje od prije 100 godina kad niste imali ni tekuću vodu u kupatilu. Da, da, užasno me interesuje kojim ste vi deterdžentom prali odjeću sedamdesetih godina kada se deteržent dijelio na bijeli i plavi Radion. Hmm, baš je zanimljivo da vi niste davali djeci do prve godine bananu. Možda zato što je nije bilo na pijaci u selu iz kojeg ste vi potekli?

PRIMJETILA SAM da polako ali sigurno postajem virtuoz u pretvaranju. Kako je to zanimljivo, kažem ja tako smjerna lika očiju uprtih u vedro dječije lice, mislite da je kruška teška za želudac? A teletina koju je pedijatar preporučio nije? Baš se čovjek uči dok je živ zar ne? Ja sam budala uvijek vjerovala da je meso to koje se teško vari ali eto...

Dok sam svladala laganje bližoj i daljnjoj porodici, najteže mi pada laganje neznancima. Kako su oni neznanci je l' te nemam prirodne odbrane protiv njih a i nisam u stalnoj pripravnosti jer ih ne viđam na regularnoj osnovi. Tako da me neznanci u koje ubrajam i komšije iz lifta najčešće uhvate u pravom stanju koje bi se moglo onako plastično opisati kao vučje.

Ogoljenih zuba i napetih desni cijedim da, da to je curica, a ne dječak i ne nije mi teško odgajati dijete u današnjoj državi i hoću vratiću se na posao. Kako? Pa nogama na primjer. Slobodno vi probudite moje dijete da biste ga podragali tim debelim prstom to će joj sigurno donijeti ljepše snove. Ne nema joj ništa draže nego da joj se nepoznata lica guraju u nosiljku dok ona pokušava doći sebi. Niste vjerovali da ćemo nas dvoje ikad imati dijete? Ne, nismo imali zdravstvenih problema. Ozbiljno.

A tek kad krenu tepati! Tek tad shvatim kakav smo mi u dubini duše čudan i izopačen narod. Kako drugačije da kažem kad se naše tepanje bebi svodi na DOSLOVNO CITIRAM: Pu, pu, kakva si to koke te pokakile! Jesi ružna, ma jesi, baš si jedna ružna beba... Jedna od dražih mi je: Mrš tamo što mi se smiješ čuješ li me mrš! A tek ova: Jesi li se to ukakila smrdljivice jedna što smrdiš dabili smrdiš, ih ih ih... Jedna prijateljica je čak svo vrijeme gledala u nokte – pogleda u medenu pa u svoje nokte da je kao ne urekne!

Shvatate li vi kako mi bebi tepamo a sve u namjeri da joj se dodvorimo? Da je ružna. Želimo da je kokoške pokake. Na njen osmijeh odgovaramo sa Mrš.

Halo????? U našoj tradiciji je bolje gledati u nokte nego u nevino dječije lice. I hajd ti nemoj lagati da ostaneš normalan.

PONEKAD ME priznajem u sitnim satima uhvati griža savjest. U laži su kratke noge i slično. Ali onda se sjetim da su mi noge staklene, dakle bolje i kratke nego nikakve. Moj život se trenutno drži zubima za posljednje komadiće nekadašnje Dženane. Param se na više mjesta nego mamima omiljena podna krpa. Na meni nema mjesta ni za jedan pristojan džep. Sva sam izvrnuta napolje. Kao trudnica bila sam svačije dobro. Kao majka postala sam kanta koju svako puni čim hoće. Prstohvat savjeta: ti radi kako hoćeš ali ja bih joj obukla i čarape i majicu i hlače i pokrila dekom. Iako je vani 40 stepeni kuća je hladna. Koji prijekorni komentar za duge tople noći: Vidi nje što doji na ulici! Eto te ko Ciganka još će ti neko udijeliti para... Malo šale koja zaista, ali zaista, jeste na odmet: Što ti dobro stoji kako si se udebljala u trudnoći! I voila, dobrodošla u klub majki.

(zurnal.info)