Život

MARKO TOMAŠ: Narod u ekstremnoj pornjavi

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos

Ima li proračuna u Mostaru? Nema. Nema još uvijek. Ne znamo ni kad će ga biti. Prođe 01.04. ljeta gospodnjeg 2010. Prođe, a mostarski gradski vijećnici ne izglasaše ni prijedlog proračuna. Prođe taj famozni 01.04., rok do kojeg je proračun trebao, morao, biti izglasan, ali proračuna i dalje nema. A svašta se događalo proteklih mjesec dana od kada smo pisali o najbitnijem gradskom dokumentu. Gradski su se vijećnici vrijeđali, bilo je skoro i fizičkih obračuna, razne udruge i organizacije slale su protestne note i komentare, čak se i prilično uzburkala mostarska, inače letargična i klinički mrtva, javnost, padale su teške riječi, raspravljalo se na TV ekranima, po novinama, radio stanicama, ali tresla se gora rodilo se niš'. Ništa. Standardno mostarsko ništa. Standardna mostarska normala.

UKOPAVANJE MAGARCA

Godinu dana Mostar je bio blokiran, jer oni, ne znam ni sam kako da ih nazovem, bestidnici valjda, nisu bili u stanju izabrati gradonačelnika. Gradonačelnik je izabran, a Mostar je opet u nekoj vrsti blokade, jer ti isti bestidnici nisu u stanju izglasati proračun za ovu, 2010., godinu. Ej, za godinu koja je odmakla skoro do svoje polovice. Prođe zima, procvjeta i bljesnu proljeće, sunce već tu i tamo nabaci ljetnu surovost, a oni ni makac poput magarca kojem je dokurčilo rintati pa se ukopao i možeš ga vrijeđati, pljuvati, tući, ali naš Mago neće da mrdne i uzalud ti svo bjesnilo koje po njemu sipaš. Pravi hercegovački kenjac. Ali naviknuo je Mostarac na svašta, i sam po sebi kenjčina, tvrdoglav i otporan. Pa je valjda sasvim OK da proračun za ovu godinu bude donesen tamo nekad u 6. mjesecu, možda poslije ljetnih praznika, godišnjih odmora, taman prije nego korisnici istog pocrkaju od gladi, a svi skupa proživimo još jednu godinu nerada i nereda.

U čemu je više problem? Šta je koji đavo? Dugo razmišljam o tome. Ne mogu vjerovati, nikako nisam sposoban verovati da netko može biti toliko bahat i bestidan kao BH vlastodršci, ali oni me uporno tjeraju da povjerujem, da se probudim i prihvatim stvarnost, koja kaže da naši gradski vijećnici, naši parlamentarci, predstavnici županijskih vlasti, premijeri, ministri jednostavno žive nekakvu paralelnu stvarnost i nemaju nikakvog doticaja sa BH svakodnevicom.

Događaju se tako vezani teški slučajevi maloljetničkog nasilja u Tuzli, Sarajevu i Mostaru, a naši, pazite ovo, predstavnici IZVRŠNE vlasti za to vrijeme u miru božijem donose zakon o poljoprivredi. Niti jedna politička reakcija se nije čula, nikakav stav, osuda, poziv na akciju. Šute kao zaliveni, ili im se, možda, čini da se sve to događa tamo negdje, u svijetu koji s njima nema ama baš nikakve veze. Žive oni tako u preko noći stečenim vilama, u udobnim sjedalima luksuznih automobila, u prostranim skupštinskim klupama, a na ulici kaos. Oni su vlast, a u državi koju vode uglavnom vlada bezvlašće. E, tad se zapitam koji će nam moj oni uopće? Bestidnici, neljudi, koji, dok država i društvo pucaju po šavovima, raspravljaju o povećanju osobnih primanja kao da se žele još više udaljiti od BH realnosti, od običnog građanina koji baulja kroz život izgubljen poput japanskog turista kojeg su, umjesto u Stari Grad neke šaljivčine poslale u Iliće da slika Radobolju zatrpanu smećem i spokojne krave na ilićkim livadama.

GLAD U IZOBILJU

Sjetim se tako rasprave između jednog mostarskog gradskog vijećnika i polugladnih mostarskih vatrogasaca, a u okviru nekakve TV debate koja datira od jeseni 2009. godine. Na sav jad koji su pred njega istresali nezadovoljni vatrogasci gospodin vijećnik je uporno ponavljao: „Pa ne ide to tako, ništa vi ne razumijete!“. Sjećam se kako je sjedio na izdvojenoj fotelji, sav ispeglan i njegovan poput nekog feudalnog velmože, kojem uopće nije jasno što to kmetovi od njega traže. Glad? Kakva glad? Teško je u nju povjerovati nekom tko živi u izobilju. Niti jednog trenutka gospodinu vijećniku nije palo na pamet da bi on trebao biti taj koji pokušava shvatiti situaciju u kojoj su se našli mostarski vatrogasci. Da ne govorimo o tome da bi možda trebao nešto poduzeti da im pomogne. On samo vidi da vatrogasci ne razumiju zbog čega je on nesposoban, kvaran, korumpiran i misli jedino na vlastito dupe.

Svejedno. Ni ja ne razumijem. Nitko nije sposoban shvatiti mukotrpni posao koji obavljaju mostarski gradski vijećnici i drugi BH političari. Nitko ne zna cijeniti njihovu muku, koja nikad nije dovoljno nagrađena novcem poreskih obveznika. Svi treba da šutimo i radimo. Za njih, naravno, a nama što ostane.

Mostarski proračun, gledano iz kuta mostarskih političara bi trebao biti dokument koji će još više podijeliti grad. I to na način da su potpuno jasno podijeljene interesne zone pojedinih stranaka na vlasti. A interes, koji oni brane, je, za javnost, nacionalni. A zapravo, znači da grad treba dijeliti na zone u kojoj moj, a ne tvoj rođak, ilegalno gradi hotel/tržni centar/kuću. Po tom principu treba i usmjeriti gradski novac. Zna se kome, naravno. Partijskim kolegama i institucijama gdje si i sam član upravnog odbora pa si i na taj način povećavaš kućni budžet slatkim javnim parama.

Pričalo se o rebalansu, potrebi za štednjom, a dok ovo pišem saznajem da je prijedlog proračuna otišao u Gradsko vijeće Mostara i o istom će se raspravljati na narednoj sjednici. Prijedlog proračuna je za skoro cijelih milijun KM veći nego prošle godine. Toliko o štednji. A kad će naredna sjednica? To, naravno, još uvijek ne znamo. Ipak, veselimo se novim vicevima iz mostarskog Gradskog vijeća. Stare su to liske.

Svatko ima svoju mahalu, svoj feud, svoje kmetove. A kmeta, kenjčinu, treba šibati, mučiti glađu i uopće dovesti u takvo stanje da sam počne misliti kako mu je dobro, da ponovo glasa za istog sadistu, jer počeo mu se sviđati taj perverzni SM odnos. Nikad nije kasno da naš čovjek, konzervativan sam po sebi, počne istraživati vlastitu seksualnost i da iz tamnog kuta svoje svijesti na površinu izvuče mazohističke sklonosti. I eto ga, modroguzi narod u ekstremnoj pornjavi.


(zurnal.info)




BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (8): Na ručku s Gadafijem

U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige

«Tuđman i Mesić po meni su – u vrijednosno neutralnom smislu – dva najmarkantnija hrvatska političara nakon 1990. godine, a potencijal da im se eventualno, naglašavam eventualno, pridruži ima još jedino Ivo Sanader», kaže Marinko Čulić i nastavlja: «Račan je također prošao kroz gliptoteku 'velikih', ali ipak, bez traga kojeg bi trebalo sačuvati u cementnom mlijeku, i ako se stvarno politički umirovi, kako sam najavljuje, uskoro će iz nje i izaći. Zašto Tuđman i Mesić? Ne, naravno, samo zato što se radi o prvom i drugom predsjedniku Hrvatske, iako biografi neće baciti tintu ako i to podvuku, nego zbog neporecivog talenta da tome udahnu osobni pečat. Tuđman je uspio uvjeriti većinu Hrvata, pa čak i stanoviti broj Srba, da Hrvatska nije nastala naprosto rušenjem Berlinskog zida, koji se najviše obio o glavu komunističkim federacijama, nego u velikoj nacionalnoj revoluciji, kojoj je on bio na čelu. Mesić se nije posebno bavio tom mitologijom, vjerojatno i zato što je znao koliko je duboko ukorijenjena, ali ju je ipak razorio i to onda proslavio titulom koja pomalo miriše na postmonarhijsku Francusku: građanin-predsjednik. Time je poslao jasnu poruku da Hrvatska nije nikakav eksponat iz muzeja revolucije nego država koja bi trebala biti sretna ako je što sličnija dosadnjikavim, ali dobro uređenim, zapadnim zemljama. To je i njegova osnovna razlika u odnosu na Tuđmana. Mesić nije vizionar koji pomiče planine – ali i koji, stalno zagledan u visine, gazi sve pred sobom – nego nadareni eklektik čije se sve znanje sastoji od stvari koje je netko već rekao. No, u izboru tog 'nekog' išao je na sigurno, pa su to bile zemlje zapadne demokracije, i one su, zapravo, u njegovo ime i obavile demontažu tuđmanovskog 'ancien regimea'».

UKLANJANJE GARDISTA

Odmah po pobjedničkom usponu na Pantovčak – gdje je istoga časa na sve važnije pozicije instalirao ljude iz svog izbornog stožera, ali se većine njih u međuvremenu, više ili manje elegantno, riješio – novi hrvatski predsjednik zdušno se bacio na demontažu tuđmanovštine kao vladarskoga stila i političke doktrine: zamak na elitnom zagrebačkom brijegu odmah je otvorio građanima i dotad nepoželjnim novinarima kojima je omogućio da zavire u svaki kutak tog golemog socijalističkog zdanja što je ranih šezdesetih godina izgrađeno za potrebe Titovih rijetkih boravaka u Zagrebu; uklonio je iz svog okruženja počasne gardiste odjevene u tzv. povijesne hrvatske odore koje s poviješću nisu imale nikakva dodira, ali su zato imale itekakve veze s Tuđmanovom opsjednutošću da povijest kreira po mjeri vlastitoga shvaćanja; riješio se desetaka tjelohranitelja što su bili regrutirani iz Prvog hrvatskog gardijskog zbora, Tuđman-Šuškove pretorijanske garde, te su ga počeli osiguravati pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova; lišio se vladarskoga kiča i pompe čemu je njegov prethodnik bio jako sklon... «Kada sam prvi put posjetila Mesića u Predsjedničkim dvorima bila mi je prostim okom vidljiva razlika u poimanju protokola koji je za vrijeme Franje Tuđmana funkcionirao kao da je riječ o zaštićenoj tvrđavi. Mesić je vrlo brzo od svoje rezidencije uspio napraviti prostor koji me je podsjetio na rezidenciju bivšeg češkog predsjednika Vaclava Havela, a i atmosfera je na Pantovčaku bila gotovo jednako opuštena kao u uredu češkog šefa države», kaže Heni Erceg.

Mesić se, međutim, od Tuđmanove vladavine nije htio distancirati samo na pojavnoj razini i samo u onome što je bilo vidljivo golim okom kad bi se došlo u Predsjedničke dvore. Njegova je namjera otpočetka bila da javno prokaže stvarnu narav Tuđmanova režima, a u tom poslu odlučio se poslužiti svim materijalnim tragovima koje je zatekao u Uredu predsjednika: Mesić je širom otvorio Tuđmanovu arhivu, pa su u prvoj polovici 2000. mnogi hrvatski listovi objavili desetke i desetke stenograma sa sjednica što su tokom devedesetih godina vođene na Pantovčaku i na kojima je detaljno kreirana sudbina ove zemlje i njezinih građana, a Feral Tribuneu je, osim toga, dostavio i dokumente Službe za zaštitu ustavnoga poretka iz 1995. i 1996. godine koji su svjedočili o prisluškivanju opozicijskih čelnika u toku poznate «zagrebačke gradonačelničke krize». Na Tuđmanovim pantovčačkim sesijama odlučivalo se doslovno o svemu: o kadrovskim rješenjima, o vođenju ratnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, o poželjnoj etničkoj slici Hrvatske, o zaštiti i prikrivanju ratnih zločinaca iz hrvatskih redova, o privatizaciji ovdašnjih poduzeća i o podobnim kupcima za ta poduzeća, o metodama obračuna s političkim neistomišljenicima... «Tih mjeseci trpio sam užasne i nevjerojatne napade sa svih strana zbog toga što sam pustio u javnost tzv. Tuđmanove transkripte: optuživali su me da to ne smijem raditi, da kršim zakon, da se obračunavam s mrtvim čovjekom, da otkrivam državne tajne...», kazuje Mesić. «Sve su to, naravno, bile gluposti. Transkripti koji su bili pohranjeni u ovom uredu nisu bili označeni pečatom državne, vojne ili službene tajne, a pored toga, ti transkripti nisu bili Tuđmanovo privatno vlasništvo: to su bili službeni i javni spisi koje je preuzela državna komisija nakon Tuđmanove smrti, a sve ono što je bilo privatne naravi – ali, koliko znam, i podosta onoga što nije bilo privatne naravi – preuzeo je i odnio Miroslav Tuđman, stariji sin Franje Tuđmana i nekadašnji šef tajnih službi. No, sve te činjenice nisu smetale brojnim novinskim turbohrvatima – koji su u smislu hrvatstva naglo nabubrili nakon 1990. – da me optužuju za odavanje tajni i za obračunavanje s mrtvim predsjednikom.

DRŽAVNE TAJNE

Nisam odavao nikakve tajne, nego sam samo htio da javnost vidi da su na Pantovčaku donošene odluke koje su kasnije provođene u drugim državnim institucijama, a te odluke nisu smjele biti donošene ovdje, u Uredu predsjednika, nego u Saboru, Vladi, Državnom odvjetništvu, policiji... Htio sam samo argumentirano pokazati da Hrvatska tokom Tuđmanove vladavine nije bila pravna i demokratska država i mislim da sam u tome uspio. To je bilo važno pokazati. Bilo je važno stoga što vjerujem da nije moguće graditi nešto novo, bolje i pametnije bez da se jasno utvrdi što je bilo prije toga i da se raščisti s mračnim stranama bliske prošlosti. Mnogi nisu dijelili to moje uvjerenje, a ne dijele ga ni danas, pa zbog toga svih ovih godina trpim snažne – i uglavnom neargumentirane – napade.»

Amir Muharemi smatra da je Mesićeva najveća zasluga to što je u predsjedničkom mandatu promijenio društvenu klimu u Hrvatskoj i što je pridonio tome da se neke pojave i postupci – koji su tokom devedesetih smatrani normalnima i uobičajenima – počnu smatrati nepoželjnima i anticivilizacijskima. «Njegovo snažno inzistiranje na antifašizmu dovelo je do toga da neki ljudi koji su se dičili svojom odanošću ustaškim idejama u međuvremenu skinu crne košulje i značajno ublaže svoju retoriku i stavove. Mesićevo umirovljenje sedmorice generala iz rujna 2000., oko čega se bilo diglo najviše buke i povike, dovelo je do toga da je vojska u proteklih pet godina zaista postala depolitizirana, pa više nema zveckanja oružjem iz političkih razloga i politička uloga oružanih snaga više nije društveni problem. Predsjednik je, dakle, čitavo ovo vrijeme s Pantovčaka emitirao energiju koja je nesumnjivo dovela do pozitivnih pomaka i rezultirala je pretvaranjem Hrvatske u zemlju koja uživa stanovit ugled u svijetu i koja normalno komunicira sa susjedima», kaže on. «Čini mi se da je Mesić sam sebi na početku mandata među prioritetne zadatke stavio detuđmanizaciju Hrvatske i njegov je doprinos u tom smislu jako velik. Učinio je koliko je mogao, a nije mogao mnogo naprosto zato što ga tadašnja koalicijska vlast na čelu s premijerom Ivicom Račanom nije htjela pratiti u nakani da se – koliko god je moguće – razotkrije prava uloga Franje Tuđmana i stvarna priroda njegova režima», govori Heni Erceg. Davor Butković, također, priznaje Mesiću velike zasluge za skidanje tuđmanovskog balasta s ove zemlje, balasta koji je Hrvatsku, zapravo, bio doveo u popriličnu međunarodnu izolaciju. «Najviše što je Mesić napravio za Hrvatsku jest njegova predsjednička inauguracija, kad je u Zagreb došao cijeli svijet, a na Tuđmanov sprovod nije došao nitko. Mesić je, osim toga, jako dobro prihvaćen u Bosni, što je važno zato što skida ili umanjuje jedan veliki teret koji pritišće hrvatsku politiku. Svi njegovi vanjskopolitički istupi u prve dvije godine mandata bili su besprijekorni i vrlo korisni za Hrvatsku.»

ODNOSI S RAČANOM

Kad govori da je dobro surađivao s Ivicom Račanom, Stipe Mesić – po svemu sudeći – svjesno ne govori istinu, pošto mu je, vjerojatno, stalo do SDP-ove podrške na predstojećim predsjedničkim izborima. Tomislav Jakić, koji je bio predsjednikov vanjskopolitički savjetnik od jeseni 2000. do 31. srpnja 2003., nudi, naime, nešto drukčiju i, čini se, bitno realniju sliku Mesić-Račanovih odnosa: «Njih dvojica nisu se podnosili na onoj najelementarnijoj ljudskoj razini, pošto su i ljudi i političari sasvim različitih senzibiliteta i pogleda na bavljenje politikom. Mesić ima jasnu političku platformu i dosljedan je u zastupanju vlastitih političkih načela. Hrabar je u zastupanju tih načela što je ponajbolje ilustrirao slučaj umirovljenja ratnih generala. Spreman je da ide neistraženim političkim putevima i da razbija barijere. Račan je, pak, totalna suprotnost svim tim, po meni, pozitivnim Mesićevim osobinama, a o tome kako je doživljavao Mesića i njegovu funkciju dosta govori činjenica da je, kad bi dolazio na Pantovčak, tražio da ulazi na sporedni ulaz: želio je izbjeći da ga netko eventualno vidi i da se njegovi dolasci evidentiraju. Bilo je jasno da to Mesića nervira, ali se trudio da ne pokazuje koliko mu smeta takav odnos». Jakić je, inače, autor zacijelo najvažnijih Mesićevih govora i izjava u predsjedničkom mandatu: obraćanja izraelskim parlamentarcima u Knessetu, potom obraćanja hrvatskoj naciji u povodu haaške optužnice za ratne zločine protiv umirovljenog generala Janka Bobetka, televizijskog govora u povodu početka američke invazije na Irak, te govora u Spomen-području Jasenovac i besjede prilikom otvaranja nove zgrade američkoga veleposlanstva u Zagrebu. «Ne bih si htio pripisivati prevelike zasluge za te govore, jer sam samo formulirao ono što je predsjednik mislio. Pisanje govora za predsjednika predstavljalo mi je dosta ugodan posao, pošto se Mesićeva politička uvjerenja, uglavnom, poklapaju s mojim uvjerenjima. On je liberalan političar vrlo svjestan socijalne note u politici, uvjereni je i dosljedni antifašist, te iskreni pobornik hrvatske nezavisnosti. Osim toga, zagovornik je individualiziranja krivnje za ratne zločine, ne bježi od vlastite odgovornosti i vlastite prošlosti, pristaša je regionalne suradnje unatoč svemu što se u regiji događalo u proteklih petnaestak godina... Nasuprot stajalištima Račanove Vlade, bio je pobornik da se sa susjedima najprije rješavaju pitanja u kojima ima najmanje razlika kako bi se stvorila atmosfera za ozbiljne pregovore o temama u kojima su mimoilaženja osjetnija. Račanova je Vlada, pak, išla obratno: dok se ne složimo u ključnom pitanju, dotle nema ništa. Mesić je, nadalje, iskreni pobornik povratka svih koji su protjerani ili su izbjegli, on definitivno nije šovinist, nacionalist je u pozitivnom smislu te riječi i veliki je zagovornik odjeljivanja države i Crkve. To su otprilike i moje političke pozicije», kaže Jakić.

«Govorim u ime demokratske Hrvatske koja nastavlja tradicije antifašističke i slobodarske Hrvatske iz vremena Drugog svjetskog rata. Govorim u ime one Hrvatske koja se s poštovanjem i pijetetom klanja uspomeni na milijune žrtava Holokausta», kazivao je hrvatski predsjednik 30. listopada 2001. u izraelskom parlamentu. «Najprije ću doslovno citirati ono što sam rekao jučer predsjedniku Katsavu: koristim svaku priliku da se ispričam svima onima kojima su bilo kada Hrvati nanijeli bilo kakvo zlo. Naravno, Židovi su tu na prvom mjestu. Kao predsjednik Republike Hrvatske izražavam duboko i iskreno žaljenje zbog zločina počinjenih nad Židovima u vrijeme Drugog svjetskog rata, na području kvislinške tvorevine nazvane Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila niti nezavisna niti hrvatska. Kao što je većina hrvatskog naroda u to vrijeme znala da joj je mjesto na strani antifašističkog otpora kojemu je na čelu stajao također Hrvat, maršal Tito, tako i današnja Hrvatska zna da svoju budućnost i svoje odnose s drugim zemljama može graditi samo na čvrstoj opredijeljenosti za demokraciju i slobodu u čije su temelje ugrađene i neprolazne vrijednosti antifašizma. U jednom kratkom razdoblju, u borbi za nezavisnost i neposredno poslije toga, tragično pogrešno postavljeni koncept ujedinjavanja svih Hrvata, rezultirao je s jedne strane negiranjem tamnih stranica naše povijesti, a s druge – traženjem uzora upravo u njima. To je vrijeme prošlo i neće se vratiti. Duboko smo svjesni svoje odgovornosti u pogledu istraživanja, procesuiranja i suđenja ratnim zločincima, bez obzira na njihovu nacionalnost i vrijeme kada su ti zločini počinjeni. Za suđenje ratnim zločincima nikada nije kasno.»

Ivica Račan, niti bilo tko iz njegove vlasti, nikad se ni na kilometar nije približio ovako jasnoj osudi Tuđmanova koncepta «svehrvatske pomirbe» i hrvatskog fašističkog zastranjenja u Drugom svjetskom ratu, kao što se nikad nije ni blizu primaknuo dosezima Mesićeva govora održanog 11. svibnja 2003. u Jasenovcu.

«Mjesto na kojem se nalazimo bilo je jedno od najvećih stratišta u vrijeme države koja je možda bila zamišljena kao hrvatska, ali koja – takva kakva je bila – doista nije bila hrvatska. Nema ni smisla, ni potrebe licitirati brojem ubijenih, kao ni podacima o tome koliko je pripadnika koje nacije ili nacionalnosti ovdje likvidirano na krajnje brutalan, normalnom čovjeku upravo nezamisliv način. I jedno jedino ljudsko biće ubijeno samo zbog toga što pripada ovoj ili onoj naciji, ovoj ili onoj vjeri, ili zato što misli drugačije od svoga krvnika, previše je. A u Jasenovcu se ubijalo samo i jedino zbog toga što je netko bio Srbin, Židov ili Rom, ili pak Hrvat koji se nije slagao s idejama tadašnjih vlastodržaca u Zagrebu. Ubijalo se na tisuće i desetke tisuća; ubijalo se civile – muškarce i žene, stare i mlade, pa i djecu.» I još: «Moram reći da današnja Hrvatska ni u čemu nije sljednica one državne tvorevine iz vremena Drugog svjetskog rata koja je, nažalost, imala hrvatsko ime. Moram reći da se ovdje, u Jasenovcu, ali ne samo ovdje i ne samo tada, ubijalo u ime ideje hrvatske države. Ideja vlastite države velika je i veličanstvena ideja. No, nema te ideje koja bi mogla opravdati ubijanje nevinih ili da budem precizan: politiku ubijanja nevinih. To je naprosto nedostojno i nedopustivo». I još: «Naturaju nam zaborav i povijesne falsifikate u ime tzv. općehrvatske pomirbe. Današnjim generacijama pomirba nije potrebna. Ni odijum fašizma, ni slava antifašizma nisu automatski prešli s očeva na sinove i unuke. Sukobi prošlih generacija nisu i ne smiju postati sukobima današnjih. Ali nove podjele na liniji sučeljavanja fašizma i antifašizma mogli bi obnoviti upravo oni koji uporno i agresivno, i opet zloupotrebljavajući hrvatsko ime, nastoje rehabilitirati kvislinški režim što je bio uspostavljen u Hrvatskoj godine 1941. Nema i ne može biti rehabilitacije ustaštva i fašizma! Nema i ne može biti rehabilitacije onih koji su ovdje u Jasenovcu ubijali nevine ljude, reći ću još jednom, samo zato što su bili Srbi, Židovi ili Romi, ili pak Hrvati koji su se usudili misliti drugačije od ustaškog vodstva. Povijest je rekla što o njima misli. Povijest ih je žigosala i otpisala, i to s pravom. Mi ne želimo biti zarobljenici ideologije krvi i tla, etnički čistih država i superiornih, odnosno inferiornih rasa i naroda. Povijesno zlo ima i može imati mjesta u današnjici samo u ulozi upozorenja. Ono nikako i nikada ne smije postati dijelom aktualnih političkih kretanja i stremljenja. Činjenica je da su u Hrvatskoj srušene tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma. Činjenica je, također, da naša djeca i danas još uče iz udžbenika u kojima neće naći istinu o Drugom svjetskom ratu. Tome mora doći kraj. Oni koji bi nas željeli vratiti u neprozirne, krvave magle prošlosti, koji bi htjeli naše mlade ljude pretvoriti u zarobljenike falsificirane povijesti i kojima bi odgovaralo da se Hrvatska vrati u izolaciju, često su neugodno glasni i agresivni. Oni nisu bez utjecaja. Ali oni su ipak manjina».

CENZURA GOVORA

Tomislav Jakić kaže da Račan i njegovo koalicijsko društvo nisu pritiskali Mesića da promijeni ton svojih govora u Jeruzalemu i Jasenovcu, ali su se itekako trudili da sadržaj nekih drugih predsjednikovih javnih istupa bude bitno drukčiji ili da ih uopće ne bude. «Tu mislim na Mesićevo televizijsko obraćanje naciji u povodu podizanja haaške optužnice protiv generala Janka Bobetka, kad su se oko Bobetkove kuće okupljali čudni ljudi i kad se prijetilo građanskim ratom, te na obraćanje u povodu početka američke vojne intervencije u Iraku. Tada su iz Banskih dvora stizali jasni pritisci da Mesićeva retorika bude umjerenija i popustljivija prema desnici, odnosno Sjedinjenim Državama», veli Jakić.

Mesić se 25. rujna 2002. obratio građanima u vezi sa «slučajem Bobetko».

«U slučaju optužnice protiv generala Bobetka nije riječ ni o dovođenju u pitanje legitimnosti Domovinskog rata, ni o ugrožavanju opstojnosti hrvatske države. To želim posebno naglasiti. Naime, ekstremni politički krugovi koji su posljednjih dana sve glasniji i agresivniji, uporno ponavljaju tezu kako svijet, koji navodno ne želi hrvatsku državu, optužbom protiv generala Bobetka želi rušiti njene temelje. Ponavljam: to naprosto nije istina. General je, na osnovi tzv. zapovjedne odgovornosti, optužen za sasvim konkretne zločine, koji su se nedvojbeno dogodili, u vrijeme, odnosno nakon jedne određene vojne operacije, a koji su - nažalost - isto tako nedvojbeno počinjeni s hrvatske strane. Da bi stvari svakome do kraja bile jasne, dodat ću da zapovjedna odgovornost znači odgovornost onoga koji je bilo naredio zločine, bilo znao za njih, a nije ih pokušao spriječiti, bilo saznao za njih, a nije kaznio njihove počinitelje. To je kriterij na osnovu kojega se trenutno u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću, čovjeku koji je najodgovorniji na sva zla koja su se na našim prostorima dogodila u posljednjem desetljeću.» Pa je nastavio: «Ekstremne političke snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. doživjeli kao svoj poraz, spremno su i bez ikakvih skrupula iskoristili slučaj generala Bobetka da pokušaju ne samo promijeniti odnos Hrvatske prema Haaškom sudu, nego i da cijeli razvoj Hrvatske usmjere u pravcu suprotnom od onoga kojim se ona danas kreće. Političko djelovanje je, naravno, legitimno. Ali nije legitimno i ne smije se dopustiti dovođenje u pitanje budućnosti ove zemlje. Nije legitimno i neće se dopustiti mobiliziranje na antievropskoj i antidemokratskoj platformi. Napokon, nije legitimno i ne dolazi u obzir dovođenje Hrvatske u položaj taoca bilo čijih ambicija, privilegija ili straha od istine, odnosno odgovornosti. Nitko nema mandat za uvođenje Hrvatske u novu izolaciju. Nitko nema mandat zloupotrebljavanja sudbine jednog čovjeka, ma tko to bio, kako bi se obranila vlastita pozicija. 'Slučaj Bobetko' nije i nikada ne smije postati 'slučaj Hrvatska'. Ali, i to moram krajnje jasno reći, ima onih koji žele 'slučaj Bobetko' iskoristiti da bi od Hrvatske napravili 'slučaj'. Naše ponašanje u sadašnjoj situaciji, odredit će našu budućnost na međunarodnoj sceni. Mi moramo ustrajati na tome da je Hrvatska pravna država, da svi zakoni jednako vrijede za sve i da nitko nema i ne smije imati bilo kakve privilegije, bez obzira na prijašnje zasluge. Mi moramo inzistirati na tome da se otvorena pitanja ne rješavaju na ulici, na estradnim koncertima i u krugovima ovih ili onih interesnih skupina. Sva se pitanja mogu i moraju rješavati isključivo u sklopu institucija sistema. U tome vidim i zadaću naše Vlade. Vjerujem da razumijete što vam želim reći. Opet smo se našli u situaciji da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Siguran sam da imamo snage to učiniti na način koji će pokazati da ekstremi neće proći, da su temelji našeg demokratskog ustroja čvrsti, da smo trajno opredijeljeni za individualiziranje krivnje i skidanje hipoteke rata i da smo odlučni svoju budućnost graditi u krilu demokratskog svijeta i ujedinjene Europe».

Dvije godine kasnije, Mesić se prisjetio tih dana kad se s tuškanačkih obronaka, gdje se nalazi Bobetkova kuća, uvelike zveckalo oružjem: «Tada se pokušalo na jedan umjetan način stvoriti mit o generalu Janku Bobetko da bi ga se zaštitilo od odlaska u Haag. Bilo je dosta njih koji danas zagovaraju suradnju s Haaškim tribunalom – primjerice, premijer Ivo Sanader – koji su u to vrijeme hodočastili u Bobetkovu kuću. Nakon obraćanja naciji doživio sam brojne kritike iz radikalnih krugova, bilo je pogrdnih pjesama na moj račun, pao mi je rejting, ali znao sam da će to trajati kratko i da će se opet pokazati da sam bio u pravu. Mene, inače, nikad nije interesiralo kakav će mi biti rejting poslije donošenje neke odluke koju moram donijeti. Jedino me zanima da ta odluka bude ispravna i principijelna, da je u skladu sa zakonom, te da je u interesu građana ove zemlje. A mislim da je svakom građaninu ove zemlje i čitavoj ovoj zemlji u interesu da se krivnja individualizira, a krivnja se može individualizirati samo tako da oni koji su optuženi iziđu pred sud i kažu što imaju kazati». «Stipe Mesić je čovjek koji ne izaziva ravnodušnost: ili ga mrze ili vole», kaže Tomislav Karamarko, «i s njim se čovjek može slagati ili ne slagati, ali on nesumnjivo zaslužuje respekt. Zna biti uporan i tvrdoglav, zna biti vrlo hrabar i nekad ide donkihotovski. Zamjeram mu jedino to što se malo previše voli družiti s partizanima i komunistima, dok nije osobito sklon druženju s ljudima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu. Mislim da mu je to pogreška.»


Dvadesetog ožujka 2003., dan nakon početka američko-britanske invazije na Husseinov Irak, predsjednik Republike pred televizijskim je kamerama održao govor u kojemu je iznio hrvatski stav o tom ratu.

«Akcija se vodi na osnovi samostalne odluke zemalja čije trupe u njoj sudjeluju, ona nema osnove u mandatu Ujedinjenih naroda i u tom smislu ova vojna akcija nema legitimitet», rekao je. «Republika Hrvatska najavila je da će podržati vojnu opciju samo i jedino ako ona bude posljedica jasne i nedvosmislene odluke svjetske organizacije. Večeras mogu samo ponoviti to strogo načelno stanovište. Mi znamo da je režim Saddama Husseina krvava i brutalna diktatura. Mi nikada nismo potcjenjivali opasnost nekontrolirane proizvodnje, odnosno postojanja oružja za masovno uništavanje. Republika Hrvatska bila je među najodlučnijim pobornicima stvaranja i djelovanja svjetske antiterorističke koalicije, kada se - poslije napada na New York i Washington – globalni terorizam pokazao kao opasnost za svakoga od nas i za sve nas, za našu civilizaciju. Usprkos svemu tome, mi ne možemo podržati akciju usmjerenu na rušenje režima u Iraku, kao ni u jednoj drugoj zemlji, pogotovo kada se to događa bez mandata Ujedinjenih naroda i protiv volje najvećeg dijela međunarodne zajednice. Mi ne možemo podržati marginaliziranje svjetske organizacije u ovako ključnom pitanju. Mi ne možemo prihvatiti da se u međunarodnim odnosima uspostavi model ponašanja koji bi, pojednostavljeno rečeno, onima koji raspolažu silom i koji tako odluče, omogućavao pokretanje vojnih akcija protiv režima bilo koje zemlje. Jer, ako to prihvatimo u slučaju jedne zemlje, s kakvim bismo moralnim pravom to mogli odbiti u slučaju neke druge? I tko bi mogao odgovoriti na pitanje: tko će biti sljedeći?»

JAKIĆEVA ULOGA

Za razliku od Davora Butkovića, većina političkih analitičara smatra da je predsjednik Mesić puno izgubio na državničkoj ozbiljnosti kad je iz njegova ureda otišao, ili je otjeran, Tomislav Jakić. Vanjskopolitički savjetnik, nekadašnji urednik i novinar na zagrebačkoj televiziji, na Pantovčaku je prestao raditi u srpnju 2003., a formalni povod njegovu razlazu s predsjednikom bio je sadržan u Jakićevu sukobu s Miladom Privorom, bivšom šeficom protokola u Uredu predsjednika: i zaista, teško se sjetiti ijednog Mesićeva ozbiljnog govora i duže pamtljivog istupa o bilo čemu otkad je Jakić otišao iz njegova okruženja. Bivši vanjskopolitički savjetnik tvrdi da se s predsjednikom ni u čemu nije politički razišao, ali mu je ovaj u jednom razilaženju s gospođom Privorom uskratio povjerenje, što je Jakiću bilo dovoljno da se povuče iz savjetničkoga tima. «Kad se dogodio taj sukob s gospođom Privorom, koji se ticao jednog prilično banalnog tehničko-protokolarnog pitanja, predsjednik je zatražio da oboje pišemo izjave i za koga se pokaže da je u krivu – mora otići iz ureda. Nisam sebi htio priuštiti to poniženje, pa sam odlučio otići. Premda mi Mesić to nikad nije rekao, znam da je premijer Račan tada na njega vršio pritisak da me otpusti, a predsjednik valjda nije htio ulaziti u sukob s Vladom, pa mu je odgovarao moj odlazak i nije se potrudio da me zadrži. Neposredni povod Račanove ljutnje na mene bilo je pripremanje trilateralne izjave između Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine o povratku izbjeglica i prognanih: radilo se o jednoj vrlo načelnoj izjavi u kojoj je, otprilike, stajalo da treba pronaći način da se obeštete oni koji su imali stanarsko pravo i koji su to pravo izgubili bez svoje krivnje. U interpretaciji Račana i njegove družine to je bilo ovako: Mesić i Jakić tjeraju državu u bankrot. Mesić se s time, iz nekih razloga, nije htio nositi i tražio je da mijenjam tekst izjave, premda se tu nije radilo ni o kakvom bankrotu države, nego Vlada Mesiću, jednostavno, nije htjela dozvoliti postizanje jednog krupnog političkog poena», pripovijeda Jakić i nastavlja: «Raditi s predsjednikom Republike bilo je ugodno, ali je raditi u Uredu predsjednika katkad bilo manje ugodno. S Mesićem je lako surađivati: brzo misli, brzo shvaća što mu se predlaže i zašto mu se predlaže i sklon je novim idejama i novim pristupima stvarima. Na kolegijima, koji su se održavali ponedjeljkom i četvrtkom u 9 sati i 30 minuta, ponekad je prijekornim tonom tražio da mu se iznesu prijedlozi i mišljenja. Pamtim da je znao reći: 'Imam vas zato da mi kažete svoje mišljenje'. Na tim kolegijima često je znalo biti Mesićevih zamjerki na rad savjetnika. On ne skriva ako je nezadovoljan, ali nezadovoljstvo iskazuje na način koji se dade preživjeti. Očito ima vrlo dobre živce i samo sam dva puta svjedočio da je povisio glas: jednom na kolegiju, drugi put na jednom užem sastanku. Na tom kolegiju – sredinom 2002. godine – pripremao se njegov sastanak s izaslanstvom Viteškog alkarskoga društva i on je izričito tražio da mu svi savjetnici kažu svoje mišljenje o tome što treba napraviti, ali je većina savjetnika bila nespremna za iznošenje vlastitog mišljenja i to ga je jako naljutilo. Drugi put, na užem sastanku, rekao je jednom savjetniku da apsolutno ništa ne razumije, jer je zagovarao stav koji je predstavljao umiljavanje desnici. Njegove su loše strane to što je ponekad nedovoljno uporan da privede kraju ono što je započeo, što posjeduje preveliku dozu benevolentnosti, što nije sklon da otvoreno kaže 'ne' i što je sklon da progleda kroz prste onim ljudima koji su mu na bilo koji način simpatični». «U slučaju alkara nisam previše razmišljao, jer nisam mogao prihvatiti grubu politizaciju Alke», veli Mesić. «Oni su mene vrijeđali i izvrgavali su ruglu funkciju predsjednika Republike, pa ništa drugo nisam mogao napraviti, nego ih otprašiti otkud su došli. Da su se barem ispričali, razmislio bih, ali ovako nije bilo nikakvog smisla da se petljam s njima.»

NEČUVENI ISPADI

«Mesić je samo u prvoj godini mandata nastupao kao ozbiljan i odgovoran predsjednik», ocjenjuje Butković, «a onda su došle promjene Ustava kojima su mu smanjene ovlasti i njega je to strašno pogodilo. To se poklopilo s dolaskom Željka Bagića u Ured predsjednika i tada je Mesić počeo uspostavljati podzemne mehanizme održavanja vlasti i moći, te tu počinju njegove manipulacije obavještajnim službama.» Tomislav Karamarko s time se slaže u onoj mjeri koja se tiče Željka Bagića. «Savjetnik mora biti savjetnik», misli on, «i savjetnik ne služi tome da po novinama govori da je šef svih špijuna, te da trubi o svojoj moći i nedodirljivosti. To je neozbiljno i sigurno je da je Mesić angažiranjem Bagića puno izgubio na ozbiljnosti i vjerodostojnosti.» Butković će ustvrditi da je Mesić «zapravo loš i neodgovoran predsjednik», pa će zatim pobrojati razloge zbog kojih tako misli. «Njegovi su javni nastupi vrlo često izrazito neodgovorni, neozbiljni, činjenično neutemeljeni i, u stanovitoj mjeri, u izričaju nepristojni. Treba se sjetiti njegova potpisa na protokolu o prodaji sisačke Željezare ruskome Mechelu: on je javno tvrdio da nije potpisao taj protokol i pokazalo se da pritom nije govorio istinu. Također se pokazalo da je prodaja Željezare Rusima bila promašaj. Nedopustiva je, uz to, njegova neformalna razina veza s ljudima koji imaju novce. Neformalan može biti s građanima na kavi, ali ne može predsjednik Republike neformalno primati nekoga tko želi investirati 40 milijuna dolara u Hrvatsku. Također, sve zemlje s kojima je Mesić u dobrim odnosima uglavnom su mračne diktature i ta njegova 'politika nesvrstanosti' nikako ne može koristiti strateškim interesima Hrvatske. Tu posebno mislim na njegovu vezu s libijskim diktatorom Moamerom El Gadafijem, a u vezi s Gadafijem imao je jedan nečuven ispad koji se ticao lista u kojemu radim: kad je Jutarnji objavio tekst o aferi vezanoj za uvoz libijske nafte u Hrvatsku i taj tekst ilustrirao fotografijom na kojoj je Mesić u društvu s Gadafijem, on je dao izjavu da je Jutarnji list smeće. S druge strane, jedva čeka dati intervju Jutarnjem listu.» Heni Erceg kaže da su njezina novinarska iskustva s Mesićem načelno pozitivna i da nikad nije odbio intervju koliko god povod bio neugodan, ali dodaje da ju je znao i negativno iznenaditi. «Napisala sam tekst u kojemu sam rekla da predsjednik države naprosto nema pravo kazati da je Jutarnji list smeće. Pritom sam bila pristojna i vrlo suzdržana prema njemu i nemalo sam se iznenadila kada je u jednoj emisiji na OTV-u kazao: 'Heni Erceg laže'! Navodim ovo tek kao bljesak one bahatosti koju Mesić nije pokazivao ranije i koje se kao prvi čovjek u državi, i kao pretendent na još jedan predsjednički mandat, itekako treba čuvati. U nekoliko je navrata, također, upao u zamku taštine: recimo, bio je skoro spreman useliti u državnu vilu u Grškovićevoj ulici, pa je onda ipak odustao, na što je, vjerujem, kao i na mnogo drugoga, značajno utjecala njegova supruga Milka.»

FASCINACIJA GADAFIJEM

Mesića se u hrvatskoj javnosti dosta često prozivalo zbog povezanosti s pukovnikom Gadafijem i on tu povezanost nikad nije nijekao. Unatoč tome što voli kazivati da ga nitko ne može fascinirati svojom ličnošću, hrvatski predsjednik prilično je fasciniran Gadafijem, a ovaj je autor tu zadivljenost jasno vidio tokom jednog ručka s Mesićem i članovima njegove obitelji u državnoj kući na otoku Hvaru, gdje Mesićevi ljetuju: i predsjednik, i njegova supruga, i njihova kćer Saša tokom tog ručka nisu skrivali vlastitu impresioniranost libijskim diktatorom. «Baš mi je drago da sam ga upoznala, jer je nevjerojatan čovjek», kazala je tada gospođa Mesić. «Bila sam izaslanica predsjednika Republike na čelu gospodarske delegacije koja je u svibnju 2001. išla u Libiju. U delegaciji su bili predstavnici velikih hrvatskih firmi, poput INA-e, Ingre, Plive, Podravke...», priča Štefanija Balog, čiji je Arhitektonski studio u Libiji poslovao još sedamdesetih godina. «Poznato je da se zapadni svijet dugo bunio protiv suradnje s Libijom, ali gospodarstvo, po meni, mora probijati političke barijere i ljudi koji se bave biznisom moraju pronalaziti nove poslove i nova tržišta. Libija bi mogla biti obećanom zemljom za hrvatsku privredu: oni su dugo bili pod sankcijama i njima zaista treba baš sve, a tu ponajprije mislim na naše znanje u organiziranju poljoprivrede, u građevinarstvu, farmaceutskoj industriji, infrastrukturi, prehrambenoj industriji, u istraživanju nafte... Čudno mi je da se Hrvatska boji suradnje s Libijom, a da se te suradnje ne boje neke zemlje koje su članice Evropske Unije. Predsjednik Gadafi jako cijeni predsjednika Mesića i Hrvatsku smatra prijateljskom zemljom, pa bi tu naklonost svakako trebalo iskoristiti u gospodarskom smislu, pogotovo sad kad se serijski ukidaju sankcije pod kojima je Libija bila dugi niz godina.»

Davor Butković zaključuje: «Mesićeva je glavna prednost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip političara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni. Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju, premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manifestacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško konceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojega imidža i dobro zna kako se čuva i održava politička moć.»

(kraj feljtona)

(zurnal.info)














ČUDESNO OZDRAVLJENJE: I na bolovanju ministar Hadžihafizbegović glumi u pozorištu Premijer Kantona Sarajevo zna da je njegov ministar za kulturu i sport na bolovanju. Međutim, nema pojma da ovaj to koristi kako bi glumio u pozorišnim predstavama širom BiH

Hadžihafizbegović: Glumac na bolovanju

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

Hadžihafizbegović:Više ga ima na tv-u nego u kabinetuOD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

GOLI OTOCI JOVA KAPIČIĆA (1): Neću da me Šaban oslobađa

Kroz iscrpan polemički intervju Tamare Nikčević, knjiga Goli otoci Jova Kapičića  predstavlja svjedocenje jednog od rijetkih još uvijek živih vinovnika burnog perioda stvaranja i raspada Titove Jugoslavije. Njen sagovornik, Jovo Kapičić jedan je od centralnih učesnika najvažnijih istorijskih događaja 20. vijeka na ovim prostorima, počev od 27. marta 1941., preko legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, oslobađanja Beograda 1944., stvaranja UDB-e i Golog otoka, Mađarske revolucije, dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961., sve do najbliskije prošlosti, jugoslovenskih ratova devedesetih i ostvarenja crnogorske nezavisnosti. 

Knjiga Goli otoci Jova Kapičića Tamare Nikčević, u izdanju VBZ-a, prodaje se u kioscima u Hrvatskoj i Srbiji do 22. aprila.

 Žurnal sa zadovoljstvom prenosi dijelove ove uzbudljive knjige


TN: Koliko puta ste posjetili Goli otok?

KAPIČIĆ: Tri puta. Prvi put, prije nego što je zatvor i napravljen, Ranković mi je rekao da izvidim teren:

Javi se Stevu Krajačiću, a on će ti dati dalje instrukcije. Miroslav Krleža je čuo od vajara Antuna Augustinčića da u Kvarnerskom zalivu postoji ostrvo mermera na koje bismo mogli da smjestimo naše IB-ovce“.1


TN: Miroslav Krleža je ispričao?! Kome?

KAPIČIĆ: Ne znam. Pretpostavljam Titu.

TN: Nijeste to neposredno čuli?

KAPIČIĆ: Ne. Čuo sam od Rankovića, ali ga nijesam pitao ni kome je to Krleža rekao, ni od koga je Marko to čuo... Pazite: Krleža nije predložio osnivanje logora, taman posla; samo je rekao da je od Augustinčića čuo da postoji ostrvo mermera...

TN: Zato vas i pitam.

KAPIČIĆ: Ne, ne!... Ranković mi je tako rekao, a ja nijesam imao razloga da ga dalje propitujem.

Na Goli otok otišao sam s profesorom geologije…

TN: Kojim profesorom?

KAPIČIĆ: Ne sjećam mu se imena; znam da je bio profesor Beogradskog univerziteta. Goli otok je bilo malo, kamenito, pusto ostrvo, puno zmija.

Međutim, profesor je utvrdio da golootički mermer nije tip sedimentne materije, nego da je u pitanju eruptivna masa koja nije za upotrebu.

GRADIŠKA JE BILA GORA OD AUŠVICA

TN: Nije valjda da ste Goli otok obilazili da biste utvrdili kvalitet mermera?

KAPIČIĆ: Ne, to je bilo sporedno. Cilj je bio da nađemo mjesto na koje ćemo smjestiti ljude koji su, izjasnivši se za Staljina, bili u zatvorima širom Jugoslavije. Ranković je, odmah po mom povratku, izdao nalog da se na Golom otoku naprave zatvori i prvi kažnjenici su počeli da pristižu.

TN: Koliko dana ste boravili na Golom otoku tokom te prve posjete?

KAPIČIĆ: Na Golom otoku sam sveukupno boravio pet dana: prvi put – dan, drugi put – tri dana i poslednji put – svega dan! Stizao bih u Rijeku, a onda bi me mornari ribarskim čamcem prebacili do Golog otoka… Nego, pustite to! Hoću da kažem nešto što je mnogo važnije, a što se zaboravlja: osuđenici iz redova vojske su, umjesto na Goli otok, većinom odlazili u Bileću i Staru Gradišku. Ta dva logora su bila u isključivoj nadležnosti vojske.

TN: Tamo nije bilo civila?
KAPIČIĆ: Nije i civilne službe nad vojnim zatvorenicima nijesu imale nikakvu nadležnost.

TN: U Bileću i Staru Gradišku nijeste odlazili?

KAPIČIĆ: Jesam. S Rankovićem sam jednom posjetio vojni logor u Bileći. Kada smo stigli, zatvorenici su bili izvedeni iz ćelija i, kao po komandi, počeli su da skandiraju:
“Tito – Marko! Tito – Marko!”

Pogledaj kako me dočekuju” – rekao mi je tiho Ranković – “a obojica vrlo dobro znamo šta o meni misle i šta bi mi, da mogu, uradili.”

Po zajedničkom nalogu Aleksandra Rankovića, Milovana Đilasa i Borisa Kidriča jednom sam posjetio i vojni logor u Staroj Gradiški.2

TN: Zašto su vas tamo poslali?

KAPIČIĆ: Bili su dobili informacije da se u Staroj Gradiški vrši tortura nad vojnim zatvorenicima… Zaista, Stara Gradiška je bila pakao, zatvor kao iz filmova strave i užasa. U odnosu na taj logor, Aušvic je bio hotel! Iscrpljeni i bolesni, izbezumljeni zatvorenici su ležali u smeću i smradu… Razbacane kible s izmetom, prljavština… Upravnik zatvora je bio odsutan, pa sam tražio da mi dovedu njegovog zamjenika.

Ti razbojnici nijesu zaslužili ništa bolje” – htio je da se dodvori.

Ako kažem Rankoviću šta sam vidio, ići ćeš u zatvor!” – vikao sam. “Ko te je ovlastio da ovo radiš?! Odmah da ste očistili ćelije i ukinuli sve kaznene mjere.”

Rankoviću sam podnio izvještaj i zatvorenici su iz Stare Gradiške prebačeni u Bileću.

TN: Ako ste vidjeli taj “jugoslovenski Aušvic”, jeste li mogli da razumijete zašto su vas kasnije ti ljudi toliko mrzjeli?
KAPIČIĆ:
Ne! Nikada nijesam mogao da opravdam i da razumijem da neko ruši djelo koje je stvorio. Bio sam protiv načina na koji je vojska postupala sa zatvorenicima, ali ipak…

TN: Kad su vojni IB-ovci odlazili u Bileću i Staru Gradišku, zašto su visoki oficiri - Vlado Dapčević i Kađa Petričević - robijali na Golom otoku?

KAPIČIĆ: Dio vojnih zatvorenika je bio odveden na Goli otok, a oni koji su bili aktivni, osumnjičeni u vojnim jedinicama, odvođeni su u Bileću ili Staru Gradišku.

Za razliku od onih s Golog otoka, vojni zatvorenici su, prije odlaska u logor, bili izvođeni pred vojni sud.

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Znači da se civilima golootočanima nije sudilo pred redovnim sudovima; u logor su odvođeni “administrativnom mjerom”.

TN: Ko je izricao administrativnu mjeru?

KAPIČIĆ: Lokalni, opštinski funkcioneri, sudije za prekršaje… Osumnjičenom je izricana administrativna mjera – zvanično nigdje evidentirana kao kazna – i on je automatski odvođen na Goli otok.

U Partiji je bilo ljudi koji su se suprotstavljali izricanju administrativne mjere…

TN: Ko?
KAPIČIĆ:
Veljko Mićunović, na primjer…

TN: Iako prethodno veliki rusofil, Veljko Mićunović je bio jedan od najžešćih kritičara Rezolucije Informbiroa i Staljinove politike prema Jugoslaviji.

KAPIČIĆ: To je tačno. Veljko Mićunović je tražio da se takozvani IB-ovci najprije izvedu pred sud, pa da se onda, ako im se dokaže krivica, vode na Goli otok. Mićunović to nije predložio zato što je volio Staljina; plašio se pobune u zemlji i van nje. Ali, Ranković ga je brzo umirio.

TN: Kako ga je “umirio”?!

KAPIČIĆ: ”Ne brini!” - rekao je Ranković na jednom od tih sastanaka. “Kažnjenici će u logor ići ‘administrativnom merom’, ostati mesec ili dva i vratiti se prevaspitani.”

TN: Ostajali su mnogo duže od tih “mesec ili dva”… Da ne govorimo o načinu na koji su “prevaspitavani”!

KAPIČIĆ: Sačekajte! “Administrativna mjera” jeste bila greška, ali priče da je Goli otok bio srednjovjekovno mučilište su najobičnija izmišljotina! Niko to ne može da kaže!

TN: Zar ne mislite da nije baš u redu da vi o tome govorite? Valjda bi trebalo pitati žrtve.

KAPIČIĆ: Ma, kakve žrtve?! Na Golom otoku jeste bila trećina nevinih, ali šta je s ostalima?!

TN: Aleksandar Ranković je rekao – polovina nevinih!
KAPIČIĆ:
Ne, ne… Upravo se i pozivam na Rankovićevu izjavu: trećina nevinih! Ali, šta smo mogli?! S naše strane, tamo niko nije ubijen, niko strijeljan, mučen, zlostavljan… To je laž!

TN: Kako laž?! Postoje svjedočenja tih ljudi. Književnik i akademik Dragoslav Mihajlović je pisao o užasima i poniženjima koje je tamo doživio.

KAPIČIĆ: Kakvi ljudi, kakav akademik?! To su lažovi! Sjećam se da sam učestvovao na tribini o Golom otoku, kojoj je prisustvovao i taj vaš akademik.

Da li je istina” – javio se odmah da mi postavi pitanje, “da su jednom, u čast vašeg dolaska, na Golom otoku ubijena dvojica zatvorenika? Njihove leševe su stražari kasnije doneli da vam ih pokažu!”

Začudilo me je takvo pitanje. Nije ga postavio neuk čovjek, nego akademik.

Pitao sam ga da li je tome lično prisustvovao.

Nisam” – rekao je - “ali sam čuo.”

Gospodine Mihajloviću, to nije tačno” - uzvratio sam. “Ali, i ja sam čuo zanimljivu priču: kažu da ste na Golom otoku, među zatvorenicima, važili za najveću ništarobu i đubre!”

Zanijemio je.

Poslije toga je dao intervju za jedne beogradske novine i, nakon duže vremena, prvi put nijednom riječju nije pomenuo Goli otok.

PLAŠILI SMO SE ROBIJAŠA

TN: Molim vas… Poznato je da su zatvorenici, baš zbog torture koju su preživjeli, kasnije izbjegavali da pričaju o danima provedenim na Golom otoku.

KAPIČIĆ: Kakva tortura?! Zatvorenici su se međusobno sukobljavali, tukli, podmetali, špijali... Ponižavali su jedni druge i zato ne žele o tome da govore…

TN: Ali, zna se da je UDB-a ubacivala svoje ljude koji su zatočenike provocirali, podsticali na sukobe…

KAPIČIĆ: To nije istina! UDB-ini saradnici su bili samo tzv. sobne starješine, zatvorenici koji su, prihvativši saradnju s nama, kontrolisali ostale, prijavljivali nam šta se dešava, šta ko priča...

Inače, svaka nova grupa koja bi stigla na Goli otok, morala je najprije da prođe “toplog zeca”. Stari zatvorenici bi napravili špalir kroz koji su trčale pridošlice. Ovi su ih psovali, pljuvali, šutirali u zadnjicu, udarili bi im po koji šamar… To je bilo poniženje. Niko od UDB-e nije ubijao ili mučio zatvorenike. Svega stotinu njih je upravljalo logorom!... Šta nam je to trebalo? Bili su izolovani, okolo njih more, nigdje nikoga. Izdali su, izjasnili se za Staljina i SSSR i nema te zemlje i te demokratije na svijetu u kojoj takvi ljudi ne bi bili kažnjeni.

TN: Zašto čuvari nisu spriječili sukobe o kojima govorite?

KAPIČIĆ: Nijesu htjeli da ih sprečavaju. Neka se tuku, neka rade šta hoće… Zašto da sprečavamo?!

TN: Zato što su vam, recimo, ti ljudi do juče bili prijatelji, saborci... Najzad, bili su – ljudi!

KAPIČIĆ: Ali, okrenuli su se protiv nas, izdali su zemlju, Tita, Partiju… Tačno je: bili su s nama u ratu, znali smo ko su, na šta su spremni i možda baš zbog toga što smo imali svijest o tome s kim imamo posla, na neki način smo ih se i plašili.

TN: Na koji način?
KAPIČIĆ:
Nikada nijeste mogli biti sigurni ko će krenuti za njima, koliko ljudi će povući za sobom, dokle su spremni da idu… Kada sam drugi put otišao na Goli otok…

TN: Zašto ste otišli?

KAPIČIĆ: Da izvidim kakva je situacija. Bilo je priče da tamo nešto nije u redu.

TN: Kakav ste izvještaj podnijeli? Imali ste vremena: tri dana ste…

KAPIČIĆ: Izvještaj?! Sve je u redu!

TN: Kako – sve je u redu?! Nijeste vidjeli ništa što bi moglo da vas uznemiri?!

KAPIČIĆ: Ništa! Sreo sam ljude, popričao sa njima… Niko se nije žalio… Šta sam mogao?! Tražite od mene da izmišljam?!

TN: Gospodine Kapičiću, ne tražim da izmišljate, ali zar mislite da se normalnim može nazvati čovjek koji, vrativši se s Golog otoka, kaže – sve je u redu?!

KAPIČIĆ: Izvinite, a zašto ne bi mogao?! Šta se to tamo dogodilo?!... Nijesmo imali izbora!...Šta vi hoćete od mene?! Pustite, molim vas!...

TN: Hoću da vas pitam: spavate li mirno?

KAPIČIĆ: Što se Golog otoka tiče, vjerujte mi da spavam spokojan kao beba! Ako Amerikanci drže Gvantanamo, koji je hiljadu puta gori od Golog otoka, u čemu je onda vaš problem?!

TN: Nema problema, gospodine Kapičiću. U redu je… Recite mi šta ste radili tokom te druge posjete Golom otoku?

KAPIČIĆ: Obišao sam svaku baraku i zatvorenicima održao kratak govor.

TN: Šta ste im rekli?

KAPIČIĆ: “Naša država” - rekao sam – “za čiju ste se slobodu borili na isti način na koji sam i sâm to činio, neće dozvoliti da je, poslije toliko žrtava, neko danas ruši.”

Kazao sam im i da sam svjestan da među njima ima velikih junaka, i hrabrijih od mene, ali da to ne mijenja stvar…

Da, bojali smo ih se…

Sjećam se da sam jednom, tokom razgovora s Rankovićem, predložio da sve zatvorenike ne okupljamo na istom mjestu.

To nijesu ljudi s ulice, skupljeni s koca i konopca. To su ratnici koji su hrabro ginuli, koji su stradali ne štedeći se nijednog trenutka… Šta ako ih tamo bude nekoliko hiljada?! Koja je vlast u stanju da spriječi njihovu pobunu?! Šta ako krenu na nas?!” – pitao sam.

Onda ću ih sve pobiti” – odgovorio je Ranković. “Moram! U suprotnom, doći će Rusi da ih spašavaju, a Staljin jedva čeka da nađe razlog da napadne Jugoslaviju.”

Bilo je “biti ili ne biti”, strahoviti pritisak. Da nijesmo napravili Goli otok, cijela bi Jugoslavija postala Goli otok! Bili smo ugroženi i nijesmo mogli da dozvolimo da raste peta kolona.

TN: Razumijem argument o ugroženosti zemlje, o opasnosti kojoj ste mogli biti izloženi, ali ne mogu da razumijem da ste se protiv Staljina borili njegovim, staljinističkim metodima!

PETROVA RUPA

KAPIČIĆ: Goli otok jeste crna mrlja na našoj revoluciji i to se, sa stanovišta humanosti, ne može braniti. Međutim, nije bilo torture…
TN: A Petrova rupa?
KAPIČIĆ:
Kakva Petrova rupa?! To je izmišljeno!

TN: Šta je izmišljeno?

KAPIČIĆ: Petrova rupa je dobila ime po Petru Komneniću, predsjedniku Skuštine Crne Gore, dobrom čovjeku koji se 1948. izjasnio za IB. Bio je tvrdoglav, zadrt u svojim uvjerenjima i, budući ugledan, zadavao nam je velike muke. Osim toga, bio je aktivan…3

TN: Šta to znači?

KAPIČIĆ: Imali ste tvrdoglave, zadrte zatvorenike koji su bili povučeni, pasivni, koji ostale nijesu huškali protiv nas; s druge strane, postojali su oni koji su non stop agitovali, držali govore, pružali otpor. E, takav je bio Petar Komnenić. Zato su morali da ga izoluju, da ga odvedu u posebnu baraku koja nije bila nikakva rupa, nego prostorija za nijansu neuslovnija od onih u kojima su bili smješteni ostali zatvorenici…

TN: Neuslovnija?! Govorite kao da su u pitanju apartmani!

KAPIČIĆ: Vidi se da ste se naslušali njihovih izmišljotina!

TN: Ne odustajete!?

KAPIČIĆ: Ne odustajem! Sve su to gluposti, najobičnije laži! Kakvo mučilište?! Evo, pitam vas: zašto Dobrica Ćosić, kada se vratio iz obilaska Golog otoka, nešto o tome nije rekao?! Recite mi: zašto?! 4

TN: Rekao je Aleksandru Rankoviću i Edvardu Kardelju!5
KAPIČIĆ:
Pustite to! Zašto nije javno rekao?! Zato što nije bilo mučenja!... Evo, ne vjerujete?! Znam, mnogi ne vjeruju…

Pričao sam jednog ljeta prijateljima iz Budve o Golom otoku isto što i vama sada. Rekao sam da su zatvorenike liječili ljekari iz bolnice Dragiša Mišović, oni koji su liječili Politbiro, da su imali biblioteku, čitaonicu, organizovali pozorišne predstave, dobijali novine… Njihov zadatak je bio samo da kamen prenesu s jednoga na drugo mjesto. Slušali su me, slušali, a onda je Zoran Vrbica, sin narodnog heroja Mila Vrbice, eksplodirao:
“Sudeći po tvojoj priči, ispade da je Goli otok bio banja Igalo!”

I sâm sam se nasmijao.

TN: Kažete da ste Goli otok posjetili svega tri puta, dvaput dok su tamo bili logoraši... Ali, mnogima ste upravo vi prva asocijacija kada se pomene Goli otok! Gotovo svi kažu: Jovo Kapičić, upravnik Golog otoka! Kako se to dogodilo?

KAPIČIĆ: To su mi namjestili “prijatelji” iz Crne Gore. Nekadašnjeg sobnog starješinu, koji je maltretirao ostale, a zapravo radio za nas, za UDB-u, početkom devedesetih Miloševićevi pučisti su postavili za predsjednika crnogorske Skupštine! Kada je dotični umro, organizovana mu je državna sahrana. Ima li to igdje na svijetu?! Osim toga, svaki grad u Crnoj Gori ima ulicu ili trg koji se zove - Golootočki mučenici! Svaka od tih golootočkih “žrtava”, kao po pravilu, bila je kasnije protiv Crne Gore, njene države i njene nezavisnosti! Njima je izdaja zemlje u krvi! Neka im ih!

TN: Nijesu svi! Najpoznatiji golootočanin, Vladimir Dapčević, devedesetih godina je podržao Liberalni savez Crne Gore. Osim toga, i Dapčević i vi, dva ljuta neprijatelja, bili ste u istom stroju u borbi za nezavisnu Crnu Goru?
KAPIČIĆ:
Samo je bitka za Crnu Goru mogla ponovo da ujedini mene i Vlada Dapčevića. Samo Crna Gora!

Kada ga već pominjete, morate da znate da smo Vlado Dapčević i ja nekada bili najbolji prijatelji. Priča o našem prijateljstvu je paradigma crnogorskog ludila, naših nesrećnih podjela i sudbina... Odrasli smo na Cetinju, učili istu školu, kasnije učestvovali u svim demonstracijama...

Vlado Dapčević je uvijek htio da bude poseban, drugačiji od nas ostalih. Uzeo bi, na primjer, kačket, napravio na njemu rupu kroz koju bi izvukao pramen kose.
TN: Šta je to značilo?
KAPIČIĆ:
Ništa! Volio je da se izdvaja, da pokaže da je anarhista, ne komunista kao mi... Bio je simpatičan, lud... Imao je taj slomljeni nos, pa smo ga zvali – Lomonosov... Kada smo se vratili u Crnu Goru da organizujemo ustanak, Vlado je dobio zadatak da mobiliše ljude u Katunskoj nahiji. Međutim, uskoro su do nas počele da stižu informacije da maltretira ljude, viče, galami i da, što je bilo najčudnije, ogovara brata, Peka Dapčevića.
TN: Zašto je to radio?

KAPIČIĆ: Ko bi ga znao!? Ubrzo je bio isključen iz Partije. Međutim, bez obzira na to, kada smo u decembru 1941. krenuli na Pljevlja, Vlado Dapčević se priključio Lovćenskom odredu, hrabro se borio. Učestvovao je i u ostalim bitkama, ali uvijek nekako više „uz“ nas, nego „sa“ nama. Bilo mi je žao, pa, kada sam na Sinjajevini 1942. sreo Tita, zamolio sam ga da nam dozvoli da Vlada Dapčevića vratimo u Partiju:

«Druže Tito, idemo u rat, nikada se ne zna ko će se od nas vratiti kući, pa, ako već mora da gine, dozvolite da Vlado Dapčević pogine kao član Partije.»

Tito je rekao da odem kod Sretena Žujovića i da mu kažem da Vlada vrate. Tako je i bilo.

Bitke su se ređale i ne sjećam se da sam Vlada vidio sve do momenta kada mi je 1943, na Šćepan polju, moj pomoćnik, Vlado Šćekić, rekao da „Pekov brat“ ponovo pravi probleme.

MANITI VLADO DAPČEVIĆ

TN: Kakve probleme?

KAPIČIĆ: Bio je takav – neobuzdan, tvrdoglav, nedisciplinovan, manit; nije priznavao autoritete.

Druže komesare, Vlado Dapčević pravi pobunu među vojnicima, ogovara Partiju, rukovodstvo, a najviše tebe i Peka. Kaže da bi bilo najbolje da te smijenimo s mjesta komesara i da te izbacimo iz Partije. Šta da radimo?“ – pitao me je Vlado Šćekić.

«Nemoj da me pitaš, nego radi šta treba» – bio sam bijesan. «Organizuj sastanak i riješite problem.»

Tako je Vlado Dapčević po drugi put isključen iz Partije.

Sjutradan, stajao sam na nekom proplanku i pušio, kad – vidim, stiže Vlado.

Jovo, pogriješio sam, ali su prema meni preoštro postupili“ – pokušavao je da se opravda.

Tresao sam se od bijesa!

«Vidiš li, Vlado, ovu gusjenicu?» – pitao sam ga narogušeno.

Vidim, Jovo.“

«E, ovo si ti od danas u mom životu» – rekao sam i zgazio gusjenicu.

Otišao je bez riječi. Ubrzo su mi javili da je nestao iz naše divizije. Nigdje ga nije bilo! Čuli smo da je otišao u Četvrtu crnogorsku brigadu.

TN: Jeste li se još koji put sreli tokom rata?

KAPIČIĆ: Ne, ali smo se sreli na Golom otoku. Sjedio je sam, prebirajući kašikom po vodi u kojoj su bila dva, tri zrna pasulja.

«Jedeš li, Vlado?» – pitao sam ga onako usput. «Mo’š li što?»

«Jedem, Jovo, jedem» – odgovorio mi je, ne okrećući se.

«Možeš li naći koje zrno, Vlado?»

Ne mogu, Jovo, ali ne brini brigu! Svoga posla!“

«E, moj Vlado, mogao si da imaš mnogo više, ali si sve prosuo!» – rekao sam i prošao.

TN: S obzirom na to da su mu na Golom otoku završila dvojica braće i snaha, da li je i Peko Dapčević sumnjičen kao IB-ovac?
KAPIČIĆ:
Nikada. Mislim da je rodbinu koja je zaglavila na Golom otoku Peko Dapčević mrzio do kraja života iz dna duše. Smatrao je da su ga izdali, bio ogorčen na njih... Naročito na Vlada. Razumio sam Peka, ali Vlado Dapčević – to je činjenica - nije mogao završiti drugačije. Bio je svojeglav, trudio se iz petnih žila da ne ostane upamćen kao brat velikog, legendarnog komandanta, Peka Dapčevića. Mislim da u njegovoj zadrtosti i mržnji prema Titu dijelom ima i te lude crnogorske potrebe da vam pokoljenja ime pominju po nečemu što ste lično napravili – bilo čak i zlo - samo da to ne bude po nekom drugom, pa ni po rođenom bratu, sinu ili ocu. Vlado Dapčević je, imam utisak, zato srljao i kao da, u tom smislu, nije bilo žrtve koju nije bio spreman da podnese. Kada mu je ponuđeno - zbog toga što je i brat Peka Dapčevića – da bude pušten s Golog otoka, odbio je: “Neću da me Šaban oslobađa!” Tako je zvao Tita.


(zurnal.info)

1 Krajačić Ivan Stevo (1906-1986) – Nova Gradiška, Hrvatska; član KPJ (1933); obavještajni povjerenik Kominterne; šef sovjetske obavještajne službe za Balkan; ministar policije u vladi NR Hrvatske; narodni heroj.

Krleža Miroslav (1893-1981) – Zagreb, Hrvatska; veliki hrvatski, jugoslovenski i evropski pisac.

Augustinčić Antun (1900-1979) – Zagreb, Hrvatska; istaknuti hrvatski i jugoslovenski vajar; potpredsjednik AVNOJ-a (1943).


2 Kidrič Boris (1912-1953) – Ljubljana; član KPJ (1929); član CK KPJ (1940); prvi predsjednik Slovenačke narodne vlade; član Politbiroa CK KPJ; narodni heroj.

3 Komnenić Petar (1895–1957) - Nikšić, Crna Gora; član ilegalne KPJ (1920); završio Filozofski fakultet u Beogradu; potpredsjednik vlade Federalne države Crne Gore (1945-46); predsjednik Ustavotvorne skupštine (1946) i Narodne skupštine Crne Gore (1947-49); na Golom otoku 1949-56; po njemu je jedno od mučilišta na Golom otoku dobilo ime - Petrova rupa.


4 Ćosić Dobrica (1921) – Velika Drenova, Srbija; istaknuti pisac; komesar partizanskog odreda; član CK SK Srbije; nacionalistički ideolog Velike Srbije i razbijanja Jugoslavije.

 

5 Kardelj Edvard Bevc (1910-1979)Ljubljana, Slovenija; član KPJ (1928); član Politbiroa CK KPJ; sekretar CK KPJ; predsjednik Savezne skupštine SFRJ; član Predsjedništva SFRJ; narodni heroj; politički pisac.


ZABILJEŠKE STARE TRUDNICE: Let iznad trudničkog gnijezda – a u njemu samo gaće! Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju

Demi MooreNeki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.

50 GLAVA, I VIŠE

Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.

Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.

Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.

A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?

GOLA K'O DEMI

Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.

Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.

Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.

Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...

A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.

DAJEM SVE AL' GAĆE NE

Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.

A ja?

Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.

PHOTO SESSION ZA SAFF

Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?

Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.

VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE

Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.

A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?

Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.

SARAJEVSKI ILEGALCI: Zaboravljene žrtve Maksa Luburića Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Bio je jedan od 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta čija je vješanja naredio ustaški pukovnik Maks Luburić

U Sarajevu je na Marijin Dvoru 28. marta obilježena godišnjica zločina iz 1945., kada su, uoči samog oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu ustaške vlasti objesile 55 antifašista svih nacionalnosti.

Maks LuburićVješanje 55 sarajevskih ilegalaca antifašističkog pokreta na stabla kestenova naredio je ustaški pukovnik Maks Luburić a fotografije tih prizora štampane su kasnije u udžbenicima istorije.

Ovog marta ispred Filozofskog fakulteta na spomenik koji je otkriven tek prije dvije godine cvijeće su položili članovi porodica stradalih i članovi SUBNOR-a iz Sarajeva. Nije bilo ni gradonačelnika ni predstavnika Gradske uprave, a ni medija:
- Nikoga mi nismo vukli za rukav, objavili smo oglas u novinama, i to je bilo sve. Ko je htio, došao je
, kaže Šerif Biser, predsjednik SUBNOR-a.

Drvored leševa

Hamid Avdić imao je samo 27 godina kada je u noći sa 27. na 28. mart 1945. obješen na banderu u blizini današnjeg Muzeja revolucije. Radio je u staroj policijskoj stanici kada su ga uhapsili ustaški vojnici. Njegova sestra Almasa Đulepa tada je imala 15 godina pa se i danas jasno sjeća svega:
- Ovo mi je brat
, pokazuje na Hamidovo ime uklesano u kamenu. U bučnom proljetnom danu nestvarno djeluje njena priča o jezivom jutru 28. marta 1945. Na mjestu na kojem radnici popravljaju komad ulice, ne vidi ni njihove bušilice ni njih već davno iščezlu banderu na kojoj visi tijelo njenog mrtvog brata:

Almasa Đulepa- Svega se sjećam, a kako i ne bih kad sam mu zadnji ručak odnijela u belediju. Sedam dana je bio tamo a na dan prije sam mu odnijela veš da presvuče, vratio mi ga je krvavog. Primili su mi u belediji hranu, da li su mu je dali, ne znam. A ujutro, kad je dan osvanuo, došao jedan mladić, brat Sulje Pašića, plače, i viče mome mlađem bratu: Brate, nemamo više braće, naša su braća obješena! Svi smo skočili na noge a kad se to pročulo bilo je grozno. Odmah smo izašli na ulicu, ja sam bila sa majkom i sestrom, bile su tu i porodice drugih ljudi. Bila je to povorka svijeta, a ustaše su nas gonile. Ja i moja rodica smo plakale, a jedan ustaša nam kaže: Nemojte plakati, ako budete plakale i vas ćemo sad objesiti. Nismo smjeli ni plakati... niko iz komšiluka nam nije smio ući u kuću.

Almasa nikada neće zaboraviti trenutak kada je ugledala bratovo tijelo:
- Moj brat je visio tačno ovdje pred muzejem, na pola bandere. Sva se tresem. I još jedan je visio, dvojica su bila na pola bandere. Vidjela sam sve, moje dijete, iako sam i ja bila dijete ali svega se sjećam, i kad su ih odnijeli. Imao je veliku modricu kod oka. Sedmi dan poslije oslobođenja izvađeni su iz onih rupa na Bentbaši, gdje su bili zakopani po petorica i kopali su ih u Koševo. Meni nisu dali da idem, mnogo sam plakala, a majka i sestra su ga poznale. Tu je obješen i sin od moje tetke, on je bio neošišan... jedini je on bio neošišan... I njega su na noć prije uhvatili a ujutro na vješanje. Odem kad je godišnjica ili ramazan da izučim ono naše.

Branka Obradović svjedoči o gubitku oca Vladimira Mirkovića:
- To je bio strašan šok. Bio je 15 dana u zatvoru i onda smo odjedanput čuli šta se desilo. U Sarajevu je bila strašna atmosfera, svi su bili šokirani, skroz su drvoredom ljudi bili obješeni. Moj otac je imao 44 godine. Nama je javila žena koja je dolazila da pere veš, stanovala je blizu i kad je prolazila vidjela je. Pretrpani su u kamione sa onima što su bili zatvoreni u Luburića vili. Neko je pratio njihove krvave tragove i našao ih zakopane na Bentbaši. Kad je 6. apila došlo oslobođenje onda je taj neko ko je to vidio javio. Izložili su ih u skloništima kod današnjih bazena na Bentbaši. Očeva majka je išla da ga prepozna. Njegov brat je odveden u Jasenovac i nikada nismo saznali šta je bilo s njim.

Sjećanje na jerane ilegalceHazim Požegija je na obilježavanje godišnjice došao da oda počast rodoljubima. Među njima nije bilo članova njegove porodice, a '45. je Hazim imao 12 godina:
- Došao sam ovdje na centar Marijin Dvora i na svakom kestenu od tramvajske stanice do muzeja visio je po jedan rodoljub.

Po trojica su visila!, dodaje Majda Marković. Sjeća se trenutka kada je iz zajedničke grobnice iskopan njen otac Pašo Avdić:
- Otac je imao 38 godina. Bila sam mala, imala sam sedam godina ali se sjećam trenutka kad su ga iskopali iz zajedničke grobnice, a majka ga je prepoznala. I sve vrijeme Jugoslavije niko se nikada nije sjetio da ovako oda počast ovim žrtvama. Pogledajte samo koliko se danas, svaki dan, priča o Srebrenici, i treba, ali se niko osim gospodina Bisera i SUBNOR-a nije sjetio da to obilježi.

SUBNOR čuva sjećanje

Tog marta obješeno je mnogo jarana ilegalaca, kako ih naziva Munever Delić. Tada 22-godišnjak, sjeća se da se spasio jer je u tom periodu umjesto u Sarajevu bio u Rajlovcu. Sa Vinkom Tomičićem, čije je otac Josip bio član pokreta otpora prisjeća se da su svi bili na meti ustaških vojnika. Vinko kaže kako je njegova porodica živjela u zgradi današnje Učiteljske škole na obali, koja je tada bila partizanska škola:
- Mi smo stanovali dole, a Gestapo je živio na spratu iznad nas. Sjećam se njihovih crnih upeglanih odijela, bili su strahovito nepristupačni ljudi. Sve su minirali i kad su otišli moj otac je imao zadatak da očisti od mina i tako je i stradao. Mama mi je pričala da su bile kante od po 50 kilograma, prepune eksploziva. Dobio je zahvalnicu kao učesnik pokreta otpora Grada Sarajeva.

Dok razgovaramo većina ovih ljudi prilazi Šerifu Biseru i zahvaljuje mu. Kažu da se, kad ne bi bilo njega i SUBNOR-a, niko rodoljuba ilegalaca ne bi ni sjećao. I sam Biser kaže kako se 60 godina niko nije odlučio postaviti ovaj spomenik:
- Većina ovih koji su obješeni su bili ilegalci, antifašisti, u vezi sa pokretom otpora Valtera Perića i koji su tada, samo nekoliko dana prije oslobođenja grada, obješeni. Na prvim su linijama branili Sarajevo. Neke od njih su i mrtve vješali kako se ne bi vidjelo da su mrtvi, sve u cilju zastrašivanja.Međutim, Maks Luburić, kad je čistio Sarajevo, nije samo njih objesio, on je u Luburića vili mjesec dana prije toga ubijao 800 rodoljuba antifašista, među njima i nevinih ljudi. Jedini motiv je bio zastrašivanje i čišćenje Sarajeva od pokreta otpora, na čijem čelu je bio Valter Perić.Luburić je ljude peglao, kuhao i prste im otkidao. Na spisku je imao sve partizanske porodice i rodoljube koje je htio da pobije. Svi bi mi bili mrtvi da nije bilo oslobođenja.

Biser je jedini preživjeli jasenovački logoraš i kaže da ovo što danas čine nije ni mali dio zahvalnosti koju ti ljudi zaslužuju:

Šerif Biser- Naša je obaveza da se sjećamo ovih ljudi koji su nam stvorili ovaj život. Šezdeset godina je Sarajevo šutjelo i nije htjelo da otvori spomenik jer je jedan visoki funkcioner u Sarajevu rekao kad je neko predlagao da se podigne spomenik: Oni su bili policajci, da ih nisu ustaše ubili mi bismo ih ubili. To je notorna laž. Ovo danas činimo radi toga da se ne zaboravi. Poslije nas moraju potomci znati šta je bilo.

Svrha SUBNORA da uzgaja tekovine NOB-a i da se bori protiv fašizma a vidite šta se dešava i kako taj fašizam ide uzlaznom putanjom.

Ko bi mogao vjerovati, pitaju se naši sagovornici, da će i danas doći u situaciju da se brane od fašizma, jer, vrlo je malo ljudi koji na svojim plećima nisu osjetili užase barem jednog rata:
- Da imamo ulice Mile Budaka, Jure Francetića, u Hrvatskoj posvećenje Stepinca, u Banjoj Luci ravnogorce. Ko bi rekao?

Ali zato, kaže Biser, imamo i 49 društava Josip Broz Tito, dok je prije sedam godina bilo samo jedno:
- Vrijeme je praznih stomaka i svi se preko svojih roditelja sjećaju kako je bilo za vrijeme Tita
, kaže.

 Smrt fašizmu

Samo nekoliko metara dalje srednjoškolci prvog razreda iz jedne sarajevske škole. Došli su organizovano i odmah izražavaju svoju radost što se obilježavaju ovako važni datumi. Ipak, na pitanje zbog čega važni datumi i da li znaju koliko je i zbog čega ljudi ubijeno, te ko ih je objesio, kažu: Pa baš i ne znam za koga je ovaj spomenik. Znam da su obješeni na spavanju, al ne znam ni kad ni koliko ih je bilo ni ko ih je objesio, priznaje jedan od učenika.

Drugi mu priskače u pomoć:
- Većina njih je bila i mrtva u tom periodu, to su bili ilegalci. Koje godine, ne znam. Ja sam iz Slovenije, a slabo znam i od tamo.

Pohvalno je što su ipak došli, kažu prisutni, a kako ih uopšte kritikovati zbog toga što ne znaju sve, u vrijeme u kojem čelnim ljudima ovoga grada nije očito palo na pamet da se pojave na obilježavanju.

Kad su krenuli iz škole, kaže njihova nekadašnja profesorica Lejla Tuce, kazali su: Smrt fašizmu!:Kad su krenuli iz škole, kazali su: Smrt fašizmu! Odgajaju se tako da fašizam nije nešto što je dobro već da treba njegovati ideju antifašizma, a ovo je upravo svjedočanstvo šta su fašisti radili nekada. Nažalost, fašizam kod nas nije ni iskorijenjen.

{slimbox images/Galerije/antifa/1.jpg,images/Galerije/antifa/1.jpg;images/Galerije/antifa/2.jpg,images/Galerije/antifa/2.jpg;images/Galerije/antifa/3.jpg,images/Galerije/antifa/3.jpg;images/Galerije/antifa/4.jpg,images/Galerije/antifa/4.jpg;images/Galerije/antifa/5.jpg,images/Galerije/antifa/5.jpg;images/Galerije/antifa/6.jpg,images/Galerije/antifa/6.jpg;images/Galerije/antifa/7.jpg,images/Galerije/antifa/7.jpg;images/Galerije/antifa/8.jpg,images/Galerije/antifa/8.jpg;images/Galerije/antifa/9.jpg,images/Galerije/antifa/9.jpg;images/Galerije/antifa/10.jpg,images/Galerije/antifa/10.jpg;images/Galerije/antifa/11.jpg,images/Galerije/antifa/11.jpg;images/Galerije/antifa/12.jpg,images/Galerije/antifa/12.jpg;images/Galerije/antifa/13.jpg,images/Galerije/antifa/13.jpg} 

(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Hare & Halid

U rubrici Zgotivite me sa... objavljujemo dragocjeni dokument sa druženja Harisa Silajdžića s folk zvijezdama. I sa Safetom Halilovićem...

 

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Ovaj put u našoj rubrici ugostili smo neuništivog Harisa Silajdžića i vječnog Safeta Halilovića. Na fotografiji smo zabilježili njihovo druženje sa folk zvijezdama Halidom Muslimovićem, Brankom Sovrlić i Avdom Huseinovićem. Ali, za razliku od prošle fotografije na kojoj je lako uočiti bliskost između Svena Alkalaja i harmonikaša Tufe Veletanlića, ova je znatno kompleksnija, puna dramske napetosti. Molimo, obratite pažnju na poglede koje Halilović upućuje gospođi Sovrlić, a Halid Harisu, kao i na izraz nezainteresiranosti na Brankinom i sasvim nejasan grč na Silajdžićevom licu. Gospodin Huseinović je, naravno, tek sporedan lik... 

Vrelinu drame koja okružuje sto teško može ublažiti i rijeka viskija a ne tri heinekena i dvije cole.

Pitate se sigurno: Šta se dogodilo poslije? Koje su emocije uzvraćene i na koji način? Može li se ljubav transformirati u bijes? U koga gleda Avdo Huseinović? Uglavnom, dovoljno neodgovorenih pitanja da sa nestrpljenjem očekujete naredno izdanje naše rubrike...

(zurnal.info)

ROMI U ŽIVINICAMA: Da ste barem s Marsa pali!

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo

Ni sedmicu dana nakon što je u živiničkom naselju Ciljuge – Stara pruga izgorjela deseta (!) romska kuća vlasti živiničke opštine i Tuzlanskog kantona nisu se udostojile pružiti moralnu, ako ne već finansijsku podršku ljudima koji su ostali bez svojih domova. Provjerili smo: u naselje niko od nadležnih ne svraća, osim kratke posjete Derve Sejdića i dvoje delegata iz Ministarstva pravde, a to što je desetak porodica ostalo bez krova nad glavom, a ostatak naselja živi u strahu, na drugoj strani izaziva samo – muk. Novca za obnovu njihovih kuća nema i neće biti. U gradu u kojem žive nailaze samo na prezir, kako od sugrađana, tako i od gradskih i policijskih struktura.

Pretpostavimo, a ne prizivajmo, da je u sličnom naselju ili gradiću koje nije romsko deset porodica ostalo na ulici. Da li bi i tada izostala reakcija? Da li bi, ako ni zbog čega a ono zato što je godina predizborna, barem pokoji političar ili načelnik prošetao Ciljugama? Sigurno da bi. I založio se za prava svog naroda jer je za to, navodno, i plaćen. A nesretna žena Romkinja koja je smrtno stradala u jednom od požara, do sada bi već bila žrtva čijim bi imenom ispirali usta svi lažni zaštitnici “naših prava”.

A čiji su onda Romi u BiH? I zašto otvoreno ne reći: živiničkim Romima čije su kuće izgorjela niko ne pomaže upravo zbog toga jer su Romi. Živimo u društvu u kojem je diskriminacija itekako prisutna, nije nikakvo otkriće, ali je nevjerovatno da to ovako otvoreno, i bez ikakvog stida, manifestujemo.

Jedan od policajaca sa kojim smo pokušali razgovarati prilikom boravka u Živinicama, zavjerenički (pa ipak mi pripadamo istoj grupi, a Romi su Oni), je odmahnuo rukom i rekao: Ma nemojte vi to puno, ima tu svašta, znate kakvi su ONI. Ciganska posla!

A kad je gorjela već peta ili šesta kuća, kaže jedan od Ciljužana, vatrogasci su putem telefona odbrusili: Ne zovite, šta nas više svaku večer zovete! Baš bezobrazno – od Roma, naravno.

Nije ipak ni neočekivano od domaćih vlasti da šute, na to smo već i navikli. Bolna je činjenica da se nijedna, osim poneke romske, nevladina organizacija nije udostojila oglasiti povodom svega što se dešava u Živinicama. O novcu da i ne govorimo. Ali će zato glatko u džep staviti novac za projekat o pomoći romskoj populaciji i, kako reće jedan od sagovornika iz Ciljuga, negdje u Švedskoj ili Norveškoj, prodati priču kako pomažu bosanske Rome.

Jedan od sagovornika u tekstu o požarima u živiničkom naselju postavlja, svjestan je i sam, retoričko pitanje:

Kad bi se samo vidjelo koliko se novca na račun Roma pere po BiH... kad Evropska komisija odobri 50 miliona za te namjene zar tu nema nas Roma? Nigdje? Pa mi smo građani ove zemlje, nismo sa Marsa pali!
Gospodine Muradife, i da jeste baš s Marsa pali barem bi vaša nevolja više interesovanja izazvala.

(zurnal.info)

BIOGRAFIJA STIPE MESIĆA (7): Na ručku s Titom


U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: “Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama”.

Uz dozvolu autora Žurnal” će u nastavcima objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige


Politička karijera Stipe Mesića začela se 1965. godine kad ga je u Zagrebu, na radnome mjestu u Univerzalu, posjetio dr. Ljubo Linarić, tadašnji ravnatelj Doma zdravlja u Orahovici. Kazao je Mesiću da se spremaju izbori za Sabor i da bi bilo dobro da se kandidira, jer sve govori da bi mogao pobijediti. Doktor Linarić, međutim, nije računao da će Mesićevu kandidaturu podržati Komunistička partija ili Socijalistički savez, nego mu je predložio da bude kandidat stotinu građana: tadašnji je izborni zakon, naime, omogućavao kandidaturu za Sabor uz stotinu sudski ovjerenih potpisa građana. Mesić je prihvatio taj prijedlog, potpisi su ubrzo prikupljeni i ovjereni u orahovičkom sudu, a na izborima je građanski kandidat odnio uvjerljivu pobjedu. «Tako sam postao prvi parlamentarni zastupnik u Jugoslaviji koji je izabran mimo volje vladajuće nomenklature, pa sam dao otkaz u Univerzalu i vratio sam se u Orahovicu. Osim što sam postao zastupnik u Saboru, doktor Linarić zaposlio me je u Domu zdravlja na mjestu svog pomoćnika za opće i pravne poslove. Zbog načina na koji sam ušao u Sabor Udba mi je stalno bila za petama. Nisu me dirali, ali pratili su s kime se sastajem, što pričam i što radim: napominjem da je tada Aleksandar Ranković još uvijek bio svemoćni šef jugoslavenske tajne policije. Godine 1966., prema prethodnom dogovoru, jedan je moj prijatelj podnio ostavku na mjesto u Općinskoj skupštini Orahovice, pa sam se kandidirao za taj položaj i opet sam pobijedio: sad sam, dakle, bio i u Saboru i u Općinskoj skupštini. I to nije sve. Malo nakon toga predsjednik Općine Vlado Maglajić otišao je za direktora Carine u Osijeku i grupa koja me je podržavala kandidirala me je za predsjednika općine. Tako sam postao i predsjednikom općine.»

PREPOROD ORAHOVICE

Novi predsjednik općine odmah je počeo provoditi privredni preporod svoga mjesta: pokreće se drvna industrija, otvara se tvornica keramike, pogon za preradu voća, ljudi se masovno zapošljavaju... Mesić je, međutim, htio graditi i infrastrukturu. «Podravska magistrala bila je završena, ali nismo imali asfaltiranu cestu prema Donjem Miholjcu i mađarskoj granici», priča on, «i za to je trebalo puno novaca. Negdje u svojim skitnjama sreo sam se s Tonom Tonevim, direktorom savezne Poljobanke iz Beograda, a upravo je tada donesena odluka da se ukida državni kapital i da se sredstva iz saveznih investicijskih banaka po ključu raspodjeljuju republikama: koliko je tko investirao, toliko će mu biti vraćeno. Razgovarao sam s Tonevim kako bih izvukao novac za svoju općinu i on je rekao da mi sredstva može dati samo za šumarstvo i poljoprivredu. Pitao sam ga bi li mi, recimo, mogao dati novce za izgradnju šumske ceste. Rekao je da može, ako Šumsko gospodarstvo podnese zahtjev za kredit i za gradnju ceste. Tako smo dobili kredit i sagradili «šumsku cestu» Orahovica-Donji Miholjac, koju je 1968. otvorio Miko Tripalo. Osim toga, do svih orahovičkih sela napravio sam tvrdu cestu i svako je selo dobilo struju.»

No, nije se Mesić bavio samo lokalnom infrastrukturom i stvaranjem vlastitog preporoditeljsko-neimarskog imidža među sumještanima, nego je bio aktivan i u tzv. visokoj politici. Saborska arhiva i požutjeli kompleti novina pamte njegov parlamentarni istup 26. ožujka 1967. kad se žustro raspravljalo o tada friškoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: taj tekst, koji je inzistirao na očuvanju hrvatskog jezika u okviru federalne Jugoslavije i kojega je potpisala skupina zagrebačkih intelektualaca, izazvao je dosta bure u tadašnjim političko-kulturnim krugovima, pa je došao i na saborski dnevni red. Stipe Mesić kazivao je ovako: «Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika Deklaracije, te da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici Deklaracije, nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba». Autor tih riječi, međutim, danas ima objašnjenje za svoj žestoki istup. Kaže da je grupa saborskih zastupnika s kojima je održavao prisnije odnose (Josip Manolić, Josip Boljkovac, Petar Kriste...) razmišljala kako reagirati na rečeni tekst, pa ih je onda Boljkovac okupio u jednoj saborskoj prostoriji i rekao im da ima rješenje. «Slušajte ljudi», kazao je Boljkovac, «imam informaciju da se Miroslav Krleža, koji je jedan od potpisnika Deklaracije, upravo sad nalazi kod Tita i da razgovaraju o tom njegovu potpisu. Ako mi žestoko napadnemo Deklaraciju, Tito će sigurno zaštititi Krležu, jer on njega neće žrtvovati i neće ga se odreći zbog tog potpisa i tog teksta. A kako će Tito stati u Krležinu zaštitu, tako će prestati napadi na potpisnike Deklaracije.» Mesić kaže: «Pitali smo ga je li siguran u to što govori, a on je kazao da je to sto posto tako. Ni danas ne znam je li Boljkovčeva informacija bila točna, ali on nam je tako rekao. Potom smo dosta žestoko napali Deklaraciju i njezine potpisnike, pa je Vladimir Bakarić odmah skočio za saborsku govornicu i rekao je da trebaju prestati sve rasprave o Deklaraciji, jer nije ni vrijeme ni mjesto da se na takav način reagira na taj tekst. Tako je rasprava prekinuta, a nikome od potpisnika praktično se nije dogodilo ništa loše». Josip Manolić nudi ponešto drukčiju verziju iste priče: «Deklaracija o ravnopravnosti jezika bila je, u suštini, provokacija prema onim političkim snagama koje su tada, koncem šezdesetih godina, nastojale da se donesu amandmani na postojeći Ustav, a ti su amandmani trebali predstavljati značajan korak u osamostaljivanju federalnih republika. Da bi se to spriječilo, konzervativne su snage putem svojih agentura izišle s tom Deklaracijom: siguran sam da je taj tekst napisan u jugoslavenskim agenturnim krugovima i da je otpočetka do kraja zamišljen kao provokacija».

RESTAURIRANJE KAPITALIZMA

U svakom slučaju, obznanjivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika nije prouzročilo veće probleme njezinim potpisnicima, ali se naredne, 1968., godine maršal Tito u jednom svom govoru o negativnim pojavama u društvu obrušio na – Stipu Mesića: kazao je, naime, da «neki mali predsjednik općine u Slavoniji restaurira kapitalizam». O čemu se radilo? «Dok sam bio predsjednik općine Orahovica, k meni je došla grupa lokalnih obrtnika», objašnjava Mesić, «i rekli su mi da su završili s elektrifikacijom slavonskih sela, te da imaju dosta novaca. Pitali su gdje bi mogli uložiti taj akumulirani kapital. Predložio sam im da osnuju proizvodno poduzeće, jer ako grupa građana može osnovati birtiju ili trgovinu, zašto ne bi mogla osnovati proizvodno poduzeće. Zakon to nije zabranjivao, a ono što nije zabranjeno, to je dopušteno. Bilo ih je šesnaest. Rekao sam im da bi bilo dobro da u banci oroče sredstva za osnivanje tvornice, a imali smo slobodan prostor gdje se tvornica mogla osnovati. Glavni mi je cilj bio da se zaposle žene, pošto je veliki broj žena u Orahovici bio nezaposlen. Dogovorili smo se da će oni predložiti menadžment, jer oni ulažu novac. Izišli su s prijedlogom da se osnuje tvornica tekstila u kojoj bi se zaposlilo tristotinjak žena. Ubrzo su kupljeni strojevi, preuređena je dvorana koju smo imali, sve je bilo spremno za početak proizvodnje, ali onda je Tito održao taj govor i krenula je velika hajka po novinama. Meni su dolazile razne inspekcije i nisu našle ništa sporno, ali su se investitori smjesta razbježali ostavivši i novce i strojeve.» Dvije godine kasnije, 1970., Mesić se, u širem funkcionarskom društvu, našao na ručku s Josipom Brozom. Ručak je organiziran u osječkom Domu armije, a prisutni su bili predsjednici šesnaest slavonskih općina pojačani Savkom Dabčević-Kučar. Uz Tita je bila i njegova supruga Jovanka. «Tito je tada već bio stariji čovjek, s pomalo crvenkastom kosom. Tražio je od nas da iznesemo svoje viđenje situacije, te svoje prigovore na republički i savezni račun. Tražio je, osim toga, da predložimo što bi trebalo učiniti kako bi se stanje poboljšalo, ali nije ništa bilježio, samo je slušao. Mislio sam da nema nikakvoga smisla bilo što govoriti tom starom čovjeku, jer nitko ništa ne bilježi i sve što budem rekao otići će u vjetar. Svi predsjednici općina iznosili su svoje probleme i prijedloge, a meni je ostao u sjećanju istup Milenka Radusinovića, predsjednika Općine Osijek, koji je dosta kritički govorio o koncentriranju državnoga kapitala u saveznim bankama u Beogradu, pa se u jednom trenutku htio malo plastičnije izraziti: 'Druže Tito, neće oni nama u Beogradu prodavati muda pod nešto'! Htio je reći 'nešto pod bubrege', ali se malo zbunio, te su svi prasnuli u smijeh. Svi smo, dakle, otamburali to što smo imali, a Tito je onda uzeo riječ i krenuo: svakome od nas odgovorio je na svako pitanje i precizno je bio memorirao tko ga je što pitao, premda je tu bilo šesnaest ljudi i premda on nije činio nikakve bilješke. To me je, moram priznati, fasciniralo. Fascinirala me je ta njegova nevjerojatna moć koncentracije, iako sam u to vrijeme – a vrijeme je formiranja tzv. maspoka u Hrvatskoj – već bio dosta kritičan prema Titu i iako smo već bili na, uvjetno rečeno, suprotnim stranama.»

Nakon što je ispričao ovu storiju, Mesić je požurio da se ogradi od vlastite sklonosti da bude fasciniran velikim ličnostima i pritom se učinio vrlo iskrenim: «Mene, vjerujte mi, nitko ne može sasvim fascinirati. Susretao sam mnoge ljude, mnoge državnike, znanstvenike, umjetnike svih mogućih profila... Nitko me nije posebno fascinirao svojom osobom. Fasciniraju me samo djela. Svi su mi ljudi samo – ljudi, i sve ih tako prihvaćam, bez obzira čime se bavili i što radili. Ali fascinira me, recimo, način vladanja Vladimira Putina u Rusiji, u državi koja je bila doživjela potpuni kaos: ta država najednom počinje funkcionirati, institucije počinju normalno raditi svoj posao, uspostavlja se neki red... Fascinira me, dakle, Putinovo djelo, a ne njegova osoba. Tako je i s Titom. Čovjek, jednostavno, mora biti zadivljen njegovim djelom. Organizirao je antifašističku borbu i u tu je borbu uveo sve narode bivše Jugoslavije i sve nacionalne manjine. Da nije bilo antifašističke borbe, Hrvata bi nestalo. On se založio za koncept Jugoslavije koju čine federalne jedinice, a među tim federalnim jedinicama bila je i Hrvatska. Ostavio je iza sebe Ustav iz 1974. godine, u kojemu su republike definirane kao države i na temelju tog Ustava svijet je kasnije priznao i Hrvatsku i sve druge države nastale raspadom Jugoslavije. On je u tom Ustavu definirao da narod ima pravo na samoopredjeljenje i stvaranje svoje republike, a republika ima pravo na otcjepljenje. To je Titovo veliko djelo i na temelju toga mogli smo se – da je bilo sreće i pameti – osamostaliti i bez rata. Stoga je pozivanje na tekovine Nezavisne Države Hrvatske – što se svih ovih godina događa u ovoj zemlji – rezultat nepoznavanja činjenica, zločestoće ili pokušaja da se na neki način na tome profitira. To je besmisleno i glupo».

GOLI OTOK

Dometnut će, međutim, da je «Goli otok užasna stvar koja je napravljena ljudima», ali će naći i opravdanje za uspostavu tog kazamata u kojemu su trunuli Titovi politički neistomišljenici: kaže da je opasnost iz Rusije i brutalnost s kojom se Staljin obračunavao sa svojim političkim protivnicima prisilila Tita da izolira one koji su bili skloni Sovjetima. «Na Goli su otok otišli mnogi koji nisu imali nikakve veze ni sa čime, ali to je bila povijesna nužda. Pitanje je samo je li to trebalo biti tako brutalno ili se moglo i blaže. Titu, također, prigovaraju za Bleiburg. Milovan Đilas tvrdio je da je Tito, kad je saznao za ubijanje na Bleiburgu, rekao da se to nije trebalo dogoditi i da je onima koji su sudjelovali u zločinima trebalo suditi, ali kad se već dogodilo tako kako se dogodilo – kad su, dakle, pobijene tisuće ljudi – onda za njima ne treba žaliti, jer se tu ništa više ne može promijeniti. Unatoč svim tim Titovim promašajima i pogreškama koje su rezultirale potocima krvi, njegovo djelo je veliko i ono mora biti prihvaćeno kao temelj na kojemu je izrasla suverena država Hrvatska. Tuđman je bio opterećen povijesnim mitovima, kraljevima, kontinuitetom hrvatske državnosti... I sve je to u redu, ali bez Narodnooslobodilačke borbe ničeg ne bi bilo i čitava bi priča o hrvatskoj državnosti bila besmislena i isprazna.»

U prosincu 1971. godine u Karađorđevu se odigrala sjednica jugoslavenskog partijskog i državnog vrha na kojoj je bio prisutan i maršal Tito koji je donio odluku o smjeni tadašnjih hrvatskih partijskih prvaka – Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, čiji je grijeh bio sadržan u preliberalnom privrednom razmišljanju za to vrijeme na tom mjestu, te u neskrivenim težnjama za većim stupnjem hrvatske ekonomsko-političke samostalnosti u okviru federalne Jugoslavije, što je doživljavano «divljanjem nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj». Nakon sjednice u Karađorđevu, u prijevremenu političku mirovinu nisu poslani samo gospođa Dabčević-Kučar i gospodin Tripalo, nego je – prema ne sasvim pouzdanim procjenama – uslijedila sječa oko pet tisuća kadrova na svim razinama partijsko-državne nomenklature u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, a uskoro su počela hapšenja i suđenja onim personama za koje je partijski vrh procijenio da su kolovođe «hrvatskog proljeća» ili «masovnog pokreta – maspoka». Među ljudima koji su se našli na udaru bio je i Stipe Mesić. «Poslije sjednice u Karađorđevu, nametnulo se pitanje kako se postaviti: ostati na položaju i zadržati dotadašnji kurs ili podnijeti ostavku pa se na drugi način boriti za nastavak procesa demokratizacije i za politiku čistih računa unutar jugoslavenske federacije», priča Mesić. «Ivica Vrkić, koji je bio na sjednici u Karađorđevu, dogovorio se sa Savkom i Mikom i došao mi je u posjetu u Orahovicu, a kod mene se našlo i nekoliko drugih čelnika slavonskih općina. Vrkić nam je tada prenio Tripalovu poruku da dobro procijenimo situaciju i da sami donosimo odluke o svojoj daljnjoj političkoj sudbini. Nije bilo nikakvog pritiska i nikakvih naredbi. Nakon toga smo se u Požegi našli tamošnji čelnici Mato Novačić i Ilija Papac, Drago Trošelj iz Našica, Matija Ćosić, predsjednik Socijalističkog saveza iz Donjeg Miholjca, ja i još nekoliko lokalnih političara iz Slavonije. Razmišljali smo što da radimo. Novačić je bio hapšen kao mladić u vrijeme Drugog svjetskog rata i bio je maltretiran, te nam je odmah kazao da njemu više ne pada na pamet ići u zatvor. U povjerenju mi je rekao da će pobjeći u inozemstvo i tamo čekati rasplet. Potom sam se vratio kući i kazao sam ženi da neću ići u inozemstvo, premda su mi jedno vrijeme ostavili pasoš kako bih se možda predomislio i otišao vani. Znao sam da ako odem, pristajem na preuzimanje krivnje, a to nisam želio, jer se nisam osjećao krivim ni za što. Rekao sam ženi da ću pristati i na suđenje i na zatvor, ali neću bježati u inozemstvo. Krajem 1971. otišao sam na još jednu sjednicu Sabora, pošto sam htio izvući još nešto novca za Orahovicu iz Fonda za nerazvijene, a u siječnju ili veljači 1972. podnio sam neopozivu ostavku. Tada mi je došao vozač Mate Novačića i prenio mi je njegovu poruku da skupa idemo u Zagreb i da imamo siguran kanal za odlazak u inozemstvo, te da imamo osiguran smještaj u Njemačkoj. Kazao sam vozaču da pozdravi Matu, ali da sam ja odlučio ostati.»

I Novačić je zaista otišao: jedno je vrijeme boravio u Zagrebu, a onda se prebacio u Njemačku, gdje ga je neki Židov, do kojega je ovaj došao zahvaljujući jednoj osječkoj vezi, zaposlio da mu uređuje vrt. Poslije mu je povjerio vođenje pogona u svojoj tvornici tekstila i Novačić je na tom mjestu dočekao mirovinu: u Hrvatsku se vratio 1990. godine. Stipe Mesić ostao je, pak, u Orahovici: izgubio je sve funkcije, čak i onu pomoćnika ravnatelja Doma zdravlja. Obitelj je bila bez ikakvih prihoda. «U Orahovici se nikako nisam mogao zaposliti, ali sam pokrenuo sudski spor protiv Doma zdravlja i dobio sam odštetu. Ženu i djecu poslao sam u Zagreb kod maćehe Mileve, a malo kasnije uspjeli smo, kad sam prodao kuću u Orahovici, kupiti jedan mali stan u Zagrebu, u Ožegovićevoj ulici blizu Kvaternikova trga. Milka je ubrzo uspjela naći posao u dječjem vrtiću u Studentskom gradu, a 1975. godine, kad sam već bio na izdržavanju zatvorske kazne u Staroj Gradiški, otkriveno je čija je žena, pa su joj htjeli dati otkaz. Tamo je, međutim, bio jedan razuman predsjednik općine, zvao se Stanko Mrgić, koji je bio u studentskom domu u isto vrijeme kad i ja: saznao je da Milku žele izbaciti s posla i otišao je na zbor radnih ljudi tog vrtića, te im je održao bukvicu u kojoj je rekao da ne želi ništa govoriti o meni, ali je pitao je li Milka Mesić napravila išta zbog čega bi trebala dobiti otkaz. Svi su se složili da nije napravila ništa loše i tako je spašena od izbacivanja. Radila je u Studentskom gradu deset-petnaest godina, a onda se ispraznilo jedno mjesto u dječjem vrtiću na Pantovčaku i prebacila se tamo, gdje je dočekala mirovinu.»

NEPRIJATELJSKO DJELO

Godine 1972. protiv Mesića je pokrenuta istraga po članku 118. tadašnjeg Kaznenog zakona, što hoće reći da je osumnjičen za «neprijateljsko djelo propagande». Neposredno nakon otvaranja istrage u posjetu su mu došli Mirko Bošković Puškin i Marko Bezer, istaknuti partizanski borci i komunistički moćnici u Slavoniji, te su mu obećali pomoć u pronalaženju posla u Zagrebu, ali su mu rekli da prethodno mora pomoći sam sebi.

«Ti si, Stipe, bio mlađi od Savke, Mike, Šibla...», počeo je Bezer, «ti si njima bio impresioniran, što nije ni čudno, jer su oni bili u Zagrebu i bili su karizmatični. To je sve ljudski. Ti bi sad trebao napisati jednu izjavu da si se tu i tamo sastajao s njima i da su te oni nagovarali da formiraš ogranke Matice hrvatske po Slavoniji, a da si ti računao da je to službena politika. Trebao bi, zapravo, napisati da ti nisi imao ništa s tim, osim što si provodio ono što su oni od tebe tražili.»

«Ima tu jedan problem», kazao im je Mesić. «Prvo, želio sam tu politiku. Drugo, znao sam što se događa. I treće, nitko od njih nije na mene vršio nikakav pritisak.»

«Čuj, Stipe, ti moraš voditi računa o ženi i djeci, oni su u Zagrebu, ti si u Orahovici i bez posla si... Sve će biti završeno ako potpišeš jednu takvu izjavu i još ćemo ti pomoći da nađeš posao u Zagrebu.»

«Možemo li se ovako dogovoriti: nemojte mi ništa pomagati, molim vas! Ja ću sebi nekako naći posao u Zagrebu. Dakle, nemojte mi pomagati, ali molim vas, nemojte mi ni lijepiti nešto što nisam učinio.»

«Tebi se, nažalost, ne može pomoći, jer sam to ne želiš. Stvari će sad krenuti onako kako moraju krenuti.»

Zatim su napustili Mesićev orahovički dom, a stvari su uskoro zaista krenule onako kako su morale krenuti. Stipe Mesić pridružio se obitelji u stanu u Ožegovićevoj ulici, te mu je jednog dana u jesen 1972. došao poziv istražnog suca za saslušanje zbog kaznenog djela neprijateljske propagande. «Bio sam jako ljut kad sam dobio taj poziv, jer sam se morao baviti najelementarnijim egzistencijalnim pitanjima – naime, kako prehraniti familiju – a za vratom mi se odjednom našao taj sudski proces. Otvorio sam poziv istražnog suca i pritom sam nešto žestoko opsovao u sebi, a moj pas – jedan kratkodlaki seter - koji je stajao pored mene u tom je momentu pao kao pokošen. Nazvao sam doktora koji mi je poklonio tog psa kad je bio mali, a s njim je došao i veterinar koji mi je rekao da je pas, jednostavno, doživio šok. Taj događaj nikad neću zaboraviti.» Istraga je trajala do kraja 1972. i jedan dio 1973. godine, a Mesiću su se na dušu stavljali, uglavnom, nacionalistički ispadi prilikom osnivanja ogranaka Matice hrvatske u pojedinim slavonskim mjestima. Na tribini u Donjem Miholjcu kazao je ovako: «Neka se uz našu vatru i sam vrag grije samo neka nam vatru ne gasi». Mesić veli: «Svjedoke su ispitivali što oni misle na koga sam aludirao, pa jedan kaže da ne zna na koga sam mislio, drugi kaže da nema pojma tko gasi vatru, ali dođe i treći koji kaže da sam aludirao da Srbi gase vatru». Ili, formiranje filijale Matice hrvatske u Valpovu, gdje je Mesić rekao da u «našem amandmanskom vlaku ima mjesta za sve, ali onaj tko stavi nogu pod taj vlak ostat će bez noge, a vlak će svejedno doći na odredište». Pitanje glasi: tko stavlja nogu pod vlak što nosi ustavne amandmane koji su trebali donijeti veću samostalnost Hrvatske u federalnim okvirima? «I opet se nađe netko tko kaže da sam mislio da Srbi stavljaju nogu pod vlak. Naravno, bilo je i onih koji u tome nisu vidjeli nikakav nacionalizam, a među njima bilo je i jako puno Srba. Problem je, međutim, bio s onim svjedocima koje je instruirala policija.» Još je jedna njegova rečenica bila predmetom istrage: rekao je da su Hrvati sebi «put do Jadrana iskrčili sa sabljom u ruci, dok su neki drugi na Jadran došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću». «To se zaista moglo svakako tumačiti», kaže Mesić, «pa je jedan mislio da se ta izjava odnosi na Mađare, drugi da se odnosi na Srbe, treći na Nijemce... Zadnji moj krimen ticao se atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića. Izjavio sam tada da je istina da su Hrvati pucali u Rolovića, ali je pucanj u jugoslavenskog ambasadora pucanj u amandmane i bez obzira što su pucali Hrvati, to je zločin protiv hrvatskog naroda. Istraživalo se na koga sam mislio da stoji iza tog ubojstva, pa su neki iznosili tumačenja da sam mislio kako iza Rolovićeva ubojstva stoji beogradska Udba ili KOS. Bilo je još nekih sitnica kojima su se istražitelji bavili: od toga da sam tražio da mi se vrati partijska članarina od 1955., kad sam postao član, do toga da sam se bunio protiv lažnih karakteristika koje su lijepljene orahovičkim mladićima, Hrvatima, kad su željeli ići u oficirske škole JNA.»

UTICAJ NA SVJEDOKA

Mesić, koji se branio sa slobode, ne zna koliko se svjedoka izredalo u istrazi, ali zna da ih se na suđenju 1973., pred osječkim okružnim sucem Zoranom Makarovićem, pojavilo pedeset i pet. Za optuženoga je najopasniji iskaz bio onaj Orahovičanina Slavka Barića, predsjednika tamošnjeg Socijalističkog saveza, koji je u istrazi izjavio da je bio prisutan jednom sastanku nekolicine predsjednika slavonskih općina koji su se bili sastali u Kutjevu, te da je on, Barić, izišao iz prostorije kad je shvatio da se radi o «ustaškom sijelu». Tada je u igru stupio Mesićev prijatelj Ivan Škoro, koji je bio učitelj u jednom selu pored Orahovice i koji se bavio dizanjem utega. «Škoro je bio neizmjerno jak: mišica mu je bila široka skoro kao moj grudni koš. Došao mi je jednog dana i pitao me kako mi može pomoći oko suđenja i koga bi on trebao obraditi. Rekao sam mu da su svi dokazi tanki i da se radi o političkom procesu, ali da mi je najveći problem iskaz tog Barića. On mi je tada rekao da Barića prepustim njemu. I stvarno, kad je Barić dolazio na sud u Osijeku, Škoro ga je sačekao, stisnuo ga za ruku i prošetao s njim jedan krug oko zgrade. Onda smo ušli u sudnicu i čekali smo da počne Barićevo svjedočenje. Škoro se smjestio u zadnji red i čitavo je vrijeme fiksirao tog ključnog svjedoka. Barić je u svjedočenju kazao da sam bio bolesno politički ambiciozan i da sam, ne pitajući za cijenu, htio biti zapažen u Zagrebu, te se prebaciti na neku višu funkciju u glavnom gradu. Sudac Makarović potom ga je pitao jesam li politički zastranjivao i tražio je da mu opiše sastanak u Kutjevu. Svjedok je na to odgovorio da na tom sastanku nije bilo nikakvog neprijateljskog djelovanja. Sudac mu je zatim pročitao onaj dio njegova iskaza u istrazi u kojemu je govorio o kutjevačkom «ustaškom sijelu», ali je Barić tada rekao da je njegov iskaz krivo zapisan, jer je on, ustvari, kazao slijedeće: 'Da sam vidio da je to ustaško sijelo, ja bih ga napustio'. Poslije toga je pogledao Škoru, a ovaj mu je samo klimnuo glavom.»

Mesiću su njegovi odvjetnici prenosili povjerljive informacije da je Centralni komitet zatražio godinu dana zatvora za njega i on je bio zadovoljan takvom kaznom, no te su mu informacije postale blago sumnjive kad se, na dan izricanja presude 1974. godine, u sudskom hodniku mimoišao sa zamjenikom osječkog okružnog tužitelja i kad mu je ovaj dobacio da «dobro sveže gaće». Ohrabrilo ga je, doduše, to što policajci nisu ušli u sudnicu, jer je to značilo da je dobio manje od pet godina. Presuda suca Makarovića glasila je: dvije godine i dva mjeseca zatvora. «Ne bih se uopće ljutio da sam dobio okruglo dvije godine», kazuje Mesić, «jer kad je kazna tako okrugla, jasno je da se radi o političkoj presudi i da se, zapravo, šalje poruka kako će svi oni koji se drznu dirnuti u sistem završiti tako. No, dvije godine i dva mjeseca značilo je da je Makarović precizno izvagao sve moje zločine i donio pravednu kaznu: to je trebalo značiti da sam, ipak, nešto zgriješio. Da je rekao tri godine - tri godine, sve je u redu. Ali zašto ta dva mjeseca. Tada sam mu poručio da ću mu to kad-tad vratiti, ali jasno da to nisam učinio, premda sam stvarno bio jako ljut na njega. U obrazloženju je naveo ovako: 'Iako svako djelo samo za sebe nije kažnjivo, uzevši u obzir ukupnu djelatnost optuženog, izlazi da je počinjeno krivično djelo neprijateljske propagande'. Žalio sam se na tu presudu Vrhovnome sudu i oni su mi smanjili kaznu na godinu dana.»

Dok je čekao presudu i odlazak na izdržavanje robije u Staroj Gradiški, Mesić nije sjedio skrštenih ruku: promijenio je čitav niz radnih mjesta, i to onih gdje se nisu tražile tzv. moralno-političke kvalitete. No, zaposlenja su mu, uglavnom, trajala po tri-četiri mjeseca, točnije, dok se ne bi doznalo za njegovu neprijateljsku djelatnost. Tako je posao najprije našao u zagrebačkoj bolnici «Ozren Novosel» u Zajčevoj ulici: javio se na natječaj i primljen je na radno mjesto pravnika, jer je imao položen pravosudni ispit i deset godina radnoga staža. Mesiću se posao sviđao i sve je uredno teklo do isteka tromjesečnog probnog roka, kad je novi bolnički pravnik trebao biti zaposlen na neodređeno vrijeme. Tada ga je direktor bolnice Zvonko Gluhak pozvao na razgovor i odmah mu rekao: «Pronašli su te!». Mesić je tada shvatio da je Gluhak znao sve o njemu, ali je to čuvao za sebe. Ispričao mu je da su ga zvali u Općinski komitet Maksimira i naredili mu da svom nedavno primljenom pravniku mora uručiti otkaz. Sazvan je zbor radnika i Mesić im je ispripovijedao cijelu svoju storiju, te ih je pozvao da po svojoj savjesti odluče o njegovoj sudbini i o sudbini njegove obitelji. Radnici su mu dali podršku, ali onda je na scenu opet stupio komitet: pozvali su Gluhaka na novo uvjeravanje i otvoreno su mu rekli da od njega očekuju ostavku, ako Mesiću ne dade otkaz. «On mi je, međutim, rekao da mu ne pada na pamet izbacivati me na ulicu, pa makar morao podnijeti ostavku ili ga oni smijenili. No, objasnio sam mu da me čeka suđenje i, vjerojatno, izdržavanje zatvorske kazne, te da moram raditi i zarađivati dok čekam odlazak u zatvor, pa sam mu predložio da napravimo ovako: ja ću bolnici dati otkaz, a kad uspijem naći drugi posao, da on, Gluhak, direktoru te firme, koji će se raspitivati za mene, kaže da sam otišao zato što sam bio nezadovoljan plaćom. Direktor je na to pristao.» I Mesić je doista odmah našao novi posao: poduzeće Kemika tražilo je pravnika s pravosudnim ispitom i sa znanjem jednog stranog jezika – po mogućnosti ruskog, pošto su dosta radili s Rusijom – te s najmanje deset godina radnog staža. Naravno, nisu se tražile moralno-političke kvalifikacije, odnosno obavezno članstvo u partiji. «Plaća je bila veća nego u bolnici, a posao se, uglavnom, svodio na zastupanje firme u radnim sporovima. Odmah sam dao otkaz u bolnici, a ravnatelj Gluhak javio je u komitet da sam nestao u nepoznatom pravcu. Posao u Kemici bio je dobar, žena zadovoljna, spremali smo se na godišnji odmor i posljednjeg dana probnog roka direktor me zove i kaže mi da sam zadovoljio i da ćemo sutra potpisati ugovor na neodređeno vrijeme. Ujutro, kad smo trebali potpisati ugovor, došao mi je direktorov tajnik i rekao mi da ga je direktor poslao radi jedne neugodne vijesti: ukratko, Kemika mora raskinuti radni odnos sa mnom. Razlog je, naravno, bila direktiva iz komiteta. Odmah sam im najavio da ću pokrenuti radni spor, ali sam predložio i mogućnost da izbjegnemo sudovanje: dat ću im otkaz, ako mi unaprijed isplate četiri plaće, a ja ću opet naći neku žrtvu. Direktor se složio i istog su mi dana isplaćene četiri plaće, i to četiri dobre plaće. Došao sam kući s gomilom novaca i žena je pomislila da sam provalio u banku. S tim smo novcima onda otišli na more.»


(nastaviće se)


(zurnal.info)

ZGOTIVITE ME SA...: Alkalaj & Tufo

Ovo je nova rubrika u kojoj ćemo objavljivati zajedničke fotografije političara i građana

Iz godine u godinu sve više se povećava jaz između naroda i njegovih političara. Taj ponor uzrokovan je ogromnom materijalnom razlikom gdje jedan političar zarađuje koliko 10 njegovih glasača, ali ne treba biti materijalista pa sve nesporazume tumačiti na taj način. Nešto je i do nas... Zar je moguće da nemamo bar malo vremena da ga posvetimo našim političarima, da ih pozovemo u naše domove, ugostimo, porazgovaramo s njima i shvatimo da su i oni ljudi od krvi i mesa, a ne samo bezobzirni neradnici i sitni spletkaroši.

Kako bismo promijenili tu nepodnošljivu situaciju i olabavili zategnute odnose, odlučili smo da uvedemo rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije), u kojoj ćemo objavljivate zajedničke fotografije političara i njihovih birača.

Dakle, ukoliko u svojim privatnim albumima neopravdano od očiju javnosti skrivate fotografski ovjekovječene susrete sa omiljenim političarima, pošaljite ih na naš mail. Mi ćemo im posvetiti dužnu pažnju, kako bi i ostatak populacije uživao u dirljivoj atmosferi tih intimnih trenutaka.

Našu rubriku otvara fotografija ministra vanjskih poslova Svena Alkalaja i njegovog fana Tufe Veletanlića, harmonikaša glasovitog po vrsnim interpretacijama hitova Bore Spužića Kvake.

(zurnal.info)