Život

JU DJECA ISTOČNO OD SARAJEVA: Arzija Mahmutović pohađa postiplomski studij na Palama

Iako je konkurs za direktora Javne ustanove Djeca Sarajeva završen, imena kandidata još uvijek nisu predočena javnosti, a nezvanično saznajemo da je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Safet Kešo odlučan u namjeri da v.d. direktora Arzija Mahmutović ostane na čelu ove ustanove. Uposlenici ove ustanove prije nekoliko dana naslutili su mogućnost njenog reizbora nakon što je, nakon obavljenog privatnog sastanka sa ministrom Kešom, prolazeći kroz hodnik sa smiješkom dobacila: Samo da znate – ja ostajem.

Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze: Detalj sa facebook grupe podrške

Dan nakon toga u medijima je izjavila: Očekujem da ću ponovo biti izabrana za direktoricu JU Djeca Sarajeva.

I mi to očekujemo.

U međuvremenu, v.d. direktorica Mahmutović priprema teren za ponovno osvajanje fotelje u JU Djeca Sarajeva. Tačnije, pripremaju se uslovi kako bi se konkurencija za to mjesto svela na minimum. U skladu s tim Mahmutovićka se odlučila oboružati dodatnim diplomama, kako bi i na taj način eliminisala eventualnu konkurenciju. Zbog toga je još prije nekoliko godina upisala postdiplomski studij iz oblasti pedagogije i to ni manje ni više nego na – Palama. Tačnije na Filozoskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo, gdje, pouzdano saznajemo, redovno zalazi i Djed Mraz.

A svi oni koji se slažu sa politikom vođenja ustanove v.d. direktorice, nesvršene magistrice pedagogije s Pala, mogu svoju podršku iskazati na facebook grupi – Podržimo Arziju Mahmutović, uz “lajkanje” užasavajućih ilustracija na kojima Duška Jurišić, upregnuta u saonice s mrtvačkom glavom, vuče Deda Mraza.

Iskreno se nadamo da štićenici Arzije Mahmutović neće posjećivati stranicu ove facebook grupe.

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Mostarski vijećnici u hipijevskom kolu

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

 

 

ZGOTIVITE ME SA: Slavuj i Sadik

 

Posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić

Rubriku Zgotivite me sa... (naslov je inspiriran urnebesnom rubrikom iz časopisa Itd koji je nekada uveseljavao radnu omladinu bivše Jugoslavije) u kojoj objavljujemo dirljive fotografije političara, ovaj put posvetili smo Slavku Jovičiću Slavuju, udarnoj ptici Dodikovog SNSD-a.

Bila je to teška odluka i ozbiljan posao, jer nam je gospodin Jovičić ponudio more materijala za razmatranje. Slavuj pripada onoj grupi političara koja očigledno bezgranično uživa u poziciji koju su nezasluženo zaposjeli. On to i ne krije. Nije budala. Naš pernati junak uredno vodi dva bloga u kojima objavljuje sve isječke iz štampe sa svojim likom i fotografije sa brojnih službenih putovanja koja smo mu mi platili. Slavuj širi istinu o Bosni po Italiji, Rusiji, SAD i svaku priliku koristi da s tri kvrgava prsta pozira pored čuvenih spomenika kulture. Tu su i fotografije nastale kao trijumfalni rezultat Slavujevih zasjeda na poznate ličnosti. Junak ne bira ni pol ni rod, pa imamo prikaze stiskavaca sa Nedom Ukraden, Marinkom Rokvićem, Severinom i Borisom Tadićem. Čini se da je među žrtvama najneoprezniji Milorad Dodik, jer je na blogovima najveći broj njihovih intimnih susreta. Tu je i veliki broj fotografija koje bismo sasvim lako mogli nazvati seksualnim uznemiravanjem, na kojima se Slavuj lascivno kezi u kadru sa stranačkim drugaricama iz Parlamenta, mladim aktivisticama SNSD-a, službenicama američke administracije, konobaricama, sobaricama...

Ipak, posebnu pažnju privukla nam je fotografija izuzetno jakog erotskog naboja na kojoj se grle Slavuj i siledžija Sadik Bahtić. Očigledno je snimljena na seminaru Uloga Obavještajno - sigurnosne agencije BiH u evroatalantskim integracijama i to je jedini siguran podatak koji možemo saznati s ove fotografije. Sve drugo je čista misterija: šta dolazi iz slušalica, zbog čega podignuti palčevi, čemu ljigavi Sadikov kez, zašto je osobi koja sjedi pored Bahtića neprijatno, i naravno, kako se okončala ova predigra?

Odgovore možemo samo naslućivati...

(zurnal.info)

MARKO TOMAŠ: Ianu Curtisu, umjesto psovke

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Nema ga


Da pišem dnevnik, ovako bi izgledala stranica datirana na utorak, 18.05.2010. godine.

18.05.2010.

Danas se navršilo trideset godina od smrti Iana Curtisa, legendarnog pjevača Joy Divisiona. Zadnjih dana razmišljam o tome kako se nešto čudno dogodilo proljeću. Proljeća nema. Kiša i vjetar danima. Sivilo kroz koje se probijaju besmrtni Curtisovi stihovi i njegov pogrebni glas.

Sve se pomiješalo, uglavnom. Hodam cestom, ali doslovno cestom, i žalim grad koji je nestao u povijesnom uraganu, koji ga je izbrisao s lica zemlje i preselio ga tamo gdje obitava i Curtis i toliki mladići čija su pleća pukla pod teretom bezumlja i besmisla. Hodam cestom, a hodam kroz grad. Pločnike je zauzela motorizirana željezarija pažljivo ugurana između, nedavno posađenih, lipovih mladica. Pločnike su zauzele i gazde kafana i fast foodova, zatrpali ih aluminijskim stolovima i stolicama. Ja hodam cestom, klinci sa ogromnim torbama na leđima hodaju cestom, guraju se kroz popodnevni promet iz škole i u školu. Usput bacaju plastične boce i ostatke užine po ulici. Nekakvi ljudi, grubih lica i divljih pogleda dovikuju se preko ulice. Sklanjam se automobilima koji prolaze. Djeca se sklanjaju automobilima koji prolaze. Likovi čije oči prezrivo gledaju svijet, grubo i gadljivo divlje, zaustavljaju auta usred djece, između pločnika punih automobila i kafanskog inventara, otvaraju prozore i razgovaraju s istim takvim primjercima sramotne ljudske vrste koji se mangupski naslanjaju na krov zaustavljenog automobila. U tom trenutku, promet se zaustavlja, stvara se dugačka nervozna kolona. Na cesti, dodiruju se kišobrani nadrkanih prolaznika u mimohodu. Osim, uglavnom zluradog, dječjeg smijeha, ne možete vidjeti osmijeh niti čuti kako se netko zdravo smije. Sve se pretvorilo u zluradost, pakost, podozrivost, prezir, bahatost i, brate i sestro, u seljakluk svake vrste.

Da sam religiozan molio bih da netko sve to zaustavi, vrati vrijeme unatrag i izbriše nepravdu, jer nepravda je uništiti Grad. Ovako, ostaje mi samo da psujem i galamim svo vrijeme svjestan da me nitko živ ne čuje. A i ako sluša i čuje sve što kažem dočekuje s prezirom. Budala! To sam ja. To su svi koji traže nešto čega nema, nešto čega neće biti. Svi koji traže Grad, otvoren, tolerantan prostor, pristojan dom i zabavnu usputnu stanicu. Vrijeme je ljudi čija je nepristojnost uvredljiva, vrijeme je bahatih političara, instant zvijezda, brutalno nasilnih klinaca, kvartovskih lopova i siledžija, napumpanih usta i silikonskih sisa, vrijeme loše droge, zaboravljenih gorkih ratnika, vrijeme je nerada, nepročitanih knjiga, gadljive glazbe i proljeća, koje je negdje nestalo.

Ništa se, osim toga, nije dogodilo. Prije trideset godina Ian Curtis se ubio u svom domu u Macclesfieldu. 2010. u Mostaru je nestalo proljeće. Nestali su pločnici. Nestao je grad. Rest In Peace!

(zurnal.info)



AbART: Umjetnost u podijeljenim gradovima

Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima koji je održan nedavno u Mostaru organizirala je Umjetnička produkcija AbArt. AbArt produkciju čine tri mlade kustosice, povjesničarke umjetnosti i dizajnerice Amila Puzić, Anja Bogojević i Mela Žuljević. S njihovim viđenjem podijeljenih gradova, kako gledaju na ulogu prostora i arhitekture u tim sredinama te alternativnim/umjetničkim strategijama upoznajemo vas kroz intervju koji slijedi

Red je da počnemo od predpovijesti. Interesira me kada ste i kako došle na ideju o osnivanju Abart produkcije?

- Ideja je nastala 2008. godine kada smo organizovale izložbu mladih bh. umjetnika/ca pod nazivom „Bujroom u Mostar“ u OKC-u Abrašević, a koja je nastala kao rezultat saradnje između umjetnika/ca i historičara/ki umjetnosti. S ovom izložbom smo nastojale da podstaknemo razmjenu iskustava između teoretičara/ki i umjetika/ca, te promišljanje umjetničkih radova koji nastaju u specifičnom odnosu s konkretnim javnim prostorom kafe-kluba OKC-a Abrašević . Kroz proces rada smo otvorile mnoga pitanja o problemu javnog prostora i potencijalu koji umjetnost može da ostvari u oblikovanju/otvaranju novih javnih prostora i preispitivanju postojećih. Prepoznali smo značaj prostora Omladinskog kulturnog centra Abrašević kao graničnog prostora u podijeljenom gradu, a čija višeznačnost može da se artikuliše upravo kroz umjetničko djelovanje. Ova promišljanja su predstavljala početnu instancu od koje smo krenule u istraživanje ideje o umjetnosti u podijeljenim gradovima, kroz razgovore s Huseinom Oručevićem, jednim od ključnih pokretača ideje o osnivanju umjetničke produkcije unutar Abraševića. Nakon što smo 2009. godine obezbjedile sredstva za dalji rad, osnovale smo Abart umjetničku produkciju i krenule u realizaciju projekta pod nazivom „Umjetnost u podijeljenim gradovima/Art in divided cities“.

Vaš prvi projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“ ste radile u suradnji s partnerima iz Berlina, Beiruta i Kosovske Mitrovice. Od koga je potekla inicijativa za taj projekt i što je bila početna misao vodilja?

- Idejno polazište projekta odnosi se prije svega na topos grada koji u fizičkom smislu označava i predstavlja javni prostor, te kao takav može prolaziti kroz različite podjele katakteristične za Grad u smislu globalnog fenomena, a ne u smislu podijeljenog Grada kao izoliranog mjesta. Problem funkcioniranja multinacionalnih gradova aktualan je i prepoznatljiv na globalnom nivou i ne predstavlja izolovanu pojavu specifičnu za Mostar, stoga je za projekt bilo važno uspostavljanje saradnje s partnerskim gradovima (Berlin, Bejrut i Kosovska Mitrovica) koji su ponaosob proživljavali i proživljavaju probleme podijeljenosti.

Znači, ideja o ovom programu je potekla iz Mostara?

- Ideja je potekla iz Mostara, a potom smo pozvale kolege iz spomenutih partnerskih gradova da nam se priključe na realizaciji projekta.

Taj je program nedavno završen. Što je sve u proteklih godinu dana urađeno kroz projekt „Umjetnost u podijeljenim gradovima“?

- Primarnu instancu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in divided cities činile su različite istraživačke i teorijske prakse na osnovu kojih smo analizirali, promišljali i intrepretatirali pojmove javnog prostora, grada, granice i tipova graničnosti, s ciljem da ukažemo na različite sociološke, političke i diskurzivne prakse. Dokaz ovog istraživanja predstavlja publikacija pod nazivom Grad i granica, koja je izdata u studenom/novembru 2009. godine, a koja sumira prve rezultate procesa zajedničkog istraživanja.

Drugu važnu instancu za realizaciju projekta obuhvatale su konkretne umjetničke akcije kroz koje su umjetnici/ce u suradnji s kustosicama i publikom nastojali dekonstruirati stereotipne podjele koji se reflektiraju na ovu društvenu sredinu. Tako je dokumentarna izložba Vodič kroz podijeljene gradove bila prva aktivnost realizirana u sklopu projekta i zasnivala se na kratkom predstavljanju arhitektonske, političke, ekonomske, socijalne i umjetničke slike Bejruta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara s naglaskom na prostore podjele.

Na drugoj umjetničkoj izložbi Međuprostortu se nalazim tamo gdje me nema predstavljeni su radovi tri bosanskohercegovačka umjetnika/ce Gordane Anđelić Galić, Nele Hasanbegović i Demisa Sinančevića, kroz koje su se umjetnici/e bavili različitim aspektima graničnih fenomena.

Nedavno završeni „Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima“ (14.-17.04.2010.) predstavljao je završnu aktivnost koju umjetnička produkcija Abart realizira u sklopu projekta Umjetnost u podijeljenim gradovima / Art in Divided Cities.

Festival je bio koncipiran kao četverodnevni multidisciplinarni susret umjetnika/ca, kustosa/ica, arhitekata/ica, historičara/kih umjetnosti i sociologa/inja iz Bejruta, Belfasta, Berlina, Kosovske Mitrovice i Mostara, koji su se s različlitih polazišta bavili tematikom podijeljenog Grada, s posebnim akcentom na analizi ne/mogućnosti razvijanja i implementiranja umjetničkih strategija unutar gradskog tkiva. Festival umjetnosti u podijeljenim gradovima / Festival of Art in Divided Cities je realiziran u formi kolaža sačinjenog od predavanja, diskusija, umjetničkih izložbi, performansa i intervencija u javnom prostoru.

Zašto baš arhitektura i prostor kao točka na koju ste, uglavnom, stavili naglasak?

- Prostor prije svega promišljamo kroz agonistički pristup koji javni prostor posmatra kao mjesto sukoba različitih pozicija koje je moguće transformisati u mjesto susreta/konstruktivnog dijaloga, a naročito uz pomoć razičitih umjetničkih strategija. Arhitektura reflektira odnosno materijalizira društvene odnose i gotovo uvijek predstavlja artikulaciju ideoloških konstrukcija značenja. U podijeljenim gradovima, arhitektura je manifestacija moći koja materijalizira strah i nadzor u cilju održavanja podjela između zajednica u konfliktu. S druge strane, prepoznali smo potencijal koji umjetnost u javnom prostoru može da ostvari kao alat koji propituje dominatne mehanizme i kao sredstvo koje okuplja i podstiče kreiranje savremenih društvenih zajednica. Umjetničke akcije koje smo realizirali na graničnom području imale su za cilj da otvore nove forme javnih prostora u kojima se ljudi povezuju na osnovu onoga „sada“ i „ovdje“, a ne na osnovu zajedničke historije i ideologije. Da li se ovaj program/projekt, paralelno događao i u partnerskim gradovima i koje su specifičnosti Mostara u odnosu na te gradove, koji uvjetno rečeno imaju sličnu političko-sociološku situaciju?

- Tokom šestomjesečnog istraživačkog procesa s partnerima smo aktivno sarađivali i razmjenjivali iskustva podijeljenog Grada putem virtualne platforme – bloga i uvidjele smo da osim sličnosti, koja se prije svega odnosi na priču o očiglednoj nacionalnoj i vjerskoj podijeljenosti koja unutar ovih gradova egzistira, postoje i mnoge razlike koje se također reflektiraju na političko-socijalnu situaciju u svakom od ovih gradova. Kroz istraživanje i razgovore s partnerima primjetile smo sljedeće sličnosti: Bejrut i Mostar dijele slična iskustva rekonstrukcije kroz izgradnju komercijalnih prostora koji podstiču ujedinjavanje građana kroz ostvarivanje konzumerističkih potreba; u Kosovskoj Mitrovici i Mostaru se s druge strane tokom i nakon konflikta desila velika demografska promjena. Berlin nam je u istraživačkog procesu, kao grad koji se konstatno mijenja i izgrađuje, poslužio kao primjer iznalaženja mnoštva različitih rješenja i umjetničkih pristupa u procesu rekonstrukcije i propitivanju javne memorije.

Da li je za vas Mostar, na nekoj intimnoj razini zaista podijeljen grad? Koje su to strategije koje takvu situaciju, s vremenom, mogu promijeniti(Mostar i BiH kao otvoreno društvo)? Da li ih uopće vidite?

- Sasvim je očito da Mostar, kako na administrativnom, tako i na svakom drugom nivou, funkcioniše kao podijeljen grad. Strategije koje smo kroz ovaj projekat osmišljavale nisu imale za cilj nikakvo brisanje/negiranje konflikta i podijeljenosti, niti konačna rješenja poput ujedinjenja ili pomirenja, već su se fokusirale na proučavanje samog fenomena podijeljenog grada. No, želimo naglasiti da se nismo se toliko bavile lokalnim kontekstom, koliko smo nastojale da ukažemo na njegov značaj na globalnoj razini, u smislu da svaki grad posjeduje latentni potencijal da se u određenom trenutku transformira u radikalno podijeljen Grad.

Osvrnimo se na jedan suvremen i blizak nam problem prostora. Naime, radi se o kompleksu Stare bolnice. Vi ste u jednom od programa Festivala radile jednu vrstu turističke ture po mikrolokacijama u Mostaru koje su žrtve urbicida. Da nije lobija, koji su bukvalno preorali Staru bolnicu, kakav bi bio vaš prijedlog za prenamjenu tog kompleksa? Slobodno dajte mašti na volju.

- Kroz umjetničku intervenciju „Lažne priče iz historije Mostara“ nastojale smo ukazati na potencijal individualne reinterpretacije historije grada. Pokušale smo da podstaknemo otvaranje imaginarnog prostora koji može da egzistira paralelno sa stvarnim - fizičkim, i u kojem možemo da pružimo virtualne alate za propitivanje i istraživanje konkretnih rješenja. Tako je Stara bolnica postala „Spomenik odbjegloj cedrovini“, i upravo je to jedno od rješenja koje nudimo, zajedno s „Tržnim centrom Svetog Biosfilija“, „Piramidom Kapitalističkog groba“, „Robom koja je odletjela u svemir iz svoje kože“, hotelom „Ružna“ i drugim objektima koji nam služe za imaginarnu prenamjenu postojećih građevina. Dakle, rješenja koja nudimo ne zahtjevaju fizičke intervencije, već u prostoru imaginarnog omogućuju upisivanje alternativne memorije grada.

(zurnal.info)





Posao: Romi gladuju a novac na računu

Dok su Romi na rubu egzistencije sredstva za njihovo zapošljavanje izdvojena od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima zavoda za zapošljavanje u BiH

Od ukupno 702 hiljade KM, koliko je u prošloj godini za podsticaj zapošljavanje Roma u BiH izdvojilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, samo je Federalni zavod za zapošljavanje iskoristio novčana sredstva. Ovom zavodu dodijeljeno je 440 hiljada KM, Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske odobreno je 220.000 a Zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta 42.000 KM.

Tek nakon raspisivanja trećeg javnog poziva, jer se na prva dva poziva nije javilo dovoljno zainteresovanih, Federalni zavod uspio je raspodijeliti novac pa uskoro počinje i nova faza ovog projekta, sa novim sredstvima. Međutim, ni nakon ponovljenog javnog poziva u Brčkom i RS-u sredstva nisu ni izbliza utrošena, iako se često govori o nedovoljnoj brizi kada je riječ o zapošljavanju Roma.

Brčko Distrikt: realizacija 0%

Iako je krajem prošle godine na evidenciji Zavoda za zapošljavanje RS-a evidentirano 309 nezaposlenih Roma (tri osobe sa srednjom školom i 276 bez ikakvih kvalifikacija), od 220 hiljada KM utrošeno je samo 39, što je tek 17 posto od ukupnih doznačenih sredstava. U Brčko Distriktu stanje je poražavajuće – realizovano je 0% plana.

Spor utrošak planiranih sredstava ali i visoka stopa odustajanja korisnika programske pomoći imaju više uzroka. Muhamed Jusić iz udruženja Euro Rom iz Tuzle kaže kako je problem u nepovoljnim kriterijima, ali i malim poticajnim sredstvima za poslodavce:

- Većina korisnika do sada je već zatvorila ta svoja mala preduzeća, jer su tih pet hiljada KM početnog poticaja shvatili kao grant. Kada je došao red na plaćanje nekih obaveza jednostavno to nisu imali odakle učiniti, a nisu se smjeli u tom trenutku vratiti na biro, i napravljeni su još veći socijalni slučajevi. Dakle, u ovim slučajevima odgovornost za neuspjeh je obostrana, i korisnika, ali i zavoda, jer su zavodi, ne vodeći računa da je riječ o romskoj populaciji, primjenjivali neodgovarajuće kriterije, nisu ni gledali kako raspoređuju novac, i načinjena je velika greška.

U Istraživanju o efikasnosti utrošenih sredstava za provođenje Akcionog plana za zapošljavanje Roma u 2009. (BOSPO, Euro Rom Tuzla, Eur Romalen Kakanj) akcentira se da ni u jednom od triju zavoda nije izrađen program za zapošljavanje Roma sa kriterijima koji su prilagođene ciljnoj romskoj populaciji. Romi u BiH, navodi se, nisu dovoljno informisani o procesu zapošljavanja i samozapošljavanja jer nisu dovoljno dobro razumjeli javne pozive:

Na birima za zapošljavanje nije uposlena nijedna osoba romske nacionalnosti, čiji bi zadatak bio u vezi s Akcionim planom za zapošljavanje Roma... Da je ovaj uslov bio ispunjen, odnosno da je bio zaposlen barem jedan Rom, neupitno je da bi bila bolja saradnja između romske zajednice i sva tri zavoda za zapošljavanje.

Također, logično bio bilo da su zavodi nakon uviđenog neuspjelog javnog poziva samostalno inicirali neke očekivane korake kao što su poboljšavanje ili prilagođavanje kriterija ciljnoj populaciji, ostvarivanje direktnog kontakta sa poslodavcima za koje procjenjuju da mogu uposliti nove radnike, ostvarivanje kontakata radi zajedničkog upošljavanja Roma, sa načelnicima općina, organizacijama i poslodavcima... Međutim, navodi se u izvještaju, indolentnost zavoda je prouzrokovala situaciju kakvu i imamo u rezultatima istraživanja.

Zapanjujući je i podatak da predstavnik romske populacije koji je odabran da bude član komisije za izbor prijavljenih kandidata u Zavodu za zapošljavanje RS-a nije ni pozvan da prisustvuje sastanku na kojem se odabir vršio, već je telefonski obaviješten o rezultatima od strane komsije nakon obavljenog posla.

Četiri mjeseca za raspisivanje poziva

 Dok su Romi na rubu egzistencije i dok doznačena sredstva od strane Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice stoje neutrošena na računima Zavoda za zapošljavanje, zavodima treba po nekoliko mjeseci da pokrenu cijeli postupak, a pogotovo da dovedu cijeli proces do kraja, odnosno da doznače sredstva “rijetkim sretnim” korisnicima Programa.

U zavodu za zapošljavanje Brčko Distrikta kažu kako se prilikom provođenja ovog projekta rukovode internim aktima koje nisu posebno prilagođavali za romsku populaciju. Iako je Brčko ocijenjeno kao najkatastrofalnije kada je riječ o provođenju ovog programa, u zavodu Distrikta nisu čak ni znali za negativnu ocjenu koju su dobili u izvještaju. Na pitanje kako komentariše kritiku da su bila potrebna čak četiri mjeseca za raspisivanje novog javnog poziva, Admir Galijatović, šef sektora posredovanja pri zapošljavanju, neodređeno odgovara da ne treba biti isključiv u kritikama.

Zavodi nisu dovoljno radili ni na oglašavanju programa za zapošljavanje. Federalni zavod posljednji javni poziv nije objavio čak ni u sredstvima javnog informisanja već samo na svojoj tabli i biroima. Ipak, jedini je koji je uspio utrošti planirana sredstva. Cvijeta Vuković iz Zavoda kaže kako su, u razgovoru sa romskim udruženjima i relevantnim izvorima, ipak odlučili promijeniti neke kriterije, te povećati novčani iznos za poslodavce namijenjen zapošljavanju radnika na duži period te pokušati kvalitetnije realizovati utrošak planiranih sredstava.

(zurnal.info)


JU Djeca Sarajeva: Kome, ba, da mi podnosimo izvještaj?!

Nakon neuspjelih pokušaja naše redakcije da od JU Djeca Sarajeva dobijemo na uvid detaljniji izvještaj o finansijskom poslovanju za 2009. godinu, osjećamo izvjesnu obavezu da s javnošću podijelimo način na koji s novinarima komunicira v.d. direkora ove javne ustanove Arzija Mahmutović. Na prvi faksirani zahtjev prema ustanovi nije bilo nikakve reakcije. Zato je drugi zahtjev i neodustajanje novinara izazvao bijes i sarkazam pretočene u sljedeći polupismen dopis. Čitaocima ostavljamo da prosude da li osoba na javnoj funkciji, u ustanovi čija je zakonska obaveza transparentnost u radu, može sebi dozvoliti ovakvu neprijateljsku reakciju, i to samo zbog toga što joj je na civilizovan i uljudan način traženo da dostavi informacije o radu koje bi trebale biti dostupne u svakom trenutku. Također podsjećamo da su službenici, ili sama direktorica, autori ovog nepismenog akta, zaduženi za vaspitanje i predškolsko obrazovanje 2.100 djece grada Sarajeva.

 

Poštovana,

Vezano za Vaš zahtjev da Vam se omogući uvid u Finansijski izvještaj o poslovanju za 2009. godinu obavještavamo Vas da nas obavjestite o terminu u kojem ste u mogućnosti doći u prostorije Sjedišta JU “Djeca Sarajeva” kako bi Vam u prisustvu ovlaštenog lica iz Ustanove omogućio uvid u isti, uz eventualna obrazloženja. Ujedno Vas molimo da nam donesete Finansijski izvještaj Vašeg magazina, JP Elektroprivrede BiH, BH Telecom kako bi smo izvršili upoređivanje i dali Vam što detaljniju analizu.

***

Obzirom da ste u Vašem tekstu koji je objavljen u Online Žurnalu u aprilu 2010. godine već iznijeli detalje iz Finansijskog plana za 2010. godinu JU “Djeca Sarajeva” sa kojim ste očigledno upoznati od strane Vijeća roditelja... isti (izvještaj, op. aut.) nije nikakkva tajna i do istog ste mogli doći na isti način kao što ste došli i do Finansijskog plana.

***

Kao institucija koja se bavi odgojem i obrazovanjem djece predškolske dobi uvijek smo uvažavali i cijenili stavove i mišljenje svih naših roditelja (cca 2100 djece), te u tom kontekstu ne razumijemo razloge zbog kojih se od strane roditelja više insistira na finansijskim pokazateljima poslovanja Ustanove nego na pokazateljima koji se konkretno tiču odgojno-obrazovnog rada.

 

Naravno da je uslijedio i treći pokušaj novinara Žurnala. U dopisu upućenom Ustanovi naglašeno je kako JP Elektroprivreda i BH Telecom nisu ni u kakvoj vezi s našim magazinom, te da Žurnal, za razliku od ustanove koju ona vodi nije javna, ali ni ustanova koja se finansira sredstvima budžetskih korisnika, zbog čega nema zakonsku obavezu javnog objavljivanja izvještaja o finansijskom poslovanju. I pored toga što smo naglasili da nismo ni u kakvoj vezi s Vijećem roditelja, te da smo podatke dobili u Ministarstvu obrazovanja i nauke KS-a, odgovora nije bilo. Direktorica Mahmutović očigledno je svoje rekla, barem kada je pitanju magazin Žurnal.

A vi, dragi roditelji, šta vi više hoćete? Da znate kako se troši novac namijenjen vašoj djeci? Obratite se Elektroprivredi ili BH Telecomu, prije ćete dobiti odgovore nego od JU Djeca Sarajeva.

(zurnal.info)

 

Prvi maj 2010: Praznik rada i bijede

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
Salih Pedić- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što dišeSalih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.


Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali
– razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog –
kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca –
zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli
– pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
-
Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Foto: SEEbizZa veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku,
ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.


Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
-
Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije –
kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Demir MahmutčehajićIako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
-
Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.


Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

MAKSUMI SARAJEVA: Arzija Mahmutović kao Chuck Norris Godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a. I pored toga, ministar Safet Kešo tvrdi kako nemaju pravo učestvovati u izboru novog direktora Ustanove

Dok joj Vijeće roditelja JU Djeca Sarajeva izglasava nepovjerenje a ministar Safet Kešo poručuje kako Vijeće ne može birati direktora te ustanove, direktorica Arzija Mahmutović, kao da to i nema mnogo veze sa njom, putuje, pa u protekloj sedmici nije bila dostupna za davanje informacija. Vijeće roditelja Javne ustanove „Djeca Sarajeva“ demantira izjavu ministra za obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo Safeta Keše iz koje proizilazi da to vijeće ne može birati direktora navedene ustanove, poručujući da, nasuprot Kešinoj tvrdnji, ono ravnopravno može učestvovati u izboru novog direktora i da to svakako namjerava učiniti:
Osim ako nadležno ministarstvo ne priznaje vladavinu prava, Vijeće roditelja ima namjeru ne samo da ravnopravno učestvuje u izboru novog direktora već će bez obzira na to ko bude izabran i kojoj političkoj opciji bude pripadao, pomno pratiti sve aspekte poslovanja i upravljanja Javne ustanove. Zakonom su propisana dva člana Upravnog odbora iz Vijeća roditelja, a nadležnost Upravnog odbora je između ostalog izbor direktora Javne ustanove.

U prilog tvrdnji kako Vijeće roditelja ima pravo na izbor novog direktora govori i činjenica da godišnje za rad JU Djeca Sarajeva više novca izdvoje roditelji nego Ministarstvo obrazovanja i nauke KS-a.

Naime, od skoro šest i po miliona KM, koliko je iznosio prihod JU Djeca Sarajeva u 2009., više od tri miliona KM (tri miliona i skoro 200 hiljada) odnosi se na naplatu od roditelja, oko 150.000 na naplatu kraćih specijalizovanih kurseva, dakle, opet od roditelja, dok je iz budžeta rad institucije subvencioniran sa dva miliona KM. U isto vrijeme se za ishranu djece, nabavku materijala i održavanje zgrada izdvaja oko 600.000 KM.

S obzirom da je u budžetu Ministarstva za ovu godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno dva miliona i stotinu hiljada KM, i ove godine će roditelji uplatiti veći dio novca potreban za rad.

U budžetu Kantona Sarajevo za 2010. godinu za rad JU Djeca Sarajeva izdvojeno je dva miliona i 100.000 KM, što je prikazano pod stavkom Predškolsko obrazovanje. Bez ijedne detaljnije stavke, javnosti je potpuno uskraćeno pravo na informaciju o utrošku novca. U Ministarstvu kulture i obrazovanja to pravdaju činjenicom da JU Djeca Sarajeva još uvijek nije uvrštena u trezorski sistem poslovanja, već se sufinansiranje vrši putem granta, pa se u tom slučaju ne moraju prikazivati rashodi po pojedinačnim stavkama. O poslovanju ove institucije u 2010. godini imat ćemo pravo znati tek sredinom naredne godine, kada Ustanova pošalje izvještaj Ministarstvu pa ono održi sjednicu.

Tako će se i izvještaj o poslovanju u protekloj godini biti razmatran na sjednici sredinom ove godine.


Finansijski plan JU Djeca Sarajeva za 2009. godinu

Prihodi

Sufinansiranje iz budžeta: 2.000.000 KM

Subvencioniranje djece u vrtićima (Ministarstvo za rad i socijalnu politiku): 234.000 KM

Naplata od roditelja: 3.169.054 KM

Kraći specijalizovani programi (engleski jezik, ples, zimovanje djece): 150.500 KM

Zakupnine (izdavanje objekata): 382.351KM

Donacije-grantovi: 102.000 KM

Ostali prihodi: 104.500 KM

Kapitalni primici: 300.743 KM

Ukupno prihodi: 6.443.148 KM


Rashodi

Bruto plate: 3.720.000 KM

Naknade troškova zaposlenih (topli obrok, prevoz, otpreminine u penziju, pomoć u slučaju smrti ili bolesti): 1.186.700 KM

Režijski troškovi 593.410 KM

Materijalni troškovi (hrana za djecu, didaktički materijal, materijal za čišćenje, kancelarijski materijal, materijal za održavanje zgrada i opreme, ugovorene usluge, osiguranje) 639.295 KM

Kapitalni izdaci: 303.743 KM

Ukupno rashodi: 6.443.148 KM


Podsjećanja radi, direktorici Ustanove Arziji Mahmutović mandat je istekao krajem januara. Nakon dvomjesečnog tehničkog mandata razriješena je te funkcije i imenovana za v.d. direktoricu ustanove, do izbora novog direktora. Konkurs za izbor novog direktora raspisan je početkom aprila.


EMIR KUSTURICA: Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan

Intervju koji smo vam pripremili je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij

Kako je i red, na samom početku da se prigodno pohvalimo. Intervju koji slijedi je prvi razgovor koji je gigantski reditelj Emir Kusturica dao za neki federalni internet medij. Ne moramo vam posebno pominjati koliko smo ushićeni zbog te činjenice. Posebno smo osupnuti činjenicom da je tokom čitavog razgovora ovaj osjetljivi umjetnik uspio obuzdati svoj vatreni temperament pa nas nije vrijeđao, psovao, ne daj bože udario, niti posegnuo za našim kasetama (koje doduše nismo ni imali). Bilo je par duhovitih opaski, nevinih bockanja tipa “đe vam je sad Alija”, “kaće mi Ibrišimović vratit stan”, “kako vam se stvarno zove ona režiserka” i slično, ali to je taj neuništivi sarajevski humor koji je u Kusturici opstao bez obzira na godine izbivanja. Kako već kaže ona narodna, možeš čovjeka istjerat iz Sarajeva, al ne možeš Sarajevo iz čovjeka - da iskoristimo priliku pa da se i mi prigodno našalimo.

Boravak u pitoresknom Drvengradu bio je izuzetno ugodan. U društvu dobroćudnih rendžera činilo nam se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u korice stripa, među vukove s Ontarija, gdje naš domaćin igra ulogu Komandanta Marka koji čvrstom, ali i mekom rukom smiruje proteste pobunjenih brđana s Mećavnika. Sigurni smo da se ta topla, domaćinska atmosfera može osjetiti i u razgovoru koji slijedi. Kusturica nam je dobrodušno dozvolio da mu postavimo sva pitanja koja želimo. Naravno, poštovali smo njegov opravdan uvjet da pitanja ne smiju narušavati tradicionalnu pristojnost koja se godinama na ovim planinama gaji između domaćina i gosta.

Koliko je Sarajevo zadržalo obilježja multietničkog grada?
- Kako može multietnički grad da bude nešto gdje je ostalo onih nekoliko dimljenih Srba, staraca i starica, gdje muslimani glume da žive u multietničkom gradu. Znate kako se najbolje pogrebno preduzeće preziva? Kad-tad! Tako je i taj multietnički grad jedna kad-tad ideja. (Glas Srpske 2010.)

Vaši stavovi, okrenutost pravoslavlju i opredjeljenje da živite u Srbiji izazivaju gnjev u Sarajevu. Smeta li Vam to?
- Ma baš me briga za Sarajevo. Čovjek ide tamo gdje ga vole i koga on voli. Kad te ne vole, ne ideš tamo da te ne bi neko pljunuo, pogodio kamenom zato što drugačije misliš. Zanimljivo je to iz više razloga. Kad u Njujorku čovjek koji je bio protestant postane budista, a isti je čovjek ovi su svi srećni jer je nekog Boga našao, a ovdje je to sporno: "Dobar je on, pametan, ali što će mu to pravoslavlje". Mislim da je tu sporna tačka. To govori o njima, a ne o meni. Ja nemam potrebu ni da ih vidim niti imam bilo kakvu potrebu da se mjerim time. Izuzev prijatelja koje viđam svakako. (Glas Srpske 2010.)

REPUBLIKA SRPSKA JE ZNAČAJNA POBJEDA

Kako doživljavate Republiku Srpsku?
- Doživljavam je kao jednu vrlo značajnu pobjedu. Prvi put je to u stvari s ove strane Drine, jedna autonomija koju Srbi imaju. U tom razlazu stare Jugoslavije, gdje je BiH predstavljala malu Jugoslaviju, vrlo je teško vjerovati da se u skladu može živjeti i raditi onako kako je bilo. Toliko je zapravo ideja da se ima Republika Srpska ideja da budemo građani, ali da ne zaboravimo ko smo. Ova druga ideja je da zaboravimo ko smo, ali da ne budemo Srbi. Utoliko to je ta tekovina vrlo značajna i ona mora da opstane. Inače, tih milion i tristo-četiristo hiljada ljudi izgubiće identitet vrlo brzo i lako. (Glas Srpske 2010.)

Oni su, dakle, razumeli da je vaš boravak u Beogradu podrška Miloševiću?

- Ja sam vjerovao da Milošević može da sačuva Jugoslaviju, a on nije mogao da sačuva ni Knin. To je sve što ja o tom čovjeku mogu da vam kažem i sve što treba da zabeležite. (Nin, 1997)

Kako ste primili Sidranov odgovor na vaš tekst štampan u NIN-u?

- Moram reci da sam bio vrlo zbunjen redakcijskom nesmotrenošću. Objavili ste odgovor na jeziku koji ne razumijem. Ubuduće, mislim, kad štampate tekstove iz stranih zemalja treba da ih prevedete. (Nin, 1997)

Da prevedemo Abdulaha Sidrana sa " bosanskog " na srpski?

- Ja njegov jezik više ne razumijem. (Nin, 1997)

A razumete li Marka Vešovića?

- Vešović je prikriveni četnik i to će iz njega kad-tad izbiti. Nisam razumio ono sto piše, ali sam vidio po fotografiji da mnogo puši. Dakle da je prepušio. (Nin, 1997)

Sada iz vas progovara filozofičnost i blagost koja upućuje na zaključak da vi, možda, i nećete završiti svoje polemike sa Sidranom, sa Mirkom Kovačem...

- U istoriji ne postoje kondicionali, ne možemo da se pitamo šta bi bilo kad bi bilo. Tako ti je kako ti je. Kod ljudi su kondicionali primjenjivi. Kod Mirka Kovača nisu. Moramo priznati da taj čovjek nije Tomas Man. Pravi Tomas Man je pobjegao u Ameriku, a ovaj, umisljeni, preselio se iz Srbije u Hrvatsku, u komšiluk novih ustaša. Od dva nacizma on je izabrao slađi. Ženin! (Nin, 1997)

Bregović je nedavno rekao da bi voleo da počiva u Sarajevu.

- Njemu treba, naravno, izaći ususret... (...) Razumijem tu težnju, da se vratiš mrtav u Sarajevo, ali ja tu želju nemam. Posebno ne tako lukavo da im se udvaram na tanku žicu smrti. (Nin, 1997)

Nije valjda ni vreme za razmišljanje o smrti.

- Šta ja znam! Moj dolazak u Sarajevo uopšte nije sporan. Ja živim u iluziji, održavam kontakte sa nekim ljudima tamo. Svi moji prijatelji iz djetinjstva, ostali su moji prijatelji. Znaju da iz mene ne izbija nikakvo zlo, da im ne želim zlo. Znaju da sam politički krivac. Ako išta postoji zbog čega treba da odgovaram, to je verbalni delikt. (Nin, 1997)

MOCART JE POČEO RAT

Uvek mi se činilo da pri objašnjavanju početka rata u Bosni nekako izmiče jedan od mogućih razloga...

- Pričali su mi da je u Sarajevu usred one tenzije dolazećeg rata u Skerlićevoj ulici neko od neke strašne napetosti iznio gramofon na prozor i pustio Mocarta. Znaš kad oni puštaju Mocarta – nikad! Eto, rat je počeo tako što je jednog dana jedan čovjek iznio gramofon i pustio Mocarta – to je značilo da je sve otišlo u pizdu materinu. (Vreme, 2004)

Kako se donosi ta vrsta sudbinskih odluka (život u Beogradu)?

- Kod mene se motivi uvek ispostavljaju sa malim kašnjenjem. U ovom slučaju, najpre sam uradio nešto nošen intuicijom i potrebom da negdje pripadam. Prirodna inteligencija dio je moje ličnosti, ali u meni postoji i nešto evoluciono neusavršeno. Nemam tu vrstu discipline i odgovornosti koja je potrebna za život na Zapadu.

Beograd je nešto čemu pripadam, ako ne po ličnoj karti a onda po ideji da je moje mjesto tamo gdje su nastajali romani Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Ive Andrića, gdje su poeziju pisali Vasko Popa i Matija Bećković. Oni su gravitaciona sila mog kretanja. (Vreme, 2001)

Koliko vi sami proizvodite te sukobe?

- Ja imam onaj crnogorski sindrom da ne idem u kafane jer ne mogu da izdržim poglede koji mi ne odgovoraju, ali osim prenaglašene osjetljivosti ima tu još nečega. Razvijao sam se u dvije različite sredine. Beograd je bio gravitaciona, emocionalna sila, a Sarajevo sredina gdje sam fizički odrastao. I uspeo sam da proizvedem sukobe i tamo i ovdje, mada sam uvijek imao šansu da postanem neprikosnoveni heroj. U Sarajevu da sam podržao Aliju Izetbegovića i ideju u koju nisam vjerovao, a koja se na kraju pokazala kao neostvariva. Ako se republika pretvori u protektorat, postavlja se pitanje da li je to moglo da se izbjegne. Sigurno da je moglo, ali nije, i ja ne mogu da se hvalim da sam to anticipirao. Bio mi je dovoljan jedan susret. Kad mi je Alija Izetbegović na jednom sastanku, jer sam mu vjerovatno trebao kao jedan od poznatijih Bosanaca, rekao da je Ivo Andrić bio podvorničko kopile puno mržnje, pomislio sam, "ovo ne može biti moj predsjednik". Kad nemaš druge oslonce, onda podršku tražiš u Andriću. (Vreme, 2001)

Da li je to bila neka prećutna vrsta podrške Miloševićevoj politici?

- Nije, mada je kod mene postojala neutralnost ili neverovanje da je Milošević babaroga u onoj mjeri u kojoj su Slovenci i Hrvati to znali od početka. To su možda odmah vidjeli i pojedini intelektualci koji se ni za šta ne vezuju emocionalno, već uvijek imaju distancu prema svemu. Na kraju, sa tom distancom i umru. Ja nisam taj tip. Milošević je u početku bio dio produženog vremena stare Jugoslavije, jer njega možemo posmatrati kao ishod parole "i posle Tita Tito". On je pokušao da se ponaša kao Tito, samo što više nije bilo hladnog rata niti podjeljenosti u svijetu sa kojom bi on mogao da igra igru koju je zamislio.

Bio sam stavljen u tešku poziciju: mogao sam da biram između toga da postanem nacionalni heroj u sredini gdje sam rođen, ili da budem omražen kod jednog dijela svijeta koji je želio da čuje od mene ključnu rečenicu da je Milošević fašista i gad, a koju ja nisam izgovorio. (Vreme, 2001)

Niste hteli da kažete da je Milošević fašista zato što to niste mislili?

- Nisam želio da govorim o redu veličina u kojima njega stavljamo na prvo mjesto, a Tuđmana i Izetbegovića amnestiramo od krivice zato što su počinili manje zla. Mislim da njihova uloga nije ista, ali da Milošević, Tuđman i Izetbegović moraju da uđu u istu zonu krivice. To se, kao što vidimo, sada i dešava. Mislio sam da je Jugoslavija trebalo da dobije nekog Srbina za predsjednika, i to je moj istorijski idealizam zbog koga pristajem da stradam. (...) S jedne strane, Miloševića sam video kao čovjeka koji lošim sredstvima, ishitreno, ljuto i nediplomatski pokušava nešto da uradi, ali s druge strane stoji činjenica da brza tranzicija bivših socijalističkih zemalja služi da ljudi u njima prestanu da budu vlasnici bilo čega. (Vreme, 2001)

MILOŠEVIĆEVA TELEVIZIJA ILI HITLEROV IBM

Da li ste imali bilo kakvih moralnih dilema oko angažovanja RTS-a tokom snimanja Undergrounda, s obzirom na ulogu koju je ta kuća imala u ratu?

- Ne shvatam zašto bi bio problem malo učešće RTS-a, par rasklimatanih kombija i scenografija, kad je ta kuća u prvom dijelu rata pružala usluge svim mogućim svjetskim stanicama. Ako bih se moralno određivao prema takvim stvarima, onda ne bih mogao da uđem ni u jedan američki bioskop pošto je Amerika udomila šezdeset posto preživjelih nacista i gestapovaca koji su poslije Drugog svjetskog rata dobili pasoše i postali dio njihovog sigurnosnog sistema, niti bih mogao da kupim neki proizvod u svijetu zbog pokolja koji su zemlje koje ih proizvode činile u ime humanih principa.

Ako živiš jednom nogom u svojoj zemlji a drugom na Zapadu, onda je nemoguće mjeriti moral provincijalnim kriterijumima. Da li radiš za Miloševićevu televiziju ili za IBM koji je sarađivao s Hitlerom? Pisac može da zadrži distancu prema svemu, ali ako si odlučio da radiš filmove, moraš da gajiš određenu vrstu kooperativnosti jer su potrebne dozvole za snimanje i sve ono što film, kao teška djelatnost, podrazumeva. (Vreme, 2001)

Zbog čega ste se uopšte sretali s političarima? Bili ste u gostima kod raznihod Miloševića do Košutnice.

- Bio sam previše efikasan i efektan sa svojim filmovima da bi me političari zaobišli. Nekako me je eho nagrada i uspjeha koje sam postizao stavljao u rang raznih sportskih pobjednika koji su se vraćali sa trofejima. Po prirodi stvari, i kod mnogih većih naroda takvi se sreću s ljudima iz političkog miljea. (Vreme, 2001)

Vidite li problem što naša prozapadna elita vrlo često i ne prihvata suštinu zapadnih vrednosti?
- Moj problem i sa Zapadom i sa Srbijom je što me svaki put kad stižem sa Zapada u Srbiju postavljaju u veštačku dilemu. Da li da postanem istomišljenik Harolda Pintera i Biljane Srbljanović. Na Zapadu se naviknem da živim sa istinom koju izgovara Harold Pinter koji na mesto ratnih zločinaca prvo stavi Tonija Blera i Džordža Buša, prateći ideju da ova dvojica generišu svetsku volju i da im tako pripada takva optužba, a Biljana Srbljanović nas podučava kako su zločinci, zapravo, uglavnom Srbi. (Nin, 2007)

Kako se osećate kada čujete licitiranja o vašem identitetu?
- Kad bih tražio svoje estetski uzore, lako bih našao u Žiki Pavloviću i Saši Petroviću, čak i u Makavejevu, čije političke stavove prezirem. Dakle, ja nalazim sebe u kulturnom krugu tih ljudi, a oni su ipak neki Srbi, bilo da su to oduvek bili ili su odlučili da uđu u tu zajednicu jer su je osećali kao svoju. Ovo je takva kultura da gde god pružiš ruku naiđeš na nekog velikog pisca. To je sasvim dovoljno za kulturni identitet. (Nin, 2007)

Nije politički korektno – ali javnost se dugo bavi vašim krštenjem, prelaskom u pravoslavlje...
- Da bi prešao s jedne religije u drugu morao bih da pripadam ovoj prvoj, a kako sam ja prethodno bio čovek bez religijskih predznaka nema govora o bilo kakvoj religijskoj konverziji. Na praškoj Akademiji lepih umetnosti dve godine sam izučavao Stari zavet i to Pismo mi je bilo bliže nego što je Kuran bio bliži bilo kojoj od mojih nena. Prvo, mislim da je tu presudno što sam Stari zavet čitao na srpskom jeziku, a moji preci su morali da čitaju na arapskom i najčešće nisu znali šta izgovaraju. (Nin, 2007)

Koji su motivi za krštenje...
- Došao sam do pedesete godine života i sada već svako pitanje vezano za život uključuje i razmišljanje o smrti. Kada odem želim da mojim potomcima ostavim jasnu predstavu o identitetu i da ne završim kao onaj Andrićev junak iz Travničke hronike koji je podviknuo na neke Turke kada su hteli da linčuju nekog čoveka. On je rekao: ne dirajte čoveka a ovi skloni linču su ga upitali ko si ti, a on im je odgovorio ja sam veći musliman od svih vas. To je bio neki doktor Latin iz Rima koji je lečio konzule u Travniku. Hteo je da spase od sigurne smrti ovog što su ga vodili na linč. Kad je umro sahranili su ga na muslimanskom groblju. Pitali se neki ljudi posle kako katolika sahraniste na muslimanskom groblju, a ovi odgovorili pa sam je rekao da je musliman. (Nin, 2007)

MILOŠEVIĆ JE BIO DUHOVIT I BISTAR ČOVJEK

Pomenuli ste Miloševića. Kako bi danas opisali njegovu ulogu u tom velikom balkanskom filmu? - Inače je bio vrlo duhovit čovek, vrlo bistar, ali kao da nije shvatao da je politika igra tajni, igra u kojoj je glupo govoriti iskreno, jer političari po vokaciji ne govore ono što misle. Zamisli kad bi političari govorili ovako kao ja. Ili bi ih ubila neka obaveštajna služba, ili bi neka korporacija uzela na sebe da ih ušutka. A on je nekako suviše govorio o stvarima o kojima se ne priča otvoreno, a ćutao o stvarima o kojima je morao da govori. I imao je tu ideju da se ne pojavljuje, da pošalje druge. (Nin, 2007)

Kako ste se osećali kad ste čuli da je umro u Hagu?
- Žao mi je bilo. Meni je bilo na neki način i Tuđmana žao. U Francuskoj imaju one ginjole. On je već počeo da mi liči na one likove iz lutkarskog pozorišta, a ne na realnu pojavu. Dosta je komično izgledao, ali mi ga je bilo žao. Mene užasno zanima koje to obaveštajne službe stvaraju lidere. Kao što i danas ne znam ko u Beogradu tačno stoji iza koga. Znam za neke. Ja mislim da je opstanak Bosne i Hercegovine bio nemoguć pod rukovodstvom Alije Izetbegovića. Da je bio Fikret Abdić, ja mislim da bi Bosna opstala bez rata, on bi našao načina da ne zarati sa Srbima, da ne zarati sa Hrvatima. (Nin, 2007)

Kako ste doživeli Aliju Izetbegovića?
- Aliju sam upoznao u stanu njegovog sina. Bio je vrlo blag, veoma naklonjen meni, izuzetno učtiv, ali sam shvatio da ne može da bude moj predsednik jer me je pitao, kad je čuo da se spremam da snimam Na Drini ćupriju, šta će ti taj, to je podvoričko kopile, ono je puno mržnje. Ja sam rekao: ne verujem baš da je puno mržnje. To je izgovarao u trenutku kad smo izlazili, kad smo obuvali cipele koje smo prethodno skinuli. Onda sam shvatio da ne može da bude moj predsednik neko ko za Andrićevo Pismo iz 1920. kaže da je puno mržnje, a upravo se u tu ukazuje na to koliko mnogo mržnje ima kod nas. To je kao kad u Srbiji neko kaže – ovaj nas stvarno predstavlja kao Cigane jer snimam takve filmove. (Nin, 2007)

Čvrsto sam uvjeren da u Sarajevu čitaoci svih vaših intervjua još uvijek traže rečenicu koja najavljuje vaš dolazak u Sarajevo?

Neće je dobiti. Šta bi oni bez ovakvog disidenta? Ne mogu ja njihovo dostojanstvo do kraja da porazim. Ako im je zapad već to učinio, ja ne želim da nastavljam. U svakom pogledu to je jedan stav koji traje već deset godina. Naše su ideje teško pomirljive i suviše suprotne. (Reporter, 2001.)

A šta vi mislite o Miloševicevoj ideji da sakupi sve Srbe u istu državu, je li to ideja o Velikoj Srbiji? - Mnoge stvari se tovare na Miloševićeva leđa. Pazite, ja ne pravim od njega žrtvu. Ali ono što se dogodilo jeste rezultat sticaja prirodnih elemenata. Ja nisam nikakav politički ekspert, samo kazujem svoje mišljenje. Ja nisam Miloševićev čovek, on mi nikada ništa nije dao, ja nisam korumpiran, ja ne pripadam njegovom sistemu. Ali ostajem pri mojoj verziji istorije i spreman sam da podnesem posledice. (Figaro)

Ali vi ne osuđujete Miloševića? - Vi ste Francuzi, vi ste posmatrači, vi ne osećate događaje kao ja na svojoj kozi. Vama je lako, ja vam zavidim. Vaš govor je jednostavan, vi imenujete napadača i napadnute. Ali ja ne mogu da se služim vašim rečnikom. Niko, naravno, ne može opravdati ono sto su Srbi učinili u Bosni. To je gro plan, kao u nekom filmu. Ali ovaj film je suvise bučan da bi mogao da se uhvati i zadnji plan, pozadina, to jest istoriju. Da stvarno mislim da je on Hitler, ja bih vam to rekao. (Figaro)


SEDAM SITNICA

O ETNIČKOM ČIŠĆENJU
Slovenija je uvijek provodila najstrašnije etničko čišćenje. Uvijek je imala etnički čistu državu i najmanje problema. (Globus, 12 marta 1993.)

O NAJVEĆEM ZLOČINCU
1989. godine sam mislio, a i danas mislim isto tako, da je najveći zločinac koji je ikad živio u Jugoslaviji bio Josip Broz Tito. Na njegovom smetljištu su se pojavili svi, i ni jedan nije postigao ništa dobro. (Globus, 12 marta 1993.)

O RODU
Veći sam Turčin i musliman od Alije Izetbegovića (Globus, 12 marta 1993.)

O JAČIM I SLABIJIM

Nikako ne mogu razumjeti kako to da su se Muslimani u ovom ratu opredjelili za stranu koja je slabija : kako lijepo kaze Dučić – rat je borba između jačih i slabijih. Očigledno je da su slabo procijenili, jer su morali savezništvo sklopiti sa pobjedničkom stranom. A to su bosanski Srbi. (Borba, augusta 1993.)

O SARAJEVU

Ali, taj grad danas nije slobodan, pod protektoratom je. Ajde da sve to stavimo po strani i na kraju boravka u kafani podvučemo crtu i vidimo ko je šta imao. Šta je na računu: nikad bjednije nisu živjeli, nikad im teže nije bilo i teško da će se to u budućnosti moći pravdati činjenicom da je Radovan Karadžić ratni zlikovac. (Ekstra magazin, 2003)

O POEZIJI

Stih „Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu“ zaista je otpevan. Ali, mi na svakom koncertu otpevamo poneki prostački stih kao što je „Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću“ ili „Ko ne voli Bahtić Fiću šetao mi po glaviću“. Ovi iz Jutarnjeg lista odlučili su da primete samo taj jedan stih.(Javno.com, 2008.)

O RUSIMA I SRBIMA:

- Problem našeg zajedničkog stradanja je upravo jedan zbir istorijskih okolnosti, u kojima ste vi Rusi bili zapravo od Napoleona do Hitlera. Vaša prostranstva i vaša energija bile su ciljna grupa svih tih osvajanja. A stradanje naroda je u tome bila velika istorijska enigma - da li je ovaj narod morao da toliko strada ili nije? Ali on jeste stradao. Isto tako je i u Srbiji. Srbija je u dva rata izgubila skoro dve trećine svog sposobnog stanovništva. Znači, postoji jedna istorijska okolnost koja nas neizbežno vuče u tu tragediju. To kao da je sudbinsko pitanje, kao da nije pitanje naše odluke, da li mi to želimo ili ne želimo. Mi smo, recimo, u vreme Drugog svetskog rata upali u jednu klopku, u kojoj su naše pravdoljublje i naš istorijski zanos iskoristili Englezi. Mi smo izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera jer je Čerčil dao zadatak da se u svim centrima u Evropi prave veliki neredi, koji bi remetili Hitlerov plan. Pa smo mi 27. marta zapravo pod dirigentskom palicom Engleske obaveštajne službe izašli na ulicu da protestujemo protiv Hitlera, pa su nas onda bombardovali. I to ne bi bilo problem. Svako malo nas bombarduju. Bombardovali su nas na početku rata, bombardovali su nas saveznici 1944. godine, bombardovali su nas 1999, bombarduju nas neprestano. (Glas Rusije, 2010)

 

 

(zurnal.info)