Emir Suljagić

EMIR SULJAGIĆ: Dodikova zavjera Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić

Otvoreni poziv na rat Milorada Dodika u formi izjave kojom poriče zločine na Markalama i Kapiji može izenaditi ovdašnje „akademske građane“ koji kako čitam ovih dana otkrivaju genocid četrnaest godina od kraja rata i sedamnaest godina otkako je počinjen. Poenta sa Dodikovom izjavom – a ko zna ponešto o radu ratnog saziva NS RS imao je priliku čitati i njegove panegirike Ratku Mladiću – je u tome što je laž i uvreda koju je izrekao onoliko važna za očuvanje RS-a, koliko je počinjenje ta dva zločina bilo elementarno za njen nastanak.

POLITIKA PERVERZIJE

Imao sam tu privilegiju da tokom vremena provedenog u Haagu svaki dan gledam suđenje Stanislavu Galiću i moram priznati da sam tek tada razumio horor opsade Sarajeva. Pretpostavljam da je i to logično, jer je u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine vođen različit rat: onaj vođen u istočnoj Bosni bio je prisan, skoro intiman, dok je ubijanje Sarajeva bilo izvođeno hladnije, sa više predumišljaja, zamalo klinički. Imao sam, dakle, tu prilično upitnu privilegiju da u dvije godine koje sam proveo na sudu „naučim“ bosanski rat, da na različitim suđenjima – a, gledao sam i pisao o suđenjima Stanislavu Galiću, Milomiru Stakiću, Slobodanu Miloševiću, Radislavu Brđaninu i Momiru Taliću, Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću, vidio nekoliko priznanja, kao što su ono Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, Darka Mrđe i Biljane Plavšić – shvatim kako je zapravo temeljna karakteristika koncepta etničkog čišćenja – genocid je pravna definicija, etničko čišćenje je praksa koja može i ne mora rezultirati u genocidu – perverzija.

To je prije svega perverzija zakonitosti, jer su najteži zločini počinjeni paralelno sa pervertiranjem zakona u proceduru; počinitelji – a to su bez izuzetka lokalni organi vlasti, mjesni, opštinski ili regionalni – stotine su hiljada familija protjerali, cijele zajednice iskorijenili ili uništili u skladu sa procedurom. Preuzimanje vlasti u lokalnim zajednicama – jer, zločin je u ovoj zemlji počinjen u opštini i mjesnoj zajednici – bilo je uvijek u skladu sa procedurom, ne-Srbi smijenjivani i otpuštani u skladu sa procedurom, u skladu sa procedurom sve pažljivo bilježeno. Drugačijim jezikom – kao da se dokumentira neka druga stvarnost – i u potpunosti poričući zločinačku prirodu počinjenih djela, ali sa očitom potrebom da se dokumentiraju čak i najsitniji detalji.

Pervertirajući zakon u proceduru, lokalni Krizni štabovi su – a oni su temeljni, ključni element etničkog čišćenja počinjenog u proljeće 1992. godine – mogli bez grižnje savjesti, moralno i pravno potpuno abolirani donositi suštinski zločinačke odluke. Zahvaljujući toj perverziji, jedna je familija iz Bosanskog Novog, u procesu koji je u najmanju ruku da citiram Eda Vulliamyja „echo of the Holocaust“, morala proći temeljitu proceduru, dobiti dvanaest različitih formulara, rješenja i potvrda da bi, konačno prepisujući svoju imovinu Srpskoj Opštini, mogla napustiti grad. Drugdje, u Krajini zapravo, imovina prognanih ne-Srba prodavana je na javnim aukcijama, dok je u Bosanskom Petrovcu tamošnji Krizni štab našao za shodno da „legalizira“ otimačinu u privatnoj inicijativi. Na posljetku, pervertiranjem zakona u proceduru nesrpske zajednice lišene su zakonske zaštite – a to je za unutarnju dinamiku etničkog čišćenja jako važno – i sve je naprosto postalo moguće, ako je u skladu sa procedurom.

LAŽ KAO ISTINA

Druga, perverzija koja zapravo proizilazi iz ove je perverzija laži u istinu. Svrha srpskih logora, u skladu s tom perverzijom nije bila da izoluje – a u sklopu te izolacije podvrgne ubijanju, mučenju, izgleadnjivanju i silovanju – ljude koji su simbolizirali – jer, prvo su takvi bili zatvarani i ubijani, pa tek onda ostali – nesrpske zajednice i da ih kad je potrebno likvidira, demonstrirajući nemogućnost koegzistencije i spaljujući sve postojeće mostove između dviju ili triju zajednica, nego da ih u skladu sa važećim zakonima procesuira za „oružanu pobunu“. Nemali je, u skladu s tim, bio i broj tobožnjih suđenja, od Sanskog mosta gdje su više ličila na linč, do logora Batković gdje su takva suđenja bila obavljana skoro rutinski: već zatvoreni ljudi su dovođeni pred vojni sud i tu su im u vrlo kratkoj proceduri izricane dugogodišnje presude za oružanu pobunu. Suštna te prakse bila je da se Bošnjacima i Hrvatima na teritorijama koje su proglašene srpskim porekne pravo na samoodbranu, ali i da se omogući članovima aparata represije, policije i vojske da zapravo nastave raditi ono što najbolje znaju uvjereni u vlastitu nekažnjivost. Stražari i zapovjednici Omarske i Keraterma, recimo, su brutalna premlaćivanja zatvorenika nazivali „ispitivanjima“ – jedan od logoraša ovako opisuje ispitivanje koje je vodio penzionisani policajac Radak Knežević: „Imao je četiri redovna pitanja: 'Koliko si visok?', 'Koliko si težak?', 'Koji ti je broj cipela?' i 'Zašto mi psuješ mater?'. Potom bi se začuli tupi udarci i zvuk udara metala od stol kada bi promašili...“ – dok je vojska hiljade zarobljenih civila u svojim dokumentima karakterizirala kao zarobljenike, a egzekucije „operacijama čišćenja“.

UNIŠTAVANJE DOKAZA

Posljednja u nizu perverzija je perverzija poricanja, koja seže od verbalnog poricanja počinjenih zločina, preko uništavanja bilo kakvih tragova protjeranih zajednica do sistematskog uklanjanja fizičkih tragova zločina. Sjeme poricanja posijano je već u toku same operacije etničkog čišćenja: dokumenti srpskih organizacija i državnih tijela – policije, Teritorijalne odbrane i vojske – umjesto deportacije govore o „masovnim evakuacijama“, sravnjivanje Kozarca sa zemljom detaljno je opisano u „izvještaju o borbenim dejstvima“ Prvog Krajiškog korpusa i u tom jeziku krije se zapravo sve prakse koje iz toga slijede. Ako etničko čišćenje počinjeno u BiH razumijemo kao radikalno raskidanje postojećeg historijskog narativa, jedan od najvažnijih elemenata te prakse je upravo poricanje, odnosno uklanjanje dokaza o zločinu što bi trebalo da osigura letimitet etničkom čišćenju: nakon što su Bošnjaci i Hrvati fizički uklonjeni, uništeni su u najvećoj mjeri i svi dokazi njihovo postojanja tamo. I pored toga što bi se uništavanje kulturnih i historijskih spomenika moglo smatrati posebnom podvrstom aktivnosti u okviru etničkog čišćenja, vjerujem da je ona u našem slučaju sastavni dio kampanje uništavanja dokaza o zločinima. Objašnjenje: ako nema dokaza da su ne-Srbi ikada živjeli u RS, onda sasvim sigurno nije moglo biti nikakvih zločina u njihovom uklanjanju, odnosno nije bilo potrebe za uklanjanjem. U tom smislu, etničko čišćenje kao praksa predstavlja zločin protiv istorije, koegzistencije, razlika, u toj mjeri da Službeni listovi koje su izdavali različiti nivoi srpske vlasti u aprilu 1992. godine počionju od nultog broja.

Etničko čišćenje, je dakle, okretanje potpuno nove stranice u istorijskom smislu, početak klanja je početak sasvim nove ere u životu zajednice i odreći se bilo kojeg dijela istorije stvorene nožem i tenkom znači odreći se svih tekovina. Ta kuća laži je napravljena tako da odricanje od tvrdnje da su logori bili „kolektivni centri“, predstavlja odricanje od svih koristi stečenih praksama u logorima. To znači odricanje od svih pojedinačnih policijskih i vojnih unapređenja, odricanje od administracije koja se nije promijenila ni za jotu – štaviše, kada bi se provela temeljita lustracija aparata uprave u RS-u, taj entitet bi se raspao – odricanje od svake privatne koristi stečene na krvi drugih. A to naprosto nije moguće jer Republika Srpska zapravo i nije pravni i politički entitet: ona je zavjera. I jedino što se mijenja su glasnogovornici zavjere: nekad su to bili Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, danas Milorad Dodik i Igor Radojičić.

EMIR SULJAGIĆ: Moj odgovor svima Druže Samire,

dugo sam se dvoumio da li da na bilo koji način odgovarim na tvoj majkaterzijanski i neinformirani pokušaj da... šta si ti zapravo pokušao?, nakon što sam se usudio – mislim da je ovaj termin potpuno opravdan nakon kofe verbalnih fekalija koje su pod raznim nadimcima po meni istresli članovi redakcije magazina Dani i NS-a u komentarima na članak – iznijeti mišljenje o moralnoj dvoličnosti učesnika u jednom atentatorskom intervjuu objavljenom u Danima.

Dvoumio sam se jer sam proteklih nekoliko sedmica doživio prilično teško privatno iskustvo, od onih koje mijenjaju perspektivu i pogled na svijet, pa batrganje ili riječima piarovaca NS-a, „valjanje u blatu“ koje svako od nas smatra stvarnošću, bilo da je riječ o politici, pisanju ili nečemu trećem bude svedeno na svoju istinsku, neizmjerno sitnu, banalnu mjeru. Shvatićeš, međutim, da mi ipak nisi dao pretjerano mnogo izbora jer se kao rezultat tvoje lažno moralističke arbitriraže – shvatio sam, to si ti zapravo htio, je li? – osjećam kao onomad kada je Boutros Boutros Gali, u svojstvu Generalnog sekretara UN-a boraveći u Sarajevu rekao da ima i gorih mjesta na planeti. Možda i jeste, i možda sam upravo u to vrijeme bio u jednom od tih gorih mjesta, ali tako bezočno odbijanje odgovornosti me porazilo taman onoliko koliko me razočaralo –jer, još od doba Polikite kada sam kao brucoš bio samo fan, prema tebi gajim samo poštovanje – tvoje političko sljepilo.

GLASNOGOVORNIK GENERACIJSKE PLJAČKE

Ali, krenimo redom.

Prvo, ti si moju javnu poziciju – nadam se da nisi mislio privatno, jer bih te u tom slučaju tužio pa bi to morao dokazivati na sudu – nazvao šizofrenom. Prvo, „sporni“ članak nisam pisao ni kao savjetnik gradonačelnika, ni kao partijski aktivista, nego kao Emir (Sulje) Suljagić, pa ne vidim šta bi tu moglo biti šizofreno, osim ako za razliku od ostalih učesnika u toj debati nemam pravo na mišljenje. Ali, kad smo već kod šizofrenije, sve i da sam pisao u ime partije, moja pozicija ne bi bila ništa manje šizofrena od pozicije „nezavisnog novinara“ čije je ime prvo na online-peticiji za osnivanje Naše stranke i koji je pritom medijski glasnogovornik generacijske pljačke (vidi pod: ulaganja u elektroenergetski sektor). Usto, vjerujem da pozicija visokog stranačkog funkcionera koji je istovremeno direktor javne ustanove nije samo šizofrena i neodrživa, nego je u izravnoj suprotnosti sa nekim zakonskim propisima ove zemlje.

Hajdemo dalje. Ja više naprosto ne pristajem da šutim. Ne pristajem da šutim pred opozicionarima koji mene (kao člana SDP-a) koji živim u „šehidskom“ naselju – nema, naime nijedne familije uključujući i moju u kojoj neko ne fali – u kući bez kanalizacije i telefona optužuju da radim za status quo, dok je izvjesni Edin Mustafić, direktor JU MESS samo prošle godine iz budžeta Kantona Sarajevo dobio milion i sto hiljada maraka (trista hiljada maraka je potrošeno samo na putne troškove, a skoro stopedeset hiljada na plaće, možeš to provjeriti, to je javni dokument). Ne može. Ne ide da on mene, u bilo kom svojstvu, optužuje za bilo šta.

POD MOJOM ZASTAVOM

Čitajući taj intervju osjećao sam se kao žrtva silovanja, koja zato što već godinama šuti omogućava svom silovatelju da to neometano čini i drugima. Da to ilustrujem: dakle, od skoro deset godina koliko sam proveo u Danima, u radnoj knjižici imam četiri godine i sedam mjeseci; i sad je moja sramota što to kažem, je li?, a ne njegova što me podvrgnuo tome?

Samire, ono što hoću da kažem, pretpostavljaš, je da nijedan od ljudi koje si ti tako zdušno stao braniti od mene, nema apsolutno nikakve veze sa ljevicom. Jedan je budžetski pacov, drugi beskrupulozni demagog i manipulant, i ne postoje uslovi pod kojima bih marširao pod istom zastavom s njima. Bez obzira na to ko tu zastavu nosio i bez obzira protiv koga se borio. Pritom, njih uistinu i ne smatram svojim neprijateljima, ali u onoj mjeri u kojoj to mogu, makar i ovako, ne želim dopustiti da mašu zastavom koja je moja.

Jer, borba protiv korumpirane klerodesničarske vlasti nije ovako teška zbog toga što se opozicija tobože ne može ujediniti, nego zato što su ljudi, interesne grupe, kako god hoćeš, koji su integralni dio sistema kidnapovali stvar koja im prirodno ne pripada i izdaju se za nešto što nisu. Jer, nije moguće biti intimus Harisa Silajdžića i pritom se ogrtati šinjelom nezavisnosti, kao što nije moguće biti klijent Samira Silajdžića (Besima Mehmedića odnedavno) i biti u opoziciji; ili tvrdiš da možda jeste?

GRAŽDŽASTVUJUŠČA JAVNOST

Dalje. Nastranu to što me proglašavaš medijskim Gavrilom Principom, dio teksta zbog kojeg sam zapravo na kraju i odlučio da odgovorim je onaj u kojem navodiš kako sam kao „inače, sjajni analitičar (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da (...) devalvira svoju vrijednost“, je uistinu uvrijedljiv. Vrijeđa, naime, nešto što znam već jako dugo: a to je da sam prihvatljiv jedino i samo onda kada pišem ili pričam o Srebrenici; graždžastvujuščem dijelu ovdašnjeg javnog mnjenja udruženja žrtava naprosto nisu dovoljno uglađena, drugima idu na nerve „bezube babe“. Ali, to je sve o čemu mi je dopušteno govoriti; ja sam, naprotiv, sve ovo vrijeme bio u uvjerenju da mi to što sam preživio Srebrenicu ne daje nikakvo naročito pravo, ali me i ne ostavlja bez prava koje imaju svi drugi državljani ove zemlje. Jedno od njih je Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. I da za sve važi upravo takvi, identični standardi; problem je u tome što ti ne vidiš da oni koje ti braniš od mene (pećanini i mustafići) imaju jedne standarde za sebe, a druge za sve ostale. Istovremeno, zbog visoke osobne cijene koju sam platio ovom stanju stvari (i u ratu i u poraću), malo sam gadljiviji na nijanse, na karijere napravljene novcima poreskih obveznika, osobna bogatstva zarađena tuđim gladnim godinama. Utoliko više što su tu „ugrađene“ i moje gladne godine i što imam pravo da to kažem.

STRUJA NAS ZBLIŽAVA

Dalje. Krajnje je nepošteno da meni ispostavljaš račun međusobnih odnosa na medijskoj i nevladinoj sceni u Sarajevu ili u BiH. Taj račun nisam pravio, niti ga imam namjeru plaćati. Ali, kad si već spomenuo nekakvo zbližavanje, da te odmah ostavim bez iluzija: ne zbližavaju se ideje, koncepti i uvjerenja, nego struja, prijatelju, struja. U tom strujnom kolu izgorjet će još desetine tuđih godina, pući još mnogo kičmi; sve to debelo podmazano krvarinom.

Samire, odluka je tvoja. Činjenice nije moguće prenebregnuti i ne bi se smjele ignorisati onako kao što ti radiš, otpisujući „intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu”, samo zato što dolazi iznutra, a ti to eto, ne odobravaš. Dakle, ili su navodi u tekstu tačni ili nisu. Treća mogućnost ne postoji, jer onda i sam počinješ povlađivati vladavini laži protiv koje vjerujem da se boriš.

EMIR SULJAGIĆ: Moralno duplo dno

Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.

BEZ RAZLIKE

Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.

Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“

LIJEVO KRILO

U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?

Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.

ESBIHOVSKI TRIK

Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.

Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima. 

NISU SVI DINO MUSTAFIĆ

Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.

Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.

Muslimani Sanje Vlaisavljević Jedanaestog jula sam bio u Potočarima. Dan prije toga poznanik me upitao:

-Kopaš li koga?

-Nisam se učipio ove godine, odgovorio sam.

***

Sedam dana kasnije, pročitao sam u Avazu: „Ali zašto BiH nema Lukovića koji će nasred Federacije pisati ili govoriti i o nekim tužnim događajima kojih breme odgovornosti leži na Federaciji. Neće biti da su ubijenih 3.267 Bratunčana sami sebe ubili, ali i mnogi drugi?“ Autorica – Sanja Vlaisavljević.

Ne u Glasu Srpske nego u Avazu. Najgnusnija i najcrnja laž srpske propagande – uz onu kako smo se sami dizali u zrak na Markalama – u Avazu. Laž koju sam dosad mogao pročitati samo u Pravdi ili Kuriru, pročitati na web-stranici B92 (čiji je novinar autor besmrtne floskule kako se „vjeruje da je u Srebrenici ubijeno osam hiljada ljudi“, kao na što se vjeruje se i da postoji Bog), vrsta izjave koju sam do sada mogao čuti od neljudi tipa Zlatka Čobovića, Ljubice Gojgić ili Ljiljane Smajlović, smeće kakvo je Srbima do sada servirao Milivoje Ivanšević, profesionalni poricatelj zločina –  ovaj put u Avazu.

Pokušavam da pronađem pravu uvredu za Vlaisavljevićevu: nehljebović, badavadžija... Kakva zapravo moralna ništica moraš biti da istovremeno pišeš u Glasu Srpske i u Avazu? Koliko niko, kakvo tačno ništa moraš biti da ti to pođe za rukom? Kakav tačno havrig moraš imati u glavi da čitateljima Avaza serviraš prežvakanu i diskreditovanu srpsku propagandu, laži stvorene post facto da opravdaju pokolj? I kakav tačno čovjek moraš biti da to objaviš, a da pritom nisi Dževad Galijašević?

Deset godina se bavim samo time, deset godina učim samo o tome i evo kako stvari stoje: na teritoriji Opštine Bratunac je – na osnovu dokumenata do kojih sam došao i u koje sam imao uvid – između 1992. i 1995. godine poginulo i ubijeno 119 srpskih civila i 424 vojnika. Mit o tome kako su u početku rata muslimani napali Srbe u Bratuncu je jedna od najvećih prevara srpske propagande: kako to da je grad u kojem su Bošnjaci imali natpolovičnu većinu bio pod srpskom kontrolom od proljeća 1992. godine do kraja rata, ako su Srbi bili njihove žrtve? Fakat je da do kraja maja 1992. godine, izuzme li se Konjević polje, nije više bilo nijednog muslimana u Opštini Bratunac. Da su u etničkom čišćenju Bratunca počinjeni neki od najmonstruoznijih zločina počinjenih uopšte u Bosni i Hercegovini. Stotine, potom hiljade ljudi svaku noć su iz srebreničkog okruženja prolazile kroz srpske linije idući natragu svoja sela i donosili hranu, pojava nezabilježena bilo gdje drugdje u zemlji. Srbi su ih dočekivali u zasjedama i ubijali hrpimice, sistematski i sa entuzijazmom. Dalje, što sami, što uz pomoć VJ nasrtali su na Srebrenicu koliko god i kad god su imali priliku i ubijali kad im je god polazilo za rukom. I na kraju, kada su dobili priliku, nakon pada Srebrenice, zajedno, skoro cijeli grad, kolektivno su izašli na ulice da se svete za zločine koje su ili sami izmislili ili koji se nikad nisu dogodili. Toliko, dakle, o tome.

***

Čitam i druge članke. Sanja Vlaisavljevića, vidi muslimane (s malim „m“, naravno), kao narod koji nije u stanju bilo šta drugo nego trpiti, narod osuđen na koegzistenciju sa politikom koja planira njegov fizički nestanak, narod kojem je najveća vrlina to što njegovi pojedinačni pripadnici iskazuju želju da popiju kafu sa snajperistom koji im je upravo ubio dijete. Ako nije izmišljen – a ja vjerujem da jeste – ovo je Sanji Vlaisavljević omiljena vrsta muslimana:

Sjećam se jedne majke kojoj je mali, gotovo nevidljvi geler septembra 1992. godine ubio sina jedinca. Samir je tada imao 20 godina. Tek ušao u život I u jednom tjeliću sekunde izašao iz njega. Fahira, njegova majka koja je od tada prosto nestajala za svojim jedincem stalno je ponavljala: ‘Ne da Bože da se ovo dogodi niti majci djeteta koji je ubio moga Samira. Ne daj Bože ovo nikome.’”

Kao što rekoh, ne vjerujem u to, jer ne vjerujem da postoji majka koja ne želi najcrnje muke ubici svog sina jedinca. Ali, u tome je zapravo stvar: muslimani Sanje Vlaisavljević su narod kakav treba i Miloradu Dodiku i Fahrudinu Radončiću i Mustafi Ceriću, narod glup, neobrazovan i nedotupavan, narod koji iz najveće pojedinačne katastrofe u svojoj historiji ne nauči ništa.

I zato ona danas, sa stranica Avaza meni, nama, mojoj desetkovanoj familiji drži moralke o tome kako smo zapravo zaslužili ono što nam se dogodilo. I jesmo ako nam ona može držati lekcije.

***

Dvanaestog jula dobio sam e-mail od prijateljice: „Strašno mrzim ići u Potočare na godišnjicu. Ali ne bih preživjela da ne odem.“

(zurnal.info)

Samir Šestan: Da li će i Dudaković završiti na majicama Neke stvari ne možete shvatiti dok vam se samom ne dogode.”

 

 

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

 

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptuHeroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija samaticomizbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.


IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?


Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”


KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE


Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.


PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA


Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

Emir Suljagić CARL BILDT: Karijera jednog beščašća

Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.

Smetljište povijesti

I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.

U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.

Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“

Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.

Silovanje činjenica

Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.

Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.

Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.