Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: Počasni sugrađanin reisa Cerića, Cace i Fahrudina Radončića Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Šta sve i koga sve čovjek zavoli, ponekad mi se čini da je časnije mrziti“, kaže, ako me sjećanje dobro služi, glavni negativac romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

DOŠLO JE PROLJEĆE

Svakom normalnom septička jama u kojoj je prinuđen živjeti najviše smrdi. Samo balkanskim klerofašistima i njihovim zombiziranim sljedbenicima njihove fekalije, kojima svakodnevno pune tragikomičnim granicama omeđeni prostor, po kome neumorno već desetljećima seru i život pretvaraju u neprolazeću noćnu moru, mirišu na ljubičice, a uvijek im smrdi samo iz komšijinog dvorišta.

Bosanskohercegovačko korištenje oreola žrtve i još neprevaziđeni običaj da se kanalizacione cijevi iz susjedstva povremeno preusmjere u naše drvorište, izaziva kod pojedinaca, u susjedstvu, koji se bave smradom vlastitog okruženja, detektujući njegove uzročnike, sažaljenje i simpatije, koje su često krajnje neobjektivni. I koji su, u osnovi, usko vezani za zgađenost tih pojedinaca kolektivnim beščaćem, i saučesništvom u zločinu, vlastitih sredina. Uz svjesno odbijanje, kritičnosti prema kolektivitetu koji je označen kao žrtva.

Tako i dolazi do perverznih situacija da se borci protiv smrada u susjedstvu, kod nas druže, ili su tek neuobičajeno pristojni prema njima, sa smradom s kakvim u svojim sredinama ne bi nikad rječi progovorili, osim ako se ne radi o seriji sočnih psovki. Da gostuju u televizijskim emisijama jedva prikrivenih nacionalističkih populista, da daju intervjue ovdašnjim reketaškim, huškačkim, nacionalističkim, ksenofobnim i zločinačkim medijima, da... primaju nagrade od vlasti i postaju počasni građani gradova koji se nekom časnošću baš i ne mogu pohvaliti.

Pogled izvana i iznutra su različiti. Dok je npr. gostovanje medijskih gerilaca iz susjedstva kod ovdašnjih etabliranih medijskih protuha i prostitutki, za njih oblik subverzivne djelatnost i poruka za njihove lokalne sredine, ovdje ono biva zloupotrebljeno od strane pandana njihovih tamošnjih neprijateja. I stvara svojevrsnu konfuziju u ovdašnjoj javnosti. I razne perverzne situacije. Kao što je ono poratno opšte bošnjačko-nacionalističko oduševljenje Feralom, odnosno njegovim guženjem Tuđmana, od istih onih koji će u sljedećem trenutku učestvovati u zabranjivanju, hapšenju, otimačini, nametanju posebnih poreza, onemogućavanju distribucije, sudskim procesima, javnom uništavanju, prijetnjama linčom, kad su u svojoj sredini dobili satiru na račun svog vođe i njih samih.

A MOŽEL' SULEJMAN TIHIĆ MONICU BELLUCCI PROGLASITI SVOJOM POČASNOM ŽENOM?

Petar Luković, jedan od najznačajnijih i najuticajnijih novinara južnoslovenskih prostora (a i najhrabrijih – što je u ratnotranzicijskim vremenima poseban i rijedak kvalitet, koji cehovske i druge pičke rado minoriziraju, negiraju, ili čak, obrćući teze, upotrebljavaju kao uvredu), jedan od onih fascinantnih balkanskih izuzetaka od pravila (u koje, naravno, spadaju i Feralovci), napotkupljivi, do brutalnosti oštri kritičar prije svega srpskog fašizma u svim njegovim pojavnim oblicima, trebao bi, uskoro, da dobije priznanje „Počasni građanin grada Sarajeva“.

Nažalost, ne radi se o nagradi poput one koju je ovih dana, na zaprepašćenje u materijalizam i konzumerizam ogrezle većine, odbio 44-ogodišnji ruski matematičar, rekavši da ga ne zanimaju novac i slava (a i djelić od sume koju je gradska uprava spičkala na propalu televiziju Lukoviću bi dobro došao u aktuelnoj finansijskoj agoniji E-novina). Ne, radi se o nagradi čija je suština u moralnoj i emocionalnoj dimenziji. U čemu se, zapravo, pojavljuje problem.

Svako, očito, o sebi misli najbolje. Jedino je tako moguće objasniti aroganciju onog ko takvu nagradu dodjeljuje. A koja je uvijek na korak od groteske, nalik onoj proglašavanjem Vladimira Putina počasnim građaninom Svilajnca, Ljubovije, Šida, Rume, Mladenovca i Loznice (da dalje ne nabrajamo srbijanske vukojebine).

Ko je ili što je, naime, Sarajevo (ili BiH), da nekoga proglašava svojim počasnim građaninom? Da bi to, naime, imalo smisla, taj grad (ili država) mora biti nešto u čemu bi neko zaista želio živjeti, biti njegov građanin. A da se, pritom, ne radi o aktu sažaljenja. Ili neupućenosti, koja, nesrećnog laureata, već u sljedećem trenutku, može skupo da košta.

MI SMO PALI S MARSA. A BILLBOARDI SU TU 'NAKO.

Simboličko projeciranje individualnih kvaliteta na kolektivitet, uvijek daje zanimljive rezultate. Pa smo tako, „mi“, ljudi, sletili na Mjesec, trčimo 100m ispod 10 sekundi, osvojili smo svjetsko prvenstvo, dobili Oskara, pametni smo, sposobni smo, jaki smo, hrabri, moralni, plemeniti, humani, itd. itsl. iako se radi o sposobnostima, dostignućima ili osobinama tek nekolicine likova ili zanemarive manjine, naspram milijardi nas ostalih, koji za 10 sekundi možemo samo, pritiskom na dugme dajinskog upravljača, promijeniti par tv kanala, sletimo, povremeno, samo s Marsa (a i to samo zahvaljujući činjenici da je i pad let), a konformizam, kukavičluk i želja da komšiji crkne krava nas proždiru.

I tako kolektivitet, sam za sebe i potrebe reklame, postaje zbir najboljih osobina svojih pojedinaca, koji su, uglavnom, tek izuzeci od pravila. Dok masovne (ili bar brojčano nezanemarive) izlive negativnosti i zla, uredno mete pod tepih.

Sarajevo u tome nije izuzetak. Ono je, kao i čitava BiH, onakvo kakvo postoji u emocionalnim projekcijama plemenitih, blagonaklonih, moralnih pojedinaca iz vanjskog svijeta, tek potemkinovska iluzija. Fasada iza koje stoji samo još jedna septička jama.

Marko Vešović, Ivan Lovrenović, Aleksandar Hemon, Danis Tanović, Miljenko Jergović, Enver Kazaz, Alma Lazarevska, Rešid Hafizović, Fra Ivo Marković, Bakir Hadžiomerović, Jovan Divjak, Senad Hadžimusić, Gojko Berić, Slaviša Šućur, Enes Karić, 2 Senada, Dario, Vildana i Eldin, Edin Zubčević, Dino Mustafić, Ivica Osim, Damir Imamović, Ferida Duraković, Dubioza Kolektiv... i njima slični, o čiji se ugled Sarajevo pokušava ogrebati, na žalost, su samo raskošni billboardi pored puta, koji zaklanjaju pogled na dženazu Mušana Topalovića Cace, na vehabijski fašistički linč posjetilaca Queer festivala, na agresivnu islamizaciju, kolektivno zapišavanje teritorija i svjesno ubijanje multikulturnog duha grada, na medijske zločine vlasnika „bolje budućnosti“, na pljačku stoljeća, na besramnu, u kriminal ogrezlu, štetočinsku političku elitu, na sofisticirano etničko nasilje u miru, na stalno ugrožavanje medijskih sloboda, na ludake koji sanjaju teokratsku diktaturu i sekularizam proglašavaju zločinom, na... svjetinu koja ćuti i trpi.

Pero LukovićTELEFONSKI IMENIK PROTIV POLJSKE KONJICE

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Uostalom, krajnje je nepošteno, dobre, blagonaklone ljude, bez prethodnog upozorenja šta to, ustvari, znači, dovoditi u takvu situaciju. Da im pod nagradom prodate mogućnost da postanu (počasni) sugrađani reisa Cerića, Fahrudina Radončića, Džemaludina Latića, Amile Alikadić, Fadila Mandala, Sanje Vlaisavljević, Arzije Mahmutović, Bakira Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića, rahmetlija Mušana Topalovića i komšije mu na Kovačima..., i svog onog klerofašističkog i pljačkaškog smeća, da im ne redam imena, jer bi mi se tekst mogao pretvoriti u redukovani telefonski imenik Sarajeva.

Ovdje se radi o krajnje pogrešnom pristupu. Nije Sarajevo to koje, s arogancijom nekog ko je moralno superioran, može dodjeljivati(!) takve nagrade. Ono treba ponizno zamoliti(!) Petra Lukovića i Francisa Bueba (i sve druge, koje bude željelo) da budu njegovi počasni građani. Da oni njega nagrade, učinivši ga svojim počasnim gradom. I pritom, još, da im se izvine što u stvarnosti nije ni blizu onoliko dobro koliko je, očito, u srcima tih ljudi.

I još nešto – ne mogu grad i država, koji vlastite građane, moralne gromade i ikone intelektualnog otpora agresiji i „uvoznom“ fašizmu, izlaže linču domicilnih fašista ili ih od tog linča ne brani, nikog a pogotovo borce protiv fašizma u drugim sredinama, proglašavati svojim počasnim građanima. To je naprosto licemjerno.

Grad koji se odriče Marka Vešovića (a odriče se, čim dozvoljava da ga fašisti, nekažnjeno, maltretiraju usred Parlamenta), ne zaslužuje da mu Petar Luković bude počasni građanin. Pogotovo što upravo Marko pokazuje kakva bi sudbina mogla zadesiti počasnog građanina Sarajeva Petra, ako mu nekad padne na pamet, da se, s oštrinom s kojom se obračunava sa onim „tamo daleko“ fašistima, osvrne i na svoje nove sugrađane.

P.S. ili PATETIKA ZA KRAJ

A što se tiče nagrade... Najveću nagradu koju je mogao dobiti od građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine - onog boljeg dijela, kome ovaj autor, nažalost, ne zna obim - Petar Luković je već dobio. Ona je - hajde da budemo patetični do kraja i ovaj tekst pretvorimo u prijevremeni In memoriam - u srcima ljudi, u kojima je Luković, godinama, održavao nadu u Čovjeka. Zvanične, institucionalne nagrade, u tom kontekstu, ne znače apsolutno ništa.

A to, da li je ovo nagrada jednog plemena pojedincu koji jebe majku fašistima u drugom, neprijateljskom, plemenu ili se radi o sofisticiranoj poruci građanske manjine klerofašističkoj većini na domaćem terenu (što je idealistički pogled na cijelu stvar) ostaje da vidimo (Nada umire posljednja, kažu).

SAMIR ŠESTAN: Zašto mrzim 8. mart Dan sjećanja na bolnu istoriju nedovršene(!) ženske borbe za ravnopravnost, pretvoren je u malograđansku plitkoumnu javnu priredbu u kojoj su žene svedene na vlastitu karikaturu, simbole potrošačkog društva i svojevrsne emocionalne prostitutke i glupače

Kad mi muškarac pruži cvijeće za 8. mart – natjerala bih ga da ga pojede!“, rezignirano je, na banalizaciju Međunarodnog dana žena, svojevremeno reagovala jedna mlada feministkinja, u prigodnoj internetskoj raspravi.

BARBIKA ILI KEN, PITANJE JE SAD

Zanemarimo li onaj segment društva, koji, zamatajući svoju glupost i patrijarhalnu zatucanost u vjersku oblandu, 8. mart tretira kao ćafirski, komunistički praznik „koji se nazor nameće djeci i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu i ne potpada pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture“ (dakle, kao svojevrsni kolektivni ženski pandan Djeda Mraza), ostatak društva, sa jedva uočljivim izuzecima, jaše na mediokritetskim stereotipima, koji su recidiv komunističkog režimskog pacificiranja borbenih praznika i pretvaranja ih u manifestacije čistog hedonizma (čega je još drastičniji primjer Prvi maj, koji se i dan danas, dok u svijetu, na taj dan, gore ulice od radničkog bijesa, kod nas slavi tradicionalnim nabijanjem stoke sitnog zuba na kolac i cjelodnevnim teferičem).

Ovogodišnji medijski pokrovitelj sofisticiranog(?) vrijeđanja žena na njihov praznik, ovdašnji je konkurent King Kongovog Dnevnog urlika, kome, da bi tuga & žalost bili veći, na čelu stoje dvije žene.

U nepotpisanom tekstiću (te ne znamo da li mu je autor Barbika ili Ken), koji bi valjda trebao da bude praznično zabavan(???), u potpunom neskladu sa smislom ali u savršenom skladu sa stvarnošću (samo što mediji nisu tu da podržavaju i podstiču masovne izlive gluposti), slatkastom stupidnošću konzumenta latinoameričkih sapunica, se zaključuje: „Unatoč tomu što neki vjeruju da je Dan žena, zapravo, svaki dan u godini, ipak, 8. mart je onaj dan kada čak i oni što misle kako pravi muškarci ne kupuju cvijeće, skoknu do cvjećarnice. Ako ništa zbog

SAMIR ŠESTAN: Medijski kretenizam Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države

Zajebancija je prevršila mjeru. Benigno izražavanje bojazni nekoliko nevladinih organizacija, na neformalnom sastanku sa evropskim parlamentarcima, da bi se aktuelna vlast mogla okoristiti uvođenjem bezviznog režima u neposrednom predizbornom vremenu i da bi, kao i toliko puta do sada, nešto za šta ima najmanje zasluga i na šta je praktično natjerana, pritiskom i izvana i iznutra, uključujući i višegodišnji pritisak upravo ovih nvo, mogla predstaviti kao svoju zaslugu i još iza nje sakriti 4 godine nerada, nesposobnosti, bahatosti, pohlepe, socijalne neosjetljivosti, politikanstva, pljačke i destrukcije, iskorištena je kao povod za brutalni obračun sa kompletnim nevladinim sektorom. U najboljoj tradiciji ovdašnje sklonosti autodestrukciji i kolektivnom samoubistvu.

Medijska histerija, uporediva možda samo sa onom jednoglasnom osudom prvih ozbiljnih demonstracija u Sarajevu, koja je kukavičke sarajevske medije jasno postrojila iza vlasti, a nasuprot naroda, i koje ih je nedavno ujedinila u ksenofobnom antievropskom urlikanju na Evropsku uniju, ponovo je za metu napada, umjesto ludačke vlasti, izabrala onog ko toj vlasti pokušava jebati mater.

USREĆIVANJE MILORADA DODIKA

Kombinacija bogtepitakakvihsve interesa, niskih strasti, nagomilanih frustracija, najobičnije gluposti, političke kratkovidosti i konformističkog slijeđenja bujice, proizvela je fascinantnu monolitnost, u inače do krvi posvađanom prostoru. I političkom i medijskom. Ujedinivši ne samo vladajuću koalicionu bagru, koja se još jedino oko nečega složila kad je odlučivala o povećanju svojih plata za 100%, nego, s njima, i najjaču opozicionu stranku. A s druge strane gotovo kompletnu medijsku scenu – od Glasa Srpske i Avaza, preko Oslobođenja do Slobodne Bosne (da navedemo samo printane).

Dodik se od sreće upišao u gaće i ozarena lica, onako upišan, podsjetio da je upravo On prvi govorio da su to sve izdajnici, špijuni, strani plaćenici, pederi i neprijatelji naroda i države (kako Republike Srpske, tako i tzv. BiH) i svojim medijima naredio da samo prate sarajevske budale i nipošto ne iskaču. Notorni nacista Ivo Miro Jović, iskoristio je priliku da ih nazove suludim i da pritom zaprijeti predizbornom radikalizacijom političkih prilika, a komični Tihić, koji sve više liči na svog prethodnika, koji je jedno mislio do podne a drugo otpodne, optužio ih je da se „bore za stagnaciju i propast bh. društva“.

Elem, Tihić, Dodik i Ivo Miro Jović, uz ostatak „vladajuće koalicije“ ubiše se radeći na obnovi, reformi, prosperitetu i procvatu bh. društva i priključenju države Evropskoj uniji, ali im to Transparency International i Centri civilnih inicijativa (naravno da namjerno izdvajam upravo njih, da bih dodatno potcrtao apsurdnost čitave situacije) ne dozvoljavaju. I zemlju guraju u ambis. Držeći njene građane kao taoce svojih političkih igara i kriminalnih aktivnosti.

Da ga jebeš, po našim medijima, ispada upravo tako.

A šta SDP radi u toj priči, i koja grandiozna glupost i političko sljepilo njega navodi da se pridruži cipelarenju faktički (zbog činjenice da je u opoziciji) najboljih saveznika koje ima u ovom trenutku – jer se radi o najradikalnijim kritičarima aktuelne vlasti – i da li je moguće da svakog onog ko nije pod direktnom mu kontrolom (a TI i CCI to, nesumnjivo, nisu) tretira kao neprijatelja i da ćemo ponovo gledati isti, na propast osuđeni, imbecilni, autodestruktivni predizborni film sa egocentričnim samoproglašenim spasiocem koji rastjeruje sve oko sebe i sam sebi predstavlja najveću prepreku da ostvari društvenu ulogu koju bi morao???

NE, NE, NISU NAŠI GRAĐANI GLUPI

Nema nikakve sumnje da je stav pomenutih organizacija (i još 2-3, uz njih), u vezi sa vizama, kontroverzan. Ali ne iz razloga kojim nas bombarduju političari i mediji. Koji su, eto, za razliku od nevladinih organizacija, tog „neljudskog sektora“ i „prepoznatljivih ublehaša“, kako je to ovih dana, baš onako „ljudski“ i neublehaški osvanulo na stranicama jednih sarajevskih dnevnih novina (ali, zajebali ste se, kao i ja, kad su mi prepričavali – nije u pitanju Avaz), puni povjerenja u inteligenciju naših glasača. Koji su nam zajebali samo 20 godina života. I uopšte nisu nepismeni i glupi kreteni, koji ne znaju razliku između popisa stanovništva i glasanja. I ne zavale nas na svakim izborima u još veće sranje.

Ne. Taj stav je kontroverzan, ili, ako hoćete – po meni – pogrešan, zbog toga što sankcije, a vizni režim možemo tretirati kao neki njihov lagani oblik, (skoro) nikad i nigdje u svijetu nisu rezultirale ničim pozitivnim. Naprotiv. Ne kažnjavajući vlast, nego narod, izazivale su negativnu reakciju koju je režim usmjeravao prema vanjskom i unutrašnjem „neprijatelju“, i koristio za svoje dodatno jačanje i obračun sa svojim „pederima“, „izdajnicima“, „špijunima“,...

Stav je, dakle, pogrešan, ne zato što, u pomenutim NVO, misle da su bosanskohercegovački građani glupi (pa će na njih uticati to ako vize budu ukinute neposredno pred izbore), kako to tvrde u medijima koji pljuju po njima, nego upravo zato što nisu svjesni stvarnog stepena te gluposti, nego vjeruju da su (građani) toliko inteligentni da bi u određenim idealnim(!!!) uslovima glasali kako treba (odnosno, da ne bi opet izabrali svoju propast). Ali – KURAC! To je najobičnija zabluda. Možda to političarima, koji drže ključeve od torova, ne odgovara da kažu, možda NVO to ne žele sebi priznati (iako svi dokazi govore u prilog tome), možda to mediji neće da kažu (iz tržišnih razloga), ali, svi to, zapravo, znamo – Narod je obična STOKA!

I svi strahovi ovih NVO, koji su ih naveli da prevale preko usta, nešto što je u neku ruku zaludni herojski samoubilački čin, su opravdani. Narod jeste stoka a vlast će da ih, uz pomoć medijskih pasa čuvara (pa čak i onih par za koje smo mislili da su vukovi), apsurdno (do bola!), koristeći (između ostalog, naravno) upravo priču o vizama, natjerati ponovo u torove.

I DOK NEMOĆ PRETVARA SNAGU U BOL...

Ono što u čitavoj priči, zapravo, najviše brine (a što prolazi nezapaženo), nije medijski linč organizacija koje su posljednjih godina predstavljale moralnu vertikalu društva i heroje otpora totalitarnom ludilu (TI) ili mukotrpno radile na izgradnji svijesti (putem konkretnih podataka) o bijedi, neradu, nekompetentnosti i nefunkcionalnosti aktuelne vlasti (CCI). Najviše brine to što navedeni čin (izražavanje stava u vezi ukidanja viza) govori o očaju unutar organizacija koje su najbolje upućene u karakter ove vlasti i posljedice koje ona ostavlja iza sebe. I njihovom paničnom strahu da bi se ova agonija u kojoj građani BiH žive, isključivom krivicom aktuelne vlasti, mogla nastaviti. Sa svim nesagledivim posljedicama.

Jedino je time, naime, moguće objasniti da organizacije koje su godinama pritiskale vlast da ispune uslove za odobravanje bezviznog režima (ali i druge uslove za euroatlanske integracije), u trenutku kad je dobijanje tog režima postalo izvjesno, ustuknu, svjesne da je vlast, i ovaj put, namjerno razvlačila sa procedurom, i držala građane kao taoce, da bi ispunjenje uslova tempirala za dobijanje bezviznog režima tačno pred same izbore. I da su se praktično i oni (NVO) i EU našli u ulozi ključnih šerafa predizborne kampanje vladajuće mafije.

Na izvjestan način to, ovih dana, dok se mediji bave „važnijim temama“, kao što je idiotski pokušaj sahranjivanja nevladinog sektora, pokušava da, građanima BiH, objasni i Visoki predstavnik, upozoravajući da jeste zabilježen određeni napredak u ispunjavanju uslova za liberalizaciju viznog režima, ali da je osim ovoga, postignuto jako malo pozitivnih stvari, te je podsjetio da BiH nije dobila Akcioni plan za članstvo u NATO-u, da je neophodno pronaći način da se vrati na put euroatlanstkih integracija, što, pored ostalog, zahtjeva donošenje ekonomskih reformi, da nisu izvršene izmjene Ustava, i, konačno, da su za zastoj u napretku BiH prema članstvu u Evropskoj uniji i NATO-u odgovorni - politički lideri koji nisu donijeli potrebne reforme na koje su se obavezali.

Hm... A zar nisu krive nevladine organizacije?

ŠAMARANJE? JA, BITE!

Idiotski frontalni napad na kompletan nevladin sektor (i to iz „pera“ idiota koji se nisu potrudili da tačno navedu onih par informacija koje su dostupne o tom slučaju), koji se valjda pojavio kao „prirodan“ nastavak ove umobolne sapunice sa vizama, otkriva ili potpuno neshvatanje elementarnih pojmova ili prototalitarnu platformu moćnika u pozadini čitavog slučaja.

Nevladine organizacije su neodvojiv dio demokratizacije jednog društva. Pritom se uopšte ne radi o homogenoj skupini. Tako da je frontalni napad na njih koliko glup i besmislen, toliko i antidemokratski, odnosno, prototalitaran u svojoj suštini.

Od svih oblika civilnog društva, NVO-i imaju jednu od najvažnijih uloga u učvršćivanju demokracije, posebice u zemljama koje prolaze kroz tranziciju iz totalitarnog u demokratsko društvo. Oni sudjeluju u oblikovanju političkog društvenog života putem motrenja rada vladinih službenika, vršenja pritiska na vladu i njene odluke, zaštite ljudskih prava, promicanja vrijednosti tolerancije, prihvaćanja različitosti, solidarnosti itd.“ (Davorka Vidović)

Uništenje civilnog društva, garantuje trajni monopol državne moći. Odnosno apsolutnu kontrolu vlasti nad kompletnim životom. Fašizaciju društva.

Ali šta čovjek da radi sa klonovima Balkanskog Špijuna, koji postavljaju paranoična udbaška pitanja: „Ko je sve i za čije potrebe osnivao nevladine organizacije u BiH?“ i koji nešto što je dokaz demokratizacije zemlje („poplava nevladinih organizacija“) interpretira kao nekakvu deformaciju, „patriotski“ (e, to smo čekali) upozoravajući: „Ništa im nije sveto: ni narod, ni država, ni rat, ni genocid, ni vjera, ni ljudska tragedija... Ama baš ništa.“

Jebote! A krenuli smo od izražavanja bojazni par društveno najsvjesnijih, najaktivnijih i najhrabrijih organizacija, da bi katastrofalna vladajuća koalicija u zemlji, mogla iskoristiti uvođenje bezviznog režima, neposredno pred izbore (pominjan je septembar) da imbecilnom dijelu glasačkog tijela (koji, kao što znamo, nije uopšte mali) tu stvar, uz prigodan vatromet i proslavu i medijsku euforiju (već viđene u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji), proda kao svoj veliki uspjeh i iskoristi za ponovno grabljenje vlasti.

U jednom od tekstova posvećenih ovoj temi, stav pomenutih NVO o vizama nazvan je šamarom građanima? E, pa, nadam se da jeste. Ali ovakve građane (koji biraju ovakvu vlast) nije potrebno šamarati, nego tući ko volove u kupusu! Kao i novinare koji jašu na jeftinom populizmu i, napadajući kritičare vlasti, služe bandi koja nas drži kao taoce svojih političkih igara.

Vlast države koja ima ovakve medije ne mora da brine za svoju budućnost. I nemoj da se ko slučajno našalio da mi na grobu upiše „novinar“. Rađe „poštovalac Transparency Internationala“ (Kad već nisam imao sreće biti njegov član). Ili „plivač uz maticu“. Fuck off!

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Ružno prase Ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke, zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i Vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović

 

Profesionalnu ljubomoru Dine Mustafića i njegove proteste na stranu. Selim Bešlagić je ipak u pravu kad tvrdi da su nam se parlameni pretvorili u pozorišta i cirkuse (uostalom, kao dugogodišnji cirkusant mada, u konkurenciji jedne Majkićke, Bahtića, Remzije Kadrića, Drage Kalabića ili Ive Mire Jovića nikad nije imao šansu postati zvijezda - on to najbolje zna). Najbolje predstave odavno se ne igraju u pozorištu. I najbolji režiseri nisu oni iz kulturnih rubrika na zadnjim stranicama novina, nego oni što ne silaze sa naslovnih strana i udarnih vijesti sa „malih ekrana“. Klasično pozorište postalo je teška alternativa, zabava za zanemarivu manjinu, a na scenu je stupila njegova turbo varijanta – pozorište za široke narodne mase. U kome su one istovremeno i nijemi gledaoci i disciplinovani statisti.

U tom i takvom pozorištu, vrlo sklonom istorijskim temama i vraćanju u prošlost, ovih smo dana imali priliku gledati remake glasovitog hita iz 1997. godine - „Ružno prase“. Ta tragikomedija, u formi bajke (o kojoj je, svojevremeno, opširno pisao „vulgarni i blasfemični porno časopis za djecu i odrasle – POLIKITA“), zasnovana na motivima iz života našeg najuglednijeg borca protiv djece iz mješovitih brakova, Djeda Mraza, komunista i vlaha – Džemaludina Latića – odigrana je ovih dana ponovo, u Federalnom parlamentu. Glavnu ulogu, koju je u originalu igrao upravo Latić, ovaj put je, maestralno, na oduševljenje kukluxklanovski raspoloženog vlasnika bolje budućnosti i uz podršku nekoliko glumaca iz kulturno-umjetničkog društva SDA, odigrala prvakinja naše fašističke drame – Amila Alikadić Husović. Kuriozitet je da sporednu ulogu, pjesnika po kome se javno sere, i ovaj put igra Marko Vešović. Koji, budimo realni, nikad nije bio naročit glumac, ali mu ova uloga - vlaha, po kome sere bošnjačko fašističko smeće - izvrsno odgovara. Spomenimo i da majku glavnog lika, ovaj put igra Haris Silajdžić.

Sa dozvolom autora, prenosimo vam najzanimljivije dijelove scenarija, po kome je odigrana pomenuta predstava (vjerni čitaoci sjetiće se da je izvorni tekst objavljen u „na sve moguće načine, a naročito kulturološki i žurnalistički, katastrofalnom proizvodu“, kome, u skladu sa lokalnom tradicijom, ni ime nećemo više spominjati). Dakle...

IZ KULTURNOG BLAGA NAŠIH KONSTITUTIVNIH NARODA (BOŠNJAČKO-MUSLIMANSKE BAJKE): "RUŽNO PRASE ili BAŠ ONAKO BALIJSKI"

Baš onako kraaasno bijaše vani, u prirodi, u to doba godine. Nije, doduše, bilo zelenih livada i zelenih polja, sa zelenim šumama i šumarcima oko njih. A odavno više nije bilo ni zelenih Ljiljana, ni Zelenih beretki. Ali je zeleno bilo duboko u dušama Malih Zelenih, koji su svako malo padali sa Marsa. I polako, ali sigurno, ozelenjavali nekad šareni Olimpijski Grad, bojeći u zeleno sve, od trotoara, preko obdaništa, do filmskih festivala, upravnih odbora, institucija vlasti i života uopšte.

- Amaaan, kako zelenilo prija oku! – znali bi, u rezultatima svog rada, uživati Mali Zeleni.

Sunčeve zrake se prelamahu na bakru i staklu stare džamije, opasane dubokim jarkom, svrha kojega je bilo kanaliziranje svekolikog sranja što se posljednjih nekoliko godina izdešavalo oko te građevine, i na isti kanalizacioni sistem spojenih zgrada vlada i parlamenata.

Zeleni korov koji se, također, tih godina nakotio strahota jedna, zakačao se svojim pohlepnim kvržicama za džamijske zidove i sjedišta svih mogućih i nemogućih nivoa vlasti (a njih je, u zemlji zelenila, bilo baš, onako, mašala), bio je tako gust i isprepleten da nije bilo nikakve šanse da ti vidiš Čovjeka od njega.

Eh, nekako tu neđe, u toj zelenoj divljini usred Grada, u kome majmun na vrhu tornja sada više ne želi da glumi u King Kongu, nego bi da snima remake Velikog diktatora, na jednom skrovitom i prigodno blatovitom mjestu prasila se jedna postarija, ocvala krmača, kojoj je to bilo vjerovatno posljednji put.

- Otkud sad krmača u priči o zelenilu? - pitate se vi, štovani čitatelji.

Prvo, otud što je ovo što vi čitate, bajka a u bajkama je, kao što se zna, sve moguće, pa čak i, recimo, da krme u humorističkoj seriji uvrijedi vjerska osjećanja osjetljivih građana a da seksualne igrice seoskih hodža s maloljetnim djevojčicama vrijeđaju tek nekolicinu prononsiranih medijskih islamofoba ili da zemljom vladaju pljačkaške i rasističke svinje (iako svi znamo da nije tako, zar ne?), a drugo, vidim da niko ne pita za majmuna?

Elem, rečena krmača oprasi more jedno malih krmčića, oliti prasića. I, prasići se isprva pođoše oglašavat sa onim elementarnim - hrok, hrok... - da bi vrlo brzo uznapredovali u svakom, a posebno retoričkom, smislu, te počeli da daju izjave tipa:

- Kako je samo veeeliki ovaj svinjac!

Mama krmača, ko i svaka mama, nije mogla dopustiti da njeni dražesni potomčići žive u zabludi.

- Oh, pa vi mislite da je ovo čitav svinjac! - Edukativno ih zadirkivaše. - Neee, neee, djeco moja! Ovo vam je samo djelić svinjca... Njegov glavni grad.

Prasići u čudu zagroktaše.

- Aiii, ondak je to baš veeeliki, veeeliki, svinjac!

- Jedan od najvećih na dunjaluku! - zadovoljno potvrđivaše mama krmača, ponosna i na lični doprinos u kreiranju takvog stanja. A onda, uoči, u masi inače ne baš izbirljivom oku dragog okota, jedno posebno ružno prase. Ružnije, dakle, od svih ostalih, nekako kabasto, deformisano i teško odredivog pola, sad crno sad žuto,...

Krmača se u prvi mah zabezeknu. Ali, onda, pomirljivo zagrokta i svoje potomčiće povede u vaspitno-obrazovno čeprkanje po bunjištu historije.

Tamokarce, na pomenutom bunjištu, vladaše poprilična gužva. Neka stoka već bijaše iskopala kame i kokarde, par hektolitara tamjana i još koješta, drugi tamo nađoše davno izgubljenu majku i kosti konja na kojima im je, skupa sa sabljom i haračom, stigla vjera, ali bogatstvo što ga deponija skrivaše u svojim njedrima još nije bilo ozbiljno ugroženo.

Nabunjištariše se i krmača i njezini prasići. Svi su žitili, pa ni ružno prase ne zaostajaše. Dapače! Ono iskopa neku prljavu i smrdljivu nacionalističku žvaku i poče da je žvače i istovremeno sere i povraća po svima oko sebe, a bogami i da se valja po cijeloj toj kombinaciji.

- Haman je, ipak, moje. - pomisli, sa osmijehom zadovoljstva, krmača. - Pogledaj ti samo, kako to jede govna, bolan. A, ako ćemo pravo, nije ni tolko ružno. Kad malo bolje pogledaš... poizdaleka.

Ona trupnu papcima.

- Hrok hrok! - Pozva prasiće. - Hajte sad, da vas malo pokažem svijetu.

I tako, povede ona svoje potomke na malo dužu turneju, po 51% svinjca. I ono ružno prase, bezbeli.

Brzo se, međutim, pokaza tačnost poslovice da „samo majka ne more imat šćer kurvu i sina lopova, a samo Srbi Hrvati i Bošnjaci, stoku na vlasti“. Nijedno živo biće, naime, ne pokaza volju da podijeli s njom oduševljenje glede njenog čudnog potomčeta.

Naprotiv. Zgroziše se, na brzinu si sališe stravu i s gađenjem povikaše:

- Pa, zar je dragi Alah mogo stvorit nešto vako!? Zar je moguće da njegovom voljom i s njegovim dopuštenjem ova prikaza pogani dunjaluk i pripada djecu i...

...i, pođoše se iskučivat, bježat od ugovnanog i sobom ispovraćanog hajvančeta. Ono, opet, složi kontru, uleti u najbliži parlament, prileće nakom pjesniku i posra mu se na cipele. Pođe mu se posrat i na glavu, al za takvu kombinaciju bijaše premaleno (radilo se, naime, o povelikom pjesniku, koga je, osim toga, štitila i Poljska konjica). A onda se još obrnu oko sebe i priupita:

- Imal ovdje kakih novinara, pedera, žena ili nacionalnih manjina, da se poserem i na njih!? – i još nešto zarokta o dobrim starim vremenima španske inkvizicije, kad se nije samo masovno sralo, nego i spaljivalo.

Ubrzo oko njega ne bijaše gotovo ni jednog živog bića. Odustadoše od budale, ćutke kontajući - Šta zna svinja šta je dinja i ko zna šta more uradit kad skroz naskroz pomahnita!

Uz njeg, pak, ostadoše samo pacovi i debelocrijevne gliste, dakle kompatibilni organizmi, u smislu profesionalne orijentacije, te par lešinara koji se, ipak, držahu na sigurnoj distanci.

Ružno prase se osjeti usamljenim, odbačenim i žigosanim, pa to i pokaza, što ražalosti njegovu majku, te ona odluči da mu ispriča bajku o ružnom pačetu koje se na kraju pretvorilo u krasnog labuda i pokuša da ga uvjeri da će se i ono jednog dana pretvoriti u nešto krasno...

...uzaman. Ružno prase ništa više nije moglo utješiti. Ono je patilo i patilo i patilo... Naj je gore patilo kad bi naokolo počelo da se priča o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi govora i tako to, a do ludila ga je dovodilo pominjanje multikulture, borbe protiv nacionalšovinizma, kritika vlasti, te, prava homoseksualaca, žena i nacionalnih manjina i slične, njemu strane teme. I dilema.

Patnja ga, međutim, nije sprječavala da žvavolji svoju staru žvaku, da sere đeikad ujagmi i sve nervoznije da nasrće na druga živa bića. Pogotovo ako bi slučajno naletilo na kakvog Čovjeka (inače izrazito rijetku vrstu u krugovima kojima se kretalo).

I tako su prolazile godine i ružno prase je postajalo sve tužnije i tužnije. I ružnije i ružnije. Često se sjećalo majke i njezine priče o ružnom pačetu, ali je već bilo izgubilo svaku nadu da će i od njega postati nešto krasno.

Jednog dana, ipak...!

Sunce žarko obasja i njega. Ono ugleda sebi slična bića i potrča im u susret. Njemu slična bića, ugledavši njega, nekadašnje ružno prase, kako im se trkom približava, obradovaše se i razdragano, uglas povikaše:

- Gledaj! Kakva kraaasna rasistička svinja!

SAMIR ŠESTAN: RAK – umjesto lijeka, rana Kažnjavati jedan urbani radio i to zbog pjesama uglednog riječkog benda, koji je više umjetnički projekat nego klasična muzička grupa ili osuđivati FTV zbog emitovanja naprosto genijalnog satiričnog spota (koji, uzgred, govori upravo ono što je, svojim instrumentima, odavno trebao uraditi RAK), identično je, zapravo, svojevremenom ponašanju exboračkih islamističkih budaletina iz organizacije Fatih, koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklona talijanskog naroda građanima Sarajeva, reagovali optužbama za nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat i prijetnjom dizanjem (kite?) u vazduh

Sastavni dio optužnice, koju je, u ime nadležne policijske uprave, potpisala osoba indikativnog imena Safet Ćutuk, a koja me 1997. godine teretila za „vrijeđanje i omalovažavanje vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih predstavnika vlasti“, bio je navod da sam u satiričnoj novini koju sam uređivao, objavio fotomontažu „na kojoj je prikazan predsjednik Predsjedništva BiH gospodin Alija Izetbegović sa štafetom u rukama u obliku minareta, u uniformi maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, a koji je bio vrhovni komandant JNA, a poznato je da je JNA izvršila agresiju na BiH, kao što je činjenica da je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine bio vrhovni komandant Armije BiH koja se suprotstavila JNA, čime se izjednačava uloga JNA i Armije BiH i čime se vrijeđaju patriotska i nacionalna osjećanja građana koji su se borili u redovima Armije BiH“. Hm... besprijekorna logika, kao što vidite.

Tek radi dodatnog potcrtavanja ćutukizma čitave situacije navedimo da je sporni prilog zapravo obrađivao političku prostituciju bivšeg Titovog omladinca (koji se na pomenutoj fotomontaži pojavljuje kao uručilac štafete, primatelju prilagođenog izgleda), koji je, iznevjerivši očekivanja glasača Liberalne stranke (nastale iz bosanskog ogranka bivšeg SSOJ-a), za ministarsko mjesto kao protuuslugu, odlučio služiti novom (ali formatom znatno skromnijem) ocu nacije i najvećem sinu naroda (ovog puta u jednini i bez narodnosti).

FUCK RAK

U društvu ekstremnog nivoa nepismenosti i uopšte neobrazovanosti i kulturne zapuštenosti, koje već dvije decenije svojevoljno bira kolektivni suicid i život u smradu torova, mozga ispranog latinoameričkim sapunom, turbo & reality kiselinom i političko-religijskom centrifugom, nije čudo da glumca, koji u lokalnoj humorističnoj seriji glumi tonca u muzičkom studiju, novokomponovana seljačina zaustavlja na cesti i (ali bez zajebavanja, mrtav ozbiljan) insistira da mu upravo on radi (kao mixer!) na novom CD-u koji sprema. Ili da pojava svinjčeta u istoj toj seriji izazove javne proteste, zbog tobožnjeg vrijeđanja vjerskih osjećanja (da o poređenju te „uvrede“ s genocidom ne pričamo – nemam kesu za povraćanje pored sebe). Ali je naprosto skandalozno da državna Regulatorna agencija za komunikacije funkcioniše maltene na identičnom intelektualnom nivou i osuđuje emitovanje najboljeg satiričnog priloga viđenog na exjugoslovenskim tv stanicama, još od predratnih izdanja Top liste nadrealista. Urađenog u maniru najboljih provokacija pokojnog Ferala - s politički ubojitom porukom i duhovito do suza.

I pored neupitnosti domaćih potencijala, iznenađuje glupost i prizemni, primitivni, vulgarni nivo percepcije stvarnosti, prilagođen intelektualnom kapacitetu imbecila.

Na insert iz filma „Konačni pad“ (o posljednjim danima 3. Rajha) prigodnim „kreativnim titlovanjem“ pretvoren u satiru, koja ismijava autoritarni režim Milorada Dodika i njegov stil komuniciranja i vladanja, reagovano je pozivanjem na antifašističku i partizansku prošlost svoje porodice (Dodik & Špirić), tvrdnjom da se radi o raspirivanju međunacionalne mržnje (kako su to „protumačili“ upravo oni koji su govor mržnje pretvorili u zanimanje) ili osudom, poput RAK-a.

Falilo je samo još da se pojavi neka budala koja će u čitavoj stvari prepoznati antisemitističko muslimansko veličanje nacizma, pa da ludilo postane kompletno. Ali valjda je Emil Vlajki, negdje duboko u rektumu Dodikovog režima, bio zauzet otkrivanjem novih dokaza o tome kako u Srebrenici nije počinjen genocid, pa smo za to zadovoljstvo (zasad!) ostali uskraćeni.

DIZANJE KITE U ZRAK

Aktuelni skandal sa RAK-ovom reakcijom na „Dodikov“ „Konačni pad“ podsjetio je i na svojevremenu stupidnu odluku ove institucije o finansijskom kažnjavanju sarajevske Dvjestodvojke zbog puštanja pjesama LET 3 i Frenkija. I, interesantno za ljubitelje te vrste bizarnosti, pada tačno na treću godišnjicu od te, do ovog slučaja, najveće blamaže RAK-a.

Ponovo je demonstrirana konzervativnost, kulturološka ograničenost, malograđanska površnost, nerazumijevanje nekonvencionalnih formi izražavanja, pa i zabrinjavajući nedostatak elementarnog znanja. Mentalitet komunističkih moralista koji su strip i rock muziku, u paketu, s gardom prezira i s visine bezgranične gluposti i neznanja, nazivali šundom a, u demokratskototalitarnom istorijskom nastavku, satiru proglašavali pornografijom, primitivizmom, vulgarnošću, medijskim smećem, humorom sa zadahom javnih WC-a.

RAK je ponovo pokazao da nije na visini zadatka kad god se dešava nešto što zahtijeva malo više znanja, kulture, senzibiliteta, otvorenosti... Kad god se dešava nešto što je izvan čvrsto omeđenih granica malograđanske društvene svakodnevnice. Johnnyjeva ustajala žabokrečina je ideal prema kome se oni ravnaju. I teror osrednjosti i malograđanske licemjerne kvazi-pristojnosti, na tragu projekata plavuše iz viceva o Avazu i Glasu Srpske. Nažalost, RAK uspijeva da igra pozitivnu ulogu samo u krajnje bizarnom smislu. Njegova uslovna pozitivnost u posljednjim godinama, nije plod njegove visoke svijesti o svojoj ulozi u društvu i suverenog vladanja svim osjetljivim segmentima svog posla. A pogotovo nije rezultat hrabrog i odlučnog obračuna sa govorom mržnje u elektronskim medijima, koji bi kao posljedicu imao i zauzdavanje političarskog bjesnila, koje truje kompletno društvo. Ne, rezultat je tek minimuma političke korektnosti, odnosno, (dosadašnjeg?) odbijanja da se pretvori u batinu vladajućih nacionalista i da učestvuje u disciplinovanju preostalih kritičkih medija, zarad sitnih privatnih interesa. Najveći dosadašnji kvalitet RAK-a je, zapravo, u tome što, kad se već nije miješao u svoj posao, nije ni pravio (preveliku) štetu. U zemlji kao što je naša, budimo pošteni, to nije malo. Ali, jebiga, nije ni puno.

Kažnjavati jedan urbani radio i to zbog pjesama uglednog riječkog benda, koji je više umjetnički projekat nego klasična muzička grupa (i to zbog prizemne malograđanske reakcije na stih „kurcem u čelo“), i jednog od najznačajnijih i društveno najangažovanijih mlađih bh. autora (Frenkija i njegovog Mister Policeman) ili osuđivati FTV zbog emitovanja naprosto genijalnog satiričnog spota (koji, uzgred, govori upravo ono što je, svojim instrumentima, odavno trebao uraditi RAK), identično je, zapravo, svojevremenom ponašanju exboračkih islamističkih budaletina iz organizacije Fatih, koji su na golu kitu kipa „Multikulturnog čovjeka“, rad vajara Frančeska Perilija i poklona talijanskog naroda građanima Sarajeva, reagovali optužbama za nemoral, pornografiju, homoseksualizam, prostituciju, razvrat i prijetnjom dizanjem u vazduh (kipa ili kite, ostalo je nedorečeno).

NE MOŽE BEZ MAJMUNA

Jedno od privremenih, kompromisnih rješenja u navedenom „multikulturnom“ slučaju bilo je skandalozno pokrivanje međunožja Čovjeka S Kitom. Doduše, ništa više skandalozno od kazne zbog pominjanje kurca u pjesmi na talasima jednog urbanog radija za mlađu, prosvjećenu, publiku. A svakako manje skandalozno od RAK-ove aktuelne osude FTV, odnosno, od njegovog pokušaja da prekrije, i od javnosti sakrije, nacionalističku kurčinu kojom njen vlasnik mlati naokolo, lupajući po čelu svoje sljedbenike i kolumnistice i izazivajući kod njih ekstatični užitak, s nesagledivim posljedicama, a koju je FTV prikazao u svoj njenoj veličini.

Kako RAK-u objasniti da nije ogledalo krivo zbog toga što je odraz u njemu odvratan. Kriv je onaj čiji je to odraz. Jer, da ogledalo ne daje pravu sliku stvarnosti i da car nije uistinu go, i da mu se ne vidi to što mu se vidi (u svoj njegovoj zabrinjavajućoj veličini), ne bi bilo nikakvog razloga za uznemiravanje bilo koga. Nego bi svi znali da je ogledalo falerično i više niko na njega naprosto ne bi obraćao pažnju.

Ali... situacija je sasvim drugačija. Niko ne može osporiti istinitost viđenog (naravno, propušteno kroz satirični filter). Osim onih koji bi „neistinitost“ čuvene Feralove naslovnice sa Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, bili spremni dokazivati nepostojanjem hotelskog računa za sobu u kojoj se toplo ljudsko zbližavanje desilo, odnosno, tvrdnjom da se radi o fotomontaži a ne fotografiji. Ma nemoj mi reći.

Svaka budala (bio on Vođa lično ili njegov sarajevski intelektualni opslužitelj ili članovi RAK-ove komisije koja je donijela osudu emisije „60 minuta“ zbog spornog video uratka) koja tvrdi da su prikazivanjem tog spota na FTV-u htjeli reći da su političari iz RS nacisti, a da je Dodik Hitler, tvrdi istovremeno da je suština prikaza Miloševića i Tuđmana, na svojevremenoj naslovnici Ferala, u - seksualnom činu. I ismijavanju seksualne orijentacije dvojice „uglednih državnika“. Ili da moje nedavno predstavljanje Fahrudina Radončića kao King Konga zakačenog za antenu Avazovog tornja sugeriše da je on (i) stvarno majmun.

Bukvalne interpretacije, u ovakvim situacijama, naprosto su apsurdne. Kao što je svojevremeno sud oslobodio optužbe za klevetu novinara koji je njemačkog kancelara nazvao idiotom, utvrdivši da ovaj nije mislio na kancelarov nivo inteligencije nego na njegove političke stavove (što znači da se može biti idiot, iako to niste baš u bukvalnom značenju te riječi), tako gorepomenuti likovi i jesu i nisu nacisti, pederi ili majmuni.

ŠTA RAK MISLI O VELIKOM DIKTATORU?

Kao što i RAK i jeste i nije potreban bh. društvu. Jeste, ako će raditi svoj posao kako treba, a nije ako će svoju poziciju koristiti za licemjerno malograđansko moralisanje i kukavički zamatati svoju kapitulaciju pred političkim moćnicima u priču o profesionalnosti, standardima i odgovornosti i biti egzekutor antidemokratske politike.

Aktuelni skandal, naime, dosad je najozbiljniji pokušaj instaliranja cenzure u medijskom prostoru BiH i možda najopasniji dosadašnji pokušaj disciplinovanja Federalne televizije, kao najuticajnijeg medija koji nije pod kontrolom vladajuće nacionalističke oligarhije. RAK ga pravda „ozbiljnim ugrožavanjem profesionalnih i etičkih standarda koje javni servisi trebaju primjenjivati“, što je pomalo tragikomično, jer je upravo sporni prilog, koji je bio povod za reakciju RAK-a, jedan od najprofesionalnijih uradaka koji smo imali priliku vidjeti na toj televiziji (i pošto se u našoj zemlji priznaje kvalitet samo onome ko dobije nagradu izvana, predlažem da ga FTV pošalje na neki tv festival takmičarskog karaktera).

No, ono što je u čitavoj stvari mnogo opasnije od reakcije na jedan u suštini benigni, zabavni spot, je što ga RAK, zapravo, koristi kao povod za slanje mnogo ozbiljnije poruke. Optužnica se, naime, u nastavku, proširuje, i sa konkretnog priloga i emisije u kojoj je emitovan, prenosi na kompletan sistem: „Svjedoci smo, nažalost, da RTVFBiH ovakvom uređivačkom politikom sve češće zanemaruje svoju primarnu ulogu i postulate profesionalnog novinarstva i neodgovorno se ponaša prema bh. javnosti.“

Koji su to postulati p.n. (u p.m.) zanemareni, u konkretnom slučaju? Da je zabranjeno biti satiričan i duhovit? I šta je, ustvari, poruka koju nam ovakvom odlukom šalje RAK? Da su politička pornografija i nasilje nedodirivih moćnika OK? A satirično ukazivanja na njih neprihvatljivo?

Sreća Čaplinova pa u njegovo doba nije bilo RAK-a. I sreća britanska, da ih je Monty Python lažnomoralističkih cenzorskih budala kutarisao još 70-ih godina prošlog stoljeća.

PS ili ČEKAJUĆI NASTAVAK

Onog ko na filmske kadrove King Konga na vrhu „njegovog“(!) falusoidnog tornja montira (sinhronizuje ili titluje) izjave vlasnika Stranke za boljenedoživittakvu budućnost i „govor ljubavi“ njegove omiljene plavuše, oslobađam obaveze nadoknade za autorska prava. I sa nestrpljenjem očekujem, kako reakciju RAK-a, tako i demantij Gazde, da on nije majmun. Nego... dodik? Onaj iz spota?

A, s nestrpljenjem isčekujem i snimak carskog reza, kojim Reis Cerić izlazi iz majke mu Turske.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Europlakita Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat, koji se brzo razvija
Demokracijom se cenzura ne može zabraniti“, izjavio je aprila 1998. dr. Andrija Hebrang, što ga, s obzirom da glupost ništa ne košta (samo za pamet povremeno platite, ako ste skloni njenom javnom manifestovanju) nije spriječilo da bude predsjednički kandidat vladajuće stranke, na nedavno završenim izborima u zapadnom susjedstvu.

KAFA SA ŠEĆEROM, KAFA SA RAHATLOKUMOM I KAFA SA POLIKITOM

U paketu organizovanih pritisaka na satirični časopis koji sam uređivao u prvim poratnim godinama, a koji su se kretali od nametanja tri puta većeg poreza nego ga je u BiH (dotad & odtad) plaćao i jedan drugi časopis, preko javnog uništavanja novine i prijetnji linčom i zatiranjem, od strane nacionalističkih militanata sa oružjem u rukama, do protuzakonitih policijskih akcija, zabrane i pljenidbe novine i pokretanja sudskih postupaka zbog „vrijeđanja vjerskih, moralnih i patriotskih osjećanja građana i visokih državnih funkcionera“ (sa naglaskom na Aliju Izetbegovića), posebno mjesto zauzima tragikomični slučaj odbijanja distributera sa kojim smo imali potpisan ugovor o prodaji novine na njihovim kioscima, da radi ono što mu je posao.

Na (telefonske) primjedbe čitalaca da naš novi broj ne mogu naći na kioscima, nazvali smo distributera da vidimo o čemu se radi, i on nam je, mrtav hladan, saopštio: „Mi smo jutros, malo, uz kafu, listali vaš časopis i zaključili da ste ovaj put stvarno pretjerali“. „Hvala, vrlo ste ljubazni.“, rekoh, „Ali, niste mi odgovorili na pitanje: Zašto nam novina nije na kiosku?!“.

Bio je to trenutak trijumfa jednog bolesnog kleronacionalističkog režima, koji je svoje podanike doveo u stanje paranoičnih likova koji glume u remakeu „uživo“ besmrtnog Balkanskog špijuna. Izašavši iz jednog totalitarnog okvira, samo da bi upali u drugi, ne shvatajući elementarne pojmove, kao što su pravna država, demokratija, sloboda, „odgovorni građani“ preuzimali su ulogu javnog tužioca, policije, sudija, pa čak i dželata.

Vlast više nije morala da preduzima nikakve represivne korake. Kreirala je atmosferu i stvorila masu zombija i samonavođenih projektila koji su za nju radili prljave poslove. Branili je od „unutrašnjih neprijatelja“ i „izdajnika“, s janičarskim žarom i uvjerenjem da rade ispravnu stvar.

ZANATI KOJI NE ODUMIRU ili KULTURA KOVANJA UROTA

10-ak, 15 godina poslije, atmosfera u društvu je bitno drugačija, ali su i dalje prisutne sve anomalije iz neposredno poratnog perioda. Otvorenog zagovaranja nasilja prema kritičarima režima i njegovih poluga ne manjka, ali je izgleda postalo mnogo teže naći izvođače radova u masi koja i dalje preferira torove, ali, nakon godina razočarenja i pretvaranja vlastitog života u septičku jamu političko-vjersko-medijske mafije, sad već gaji ozbiljne rezerve prema svojim pastirima i njihovim psima čuvarima.

S druge strane, nasilje poprima nove, sofisticirane, oblike, karakteristične za drugu fazu tranzicije – onu koja kao imperativ nameće društveni mir i malograđansku pristojnost, kojima se trebaju cementirati postojeći odnosi, legalizirati pljačka i zločin, amnestirati odgovorni, izvršiti finalna lobotomija društva i uspostaviti kolektivna amnezija i apatija. Ili, eventualno, pretvaranjem stvarnosti u kafkijansko ludilo, dovesti do očaja i osjećaja besmisla, poraženosti i pomirenosti sa sudbinom.

Otvoreni totalitarizam (po)ratnih nacionalističkih projekata, prepakuje se u sofisticirane forme. Izvođači radova se skrivaju iza maski zagovornika „kulture dijaloga“, akademskog diskursa, poslovnih interesa, itd. A prva faza projekta uklanjanje je „remetilačkog faktora“, društvenih izuzetaka koji se opiru priključenju na Matricu.

Prije se kovalo urote samo protiv uspostavljenog poretka. Danas je kovanje urota u njegovu korist novi zanat koji se brzo razvija“, kaže Guy Debord u „Društvu spektakla“.

IN GOD WE TRAST ili PLAKATIRAJTE KOD NAS, CENZURA GRATIS

U lokalnoj opsjednutosti političkim klovnovima i amoralnim dilerima „opijuma za mase“ i njihovim medijskim i intelektualnim opslužiocima (ljubiteljima najstarijeg zanata i pasioniranim rektalnim alpinistima), u pozadini se, čitavo vrijeme, uspješno provlači potpuno novi tip negativaca, u javnom prostoru – frankenštajnovski kapitalistički monstrumi, finansijski talibani, koji ne priznaju pravni poredak, demokratiju i ljudska prava, ideologija ih ne interesuje, u boga vjeruju samo kad on ima oblik zelene novčanice i koji su za profit spremni učiniti sve, a to u zemljama poput naše, startno podrazumijeva simbiozu sa vlašću na uštrb interesa građana.

Interesi nedemokratske vlasti otuđene od građana, postaju i interesi ovih ekonomskih desperadosa, a totalitarizam, cenzura i represija, zaklanjaju se iza termina koji bi trebalo da, poput zmijskog pogleda, hipnotiziraju i umrtve potencijalne buntovnike. Poput onog: „Poslovna politika“.

Upravo ovim terminom se, valjda, namjerava opravdati skandalozni postupak firme Europlakat koja je, par dana nakon što ih je postavila, skinula džambo plakate nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa, na kojim su kritikovani predstavnici vlasti, s kojom navedena firma ima unosne ugovore. Što je, zapravo, ponavljanje prošlogodišnjeg ekscesa sa plakatima kojim je ismijavan tadašnji Premijer Federacije BiH, čemu, na žalost, javnost nije dala potrebnu pažnju. A već tada se takvom ponašanju moralo stati u kraj i sasjeći takve antidemokratske ambicije u korijenu.

Nefunkcionisanje sistema i suprotstavljenost interesa vlasti i građana, dovodi do situacije da ovakvi skandali prolaze bez reakcije nadležnih organa. Centri civilnih inicijativa najavljuju tužbu protiv Europlakata. No, tužbu bi, zapravo, morao podići državni ili javni tužilac, jer je ugrožen javni interes i vrijednosti garantovane Ustavom. Ne radi se tu o par plakata i jednoj nevladinoj organizaciji, nego o ataku na slobodu govora (i to u najprimitivnijoj formi – o začepljanju usta kritičarima vlasti i zatvaranju očiju građanima), odnosno, na demokratiju i pravni sistem, te, o neprihvatljivoj zloupotrebi položaja jedne firme koja se bavi javnim poslom i koja nema niti može imati pravo da se igra cenzora. I da građanima ove zemlje, bez ikakvog zakonskog uporišta, oduzima bilo kakva prava.

BANDA VLADA ili KOLIKO KOŠTA PREDIZBORNA MANIPULACIJA?

Ponašanje Europlakata tim je opasniji jer pokazuje tendenciju pretvaranja u pravilo. Ovo, naime, nije prvi slučaj. I mi, zapravo, nemamo pojma koliko je sličnih bilo – za 2 navedena znamo, vjerovatno, samo zato jer su najdrastičniji, ali, koliko ih je samo cenzurisano ili odbijeno već u pripremnoj fazi??? (Što me – ne zamjerite na digresiji – podsjeti na svojevremeni duhoviti odgovor iz državne televizije da će mi novinu reklamirati, ako joj promijenim ime, sadržaj i orijentaciju).

Ponašanje ove kuće opasno je i jer je primjetna svojevrsna ambicioznost u odabiru objekata njihovog nasilja. Dok se, prije godinu dana radilo o neformalnoj grupi građana, Europlakat je ovaj put odlučio cenzurisati i onemogućiti kampanju vjerovatno najjače i najuticajnije nevladine organizacije u zemlji. Šta je sljedeće?

E, upravo u odgovoru na ovo, krije se i odgovor na eventualno pitanje nije li gore pomenuta optužba za „ugrožavanje vrijednosti garantovanih ustavom“ pretjerana. Naime, ovom logikom, stepenom „ambicioznosti“ i pokazanom voljom za kontrolom i usmjeravanjem ovog dijela javnog prostora, za koji je dobio dozvolu samo kao pružalac usluga, bez prava na uticaj na njegov sadržaj i biranje korisnika, postavlja se pitanje uticaja Europlakata na predstojeće izbore.

Mogućnost manipulacija je ogromna. A firmi koja je već pokazala da između vlastitog finansijskog i interesa građana (i poštovanja pravne države), nema nedoumica i da sa aktuelnom vlašću dijeli neutaživu pohlepu, beskrupuloznost i neodgovornost, se ne može vjerovati. Uostalo, ne radi se tu o povjerenju, nego o funkcionisanju pravne države. Ukoliko ono izostane, banditi raznih vrsta izmile iz svojih jazbina i to koriste. Pljačkajući banke, ubijajući nevine, trujući, zarad većeg profita, građane i rijeke, gradeći bespravne vile usred glavnog grada, neisplaćujući plate svojim radnicima, šireći govor mržnje i izazivajući međunacionalne tenzije, baveći se medijskim reketom ili – zloupotrebljavajući položaj koji imaju.

DIJALOG ILI JEBAČINA, PITANJE JE SAD?

Ma koliko konkretan slučaj izgledao bezazlen i besmislen, on to nije. I dobro je da se desio u ovako maloumnoj, potpuno razgolićujućoj formi. Da upozori na potrebu preciznog regulisanja prava i dužnost vlasnika određenih licenci, koncesija ili čega već i uspostave mehanizma kontrole njihovog poslovanja ili bar efikasnog djelovanja u slučaju skandala sličnih ovom.

Kazna za ovakvo ponašanje morala bi biti drastična (recimo bar 10 puta veća od koristi koju je firma imala od kršenja nečijih prava; u konkretnom slučaju – 10 puta veća od zarade koju je u prošloj godini imala od poslova s vladom, koju je ovom cenzurom pokušala zaštititi). A za ponavljanje ovakvih djela – zabrana daljnjeg bavljenja ovim poslom. No, ne bi čudilo da, u zemlji kao što je naša, izostane bilo kakva reakcija i da kapitalu bude poslata poruka da ima odriješene ruke za prljave predizborne dilove, na štetu javnog interesa.

No, ako je zbog nekoliko desetina hiljada maraka, Europlakat bio spreman cenzurisati i u kampanji onemogućiti najjaču domaću nevladinu organizaciju, na šta bi sve bio spreman za ozbiljan novac? I hoćemo li uopšte znati kad se to desi?

Inače, na izvjestan način ovo je pomalo neočekivani bosanski uvod u tržišni fašizam i etičko čišćenje javnog prostora, koji se već neko vrijeme dešava u susjedstvu (mi po običaju kasnimo, ovaj put – na sreću). Zakašnjeli bosanski eho svojevremenog hladnog usmrćivanja Ferala i aktuelne agonije Lukovićevih E-novina, kojima u korijenu leži „novi društveni dogovor“ između kapitala i vlasti, sa ciljem prividnog upristojavanja totalitarizma i sapunizacije i rialitizacije društvene stvarnosti, do obesmišljavanja svega i stvaranja zajednice malograđanskih zombija. Kod nas je, eto, počelo na čudnom mjestu. Ne od medija, nego od nvo aktivista. No,... na ovome sigurno neće stati.

Ovo je tek uvod u proces prelaska totalitarne vladavine nad pojedincem, sa primitivnog balkanskog jebavanja majke svojim podanicima, na viši nivo. „Kulturu jebavanja“ takoreći.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Goli carevi i neugodni modni kritičari

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

 

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.


 Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.

SAMIR ŠESTAN: Božić Šerif Mubarek Olsun Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani“

Pretprazničnu atmosferu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji se zasad(!) još ne zove ni Reisograd ni Radončićevo, a bogami ni Grad sa dva tornja, ali mu zato nadimak što mu ga je dao vodeći traktorist iz Laktaša, sve više odgovara, uveličao je prigodan vatromet nacional-šovinizma, u organizaciji bošnjačko-muslimanskog medijskog i političkog podzemlja (jel to ispravan termin za dno dna?).

POVRATAK U BOLJENEDOŽIVITTAKVU BUDUĆNOST

Samozvana dnevna novina, koju neki zovu sredstvom za iznuđivanje reketa, drugi medijskim siledžijom, treći bejzbol palicom, kojom njen vlasnik lomi kosti svakom ko mu se usudi suprotstaviti, a četvrti omiljenim bošnjačkim toalet papirom (ali ni na jedne, ni druge, ni treće, ni četvrte, se ne obazirite, jer su svi oni zapravo stali u potpisnika ovog teksta, čije su konstrukcije tek klasičan govor mržnje – bar tako tvrdi Plavuša iz viceva o Avazu i Glasu Srpske), pokazala je svu raskoš svog nacional-šovinističkog talenta. I spremnost da za potrebe gazdine političke karijere daju novi smisao izrazu „medijski rat“.

Procjenjujući da je ovo pravi trenutak za sveopšti pičvajz, Gazda je privatnom zvjerinjaku, koga drži u svom falusoidnom (zlatnom?) kavezu i na kratkoj uzici, naložio da iz faze umjetničkog pljuvanja po ljudima i kreativnog nasilja, putem stvaranja simpatičnih pričica o smrdljivim i pijanim novinarima koji naokolo siluju, genetski su lopovi, mrze Bošnjake i islamofobi su, a u slobodno vrijeme, sa liderom opozicije, koji im je gazda, spremaju državni udar, pređu na frontalni rat svim sredstvima. Uključujući i fizičku silu. („A ni oružani sukobi nisu isključeni“, rekao bi Blaženopočivši, koga su Amerikanci, koji nisu imali sreće da im za vratom jašu kvazi-nvo glupače, zvali Balkanskim kasapinom).

I tako je Avaz, poslušno kao svako pseto, na Gazdin mig, nasrnuo na Federalnu televiziju, čija dosljedna antinacionalistička i antimafijaška politika stoji kao jedina ozbiljna prepreka bošnjačkom izbornom remakeu njemačkog zajeba iz 1932. Ili republičkosrpskog iz 2006.

Zubi Gazdine zvijeri zabili su se najprije u zbunjenu krhku urednicu Televizije, koja se, nećete vjerovati (priznajem da sam i sam zatečen), usudila ne biti Bošnjakinja i muslimanka. Što se u Gazdinoj viziji Teherana, ima najstrože kazniti. Za početak javnim bičevanjem na stranicama njegovih tzv. novina.

PRVORAZREDNI RASISTIČKI IDIOTI

Avaz, odnosno njegov Gazda (jer Avaz jeste Gazda, kao što Gazda jeste Toranj – pa, to, hajde da se zadržimo na duhu aktuelnih praznika, dođe kao Bošnjačko sveto trojstvo: Gazda, Toranj i Dnevni Avaz), glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije, pretvarajući je u ultimativno zlo, dovodi u kontekst „ostavljanja pola miliona ljudi bez hljeba“ i „ponižavanja naroda i boraca, a – naročito(!) Bošnjaka!“, te transparentno stajanje iza nesposobne vlasti“ radi - „sakrivanja svog nacionalistički motiviranog djelovanja“ („čak možda“).

Monstrum koga je vlast stvorila (tačnije vladajuća bošnjačka partija, a još tačnije njen liberalni & velikodušni makro, koji je, zalažući se za legalizaciju prostitucije, iz džepova izvukao dvije vreće bez dna, za bošnjačku sirotinju friško doniranih novčanica, i uručio ih Utamanitelju, s riječima: „Postoje pošteni novinari i novinari prostitutke. A nije sramota raditi za neku stranku.“) i koji je bio uz bukvalno svaku vlast koja je vladala ovom zemljom od stvaranja do danas (sve dok njegovo mijenjanje dresova i odstrjel bivših partnera nisu došli do tačke definisane izrekom: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i možete varati neke ljude svo vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“), optužuje nekoga za „transparentno stajanje iza vlasti“? Pa licemjerje je nedovoljno ozbiljan pojam za karakterizaciju ove pojave.

Projeciranjem na druge vlastitih karakternih i svjetonazornih gadosti, Avaz-Radončić-Toranj (Onaj Koji Sve Vidi, Sve Čuje i Sve Zna), otkriva antibošnjačku zavjeru na federalnoj televiziji: „Bošnjaci su u toj medijskoj kući kadrovski svedeni na trećerazredni narod“, što „dodatno otkriva suštinu udaraca na Avaz koji pokušava zadati glavna urednica FTV“.

Miomirisni smrad dodikovskog rasizma, zapahnuo nas je iz tjelesnih otvora bošnjačkog medijskog Boga i Batine, otkrivajući nam da u Bosni i Hercegovini (da ne idemo dalje) postoje prvorazredni, drugorazredni i trećerazredni narodi (i to među konstitutivnim! – jer „ostali“ nisu ni nižerazredni, oni jednostavno u projekcijama rasista ne postoje). I sugerišući da se zna ko je u Federaciji (i Teheranu) drugorazredni i trećerazredni, a ko prvorazredni narod. I da tako treba biti i na pripadajućoj joj Televiziji.

Ostalo je još samo da Gazda, prije padanja u Traktoristin zagrljaj, u predigri strasnog odnosa dvojice istomišljenika, poentira: „Nama u Teheranu je neprihvatljivo da nam na televiziji rade novinari nemuslimani.“

AVAZ ZNA!

Fokusirajući svoj javni napad na Federalnu televiziju ne na direktora Televizije, koji je Bošnjak, nego na urednicu, koja pripada nekom od, za Avaz, nižerazrednih naroda, i optužujući je za nacionalizam, Avaz, računa da će naslov „Urednica mrzi Avaz“, usljed njegovog i Gazdinog stalnog samoproglašavanja zaštitnicima Bošnjaka-muslimana, biti, od njihove publike, isčitan kao „Urednica FTV-a mrzi Bošnjake i muslimane“. Što je, nakon višemjesečnih optužbi urednika i novinara magazina „60 minuta“ za islamofobiju, čini novim licem sa optužnice, na u Avazu neprekidno raspisanom konkursu za odstrjel nacionalno i vjerski nepodobnih osoba.

Još jedna cigla u zidu projekta „U svojoj vjeri, na svojoj zemlji“, koji podrazumijeva da oni koji nisu na „svojoj zemlji“ (što u tom kontekstu znači da im nacionalna grupacija na datom prostoru nije većinska) ima da ćute i slušaju, a ako već moraju nešto da pričaju, neka pričaju ono što nama većinskim nacistima godi, zamalterisana je podnošenjem tužbe s astronomskim odštetnim zahtjevom, protiv pomenute urednice FTV-a (koju je u srceparajućem i prepoznatljivo nepismenom pismu punom protivrječnosti potpisao Gazdin pravni tim) i Avazovim prijetnjama organizovanjem remakea miloševićevih jogurt revolucija, drito ispred bastiona antibošnjačke i antimuslimanske misli, u kome se neki pojedinci usuđuju baviti kriminalom i nemoralom realiziranih Bošnjaka.

Od SDS-ovih barikada i artiljerijskih projektila JNA nije bilo sličnog pokušaja da se silom uređuje program televizije na Alipašinom polju i njena nacionalna struktura. A ovaj dio države ne pamti ni dodikovske ultimatume da se problemi koje sam stvoriš rješavaju bilateralnim razgovorima, s ciljem iznuđivanja ustupaka, pod prijetnjom nasiljem.

Prošlogodišnje organizovanje homofobne histerije i fizičkog obračuna, u fašističkom divljanju po ulicama Sarajevu, sa učesnicima i posjetiocima Queer festivala, pokazuje se (kao što su neki od nas i tada upozoravali) tek kao svojevrsna vojna vježba Gazdine „teritorijalne odbrane“, odnosno, kao uvod u mnogo ozbiljnija dešavanja. (Da ne ponavljamo više onu: „Dođu da vode Židove...“)

U reakciji Avaza spominje se „Strah kvazirežimske urednice od nove političke stranke, koja već bilježi stotine hiljada pristalica“. Uz konstataciju nepotrebne skromnosti (zašto samo „stotine hiljada“, zašto ne „milioni“?) neko bi mogao da se zapita „Zašto bi bilo koga bilo strah od bilo koje partije, ako ona ima namjeru biti sastavni dio demokratskog političkog ustroja?“. No, pisac ovih redova nema nikakvu sumnju da Avaz zna nešto što mi ne znamo. I da je potpuno u pravu kad nas upozorava da treba da se bojimo „bolje budućnosti“ u interpretaciji njegovog gazde.

KAD ĆITA POKUŠAVA GLUMITI KING KONGA

Podsjetimo još jednom zaboravne – Gazda je taj koji je prvi počeo prebrojavati nacionalna krvna zrnca sudijama, a ne Traktorist. I koji je, protestvujući zbog sudskih presuda protiv njega, zahtjevao etničko čišćenje ovdašnjih sudova. On samo nije raspolagao dovoljnom moći da svoje misli pretvori u djela. Traktoristovo nekažnjeno rasističko divljanje i destruiranje pravnog sistema i države, otvorilo mu je oči i pokrenulo ga na akciju. Riječima legende sarajevske alternative S.H. Tene (SCH): „Sakupit ću jaliju / Stvorit ćemo partiju / Stvorit ćemo armiju / Ukinut anarhiju // Stavit ćemo ogradu / Zavest ćemo opsadu / Saveznike naći ćemo / Protivnike razbit ćemo // Ratno stanje uvest ćemo / Strah i teror sprovest ćemo / Pravit ćemo racije / Sve za dobro nacije // Vihorit će se zastave naše / Pjevat će se pjesme naše / Slavit će se pobjeda / Gorjeti će do neba“.

Uz neprikriveni nacionalšovinizam, u posljednje vrijeme učestalo Avazovo provociranje ksenofobije i podrška Reisovom pokušaju izazivanja fobije od islamofobije, u ovdašnjem većinskom stanovništvu, vode ka ponovnom utvrđivanju, vremenom i lupanjem klaustrofobičnih ovčica glavom o zid, dobrano destruiranog Tora i njegovim zatvaranjem, odnosno ostavljanjem samo male kapije kroz koju će u vanjski svijet izlaziti, i u ime ovčica i pasa koji ih čuvaju govoriti, samo Reis i Gazda.

Elem sve ovo možemo shvatiti i kao predizbornu poruka Gazde Avaza i lidera nove stranke jednog lica, na političkoj sceni BiH (kandidata za male diktatore s velikim apetitom nikad nestat), koja odslikava njegovu viziju bolje budućnosti koju nam sprema, dok zakačen za antenu svog tornja, kao njegov dalji rođak, posmatra grad ispod svojih nogu. Zamišljajući džunglu u koju ga ima namjeru pretvoriti.

Ja Tarzan, ti Džejn, a Ćita utemeljuje novine i izlazi na izbore.

SAMIR ŠESTAN: Pod zastavom klerofašizma Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade ili Parlamenta bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“

Da Milorada Dodika nema – trebalo bi ga izmisliti“, vjerovatno je zajednički, konsesualni zaključak svih bošnjačkih (a, bogami i hrvatskih, mada se u ovom tekstu nećemo baviti njima) nacionalista i kriminalaca na vlasti, i pridružnih im vjerskih i medijskih moćnika i javnih siledžija, te, mase nesposobnih neradnika i društvenih štetočina, koji u sjeni ovog manijaka s nedostatkom sposobnosti elementarne samokontrole, izvan fokusa interesa javnosti (zabavljene uvijek novim cirkuskim tačkama majstora za privlačenje pažnje i izazivanje najgorih emocija u čovjeku), žive svoje savršene živote. Slijedeći svog neprikosnovenog idola, kukavički, na sigurnoj udaljenosti, tek nakon što im on dobro utaba puteve i nakon što ih uvjeri da im ni od 10 puta ozbiljnijih poteza ne prijeti nikakva opasnost od međunarodne lavine.

SRAM GA BILO!“

Reakcija bošnjačkih političara, na zahtjev Visokog predstavnika za smjenom Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, zbog narušavanja Ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda (jer se Bošnjaci nalaze na 3 od 6 funkcija za koje je Ustav propisao nacionalni limit od 2), konglomerat je nevjerovatnog bezobrazluka, notornog licemjerja, kopiranja Dodikovih „lanjskih“ poteza, društvenog štetočinstva, podrške projektima razvaljivanja države, šprdanja sa najvišim zakonskim aktom i temeljem države i zaštite ljudskih prava njenih građana i samoubistva sa zadrškom, u konačnici.

Poslanici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH iznenađeni su što je sa 7 godina zakašnjenja Visoki predstavnik Valentin Incko, baš u momentu kad Federacija BiH grca u problemima, dodao i novi zahtjev za smjenom predsjedavajućeg tog doma Safeta Softića.“, obavještava nas, ovih dana, bilten Stranke za Boljenedoživittakvu Budućnost.

Visokog predstavnika, dakle, parlamentarci optužuju da je 7 godina gledao kako oni krše Ustav a da ništa nije preduzeo. (???) Ludilo!

Već sam pisao o tome da je zamjena teza omiljeno sredstvo u borbi raznog društvenog smeća (političkog, vjerskog, medijskog, intelektualnog,...) protiv zagovornika pravne države i boraca protiv kleronacionalista. No ovo je, zaista, jedan od vrhunaca besramnosti u tom kontekstu (stavimo li i Visokog predstavnika, uz malo „fleksibilnosti“, u njega).

KUHINJSKA SO, SO ZA POSIPANJE PUTEVA I SO ZA SOLJENJE PAMETI

Ne samo da se aktuelnog Visokog predstavnika (koji na ovoj dužnosti nije ni punih 9 mjeseci) optužuje za dugogodišnje tolerisanje kršenja Ustava, čije je otklanjanje bila dužnost upravo onog koji ga je i kršio i ko sada Visokom predstavniku „soli pamet“ – vlasti Federacije BiH, nego se njegova odluka stavlja u kontekst Federalnog „grcanja u problemima“. Pri čemu se, logikom bića koja su upravo pala s Marsa, potpuno zanemaruje činjenica da Federacija grca u problemima, ne zbog Visokog predstavnika, nego zbog nesposobnosti vlasti, odnosno „nervoznog“ Parlamenta i Vlade koju je taj Parlament ufoteljio, a čiji su nerad, nekompetentnost i nesposobnost uporedivi samo sa njihovom gramzivošću i socijalnom neosjetljivošću (Podsjetimo, u trenutku najave finansijskog sloma Federacije, objave budžetskog deficita od preko 350 miliona maraka i očekivanja udara strašnog kriznog vala, poslanici su, umjesto razmatranja hitnih mjera za zaštitu ekonomije i građana, pogotovo onih najranjivijih i najsiromašnijih, po hitnom postupku – povećali svoje plate. I to astronomski. A onda ih, u uslovima sveopšte krize i nužnosti kresanja Budžeta, grčevito branili, dovodeći u pitanje čak i aranžman sa MMF-om i, istovremeno, krajnje licemjerno i vulgarno nemoralno, pričajući o potrebi štednje, smanjivali ili ukidali primanja i prava drugima, uključujući i invalide i druge socijalne kategorije.)

Radi se o parlamentu koga, već godinama, Centri civilnih inicijativa proglašavaju nejneefikasnijom institucijom vlasti u BiH. U kome dolazi kako ko i kada hoće, u kome pojedine poslanike niko nikad nije vidio na sjednici. Čiji procenat ispunjavanja obaveza govori da bi im za ispunjenje vlastitog četverogodišnjeg plana trebalo četvrt stoljeća.

I radi se o parlamentu koji nema nikakvu konzistentnu politiku, koji predstavlja stranačko lutkarsko pozorište, kukavički popušta pod pritiscima gomile, koga ne interesuje čak ni ekspoze premijera koga biraju, koji već godinama najuticajniji federalni medij pokušava staviti pod stranačku kontrolu i odbija osuditi čak i prijetnje smrću pojedinim novinarima, parlamentu koji protestvuje protiv izvještaja ombudsmana koji ga upozoravaju na kršenje ljudskih prava u entitetu (pa i od samog tog Parlamenta) i koji se, po potrebi, pretvara u advokata Islamske zajednice, radeći protiv interesa vlastitih građana.

A BOLNICA ZA MENTALNO POREMEĆENE NIGDJE

Sve navedeno, a i gomila drugih stvari, koje nećemo nabrajati, jer to nije tema ovog teksta, govori da je smjena Predsjedavajućeg Parlamenta FBiH krajnje logična. Ne radi se, dakle, samo o tome da ju je lakše sprovesti nego smjenu Premijera (koju je, u trenutnim odnosima na političkoj sceni, praktično nemoguće izvesti) i da je manje upitno od smjenjivanja Predsjednika Vrhovnog suda (što bi se moglo protumačiti kao atak na nezavisnost sudstva) nego je Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kao čelni čovjek najvišeg zakonodavnog tijela u Federaciji najodgovornija osoba za katastrofalne rezultate Parlamenta i, posljedično, ukupno stanje u Federaciji, te, za eklatantno kršenje najvišeg zakonskog akta ovog dijela zemlje. I davno ga je trebalo smijeniti!

Igranje providne igre „Šta je starije – koka ili jaje?“, u cilju dokazivanja da je u formalnom smislu Predsjedavajući Parlamenta prvi koji se bira, iz „nacionalne kvote“, pa OHR ne može tražiti njegovu smjenu, osim što je „zaobilaženje istine“ (bazirano na činjenici da su nam zakonski akti pisani tako da ih svako može tumačiti kako mu odgovara), ukazuje i na nevjerovatnu drskost bošnjačkih nacionalista (koje, iz svojih razloga, podržavaju i huškaju i hrvatski). Koji na zahtjev Visokog predstavnika da se otkloni protivustavni nacionalni debalans i ponuđeno rješenje, reaguju idiotskim provociranjem i „objašnjavanjem“ („glupom Predstavniku“) kako je problem njihovog kršenja ustavne odredbe o ravnopravnosti naroda mnogo širi i ozbiljniji, od konkretnog slučaja.

Perverzno se naslađujući nad činjenicom da im, nakon odluke OHR-a da se eutanazira, više niko ništa ne može, ma koliko štete pravili, oni, između redova, polumrtvom Visokom predstavniku poručuju da bi ako želi riješiti problem koji su oni napravili, po slovu Ustava morao preduzeti korake koji bi dodatno produbili krizu vlasti i destabilizovali zemlju (te je najbolje da ništa ne preduzima, jer bi oni mogli napraviti i mnogo veće sranje od aktuelnog).

Faktički, isčitavajući između redova, bošnjački politički predstavnici, iz nacionalističkog kružnog isječka, Visokom predstavniku prijete da ih ne dira ili će izvršiti samoubistvo. (???)

ŠUTANJE ZABORAVLJENIH ASOVA

Po istom rušilačkom principu ekstremne egocentričnosti i pohlepe, koja je svojevremeno, u raspravi o povećanju plata parlamentaraca i nemoralnosti tog čina i socijalnoj neosjetljivosti koja iz njega isijava, izrodila stav „Ako građani nemaju razumjevanja za nas, zašto bi mi imali razumijevanja za njih“, uspostavlja se „dirljivo“ zajedništvo u branjenju kastinskih interesa, pripadnika različitih stranaka i nacija, u Parlamentu FBiH, koji jednoglasno rezolutno odbijaju vlastitu odgovornost za nastalu situaciju i tu odgovornost nastoje locirati na polje van stranačkog uticaja - kriv je Vrhovni sud, na čiji sastav oni ne mogu neposredno uticati (a samim tim im je nebitan). I kriv je - Visoki predstavnik. Za sve!


Suludo jalijaško bošnjačko-nacionalističko pridruživanje cipelarenju grogiranog Visokog predstavnika, koji nema vremena doći sebi od udaraca koji mu naizmjenično zadaju srpski i hrvatski nacionalisti, s namjerom da ga išutaju iz zemlje, izraz je zapanjujuće, idiotske kratkovidosti, nepercipiranja da udaraju ne baš sjajnog, ali blagonaklonog (odnosno – „dobar-je-kakav-bi-mogao-biti“) sudiju i da će već u sljedećem trenutku ostati sami u ringu sa 2 protivnika koji će se tada okrenuti prema njima.

Nakon nedavnih Reisovih i Radončićevih stupidarija sa „OHR-ovim shemama“, ovo je, praktično, novi bošnjački nacionalistički akt podrške srpskom i hrvatskom nacionalističkom zahtjevu za odlaskom OHR-a.

Dovođenjem u pitanje odluka Visokog predstavnika, sada i SDA urušava ionako već gotovo nepostojeći ugled ove institucije (Umjesto održavanja bar privida, u interesu vlastitog naroda i države). Pritom dovode u pitanje izvršenje zahtjeva Visokog predstavnika i najavljuju čak i njegovo odbijanje, u trenutku kad Visoki predstavnik, oštrim pismom HDZ-ovoj Predsjednici Federacije, nastoji deblokirati popunu Vlade Federacije, koju je HDZ, imitirajući Dodika, i ucjenjujući koalicionog partnera, onemogućava već par mjeseci.

LIKOVI IZ VICEVA NA ČELU ZEMLJE

Mnogo ozbiljniji problem je, međutim, u poruci koju bošnjački nacionalisti ovim šalju. Istinu o njima (i nama svima?) je, u svoj njenoj odvratnosti, izručila urednica „Teme dana“ BHT-a, upitavši Zdravka Kneževića, glavnog federalnog tužioca Tužilaštva FBiH: „Nije valjda da ste pomislili da će premijer Federacije biti Srbin?“.

Slično retoričko pitanje je, svojevremeno, prilikom izbora novog premijera Federacije, na upozorenje o ustavnim obavezama, postavio, uz neprikrivenu zajedljivost, jedan od SDA-ovih najnemoralnijih parlamentarnih kokošara. Ukazavši, praktično, na to da je SDA-ovo mahanje bosanskim opredjeljenjem, pa čak i multietničnošću, stranke, lažno koliko i Silajdžićevo zalaganje za građansku BiH.

Na djelu je rigidni, ali toliko, u ovom dijelu zemlje ukorijenjeni, da ga javnost čak i ne registruje kao takvog, nacionalizam i protivustavna djelatnost, koji omiljenu bošnjačku nacionalističku krinku o građanskoj BiH razobličava kao notornu obmanu kojoj je cilj upravo onaj kojim srpski i hrvatski nacionalisti plaše svoj narod – politička i svaka druga dominacija na prostoru cijele BiH.

Bošnjačkim nacionalistima je sama ideja da na čelu Federalne vlade (a sad i Parlamenta) bude Hrvat ili Srbin, toliko strana, da s njom zbijaju šale ili plaše malu djecu pred izbore. Oni do te mjere insistiraju na svom pravu da kao izborni pobjednici postavljaju čelne ljude po svom nahođenju, da je jasno da, ovom filozofijom (i praksom), Hrvat nikad neće biri Predsjednik Vlade. A Srbin nitad!

Pritom se nekontrolisana nacionalistička pohlepa i krajnja društvena neosjetljivost predstavljaju kao – zalaganje za ravnopravnost: „SDA je opredjeljena za punu ravnopravnost i u sklopu toga Bošnjacima pripada mjesto Premijera i Predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta FBiH“.

Čak i ozbiljni Ustavni stručnjak u odbrani „nacionalnih interesa“ postaje lik iz vica (onog „Njih su dvojica a ja i ti smo sami“), lamentirajući: „Nakon predstojećih izbora Bošnjacima će ostati samo jedno mjesto, jer je jedno već zauzeto“ (??? – ono „zauzeto“ mjesto, naime, znači da se na jednom od 6 mjesta iz kvote već nalazi Bošnjak!)

JEBEŠ TEKST U KOM REISA I FAHRE NEMA

Na putu ovom političkom, društvenom, institucionalnom nasilju, ni Ustav ne predstavlja prepreku nacionalističkim siledžijama.

Čime se, dakle, srpski i hrvatski strah od građanski uređene države, u kome oni neće raspolagati jakim odbrambenim mehanizmom, pokazuje više nego opravdan. Ni čuveno „entitetsko glasanje“, koje je Dodik doveo do apsurda, koristeći ga za uspostavu (ili ozvaničenje?) konfederalnog uređenja zemlje, u takvoj postavci stvari, više ne izgleda tako umobolno.

Bošnjački nacionalisti, iako, po nekim postupcima, svjesni potrebe drugačijeg odnosa, ne mogavši protiv svoje prirode, iskazujući na svakom koraku neutaživu pohlepu i grabeći sve što na bilo koji način (uključujući i protuzakonite, dakle) mogu zgrabiti, učinili su Bosnu i Hercegovinu zemljom bez nade, nemogućom zemljom. Ne, dakle, srpski i hrvatski nacionalisti sa secesionističkim težnjama.

Ne umanjujući opasnost od srpskog i hrvatskog nacionalizme, činjenica je da su samo Bošnjaci mogli definitivno uništiti Bosnu i Hercegovinu. I, kako sada stvari stoje, u njihovo ime su to nacionalisti organizovani u političke partije (SDA i SBiH) uspjeli. Radončić i Reis se, u ovom kontekstu, pojavljuju samo da zadaju finalni udarac, ideji na umoru. Jer, Bosna i Hercegovina je, oduvijek, bila više ideja nego država.

Na identičan način, kojim Dodik razara državu, odbijajući da prihvati „duh Dejtona“ i zahtjevajući ograničenje na njegovo „slovo“, bošnjački nacionalisti su razorili budućnost ove države tretirajući je kao prostor (lebensraum) a ignorišući ideju koji taj prostor i čini državom.

Sva priča o „normalno uređenoj državi“, „građanskoj BiH“, „državi ravnopravnih naroda i građana“, „u kojoj nikom nije tijesno“, svela se na „pravo“ bošnjačkih nacionalista, izvedeno iz brojčane nadmoći, da odlučuju o tome šta će uzeti a šta (i da li će uopšte išta) ostaviti drugima. Pri tome su politički apetiti stranaka i njihova tapija na davanje priznanja o nacionalnoj pripadnosti iznad svega (uključujući i Ustav, dakako). Identično Dodikovom odbijanju da na čelu RAK-a bude međunarodno priznati stručnjak, koja je po nacionalnosti Srpkinja, a po mjestu stanovanja Sarajka, i insistiranja da to bude „Srpkinja iz Banjaluke“ (sa dna njegove kace?) ili hrvatskom nacionalističkom mahnitanju povodom izbora Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, bošnjački nacionalisti, ako su već primorani „predati“ neko mjesto koje su „poklopili“ Bošnjaci, odriču se onog koga oni sami nisu izabrali, nego je došao na položaj zadovoljavajući profesionalne standarde (što mu je samo po sebi minus, ali se trpilo, jer je „bolje bilo kakav Bošnjak, nego Hrvat, Srbin, ili nedajbože neko od „Ostalih“).

Pritom se izbor Bošnjaka na ključna mjesta političkog odlučivanja i društvene moći pravda uvredom: „Mi samo na funkcije biramo najbolje ljude“.

PS ili MATEMATIKA FOR DUMMIES

Posebna zanimljivost je što je iz reakcije medija na ovaj skandal vidljiva posljedica dugotrajnog kolektivnog nam ispiranja mozga od strane nacionalističkih monolita. Iako u amandmanu XLIX na Ustav Federacije BiH, koji je donio Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, stoji „Od niže navedenih funkcija najviše dvije se mogu popuniti iz reda jednog konstitutivnog naroda ili iz reda ostalih...“ u takoreći masovnu upotrebu ušao je obrazac 2+2+2 (iako je ispravna formula: ?+?+?+?) i konstatacija da je trenutni debalans na štetu Srba. „Ostali“, iz Ustavne odredbe, su netragom nestali, i čitava stvar je svedena na nacionalne kvote i paritet „konstitutivnih naroda“.

Ako je tako sa javnim servisima i tzv. nezavisnim medijima, šta je tek u glavama nacionalističke mafije na vlasti (za njihove sljedbenike se nećemo pitati, odgovor znamo – praznina!).

Čitava stvar je zanimljiva i zato jer se (kad sa zajedničkog neprijatelja – Visokog predstavnika – pređu na međusobne odnose) koristi za međustranačke i unutarstranačke obračune (u kojima se svojim licemjerjem i nemoralom ponovo ističe Stranka za BiH). To da se radi o kršenju ustava i to na najosjetljivijem pitanju, pitanju ravnopravnosti naroda, percipira se tek na margini kao nešto nebitno. U čitavoj priči, akteri na političkoj sceni, pokušavaju isčitati skriveni motiv i stvarni razlog reagovanja OHR-a. I nalaze ga ili u „komunističkom“ balansu odnosa prema različitim nacionalizmima ili u frakcijskim obračunima unutar SDA. „Pa neće valjda neko nešto preduzimat „samo“(!) zbog kršenja Ustava?“

Čitav slučaj, u svojoj skandaloznosti, predstavlja, konačno, van želje onoga koji ga je pokrenuo, još jedan razlog zbog koga bi Visoki predstavnik i „međunarodna zajednica“ morali ostati u Bosni i Hercegovini. Očito je, naime, da našim političarima iz nacionalističkih brloga, ni Ustav i zakoni ne predstavljaju ništa. A kamoli moral, politička korektnost, elementarna društvena pristojnost u višenacionalnoj zajednici,... Čak i sa „međunarodnom zajednicom“ na ovim prostorima vlada anarhija, bezakonje i grabež. Njihovim odlaskom oni će metastazirati u sveopšti haos. A Bosna i Hercegovina će postati jedna od onih, od civilizovanog svijeta skrivenih, sigurnih luka za gusare, zločince i probisvijete raznih vrsta. Pod zastavom klerofašizma.

SAMIR ŠESTAN: Ideologija novog poretka U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza

Iza prozora nemirnog sna / Osjećam njihove sjene / Gledam kako kroz zidove plešu / Kurvini sinovi / Zatvori gubicu / Nije vrijedna zanata / Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi / Lutke od krvi / Bez trunke ideje / Ubice na cesti / Loša noć, bježim iz grada / Oni dolaze / Kurvini sinovi / Otišao sam daleko, do krajnjih granica / More je uzimalo od neba / Na drugoj strani znaci oluje / Vidio sam kako plaze u tami / Hladna noć pred velike događaje / Znali su gdje će me naći / Kurvini sinovi.“ (Branimir Štulić)

SEX, POLITIKA & TURBO-FOLK Frontalni rat između sekularista, demokrata, zagovornika pravne države, medijskih sloboda i ljudskih prava, s jedne, i kriminogenih kleronacionalista, s manje-više otvorenim antidemokratskim, totalitarnim težnjama, kolektivističkim filozofijama, pokušajima sprječavanja uspostave pravne države i sklonošću upotrebe nasilja protiv neistomišljenika i manjinskih grupacija, s druge strane, nastavlja se svom žestinom. I, u neku ruku je postao dominantniji od međusobnog razračunavanja nacionalista, na koje smo, na ovim prostorima, navikli.

Zapravo, zajednički neprijatelj, što ova nevelika skupina građanski orijentisanih pojedinaca za kleronacionaliste jeste, na izvjestan način je ujedinio ovdašnju fašisoidnu desnicu ili ju je, što je vjerovatnije, samo razgolitio pred ovdašnjom javnošću, ukazujući na njenu frapantnu sličnost i kompatibilnost (na sladostrasni seksualni čin ispod pokrivača, nad kojim zmijske glave, krijući suštinu odnosa, glume sukob).

Nacionalno-religijske razlike između ovih militantnih, nadrkanih monolita, koji jedinku, građanina, drže taocem kolektivističkih delirija, odjednom se ukazuju kao beznačajne u usporedbi sa njihovim identičnim (negativnim) odnosom prema setu civilizacijskih dostignuća: prema jednakosti svih pred zakonom, kažnjavanju zločina, pravima manjina, transparentnosti rada vlasti, slobodi govora, garantovanju i štićenju ljudskih prava, odvojenosti vjere i politike, te, u konačnici, prema demokratiji u punom smislu tog pojma, a ne samo kao pervertiranom tranzicijskom sinonimu za izbore, na kojima se legitimira nedemokratska vlast.

NE SE BUNIT!“ U neobjavljenom ratu do istrebljenja, u kome kleronacionalistički golijat i njegovi sljedbenici i plaćenici, u obračunu sa nejakim, (hajde da u nedostatku bolje riječi u ovom trenutku, nastavimo koristi tu ne baš najprecizniju) građanskim davidom, koristi sva raspoloživa sredstva (osim što se glave još nisu počele kotrljati, mada se i time prijeti), jedna od omiljenih taktika kleronacionalista je - zamjena teza.

Nasilnik se, klasičnim gebelsovskim inžinjeringom (uz podrazumjevajuće odsustvo morala), pokušava prikazati žrtvom, a stvarna žrtva, čiji je jedini „grijeh“ što se protiv nasilja usudila pobuniti, proziva se zločincem. I imenuje najstrašnijim imenima, za koje se očekuje da će izazvati negativnu reakciju u javnosti i izroditi „samoinicijativnog“ egzekutora.

Golijatovo kukavičko zapomaganje na sav glas, što ga je maleni David mrko pogledao, s jedne strane, služi kao poziv masi moralnih bijednika, rektalnih alpinista i konformista, da se priključe moći i novcem nabildanom jalijašu, u cipelarenju slabašnog jadnika, a s druge, kao opravdanje surovosti s kojom se ima namjeru obračunati sa svojim nezaštićenim i nejakim protivnikom.

Ovoj zemlji potrebna je kritika kritike kleronacionalizma“, glasi teza jednog od intelektualnih opslužilaca ovdašnjih kriminaliziranih političkih, vjerskih i medijskih moćnika i potencijalnog ideologa Novog poretka. Onog koji će nastati kad građanski david, kad mu iz ruku uzmu OHR-ovsku praćku, bude zgažen od kleronacionalističkog golijata.

ČUDESNI SVIJET REKTALNOG ALPINIZMA Za potrebe odbrane neodbranjivog - kleronacionalista, rasista i kriminalaca na vlasti - i demoniziranje njihovih protivnika (bilo da se radi o novinarima, ombudsmanima, opozicionim političarima ili malobrojnim intelektualcima, koji se usuđuju javno suprotstavljati nakaznim političko-vjersko-medijskim moćnicima i zločinačkom sistemu koji stvaraju), izgrađen je čitav jedan matrix-ovski svijet vulgarnih laži, obmana i poluistina, koji se zbunjenoj masi, raznim avazima ispranih mozgova, pokušava predstaviti kao stvarnost (po principu „Nije valjda da više vjerujete svojim očima nego nama“).

Svijet u kome se za govor mržnje i nacionalizam ne optužuje političara koji izjavljuje: „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, sveštenika koji organizuje gomilu za linč novinara i aktivista nevladinog sektora, reisa i njegovog medijsko-političkog partnera koji ljude optužuju da su islamofobi, četnici, mrzitelji muslimana i Bošnjaka i time ih obilježavaju za odstrjel vjerskim fanaticima i ludacima kojim zemlja vrvi, postavljače križa nad Mostarom, novinu koja organizuje i podstrekava ekstremno nasilje nad manjinama i ksenofobiju, vlast na govoru mržnje uspostavljenu, nacionalističke medije iz kojih mržnja naprosto isijava,... (ne, za sve njih se – teško shvatljivim odsustvom elementarnog morala - nalaze riječi hvale), nego se za govor mržnje i nacionalizam optužuje – „građanske, antinacionalističke medije u Sarajevu“ i „izdajnike“ koji s njima sarađuju po RS-u, te, one koji rječnikom koji se ne obazire na malograđanska mjerila pristojnosti, kritikuju nosioce negativnih pojava u društvu (te, npr. Dodika nazivaju nadrkanom rasističkom svinjom, Reisa, zaštitnikom pedofila, Avaz omiljenim bošnjačkim toalet papirom, a povremeno i „kolektivno“ jebu majku onima koji su nas doveli u ovu situaciju – evo da ponovo dam povoda za priglupe javne intelektualne masturbacije, bićima iz Zone sumraka). Ili se histerično obrušava na one koji samo na govor (i ne samo govor) mržnje, i njegovu duboku inkorporiranost u strukture vlasti i društvene moći, ukazuju (teško je izabrati u masi bedastoća, ali recimo da je vrhunac ludila bio nazivanje nacionalizmom i govorom mržnje 60-minutaškog puštanja snimka na kome bradati direktor „jednog javnog emitera“ pjeva „Sprem'te se sprem'te četnici“, u okruženju folklornog društva ljubitelja klanja kamom).

POKUŠAJ DA SE ZBUNJENIMA OPET PRIĐE ZGUZA Jedna od najopasnijih teza koju proturaju ti besramni advokati aktuelnih moćnika i bolesnog sistema koji uništava i državu i narode i jedinku, a godi samo političko-vjersko-medijskoj mafiji i njihovim slugama, je da je trajući sukob i grčeviti otpor kriminalu, nacionalizmu, vjerskom fanatizmu, zločinima, kršenju ljudskih prava, zloupotrebi vjere i nacionalnih osjećaja, koji pružaju pojedini novinari i intelektualci ali i dijelovi sistema (ne treba zaboraviti hrabrost i poštenje ombudsmana federacije ili dijelova policijskog, tužilačkog i sudskog aparata, na RAK, pa i na rijetke ali dragocjene „izuzetke od pravila“ u politici) - motivisan antireligijskim ideološkim profilom onih koji pružaju otpor.

Tobože „takve, 'žestoke' novinare, veoma iritiraju vjernici(!) koji su se primakli politici“, i spominje se „veoma prihvaćeno stanovište, po kojem su deklarirani vjernici ustvari uljezi u polju politike“.

Osim što je ovo sofisticirana manipulacija, kojom se široki dijapazon tema koje kritički obrađuju mediji i pojedinci koje se napada, pokušava svesti na „teške i brojne uvrede na račun vjerskih vođa“, koje se pritom još interpretiraju kao ideološki sukob vjernika i nevjernika, računajući da će ih se tako lakše moći javno diskreditovati, ovo je i notorna glupost, koja računa na maloprije pomenutu paralelnu „matrix-ovsku“ stvarnost.

Pa zar u našem političkom (pa i javnom) životu, postoji iko ko nije vjernik? Ili ko se usuđuje priznati da nije? Zar ateizam nije proskribovan i u javnoj upotrebi takoreći kao uvreda i optužba? (pisac ovih redova se upravo zbog tog remakea rigidnog ideološkog nasilja iz prošlosti, kome je promjenjena samo odrednica, svojevremeno, javno samodenuncirao). Zar ne postoji gotovo redovna fluktuacija kadrova između institucija vlasti i organa vjerskih zajednica? Pa o kakvoj „iritaciji vjernicima koji su se primakli politici“ može biti riječ?

Niokakvoj, naravno. Radi se o običnoj podvali onih koji nastoje opravdati otvoreno miješanje vjerskih zajednica(!) u politiku, odnosno ignorisanje jednog od osnovnih postulata savremenih demokratskih društava – odvojenosti religije od države. Ne vjernika, nego religije, vjerskih zajednica kao institucija.

LJUDSKO DOSTOJANSTVO NEČOVJEKA A, u konačnici, ne radi se čak ni o tome. Nego o pokušaju da se izmisli(!) nekakav ozbiljan, principijelan, ideološki razlog aktualnog obračuna u javnom životu zemlje.

Da se prikriju stvarni uzoci i povodi. Kriminal, zloupotrebe, korupcija, nemoral, vlastoljublje, pohlepa, zločini i njihovo podstrekavanje, socijalna neosjetljivost, kršenje ljudskih prava, nasilje,... To(!) su razlozi negativnih natpisa u medijima, ocjena ombudsmana, tužbi i sudskih procesa. Adresirani na individualne adrese ili, eventualno, na adrese određenih organa nadležnih i odgovornih za određenja djela, a ne na religijske zajednice, vjeru, naciju, Boga.

Advokati moćnika, sasvim u skladu sa manirima svojih gazda, i u cilju njihove odbrane po svaku cijenu, međutim, uporno pokušavaju u precizno upućenim kritikama i optužbama isčitati kolektivističke poruke mržnje. Odnos prema kompletnim narodima i religijama.

A kritičare se, omiljenim manirom kleronacionalista, pokušava diskreditovati kao relikt komunističke prošlosti, s „prevaziđenim shvatanjem politike“. No, ne radi se o ostacima bivšeg sistema, nego o zametku istinski demokratskog društva. Otuda i tolika upornost da ih se zatre.

Za kraj, hajde da odgovorimo na jedno javno postavljeno pitanje iz Zone sumraka. „Ako prag ljudskog dostojanstva ne igra odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena – šta onda igra?“ pita izvjesni profesor, s poremećenim osjećajem za moral, lamentirajući nad „gaženjem ljudskog dostojanstva“ moćnika, od strane „izvjesne skupine novinara“.

Odlučujuću ulogu u osiguravanju politike dostojne svog imena igra – izgradnja i poštovanje pravne države, profesore! Rad u interesu zajednice. Poštenje. Skromnost. Socijalna osjetljivost. I zaštita ljudskih i manjinskih prava.

I, kad smo već kod toga, jedno više retoričko (ali može biti i anketno) pitanje: Postoji li ljudsko dostojanstvo pedofila, silovatelja, naručioca ubistva, rasiste, ratnog zločinca, inkvizitora, mafijaša, političara koji sebi poveća platu 100% a ukine naknadu invalidima ili djeci nezaposlenih roditelja? I, u konačnici, postoji li ljudsko dostojanstvo advokata Zla?