Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: Alternativa

Zajebano jeste. Ali nema izgovora ni za apstinenciju ni za glasanje koje vodi nastavku istog ili još gorem

Normalan čovjek ovdje može jedino da poludi.

NO HOPE, NO FEAR

Izbori koji nam se približavaju najteži su do sada. Ne zbog sveprisutne nacionalističke retorike, govora mržnje, pa čak ni novih ratnih prijetnji koje stoje iza secesionističkih ambicija koja se prodaju nikad denacifikovanoj svjetini (uz komično-cinično ponavljanje, radikalnih destruktora društva i države, izetbegovićevske ublehe da „rata neće biti“ – valjda da bi se sutra, u „novom Hagu“, mogli, kao Karadžić danas, braniti da su oni uvijek bili za mir i „demokratsko razdruživanje“, te su za rat „logično“ krivi „oni drugi“). Ovi izbori su najteži do sada, zato što više nema iluzija da je (istinska) promjena moguća. Promjena u smislu suštinskog zaokreta, koja će tamnovilajetski (vječni?) vakoom pretvoriti u čvrsto tlo pod nogama. Zaustaviti to nepodnošljivo lagano propadanje u bezdan, makar samo u toj mjeri da konačno dodirnemo dno tog prokletog ponora, za koje nas svako malo obavještavaju da je dotaknuto, mada se svaki put ispostavi da se nije radilo o čvrstom tlu nego samo o još jednom u nizu oblaka od sapunice, koji nam se u sljedećem trenutku rasprsne pod nogama.

Upravo u toj priči o gubljenju iluzija krije se i odgovor na pitanje izvora nepovjerenja prema najjačoj opozicionoj stranci u BiH (i odbojnosti prema njenom neprikosnovenom lideru) kao i siline napada na apsolutističkog vladara u, za pljačku, još boljem dijelu BiH, od strane onoga što, u nedostatku adekvatnog termina, još, po inerciji, zovemo „nezavisnim medijima“.

Ni jedan ni drugi nisu izuzeci (u negativnom ponašanju i efektima svojih vlastodržačkih momenata) na ovdašnjoj političkoj sceni, od uvođenja višestranačja do danas, ali su obojica (i stranke kojima su na čelu) bili (i jesu) teško razočarenje za sve koji su od njih očekivali tu radikalnu(!) promjenu nabolje.

A upravo to razočarenje i neispunjenje (pokazalo se nerealnih) želja i jesu temelj ostrašćenim atacima – naprosto, od dva zla uvijek negativnije reagujete na ono koje niste očekivali i koje je došlo od strane od koje ste očekivali suprotno ponašanje, makar to zlo bilo neuporedivo manje od onog drugog, s kojim ste pouzdano računali.

REVOLUCIJA JE PROŠLA MIMO BARIKADA

SDP je (svojevremeno) na vlast došao ne promjenom ideološkog opredjeljenja mase, njenim odustajanjem od desničarskog etno-religijskog kolektivizma i priklanjanju ideji „građanske ljevice“, nego zato što je masa htjela da neko plati za neviđenu pljačku, siromašenje naroda, korupciju i nepotizam, uništavanje zemlje i nasilje koje su nad njom provodili dotadašnji vlastodršci i njihovi partneri. Masa je htjela „krv“. Odnosno, hapšenja, suđenja i zatvaranja. Čistku! Nikakvu demonstraciju „normalne, odgovorne, konstruktivne vlasti“, nego promptni „prekonoćni“ čvrstorukaški obračun, revolucionarnu pravdu, odnosno domaću političku verziju Visokog predstavnika, sa svim njegovim nikad u potpunosti primjenjenim apsolutističkim moćima (uzgred, nus pojava međunarodnog prisustva u BiH je upravo održavanje sklonosti mase brzim, totalitarnim rješenjima).

SDP joj to, međutim, nije dao. Da li zato što i nije mogao (jer nije držao sve poluge vlasti u svojim rukama i što je bilo premalo vremena) ili zato što nije htio (da ga ne bi optužili za restauraciju komunističkog totalitarizma i narušili imidž „moderne građanske ljevice“, koja nit smrdi nit miriše) ili zato što se uplašio (kad je vidio s čim se treba uhvatiti u koštac i da treba rizikovati da postaneš Đinđić prije Đinđića) potpuno je nebitno. Glasači mu to nikad nisu zaboravili.

To razočarenje je bilo tako duboko da je utisnuto u kolektivnu podsvjest i već godinama funkcioniše na nivou potpuno iracionalne odbojnosti prema jedinoj kakvoj-takvoj alternativi postojećem stanju. Čemu su naravno, samo dodatno doprinijeli partijska zatvorenost, arogancija, izostanak elementarne samokritičnosti i nužnih unutrašnjih promjena i sklonost obračunima sa ideološki joj bliskim i sklonim intelektualno-medijskim krugovima, koji pokažu volju za „konstruktivnom kritikom“, odnosno hronična nesposobnost da oko sebe okupi sve društvene snage koje su otvoreni protivnici postojeće kleronacionalističke kleptomanske vlasti.

ŠOKIRAŠ ME, MAJKE MI

Razočarenje SNSD-om je koliko slične toliko i drugačije prirode. Sličnost je u iznevjerenim očekivanjima onih koji su u SNSD-u i njenom lideru, godinama, vidjeli građansku, demokratsku alternativu vladajućem softfašizmu entiteta izgrađenog na temeljima armiranim kostima žrtava masovnih zločina. Za razliku od SDP-a, SNSD, međutim, one koji su priželjkivali pozitivnu promjenu u društvu i državi nije razočarao nedovoljnom količinom te promjene (što je glavna zamjerka vlasti Alijanse, koja nije shvatila stepen nestrpljivosti građana), nego svojom apsolutno nevjerovatnom transformacijom, i makijavelističkim gaženjem po samom sebi (svojoj prošlosti, proklamovanoj orijentaciji, tuđim predstavama o sebi, imidžu, nadama i očekivanjima), odnosno podređivanjem svega cilju da se dođe i održi na vlasti (a onda ta vlast iskoristi da bi se popljačkalo još ono malo što je ostalo iza prethodnika). SNSD, i njegov lider, su se, naprosto, pretvorili u svoju suprotnost i, zarad vlasti i pljačke, postali upravo ono čemu su godinama poslije rata bili proklamovana alternativa – klerofašistička mafija opasnih namjera.

SNSD, koji je, praktično do posljednjih opštih izbora, slovio za najpoželjnijeg saveznika SDP-a na demontiranju postojećeg sistema, otišao je tako daleko da njegov prethodnik („sanaderizovani“ SDS Dragana Čavića) danas izgleda kao nedostižna, utopijska projekcija „bolje prošlosti“.

„Kog su guje jele taj se i guštera boji“, kaže narodni mudrac. Upravo traumatično iskustvo sa SNSD-om, dodatno stvara zabrinutost povodom, već neko vrijeme primjetnog, SDP-ovog posezanja u „patriotski“ repertoar bošnjačkih softnacionalista. Koje, uz neshvatljivo odustajanje od borbe za radnička prava (i borbe za pravo na rad!), koja je svedena na iritantne demagoške floskule (jer, nije to predizborna, nego životna tema i prostor za stalni, ozbiljan, naporan, posvećen rad i borbu), ostavlja zjapeću rupu na ljevici (jer jeste da mi živimo u vremenu vladavine etiketa, ali etiketa ne može nadomjestiti sadržaj – uostalom, to su evropski socijalisti već objasnili Miloradu Dodiku i bilo bi tragično da to sutra budu prisiljeni objašnjavati i Lagumdžiji).

BANDIERA ROSSA

SDP ima sreću, a građani BiH nesreću, da u ovom trenutku nema pretendenata za popunjavanje upražnjenog prostora, pa će po inerciji, vjerovatno, pokupiti glasove s njega. Ne nudeći mu ništa. Nego se opasno igrajući dodikovskom vatrom, najavom saradnje sa bošnjačkim nacionalistima, zarad namjere da se ponovo dočepa vlasti.

Izostankom radikalne kritike vlasti (motivisanim vjerovatno potrebom nezamjeranja nijednom eventualnom postizbornom partneru), neradom u tradicionalnoj (radničkoj) bazi, odbijanjem da se stavi na čelo antivladinih protesta i da ih i sam organizuje i usmjerava, odbijanjem, u suštini, da bude zaista ono za šta se predstavlja - stranka ljevice - SDP, zapravo otvara vrata novoj (bošnjačkoj) desnici. Političkim snagama koje se predstavljaju kao alternativa, kao nešto novo (što može donijeti bolju budućnost) a ustvari su remake najgore prošlosti, pokušaj restauracije kleronacionalističkih pokreta iz devedesetih i kloniranja Dodika među Bošnjacima. Jer, ako se radničkim pravima i masom ne bavi ljevica, onda otvara beskonačno polje fašisoidnoj desnici. Nacional-socijalističkoj. Što samo povećava teret zamjerki na leđima SDP-a.

SDP i SNSD su, upravo zato što su nekad bili percipirani kao alternativa nacionalističkoj mafiji, razočaravši (svaki na svoj način!), postojećim stanjem nezadovoljni dio javnosti, zapravo, najodgovorniji za širenje razorne, defetističke filozofije „Svi su isti“, koja rezultira ogromnom apstinencijom upravo onog dijela biračkog tijela koje bi moglo donijeti promjene i samoamnestiranjem od odgovornosti glasača koji na vlast dovode kriminalnu bandu, vođeni nekim sitnim interesima (jer ne treba potcjeniti masovnu korupciju koju vlast provodi nad različitim kategorijama ovdašnjeg stanovništva, kao ni pohlepu onih „novih imena“ koji pod „promjenom“ podrazumjevaju tek zamjenu guzica u foteljama).

Ali... za koga, recimo, da glasa birač u RS-u, nesklon malim partijama koje nemaju nikakvu šansu za pobjedu, u sukobu SNSD-a s jedne i SDS-a i Radikala, s druge strane? Ili birač u Federaciji suočen sa optužbama vrha SDP-a, upravo za kriminalna djela zbog čije je sveprisutnosti u redovima aktuelne vlasti, upravo i želio da ga vidi na vlasti?

FIGHT FOR YOUR RIGHT

Zajebano jeste. Ali nema izgovora ni za apstinenciju ni za glasanje koje vodi nastavku istog ili još gorem.

I jedno i drugo čini vas suodgovornim za sve što će se desiti. Pa, ako već ne možete ništa promijeniti, bar sa sebe zbacite taj teret odgovornosti.

Uvijek postoje stranke i likovi koji su drugačiji. (Kao što npr. postoji muzika za odabrane. Koju nikad nećete čuti u kafanama ili na stadionima, ali u njoj možete uživati u mraku svoje sobe i o njoj razmjenjivati utiske sa ljudima sličnim sebi, na koje naletite na najneočekivanijim mjestima.)

Ponoviću (po ko zna koji put) – borba, a ne pobjeda treba biti cilj. Boriti se, bez nade u pobjedu, za cilj koji vrijedi i koji je vaš, bolje je od bilo kakve pobjede sa ciljem koji ste prihvatili samo da bi ste bili „pobjednik“. Šta je pobjeda a šta poraz u takvoj situaciji u najmanju ruku je relativno.

 

PARALIŠUĆI DÉJÀ VU: Sve je isto samo para nema

 

Riječi su izgubile svaki smisao. Ne samo u kontekstu politič(ars)kog govora, nego i objašnjavanja, ukazivanja, apela, prezentiranja činjenica i dokaza

Znate onaj film u kome se glavni junak svako jutro budi na početku istog dana? I proživljava identične situacije, ne uspijevajući da izađe iz začaranog kruga i stalno se vraćajući na početak?

GOVNA KOJA PLUTAJU OKO NAS GOVORE VIŠE OD HILJADU RIJEČI

Situacija u Bosni i Hercegovini upravo je taj oživotvoreni oblik déjà vu-a. Mutni psihološki fenomen banalizovan do krajnje granice.

Sve se ponavlja u pravilnim ciklusima, koji nisu dvadesetčetveročasovni, kao u hollywoodskoj tinejdžerskoj limunadi, nego četverogodišnji (što je još veća tragedija za nas koji smo zarobljeni u toj perverznoj tragikomičnoj igri nepoznate sile, koja nas stalno vraća na isto mjesto, samo 4 godine starije). Od izbora do izbora.

Ista priča, isti odnosi, ista borba, isti rezultati, iste (njihove) pobjede i (naši) porazi.

Riječi su izgubile svaki smisao. Ne samo u kontekstu politič(ars)kog govora, nego i objašnjavanja, ukazivanja, apela, prezentiranja činjenica i dokaza. Sve je, naprosto, kristalno jasno. Svima! (odbijam da prihvatim tezu da je narod glup, mnogo sam bliži onoj da je, ustvari, poremećena suicidalna stoka, koja više voli da komšiji crkne krava nego što ga brine da će mu dijete ostat bez mlijeka).

I sve je već rečeno!

KULTURA DIJALOGA SA STOKOM

Za nekog ko piše u novinama (bilo da su u papirnatoj ili internetskoj varijanti) i ko tome ne pridaje baš prevelik značaj (davno sam rasčistio sa infantilnim iluzijama o mijenjanju svijeta i sveo smisao svog angažmana na signale usamljenim istomišljenicima, okruženim sljedbenicima ideologije tora, da nisu sami i da je u redu biti drugačiji, te, na loosersku potrebu da se „najebem majke“ siledžijama prije nego me i samog zgaze) imam „čudnu“ potrebu da se ne ponavljam. Što me je s približavanjem izbora blokiralo. Jer sam se našao u situaciji da bih trebao ponovo pisati iste ili tek neznatno modifikovane tekstove kao i prije 4 godine (ili prije 14 – Žurnal se, tako, ozbiljno bavi mišlju da reprintuje dio strip tabli koje smo ja i Milenko pravili za Polikitu, jer mu izgledaju aktuelne i danas). Kao što i nevladine organizacije, uostalom, vode iste kampanje, i u javnost izlaze s gotovo identičnim poraznim rezultatima aktuelne vlasti.

Televizija je medij koji je mnogo pogodniji za isticanje takve vrste apsurda od novina. Što je, ovih dana, iskoristio Bakir Hadžiomerović, pustivši emisiju 60 minuta snimljenu prije 4 godine, pred prošle opšte izbore, u kojoj su mu gosti bili Silajdžić, Tihić, Lagumdžija, Čović i Lijanović. A koja izgleda kao da je snimljena juče.

I – daj bože da se varam – isto tako će izgledati i za 4 godine.

Što, da se razumijemo, ne znači da treba odustati od borbe. Borba treba da bude sama sebi cilj. Bez iluzija u mogućnost pobjede. „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“? Jok. Jebi im mater!

 

 


SAMIR ŠESTAN: Gužva na desnici Izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića je kocka u kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija

Šta je starije: koka ili jaje? – pitanje je koje se nameće nakon analize političkih kretanja u Bosni i Hercegovini u zadnjih 2 desetljeća. Ko, zapravo, određuje pravila igre, ko je odgovoran za ludačku političku scenu u zemlji, ko je armatura u betonskom bloku kojim su nam noge vezane za noćnu moru u kojoj živimo?

DA LI JE SUPERMEN ODGOVOR NA SUPERGLUPOST?

Izuzmemo li priglupe teorije zavjera, koje njihove zagovornike demaskiraju kao svojevrsne prestarjele bubuljičave adolescente (koji neprestano kalimerovski ponavljaju „Pa to je nepravda“,) i koje odgovornost izmiještaju van granica ove zemlje ili čak i one bivše, optužujući za sve „međunarodnu zajednicu“ (koja, eto, neće da nam na tacni da savršeni sistem i poput Supermena, uništi sve naše neprijatelje) uobičajena percepcija, pohranjivana od medija, kao odgovorne, u pravilu, obilježava ovdašnji politički establišment.

No, ne sporeći činjenicu da se u globalu („sa časnim izuzecima“, naravno) radi o egzemplarnim uzorcima ljudskog otpada, politička elita koja vlada ovim prostorom, prije je tek posljedica, nego uzrok problema.

A ozbiljnija psiho-sociološka ispitivanja bi, vjerujem, pokazala da je ovdašnja politička elita samo ogledalo naroda. I da je svaka kampanja protiv vlasti bazirna na optužbama za nacionalizam, kriminal, nedemokratičnost i netolerantnost,..., unaprijed izgubljena, upravo zbog toga što pojedinci na vlasti, nasuprot iluziji, koju stvaraju medijski natpisi i stidljivi nvo protesti zbog njihove pohlepe, socijalne neosjetljivosti i odrođenosti od naroda, samo žive snove svojih glasača. Koji im i ne zamjeraju previše na njihovom nemoralu, bahatosti, pohlepi, rasipništvu, korumpiranosti i pljački i uporno ih biraju, i pored svega, ne zbog njihovog nacionalizma i govora mržnje, kako se to uobičajeno objašnjava, nego zato što su identičnog mentalnog sklopa i što bi i oni sami to isto radili da su na njihovom mjestu.

Ono nešto drugačijih, za koje riječi Moral, Istina i Poštenje nisu tranzicijskim survavanjem obesmišljene, ismijane i svedene na čistu formu, iza koje stoje nakupine licemjerja, laži i kolektivne amnezije, očito su manjina i žrtva raspada vrijednosnog sistema.

SVE SE MIJENJA SEM... GLASAČA U BIH

Odgovornost političkih elita koje bi trebalo da usmjeravaju masu a ne samo da slijede njene primitivne instikte je nezanemariva, no isto tako ne treba smetnuti s uma da živimo u sistemu slobodnog tržišta i da je politička ponuda koju imamo u uskoj vezi sa potražnjom na tržištu.

Neće biti slučajno, naime, da je naklonost birača permanentno vezana za desnicu, da stranke koje ublaže ili potpuno napuste ukopane položaje desnog radikalizma bivaju po kratkom postupku smijenjene novim snagama spremnim da uskoče u netom napuštene rovove. Čime je svaka promjena, dakle, onemogućena u startu. Jer za svaki napravljeni korak naprijed slijede dva unazad.

Niti je slučajna ovogodišnja predizborna gužva na desnici. U kojoj, u RS, s izuzetkom dvije male probosanske stranke, bez ozbiljnih izgleda na uspjeh, postoji konsenzus o očuvanju ratnog plijena i nastavku zločinačke politike, mirnim sredstvima (vlast i opozicija se takmiče u negiranju genocida, nacionalšovinizmu, mržnji prema vlastitoj i kvislinškoj odanosti prema susjednoj državi,...) pa je izbor praktično sveden na pitanje kome će nikad denacifikovana gomila povjerovati da će bolje sprovoditi konsesualno usaglašeni nacionalistički program, sa uvijek aktuelnim separatističkim aspiracijama u njemu. A Federalni priželjkivači promjena u dva'est deka „manjem entitetu“, pretvoreni u idiote koji, bez ikakvog dokaza, vjeruju da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“ i zanemaruju mudrost koju nas uči vlastita istorija da - uvijek može biti gore.

KING KONGU IMA KO DA BUDE DESNO 

A može. Što nam potvrđuje i bošnjačka nacionalno-politička scena, koja možda po prvi put, dovršavanjem procesa transformacije SDA iz populističkog pokreta u modernu stranku, i uguravanjem u tako nastali vakoom smeća željnog vlasti po svaku cijenu (pogotovo ako račun neće platiti oni, nego građani ove zemlje), umjesto bipolarnog odnosa, odnosno, svijeta podijeljenog između nacionalističke desnice i građanske ljevice, dobija čitav spektar na desnici, od „desnog centra“ (na kome se sad guraju SDA i Stranka za BiH), preko opasnog retrogradnog oživljavanja filozofije nacionalnog pokreta i miksanja vjere i politike (Savez za bolju budućnost), do ekstremne, antisekularističke, desnice (čiji je eksponent Džemaludin Latić, za koga se nadati da je u igru ušao samo zato, da bi postojao i neko desnije od Onog Koji Visi Na Tornju i komunicira sa javnošću Dnevnim urlicima. I da bi politički spektar vještački bio dodatno pomjeren udesno, pa da vlasnik Bolje budućnosti izgleda malo bliže centru, umjesto krajnjoj desnici, kojoj objektivno, po svojim stavovima pripada.).

A da bi tragedija bila kompletna i dosadašnja antinacionalistička, građanska ljevica se, valjda shvativši tržišne mehanizme, makijavelistički odlučuje da svoju ponudu prilagodi potražnji, pa sve češće poseže za populističkim političkim potezima i epp patriotizmom (kao posljednjem utočištu hulja i očajnika). Karakterističnim sredstvima desnice, dakle.

Čime smo došli u perverznu situaciju da je politički centar, koji se dobije iz uvida u stanje na našoj stranačkoj sceni, odnosno, analize ovdašnje političke ponude, po uobičajenim (da ne kažem normalnim) mjerilima – duboko na desnici. A da ljevica (pogotovo u klasičnom smislu) gotovo i ne postoji (umjesto da se bavi problemima nezaposlenosti i radničkim pravima, organizuje zemljotresne proteste u situacijama kad zbog nebrige vlasti hiljade ljudi ostaje bez posla i grčevito brani ljudska prava ugroženih manjina – čak i kad to znači suprotstavljanje većinskoj zatucanosti i fobičnosti - najveća stranka koja se predstavlja ljevicom, bavi se patriotskim preseravanjem, istorijom i nacionalnim temama. Odnosno - podilaženjem masi.).

JEBEŠ IZBORE ZA KOJE NAM TREBAJU GATARE

Elem, prevelika očekivanja od nastupajućih izbora, mogla bi završiti kao i sva dosadašnja – u teškom razočarenju. Zapravo je potpuno nejasno na čemu se bazira optimizam onih koji vjeruju u promjene nabolje. I, uopšte, zahtjev za promjenom, bez ozbiljne analize ponuđene alternative (jer nije sporno da je npr. stanje u Weimarskoj republici bilo katastrofalno, ali, valjda, nije sporno ni da mu Hitler nije bio ta potrebna alternativa i priželjkivana promjena).

Naime: Jebeš izbor između Dodika i Tadića i/ili između Silajdžića, Izetbegovića, Radončića i Latića. To, naime, nije izbor, nego kocka. U kojoj vam ni paranormalne sposobnosti ne mogu pomoći da shvatite šta je, u perspektivi, manje zlo. I da li uopšte postoji išta što je manje, ili je i to samo tragična iluzija.

Dovoljno se, uostalom, sjetiti prošlih izbora i „promjene“ koju smo dobili izborom Dodika umjesto Čavića. Ili one koju je donio povratak Silajdžića u politiku.

Izbor je, naime (ne u ponudi, jer ima tu i drugačijih igrača, nego u očekivanom opredjeljenju birača), sveden ne na izbor između različitih politika, nego na izbor između različitih egzekutora iste (ili gotovo identične) politike. Želja da komšiji crkne krava, jača je od bilo kakvog programa ekonomskog oporavka države, njenih integracija u zajednicu razvijenih zemalja, obećanja boljeg života. Kontrolisana mržnja (ah, ta „kultura dijaloga“) postala je, izgleda, naša sudbina. A mi taoci vlastite gluposti i prljavih strasti.

Pritom vladajuća društvena kasta (čije su političke partije samo dio) i široki slojevi stanovništva žive u stanju permanentnog međusobnog korumpiranja i rektalnog alpinizma.

Radi se o savršenom krugu, u koji su njegovi kreatori zatvorili sami sebe i koji se vremenom, pretvorio u Goli otok, sa koga nema bijega. Zbog čega je, zapravo, tako teško (ako ne i nemoguće) doći do istinske promjene. Promjene koja će značiti nešto više od smjene na mjestu upravnika logora. I bosa lokalne mafije.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Spaljivanje vještica

Stvarnost je pretvorena u grotesku, u kafkijansko ludilo u kome najodaniji saradnici ratnih zločinaca i kreatora nepojmljivog zla, političke protuhe koje, zarad vlasti, šire govor mržnje i provociraju nove sukobe, kriminalizirani i u nemoral ogrezli vjerski poglavari, medijski reketaši i teroristi, i njima slični, one koji razotkrivaju njihovo licemjerje ili zločinaštvo, skidaju im maske i ukazuju na istinu, optužuju za nanošenje im duševnih boli

 

 

 

Stojan Cerović je, još negdje na kraju prošlog stoljeća, pišući o tranziciji iz jednog političkog sistema u drugi, izrekao istovremeno i preciznu definiciju za tranziciju iz rata bez pobjednika u mir bez istine i pravde:

Proces vraćanja normama građanskog društva, svuda u bivšim komunističkim zemljama, iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita, a obično potiču iz stare elite.“

Možda najbolja ilustracija ovog procesa, i usamljenosti pojedinaca koji ne pristaju na njega, je svojevremena zbunjenost i zgađenost Marka Vešovića sarajevskim oduševljenjem posjetom Mile Đukanovića. Kad je njegov glas, probijajući se kroz gromoglasan pljesak i srdačan smijeh idiotizirane gomile, samo, zaprepašteno, ponavljao: „Pa to je onaj Mile, ljudi. Onaj(!) Mile.“ (aludirajući, naravno, na njegovu ulogu u krvavom raspadu Jugoslavije i počinjenim zločinima).

TEROR MALOGRAĐANSKIH FAŠISTA

Nebrojeno je mnogo dokaza o oslobađanju Nove stvarnosti, utemeljenoj na laži, zaboravu i licemjerju, od neugodnih svjedoka svoje prošlosti. Onih koji odbijaju ćutati i podržavati hinjenu kolektivnu amneziju, izmišljenu kao izgovor za samoamnestiju od odgovornosti za višegodišnje (direktno ili indirektno) saučešće u zlu.

Ubistvo Ferala, u tom kontekstu, i suštinski i simbolički, ključni je događaj, koji je, poput atentata na Đinđića, dokinuo na toliko mogućnost drugačije stvarnosti, koliko iluziju da je ona uopšte moguća. No, počelo je, naravno, mnogo ranije.

Sudski procesi Petru Lukoviću u Srbiji, zbog nanošenja „duševnih boli“ inspiratorima, zagovornicima i izvršiocima ratnih zločina, važnim polugama ili tek ljigavim debelocrijevnim glistama režima Balkanskog kasapina, bili su možda prelomna tačka. U kojoj je „legalizam“ licemjernog, malograđanskog, mediokritetskog, nedenacifikovanog, kvazidemokratskog društva pobijedio izvornu ljudsku potrebu za istinom i pravdom. U kojoj su tamošnji zagovornici „kulture dijaloga“, javno se zgražavajući nad njegovom „nepristojnošću“, pokušali ušutkati onog ko je odbijao igrati njihove prorežimske igre i stvari nazivao njihovim pravim imenima, ne obazirući se na njihovu neprilagođenost osjetljivom uhu malograđanskih fašista, u službi za potrebe Novog vremena ušminkanog Zla.

Presuda crnogorskog Suda, književniku Andreju Nikolaidisu, po tužbi najpoznatijeg i najefikasnijeg propagandiste Miloševićevog režima, srpske Leni Riefenstahl, exEmira Kusturice, bio je novi šok za sve naivne koji su vjerovali da se istini ne može suditi, da saučesnici u zločinu treba da budu tuženi a ne tužioci, da moralne veličine trebaju biti nagrađivane a ne procesuirane.

Ta presuda je, osim toga, ukazala na ključni problem naše (balkanske) poratne stvarnosti – na neprovedenu denacifikaciju i lustraciju. Usljed čega je čitava masa sluga i saučesnika zločinačkih režima (sve do notornih ratnih zločinaca), inkorporirana u novu kvazidemokratsku stvarnost. Koristeći svoj položaj i poluge vlasti i legalističku filozofiju za obračun sa neistomišljenicima, neprijateljima režima koji su opsluživali ili mu i sami pripadali i neugodnim svjedocima (i) svoje prljave prošlosti.

RUČNO ZADOVOLJAVANJE POLITIČKIH, VJERSKIH I MEDIJSKIH MOĆNIKA

Slučaj jednog od 60-minutaških medijskih gerilaca, Damira Kaletovića, optuženog da je bivšeg saradnika genocidnog režima Radovana Karadžića, u međuvremenu tranzicijski prigodno transformisanog u obudsmana za ljudska prava, „neovlašteno snimio“ kako mu, u svom ombudsmenskom uredu, prijeti „metkom u čelo“, dio je iste priče.

Kao i lamentiranje ovdašnjeg intelektualnog smeća, pod firmom zagovornika „kulture dijaloga“ nad „neprimjerenim rječnikom“ koji građanski, antinacionalistički i antiklerofašistički mediji i pojedinci upotrebljavaju u obračunu s mafijom na vlasti i oko nje (od kojih, kako je to Cerović lijepo naznačio, većina ima korijen u starim politikama, odnosno ili su bili dio ratnih zločinačkih projekata ili su njihovi nastavljači mirnim sredstvima).

Stvarnost je pretvorena u grotesku, u kafkijansko ludilo u kome najodaniji saradnici ratnih zločinaca i kreatora nepojmljivog zla, političke protuhe koje, zarad vlasti, šire govor mržnje i provociraju nove sukobe, kriminalizirani i u nemoral ogrezli vjerski poglavari, medijski reketaši i teroristi, i njima slični, one koji razotkrivaju njihovo licemjerje ili zločinaštvo, skidaju im maske i ukazuju na istinu, optužuju za nanošenje im duševnih boli. A intelektualne prostitutke, u plaćenim seansama oralnog seksa ili ručnog zadovoljavanja svojih mušterija i makroa, pojedince koji se odbijaju povinovati novim pravilima i pristati na stvarnost u kojoj počinjemo od nule (brišući prošlost) ili na pristojnost prema Zlu (sjeća li se još neko kad je novinarima prijećeno sankcijama ako Momčila Krajišnika, tada člana Predsjedništva, budu nazivali ratnim zločincem?) optužuju za govor mržnje, jezik ulice, „građanski nacionalizam“, „radikalni ateizam“, pa čak i za – antifašizam(???).

PRAVOSUDNI VREMEPLOV

Zaštitnici „kulture dijaloga“ došli su na svoje, ovih dana, i u Hrvatskoj, presudom Predragu Matvejeviću odnosno potvrdom Vrhovnog suda ranije donešene presude kojom se Predrag Matvejević kažnjava višemjesečnom zatvorskom(!) kaznom zbog „klevete“ nacional-šovinističkog smeća, koje je, u jeku rata, najpoznatijeg živog bošnjačkog pjesnika nazivao „posrbicom gorim od Srbina“. A koji je, u Matvejevićevom tekstu „Naši talibani“, zapravo, tek uzgredno spomenut, kao jedan od brojnih primjera krivice „ljudi od pera“ za širenje mržnje i užase devedesetih.

Ta nečuvena blamaža kako hrvatskog pravosuđa, tako i kompletne države, bila bi, zapravo, nezamisliva bez gomile desničarskih „spavača“, odnjegovanih i u sistem uzidanih za vrijeme krivoustog diktatora i njegovih progona kritičkih medija i javnih spaljivanja intelektualnih vještica. Potvrda zatvorske presude svjetski uglednom intelektualcu, zbog javnog pozivanja na odgovornost desničarske, ratnohuškačke, klerofašističke bande, koja danas ne samo da odbija svaku odgovornost za posljedice nacionalističkog bezumlja 90-ih, nego i navođenje elementarnih činjenica iz svoje biografije proglašava klevetom, groteskan je povratak u prošlost, u kojoj nacionalšovinističko divljanje, širom država nastalih na tlu rahmetli SFRJ, državnim institucijama, odnosno vladajućoj politici nikad nije bilo sporno (naprotiv, obilno je honorirano), ali su bili sporni kritički osvrti na njega.

Naknadno (oštrinom međunarodne reakcije izazvano), tragikomično, bezobrazno i uvredljivo (što je inače karakteristika ponašanja takvih likova) pravdanje predstavnika onih koji su presudu donijeli, da je presuda zapravo zastarjela, te da Matvejević „ne treba da se plaši da će otići u zatvor“, mada ga oni pokušavaju proturiti u funkciji relativiziranja svoje odgovornosti i ismijavanja žrtve svog kretenizma, samo je dodatni dokaz i njihove gluposti i nasilja izvršenog nad Matvejevićem.

TALIBANSKA FLEKSIBILNOST

Jer, nikad nije bila poenta u zatvoru (Matvejević se upravo zato nikad nije žalio na presudu), nego u tome da je zapanjujuće da se nekome uopšte sudi, a onda ga se još i šalje u zatvor, zbog njegovog humanističkog intelektualnog angažmana, njegove etičnosti, zbog osude govora mržnje, zbog traženja odgovornosti za počinjena zlodjela, kako ona kamom, puškom i artiljerijskim projektilima, tako i ona počinjena perom i rječju.

Upravo zato, nebitno je da li presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizvodi ili ne pravne sankcije po Predraga Matvejevića. Bitno je da ona inkriminira nešto čega je inkriminacija potpuno neprihvatljiva.

I što to nema veze samo sa hrvatskim sudom i Predragom Matvejevićem, nego je ogledalo stanja na kompletnom exjugoslovenskom prostoru. Na kome mir nije donio temeljnu transformaciju društava, nego su, manje ili više zločinački, režimi doživjeli tek kozmetičke izmjene (odlasci političkih lidera ili promjena imena stranaka na vlasti, bez zarezivanja u kancerogeno tkivo društva). A naši talibani (i srpski i hrvatski i crnogorski i bošnjački) skinuli odjeću isprskanu krvlju, oprali ruke i odjenuli novo, demokratsko ruho. Jedni drugima komplimentirajući na modnim detaljima, mada je svakom nad kime nije izvršena lobotomija i ko nije učinjen „slijepim kod očiju“ jasno da pred sobom i dalje ima gole fašiste. I prostitutke koje ih opslužuju.

 http://www.e-novine.com/stav/37811-Nai-talibani.html

 

 

 

 

(zurnal.info)






SAMIR ŠESTAN: Teroristi na vlasti i oko nje Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Čovjekov strah od Bolje budućnosti

Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Dani pobjede nas fašizmom Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.

 

 

SAMIR ŠESTAN: Proklizavanje u Dobrovoljačkoj Politička kasta još jednom je jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države. Policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast

Politički analitičari u Britaniji smatraju da bi jedan banalan gaf, u finišu predizborne kampanje, mogao aktuelnog premijera, Gordona Brauna, i njegovu stranku koštati pobjede na predstojećim izborima. Tj. umanjiti im, ionako ne baš naročite, šanse da se (ponovo) dočepaju vlasti.

Posljedni „gaf“ SDP-ovog sarajevskog gradonačelnika mogao bi, međutim, imati mnogo dramatičnije posljedice, od uskraćivanja podrške njegovoj partiji na oktobarskim izborima, simpatizera im i tradicionalno sklonog dijela biračkog tijela, usljed zgađenosti desničarskim populizmom „mlađahnog“ Behmena, i za ljevicu potpuno neprimjerenim vokabularom i reakcijama.

Mogao bi, naime, pogotovo ne presječe li se ova stvar oštro, s vrha te stranke (i ne prizna li se otvoreno greška – što je za ovdašnji mentalitet ravno ukazanju Gospe, dakle: Čudo neviđeno), presudno uticati na ponovnu pobjedu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. A i na gubljenje, ionako sve upitnijeg, multietničkog identiteta stranke i njen samoubilački skok sa pozicije građanske ljevice u septičku jamu bošnjačke desnice. Uz nesagledive posljedice na društvena kretanja.

DA LI I POLITIČARI IMAJU LJUDSKO PRAVO DA BUDU IDIOTI? Zahtjev za zabranu skupa kome je namjera obilježavanje godišnjice pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici i to sa argumentacijom da se radi o političkoj demonstraciji i manipulaciji žrtvama i uz držanje predavanja iz bliske istorije, pokazuje potpuno neshvatanje pojmova „demokratija“ i „ljudska prava“ i u opreci je sa svime što ljevica simbolizira (da o amoralnosti uskraćivanja mogućnosti porodicama poginulih, bez obzira ko su i kako su poginuli, da im se oda pošta, sad ne govorimo).

Da bi stvar bila apsurdnija (i politička kasta još jednom jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države – očito, neovisno o partijskoj pripadnosti i ideologiji iza koje se zaklanja), policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast.

Objašnjavati im da, u demokratskom društvu, samo policija i sud mogu da ograničavaju ljudska prava i slobode. I to na osnovu zakona. I da su, s druge strane, dužni braniti svako ispoljavanje ljudskih prava i sloboda kojima se ne krše postojeći zakoni. A da društvo u kome političari, na osnovu svojih političkih, ideoloških i drugih razloga ili motivisani (predizbornom) borbom za vlast (i - otvorenim ili prikrivenim - koketiranjem sa nacionalizmom) određuju ko može a ko ne šta raditi u „njihovom“ gradu, kantonu, entitetu, državi – sa demokratijom, blago rečeno, veze nema. I da bi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, policija i sudovi prije trebali da se bave onim koji nečija prava i slobode dovode u pitanje ili uskraćuju, nego onima koji svoja prava žele da konzumiraju (radilo se tu o „pederima“, novinarima, bivšim borcima, radnicima ili porodicama poginulih u proteklom ratu).

Kao što je za upražnjavanje nečijeg prava na slobodno kretanje, okupljanje i izražavanje, i slobodan život, u skladu sa svojim uvjerenjima, u konačnici, potpuno nebitno šta on o čemu misli (jer u zagarantovane slobode spada i ta da čovjek ne mora misliti kao što mu neko sugeriše da je poželjno ili čak neupitno ispravno, nego može da misli šta god hoće o čemu god hoće. Uključujući mogućnost da bude goli idiot – kakvih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka, od vrha do dna).

LAKO JE NA BURANIJU, HAJD' NA KOMAD GOVEDINE U čitavoj priči, činjenica da iza organizacije ovog skupa stoji Milorad Dodik, kao promotor najcrnje ideologije, otvoreni destabilizator odnosa u zemlji, kriminalac, revizionista i negator genocida, političar fašisoidnih manira i separatističkih namjera, ne igra nikakvu(!) ulogu. Tj. ne može biti nikakvo opravdanje za uskraćivanje elementarnih ljudskih prava i zabranu mirnog okupljanja građana. Čak i ako se radi o otvorenoj provokaciji! (Osim toga, radi se o krajnje licemjernom gestu – hoće li, naime, Behmen tražiti i zabranu predizbornih skupova SNSD-a po Federaciji? I zabranu dolazaka u Sarajevo parlamentaraca i ministara iz RS, i njihovog führera, zbog manje-više otvorenog govora mržnje, revizionističkih, uvredljivih i huškačkih izjava, spram kojih je najavljeni skup krajnje bezazlena manifestacija. I – hajde da se pravimo da ne znamo, pa upitajmo - čemu to vodi?)

Jedini ispravan odgovor na takve provokacije (kao što je najavljeni skup) je - njihovo ignorisanje! A još bolji je obična - ljudskost. S kojom su, u vrlo sličnoj situaciji, reagovali u Tuzli. Potpuno zbunivši provokatore (zainteresovane, naravno, samo za proizvodnju mržnje i sukoba). „Demobilisani borci Tuzle neće se suprotstavljati da dostojanstveno bude obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA u Tuzlanskoj koloni", izjavio je predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona i vršilac dužnosti predsjednika Saveza boraca FBiH, Nijaz Hodžić. “Ako ja tražim da obilježim ili da podignem spomen-obilježje za stradale pripadnike mog naroda u RS, onda ne vidim razloga da neko sprečava pripadnike drugih naroda da obilježe mjesta stradanja u FBiH”.

A definitivno najgluplji mogući odgovor u ovakvim situacijama je nasilje – bilo zabranom, bilo fizičkim sprečavanjem okupljanja ili napadom na učesnike skupa.

Upravo takav razvoj događaja i priželjkuju destruktivne snage u susjednom entitetu, koje u sukobima vide jedini spas i kojima je, u situaciji širenja mirotvorne, dobrosusjedske politike u regionu, ovakva vrsta reakcija i sukoba prijeko potrebna i možda posljednja šansa za preživljavanje i nastavak planiranog daljneg razvaljivanja države.

Šta, naime, kad, u nastavku, pozivajući se na odluku sarajevske gradske vlasti, u Republici Srpskoj posegnu za raciprocitetom (pa ga, još, karakteristično „napumpaju“) i počnu zabranjivati slična okupljanja (sve do onog u Srebrenici), uzurpiraju slobodu kretanja na svojoj teritoriji (za početak bivšim pripadnicima Armije RBiH, recimo) i zabrane dalje iskopavanje masovnih grobnica? Pošto se odluka gradonačelnika Sarajeva obrazlaže ne zakonskim nego političkim argumentima, to i vlast u RS, koja, kako znamo, ima sasvim drugačiji odnos prema istorijskim događajim, i koju samo zakon prisiljava da trpi aktivnosti koje, s pravom, doživljava kao napade na sebe i tvorevinu kojom vlada, mogu početi da ignorišu zakon i prava ljudi određuju prema svojim političkim interesima. A onda smo ga svi, „da prosti“ Sanja Vlaisavljević, najebali.

TAKMIČENJE U PATRIOTSKOM PIŠANJU U DALJ Ključno pitanje u ovom trenutku je: da li je pomenuti zahtjev za zabranom tek plod individualne (ili kapacitetom ograničene) gluposti i neznanja („ono dalje ne razumijem, izgleda mi se da je mrtva straža“, rekao bi Johan) i nasankavanja na prizemnu provokaciju Milorada Dodika, kome u ovom trenutku grčevito treba novi neprijatelj i nova spirala sukoba i mržnje u zemlji ili se (što je naprosto zastrašujuća solucija) radi o novom kursu Behmenove partije, koja, s ciljem postizanja što boljih izbornih rezultata, odlučuje, makijavelistički, primjeniti nešto od sredstava koja su se na ovim prostorima pokazala krajnje efikasnim.

Da li SDP, naime, koristi prazninu u tom prostoru i ispostavlja kandidaturu za upražnjeno mjesto novog arhineprijatelja Milorada Dodika i njegove politike, sa svim posljedicama tog čina? Ili se počeo pribojavati uspjeha Radončićevog populizma, pa se s njim krenuo takmičiti u „patriotizmu“ (kao posljednjem utočištu hulja)?

Vrijeme će pokazati. No, cilj ne opravdava sredstvo, ma šta ko o tome rekao i mislio. Uostalom, nema boljeg dokaza za to od bizarnog laktaškog vožda. Nije poenta doći do vlasti na bilo koji način (osim ako niste mafijaš, tada, naravno, jeste). Poenta je ljudima dati alternativu i omogućiti im da izaberu.

To što glasači uporno biraju klerofašističku opciju i što King Kong, uz pomoć svog Dnevnog urlika, daljnje radikalizuje desnu scenu u Federaciji, nije i ne može biti razlog da se čitav politički spektar ugura u taj mračni prostor, pa da, po kretenskoj analogiji sa pretvaranjem podjele na desno i lijevo u podjelu na desni i lijevi centar, u svijetu, kod nas dobijemo podjelu na lijeve i desne kleronacionaliste. Tačnije da proširivanjem takvog obrasca sa RS i na Federaciju BiH, potpuno zatvorimo krug i, odustajanjem i onih snaga koje su se 2 desetljeća opirale takvoj politici, okončamo proces dosljednje nacifikacije društva, uskraćujući građanima alternativu.

A POČELI SMO SE I ŠAMARAT Treba konstatovati da je aktuelni skandal još jedno teško sramoćenje zemlje i njenog glavnog grada, u globalnim okvirima. Sasvim opravdana šamarčina stigla je od Vijeća za implementaciju mira, koje je vlasti i građane Sarajeva pozvalo da preduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Pritom je stav Vijeća da će „Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli“, naprosto budalaština (koketiranje sa lokalnim legendama koje je Sarajevo stvorilo o samom sebi). Ne radi se, naime, o olimpijskom gostoprimstvu. Niti potvrdi fiktivne multietničnosti. Nisu oni dobrodošli, nego imaju pravo na slobodno kretanje i okupljanje.

I, na izvjestan način, svi problemi izviru iz neshvatanja odvojenosti tih pojmova – nečije pravo da dođe u Sarajevo (ili bilo gdje drugdje) nema nikakve veze sa „pravom“ na dobrodošlicu. To pravo, naime, nije na spisku osnovnih ljudskih prava i valja ga, na neki način, zaslužiti.

Objasnimo to, plastično, na još jednoj sarajevskoj otvorenoj rani: srpski režiser, ovdašnjih korjena, Nemanja Kusturica, kao osoba protiv koje ne postoji nikakva optužnica (a pogotovo ne za ratne zločine) ima pravo, iako je, po svim objektivnim mjerilima, fekalija od čovjeka, kad god bude htio, doći u Sarajevo. I njime se potpuno slobodno kretati. A Sarajevo, odnosno Sarajlije, imaju pravo da njegovu pojavu ignorišu i da im ni na kraj pameti ne padne da ga dočekaju s dobrodošlicom. Nego – s prezirom i gnušanjem. Ili (hajde da zakuhamo do kraja) – to isto pravo (na slobodno kretanje) ima, nakon što je „odležala“ svoju kaznu, i ratni zločinac Biljana Plavšić.

Jeste teško probavljivo i, iz pozicije žrtve, gotovo neljudski, ali je tako.

I sve su ovo tek tranzicijski problemi, prelaska iz crno-bijelog svijeta komunizma, u sivu, nijansiranu zonu demokratije, u kojoj se, između ostalog i zbog pogrešnih očekivanja, još uvijek ne snalazimo najbolje (jer, da budemo cinični do kraja, demokratija ne umije da pjeva, kao što su komunistički sužnji pjevali o njoj).

Poenta je da se ne moramo slagati s nekim (čak nam njegovi stavovi mogu biti odvratni i neprihvatljivi – kao sekularistima vjerski fanatizam, vehabijama homoseksualizam, alkohol ili svinjetina ili žrtvi agresije revizionističke tlapnje) da bi znali da on ima određena prava koja ne smiju biti uskraćena. I da bi znali da štićenjem njegovih prava, štitimo, u stvari, sebe i svoja prava.

A ne moramo biti ni posebno inteligentni da shvatimo da se gradska vlast Sarajeva, svojim ponašanjem - zahtjevom za zabranom, obrazloženim navođenjem mogućnosti da, u slučaju održavanja najavljenog skupa, može doći do sukoba („jer se emocije građana ne mogu kontrolisati“), kukavički sakrila iza svojih građana, koje je, pritom, proglasila nedemokratskim divljacima, bez elementarne sposobnosti samokontrole i dovela nas u situaciju da nam Republika Srpska drži moralne pridike, navodeći kako se na njihovoj teritoriji održavaju komemoracije s hiljadama učesnika, bez ijednog incidenta.

Što bi Valeri rekao: „Oni koji imaju vlast ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što oni znaju i što mogu znati.“

Jebiga.

 

 

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Hard core porno Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, pretendent za bošnjačkog führera optužio je „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov „marš na Berlin“ i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima. Nova epizoda lutkarskog pozorišta se, dakle, s nestrpljenjem očekuje, i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu

Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

 

 

(zurnal.info)

 

SAMIR ŠESTAN: Ubice na vlasti

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom

 

Batko i vlast

Nedavno je, u Kini, otkriveno da je uprava jednog zoološkog vrta, u namjeri da prisvoji i međusobno podjeli što više sredstava namjenjenih za funkcionisanje te ustanove, životinjama smanjila obroke a onda ih i počela hraniti neadekvatnom hranom, pa su lavove i tigrove npr. umjesto govedinom i ovčetinom, hranili pilećim mesom, pa čak i kukuruzom. U prvi mah se činilo da je sve u redu i da je banda u upravi smislila savršen zločin, no,... životinje su odjednom počele ubrzano da gube na težini, a onda i da masovno umiru.

KOLATERALNE ŽRTVE KOLEKTIVNOG CUCLANJA

Nije poznato da li neko od upravitelja pomenutog zoološkog vrta ima rođaka na privremenom radu u Bosni i Hercegovini ili se radi o autentičnom lokalnom kineskom intelektualnom proizvodu, ali je sličnost sa ovdašnjim prilikama zapanjujuća.

Od devedesetih godina, do današnjih dana, upravitelji ovdašnjeg zoološkog vrta, u kome preovladava stoka sitnog zuba laka za kontrolu i razmještaj po torovima (uz stanovit broj šakala, hijena i pasa rata, te nešto čudom još preživjele rijetke divljači koja je, kao nesklona življenju u krdu, sistematski istrebljivana i pretvorena u ugroženu vrstu), otvoreno (a ne krijući, kao kineske im kolege) govore, da će njihova stada rađe pasti travu i jesti koru s drveća nego pristati da se odreknu kolektivnog sladostrasnog cuclanja nacionalističke kurčine. Odnosno (prevedeno na jezik za retardirane) – nego da njima, njihovim upraviteljima, nečeg zafali.

I jedu (i cuclaju), bogami! U pauzama prebiranja po kontejnerima, sive ekonomije, socijale, ganjanja šanse za bijeg iz zemlje i... umiranja.

Kao kolateralne žrtve pohlepe i bešćutnosti vlasti padaju penzioneri, koje se ubija sistematskim izgladnjivanjem, socijalno neosigurani i bez novca za plaćenje liječničkih usluga, koji umiru na pragu zdravstvenih ustanova, zalutali u minska polja, koji ginu jer je neko pokrao novac za deminiranje, mirni građani koje na ulici, u kafiću ili tramvaju likvidiraju ubice i teški psihijatrijski slučajevi, koje vlast, štedeći sredstva za njihov smještaj, pušta da se slobodno kreću među nama, bivši ratnici koji, suočeni s beznađem pred koje ih je stavila vlast, dižu ruku na sebe, teško oboljela djeca, koju se, po spartanski, ubija, neobezbjeđivanjem potrebne im liječničke pomoći,...

Ova vlast, dakle, ubija. Kao što je to, ovih dana, nakon gašenja još jednog mladog života, u afektu i očaju što su svi njegovi pokušaji da se taj život spasi propali, ustvrdio Almir Čehajić Batko. I to ubija iz koristoljublja. Ona će rađe povećavati svoje privilegije nego spašavati tuđe živote, rađe će se igrati političkih igara s ciljem zadržavanja moći u svojim rukama, produkovati društvene sukobe i dogovorne ratove, nego raditi na uspostavi funkcionalnog društvenog sistema u interesu svojih građana.

ČEKAJUĆI GODOA KOJI NE REŽI NEGO UJEDA

No, kao što nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, tako, zapravo, nažalost, pogotovo u zemlji s bliskim ratnim iskustvom, nije nikakva vijest da vlast ubija svoje građane (zato valjda i nema ozbiljnih reakcija na svakodnevne primjere te pojave). Vijest bi bila da građani počnu uzvraćati istom mjerom.

No, na to ćemo se načekati. Kod nas je, naime, čak i režanje i lajanje ljudi na kerove na vlasti teško izvodivo i dogodivo. Jer se odmah pojavi gomila zaštitnika prava tih životinja. Interesno povezanih s njima na najrazličitije načine i suodgovornih za njihova zlodjela upravo u onom omjeru u kome ih brane od „lajanja“. Poput lokalne Brižit Bardo, koja (po uzoru na orginalnu, nehumanu desničarsku ludaču, koja je u opkoljeno Sarajevo slala hranu za pse lutalice, suosjećajući sa njihovom patnjom, pritom potpuno hladna za patnje ljudi), političke, vjerske i medijske moćnike štiti pričom o (ne)kulturi dijaloga i „govoru mržnje“ kritičkih, građanskih, antinacionalističkih medija i aktivista.

Na žalost, ne vjerujem u gandijevski otpor, inače bih Batka i njegovu humanističku filozofiju „širenja pozitivnih vibracija“ proglasio spasom za ovu zemlju. Jer su njegovi rezultati zaista vrijedni poštovanja.

A čini mi se i da i sam Batko, taj fanatični humanista, fascinantni glas onog najboljeg iz ovdašnjih naroda i tvorac teorije potrebe ignorisanja političara i svojevrsnog samoorganizovanja naroda, u sudaru sa kafkijanskim ludilom i neprobojnim zidovima koje mu na njegovom donkihotovskom putu razbacuje vlast, postaje svjestan da je zlo nemoguće ignorisati. I da se svo dobro ovog svijeta i čuda koje na trenutak postanu tako bliska, dohvatna, ostvariva, raspadnu udarajući od zidove bešćutnosti, licemjerstva, gluposti i neznanja političko-birokratskog aparata.

Ono što, pritom, izaziva istovremeni bijes i očaj je što kotači tog aparata, svi ti besprizorni ministri, poslanici, direktori, upravnici, službenici, i ostala gamad, vjeruju da su nevini. Kao nacistički čuvari logora oni samo „poštuju propise“. A po propisima „ništa se nije moglo uraditi“. Osim gledati kako djeca umiru? I trpati krvavi novac u svoje džepove?

SADA KAŽEM: DOSTA JE!

Ponašanje naše vlasti dovodi u pitanje modernu definiciju države kao servisa građana i vraća nas u političku praistoriju u kojoj je ona bila instrument vladanja (i izrabljivanja) povlaštene manjine nad ugnjetanom većinom.

Almir Čehajić Batko nam je, povezujući ljude s različitih prostora, ljude različitih nacija, religija, interesovanja, oko ideje pomoći čovjeku u nevolji, pokazao jedan drugi svijet, iza zla, mržnje, pohlepe, sebičnosti, bešćutnosti, zločina naših vlastodržaca i njihovih opslužilaca, koji ponekad toliko zagušuju javni prostor da pervertiraju realnost, predstavljajući sebe a ne nas kao njenu stvarnu mjeru.

Samoorganizovanje građana, međutim, u načelu, mora imati sasvim drugi cilj – ne da pokušava spasiti određene jedinke osuđene na smrt bešćutnošću vlasti (ili se baviti projektima od društvenog značaja, kojima bi se zapravo trebala baviti vlast, ali to ne radi), nego da vlast natjera da radi svoj posao, rješava probleme i odgovara za posljedice svog nerada i nesposobnosti. Ili da državu „oslobodi“ od vlasti koja to nije u stanju ili neće da radi.

No, nešto bi se zaista trebalo uraditi s tom pozitivnom energijom koju je Almir Čehajić Batko ponovo otkrio u ljudima. S tom vjerom u Čovjeka i Dobro, koju je probudio. On je uspio da dopre do ljudi. Što je problem s kojim, kubure i na kom (nažalost!) padaju nvo i pokreti koji pokušavaju organizovati građanski otpor neljudskoj vlasti. A ako je toliko ljudi spremno pomoći drugome u nevolji, zašto ne bi pomogli sebi?

Dobije li ova filozofija ikada i svoju militantnu verziju, svoje gerilsko krilo, koje bi rješavalo problem zidova (na jedini način na koji se taj problem može riješiti – njihovim razbijanjem), to bi moglo biti rješenje ovdašnjih problema. Tačnije, početak rješavanja.

Ali, može li se uspostaviti kontakt između „pozitivne energije“ Batkovog virtuelnog svijeta i... pokreta Dosta!, recimo? Mogu li Batkovi humanisti shvatiti da su njihovi pokušaji, koliko god visokomoralni, istovremeno i besmisleni, pa čak i kontraproduktivni, ako se zadrže na trenutnom nivou. Ako ne zarežu u kancerogeno tkivo i ne odstrane ga. Poput hirurga, za čije usluge skupljaju pare.

(zurnal.info)