Život

Twin Oaks: Povratak djece cvijeća

Prije četrdesetak godina, hiljade Amerikanaca živjele su u komunama. Bile su to skupine mladih ljudi koji nisu željeli živjeti u tzv. potrošačkom društvu te su se odlučili za kolektivni način života. 

Današnje komune zovu se "zajednice s namjerom". Neke od njih temelje se na duhovnosti, druge se pak organiziraju oko ideje očuvanja okoliša. Ali, svima je zajedničko vjerovanje u kolektivni način života, u slobodnu raspodjelu i razmjenu resursa. Jedna od najstarijih takvih zajednica u Sjedinjenim Državama je
Twin Oaks. Osnovana je 1967. godine, a nalazi se dva sata vožnje južno od Washingtona, izvještava VoA. 

Pošljunčana staza vodi od pašnjaka, preko mljekare i prostranog povrtnjaka, kroz šumicu pa sve do velike blagovaone, spavaonica i soba za boravak… Srest ćete vrlo malo ljudi. Teško je povjerovati da ih ovdje živi čak stotinu.
Twin Oaks je, iznad svega, oaza tišine. 

Russ McGee kaže da ova virdžinijska farma možda nije raj, no dodaje da ne žali ni za čim što je ostavio za sobom prije sedam godina: "Ljudi koji ovdje žive žele jednostavnost. U takvom životu nema recimo mnogo putovanja ni zabave, ali postoji veliko duhovno bogatstvo i povezanost s ljudima koji žele živjeti na sličan način." 

Također – tu je i povezanost sa zemljom. Gotovo sve što članovi komune jedu uzgaja se ovdje, kaže Valerie, koja tu živi 17 godina: "Uzgajamo organsko povrće na površini od oko jednog hektara, tako da cijelo ljeto jedemo vlastito povrće. Puno tih biljaka sušimo, konzerviramo i zamrzavamo, tako da čak i zimi konzumiramo hranu koju smo sami uzgojili. Imamo krave od kojih dobivamo mlijeko, te kokoši koje nam daju jaja i meso." 

Život u
Twin Oaksu vrlo je različit od onog na koji je navikla većina Amerikanaca. Poruke se objavljuju na oglasnim pločama, umjesto na Facebooku i Twitteru. Puno je manje privatnosti, jer članovi komune zapravo žive u spavaonicama, njih 10 do 20 zajedno. 

Arthen, koji je napustio svoj direktorski posao prije dvije godine, kaže da je upravo to jedan od razloga zašto je došao živjeti u
Twin Oaksu: "Radio sam s ljudima 25 godina, živio sam s drugom osobom četiri godine, a da ih zapravo nikad nisam upoznao… Sada živim s 90-ero ljudi i mogu reći da ih sve vrlo dobro poznajem. Živjeti ovdje je kao da živite u nekom malom selu." 

I to u selu u kojem je sve besplatno. Od stanarine i zdravstvene skrbi, do hrane i odjeće. Osim toga, tu je i mjesečni džeparac od 75 dolara za dodatne potrebe. Što su u
Twin Oaksu "dodatne potrebe"? Naprimjer, čokolada koja se ne dijeli besplatno – kaže Valerie. 

Ono što održava ovu komunu već 42 godine je zajednički rad. Svako ko želi postati član mora pristati na rad od 42 sata sedmično, a komuna mu zauzvrat pokriva sve troškove. 

Paxus Calta kaže da članovi komune mogu odabrati što žele raditi. Izbor radnog mjesta prilično je širok. "Više-manje sve aspekte dnevnog života koje možemo obaviti ovdje tu i činimo. Sami si popravljamo aute, sami gradimo kuće, sami obrazujemo djecu." 

Sami se i zabavljaju. Pored toga,
Twin Oaks ima i dvije "tvrtke", zapravo radionice, u kojima članovi komune mogu odraditi svoja 42 sata sedmično. Jedna proizvodi mreže za ležanje koje se zavežu između dva drveta, a druga proizvodi tofu. Uspjeh tih firmi je još jedan od razloga što su Twin Oaks opstali od 1967. 

Zarađenim novcem se kupuju, recimo, automobili i zdravstveno osiguranje. Zajednica posjeduje 17 vozila koje članovi dijele - kao i sve ostalo. Zajednički rad i ravnomjerna podjela rezultata rada dio su načina života, kao što su to naprimjer i vješanje i sušenje opranog rublja na svježem zraku, korištenja sunčeve energije za grijanje vode i te korištenje drva posječenih na imanju. 

Zbog toga je
Twin Oaks jedna od ekološki najnaprednijih zajednica u Americi, kaže Paxus Calta: "Konzumiramo 66 posto manje električne energije, 75 posto manje goriva, 88 posto manje deponijskog krutog otpada. Sve je to posljedica našeg kolektivnog načina života. Na taj način nanosimo puno manju štetu okolišu." 

Kako
Twin Oaks ima ograničeni kapacitet, potencijalni članovi nalaze se na dugoj listi čekanja. No, pregovara se o osnivanju sestrinske komune, u blizini Twin Oaksa

(Fena)

Čovjek koji je ukrao 135 miliona kreditnih kartica

 

 

Američko tužilaštvo zaključilo je tokom dosadašnje istrage da se Gonzales, sa svojih 28 godina, i u cyber svijetu poznat pod nadimkom “Soupnazi”, uz malu pomoć prijatelja i vlastitog kompjuterskog umjeća, tokom poslednje dvije godine uspio dokopati brojeva 135 miliona kreditnih kartica koji su bili pohranjeni na računarima najvećih američkih trgovačkih lanaca.

Na djelu je bio timski rad dvojice američkih i dvojice ruskih hackera. Uz Gonzalesa tu je bio i Damon Patrick Toey, koji je takođe iza rešetaka, te dvojica čestitih državljana Ruske Federacije. Jedan od dvojice Rusa je Maksim Jastremski, trenutno uživa u gostoprimstvu Turske, jer je u ovoj zemlji već osuđen na 30 godina robije zbog ranijeg hakiranja kompjutera u 12 turskih banaka.

Jastremski je u internetskom podzemlju bio poznat kao jedan od najvećih trgovaca brojevima ukradenih kreditnih kartica, i prema optužnici, samo od 2004. do 2006. godine na ovom poslu je zaradio oko 11 miliona dolara. Identitet četvrtog člana grupe za sada nije poznat.

Gonzales se već prethodno proslavio kada je na sličan način uspio ukrasti podatke o 40 miliona kartica. ali je poslednjim podvigom nadmašio sam sebe i postavio novi kriminalni rekord.

 

Za krađu su dovoljne novine i laptop

Način na koji su se Gonzales i njegovi prijatelji dočepali brojeva miliona kreditnih kartica bio je relativno jednostavan. Prva stvar koju su uradili bila je kupovina novina na trafici.

Buduće žrtve su tražili sa liste magazina Forbes na kojoj je rangirano 500 najvećih američkih i svjetskih kompanija. Jednostavno, nije im se dalo zamarati sa malim kompanijicama već su od starta pucali na visoko.

Hackeri su iskoristili najslabiju kariku u čitavom lancu plaćanjem kreditnim karticama. Svaki put kada u prodavnci platimo karticom, podaci sa kartice najprije putuju do procesnog centra, a odatle do banke koja je izdala karticu. Na ovom putu podaci se prenose šifrovani, ali očigledno je ova zaštita nedovoljna.

Godinama već traju rasprave među stručnjacima koji ukazuju na ovu sigurnosnu “rupu” te predlažu efikasnije sisteme zaštite podataka. Kako to obično biva, sigurniji sistem značio bi veće troškove za banke i čitav proces plaćanja karticama bio bi nešto sporiji nego što je to sada.

Kada se radi o novcu, bankari mrze trošiti pare, jer veći troškovi znače manji profit. Između sigurnosti i profita, kao pobjednik uvijek izlazi profit. Logika banaka je da je ipak jeftinije sa vremena na vrijeme pretrpjeti gubitak nego ulagati u sigurnost.

 

Gonzales je jednostavno sa laptopom kružio oko prodavnica najvećih američkih trgovinskih lanaca tražeći prodavnice sa slabom zaštitom njihovih bežičnih internet mreža, u koje bi se onda bez većih problema ubacivao. Jednom kada bi se našao unutar mreže, bio mu je otvoren put do svih servera, na koje je instalirao program koji je sam napravio.

Prije nego što su se upustili u avanturu, kao i svi profesionalci, vlastiti program najprije su testirali na dvadesetak postojećih anti-virus programa, pri čemu niti jedan od njih nije otkrio da Gonzalesov program predstavlja opasnost.

Jedina uloga ovog programa bila je da da kopira podatke o kreditnim karticama koji prolaze kroz mrežu, te da ih šalje na servere u SAD, Holandiji, Latviji i Ukrajini. Program je bio napravljen tako da na kraju izbriše i tragove svog postojanja kako bi onemogućio otkrivanje konačne destinacije ukradenih podataka.

 

Lopov na platnom spisku Tajne službe

Koliko je tačno brojeva kreditnih kartica ukradeno, još uvijek se ne zna. Gonzales mudro ćuti a tužioci pokušavaju utvrditi kome je sve uspio pokrasti milione podataka. Pokradeni takođe uglavnom ćute, vjerujući da bi potpuno objavljivanje obima nanesene štete narušilo imidž kompanije.

Prvobitna procjena bila je da se radilo o brojevima 80 miliona kreditnih kartica, ali kao je istraga odmicala, broj se povećavao i za sada je dogurao do 135 miliona, ali nije isključeno da ta cifra na kraju bude i veća.

Prave razmjere ove najveće krađe podataka do sada počele su isplivavati tek kada je jedan od partnera, Damon Patrick Toey, spašavajući vlastitu kožu, “propjevao” tužiocima.

Da paradoks bude veći, u trenutku kada se upustio u “pljačku stoljeća” Gonzales je uporedo radio za američku Tajnu službu, koja ga je angažovala zbog njegovih hakerskih vještina. Agenti Tajne službe znali su dobro koga su angažovali, jer je Gonzales od ranije imao podeblji dosije u oblasti kompjuterskog kriminala, ali su policajci valjda vjerovali da se Gonzales promijenio i prešao u tabor “dobrih momaka”.

Ipak, pokazalo se da je izazov “brze i lake love” za Gonzalesa bio preveliki, pa se birajući između mirne savjesti i potencijalne zarade koja bi se mjerila desetinama miliona dolara, ipak odlučio za ovu drugu opciju.

Za razliku od ostalih kradljivaca kreditnih kartica, koji ukradene podatke uglavnom koriste za kupovinu različitih roba putem interneta, koje kasnijom preprodajom pretvaraju u gotovinu, Gonzales i njegovi prijatelji imali su drugačije planove.

Njihova namjera bila je prodati u paketu podatke o brojevima svih 135 miliona kreditnih kartica kojih su se dočepali, kupcu koji ponudi najviše i koji je spreman platiti kešom.

Bankama gubitak pokrivaju klijenti

 

Koliku su štetu, direktnu ili indirektnu, zbog ove pljačke pretrpjele banke niko sa sigurnošću ne zna. Okvirne procjene stručnjaka govore tek da se radi o sumama koje bi se mogle mjeriti stotinama miliona dolara.

Banke u ovom slučaju ne treba pretjerano sažaljevati. Ovaj neplanirani trošak će kao i uvijek do sada na koncu platiti svi klijenti ovih banaka, kroz povećane različite naknade u svom poslovanju sa bankom.

Jedino što je u čitavoj priči još uvijek neizvjesno je koliko će godina robije odležati Gonzales i njegovi partneri, te koliko će vremena trebati dok neki drugi hacker sa “tamne strane” cyber svijeta ne obori Gonzalesov rekord.

(zurnal.info)



Praktična žena: U malim rukama sve izgleda veće

 

Nadam se da će ova recesija potrajati još dugo. Smatram je darom s neba za Bosance i Hercegovce, novim Dejtonskim Ustavom. Od kada je objavljena, ljudi koračaju ulicama slobodnije. Kontakt očima bude čak i vragolast. Nekakva sveopšta lakoća se osjeti u neobaveznom žagoru ulice.

Znate, konačno smo došli na svoje. Mi dajemo - malo. Volimo - malkice. Živimo? Još manje. Čak i dišemo jedva. Pravo doba za nas.

Ovo je vrijeme kad se ne stidimo. Na primjer naše fascinacije malim. Male su nam ulice. Autoput nam je naprosto patuljast. Ulazi u zgrade projektovani su tako da je svaka žena sa šiškama u opasnosti od urušavanja. Parkinzi, to je tek posebna priča, prikladniji su jednoprezima nego kolima. U tramvajima, trolejbusima, autobusima uvijek ima manje mjesta nego dozvoljenih putnika. Čitava Željeznica nam stane u dva vagona.

MINIMALISTIČKI UKUS

Taj naš minimalistički ukus ne staje samo na objektima. Ukus nam je također time aromatiziran. Najbolje su nam sarmice one koje ni ne vidiš na tanjiru, pa lažeš domaćicu da su izvrsne a sve što osjetiš je metalni ukus kašike. Sport? Elvir Baljić, nekadašnja zvijezda reprezentacije mišljenja je da bh. igrači trebaju promijeniti mentalitet, i da je možda najveći problem što se zadovoljavaju malim stvarima.

Muzika? Kultura? Prema Prizminom istraživanju čak 74,3 posto bh. porodica ne izdvaja ni jednu konvertibilnu marku za kupovinu knjiga ili ulaznica za koncerte, pozorišne predstave i kino – projekcije. Zar onda čudi što nam je najbolji šansonijer Kemal Monteno? Usporedimo ga samo sa nekim drugim lokalnim pjevačima poput Brusa Springstina, na primjer, čija je slava otišla dalje od Hrvatske. Našeg najpoznatijeg scenaristu, fakultativno akademika, treba lupom tražiti kad izađe na binu da drži govor. Naš modni mačak? U mačijim i modnim omjerima mačić. Čak su njegove usne manje napumpane nego kod hrvatskog fashion gurua. Najtragičnije od svega, naše pjevaljke imaju mnogo manje grudi nego one Grandove!

Ni u politici nismo drugačiji. Što je političar manje poznat, manje uspješan i manje sposoban, to duže traje. Ni prvaci nisu ništa bolji. Ima li ijedna stranka u svijetu manjeg predsjednika nego naša draga SDA? Svaki put kad ga vidim srce mi se stisne, koliko se još sakoa i pantalona moglo sašiti od ono materijala što mu se rola oko rukica i nogica...

No, da je samo ukus i politika, ne bi bilo toliko problematično.

Ali naša navada da se zadovoljavamo malim ili nikakvim proširila se i na ljubavni život. Nekad je to korisno priznajem. Evo moj drug D je sad slobodan da prizna zašto je godinama ganjao isključivo male djevojke. Jer u malim šakama sve izgleda veće.

No globalno naše zadovoljavanje malim ili nikakvim dovela je do toga da smo postali jadni. Iz želje da nam neko puše na drugoj strani kreveta spremni smo da progutamo sve, da pristanemo na bilo kada bilo gdje i bilo kako. Svaka peta žena u BiH trpi jedan vid nasilja. Kad smo odrastali uz pjesme koje veličaju „stanje maloga“ Da me samo malo hoće, Malo po malo, Malo je malo dana, Izgledala je malo čudno, Malo je sreće ostalo, i možda najgnusnija Malo ćemo da se kupamo...

KO ŽELI BITI BOŠKO BUHA

Ni naši filmovi nas nisu naučili boljem. U svakom zagine glavni junak čim se usudio zagrabiti više nego što mu je sudbina dodijelila. Kako da dijete poželi biti Boško Buha ili junak iz Kapelskih kresova kad oni obavezno najebu? Koji ženski filmski lik je mogao biti uzor generacijama budućih majki odgajiteljica? Da nije Žena s krajolikom? Ili Hasanaginica koja samo gleda kad će umrijeti? I onda se čudimo što polni odnosi u BiH ne traju duže od pola sata!

Da nam možda književnost nije mogla poslužiti kao predložak širini uma i većoj kašici? Kako kad ona nikad nije bila fikcija? Pa oko nas su sve sami Ahmedi Šabe.

Zvučim oporo, znam, i bez imalo duha. Ali stvarno ne mogu drugačije. Sve je manje sretnih ljudi oko mene. Samo oni koji preživljavaju. I zadovoljavaju se mrvicama.

NAJSRETNIJI SU SVEŠTENICI I VATROGASCI

Lista poslova koji donose najviše zadovoljstva i koliko onih koji ih upražnjavaju misle da je njihov posao zadovoljavajući.

 

Evo igrajmo se malo. Zamislimo da smo na večeri s parom koji je odlučio slomiti ovakve društvene norme. I pričaju nam punim plućima: Dizaće kredite svakih 6 mjeseci da bi otišli na ekskluzivna putovanja. Na poslu će davati svoj maksimum, ostajaće i poslije 4 samo da završe. Neće se zadovoljiti samo obaveznim poslom. Volontiraće jednom sedmično u narodnoj kuhinji ili obližnjoj nevladinoj organizaciji, samo za dobrobit društva. Prijatelje će viđati i mimo rođendana i vjerskih praznika. Imaće socijalni život. Jedno drugom će pružati ne samo fizičko već i duhovno sjedinjenje. Kvalitetno zajedničko vrijeme. Kupovaće seksi opremu. Oduševljeno će ispričati prijateljima kako joj je/mu je sinoćnji seks pomjerio mozak. Neće poželjeti prevariti partnera. Zahvaliće mu/joj svaki dan što postoji. Pitaće jedno drugo šta mogu još učiniti za njega/nju?

Kako biste reagovali kad biste ovo čuli? Onako iskreno?

Ja? Nedavno mi je drugarica odgovorila na moje pitanje kako si punim plućima tako da sam se neugodno lecnula (ipak smo bili na ulici) sretno, ja sam sretna. Priznajem, pomislila sam, jadnica, pukla je konačno.

Molim Vas lijepo, pa ko je danas sretan?

Mađarska: Napadi na Rome
Cigani i njihov put(2): Smrt zbog sporazuma s gadžama

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.Papusza

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)Jerzy Ficowski

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)

Praktična žena: Bolje mačak u kući, nego muškarac u ruci

Od prije dva mjeseca, kada je Franz ušao u našu kuću na svoje četiri noge, shvatila sam koliko sam se zeznula što sam poletila da se udam. Oči su mi se otvorile nekoliko kredita prekasno. Da se razumijemo, sve razlike između dvojice muškaraca u kući idu na štetu onog s prezimenom.

Prvo i prvo Franz je i sa dva mjeseca u stanju sam da brine o sebi. Naglašavam SAM. Ne traži da mu se doda peškir, istrljaju leđa, provjeri da li se dobro obrijao, ne viče iz kupatila da cijelo alipašino čuje gdje su mi gaće, kako to da nikad nemamo štapića za uši, opet mi je nestala kupka čime sad da se operem, pa boga mu ljubim kad ću ja u ovoj kući imati oštar brijač i sl...I to upravo dok gledam neku krucijalnu epozodu dr Housea ili grizem nokte na ljubić jer ne znam hoće li se uzeti ili ne...Također, moj Franz ne bi ostavio patkove od kaladonta po lavabou ni za kakve pare. Ne, ne, higijenska lista se tu ne završava. Daska na šolji je upadljivo suha. Svoje nokte drži za sebe. Kad ga švicnem ispod kreveta fino mi pobriše prašinu da se ja ne moram zavlačiti.

Potom, često spava. A kad dođu gosti zabavlja ih. Potpuno suprotno od onog dvonožnog. Naročito kad se moja familija najavi. Za razliku od muža koji je l` vidi moje odmah dobije napad spavanja u kombinaciji sa smrtonosnom migrenom Franz im se iskreno obraduje. Dočeka na vratima. Srdačno izljubi i zagrli. Nema velemučeničku facu svetog Đorđa kad ugleda aždaju. Ako treba i sjedne u krilo, što ne znači da ne poštuje mog taticu.

Šta god mu donesu za rođendan tretira s jednakim uzbuđenjem, a ne kaže Hmmm oduvijek sam želio imati baš ovakvu košulju, kako ste pogodili? dok je sa dva prsta odlaže na hrpu specijalno namjenjenu tim prilikama.

Treće, ali ne i manje važno, jede šta god mu se da. Nije kao neki koji ne može dva puta dnevno jesti isto. Ne treba mu ni podgrijavati čak. Ne dere se ako mu naspem preko unutrašnjeg ruba tanjira. Voli m o j u kuhinju, više nego onu od njegove mame. I vrlo je jeftin za održavanje. Jedan tanjir, malo vode iz česme, pokoji zalogaj i to je to. Nema hiljadu i jednu košulju. Nema gaća i čarapa. Zimska jakna, ljetna jakna, proljetna jakna, vjetrovka, kaput, mantil, sako duži, sako kraći, sako samtani, sako svečani, još jedna proljetna jakna koja se slaže uz one hlače, jer ne može pobogu ....

No, priznajem, među najboljim stvarima jeste njegova sposobnost da se sam zabavi. I pod tim mislim na svaku bezobraznu konotaciju te riječi. Osim na bavljenje politikom. E na tu bih zabavu stavila zabranu. Neće on meni nikad staviti kravatu i sivi sako te sa govornice pričati o ugroženosti naroda dok rukom ispod onaniše nad sopstvenom pojavom i hrabrošću. Koalirati danas s jednim, sutra s drugim. Birati premijere? Ni govora! Fuj to.

Mislim prvenstveno na seks. S njim se ne moram pretvarati da uživam u oralnom seksu koji nije usmjeren na mene. On se sam pobrine za svoje potrebe. I to negdje u ćošku da mi ne smeta, i ne prlja čaršafe...Ako mi i to dosadi gledati, mogu ga kastrirati. Legalno! I još će mi biti zahvalan za to.

I da, isti je prema meni imala više ili manje kila nego jučer. Neće otrčati drugoj samo zato što je mlađa. Mogu da mu pričam do kasno u noć bez bojazni da će me gledati kao pomahnitalu. Mojim teorijama daje isto poštovanja vrijedno mjau i kad ih čuje prvi i stoti put.

 

Tu se komparacija ne završava, naprotiv. Čak su i aktuelni zakoni na strani mačka. Kad mi dosadi, ili ga poželim zamijeniti drugim mogu ga odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pustiti koju suzu i nabaviti novog. Niko me neće nazivati ružnim imenima, niti očekivati da plaćam hodže i bule sa puno nula. Uostalom, naučno je dokazano da mačke kraće žive od žena. Znači, kad jedno od nas dvoje umre ja ću prodati stan. I to nije vic.


 

Mačka je samostalna i snalažljiva životinja, istovremeno je umiljata i nježna, privržena a nezavisna. Čas je nemilosrdni lovac, čas zaigrani mačić. Mačka je sve ove suprotnosti pomirila u sebi.


Mačka je vrlo uredna životinja i svakodnevno satima uređuje svoje krzno kako bi sa sebe skinula prljavštinu i nepoželjne mirise. Mačka može živjeti u stanu i biti savršeno sretna bez da izlazi van.


Budući da mačke danas više ne žive prirodnim životom baš kao ni ljudi, a s obzirom da smo se u prirodu već umiješali, za nju smo i odgovorni. Stoga, da bismo mačkama pružili miran, zdrav i dug život, dobro ih je sterilizirati/kastrirati.

 

 

(zurnal.info)


Od planiranih 600 miliona Romi nisu dobili ni tri obećana

BiH bi do 2015. za pomoć Romima trebala izdvojiti preko 600 miliona. Za više od 76.000 bosanskohercegovačkih Roma to znači i promjenu dosadašnjeg načina života. Oni će dobiti nove stanove, posao, zdravstveno osiguranje i pomoć prilikom školovanja


Romi su ove godine od države Bosne i Hercegovine trebali dobiti 80 miliona konvertibilnih maraka pomoći, ali još uvijek nisu dobili ni marke, a još od prošle godine čekaju obećana tri miliona. Provedba akcionog plana za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite kasni zbog sporosti Vijeća ministara. Naša država ovim je planom samo za ovu godinu trebala izdvojiti 80 miliona za pomoć Romima, a do 2015. više od 600 miliona.Sanela Bešić

Sanela Bešić, koordinatorica Romskog informacionog centra, kaže kako ne gaji iluzije da će Romi dobiti puni iznos novca u određenom roku, ali da se napokon počelo sistematski pomagati Romima.

- Ova tri miliona su prva inicijalna kap za ovogodišnju implementaciju. Svi pričaju da je recesija i da nema para. Ali jesmo zadovoljni što postoje barem ova tri miliona - kaže Bešić i izražava svoje nezadovoljstvo radom državnih institucija: Kritikovali smo institucije da je ovaj proces spor od usvajanja akcionih planova do objavljivanja poziva jer je prošla godina.

POŽELJNA DISKRIMINACIJA, ALI POZITIVNA

Poziv za predlaganje projekata za pravljenje stanova Romima objavljen je tek prošlog mjeseca iako je trebao početkom godine.

Maksim Stanišić- Mi već kasnimo četiri godine ali je početak relativno dobar - kaže Maksim Stanišić, nacionalni koordinator za Dekadu, grupi zemalja jugoistočne i centralne Evrope koja želi unaprijediti položaj Roma: To je obećanje državne vlasti da će u narednih deset godina raditi na poboljšanju života Roma u nekoliko segmenata da tu populaciju dovede u ravnopravan položaj sa ostalim stanovnicima BiH.

U septembru prošle godine u Beogradu Nikola Špirić, premijer BiH, je potpisao pristupnu deklaraciju čime je BiH postala punopravna članica Dekadi uključenja Roma 2005-2015.

Stanišić je dalje pojednostavio ciljeve Dekade primjerom da ako u državi imamo 35 posto nezaposlenih onda i među Romima treba biti isto toliko a ne duplo ili tri puta više.

- Romi su dugo godina na marginama i zaslužuju da se to promijeni a to se može samo pozitivnom diskriminacijom - smatra Stanišić.

Romi u BiH, nažalost, dobro poznaju drugu vrstu diskriminacije, onu negativnu. Tako je prije nekoliko godina jednoj delegaciji Roma zabranjen ulazak u zgradu općine Zavidovići sve dok nije reagirala jedna strana nevladina organizacija.

Iskustva romskih nevladinih organizacija u Vitezu pozitivan su primjer odnosa lokalne zajednice prema ovoj manjinskoj grupi. Tamošnji načelnik Vlado Halilović od početka svog mandata pozitivno diskriminira Rome. Broj njegovog mobitela dostupan je u svakom momentu za romske djelatnike u nevladinom sektoru.

ROMI VIŠE NEĆE BITI ČERGARI

U BiH danas ima oko 76.000 Roma ali je taj podatak nepozdan zbog nepostojanja jedinstvene baze podataka Roma. Za njeno pravljenje akcionim planom je namijenjena trećina miliona ali se sa njenim pravljenjem kasni. Bešić objašnjava da će ova baza pomoći određivanje prioritetnih problema i romskih zajednica.

Trenutno dostupni podaci govore da je manje od jedan posto Roma zaposleno, tek svaki treći se obrazuje i isto toliko ima zdravstveno osiguranje.

Od tri miliona koje im je obećalo Vijeće ministara, 702.000 maraka su namijenjene za zapošljavanje, 135.000 za zdravstveno osiguravanje a nešto manje od dva miliona za igradnju stanova za Rome.

Još uvijek nije poznato koliko će niži nivoi vlasti i lokalne zajednice ove godine izdvojiti novca za Rome, kaže Bešić i naglašava da je potrebno ubrzati proces izgradnje stanova.

- Procedura izgradnje zgrada za Rome može trajati i po pet godina - kaže Bešić, koja je aktivistkinja u nevladinom sektoru još od 1994. godine.

Lokalne zajednice mogu tražiti dio ovog novca i sa svojim udjelom graditi stanove za Rome, za većinu njih prve u životu. Više od 30 romskih porodica već je dobilo stanove u sarajevskim naseljima Ilidži, Hadžićima, Ilijašu, Vogošći i Novom Gradu. Novac za to su izdvojili švicarska organizacija Caritas i Ministarstvo stambene politike Kantona Sarajevo.

Konačni cilj nadležnih institucija i romskih organizacija jeste puna ravnopravnost ove manjinske grupe. Jasno je, što prije akcioni plan bude ispunjen to će u BiH biti sve manje Roma čergara.

Više informacija o ovoj temi možete pronaći na www.bhric.ba i www.romadecade.org.

    - Vijeće ministara ove godine izdvojilo tri miliona za Rome;
    - 1.863.000 maraka izdvojeno ove godine za nove stanove;
    - 702.000 maraka za zapošljavanje Roma;
    - 135.000 maraka za zdravstvenu zaštitu;
    - 300.000 za pravljenje baze podataka o Romima;
    - Tek jedan posto Roma je zaposleno;
    - Samo trećina Roma u BiH ima zdravstvenu zaštitu;
    - Svako treće Romsko dijete redovno ide u školu.

 

(zurnal.info)

VELIKI BRAT: Sex, laži i praćenje

Radite za veliku stranu kompaniju ili banku? Očekujete zasluženo unapređenje na šefovsku poziciju? Čestitamo, vaš privatni život, ali i vaših najbližih, uključujući i vaše seksualne sklonosti, najvjerovatnije je već postao “javna stvar”.

Ko misli da je riječ o pretjerivanju i nečemu što se događa samo na filmovima i u “dalekom svijetu”, neka pita hrvatsku menadžericu, zaposlenu u Hrvatskim tekomunikacijama, firmi kćerki velikog Deutsche Telekoma.

Krajem maja njemački list Handelsblatt, objavio je dijelove tajnih dosijea koje je o svojim zaposlenicima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji vodio Deutsche Telekom (DT).


KOMPANIJE ZAVIRUJU U KREVET ZAPOSLENIKA


Među žrtvama korporacijske paranoje i špijuniranja našla se i uposlenica iz Hrvatske, pod pseudonimom “Maja”. Njen privatni život temeljito su prekopali, što revnosni kompanijski, što lokalni, balkanski špijuni.

Da stvar bude gora, “Majin” dosije punjen je na bazi anonimnih tračeva koji su tretirani kao činjenice. Tako je “Maja” opisana kao “vrlo iskusan i domišljat seksualni partner”, te da “preferira starije muškarce”, dok su neke od drugih objekata besprizornog korporacijskog šijuniranja opisivani i kao “korumpirani štakor” ili “teški alkoholičar”.

Doušnici se nisu zaustavili samo na kopanju po privatnom životu “Maje” već je istom doušničkom tretmanu bila podvrgnuta i njena porodica, uključujući Majinu sestru koja je okvalifikovana kao “seksualno oslobođena”.

U prvim reakcijama iz Deutsche Telekoma samo su hladno konstatovali da “moraju znati sa kime imaju posla”, da bi kasnije priznali da su “pogriješili”.

Ostalo je pitanje ko je i na kakav način prikupljao privatne informacije za račun DT-a. Kao i svaka velika multinacinalna kompanija i DT ima vlastitu obavještajnu i službu bezbjednosti koja djeluje kao firma kćerka.

Javnost je posebno uznemirila činjenica da se u pojedinim dosijeima kao izvor informacija navodi BND, njemačka obavještajna služba. To, opet, otvara pitanje gdje je granica između državnih službi i krupnog kapitala, ako takva granica uopšte postoji.


NA METI I NOVINARI I ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA


Prisluškivanje i praćenje lokalnih uposlenika DT-a po Balkanu samo je vrh ledenog brijega jer se DT prije tri godine našao u žiži mnogo krupnijeg skandala povezanog sa ilegalnim praćenjem, prisluškivanjem i kopanju po privatnim podacima.

Tada su se na meti uprave našle mnogo krupnije ribe, sami članovi Upravnog odbora DT-a, veliki dioničari, sindikalni lideri te poslovni novinari.

Kako se naknadno utvrdilo, tadašnji menadžment DT-a silno se iznervirao što su se u medijima pojavljivale povjerljive interne informacije koje nisu baš išle u prilog kompaniji.

Kako je bilo očigledno da informacije ne cure od portira već iz samog vrha, pod totalni nadzor stavljeni su i sami članovi nadzornog odbora te novinari i redakcije medija.

Svi “sumnjivci” su praćeni i snimani 24 sata dnevno. Bilježeno je kad se, sa kime i gdje sastaju, ko kome telefonira i šalje mailove i sms poruke. Srećom, pošto je riječ o velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, praćenje telefonskih razgovora, mailova i sms-ova nije bio nikakav problem.

Zavirivanje u bankovne račune i privatni život takođe se uspješno riješilo, angažovanjem vanjske firme specijalizovane za ove poslove. Uostalom, naknadno je DT priznao da je u ranijim godinama ilegalno pročešljavao bankovne račune čak 100.000 svojih uposlenika.

Čitava afera oko špijuniranja vlastitog Nadzornog odbora i novinara, razotkrivena je kada se pojavio spor oko plaćanja faktura ovoj specijalizovanoj kompaniji. Računi su iznosili i stotinjak hiljada eura.

Po računici privatnih špijuna DT im je ostao dužan pa kada apeli za plaćanje nisu imali efekta, sve je procurilo u javnost. Čim su se posvađali oko para, sjetili su se zakona.


NEMA PRIVATNOSTI NA POSLU


Na žalost običnih smrtnika, DT nije nikakv izuzetak među velikim kompanijama i bankama kada se radi o zadiranju u privatnost svojih uposlenika. To je postala uobičajena praksa, bez obzira na takve “sitnice” kao što su zakonske zabrane i kazne za neovlašteno prisluškivanje, praćenje i zloupoptrebu ličnih podataka.

Uostalom većina domaćih ljudi koji je radila ili radi za strane kompanije i organizacije u BiH već se suočila sa totalnim gubitkom privatnosti, barem kada su na poslu.

Ako su se potrudili da temeljito iščitaju svoje ugovore i interne kompanijske pravilnike i procedure mogli su tamo naći jasno navedeno da poslodavac zadržava pravo kontrole svega što se radi na računaru u firmi, bilo da je riječ o mailovima, chatu, posjećivanju web stranica.

Temeljni postulat kojim se vode zapadni poslodavci, a što je u više navrata potvrđeno i sudskim presudama u brojnim sporovima oko prava na privatnost, jeste da “sve što je napravljeno na kompanijskoj opremi, je vlasništvo kompanije”, pa tako sva priča o privatnosti otpada.

Uostalom, čak i da nije izričito navedeno, niti jedan zapadni poslodavac se ne usteže od redovne ili povremene kontrole internet aktivnosti svojih uposlenika, bilo da je riječ o službenicima u Singapuru ili Sarajevu.

Većina ljudi zaboravlja da i kada koriste svoje privatne mailove na kompanijskim računarima, bilo da je riječ o gmail-u, yahoo, hotmail-u, kopije poruka ostaju na kompanijskom serveru i poslodavac ih može čitati kad god hoće.


KAKO JE HP LOVIO “UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA”


I američki HP “proslavio” se sa nezakonitim špijuniranjem 2006. godine zbog čega je na kraju bez posla ostala tadašnja direktorica HP-a, Patricia Dunn.

Scenario je bio gotovo identičan kao i kod DT-a, informacije iz vrha kompanije završavale su u medijima, a sumnjivci su bili – članovi upravnog odbora.

Ponovo se se na meti našli i nesretni poslovni novinari koji su znali i objavljivali više nego što se to sviđalo upravi HP-a. Pošto HP nije telekomunikacijska kompanija za dobijanje podataka o tome ko je i kada telefonirao kome trebalo je angažovati vanjske stručnjake koji su svoj dio posla bez problema odradili uz odgovarajuću naknadu.

Na kraju, umjesto otkrivanja “izdajice” u vrhu HP-a, rezultat nezakonitog špijuniranja bio je otkaz direktorici Dunn.

Bez obzira što po izbijanju afera oko nezakonitog prisluškivanja zaposlenih, članova upravnog odbora i novinara, po pravilu, direktori ostaju bez posla, ista praksa se nastavlja i dalje.

Naši život, navike i tajne, odavno su pohranjeni na različitim računarima i kompjuterskim bazama podataka do kojih i nije tako teško doći, ako imate novca.

A za one druge intimnije detalje, poput seksualnih preferencija, uvijek se nađe dovoljno “balkanskih špijuna” više nego voljnih da sa zainteresovanim podijele svoja stvarna ili izmišljena saznanja o drugim osobama.

I dok su kafanski tračevi i ogovaranja uglavnom bezopasni, jednom kada se nađu u tajnim dosijeima postaju dovoljno razorno sredstvo za uništavanje karijere i života nesretnih “objekata” korporacijskog špijuniranja.

Privatnost je davno prinesena kao žrtva na oltar profita, samo što nam to još niko nije rekao.

(zurnal.info)

 

PRAKTIČNA ŽENA: Zar je samo Sadoviću tvrd

Kako da se žena izbori sa recesijom? Šta uraditi kad muževljevi prihodi opadnu? Ciklus predavanja i mjesečni ciklus, da li je to isto? Zašto se jedino Tarik Sadović seksa u BiH?

Stojim pred plakatom Ljeto 2009 u granicama morala. Šest julskih dana predavanja u Bosanskom kulturnom centru. Pogrda i opasnost nemorala. Žena između počasti islama i poniženja savremenog doba. Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja. Vrijednost pokrivanja i pogrda razgolićavanja. Obaranje pogleda i čuvanje udova. Opis Dženneta.

I mislim si - to organiziraju studenti. Ako su oni na ovakvim predavanjima, ko se onda seksa u Bosni i Hercegovini? Zar je moguće da je jedino Tariku Sadović tvrd?


Ne mogu prežaliti što nisam otišla na predavanje Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja kao gost predavač. Uvijek sam vjerovala u multidisciplinarni pristup temi, te znam da bi i moja zapažanja pridonijela njenom boljem razumjevanju i razbijanju predrasuda. Mogla bih im govoriti iz iskustva, a ne iz brade.

Mislim samo na seks

Primjer sam slabe žene između počasti islama i poniženja savremenog doba.

Ja, na primjer, kad god je vruće samo mislim na seks. Ljeto za mene znači nikad češće i nikad bolje. U svemu ga vidim. Evo na primjer u ovoj temi Obaranje pogleda i čuvanje udova. I ja to radim. Uz pomoć nekoliko vezica, mogu i lisice, nisam isključiva. Ako on insistira ne samo da ću oboriti pogled, već ću skroz zažmiriti. Zavezaću mu udove naslijepo, šta fali? Mogla sam im pokazati par slika na power pointu i onda izvesti nekoga iz publike na demonstraciju. Znanje iz iskustva uvijek se duže zadrži u glavi nego kad ti ga neko šane u uho.

A i kako da ne mislim na seks kad imam sve preduslove?

Prvo, stalno sam depilirana – znači ne sekiram se kako izgledam i hoće li mu se nokat polomiti u makiji, te sam odmah high.

On je s druge strane nadražen čim ode na kafu u grad. Što je veliki bonus za mene. Ne moram se truditi da ga stimulišem. Samo ga postavim pred onu rijeku dijaspore i svršenih gimnazijalki i gotovo.

Drugo, šta bi čovjek uopšte i radio ljeti kad su najduži dani? Poslovni partneri neće da mi se jave na telefon iza 19 časova. Banke su zatvorene. Panika me hvata jer je još dan. Šta da činimo? Nećemo valjda pričati ozbiljno. O nama, na primjer? Užas.

Treće, to mi je dužnost. Fino piše u svetoj knjizi – žena mora da da kad god muž hoće.

Da su me pozvali na ciklus (sviđa mi se konotacija riječi ciklus– podsjeća me na mjesečni ciklus) otvoreno bih to priznala. Ne, ne uživam kad me lupa po guzi. Gadi mi se kad me oralno zadovoljava. Ne podnosim kad mi se igra s grudima. Kad oderem koljena ili kad me peče jedino što me tješi jeste svijest da je to moja dužnost. Fino piše na stranici za sklapanje halal braka Islamski brak žena je dužna da dozvoli intimni odnos ako nema opravdanog razloga da ga uskrati.

I posljednje, jeftino je. Čitam na istoj stranici Onoj ženi čiji prohtjevi ne mogu biti zadovoljeni iz muževljevog prihoda i koja nije zadovoljna sa onim što zaradi, bilo to malo ili puno, Allah neće prihvatiti njena dobra djela, neće joj oprostiti grijehe i biće njome nezadovoljan sve dok se ne pokaje. Eto još jednog razloga zašto sam trebala biti pozvana na ciklus. Uzoran sam primjer žene kojoj ne smeta muževljev prihod koliki god on bio, i bez obzira koliko često mu padaju i dižu se vrijednosti. Ako prihod i ne može zadovoljiti uvijek moje prohtjeve, shvatiću jer zarada koju muž donese, bila ona mala ili velika, za ženu treba biti bolja od svega na svijetu. Njena dužnost je onda podesiti potrošnju domaćinstva u njenim granicama.

Precijenjena predigra

Tješi me što naši organi jesu prirodan i samoobnovljiv resurs domaćinstva koji se ne troši lako. A i ne traži puno ulaganja. Idealan za vrijeme recesije. Hem što ti drži ruke dalje od novčanika, hem što ti razvija dovitljivost. Od kad je kriza, ništa ne bacam. Znoj, na primjer izuzetno je koristan. Više ga ne brišem peškirom, kojeg onda trebam oprati, dakle trošim deterdžent i struju. Već ga skupljam. I nafajtam se kad god mi je ćejf. Vrlo ekološki. I vrlo mudro. Moj najdraži misli da sam ja uvijek spremna. Da i nakon 13 godina zajedničkog života odmah ovlažim čim me pogleda.

Da, na višestrukom sam dobitku. Dobijem često a skratim predigru koja je po mom mišljenju izuzetno precjenjena. Iskreno, ko uživa u 2 sata prenemaganja? I ja mislim da smo sve mi koje trpimo predigre, što je izmišljotina modernog doba, ponižene. Puno je prirodnije da me on dok jašemo u susret džennetu prebaci preko kamile. I dok mi krv bubnja u očnim dupljama pokaže zorno šta je moja dužnost. Eno, sad me i kamila asocira na seks. Baš sam jedna slaba, praktična, žena.

 

Blaženi Nigerijci

Durexovo istraživanje o spolnosti pokazalo je da libido opada u cijelome svijetu. Čak dvije trećine ispitanika izjavilo je da im je seks dosadan

Istraživanje koje je obuhvatilo čak 317.000 ljudi iz cijelog svijeta pokazalo je da se ljudi seksaju sve manje, a za dvije trećine ljudi seks je dosadan. Nigerijci su, prema rezultatima, najzadovoljniji seksualnim životom. Nji je čak 78 posto zadovoljno, dok su na dnu Japanci od kojih je samo 10 posto sretno svojim seksualnim životom. Francuzi su kao poznati ljubavnici na samom vrhu ljestvice sa 137 spolnih odnosa godišnje, ali kvalitetom seksa zadovoljna je tek jedna trećina Francuza. Zato su prvi Grci sa 138 spolnih odnosa godišnje. Kod nas je 17 posto priznalo izvanbračnu vezu, a seks za jednu noć 50 posto Hrvata. Seks u troje iskušalo je 12 posto ispitanika iz Hrvatske, sedam posto njih probalo je sado mazo iskustvo.

 
KOMPJUTERSKI SISTEMI: BiH je lak plijen za hackere

Veći dio BiH ostao je juče bez električne energije usljed kvara na kompjuterskom sistemu. Iz Elektroprivrede tvde da se ubrzano radi na osposobljavanju sistema i ubrzo se očekuje normalizacija snabdjevanja”.

Ovako bi najvjerovatnije glasila agencijska vijest u slučaju apokaliptičnog scenarija, da se BiH nađe na udaru međunarodnih kriminalaca specijalizovanih za ucjene kompanija, gdje su taoci vitalni kompjuterski sistemi koji kontrolišu snabdjevanje vodom, strujom, odvijanje željezničkog saobraćaja.

Ne radi se o naučnoj fantastici, već o stvarima koje se već nekoliko godina dešavaju širom svijeta i sve zemlje i kompanije, od Pekinga do Washingtona su potencijalna meta.

 Američki dalekovodi pod kontrolom hackera

Jedna od prvih stvari koju je uradio novi američki predsjednik Barack Obama nakon ulaska u Bijelu kuću, bila je naredba za hitnu analizu sigurnosti kompjuterskih mreža kojima se upravlja ključnom infrastruktrom, strujom, vodom, finansijskim sistemom.

Rezultat? Otkrilo se da je “neko” u računare koji kontrolišu vitalnu infrastrukturu ubacio programčiće koji mu omogućavaju da u bilo kojem trenutku sruši sistem, odnosno da bez struje, vode, telekomunikacija, ostavi čitave SAD ili njen dio, za duži vremenski period.

Za svakodnevni život građana i ekonomije takav scenario bi imao efekat podjednako poguban kao i napad atomskim bombama.

Pitanje ko je i kada ubacio ove programe za sabotažu, ostalo je bez konkretnog odgovora. “Uobičajeni sumnjivci” su Kina i Rusija, mada su se na sceni pojavili i novi igrači, organizovani kriminal.

Prema tvrdnjama zvaničnika CIA-e, hakeri ruske obavještajne službe FSB, nasljednice KGB-a, upadali su u američke kompjuterske sisteme koji upravljaju infrastrukturom još od 2003. godine. Istu stvar takođe rade i Kinezi, i za sada im prilično dobro ide.

Gotovo izvjesno je da su istu stvar Amerikanci napravili svojim konkurentima na globalnoj sceni, mada je uobičajeno da se žrtve ne hvale time.

Špijuni dobili konkurenciju

Ako je špijunima najmoćnijih država upadanje u kompjuterske sisteme potencijalnih protivnika u opisu posla, za nove igrače iz sfere organizovanog kriminala otvorilo se novo polje djelovanja, i to izuzetno profitabilno.

Američke komunalne kompanije bile su već suočene sa ucjenom od strane kriminalaca koji su prethodno preuzeli kontrolu nad njihovom kompjuterskom mrežom, tvrde iz američkog SANS instituta koji djeluje kao krizni centar za kompanije čiji su kompjuterski sistemi hackirani. Poruka kriminalaca bila je jednostavna, “platite ili gasimo sve”.

Kompanije su izgleda ipak plaćale, a informaciju da su njihovi kompjuterski sistemi bili žrtve beskrupuloznih kriminalaca, brižljivo su krili od javnosti.

Na meti kriminalaca nisu samo američke kompanije. Prema tvrdnjama koje je u januaru prošle godine na konferenciji o cyber sigurnosti u New Orleansu iznio Tom Donohue iz CIA, “nekoliko gradova izvan SAD već je bilo suočeno sa nestankom struje kao posljedicom ucjene od strane hackera koji su preuzeli kontrolu nad njihovim sistemom”.

Koji su to gradovi i gdje, Donohue nije želio otkriti, ali je očigledno da novi sistem reketiranja uspješno funkcioniše.

Ono što je pokazala analiza ubačenih programa je da njihovi autori nisu besposleni klinci željni dokazivanja svog kompjuterskog umijeća, već da se radi o programima čiji su autori timovi profesionalaca.

Luksuz angažovanja grupe kompjuterskih stručnjaka mogu da priušte sebi ili države ili najkrupnije ribe u svijetu podzemlja koje imaju dovoljno novca na raspolaganju za ovo “početno ulaganje”.

Nema apsolutne sigurnosti

- Apsolutna sigurnost ne postoji, i uvijek postoji mogućnost da dođe do proboja u sistem. Po definiciji, kompjuterska sigurnost je određivanje prihvatljivog nivoa rizika. Sigurnost je svakodnevna borba, kaže Miroslav Gligorić, inžinjer za AGC i SCADA sisteme u nezavisnom operatoru sistema BiH, kompaniji koja upravlja mrežom dalekovoda u BiH.

Ta svakodnevna borba u praksi zavisi od svake kompanije pojedinačno i znanja i umješnosti ljudi zaduženih za održavanje kompjuterskih sistema sistema ali i od spremnosti menadžmenta prihvati ono što kompjuteraši u kompaniji predlažu.

Prva “linija odbrane” je korištenje isključivo licenciranih programa i zabrana instaliranja bilo kakvih drugih programa od strane zaposlenih. Kako lijepa riječ obično nije dovoljna, onda IT stručnjaci u kompanijama gdje je potrebna maksimalna sigurnost jednostavno na računarima onesposobe USB priključke, DVD čitače te i sofverski onemoguće korisniku da bilo šta instalira na računar samostalno.

- Kada se radi o mogućnosti da kod velikih infrastrukturnih kompjuterskih sistema u BiH dođe do proboja, kao što se dešavalo u SAD , teoretski, to nije isključeno, jer ako se dešavalo Amerikancima, onda može i bilo gdje u svijetu uključujući i BiH . Kod nas praktično postoje dvije međusobno odvojene mreže, pri čemu je SCADA sistem koji upravlja prenosom električne energije u BiH izolovan od standardne kompanijske mreže. Tako da ako se slučajno i desi da dođe do proboja virusa u kompanijsku mrežu, oni ne mogu doći do SCADA sistema. Ipak, teoretski, pristup SCADA sistemu izvana moguć je, ali samo od strane nekog ko izuzetno dobro poznaje sistem iznutra, kaže Gligorić.

BiH nije Amerika, pa kod nas hitnu analizu sigurnosti ključnih kompjuterskih sistema koji kontrolišu naše svakodnevno snabdjevanje strujom, vodom, telekomunikacijama, niti ima ko da zatraži niti ima neko ko bi to uradio.

Ko će štititi kompjutere u BiH?

Brano Vujičić- U BiH ne postoji državna institucija čiji bi posao bio da se bavi ovakvom vrstom supervizije nad sigurnošću najvažnijih kompjuterskih mreža u zemlji. Eventualno, to bi mogao biti jedan od poslova kojima bi se mogla baviti Agencija za informatičko društvo BiH. Problem je što je ova agancija trebala biti formirana na državnom nivou, ali zakon o njenom osnivanju već godinama se “kiseli” po ladicama i neizvjesno je kada će konačno biti usvojen, objašnjava Brano Vujičić, potpredsjednik skupštine bh. asocijacije za informacione tehnologije BAIT.

Trenutno, jedini vid bilo kakve kontrole nad kompjuterskim sistemima, kada je riječ o državnim institucijama i kompanijama odvija se u sklopu revizije od strane entitetskih i državnog Ureda za reviziju.

U revizorskim timovima koji češljaju kako se troši novac poreznih obveznika obično je i jedan IT stručnjak što je nedovoljno za bilo kakvu ozbiljniju analizu sigurnosti kompjuterskih mreža. jednostavno, revizorima to i nije osnovni posao niti imaju dovoljno ljudi i resursa.

I dok se država baš i ne zabrinjava previše hoće li se naći suočena sa izborom da plati međunarodnoj mafiji ili da joj iznenada prestanu raditi vitalni kompjuterski sistemi, provjera sigurnosti kompjuterskih mreža komplikovana je čak i kada su kompanije voljne da je plate iz svog džepa.

- Kada smo za interne potrebe željeli testirati otpornost naše mreže na napade izvana, bili smo prinuđeni angažovati kompaniju izvan BiH jer kod nas se niko ne bavi time, kaže nam sistem administrator odgovoran za IT sigurnost u jednoj domaćoj finansijskoj instituciji.

Za domaće informatičare ovo nije nikakva novost, jer u ovom poslu važi pravilo “koliko para, toliko muzike” odnosno, koliko para i znanja, toliko i sigurnosti.

Mali rođak umjesto profesionalca

- Normalno je da se domaće kompanije ne bave provjerom testiranja sigurnosti jer je to usko specijalizovan posao koji traži i stručnjake koji nisu jeftini. S druge strane potražnja za takvom vrstom usluga kod nas je na simboličnom nivou i jednostavno se zbog jednog ili dva posla godišnje ne isplati ulagati u pokretanje takve kompanije, ocjena je Vedina Hakirovića, produkt menadžera u softverskoj kompaniji Hermes Softlab.

Po Hakirovićevim riječima, suštinski problem BiH kada se radi o primjeni informatičkih tehnologija je što među menadžerima mahom preovladava stav da je angažovanje profesionalaca nepotreban trošak, pa je alternativno i jeftino rješenje, “imam ja malog rođaka koji se razumije u kompjutere”.

Jedina utješna stvar za BiH je što za razliku od razvijenih zapadnih zemalja gdje su vitalni infrastrukturni sistemi u potpunosti kompjuterizovani, kod nas se uglavnom radi o mješavini automatizacije i ručnog rada. Ponekad je biti tehnološki malo zaostao i prednost.

(zurnal.info)