Samir Šestan

SAMIR ŠESTAN: Od antikomunizma do anti-OHR-izma Po svemu sudeći, morati ćemo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata. Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima

Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitleromiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

Samir Šestan: Koncentrični krugovi gluposti i neznanja

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša.

 

Nakon, nedavne, ksenofobne histerije povodom odluke Evropske komisije o neuvrštavanju BiH na listu za ukidanje viza (zbog neispunjavanja minimalnih uslova, od strane aktuelne vlasti), Fahrudin Radončić, ponovo, ovih dana, uključuje, na maksimalnu brzinu, svoju veš mašinu za pranje bošnjačko-muslimanskih mozgova i, na sav glas, vrišti o nekakvoj međunarodnoj zavjeri protiv Bošnjaka-muslimana. Očekivano, u tome mu se pridružuje i Islamska zajednica, sa svojom fobijom o islamofobiji i sklonosti kriminalcima raznih vrsta.

KOL'KO KOŠTA KAD RADONČIĆA BOLI?

Mašući nekakvim šemama, od kojih neke neodoljivo podsjećaju na zidne novine koje prave djeca u predškolskim ustanovama, Gazdin novinarski zvjerinjak, koji se jedino dobro i prirodno osjeća u trenucima kad im On odredi metu i pusti ih sa lanca, ponovo je u svojoj omiljenoj ulozi – činjenja stravične, u punom kapacitetu nesagledive, štete onima čijim se zaštitnikom pretstavljaju.

Bošnjačko-muslimansko stanovništvo nastoji se uvjeriti da je stavljanje na papir najeksponiranijih likova iz bošnjačkog političkog, privrednog, vjerskog i kriminalnog miljea, i sugerisanje određenih veza između njih („Ma ne mogu vjerovat“, rekao bi prosječni građanin ove zemlje, prije nego bi umro od smijeha zbog ovog „otkrića“) – napad na „cjelokupan bošnjački narod“, na muslimane i na državu BiH.

I za taj napad se nastoji optužiti, niko drugi do – OHR.

Od Gebelsa, preko Miloševića, do Dodika i Radončića, svima je poznato da je potpuno nebitno da li u nečemu ima i grama istine, važno je da narodu ubacite „bubu u uho“ i da je onda, stalnim ponavljanjem istih gluposti, izludite i natjerate da probije bubnu opnu, smjesti se u lobanjsku šupljinu i počne roviti po mozgu nesretne žrtve.

U nepismenim tekstovima, „Istraživački tim“ Gazde Radončića, svoj krunski dokaz, naziva „lažnim shemama“, navedene likove „vičnijim Bošnjacima“, reisa Cerića kriminogenim (pa imatel bar lektora?), priznaju da ne znaju ni gdje su sheme nastale („najvjerovatnije u političkom odjelu OHR-a“), ni ko im je autor („izvjesni Erik“), ali „znaju“, ko da su ih sami crtali (ili u crtanju, držanjem svijeće, pomagali), šta im je cilj. Ni manje ni više nego – dovođenje u pitanje budućnosti bošnjačkog naroda na ovim prostorima i likvidacija osoba čije su slike na shemama (jer, zaboga, „koncentrični krugovi nedvosmisleno podsjećaju na metu“, neoborivi je argument Gazdinih genijalaca; mada autora ovog teksta više asociraju na „koncentrične krugove gluposti i neznanja“, kad smo već kod ličnih doživljaja).

Posebnu duhovitost u čitavoj priči predstavlja Gazdina najava da će podnijeti tužbu protiv OHR-a i tražiti 50 miliona eura odštete. Za Bošnjacima nanesenu duševnu bol, koja se skoncentrisala u Gazdinom međunožju.

U ZENICU KADA POĐEM JA

Da bi apsurd bio veći, ovaj pokušaj stvaranja nacionalne histerije, tobožnjom antibošnjačkom i antimuslimanskom zavjerom unutar OHR-a, deargumentovan je već na samom startu, od strane onih koji su ga i pokrenuli – tvrdnjom da su „prema istom principu pravljene montaže izmišljanjem nepostojećih veza s raznim sumnjivim klanovima širom svijeta, čija su imena pokupljena s interneta (??? - op.a.), i za najistaknutije srpske i hrvatske kadrove u BiH.“, čime se čitava konstrukcija razotkriva kao providna manipulacija a „briga za bošnjačke nacionalne interese“ kao briga za interese gangsterskih klanova u BiH.

U magli priče o nacionalnim interesima i ugroženosti naroda i države, uspostavljaju se temelji nove političko-mafijaške koalicije, koja bi trebala da starta nakon narednih izbora, čija bi okosnica trebali da budu Dodik, Radončić i Dragan Čović (ako Radončić, uz pomoć Reisa, uspije da objasni Bošnjacima, svoje glorificiranje Dodika i poslove sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina). Koalicije čiji je temeljni cilj, u užem smislu, zaštita njenih lidera od krivičnog gonjenja, a u širem, trajno onemogućavanje funkcionisanja pravne države i konačna realizacija trojne nacionalno-gangsterske podjele teritorija i legalizacija činjenice da u BiH mafija ima svoju državu.

OHR se, u toj priči, očito, doživljava kao posljednja ozbiljna prepreka. Pri čemu je njegov zadatak „tumača i provoditelja Dejtonskog sporazuma“ potpuno nebitan, iako se, iz taktičkih razloga upravo on dovodi u pitanje. Ono što je, zaista, sporno, za svu trojicu navedenih, je OHR-ov rad na uspostavi pravne države. I strah da taj, pomalo utopijski, projekat zaista zaživi. I svu trojicu smjesti iza rešetaka. Što je, opet, preduslov da se „rešetke“, one na graničnim prelazima, uklone građanima ove zemlje.

Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i Čovićevu najnoviju najavu promjene odnosa njegove stranke prema OHR-u i zaključak: „Ako će se Visoki predstavnik ovako odnositi prema problemima u BiH, onda je najbolje da se transformira u Ured specijalnog predstavnika EU“.

DRUŽE MILE MI TI SE KUNEMO, DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO

Ofanziva Radončićevog medijskog carstva protiv OHR-a i sulude optužbe Gazde lično, o ulasku mafije u OHR i montiranju lažnih dosijea „svima nama“, OHR-ovom rušenju pravne države i legalnih institucija i o „političkoj i vjerskoj diskriminaciji najopasnijeg tipa“, opasni je pokušaj „prodavanja“ Bošnjacima i muslimanima Dodikovog projekta, pod firmom zaštite njihovog nacionalnog interesa i odbrane od antiislamske histerije.

To je, naime, nedostajući dio slagalice, pred sastanak Vijeća za implementaciju mira. Potvrda da ni jedna „strana“ u BiH ne želi dalji ostanak OHR-a.

Čitav napad Radončićevih kerbera koncipiran je upravo na tezama koje, u pokušaju otjerivanja stranaca sa ovih prostora i gašenja svjetla u balkanskoj krčmi, pred finalnu pljačku, emituje kriminalac, rasista, autokrata i prostak iz Laktaša. I ključna je potvrda teze o uvezanosti mafije na ovim prostorima i nacionalizmu i govoru mržnje kao tek sredstvima kojima se oni koriste za unutrašnju kontrolu na teritoriju kojim vladaju, a da između njih, izuzev što pojedinima povremeno proradi apetit, pa bi veći kolač nego mu trenutno pripada, nema nikakvih ozbiljnih problema.

Svi ključni elementi Dodikovog programa su tu: od proglašavanja OHR-a zavjereničkom organizacijom koja se bavi montiranjem procesa najistaknutijim političkim predstavnicima ovdašnjih naroda, preko napadnog pravljenja razlike između OHR-a i Visokog predstavnika (kao VP je OK, ali OHR je neprihvatljiv), tragikomičnih konstrukcija o OHR-u kao otuđenom centru moći koji manipuliše Visokim predstavnikom i vara „jadnog čovjeka“, sve do demoniziranja najznačajnijeg američkog čovjeka u OHR-u, Rafija Gregorijana, koji, eto, ne radi ništa drugo nego kuje zavjere – juče protiv Srba i Republike Srpske, danas protiv Avazovih 1/1 Bošnjaka i muslimana. I protiv koga još samo Čović, od slavne trojke, nije najavio podnošenje krivičnih prijava po svijetu.

PEDERI“ ĆE NAS UJEDINITI

Svojevremeno sam, u zajebanciji naravno, Avazovu zločinačku antihomoseksualnu kampanju (tj. ugrožavanje ljudskih prava seksualnih manjina, garantovanih čak i domaćim zakonodavstvom) nazvao plemenitim pokušajem ujedinjenja zemlje i naroda u njoj, na „komunističkom“ principu borbe protiv zajedničkog unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja, odnosno, kroz pokretanje narodno-oslobodilačkog rata protiv agresora iz svijeta koji atakuje na nezaštićene bošnjačke, srpske i hrvatske guzice i, uz pomoć domaćih izdajnika, vrše teror nad domicilnim stanovništvom (i to u mjesecu Ramazana, dodao bi Dodik, sa zgražavanjem).

Osim bolesne homofobije, koja, kažu stručnjaci, sugeriše latentni homoseksualizam njenih nasilnih zagovarača (pa će biti interesantno posmatrati razvoj odnosa između Dodika i Radončića, u budućnosti), te, sklonosti kriminalu, ksenofobija se pojavljuje kao treća dodirna tačka aktuelnog srpskog i potencijalnog bošnjačkog lidera, i kao zanimljiva integrativna nada za BiH (umjesto samo separatno izvodivih pjesama o Četnicima, Ustašama i Balijama, sad će se moći zajednički pjevati „Ubij, ubij, pedera!“ ili „Ubij, ubij, tuđina!“). A tu je i vrlo sličan odnos prema ratnim zločinima. Još da se složimo pa da počnemo zajedno proganjati i maltretirati, recimo, Rome ili „Ostale“, više ništa ne bi stajalo na putu budućnosti BiH. Fašističkoj, naravno. Od koje ni danas nismo previše daleko.

(zurnal.info)


SAMIR ŠESTAN: (Samo)ubistvo SDP-a SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo

Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, nastranu herojstvoratni zločin zaslužuje kaznu!”, bila je rijetka normalna, moralna i društveno-odgovorna reakcija, člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića, u histeriji (i medijsko-propagandnom srpsko-bošnjačkom ratu i sluđivanju javnog mnijenja) „Za i Protiv Dudakovića“, nastaloj nakon objavljivanja video snimaka na kojima se vidi kako proslavljeni general Armije RBiH naređuje strijeljanje, po kratkom postupku, zarobljenih neprijateljskih vojnika.

No, da li bi gospodin Marko Komšić završio iza rešetaka i za neko manje zlodjelo – recimo, reketiranje domaćih privrednika?

AKO NAM NEKO DOĐE GLAVE, TO ĆE BITI MANGUPI U NAŠIM REDOVIMA

Stravičan skandal, sa nesagledivim posljedicama, potresa, ovih dana, najjaču opozicionu partiju u BiH. Protiv Damira Hadžića, načelnika opštine Novi grad i potpredsjednika Socijaldemokratske partije BiH, Federalna uprava policije je početkom ove sedmice, podnijela krivičnu prijavu, državnom tužilaštvu, kojom ga se tereti za učešće u reketu, odnosno pokušaj iznude više miliona KM od grupe investitora na čelu sa direktorom „ASA Holdinga“. Mediji, pogotovo oni neskloni SDP-u i njegovom lideru, spominju „obilje dokaza o postojanju zločinačke organizacije predvođene Zlatkom Lagumdžijom, Marinom Ivaniševićem (predsjedavajućim Gradskog vijeća Sarajeva) i Damirom Hadžićem.“

Zbog „mangupa u svojim redovima“ (kojih se najviše plašio i Drug Lenjin, a koji su krenuli stazama u pljačku i korupciju ogrezlih nacionalista na vlasti) ili zbog montaže s političkom pozadinom (kojoj je cilj predizborno srozavanje ugleda Stranke i osujećivanje ozbiljnih planova o preuzimanju vlasti) gotovo je potpuno nebitno – SDP se od ovog udarca oporaviti neće. Možda nikada (ožiljci, gorak okus i sumnja u javnosti, će ostati čak i ako tužilaštvo odluči ne podignuti optužnicu ili se eventualni, sudski proces završi oslobađajućom presudom). A svakako ne do sljedećih izbora na kojima se očekivalo da usljed razočarenja, prije svega bošnjačkih glasača, nacionalnim partijama, SDP ostvari rezultat koji bi ga ponovo, nakon one kratkotrajne epizode s Alijansom, doveo na vlast (na stranu pitanje šta bi tamo radili, recimo na državnom nivou, i po čemu bi njihova koalicija sa SNSD-om, koji će, očito, na govoru mržnje, dobiti i ove izbore, bila drugačija i produktivnija od aktuelne noćne more u kojoj živimo – pogotovo s obzirom na stepen netrpeljivosti između njihovih lidera).

SAMI SVOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ

Ovo kriminaliziranje SDP-a je, nakon Dodikove svojevremene transformacije od socijal-demokrate u nacional-socijalistu, drugi potencijalno smrtonosni udar političkoj alternativi i nadi u bolju budućnost. Osim ako niste idiot koji misli da ta bolja budućnost može biti Fahrudin Radončić.

Da nije skandaloznih promašaja, gluposti, autizma, samodovoljnosti, bolesne sujete, (auto)destruktivnih ego-tripova, koji su obilježili rad SDP-a posljednjih godina, ne dozvolivši mu da izraste u opšteprihvaćenu alternativu, još bi se moglo posumnjati da je sve dio odlične kampanje gazde Avaza, koji je ovim uklonio svog najozbiljnijeg izbornog protivnika. No, na žalost, SDP je, po svemu sudeći, sam sebi dovoljan. Da upropasti i sebe i mogućnost građana ove zemlje za istinskom alternativom (i u stranačkom ali prije svega u ideološkom smislu).

Samokriminaliziranjem, ukoliko se optužbe ispostave tačnim, SDP, naime, ne samo da je izgubio izbore (i dugoročno doveo u pitanje svoj opstanak, kao relevantne partije), nego je definitivno sahranio ionako ne baš jaki, čvrsti i monolitni, građanski blok i svaku nadu u alternativu postojećem nacionalističkom bezumlju. I izručio Bošnjake Radončiću. Čiji magazin, ovih dana, bolesno likujući zbog naznaka o kriminaliziranosti svih segmenata društva i dokaza da im gazda nije usamljen na moralnom dnu, piše kako je optužnica protiv SDP-ovog načelnika: „pomogla u ublažavanju agresivnih pokušaja nametanja kolektivne svijesti da u današnjem bh. društvu postoje moralne vertikale, politički čistunci i stranačke opcije koji bi prije izvršili harikiri negoli pokušali napuniti džepove parama koje nisu pošteno zaradili.“ (Pročitajte tu intelektualnu fekaliju još jednom, molim vas – op.a.).

KUD PLOVI OVAJ BROD?

SDP se iz ovoga skandala može izvući jedino partizanskim moralom. Metaforičkim strijeljanjem radi „crvenog šala“ ili par ubranih šljiva. Ma šta to značilo (a to će sami morati otkriti ili kolektivno platiti za grijehe pojedinaca).

A jedina SDP-ova mogućnost da koliko toliko sanira štetu i ne potone kao Titanik, u trenutku očekivanog trijumfa, javni je zahtjev za brzom istragom, utvrđivanjem istine i kažnjavanjem svih krivaca (SDP-ovih reketaša ili onih koji su konstruisali čitavu priču). I promptni zahtjev za ostavkom svog načelnika, i svakog drugog upletenog člana, i njihovim hirurškim odstranjivanjem (bar privremenim, do odluke pravosudnih institucija) iz stranačkog rukovodstva, ukoliko tužilac, na osnovu policijske prijave podigne optužnicu (u protivnom će čak i Sulejman Tihić, koji se svojevremeno odrekao svog premijera, kada je protiv ovog podignuta optužnica, zbog mnogo benignijih razloga, ispasti veći poštovalac pravne države i moralniji političar od njih).

I još nešto je izuzetno važno – nedovođenje u pitanje rada i odluka institucija sistema. Već je press konferencija Gradonačelnika Behmena i, pomenutih, Hadžića i Ivaniševića, naime, SDP dovela na ivicu (samo)izjednačavanja sa Draganom Čovićem, Miloradom Dodikom, Edhemom Bičakčićem, Bakirom Izetbegovićem i drugima koji su odbranu sebe i svojih, od optužbi za ozbiljna kriminalna djela, zasnivali na negiranju navoda iz optužbi, dovođenjem u pitanje rada policije, tužilaštva i sudova i proglašavanjem optužbi protiv njih montiranim procesima, s političkom pozadinom.

TRIJUMFALNO CEMENTIRANJE BEZIZLAZA

Dodikova nedodirivost i njegovo ismijavanje pravne države, ili to da SDA i Stranka za BiH iste ili još gore stvari rade već više od desetljeća i po, i da su opljačkali ne milione, nego milijarde, što implicira da je ovo u usporedbi sa njihovim kriminalom tek pljačka trafike ili seoskog kokošinjca, ne umanjuje težinu situacije, ozbiljnost krivičnog djela za koje se visokopozicionirani SDP-ovci optužuju, niti potrebu njegovog kažnjavanja.

U političkom smislu, pogotovo ako se surovo ne obračuna sa kriminalom u svojim redovima (pokažu li se optužbe tačnim), odgovornost SDP-a je veća od one mafije na vlasti jer su oni bili, ili trebali biti, alternativa (između ostalog kriminalizovanju politike). Nada. I to možda i posljednja. A, zahvaljujući ovim optužbama, (pa čak i ako se one pokažu neistinom) trijumfovaće destruktivni cinici i društvene štetočine, koji čitavo vrijeme vrte mantru kako su svi isti. Svi lopovi. I kako se nema za koga glasati. Čime se, praktično, cementira postojeći sistem i odnosi na političkoj sceni.

Problem SDP-a, u kontekstu kriminala, je veći nego onih lidera nacionalnih stranaka. Njihovi potencijalni glasači, oni za čije se glasove moraju (iz)boriti, su intelektualno i moralno zahtjevniji. I „gadljiviji“. Dok je naci-glasačima manje bitno što je neko lopov ako je „naš lopov“, glasačima tzv. građanske opcije svi su lopovi isti. Štaviše, možda im se „njihov“ („građanski“) gadi i više nego „nacionalni“. Jer, zbog drugačijeg moralnog habitusa zbog takvog osjećaju stid, a, s druge strane, i gnjev, jer im on odriče svaku nadu u mogućnost (suštinski!) drugačijeg.

Na kraju, da podsjetim: partizani (u početnoj fazi svoje borbe, kada su imali imperativ stvaranja povjerenja u, prema bezbožnim komunistima, nesklonom narodu), nisu strijeljali svoje saborce zbog sitnih krađa zato što su bili fanatizovani ljubitelji pravde, na ivici ludila. Nego zato što je to bio način da pokažu stanovništvu da se oni razlikuju od drugih, da nisu horde pljačkaša, siledžija i ubica, kao ostale vojske koje su špartale zemljom. Niti „banditi“, kako su ih zvali nacistički okupatori.

SAMIR ŠESTAN: Onaj Koji Je Stvorio Čudovište

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).

SAMIR ŠESTAN: No More Heroes ili Jesmo li se za to borili?

Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača

'Posmrtne povorke za idealima počinju defileima u čast pobjede!' I poslije svega sjahuješ ti sa bijelog konja da ga ja potkujem, ja! Naišao si na pravog potkivača!“, govori jedan od likova romana „Bio jednom jedan čovjek“ Vladimira Jovičića.

KURVANJE S VLAŠĆU

Boračke i srodne im organizacije, otkako postoje u istoriji, legla su konzervatizma, profesionalnih „patriota“ i odanih sluga režima, koji njihovu odanost obilno nagrađuje novcem i drugim privilegijama. Pri tome zloupotrebljavaju borbu čiji su, njeni članovi, dio(!) bili. Kao i žrtve te borbe. U miru živeći na njihov račun.

Nusproizvod toga je srozavanje rata, u kome su učestvovali, na nivo izgovora za reketiranje društva u cjelini i iznuđivanje naplate svog „patriotizma“, tj. učešća u ratu.

Nizak intelektualni nivo članstva, koristoljublje, zapakovano u oblandu nagrađivanja ratnih zasluga, i preuzimanje kontrole nad tim organizacijama od strane onih koji se ili na drugi način nisu uspjeli društveno realizovati ili položaj koriste za rješavanje ličnih egzistencijalnih problema ili su, zapravo, plaćeni „igrači“ vlasti, koja ih, povremeno, koristi kao sredstvo pritiska, u cilju ostvarivanja svojih interesa ili za odbranu svoje pozicije (što i jeste njihov temeljni interes), svodi te organizacije na rigidna desničarska legla i manje-više otvorenu prijetnju društvu (ne državi, ne poretku, ne vlasti, nego – društvu!).

Služenjem režimu i pretvaranjem svog članstva u socijalnu kategoriju, pa još na grbači ostatku društva, čitava borba se, čak i ako je bila najpozitivnije motivisana i usmjerena (a iz našeg posljednjeg rata znamo da je bilo raznih borbi i raznih boraca, pa čak i unutar iste vojske) prostituiše a za učešće u njoj se ispostavlja račun.

Kolektivni cilj borbe je obesmišljen i izvrgnut ruglu.

ŠTA HEROJI RADE NA TITANIKU?

Posljednji protesti u Sarajevu, koji se pretstavljaju kao pobjeda heroja rata nad otuđenom, nezahvalnom i nehumanom vlašću, koja se ružno odnosi „prema onima koji su se borili za ovu državu“ zapravo su samo još jedan u nizu stravičnih poniženja i poraza - i ideala i civilnog društva i same institucije građanskog organizovanja i borbe protiv vlasti.

Istaknuti zahtjevi sveli su protestante na sebične bijednike, koje ne interesuje ništa drugo do debljina vlastitog novčanika. Koji umjesto da, zarad opšteg dobra, zahtjevaju bezuslovni odlazak vlasti koja je dovela do bankrota države, totalnog društvenog kolapsa i urušavanja sistema, ispoljavaju identičnu životnu filozofiju kao i pohlepna, nesposobna i sveuništavajuća vlast: „Daj ti nama, a za ostale i ostalo nas boli kurac!“

Gomila koja nam se predstavila ratnim herojima, nije se, ovih dana, na ulicama glavnog grada, borila i izborila za nešto svoje, kako se to uporno pokušava predstaviti, a još manje je rušila vlast (što je tragična zabluda dijela medija koji su ih podržali), nego se samo, sa svojim političkim gazdama, koji ih čitavo vrijeme drže na finansijskoj uzdi i korumpiraju povlaštenim društvenim statusom, sporječkala oko dijeljenja tuđeg. (A u situaciji nedostatka novca u kasi, zbog koga je čitav problem i nastao, ta činjenica – o dijeljenju tuđeg - je samo naglašena.)

Između njih i vlasti ne postoji nikakva razlika, oni niti vide niti žele vidjeti ikog drugog osim sebe. Ponašaju se kao na Titanik zalutala sirotinja, koja u trenutku dok brod tone, koriste opšti haos da se nažderu sa postavljenog „švedskog stola“ i da se utrpaju na ono par čamaca za spašavanje. Umjesto da, u skladu sa titulom kojom sami sebe časte, i kojom im tepaju mediji, spašavaju (od katastrofe u vidu aktuelne vlasti) djecu, žene, starce, bolesne i nemoćne, ne misleći na sebe.

No, kao što parlamentarna i ministarsko-premijerska bagra ne pristaje na smanjenje svojih plata, čak ni u situaciji prijetećeg armagedona i sveopšte anarhije (a o priznanju svoje odgovornosti za nastalo stanje, kolektivnoj ostavci i raspisivanju vanrednih izbora, da ne govorimo), tako i „ratne heroje“ interesuje samo njihovih 10% i jebeš sve ostalo. „Poslije nas – potop!“.

Licemjernost čitave situacije naglašena je sakrivanjem prizemnih zahtjeva, zaklinjanjem u državu (što je metod koji je bio poznat svakom štrajkaču ili pijanici, u bivšem režimu, koji se od „organa javnog reda i mira“ pokušavao spasiti nosanjem vođine slike ili pjevanjem „Druže Tito mi ti se kunemo...“). Puštanje himne (sjajan komentar iz mase: „Nije pjesma Dine Merlina, jarane, da se pušta više puta“) i izdavanje proglasa „Sve za Bosnu, Bosnu nizašta“, na kraju se svelo na „Sve za 10%, 10% nizašta“.

SIMBIOZA PARAZITA NA DRUŠTVENOM ORGANIZMU

Vlast, praktično, iako je medijski stvorena takva percepcija, ni jednog trenutka nije bila ugrožena. Niti će, od „boračkih populacija“ ikada biti. Pojedini likovi iz te vlasti možda (što je potpuno nebitno). Možda će čitavu situaciju, za lov u mutnom, iskoristiti jedan od segmenata vlasti, da bi napakostio drugom i pokupio par prljavih poena (kako je to, i tokom posljednjih „događanja“, kurvanjski radila Stranka za BiH). Ali, suštinski, oni ne protestvuju protiv vlasti. Ni u primisli nemaju namjeru da je svrgnu, promjene, da je zamjene njenom opozicijom (vjerovatno se to ne bi desilo čak ni kad bi im opozicija, u napadu dodatne neodgovornosti, umjesto smanjenja i ukidanja naknada ponudila njihovo udvostručavanje). Oni tu vlast, s pravom, doživljavaju kao svoju (za nju su se borili, za nju uporno glasaju, od nje redovno primaju mito...), i oni ne žele nikakvu promjenu. Zapravo su – i interesantno je kako to nije shvaćeno – protesti i organizovani ne Za, nego Protiv promjena, za zadržavanje Status Quo-a. Od vlasti, oni jedino hoće nastavak, vanjskom intervencijom narušenog, simbiotskog odnosa. Zajedničkog parazitiziranja na društvenom organizmu. Ne žele nikakve promjene, nego pare, svoj dio kolača.

Nemoralnost čitave situacije samo je dodatno naglašena finalnim dilom sa federalnim parlamentom, kao leglom egoizma, bolesne pohlepe, neviđenog nerada, hronične nesposobnosti, nemorala, socijalne bezosjećajnosti, kukavičluka i društvene neodgovornosti. Parlament koji je odbio da dijeli sudbinu ostalih budžetskih korisnika i, umjesto da smanji, svoja primanja drastično povećao, skupina daljinski navođenih bijednika bez digniteta, koja otvoreno priznaje svoj kukavičluk i odluke donosi pod pritiskom i zbog straha po vlastitu kožu, nije ni teoretski mogla učiniti ništa drugo do ispuniti sve zahtjeve gomile koja prijeti rušenjem i paljenjem. No, je li to vlast koju žele „ratni heroji“? I koju nam ostavljaju, nakon što su sebe obezbijedili?

Svođenjem svojih zahtjeva na sindikalnu borbu za nesmanjenje „dnevnica“ za angažman u ratu, i zadovoljno povlačenje nakon što im se zahtjevi ispune (i ostavljanje vlasti da na miru sprovodi dalju pljačku i destrukciju zemlje), neodgovorno je, bezobrazno, neljudski i – nepatriotski. To je pljuvanje po svim ostalim građanima i zagovaranje države u kojoj će oni koji mogu otimati i imaju čime prijetiti, i imati, a nejaki, nenasilni, usamljeni, neorganizovani – patiti i skapavati od gladi.

Zar heroji nisu to što jesu zato što se bore za druge, ugnjetavane, nedužne i nejake, a protiv jakih, moćnih, nasilnih? Ili su ratni heroji postali mirnodopski plaćenici i saučesnici nacionalističke, pljačkaške vlasti koja zemlju vodi u provaliju?

PATRIOTIZAM I HEROJSTVO NA RASPRODAJI

Dva su ključna problema koja se, u obliku pitanja, nameću. Prvo je adresirano „ratnim herojima“: „Jeste li se to zato borili?“. Da bi ste svoj „patriotizam“ u miru naplaćivali do kraja života? pa još imate preciznu cijenu za to, te ste zbog umanjenja od 10% spremni rušiti, paliti i proljevati krv (svoju ili tuđu, nebitno je)? I niste mogli naći ozbiljijeg razloga u zemlji za svoje proteste od smanjenja vam apanaže za 10%?

Drugo je: Da li smo zaista svedeni na animalni oblik, da svako brine samo o sebi i pred problemima drugih zatvara oči? Da li je zaista, u ovoj zemlji, proteste moguće organizovati samo kad nekoga „udare po džepu“? Da li je od svih užasa koji nas okružuju, to jedino važno. Da li u ovoj zemlji žive sve sami kreteni koji ne shvataju gdje je izvorište njihovih problema, koji od Boga, Amerike ili visokih predstavnika očekuju da rješavaju probleme njihovog vlastoručnog izbornog pretvaranja ove zemlje u septičku jamu (sere se u WC-u, a ne na glasačkom mjestu!).

Kako je moguće da se na protestima na kojima se zahtjeva obračun sa kriminalom i podrška policiji, tužilaštvu i sudovima u toj borbi, skupi svega dvjestotinjak građana, na onima na kojim se zahtjeva smjena odnarođene vlasti, ni toliko, a da se na najavu smanjenja primanja od 10% dignu hiljade, pa možda i desetine hiljada? Kako je moguće da nam zaposleni u školstvu i zdravstvu, npr. protestvuju zbog visine svojih plata, ali ne zbog katastrofalnih uslova u kojima djeca uče ili zbog stanja u zdravstvu i loše usluge pacijentima? Kako je moguće da se nebrojenoglava administrativna aždaha, koja uništava kompletno društvo, usuđuje i pisnuti, a kamoli protestvovati zbog kresanja njenih dugačkih pipaka i stavljanja čudovišta na dijetu? Kako je moguće da „ratni heroji“ ne vide ozbiljnijeg problema od debljine gute u svome novčaniku? Saborci im se masovno ubijaju, a oni brinu brigu o „svojih“ 10%, umjesto da od vlasti zahtjevaju otvaranje lječilišta za oboljele od PTSP-a, finansiranje nužnih operativnih zahvata, nabavku savremenih proteza i pomagala za invalide, radna mjesta, zakone o oduzimanju nelegalno stečene imovine ratnim i poratnim profiterima i privatizacijskim pljačkašima...

Kako je moguće da je nekome prihvatljivo da, u zemlji koja je u ovakvom stanju, odrasli ljudi, u punoj životnoj snazi, žive na grbači ostatka stanovništva. Bez obzira na zasluge. Zapravo, upravo zbog njih, jer, od stvarnih patriota i heroja to se ne bi očekivalo.

Bosanska djeca, rođena i odrasla u ratu, zaslužuju prije naknadu od države nego bivši ratnici (govorim o onim koji su kraj dočekali živi i zdravi). Mi smo imali izbora (i rat, i naše individualno učešće u njemu, bilo je dio tog izbora, i sramotno je da to sad naplaćujemo), ona nisu.

ZAŠTO DRŽAVA ZA KOJU SE NIKO NIJE BORIO PLAĆA SVIMA KOJI SU SE NA NJENOJ TERITORIJI BORILI

Odgovor na pitanje „kako je sve to moguće?“ je vrlo jednostavan, mada bolan – sve je to moguće zato što je čitav sistem izgrađen na komformizmu, sluganstvu i mitu i korupciji. Vlast plaća odanost čitavih slojeva stanovništva. Njihovu ćutnju i „gledanje svog posla“. Radi se o korupciji masovnih razmjera koja se kao takva čak i ne percipira.

I konačno – država (pa ni njen entitetski dio) nije uopšte adekvatno mjesto za isporučivanje računa. I to „borci“ izgleda i shvataju – otud, zapravo, njihovo direktno obraćanje SDA i njenom predsjedniku. Kao „legitimnom nasljedniku“ vladajuće bošnjačko-muslimanske partije iz ratnog doba i „Oca nacije“.

Ta priča o „borbi za državu“, naime, sporna je po nekoliko osnova.

Prvo: za koju državu? Ne vjerujem da se ijedan borac Armije RBiH borio za ovu i ovakvu državu (a pogotovo ne za entitet, kome se danas obraćaju za naplatu svog „patriotizma“). Kao ni bojovnik HVO-a? (oni su posebna priča, da je sad ne načinjemo). Jedino što je koliko-toliko logično je plaćanje bivših pripadnika Vojske RS iz budžeta tog entiteta. I to samo zato što taj entitet ne funkcioniše po Ustavu – kao multietnički – nego upravo onako kako je zamišljen od svojih osnivača, ratnih zločinaca, i za kakav se ta vojska borila - kao jednonacionalni rasistički monolit.

Drugo: Vjerska identifikacija dijela demonstranata dodatno dovodi u pitanje opravdanost zahtjeva za njihovo priključenje na državnu sisu. Za koga, koju i kakvu državu su se borili razni patkovići, „heroji“ koji i dan danas, umjesto pozdrava domovini, uzvikuju tekbire, u multietničkoj, multikonfesionalnoj, sekularnoj, državi, a policajcima prijete zato što s njima ne uče fatihu („Pizda ti materina što nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu”), podrazumijevajući da je rahmetli Aljo i sarajevsku policijupočistiokako im je u ratu počistio i vojne jedinice. E, pa, te države nema, mada je političko-vjerska bagra čitavo vrijeme od rata naovamo drži kao rezervno rješenje.

Treće: Koliko ih se bunilo kad su im saborce drugih nacija protjerivali iz Armije RBiH i od legitimne vojne sile međunarodno priznate države pravili stranačko-vjersku miliciju, po uzoru na bliskoistočne?

Dobar dio tih pretendenata na priključak na državnu sisu, dakle, logički bi trebao da se obraća Stranci ili Islamskoj zajednici, a ne državi. Jer se za nju nisu ni borili (pa nek ih plaća onaj za koga jesu), niti im je borba okončana rezultatom koji bi bio za nagrađivanje (ponekad mi se čini da bi smo mi koji smo bili borci Armije RBiH, trebali ne da dobijamo nešto, nego da plaćamo odštetu ostatku stanovništva, zbog jadnih rezultata naše borbe. Da nam se odbija od plata, kao kredit).

P.S. ili NEŠTO LIČNO (KAO DA OVO PRIJE NIJE BILO?)

Dio gorčine u ovom tekstu svakako je i rezultat ličnog razočarenja (Što bi „onaj iz Utrechta“ rekao: „Istresi gorčinu do kraja / Na strateškim mjestima njihovi ljudi / Kurvini sinovi!“).

S jedne strane ovu vulgarnu sebičnost, sljepilo, nezainteresovanost za druge, i prljave dilove s vlašću, smatram još jednom uvredom svega zbog čega sam se sam borio u proteklom ratu (i stid me, za razliku od Komšića, ovakve „braće po oružju“, kao što me u ratu bilo stid onih koji se ponižavaju i primaju „platu“ od nekoliko cigareta mjesečno ili onih zbog kojih je nastala čuvena kletva: „Dabogda te Merhamet hranio, HVO branio, a „ljiljani“ ti kroz kuću prošli“).

A, s druge strane (ovog razočarenja), ne mogu da sperem tu gorčinu što sam konačno dočekao malo „pristojnije“ demonstracije, i u kvantitativnom smislu i u smislu nužnog negativnog naboja (jedan sam od onih koji ih otvoreno zaziva već... predugo), a one se, svojim istaknutim ciljevima, pokazale tako jadne i bijedne. I u svojoj suštini – manemo li se šupljiranja i privida – provladine (u onom smislu u kome vladajuća koalicija, kao najodgovornija za katastrofalno stanje u zemlji, nije ni jednog trenutka dovedena u pitanje).

Hoće li ikad u ovoj zemlji moći nešto da se uradi iz principa i zbog ideala (zbog opšteg ili tuđeg dobra) ili ćemo raditi samo ono što se plati, a protestvovati samo onda kad nam se ne plati? A vlast istovremeno sadomazohistički pljuvati i ništa ne raditi da bi je promijenil? Ne, nemojte mi davati odgovor. Znam da je pitanje besmisleno.

SAMIR ŠESTAN: Jedan narod – Jedna novina – Jedan gazda Kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

SAMIR ŠESTAN: Dodik Bandit Mubarek Olsun Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga!

Bošnjačko-muslimanskom samoponižavanju, nikad kraja. Što je veći stepen uvreda koji izlaze iz tjelesnih otvora primitivne seljačine, verbalnog zločinca, notornog pljačkaša, rasiste i rušioca države iz Laktaša, koji otvoreno prijeti i masovnim krvoprolićem ukoliko neko pokuša da na njemu vježba pravni postulat da su pred zakonom svi jednaki, to je veća fasciniranost i praktično neskriveno obožavanje bošnjačko-muslimanskog političko-vjersko-medijskog nacionalističkog establišmenta prama tom moralnom monstrumu. Patološka opsjednutost koja podsjeća na svojevremenu fasciniranost nekih evropskih i američkih političara i intelektualaca Hitlerom i Musolinijem i „funkcionalnošću“ zločinačkih društvenih sistema koje su ovi notorni ludaci izgradili.

BAJRAMSKA ČESTITKA DODIKU IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE

Nekad se zbog feslije i u Mađarskoj treslo u gaćama“, „poentira“ svoje uvodničko veličanje Milorada Dodika i lamentitanje nad trenutnom političkom (ne)moći Bošnjaka, u - da bi ludilo bilo kompletno - bajramskom broju Preporoda, lista Islamske zajednice u BiH, stanoviti Muhamed Velić.

Proričući laktaškom čudovištu, i potencijalnom glavnooptuženom za ratne zločine na nekom budućem, specijalno za ovdašnje prostore nanovo formiranom, haškom sudu, preuzimanje apsolutne vlasti u BiH, na narednim izborima, Velić, u ime Islamske zajednice valjda, zaključuje „On će bukvalno sve pomesti kao željeznom metlom!“, dodajući: „I šta reći, nego – svaka čast; ljudi rade za svoju stvar i ide im to od ruke!“

Estremni nacionalista jedva da je pri zdravoj pameti“, rekao bi Eric Arthur Blair. “Nacionalizam je neodvojiv od želje za moći“.

Bošnjačko-muslimanski nacionalistički ludaci, dakle, u načelu, ne vide ništa sporno u onome što Dodik i njegovi kerberi rade (za njih je to čestitanja vrijedan rad u nacionalnom interesu). Oni samo žale što oni nisu u toj poziciji. Da oni(!) jebu majku svima ostalima. Oni, naime, da još jednom parafraziram Blaira: „ne žele mijenjati vanjski svijet, nego žele osjetiti da se bitka za prestiž odvija u njihovu korist“.

A šta znači to „u njihovu korist“, šta oni zazivaju i šta poštuju, o tome govori njihova fasciniranost „željeznom metlom“ koja mete sve ispred sebe i moći od koje se drugima „gaće tresu“.

Totalitarni ideološki okvir, obračun sa medijskim i svim drugim „izdajnicima“ i „plaćenicima“ i uspostava fašisoidnog nacionalnog monolita, kome je višepartijski sistem samo forma koja dodatno učvršćuje režim, po modelu koji je inaugurirao Milorad Dodik, to je san bošnjačko-muslimanskih nacionalista, pa i onih infiltriranih u vjersku zajednicu čiji religijski izvor, da bi bilo dodatno apsurdno, uopšte ne prihvata rasne i nacionalne podjele među ljudima.

Još jednom se potvrđuju riječi Fra Ive Markovića: „Nema demokracije u nacionalističkoj politici - to je po svojoj biti diktatura.“

PREPORODOVO BOGOHULJENJE

Pošto na ovim prostorima nikad ne završava na jednom i uvijek postoji gore od goreg, odnosno, pošto su „jedino svemir i ljudska glupost bezgranični“, uvodničar Preporoda je u svoj predbajramski lament nad zlehudom sudbinom Bošnjaka-muslimana, od kojih, eto, jebiga, nikad dobrih fašista, umiješao i Boga. I njegove, što kratkoročne, što dugoročne planove (od Prve petoljetke, nadalje). Pa i istoriju.

Priglupim logičkim konstrukcijama, pozivanjem na Božiji plan i tvrdnjom da se u istoriji sve odvija po njemu, uvodničar lista Islamske zajednice je, u maniru pripadnika nekog sotonističkog kulta, praktično amnestirao zločince nad sopstvenim narodom i za genocid nad Bošnjacima optužio – Boga! (???)

U historiji koja je „magistra vitae“ – „učiteljica života“ zapravo uvijek se odvija Božanski plan. Neke nacije, neke rase,... u određenoj generaciji postaju istrošene i budu samljevene pod tim velikim historijskim točkom, kao žito koje ide na mljevenje a ne kao sjeme za ponovnu sjetvu. Božiji plan je neupitan i neumoljiv! Ako je neki narod dio tog plana onda je on na historijskoj pozornici subjekt dešavanja, ako je, pak, out i nije u tom planu, onda on postaje objekt historijskog izvršenja i mljevenja.“

Kako pisac ovih redova nije vjernik (evo, da olakšam odstrjel fanaticima), iskazano bogohuljenje me ne dira (nad time i pitanjem kakve budale im drže ders, bi trebali da se zabrinu muslimani) ali mi je vrijeđanje žrtava, amnestiranje zločinaca i propagiranje kombinacije primitivnog tumačenja religije, darvinističke teorije preslikane na ljudski rod i nacističke interpretacije Ničea, odvratno do bola.

I, kad smo već kod Ničea: ako Bog i nije mrtav, plašim se da bi, suočen sa ovolikom količinom gluposti, mogao izvršiti samoubistvo.

FAHRUDIN RADONČIĆ KAO DIO BOŽIJEG PLANA

Istini za volju, ova blasfemija je (bar se nadam) plod uvodničareve gluposti a ne namjere. Ono zbog čega je čitava konstrukcija izvedena je, međutim, i podjednako glupo i podjednako neprihvatljivo (a i podjednako blasfemično uvlačenje boga u unutarbošnjačke i unutarbosanske političke razmirice).

Nekvalitetna imena i lojalnost imenu ne mogu biti dio Božijeg plana koji se neumoljivo izvršava.“

Preporodov uvodničar je, naime, htio da svojim čitaocima pošalje poruku koju zajednički kreiraju Reis i Fahrudin Radončić, u pripremi najnovijeg „bošnjačkog sabora“ – da aktuelni lideri bošnjačkih nacionalnih stranaka nisu po volji Bogu. Kao ni oni koji su im lojalni. I da im, karadžićevski, zaprijeti nestankom (mljevenjem) ukoliko na „bošnjačkom saboru“ „koji treba da okupi relevantne i referentne ljude“ ne dođu sebi i postanu dio „božijeg plana“.

Plana, koji je, u interpretaciji Preporodovog tumača Božijih zamisli, neka vrsta međunarodnog fonda za podršku profašističkim pokretima i režimima.

Iz objavljenog uvodnika je, naime, očito da je trenutno Dodik taj koji je dio Plana. Božijeg. Odnosno - Alahovog. I da je neumoljivost s kojom on izvršava svoj plan, zapravo neumoljivost Alaha, koji melje i uništava „slabe“, „istrošene“ generacije i narode, a one na čijem čelu su fašisoidni totalitarni režimi, koji ne prezaju ni od zločina, čini „subjektima istorijskih dešavanja“.

Nije ovo ni prvo ni posljednje zamatanje fašizma ili dnevnopolitičkog mešetarenja u religijsku oblandu, ali to nimalo ne umanjuje nevjerovatnost čitavog slučaja. Sa interesovanjem treba čekati da vidimo šta je sljedeće čime će nas iznenaditi iz Islamske zajednice i njenog glasila. Štampanje muslimanima prilagođene verzije Majn kampfa (u prevodu Mahmuda Ahmedinedžada?)? Svečano obilježavanje godišnjice vehabijskog divljanja Sarajevom i premlaćivanja organizatora i gostiju Queer fastivala (na večeri ilahija i kasida, na kojoj bi najveći hit bila Latićeva verzija poznate narodne pjesme „Ubij, ubij, pedera!“?)? Ili put Reisa Cerića u Hag, kao svjedoka odbrane Radovana Karadžića, da mu i lično izrazi zahvalnost za sve što je uradio za Islam na ovim prostorima i da potvrdi da je „osumnjičeni“ za organizovanje najstravičnijih zločina tek terenski izvršilac Alahovih planova?

Opasna inercija nacionalnih religija je što prihvaćaju nacionalnu religioznost ispražnjenu od vjere i božanske milosti i tako nacionalistima omogućuju da vjeru i pripadnost religiji koriste za svoje obmane“, citirajmo, na kraju, još jednom, Fra Ivu Markovića.

SAMIR ŠESTAN: Inflacija kritike

Pokušavaju nam oduzeti i ono posljednje - našu različitost od njih. Odnosno jasnoću naših pozicija. „Političari virusi“ kako ih zove Zeleni Zub, i njihovi medijski i intelektualni pandani, nastoje u potpunosti zaraziti i onesposobiti društveni organizam, relativizirajući sve – uključujući i kritiku kriminogenih moćnika. Našim riječima, napadajući sebe, bore se protiv nas.

PETAK TRINAESTI

Porazni rezultati analiza rada vlasti, nevladinih organizacija u zemlji, ocjene, i prateće posljedice tih ocjena, međunarodnih institucija, kritički tekstovi u medijima, upozorenja i prijetnje sindikata i interesnih grupacija, individualni i kolektivni činovi protesta(...), dostigli su taj nivo i taj stepen učestalosti da su doveli već do svojevrsne inflacije kritike.

Kao da je stvorena nova realnost u kojoj je vladanje zemljom bande nesposobnih, kriminaliziranih ludaka normalna pojava, a dnevno iznošenje novih dokaza o uništavanju zemlje i života njenih građana, od strane aktuelne političke oligarhije, neka vrsta opšteprihvaćene benigne zabave za široke narodne mase. Poput horora, koji gledaoce drže prikovanog pogleda za ekran u perverznom uživanju u vlastitom strahu i uz želju da se taj užitak beskonačno ponavlja.

Kritika je, zapravo, gotovo potpuno obesmišljena. S jedne strane, ne proizvodi nikakve(!) posljedice po objekte te kritike - niti dokazani kriminalci završavaju u zatvorima, niti nesposobni političari bivaju skidani s položaja, niti stranke s poraznim rezultatima svoje vladavine gube izbore, niti propagandne poluge režima i kriminogene publikacije gube status medija... A, s druge strane, u njoj, na ovaj ili onaj način, učestvuju svi – uključujući i vlast, koja, da bi potpuno izludila ionako ne baš inteligentnu i psihičkim zdravljem obdarenu masu, s grotesknim cinizmom i licemjerjem, kritikuje samu sebe (posljednji u nizu je slučaj sa ocjenom Predsjedništva HDZ-a, da je „aktuelna politička situacija u BiH zabrinjavajuća, posebno što - zemlja već tri godine ima vlast koja ne funkcionira“ (???)).

Dodatni besmisao i konfuziju u čitavu priču unose medijske moralne kaljuže, koje kritiku koriste ne u cilju pozitivnih društvenih promjena, nego zarad uspostavljanja demagoške dimne zavjese, iza koje, „između redova“, guraju lične mafijaške interese i tom kvazi-kritikom usmjeravaju javnost u „željenom pravcu“.

(Ima li šta komičnije od prema vlasti kritičkih tekstova na stranicama Avaza? Situacija uporediva samo sa prelaskom iz četnika u partizane, u aprilu 45., s namjerom da se sačekaju „bolja vremena“ za kamu i kokardu, i da se sistem ruši iznutra. Avaz kritiku vlasti redovno završava – neposrednom ili podrazumijevajućom - poentom o odgovornosti opozicije ili međunarodne zajednice za postojeće stanje, čime se, zapravo, propuštanjem kroz taj kvazi-kritički kontekst, istovremeno i amnestira vladajuća mafija i demoniziraju njeni neprijatelji i zagovornici pravne države, kao zajedničke noćne more i političke i medijske i vjerske mafije).

OVDJE BI I KAFKA POLUDIO

Kritika tako nije više čak ni sama sebi svrha (što bi bila dovoljna devijacija), nego postaje sredstvo za zamagljivanje stvarnosti, u kome od obilja nefokusiranih negativnih informacija (usmjerenih bukvalno prema svim akterima političke, medijske, intelektualne, privredne, kulturne, nvo,... scene) i od gubljenja jasne razlike između objekta i subjekta kritike, se više ne vidi izlaz.

Prosječan građanin izložen je medijskom inžinjeringu, koji od njega zahtjeva ozbiljan napor i intelektualnu sposobnost da filtrira informacije i vidi ispod površine. Čitanje između redova vraća se u modu.

No, dok je u Republici Srpskoj, koja slijedi tradiciju totalitarnog društvenog koncepta, i u kojoj je demokratija svedena na formu, šminku i „neremetilački minimum“, to (čitanje) relativno jednostavno („s obzirom da se službena doktrina koju stalno ponavljaju režimski mediji i intelektualci može lako identificirati kao čista propaganda“ – da parafraziram C.P.Otera u njegovom predgovoru kolekcije eseja Noama Chomskog), u anarhoidnom Federalnom kosmosu - u kome svako igra samo za sebe, a protiv svih ostalih i u kojoj je milijun skrivenih motiva, veza, kombinacija, namjera - primanje informacija nalik je koračanju po minskom polju.

Čak i kad je informacija tačna (a za uspješan propagandni uticaj poželjan je što veći procenat istine – tu su lekciju, na našu žalost, domaći medijski gangsteri, već apsolvirali i uspješno je primjenjuju), da bi ste shvatili širu sliku ne možete je odvojiti od prenosioca i prinuđeni ste, ukoliko ne želite biti izmanipulirani i uvučeni u međusobno razračunavanje bandi, shvatiti motiv njenog objavljivanja.

Karakter medija, naime, ne dovodi nužno u pitanje istinitost objavljene informacije. Ali je potrebno zadržati svijest o tome da se iza denuciranja pripadnika nekog mafijaškog klana, može kriti ne javni interes nego tek pokušaj preuzimanja njihove teritorije od strane druge mafijaške skupine. (Što samo po sebi, da se razumijemo, ne mora biti loše – nemam ništa protiv međusobnih obračuna kriminalaca, dok u njima ne stradavaju nevini ljudi). Obračuni oko energetskog sektora, odnosno prava na pljačku i udio u plijenu, koji su izazvali posljednju dramatičnu promjenu u odnosima na političko-medijsko-klerikalnoj sceni, to savršeno odslikavaju.

S druge strane, ista informacija, objavljena u Avazu i magazinu 60 minuta - kao što se ovih dana desilo sa skoro identično prenesenim podacima iz CCI-jevih izvještaja o radu državne vlasti - ima sasvim drugačiju prirodu, jer iza te informacije stoje 2 potpuno različite namjere. Dok objava u Avazu podrazumijeva pokušaj manipulacije i zloupotrebe, i podataka i pomenute nevladine organizacije, za prizemne svrhe, koje u ovom trenutku samo naziremo, motiv 60-minutaške medijske gerile je kristalno jasan – beskompromisna kritika vladajuće nacionalističke mafije i buđenje svijesti o potrebi njenog svrgavanja. Svrgavanja koje ne podrazumijeva smjenu (zamjenu) mafijaških klanova na vlasti (što je primarni interes Avaza) nego koje za (utopijski, naravno) cilj ima čišćenje kompletnog društva i konačnu uspostavu pravne države.

NEPOPRAVLJIVI OPTIMISTA

Obilje kritički intoniranih informacija postaje izgovor pojedinim objektima kritičkih opservacija i njihovim stadima, da, ponašajući se kao da su u samoposluzi, uzimaju šta im odgovara a zanemaruju ono što im ne ide u prilog.

Naruku im, pritom, ide nefunkcionisanje pravne države i nedostatak demokratske kulture ovdašnjeg stanovništva, što priču o njihovom kriminalu, nesposobnosti, destruktrivnosti, štetočinstvu..., svodi praktično na moralnu osudu od strane nekorumpirane i nezastrašene manjine, za čije je anuliranje dovoljno imati dobre stranačke veze, „đon-obraz“ i lično se nezamjeriti lokalnom medijskom gangsteru.

Kritika drugih koristi se ili za pritajivanje, s očekivanjem da u obilju novih informacija i mijenjanjem fokusa, javnost zaboravi na njih (što, zbog, disperziranosti kriminala i masovnosti zločinačkih grupa, odnosno stalnog iskrsavanja novih afera, u Federalnom dijelu zemlje savršeno funkcioniše), ili se – nacionalističkim diskursom - „njihov“ napad interpretira kao vlastiti uspjeh i potvrda veličine unutar svog nacionalnog monolita (na čemu se zasniva proturaketni propagandni medijsko-politički štit zločinačke organizacije laktaškog Vožda).

Prostor je dodatno zamućen i mozak nevinog čitaoca sjeban idiotskim obračunima unutar opozicione i „nezavisno-medijske“ scene, koji, u konačnici, proizvode „informacije“ koje daju za pravo onima koji tvrde da su svi isti, i od kojih, bez sumnje, najveću korist ima nacionalistički političko-vjersko-medijski kriminogeni establišment.

Sve za rezultat ima širenje osjećaja besmisla i beznađa. I s njom povezane apatije.

STAND BY ARANŽMAN

Inflacija nosi u sebi potrebu za prelazak na stabilnu valutu. Jedno je vrijeme, naime, funkcionisalo stalno povećanje stepena verbalne oštrine, ali se plašim da više ni Edino „Mater vam jebem!“ nije funkcionalno (mada ga preporučujem za slušanje).

Došli smo do stadija u kome su riječi gotovo potpuno izgubile smisao. I u kome je kritiku nužno pretočiti u novu jasnu i funkcionalnu formu.

Pri tome treba krenuti od očitog. Vlast razumije samo jedan jezik, onaj na kome je i nastala – jezik sile. Ali ga narod, građani ove zemlje, uporno odbijaju primijeniti. Zapanjujuće otsustvo nasilja u komunikaciji građana sa otuđenom i odnarođenom vlašću istovremeno je i dokaz civilizovanosti i ljudskosti ovdašnjeg stanovništva, ali i dokaz njegove osuđenosti na vječno trpljenje.

Onih par slučajeva u kojima su protesti građana bili garnirani stidljivim elementima nasilja, nepobitan su dokaz funkcionalnosti i superiornosti tog oblika kritike.

Sarajevsko kamenovanje zgrade kantonalne vlasti, upad invalida na sjednicu Federalne skupštine, protesti organizacija rvi i porodica šehida, prijetnje demobilisanih boraca, blokada saobraćajnica i prijetnja paljenjem kamiona, od strane mostarskih vatrogasaca..., svi do jednog bili su učinkovitiji od najoštrijih i najargumentovanijih novinskih tekstova.

Olovka, pisaća mašina ili kompjuterska tastatura, odnosno riječi, očito su inferiorni u odnosu na „kritičku težinu“ letve, kamenice, cigle ili molotovljevog koktela.

Pasivizirajuća civilizovanost stanovništva, međutim, i poratna odbojnost prema manifestacijama upotrebe sile, te razumljivi strah od „kolateralnih žrtava“ među nevinim koje mafija na vlasti istura kao živi štit u takvim situacijama (dok se ona, u pravilu, „izgubi“ i sa sigurne udaljenosti nezainteresovano posmatra čitavu stvar), sprječeva u startu pojedince da se pretvore u masu „poliglota“, koja se bandi obraća na onom jeziku na kome bi poruku i prateću kritiku u njoj shvatili.

Laptop o glavu jednog od njegovih ministara pokazatelj je da je laktaški vožd shvatio prednosti novih tehnologija, nad verbalnom ili kritikom ispisanom na novinskom papiru. Samo kad bi i njegovi i podanici njegovih koalicionih partnera bili tako pametni. Pa ako već nisu informatički pismeni, nek kritiku ispisiju na ciglama. Slušajući pritom Dubiozu i Frenkija, dok grme: „Sada kažem 'Dosta je'. / Sada kažem 'Dosta je!'. / Idem da se borim / to mi jedino preostaje!“.

Samir Šestan: VELIKI DIKTATOR

 

Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.

 

ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO

Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.

Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.

A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.

Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.

Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.

BLAGO BUDALAMA

Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).

Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.

Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.

Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).

PITANJE ZA KRAJ

Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.

Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.

Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.

Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).

GLAVNO DA JE ZELENO

Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.

Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).

Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)

Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!

Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).

Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE

Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.

Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.

Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)

Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!

SAMIR ŠESTAN: Sukob na medijskoj ljevici

PROVOCIRANJE NOVOG RATA

Nesretni spoj medijskog djelatnika i stranačkog profesionalca i aktiviste, i nemogućnost nalaženja mjere u toj šizofrenoj poziciji (a mjera je, ako je uopšte moguća, u izboru tema, odnosno u nebavljenju stranačkom politikom kroz medijski rad, jer to, redovno, novinarstvo srozava na nivo propagande – bez obzira na intelektualni nivo teksta i eventualnu istinitost navoda u njemu), doveli su jednog, inače, sjajnog analitičara (čijih par tekstova o Srebrenici, su među najboljim ikad napisanim stvarima na ovim prostorima), u poziciju da, s jedne strane, devalvira svoju vrijednost, a s druge, da odigra ulogu svojevrsnog mini Gavrila Principa, koji, na stranicama ovog internet magazina, pucajući po imaginarnim prijestolonasljednicima, započinje novi medijski rat na sarajevskoj „nezavisnoj“ sceni (od čijih apsurdnih ratova je, inače, svakom normalnom odavno zlo, i zgađen kojima je pisac ovih redova već jednom odustajao od javnog angažmana – u čemu je i razlog za ovaj tekst). A daje i doprinos razbuktavanju onog tinjajućeg unutaropozicionog.

Napad aktuelnog savjetnika SDP-ovog gradonačelnika Sarajeva, na čelne ljude magazina Dani i Naše stranke (ko je tu Prijestolonasljednik a ko nesretna žena mu, koja stradava kao kolateralna žrtva, dalo bi se raspravljat), po svojoj oštrini i potencijalnom štetočinstvu spada u klasične obračune na ljevici, koji su uvijek i svugdje, bili mnogo žešći i nepomirljiviji, nego sukobi pojedinih predstavnika te ljevice s desnicom. Da li zbog bliskosti ideja, te iz nje iznikle potrebe da ih se ne poistovjeti i obostranog straha (onih manjih da ih veći ne proguta i da ne izgube svoju prepoznatljivost, a onih većih da ih u javnosti ne kompromituje radikalizam i nesklonost „realpolitici“ onih manjih ili da im se dio glasačkog tijela ne prelije prema njima, usljed razočarenja nužnim(?) kompromisima) ili zbog neke vrste ideološkog fundamentalizma i ekstremizma kojima je dobar dio ljevice „prirodno“ sklon, ili iz nekog petnaestog razloga, nebitno je. Posljedice su da desnica, čak i kad je nacionalistička, klerikalna ili neposrednim ratnim iskustvom opterećena, mnogo lakše uspostavlja saradnju, u cilju dolaska do vlasti ili ostvarivanja svojih interesa, nego što to rade krajnje bliske, ozbiljnim razlikama neopterećene, stranke ljevice.

Primjera je bezbroj po čitavom svijetu, ali za potvrdu ovog načela nije potrebno otići ni pedlja dalje s ovih prostora. Nema te nacionalističke stranke koja za svog (i, podrazumijeva se – narodnog) najvećeg neprijatelja nije u nekom trenutku (ili kao permanentno važeće pravilo) proglasila građansku, antinacionalističku, sekularnu ljevicu, bratski, pritom, dijeleći vlast čak i sa zločincima s rukama do lakata uprljanih krvlju nevinih. I nema te lijeve partije koja se nije do brutalnosti surovo obračunavala sa faktičkim istomišljenicima, zbog krajnje banalnih razloga, koji više spadaju u domen psihijatrije nego politike.

Pri tome se ne radi samo o strankama, nego o kompletnom društvenom spektru koji pripada nečemu za što je uobičajen „pomalo“ potrošeni i prevaziđeni termin „lijevo“ ili „progresivno“ – medijima, nevladinim organizacijama, pokretima, interesnim grupama, intelektualcima,...

(NOŽ DO BALČAKA ZABITI) KO ĆE KOME AKO NE SVOJ SVOME

Višegodišnje odvratne uvrede (s naglaskom na fekalni repertoar), koje su, međusobno, razmjenjivala dva, dugo vremena usamljena, ovdašnja medijska svjetionika, Dani i Slobodna Bosna (u priglupoj igri dokazivanja čiji je veći i bolje svijetli u mraku), prevazilaze sav, inače zavidan, repertoar i arsenal municije korišten u njihovom obračunavanju sa stvarnim i prirodnim neprijateljima – medijskim, intelektualnim, političkim i podzemnim ograncima nacionalističke mafije na vlasti - i, u svojoj društvenoj neodgovornosti, ne mogu se ničim(!) opravdati. I jedna su od najtežih stvari koje leže na duši čelnim ljudima ovih magazina. (No, tim je ovaj medijski remake Sarajevskog atentata štetniji, jer se dešava upravo u trenutku kad do juče zakleti (neprirodni!) neprijatelji, pružaju jedan drugom ruku u zajedničkom otporu najvećem i najopasnijem medijskom zločincu na našim prostorima – koji nas sve, poput Velikog Brata, posmatra, sa vrha svog falusoidnog zamka, birajući sljedeću žrtvu svojih medijskih silovanja i egzekucija.)

Na NVO sceni situacija je vrlo slična. Međusobna netrpeljivost i isključivost (kojoj je, ponekad, u korjenu tek bolesna egocentričnost i manjak inteligencije i društvene odgovornosti – tj. zakašnjeli pubertetski problemi sa bubuljicama na guzici i konfuznom prazninom u glavi), već godinama stoji na putu saradnji, bar po cilju bliskih organizacija i pokreta, i njihovom objedinjavanju u širi front, respektabilne snage, koji bi zaista mogao nešto i uraditi (izuzev organizovanja benignih akcija namjenjenih više zadovoljavanju potreba medija za instant-vijestima i samopromociji aktera, nego nečem ozbiljnom, od čega bi se prezir i zajedljivost vlasti transformisali u zabrinutost i strah za vlastitu egzistenciju).

O krkljancu na intelektualnoj sceni, koja je uništena egoističkim balavljenjem i personalnim sukobima, uz konformističku ćutnju većine i istovremenu verbalnu agresivnost mediokriteta, da ne govorimo.

Šteta od svih tih suicidalnih unutrašnjih sukoba na ljevici (a, da i to rasčistimo – pod lijevim ovdje, krajnje široko, podrazumijevam sve što nije ogrezlo u nacionalizam, vjerski fundamentalizam i mržnju prema manjinama i što prihvata sekularno uređenje, demokratiju, „pravnu državu“ i individualna ljudska prava kao temeljne društvene vrijednosti), u čijim posljedicama uživa klero-nacionalistička zbratimljena mafija, je vidljiva u dužini vladavine desnice ovim prostorima i stravičnim posljedicama te i takve vladavine (između ostalog i po psihičko zdravlje ovdašnjeg stanovništva).

GADLJIVA“ ALTERNATIVA I NEPROBIRLJIVA VLAST

Međusobna netrpeljivost unutar kritički orijentisanog segmenta medijskog prostora u BiH, svodi rat između njih i nacionalističko-klerikalno-mafijaškog vladajućeg establišmenta i njihovih intelektualnih i medijsko-propagandnih opslužitelja, na individualne gerilske napade usamljenih skupina, unaprijed osuđene na propast. Samodovoljnost, egzibicionizam i arogancija medijskih utvrda, opozicionih partija, nevladinih organizacija i pokreta, kritičkih intelektualaca (a zar drugačiji postoje?), i njihovo permanentno stavljanje ličnih interesa ispred društvenih (u čemu tako nalikuju mafiji na vlasti), uz frankenštajnovsku konstrukciju države (koja jeste ozbiljan problem, ali ne može biti apsolutni izgovor) ključni je odgovor na pitanje: Kako je moguće da ovakva vlast, s efektima čiju poraznost i kataklizmičnost niko (pa ni oni sami, da bi ludilo bilo potpuno) ne dovodi u pitanje, i dalje opstaje.

Naprosto, nije problem u vlasti, nego u alternativi. I njenoj „gadljivosti“. Niko ni s kim izgleda ne može. I svako od svakog zazire. I računa koliko će onaj drugi, udruživanjem, dobiti a on izgubiti. Pa ni to što svi gubimo, u zemlji u kojoj je najvažnije da komšijina krava crkne bar 10 minuta prije tvoje, ne igra nikakvu ulogu i ne utiče na „igrače“.

Bez vizije, bez stvarne želje da se stvari promjene (pustite priču), bez posvećenosti zajedničkom cilju i istinskog rada na prevazilaženju razlika (uz zadržavanje prepoznatljivosti i autonomnosti, a ne siledžijskim nametanjem rješenja), bez ličnih žrtava, u krajnjoj liniji, odnosi na našoj političkoj sceni ostaće zacementirani unedogled. I tek da spomenemo, da ne bi bilo da su „svi isti“ – odgovornost najjačih je, nesumnjivo, i najveća. Kao što su posljedice njihove egocentričnosti, „uvredljivosti“ i bahatosti najteže. Arogantni, drkadžijski stav „Ako hoćete promjenu, glasajte za nas“, osuđen je na propast. Glasači očekuju da vide ozbiljnost i političku odgovornost na djelu.

Kompromisi, najšira saradnja i odgovornost svih protivnika zločinačkih režima - o tome nas uči i istorija i svojevremeni raspleti u najbližem okruženju (rušenje Miloševića i Tuđmana) - jedini su put za promjenu. Gotovo nikad niko (u smislu određene političke snage) u istoriji, samostalno nije uspio srušiti takav režim. Oni su rušeni jedinstvom teško pomirljivih opcija, kojima je to rušenje často bilo jedini zajednički cilj i koje su sve svoje razlike ostavljali, privremeno, na stranu i svojim jedinstvom dali građanima razlog i snagu za odlučan iskorak, koji su, zapravo, jedino oni i mogli učiniti.

Sposobnost dolaženja do kompromisnih rješenja je jedna od temeljnih evropskih vrijednosti“, jedan je od rijetkih suvislih argumenata slovenačkih kriptonacionalista i eurointegracijskih profitera u sukobu sa Hrvatskom. E, upravo sposobnost stvaranja ozbiljne snage od rascjepkanih segmenata sekularne, demokratske, antinacionalističke scene, temeljni je test političke zrelosti i ozbiljnosti, pred koji građani BiH stavljaju potencijalnu alternativu vladajućoj mafiji. Makar toga i ne bili svjesni.

P.S. ili LIČNI POGLED NA CRNO-NEBIJELI SVIJET

Svojevremeno sam, u različitim situacijama, nekim značajnim „igračima“ sa medijske scene o kojoj govorim, na njihovo uporno i dosljedno ocrnjivanje nekih drugih vrlo značajnih aktera te scene (i na sugerisanje da s njima ne bih trebao da sarađujem) insistiranjem na određenim biografskim mrljama ili negativnim aspektima njihove trenutne orijentacije, vrlo izvjesnim političkim dilovima u koje su stupili ili tek „karakternim nesavršenostima“, rekao (s jasnim upozorenjem da bi taj princip kad tad obuhvatio i njih) da ako počnem na taj način posmatrati ljude i eliminisati mogućnost saradnje sa svakim koji je u životu napravio neko sranje, ko priča ili piše nešto što se ne poklapa sa mojim viđenjima ili mi se iz ovog ili onog razloga ne sviđa, onda ću, vrlo brzo, završiti sam sa svojim odrazom u ogledalu (a nisam siguran ni da ću njega moći dugo trpiti!).

Ne treba, naravno, biti ni glup, ni slijep, ni nesklon objektivnosti. Nisu, naravno, likovi na tzv. nezavisnoj medijskoj (ili, da proširim – na antinacionalističkoj, sekularnoj) sceni savršeni (ko jeste, uostalom, jebiga). Sa dobrim dijelom njih sam, u zadnjih petnaestak godina, došao u neki konflikt (direktan ili indirektan), o nekim stvarima koje su mi bile neprihvatljive u njihovom djelovanju (kao o svojevremenom brutalnom razvaljivanju opozicije od strana Dana i nevladinih organizacija od strane Slobodne Bosne) sam (kritički) pisao, s nekim od tih ljudi sam se i ružno (privatno) razilazio (za razliku od onih na „drugoj strani“, s kojima nit sam se razilazio, nit sam stupao u lične konflikte, jer osim što su mi povremena tema i što me tuže zbog tekstova, sa nacionalističko-gangsterskim smećem nemam nikakvog kontakta; niti ga planiram imati!), ali nikada ne bih sebi dozvolio da ignorišem ili negiram ogromni značaj koji svako od tih „nezavisnih likova“ i projekata kojima su bili na čelu, ima u poratnom životu Bosne i Hercegovine, u kome su neki od njih godinama predstavljali jedine organizirane stubove otpora jednoumlju i bezumlju na ovim prostorima (sa svim posljedicama takvog djelovanja). Krediti su to, koje ni profesionalno lutanje ni lične uvrede ne mogu anulirati.

Čak i ugašeni svjetionici (ako prihvatimo da takvih ima) su nekad svjetlili (što je stvar za poštovanje), a mrak je uvijek bio samo – mrak. Čak i kad ga je Dino Merlin zvao svjetlom.

Nesavršenost igrača na opoziciono-nezavisnoj sceni ne izjednačava ih sa onim na naci-klerikalno-mafijaškoj. Nije to, možda, sukob između crnog i bijelog, ali, samo će glupan izabrati crno ili odbaciti bijelo, samo zato što ono (bijelo) na sebi ima po koju mrlju. Ili, što je u međuvremenu posivilo.

Po cijenu da budem dodatno patetičan, u ovom inače problematičnom tekstu, završiću s konstatacijom: Nama, na ovoj, antinacionalističkoj, sekularnoj, demokratskoj, antimafijaškoj strani – treba svaki čovjek! Jer, mi smo vrsta u nestajanju. U stalnoj opasnosti da naprosto budemo zgaženi. I da parafraziram misao s početka teksta: Ko je protiv aktuelne stoke na vlasti, protiv nacionalista, vjerskih fundamentalista i ekstremista, protiv ugrožavanja ljudskih prava, protiv mafije, a za izgradnju sekularne, demokratske, pravne države - taj je s nama! Nije nužno da nam bude ni najbolji prijatelj, ni odraz u ogledalu.

(zurnal.info)