Samir Šestan

SVILEN GAJTAN: Dodikova legija stranaca
2010: ODISEJA U DESTRUKTIVNOM MIKROSVEMIRU
SLUČAJ ĐAPO: Svoji za svoje
KAPITULACIJA & KOLABORACIJA: Čuvajmo nacionalizam kao zjenicu oka svog
DVOLIČNOST GODINE: Put u raj popločan je zlim namjerama
ZAVNORS: Sprem'te se, sprem'te antifašisti
NI SRPSKA NI HRVATSKA NI BOŠNJAČKA: ZAVNOBiH is dead
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE? SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.


PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.


RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.


(zurnal.info)

FAŠISTIČKA PARADA PONOSA: Komšić među pederima

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

NAŠA PARADA PONOSA: Komšiću pederu

Nije cilj napada Željko Komšić. On je samo prigodna, formalna meta. Cilj je potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam

Beogradska „Parada ponosa“ seksualnih manjina, koje se u primitivnom balkanskom diskursu kolokvijalno grupno nazivaju pederima, završila je, dakle, krvavim obračunom homofobične militantne ekstremne profašističke desnice, kojoj se tepa da su huligani, i jakih policijskih snaga, koje je Država poslala da spriječe masakr.

BOLJE I NAZOR NEGO NIKAKO

Ne ulazeći u motive koji su vlast susjedne nam države naveli na prekid kukavičkog povlačenja pred prijetnjama ekstremističkim nasiljem (a motivi koliko god su, eventualno, pogrešni – „uvlačenje“ Evropi, a ne uvjereno branjenje civilizacijskih vrijednosti – postupci su ispravni), čitav slučaj možemo shvatiti kao pokaznu vježbu kako se, ustvari, rješavaju takve vrste problema. I za šta, ustvari, služi sila kojom raspolaže država i kada se ona koristi (ne za teror većine nad manjinom, niti za održanje na vlasti kriminalizovanih korumpiranih otuđenih moćnika i privatizacijskih pljačkaša, nego za dosljedno srovođenje zakona i zaštitu ljudskih prava i sloboda).

Bilo kakva normalnost i ispravnost, kao što znamo, ima vrlo malo veze sa nama. Naši „pederi“, od kako su im vehabijski fašisti, u organizaciji King Kongovog Dnevnog urlika i podršku iz Islamske zajednice, batinama i prijetnjama smrću zatvorili festival, naprasno shvativši gdje i s kim žive, i ne pomišljaju da ga ponovo otvore (pridružujući se ovdašnjoj šarolikoj gomili koja šuti i trpi). Naša policija pendrecima lomi Granit (ali isključivo njegov radnički a ne upravljačko-vlasnički dio), dovršavajući projekat „Radnička klasa odlazi u raj“. Naši fašisti s divljenjem i ne bez seksualnog uzbuđenja, šalju tople pozdrave i poruke podrške srpskim (uz omiljenu zajedničku pjesmu „Jebaćemo pedere“). A naši „liberalni“, „građanski“ intelektualci i mediji (naravno, ne svi), koji osuđuju uskraćivanje prava homoseksualcima i podržavaju LGBT zajednicu, istovremeno uskraćuju elementarna ljudska prava Željku Komšiću i njegovim glasačima. Pokazujući ili plitkost u percepciji problema (ne)poštovanja ljudskih prava ili ličnu motivisanost u svojim reakcijama.

A kakva je sličnost između Komšića i „pedera“? Upravo onakva kakva je razlika između principijelnog stava u svakoj situaciji i po svaku cijenu i odustajanja od takvog stava kad ti je „tvoj“ nacionalni čopor u pitanju. Velika, dakle. Ili, što bi Pjesnik rekao: „Princip je isti. Sve su ostalo nijanse“.

KAD JE SLJEDEĆI SFF?

Izuzmemo li vulgarno, nemoralno (i u svojoj suštini – nacionalističko) lamentiranje nad ugroženošću jednog od konstitutivnih naroda, u zemlji čiji je ustroj, zasnovan na konstitutivnosti (i obespravljivanju svih onih koji nisu ili se ne osjećaju „konstitutivni“), Evropski sud za ljudska prava proglasio kriminalnim djelom i, naprosto nevjerovatno, otvoreno, javno zagovaranje rasističkih segregacijskih rješenja (po kojim bi nam po rođenju na čelo utiskivali nacionalno obilježje, u cilju pojednostavljivanja i olakšavanja političkih procesa u zemlji (s naglaskom na onaj izborni – možeš glasat samo ako imaš znak i samo za one s istim znakom na čelu), izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH se najčešće problematizira sa „sigurnosnog aspekta“. Kao: „to će destabilizirati zemlju“. Izazivajući reakciju ekstremne desnice.

No, osim što se radi o notornoj gluposti (jer neće izbor Željka Komšića destabilizirati zemlju, nego nikad ugasle separatističke i secesionističke tendencije, unutar „konstitutivnih“ nacionalizama) pristajanje na takvu logiku (iz iskustva to znamo, je li) svodi život (kako javni, „društveno-politički“, tako i privatni) na njegovu redukciju. Na hiperprodukciju ucjena, strah i talačku krizu.

Srbijanska vlast je dobro znala (jer je već nekoliko puta posegla za takvim „rješenjem“) da nasilje na ulicama glavnog grada može izbjeći podilaženjem ekstremnoj desnici i zabranjivanjem okupljanja gay populaciji. Oduzmete prava „pederima“ i em ste zadovoljili primitivnu, homofobičnu masu em ste spriječili ekstremiste da vrše teror (odnosno, oduzeli im povod da to čine, do sljedeće situacije). No, to, osim što je moralno neprihvatljivo, ne rješava ništa! Kao prvo, prokazuje vas kao zemlju u kojoj su uskraćena osnovna ljudska prava manjinskim zajednicama. Kao drugo, samo odlaže nasilje, koje će se sigurno desiti (jer je „Parada ponosa“ samo povod, a ne uzrok eksplozije nasilja i bujanja ekstremizma – uzrok je u neprovedenoj denacifikaciji društva i kontinuiranom idiotskom koketiranju vlasti sa recidivima zločinačkih 90-ih). A, kao treće, dovodi i vlast i kompletno društvo u situaciju da njima, zapravo, upravljaju ekstremisti (što je, u lokalnim bh. okvirima, dovedeno do tragikomičnosti, „bježanjem“ Sarajevo film festivala od ramazana“).

SIEG HEIL

Identično tome, podilaženje nacionalistima u BiH (bilo kojim, jer je to, zbog „sistema spojenih posuda“, uvijek podrška svim) u smislu pristajanja na njihove ucjene i na daljnju redukciju ljudskih prava u ovoj zemlji, ne samo da je samoponižavajuće i mazohistički, nego je i kontraproduktivno. Nema tog nacionaliste koji ima sposobnost samokontrole i koji će se zadovoljiti prstom (bez obzira koliko dugačak i debeo on bio) – on će vam prvom prilikom iščupati ruku iz ramena.

Njih, zapravo, mada to u opštoj dernjavi ne uspijeva da dođe do svjesti javnosti, ne interesuje Željko Komšić. Niti mjesto u Predsjedništvu. Njih interesuje potpuno preuzimanje sistema, dosljedno „poklapanje“ društva i dovršenje njegove, nekon rata, stranom silom, privremeno zaustavljene, nacifikacije. Dokidanje ljudskih prava i sloboda, pervertiranje demokratije i njihova transformacija u svojevrsni pluralni soft fašizam.

Jedan narod, jedan entitet, jedan vođa. I izbori kao nacionalni referendumi, s kojih imaju biti odstranjeni svi „drugi“. Uključujući i one koje „drugim“ proglasi vođa ili odgovarajuća komisija za ideološko-rasnu čistoću (Posljednji izbori su pokazali da je i ono malo Bošnjaka što ih je preostalo u RS, za tamošnjeg od vlasti i moći poludjelog vožda previše, pa su, u najboljoj nacističkoj tradiciji optuživanja komunista za paljenje Raichstaga, Poljaka za otpočinjanje rata, Židova za rasno zagađenje, optuženi da mute srpske nacionalne vode i pokušavaju spriječiti Srbe da demokratski izaberu svog predstavnika – što znači da će ih se (Bošnjake) morati potpuno eliminisati bar iz tamošnjeg izbornog sistema, ako ne i iz života Republike. A i inače, je li. Kao što su pokazali da nije dovoljno što su ti majka i otac Hrvati, ako ti potvrdu o hrvatstvu nije izdao lokalni poglavnik.)

Željko Komšić je u čitavoj priči bitan tek kao „peder“ na gay paradi. Čisto simbolički. I jedan i drugi fašističkom umu su smetnja prije svega na toj simboličkoj ravni, kao najava mogućeg drugačijeg svijeta, koncipiranog na odbacivanju fašističkih vrijednosti (svijeta u kojem će biti normalno biti homoseksualac ili u kojem će normalno biti da glasaš za čovjeka ne obazirući se na njegovu i svoju nacionalnu pripadnost) a čiji dolazak treba po svaku cijenu osujetiti.

JEBEŠ TAKAV SVIJET U KOME MORAM HVALIT POLICIJU I PENDREK

Nije, stoga, slučajno, da se, u duboko zatrovanom i teško oboljelom društvu (u kome se svaka normalnost doživljava kao opasan virus) toliko društvene energije koristi na raspravu o Željku Komšiću (koji je sam, svojim radom i postupcima, nažalost, nije zaslužio) i da ključni destruktori zemlje SDP proglašavaju remetilačkim, destabilizirajućim i po državu opasnim faktorom (i to isključivo zbog nepristajanja na nacionalističku matricu organizovanja države, koja se, od lokalnih fašista proglašava, ni manje ni više nego njenom prirodom). A da istovremeno izbor ekstremnog velikosrpskog ultranacionaliste i dosljednog negatora genocida, za „hrvatskog“ potpredsjednika RS (da budem ciničan, pa da parafraziram Čovića: Sa 98,5% srpskih glasova), prolazi bez ikakvih reakcija.

Fašisti nikad nemaju problema s ekstremistima. Imaju ih jedino s normalnim ljudima. Tako su i domaćim fašistima bliži srpski fašisti, koji su ili učesnici u zločinima ili njihovi verbalni glorifikatori, nego „pederi“ čiji je „zločin“ njihova seksualna orijentacija. Tako je i Željko Komšić postao problem onog trenutka kad je javno odbio da ljude dijeli prema nacionalnoj pripadnosti i da radi za jedne a protiv drugih (odnosno da se uklopi u vladajuću doktrinu upravljača frankeštajnovskog čudovišta: „A sad svi zajedno pa ko koga zajebe“).

S druge strane, govor mržnje i destrukcije, pogotovo ako je prigodno upakovan i u službi klerofašističke mafije, OK je, čak i kad doživljava vratolomije kao u slučaju Vlajki. Službovanje „tuđem“ fašizmu je oprostivo, pogotovo ako fašizmi imaju zajednički cilj, ali je odbacivanje fašizma i propagiranje mu suprotnih ideoloških vrijednosti (demokratije, ljudskih prava, jednakosti među ljudima,...) neprihvatljivo.

Problem, međutim nije ni u „pederima“, ni u Komšiću. Problem je u fašistima. A način za rješavanje takvih problema demonstrirala nam je srbijanska policija na dan održavanja Parade ponosa – ako ne ide drugačije, ljudska prava se štite silom!

PS ili BRING THE SYSTEM DOWN

Jedan dosljedni kritičar pojave Željka Komšića na ovdašnjoj političkoj sceni, nekadašnja perjanica građanskog intelektualnog kruga, a danas sofisticirani advokat tvrdog nacionalističkog koncepta uređenja zemlje, ovih dana ustvrdio je kako niko još nije dao odgovor na pitanje zašto (po kojoj logici i kakvome kriteriju) je 300.000 ljudi glasalo za čovjeka čiji su rezultati u proteklom četverogodišnjem periodu tako skromni.

Odgovor je, međutim, krajnje jednostavan – po istoj logici po kojoj bez obzira na katastrofalne rezultate i destruktivne posljedice njihovog djelovanja, priglupa nacifikovana masa uporno glasa za „svoje“ nacionaliste. I po kojoj, uprkos svemu što znaju, za to smeće rade kritičari Željka Komšića koji njegov položaj dovode u pitanje nacionalističkim argumentarijem (dakle, nije sporno da o rezultatima, kako dosadašnjim tako i budućim, niko ne razmišlja). Za Željka Komšića glasali su oni kojima je nacionalista i njihovih ucjena i huškanja pun kurac, toliko da im konkretni rezultati (koji zaista daju povoda za ozbiljnu kritiku) i njegov (definitivno upitan) kapacitet za obavljanje tog posla ne znače previše i kojima sama činjenica da mogu poslati poruku na taj način, poruku da im se sistem gadi i da žele drugačiji, ljudskiji, oslobođen nacional-šovinističkog pritiska i zla, bio više nego dovoljan razlog za takvu glasačku odluku.

Željko je, naime, ideja i poruka. A ne konkretan čovjek.

Kao što silom zatvorena, i do dana današnjeg ponovo neotvorena, vrata Queer festivala nemaju veze (samo) sa homoseksualnom zajednicom u BiH, nego su sramota kompletnog društva. I ogledalo njegove fašisoidnosti.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Promjena

Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače

„Ovako više ne može dalje“, navodno je konsenzualni stav javnosti, domaćih političkih subjekata i međunarodne zajednice, o stanju u BiH.

Kada toj premisi dodate onu drugu, da izlaz iz tunela ne smije biti očajnički skok u rupčagu kojoj ne vidimo dno i ne znamo kuda zapravo vodi (ali znamo da se onom što nas u nju gura ne smije vjerovati), onda je odgovor na aktuelno pitanje svih pitanja – „Za koga glasati“ - prilično jasan: Za sve koji nisu dio jedne od prethodne dvije opcije – ni dosadašnjeg ludila, ni potencijalnog kolektivnog suicida, kao načina bijega od njega. Treba i da crtam?

RAZBITI OGLEDALO!

Glavni problem u čitavoj priči o navodnom opštem nezadovoljstvu postojećim stanjem, kao generatoru očekivanih promjena, je što je ona više projekcija želja, dijela domaće javnosti, predvođene nevladinim organizacijama i „međunarodne zajednice“, nego precizno utvrđena činjenica. Samoobmana ili možda, čak i svjesna laž iz najboljih pobuda (u savremenom političkom marketingu već se odomaćio termin „spinovanje“ za vrćenje priče ili informacije, koja javnost treba da usmjeri prema interesima onog ko ju je plasirao).

Prije svega, naprosto, nije tačno da postoji društveni konsenzus oko toga. Živimo u duboko korumpiranom društvu, u kojem vlast već dva desetljeća razgrađuje sve moralne vrijednosti i od svojih podanika nastoji, po svojoj mjeri, stvoriti kriminogenu, amoralnu, sebičnu i bešćutnu svjetinu. Procesom obrnutom svemu normalnom, vlast, umjesto da bude odraz stanja u društvu, ako već ne projekcija bolje budućnosti koja bi usmjeravala masu, zapravo, čitavo vrijeme, stvara sliku, kojoj bi ona mogla biti odraz u ogledalu. (Pri čemu je koncept: što odvratnija slika, to vjerniji odraz).

Poput uvlačenja mase u sitnu pljačku i zločine tokom rata, kojem je cilj bio amnestiranje same sebe od odgovornosti za krupne pljačkaške zahvate i dosljedno destruiranje države i njene imovine, vlast je, u poratnom periodu, potkupljujući vlastito stanovništvo, zarad održanja u poziciji sa koje mogu nastaviti pljačku, od čitavih slojeva društva napravila prostitutke i sebične bijednike, čije je filozofija „Daj ti meni, a za ostale me boli kurac!“, koji stoje kao nepremostiva prepreka (bedem između „nas“ i „njih“) obračunu sa (su)krivcima za našu kolektivnu tragediju.

No, ne samo to...

copyright: Milenko Tunjić & Samir Šestan

I POSLIJE RADOVANA - RADOVAN

Upravo takvo okruženje, u kombinaciji sa posljedicama neprovedene denacifikacije, armatura je u betonskom bloku koji je kleronacionalistička politička mafija izlila oko naših nogu i koji nam ne dozvoljava da se pomjerimo.

To je onaj dio društva koji je, zahvaljujući njegovoj nikad preciznoj definisanosti (usljed paranoičnog straha NVO-a, nezavisnih novinara i intelektualaca, da ih se ne shvati kao propagandiste određenih političkih partija), obesmislio i sam pojam promjene. (Zlo)upotrebljavajući ga kao argumentaciju da zaustavi svaki napredak koji se ostvari i da društvo vrati unazad (jer nije svaka promjena promjena nabolje, što dobronamjerni zagovornici mijenjenja postojećeg stanja ili bržeg kretanja naprijed, redovno zaboravljaju naglasiti, a što ih, uz uporno odbijanje da precizno imenuju ko šta jeste a ko šta nije na političkoj sceni čini, u neku ruku, suodgovornim za stanja u kome se nalazimo).

U tom kontekstu, nezaobilazan je, naravno, primjer promjene koja je počistila reformatora zločinačke organizacije SDS, Dragana Čavića, da bi na njegovo i mjesto te organizacije dovela kloniranog Radovana Karadžića i SNSD (kao „veće katolike od Pape“).

No, sličnog je karaktera i svojevremeni obračun sa SDP-om, nakon kratkotrajne vlasti Alijanse, i dosljedno demoniziranje te partije, u kome se, na razočarenje onih koji su od SDP-a očekivali puno više, nakalemio klasični kleronacionalizam, iskoristivši povlačenje SDP-ovih razočaranih simpatizera za restauraciju trojnog nacionalističkog, po državu i društvo krajnje destruktivnog, obrasca vladanja (druga je priča što SDP, iz tog problema, nastoji izaći ne približavanjem svojim razočaranim simpatizerima i njima ideološki bliskim potencijalnim novim, nego makijavelističkim udvaranjem bolesnom kleronacionalističkom dijelu biračkog tijela i koketiranjem sa notornim društvenim štetočinama).

U SE, NA SE I PODA SE

Sa korupcijom srasli dio glasačke mase i nedenacifikovana gomila ovaca, koje čobani i psi čuvari im povremeno drogiraju bjesnilom (uzgred, pripadnici prve skupine su, najčešće i pripadnici druge ili se bar tako deklarišu), za promjenu su zainteresovani samo u situacijama kad su im ugroženi lični interesi. Kad vlasti ponestane para, pa se traži novi gazda, koji će pristajati da ih redovno isplaćuje ili kad se vlastodržci, pod pritiskom međunarodne zajednice, počnu odricati vlastitog klerofašističkog svjetonazora i zločinačke prakse.

Pritom, po (poremećenoj) logici stvari, promjena koja se zagovara u takvim situacijama je, zapravo – povratak na prethodno stanje i garancija status quo-a. (Eklatantan primjer je cinično predizborno pozivanje na promjene Reisa Cerića, iza koga se krije nastojanje za povratkom vlastitog političkog uticaja i stanja isprepletenosti religije i „nacionalne“ politike, čiju su pogubnost, u međuvremenu, shvatili Reisovi dujučerašnji partneri, pa sad on pokušava kreirati novog, spremnog za zajednički „povratak u budućnost“).

Nacifikovanu i korumpiranu (na privilegije naviklu) masu ne interesuje suštinska promjena društva i države, koja će omogućiti njihovu funkcionalnost i pravednost, ravnopravnost jedinki i kolektiviteta, bolji život za sve unutar složene zajednice, nego očuvanje vlastitih privilegija (na uštrb interesa drugih grupacija i zajednice u cjelini – sve do otvorene prijetnje, koja čitavu stvar razotkriva kao klasični reket, u kome žrtva nije vlast, kako se to pokušava predstaviti, nego neprivilegirani dio društva) i očuvanje trojne kleronacionalističke podjele države, uz politiku „a sad svi zajedno, pa ko koga zajebe“, koja garantuje trajnu nestabilnost države ali, s druge strane, stabilnost fašisoidnih torova u njoj.

Kako se iz ovih krugova, zapravo, regrutuju najvjerniji glasači (odnosno, najdosljedniji „poštovaoci“ demokratskih tekovina i građanskih obaveza), a kako su (potencijalni ili zagarantovani) apstinenti, po svemu sudeći, dobrim dijelom, fluidna, nestabilna, razočarenjima sklona, zahtjevna „masa pojedinaca“ (kojoj je teško udovoljiti „šupljom pričom“ a nije sklona ni prostituisanju – čime se završava ponuda većine ovdašnjih stranaka), to se gotovo kompletan stranački spektar počeo kretati oko ovih prvih (koji se ponašaju kao muhe iz jedne epizode EPP-a, koje, oblijećući oko govana komentarišu: „Nacionalističko ili tobože demokratsko – ja uvijek glasam za najveće“). I udovoljavati njihovim primitivnim, anticivilizacijskim i antiljudskim zahtjevima.

copyright: Milenko Tunjić & Samir Šestan

IMA NEKO KOME KAO NIJE JASNO?

Tako da se, od izvjesnog vremena, i pored sve većeg broja stranaka na sceni, politička ponuda građanima BiH sve više sužavala. Okrećući se onom dijelu glasača čiju su zahtjevi krajnje prosti i transparentni (redovna isplata reketa i crkavanje komšijine krave), a ponašanje im predvidivo. I svodeći pojam promjene na suštinski besmislenu zamjenu glumaca u istim ulogama odvratne „sapunice“ kojoj se ne nazire kraj.

Juče Tihić, danas Silajdžić, sutra Radončić? Ili dilema „Tadić ili Dodik“ (SDS i SRS ili SNSD)??? Lažne dileme i fiktivne promjene. Izmišljene samo zato da bi sve ostalo isto.

Potreba za istinskom promjenom, svo ovo vrijeme, ostaje nezadovoljena. Jer ne uspijeva sakupiti dovoljno glasova.

E, upravo se tu krije odgovornost apatičnog, apstinenciji sklonog dijela biračkog tijela. Koje ne shvata da ga je u beznađe, zapravo, dovelo vlastito pristajanje na red stvari koji mu se servira.

Da, zapravo, u pomenutoj(!) podjeli, zaista i nema šta izabrati, ali da je stvar u tome da se na takvu ponudu (i takvo sužavanje izbora) ne pristane (a bijeg u apstinenciju je samo varijanta pristanka, mada apstinenti, vjeruju da rade upravo suprotno), da se po svaku cijenu istraje na pronalasku alternative i da se (privremeno, bar – do boljih vremena) odjebe od cjepidlačenja i svojim glasom kreira nova realnost, ne nužno kao pobjednička opcija na izborima, nego kao signal političkim partijama i domaćoj i svjetskoj javnosti, da postoji društveni potencijal koji podrazumijeva potrebu širenja političke ponude, a ne njenog koncentrisanja duboko na desnici.

Plačipičkasto apstinentsko lamentiranje nad opštim beznađem i čekanje ponude, koja će zadovoljiti sve naše intimne snove, na tacni, je samo drugo lice anticivilizacijske tamnovilajetske mrakače (odnosno, naše nedemokratske tradicije). Koje u potpunosti dijeli odgovornost sa onima koji uporno glasaju a bolje bi bilo da to ne rade (jer nije bit u glasanju – to je samo sredstvo – bit je u pravilnom izboru). A, osim toga, je i izdaja svih onih koji se ne predaju i uporno pokušavaju glavom razvaliti zidove koje su izgradili oko nas.

Što bi rekao Johan: „Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje“.

(zurnal.info)