Samir Šestan

GOVOR MRŽNJE: Intelektualno smeće u službi nacionalista i mafije na vlasti Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog, ratno-huškačkog, propagandnog aparata jednog totalitarnog režima, koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen

 

Pišući nedavno za jedan internet portal o stanju na ovdašnjoj medijskoj sceni i hajci na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne (ili bi bolje bilo reći – prema vlasti i negativnim društvenim pojavama kritičke) medije, poduži spisak, u kome su pobrojani svi učesnici u pokušaju zatiranja te, u načelu, male skupine izuzetaka od pravila (pravila da se ćuti, služi i trpi), a koji su manje više javnosti poznati, završio sam navođenjem jednog o kome se vrlo malo priča, a koji je, po slobodu medija i kompletnog društva, ništa manje opasan od političko-vjersko-medijske mafije i aparata koji im stoje na raspolaganju:

Dodatni problem u čitavoj priči je pojava intelektualne kolaboracionističke bagre, glasnogovornika konformističke, podaničke, kukavičke scene, licemjera, koji se, slično nekim ovdašnjim političarima, lažno predstavljajući kao građanski, pridružuju napadima na još uvijek skromnu i krhku slobodnu medijsku teritoriju (i ljudska prava i slobode manjinskih društvenih grupacija, te skromne pokušaje javnog bunta), insistirajući na malograđanskim normama pristojnosti, kvalitetu dikcije, gramatičkoj pedantnosti, švedskim standardima komunikacije,... dok u neravnopravnoj borbi medijskog davida i mafijaško-fašističkog golijata samo što se još glave nisu počele kotrljati.“

U međuvremenu, neki od najeksponiranijih predstavnika ove, samo prezira i gađenja vrijedne, skupine, stavili su se otvoreno u službu nacionalističkih, pljačkaških, ratno-huškačkih projekata, braneći sa stranica medijskih ogranaka njihovog propagandnog aparata nosioce destruktivne politike, koji građane BiH drže kao taoce svoje pljačkaške nezasitosti, nacionalističe mitomanije i totalitarnih ambicija, i napadajući i vrijeđajući sve one koje lideri tih projekata označe kao svoje neprijatelje (od kritičkih medija, preko antinacionalističke opozicije, do nezavisnih institucija i njihovih predstavnika, te, heroja pokreta otpora totalitarnom jednoumlju i bezumlju). Služeći se pri tim napadima retorikom, koja je ništa drugo do, nevješto prikriveni – govor mržnje. Isti onaj koji im, doduše, mnogo otvorenije, praktikuju i novi poslodavci i njihove gazde.

Pokušavajući sam sebi odgovoriti na pitanja „Kako je to uopšte moguće?!“ i „Kako ljudi mogu pasti tako nisko?“, prisjetio sam se nekih epizoda iz vlastite prošlosti, u kojima sam postavljao ista ili slična pitanja, a iz kojih je, čini mi se, moguće povući paralele sa sadašnjim stanjem.

PRIČA PRVA: RAT NIJE BIO BOLJI

Izuzmemo li sveprisutnu smrt (koja me užasavala bez obzira radilo se o ljudima koji su mi umirali na rukama, masakrirani tenkovskom granatom na mjestu na kome sam samo par trenutaka ranije i sam stajao ili o leševima neprijateljskih vojnika, naslaganih pored puta) i odlazak na „drugu stranu“ (putem odvratnih „razmjena“ civila(!) između zaraćenih strana) ljudi koje sam volio (i čiji sam odlazak doživio kao ličnu izdaju i istinski nikad nisam prebolio) najveća lična trauma proteklog rata mi je situacija na olovskom ratištu, u zimu 1994.

U trenutku kad su nam se, nakon višednevnog artiljeriljskog uzoravanja (koje je dijelove snijegom i ledom okovane planine potpuno ogolilo), počele raspadati „linije“, na planinskom vijencu, s kojeg se pružala mogućnost kontrole i presijecanja jedine komunikacije onog što će kasnije dobiti naziv Tuzlanski kanton sa ostatkom svijeta i koji je predstavljao moguću polaznu tačku za ofanzivu na ovo područje, trenutku opšteg haosa i ponižavajuće bježanije, komadant me je zamolio (jer je to bila jedna od onih situacija u kojoj niko nikom ništa više ne može narediti) da, sa nekoliko boraca, odem na ključnu tačku odbrane (vezni dio između jedinica, u klancu kojim se očekivao prodor i koji je danima granatiran bez prestanka, sve dok ljudi koji su bili na tom dijelu nisu „pukli“ i svojim napuštanjem položaja prouzročili opštu paniku).

Napisao sam kratko pismo za suprugu Tanju, istresao lične stvari iz džepova i zamolio da joj predaju, pozdravio se sa onima koji ostaju, uzeo oružje i nekoliko „okvira“ municije i krenuo sa nevelikom skupinom prema mjestu, koje smo trebali držati bar dok nam se jedinice ne izvuku s tog područja (da se ne bi desio masakr u povlačenju). No, onda se dogodilo nešto što me je zateklo i užasnulo.

Prolazeći sa tom grupicom, koja u tom trenutku vjeruje da je osuđena na smrt, pored raspojasane, anarhične, nekontrolisane mase u bijegu, mada im se niko od nas, zaokupljen svojim mislima, koje lutaju od zadatka do naših porodica, nije uopšte obratio, niti gestom pokazao zamjeranje ili prijekor, u očima nekih od njih, kad bi podigli pognute glave, sam vidio – mržnju! Ne prema neprijatelju od koga bježe, nego prema nama koji odlazimo tamo odakle oni bježe i što radimo ono što oni odbijaju i što pokazujemo da nismo svi isti (što je omiljeni izgovor za sva sranja na ovdašnjim prostorima, od pamtivijeka do današnjih dana).

O tome (zahvaljujući činjenici da se neko, u posljednjem trenutku, odlučio da nas ne žrtvuje ili neprijateljskom neshvatanju stepena haosa u našim redovima i činjenice da se kompletna odbrana svela na nekoliko čudnih likova, odraslih na partizanskim filmovima), razmišljam često posljednjih mjeseci prateći (verbalne) napade raznog intelektualnog, političkog, vjerskog i medijskog smeća na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne magazine i pokret otpora nacionalističko-mafijaškom bezumlju u državi, okupljen oko njih (koji je u Federaciji prerastao u respektabilnu slobodnu teritoriju, dok u RS funkcioniše još uvijek na nivou malobrojne, nevjerovatno hrabre urbane gerile, sačinjene od male skupine prema Voždu i njegovom pljačkaško-fašističkom projektu kritičkih medijskih, nvo i intelektualnih aktivista).

Intelektualni ološ, bez trunke stida (takoreći s ponosom) i s očiglednim otsustvom elementarnog morala, slijedeći jalijašku filozofiju po kojoj kad vidiš da grupa mnogo brojnijih i jačih cipelari nekog slabijeg, zaletiš se pa im se pridružiš, pridružuje se brojnoj i moćnoj ekipi sačinjenoj od mafije na vlasti, u nemoral ogrezlih vjerskih lidera (koji brane pedofile, učestvuju u pljački naroda ili blagosiljaju zločince i šire mržnju među narodima), kriminalaca opšte kategorije (koji prijete silovanjem 12-godišnjih djevojčica, premlaćuju rodbinu svojih žrtava u dvorištima sudova, slobodno se šetaju i nakon počinjenih ubistava), ratnih zločinaca i njihovih pomagača u svim porama nedenacifikovanog društva, propagandno-medijskog aparata režima u RS ili reketaško-ucjenjivačko-gangsterskog u Federaciji, dijelova sistema, uključujući i tužilaštva i sudove (koji saslušavaju one kojima je prijećeno smrću, po prijavi onih koji su prijetnju izrekli), vjerskih ekstremista, koji organizuju fašistička divljanja na ulicama glavnog grada i premlaćivanja nevinih ljudi, organizovanih gomila za linč i potencijalnih atentatora, ludaka koji i smrću prijete najistaknutijim likovima medijske alternative i te virtuelne slobodne teritorije.

Dok je mržnja pobrojanih, koji su predmet kritičkih opservacija ovog medijskog ogranka sklonog kritici devijantnih društvenih pojava, logična (njima se radi o koži) dotle je ova intelektualnog smeća – patološka. I, autoru ovog teksta podjednako zbunjujuća (zapravo – zaprepašćujuća) kao i ona iz ispričane ratne epizode.

PRIČA DRUGA – POLIKITA I PIZDE NA JAVNOJ SCENI

Od svih pritisaka koje je Polikita (za neupućene - satirični časopis koji je izlazio od februara 1997. do marta 1999.) istrpila u svom nedugom životu – a mislim da ih u kolekciji ima sve, osim likvidacija - najgore je bilo brutovsko zabijanje noža u leđa od strane tzv. građanske, antinacionalističke medijske i intelektualne „alternative“.

U trenutku kad mi je policija, u protuzakonitoj akciji, zabranjivala i plijenila novinu po ulicama glavnog grada, privodeći, pritom, na saslušanja čak i radnice iz kioska, u kome su vlast i tužilaštva, nakon početne konfuzije, počela nemilice štancati sudske tužbe, zbog „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića i najviših predstavnika vlasti, te vjerskih i patriotskih osjećanja građana“, razni ludaci iz vojno-stranačke vrhuške vladajućih nacionalista pozivali na linč, javno se uništavala novina, fizički nasrtalo na kolportere, kreirala atmosfera straha, koja će u nastavku onemogućiti normalnu distribuciju novine (kojoj je već ranije onemogućeno reklamiranje i nametnut trostruko veći porez nego ostalim časopisima u zemlji), medijski djelatnici i intelektualci, još uvijek u mišijim rupama i u strahu od svake javne reakcije koja bi bila u suprotnosti sa vladajućom (i branila one koji otvoreno kritikuju i ismijavaju „čak“ i Oca Nacije i to usred njegovog pašaluka), a, s druge strane svjesni da je stvar tako radikalna (u protuzakonitoj akciji, policija im, pod nosom, na ulicama glavnog grada, plijeni novinu) da moraju nekako reagovati ako misle sačuvati i mrvicu vlastitog dostojanstva, su prigrlili, kao spasonosnu, „neutralnu“ (takoreći „unproforsku“) tezu da „Jest vlast pogriješila ali je i Šestan pretjerao“, i, naslonivši se na imbecilne optužbe vlasti, koja je satiru proglasila pornografijom, umjesto da ih odbace kao besmislicu, javnu raspravu, umjesto o slučaju protuzakonitog postupanja policije, pritisaka vlasti na medije, cenzuri i zabrani, demokratiji i slobodi javne riječi, započeli o – pornografiji(!) i potrebi da se ona prodaje na posebnim mjestima, „a ne da djeca prolazeći pored kioska gledaju golotinju“(???).

Dakle, s jedne strane smo imali vlast koja, u funkciji zatiranja medijskih sloboda, jedan časopis optužuje (hapsi, plijeni i podnosi sudske tužbe) za pornografiju, a s druge „ugledne“ „nezavisne“ „građanske“ intelektualce i medijske djelatnike koji, u tom trenutku, ne spominjući taj časopis(!!!), vode „javnu raspravu“ o pornografiji. Čime, ustvari, faktički, kurvinski učestvuju u napadima na taj medij, iako se tobože (ali vrlo mlako) ograđuju od njih. Dodatno, ta intelektualna i medijska „krema“ vodi „ozbiljnu raspravu“ o javnom moralu u kontekst slika golih žena (onakvih kakvim ih je Bog, koji je, u međuvremenu, inauguriran u vrhovnog lokalnog autoriteta, stvorio) ignorišući pritom potpuni nemoral, odnosno, sveprisutni razvrat, prostituisanje i pornografiju društva u cjelini, pogotovo njegovih političkih, vjerskih, intelektualnih i medijskih elita.

Iako je, u međuvremenu, situacija postala neuporediva s tim prvim poratnim godinama (bar u Federalnom dijelu zemlje, dok je u RS, po nekim parametrima, možda i gora) i danas se, iz određenih krugova, koji se lažno pretstavljaju kao građanski (a ustvari su podmetnta kukavičija jaja nacionalista), po istoj matrici, napada medijsko ogledalo društva zbog ružne slike odraza u njemu. Pri čemu se, kao i u slučaju Polikite, svjesno, izmišlja problem tamo gdje ga nema a ignoriše tamo gdje zaista jeste (gdje je stvaran i opasan).

Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog ratno-huškačkog propagandnog aparata jednog totalitarnog režima koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen.

Za stvarni društveni problem (koji je, definitivno, potrebno iskorijeniti – ali ne apelima i javnim raspravama, nego drakonskim zakonskim kaznama) se, iz faktičkog centra jednog od njegovih generatora pokušava optužiti neko ko se protiv nosioca govora mržnje u ovoj zemlji svo vrijeme dosljedno bori.

Pritom se, hinjski, govor mržnje, od strane nosioca te kampanje, pokušava poistovjetiti ili bar njegova štetnost izjednačiti sa tzv. neprimjerenim govorom, odnosno, jezikom koji ne robuje malograđanskim normama pristojnosti. Širenje međuetničke mržnje, rasističe izjave najviših političkih dužnosnika, provociranje nasilja nad manjinama, negiranje ljudima ustavom zagarantovanih prava, huškanje mase na protivnike režima, izjednačava se (i naziva istim imenom) sa malograđanskom uhu pregrubim formulacijama i „uvredama“ političkih, vjerskih i medijskih moćnika, ratnih zločinaca i pripadnika kriminalnog podzemlja, kojima su, u svom izražavanju, skloni kritički mediji. Čime se postiže efekat dvostruke štete – s jedne strane se za govor mržnje optužuju najoštriji kritičari nacionalista i mafije na vlasti (čime se nastoji dovesti u pitanje njihov kredibilitet u javnosti i zaštititi politički, vjerski i medijski moćnici i njihovi partneri iz podzemlja), a, s druge strane, se ozbiljan društveni problem (što govor mržnje jeste) relativizira, kroz miješanje sa nečim što s njim nema veze i kroz usmjeravanje prema onima koji su u suštini njegova suprotnost, čime se amnestiraju stvarni nosioci govora mržnje (pod čijim se pokroviteljstvom čitava kampanja i odvija).

Elem, nosioci ovih napada na kritičke medije u Federaciji i pojedince iz Republike Srpske (koji i vlastiti život stavljaju na kocku, kritikujući političke i vjerske moćnike i predstavnike njihovog podzemnog ogranka), pod govorom mržnje ne registruju izmišljanje priča o naoružavanju muslimana u RS ili vlastoručnom ubijanju srpskih zarobljenika od strane banjalučkog muftije, niti povampirenje inkvizicije, ili Vođine riječi da je njima neprihvatljivo da im sude sudije muslimani, Reisovu prijetnju „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“ ili medijsku organizaciju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista na ulicama glavnog grada i premlaćivanja zagovornika prava manjina, ili natpise ideoloških trasera terorizma, kojim se sekularni sistem naziva zločinačkim, poziva na uspostavu teokratske diktature i neprijateljima proglašavaju svi drugačijemisleći, sa posebnim naglaskom na kršćane, židove i ateiste. Ali je, za njih, govor mržnje kad se optuženog za krađu 145 miliona, samo na jednom pljačkaškom poduhvatu, zove kriminalcem, kada se vladiku koji već (najmanje) dva desetljeća širi mržnju među narodima, nazove ratnim zločincom, kada se Reisa koji brani pedofile i u vremenu krize sumnjivim parama diže sebi dvore, proziva zbog nemorala, kada se zločince naziva zločincima, kriminalce kriminalcima,...

Govor mržnje, za te logičke ekvilibriste, nije kad direktor jednog javnog rtv servisa pjeva četničke pjesme u okruženju ljubitelja tradicionalnog klanja kamom, niti to što poručuje da će ih pjevati i dalje, nego je govor mržnje to što neko pušta njegovo pjevanje u svojoj emisiji, da bi pokazao s kim i s čim imamo posla. (???)

PRIČA TREĆA – DEUTSCHLAND ÜBER ALLES

Negdje oko potpisivanja Dejtonskog sporazuma (ne sjećam se više tačno kada) dospio sam, (ni sam ne znam kako - zahvaljujući valjda obavještenosti organizatora o problemima koje sam pravio lokalnoj vlasti tokom rata(?), te, par mjeseci ranije objavljenom „prvom, zadnjem i nikad više“ (tro)broju magazina Grafit i nultom broju Polikite koji je izašao kao njegov prilog) u ekipi novinara sa prostore ex Jugoslavije (u kojoj su bili predstavnici splitskog Ferala, zagrebačkog Arkzina, sarajevskih Dana, beogradskih B92 i Nove Borbe, i još neki) u višednevno plaćeno zjalanje po Njemačkoj, u okviru projekta „Pomirenje“, koji je sebi u glavu uvrtio ugledni nam i velikodušni domaćin.

Nenavikao na „šupljiranja“ i trpljenja gluposti, bilo s koje strane one dolazile, ponio sam se kao klasični partibrejker i domaćinu, oličenom u uvijek osmijehnutoj tetici, koja je s nama postupala kao prema poluretardiranim (ili poludivljim?) bićima, s kojima se imala želju igrati psiholoških igara za predškolski uzrast, u jednom sam trenutku, iziritiran nivoom idiotizma, prema kojem je ovaj rehabilitacijsko-turistički projekat srljao, rekao da je čitava stvar apsurdno koncipirana, da mi niti smo predstavnici naroda (kako nas se tretiralo i u šta se, na sreću, svega par malo neinteligentnijih u grupi ufuralo), već dobar dio nas više otpadnici, niti se (u skladu s tim) nas ima šta miriti (ako se ikoga ima – jer taj koncept posmatranja ratne destrukcije nekadašnje nam domovine kao sukoba među narodima je sam po sebi diskutabilan).

Bio je to samo jedan od bezbroj slučajeva neshvatanja suštine rata na našem prostoru od strana Zapada i uvredljivosti s kojom su nas sve trpali u isti koš i tretirali kao sulude nacionaliste i vjerske fanatike, kojima je životni cilj da se jedni drugima krvi napijemo.

I mada sam vjerovao u dobre namjere organizatora, nije mi preostalo ništa drugo do da zaključim: „Vama hvala za pivu i pečenje (i hotelski petozvjezdani smještaj), ali, priča vam je bez veze“.

Ja, kao prvo, ni s kim nisam bio u svađi, pa da me mire tete u njemačkom obdaništu, a pogotovo ne s ljudima iz Ferala, Arkzina, B 92. Mi, manje-više, pripadamo istom svijetu, imamo kritički odnos prema vlasti i gadi nam se nacionalizam i ksenofobija. Čak smo i po godinama „tu negdje“, te smo dijelili i neke kulturne vrijednosti i afinitete. Mi smo dakle vrlo slični ljudi, bliskih pogleda na svijet, uključujući politiku, te je koncept domaćinovog projekta bio promašen.

S druge strane, pokušaj mirenja bilo koga od nas sa nacionalistima („svojim“ ili „tuđim“) je em zaludan, em je kretenski – stvar i jeste u otklonu od Zla, suprotstavljanju mu a ne mirenju ili, ne daj bože, saradnji s njim.

I, dodao sam tad: Ako već imate misionarskih ambicija i želite da nekoga mirite dovedite četnike, ustaše i mudžahedine, pa mirite njih.

No, vrijeme će pokazati, da saradnja sa nacionalistima, nije strana mnogim tobožnjim zagovornicima građanskih vrijednosti, uključujući i neke dobro plaćene prevarante iz nvo sektora.

Isti oni, naime - vratimo se opet u sadašnjost - koji truju javni prostor imbecilnom pričom o govoru mržnje kritičkih sarajevskih medija, i to sa stranica kriminalnih i zločinačkih publikacija kojima bi, u iole normalnoj državi (što BiH, kao što znamo, nije) upravo zbog govora mržnje, bio i oduzet status medija i zabranjen rad, hvale se ovih dana, na zaprepaštenje svakog iole normalnog, svojom saradnjom sa prononsiranim medijskim i inim fašistima i kriminalcima, sa stranica čijih izdanja nesuvislo i histerično vrište o nacionilizmu, vjerovali ili ne - „građanskih, antinacionalističkih medija u Sarajevu“.

Koje ludilo! Otprilike kao kad bi Milorad Dodik, kome se svako malo otme neka rasistička izjava (zbog koje bi u nekom boljem svijetu robijao a ne vladao), za nacionalizam i rasizam optužio Željka Komšića. Ili Jovu Divjaka.

Principijelna i dosljedna kritika negativnih društvenih pojava i njihovih nosilaca i nazivanje adekvatnim imenima konkretnih počinilaca krivičnih djela, na visokorangiranim položajima u politici, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, javnim servisima ili privatnim medijskim carstvima, te odlučna borba protiv kriminala, korupcije, nacionalizma i ratnih zločinaca, naziva se od ovih agresivnih advokata nacionalističkog i kriminalnog političkog i vjerskog establišmenta i njihovog propagandnog aparata - govorom mržnje i nacionalizmom.

S obzirom da ovaj intelektualni i moralni šljam, po klasičnoj nacionalističkoj matrici, uvijek na pola puta između groteske i tragedije, između ostalog, iz epicentra srpskog nacionalizma, kritiku režima i njegovih ekponenata i konkretnih kriminalaca iz njegovih redova, proglašava napadom na čitav narod, govorom mržnje i nacionalizmom sarajevskih „građanskih, antinacionalističkih medija“ (a možeš mislit kakvi su onda ostali u tom Sarajevu i Federaciji), nema nikakve sumnje i mislim da bi bilo i na sudu vrlo lako dokazati (i ako se neko odluči tim baviti, rado ću svjedočiti) da dotični, lažima, insinuacijama i obmanama, šire međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost, služe interesima nacional-šovinista, razaraju državu, vrijeđaju i ocjenjuju ljude na osnovu njihove nacionalne pripadnosti, odnosno, u konačnici - upotrebljavaju govor mržnje!

31.07.2009. POLITIKA, ponovo Pojmove ne povezujem”, pjevao je, ranih osamdesetih, jedan od kultnih novovalnih bendova, Električni orgazam.

I upravo „nepovezivanje pojmova“, odnosno nesposobnost (ili odbijanje!) da se uspostavi paralela između očito vrlo sličnih, ili čak identičnih, stvari, je jedno od ključnih obilježja ovdašnjeg političkog, medijskog i intelektualnog života.

Tako je i moguće da u istim novinama, u temi koja obrađuje, dileme saveznika oko odnosa prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, pročitamo, istaknuto: „Je li pošteno kazniti još nejaku demokraciju za grijehe njezinih predaka?“, a u temi koja se naslanja na aktuelnu antievropsku viznu histeriju, praktično, osudu odluke Evropske komisije da Srbiju stavi na listu za bezvizni režim, sa koje je BiH izostavljena.

Paralela između institucionalnog nasilja prema manjinskim narodima u Republici Srpskoj i sistematskog ignorisanja i obespravljivanja manjinskih naroda u Federaciji, takođe je jedna od onih koje u svoj nacionalni interesni okvir zarobljeni um teško prihvata.

Agresivnost, vulgarna amoralnost i zločinačka prijetnja u pozadini srpskog nacionalizma (uz „grijehe (nedavne) prošlosti“, koji mu se opravdano stavljaju na dušu), koristi se, od njegovih protivnika (bilo da su bošnjački nacionalisti ili bosanski patrioti, građanske provenijencije) za upiranje prsta u ono što je očito i svima jasno, a ignorisanje podjednako opasne prakse u Federalnom dijelu države.

Opravdano prozivanje nacionalističke mafije u RS-u, zbog kontinuiranog ignorisanja multinacionalne ustavne definicije RS-a i pokušaja restauriranja ili dovršenja zločinačkog plana o njoj kao nacionalnoj državi Srba, pretvara se u notorno licemjerstvo letimičnim pogledom na nacionalnu strukturu upravnih odbora i rukovodstava javnih preduzeća i ustanova i firmi u većinskom vlasništvu FBiH i političkim igrama u kojima se gazi po ustavu zagarantovanoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Ili pogledom na nacionalnu strukturu kantonalnih parlamenata u Federaciji, recimo, u kojim imamo situacije i da je od 36 poslanika, samo jedan Hrvat i – nijedan Srbin!

Šizofreno ludilo postaje potpuno, kad u trenutku sukoba međunarodne zajednice sa rasističkom svinjom iz Laktaša, oko njegovog kršenja Ustava i odbijanja poštovanja odluka visokog predstavnika, bošnjačka nacionalistička stoka, izborom Bošnjaka za premijera Federacije, uz zadržavanje još dva mjesta, od 6 za koje je Ustav precizno naveo da ni jedan konstitutivni narod ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, pokaže da između nje i Dodika, izuzmemo li vokabular i siledžijski gard, ne postoji razlika, da rade isto – krše Ustav i možda najvažniju odluku od svih koje su donijeli Visoki predstavnici, u BiH, onu Petričevu o ravnopravnosti naroda.

Najnoviji, ali samo jedan u beskonačnom nizu, od ovih pokušaja da se prikrije odgovornost svih nacionalizama, fokusiranjem pažnje na agresivnost, vulgarnost i zločinački potencijal jednog – onog srpskog - je neshvatljivo obrušavanje čelnog čovjeka sigurno, istorijski gledano, najznačajnijeg bh. magazina, na sve one koji za neispunjenje uslova za ukidanje šengenskih viza optužuju vlast u globalu, silajdžićevski stupidno tražeći da se imenuje „čiji segment u vlasti vrši temeljito, plansko rušenje države s ciljem njenog konačnog dokusirivanja“. I još takav stav (optužbu u globalu) izjednačavajući sa sa odbijanjem da se od prvog dana rata jasno imenuje agresor na međunarodno priznatu državu BiH.

Zanemarimo nesvjesno(!) služenje nacionalizmu, stav je apsurdan, između ostalog zbog toga što je naprosto idiotski govoriti očite stvari. Svi znamo ko na rušenju zemlje otvoreno(!) radi i priželjkuje ga. Pa to ni onaj ko to radi ne krije! Ono što je bitno, je – ne dozvoliti da se od svog dijela odgovornosti izvuku oni koji rade na identičnom projektu, samo mnogo tiše, perfidnije i na javnosti očito prihvatljiviji način.

Katastrofalni rezultati dosadašnjeg rada Federalne vlasti (u kojoj nema „planskog rušitelja“) i stanje u ovom entitetu, najbolji su dokaz odgovornosti bošnjačkih (i hrvatskih) nacionalista za destrukciju države. Ako je već nekome prekomplikovano da to vidi i u zajedničkim institucijama.

Srpski politički nacionalistički monolit i njegov zločinački projekat, nije i ne može biti izgovor ili razlog za amnestiju njihovog dijela odgovornosti u destrukciji države, njenom sistematskom pljačkanju i uništavanju, ostalih aktera u vlasti.

Svi možda nisu isti, ali svi jesu krivi!

30.07.2009. „Međunarodna zajednica“ u BiH štiti vlast sprječavajući socijalne nemire OHR se, dakle, ipak, umiješao u mostarski gradski politički nacionalistički glib, ali na najgori mogući način, dopustivši da ga on, poput živog blata, usisa u sebe.

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)

29.07.2009. Socijaldemokratski politički kretenizam Nema pogubnije teorije u bosanskohercegovačkom javnom životu od one: „Svi su isti“ (što podrazumijeva – lopovi, lažovi i samo za svoju guzicu zainteresovani), čiji je prirodni nastavak, opet, ona „Nama se za koga glasati“. Kojima se, bh građanima, sugeriše da nema bitne razlike između aktera na domaćoj političkoj sceni (pripadali oni poziciji ili opoziciji), stimuliše njihova apatija i izborna i aktivistička apstinencija i cementira postojeće stanje, za sva vremena.

Ta teorija je, po budućnost ove zemlje i živote njenih građana, gora i od samog nacionalizma, koji im permanentno radi o glavi (i u čijem je okrilju i nastala, i od čijih medijskih i intelektualnih ispirača mozgova se i širi). Ona, naprosto, briše svaku mogućnost promjene, negirajući da alternativa postojećem bezumlju i vladavini mafije na vlasti uopšte postoji.

Demokratija se na taj način izvrgava ruglu a sami izbori pretvaraju u ritualno (samo)žrtvovanje pojedinca i zajednice na oltaru nacionalističke ideologije. U neku vrstu posebno poremećenog demokratskog totalitarizma, svojevoljnog biranja vlastite zarobljenosti u rođenjem definisani politički kolektivitet.

Odgovor na to čini se vrlo jednostavan – opozicija mora da (is)koristi svaku priliku, koja jos se ukaže, da pokaže i podvuče radikalnu razliku između svog i ponašanja svojih političkih protivnika. No, „krhko je znanje“. Krajnje jednostavan koncept, po kome na nerad odgovaraš fanatičnim radom, na laž istinom, na pljačku zahtjevom za njenim dosljednim kažnjavanjem, na nepoštenje poštenjem, na socijalnu neosjetljivost – brigom za ljude (itd. Itsl.), pada na krajnje banalnom problemu – ljudske nesavršenosti. Sklonost konformizmu i nesposobnost da se odoli izazovima da uradiš nešto što možeš, kad možeš, iako ne bi trebao, je upravo ono što nas vraća na početak ove priče. Neuspjeh u kreiranju, od aktuelne opozicije, neke vrste revolucionarne snage, koja će vlastitom članstvu (a prije svega rukovodstvu!) nametnuti radikalno drugačiji odnos prema svojim obavezama, svom životu i odnosu prema građanima (neku vrstu vremenu prilagođenog partizanskog morala), rezultira situacijom da su razlike, pogotovo umanjene propagandnom mašinom nacionalističke mafije (ali ne samo zbog nje), svedene na nijanse, za koje većina građana-glasača nema ni razumijevanja, niti ih takve razlike uopšte interesuju.

Za svoj radikalni iskorak, radikalni raskid sa dosadašnjom praksom, glasač zahtjeva i radikalnu razliku alternative u odnosu na postojeću vlast. Upravo zbog toga, i razočarenja nastalog, ne nepostojanjem razlike u odnosu na prethodnike, nego nepostojanjem radikalne(!) razlike, pala je Alijansa, a SDP još od tada vuče razarajuće nepovjerenje glasačkog tijela u njegovu ozbiljnost, kao prave alternative.

Upravo zato, ponašanje nekih od najisturenijih čelnih ljudi SDP-a (koje se ogleda u prihvatanju manira nacionalističke mafije na vlasti) je naprosto zapanjujuće. Frapantan izraz neodgovornosti prema svojoj ulozi u istoriji, prema Partiji i, konačno, i najvažnije, prema građanima ove zemlje.

Stupidna i potpuno mu nepotrebna svojevremena afera sa kupovinom stana, lidera SDP-a, Bešlagićevo neprihvatljivo podlijeganje opštoj atmosferi grabeža i nezasitosti u Parlamentu, nedavni fizički nasrtaj, na svoju kolegicu u tuzlanskoj Skupštini, jednog od najagilnijih SDP-ovih poslanika, kupovanje Reisove naklonosti, od strane bihaćkog gradonačelnika, i konačno, upravo lansirana afera sa podjelom regresa opštinskoj administraciji u Opštini Tuzla, koju vodi jedan od najznačajnijih SDP-ovih „igrača“, naprosto su neprihvatljivo zajebavanje ne samo sa svojom (to nije problem) nego sa sudbinom ove zemlje i građana u njoj.

Podijeliti, u ovakvoj situaciji, regrese koji dostižu cifre i preko 2.000 KM, u opštini koju „drži“ SDP, više liči na političko samoubistvo ili montirani proces, nego na rezultat vođenja politike s uključenim mozgom.

Ovo je toliko glupo, da čovjek pomisli da uopšte nije tačno, nego da se radi o izmišljanju i podmetanju političkih protivnika. Jer ovo je upravo primjer ponašanja koji vodi zaključku s početka teksta. Koji vodi rezignaciji glasača pred izbore. Koji vodi cementiranju postojećeg stanja.

A „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji!“, još davno nas je upozorio penzioner iz Utrechta.

28.07.2009. Koliko je daleko trenutak u kom ćemo zaključiti da: BiH više ne čeka?
27.07.2009. Dobro došli u Republiku Srpsku

Jedan od posebno mučnih aspekata verbalnog nasilja nove generacije srpskog nacionalizma je hinjski (ili – kvazi) pozitivizam. Kad se esencijalno zlo pokušava predstaviti kao dobro. „Demokratičnost“, „legalizam“, „patriotizam“, „prosvijećenost“, „osuda zločina“, riječi su koje u njihovoj interpretaciji bivaju zloupotrebljene, isprostituisane i obesmišljene.

I dok vam (novi srpski nacionalizam) iza leđa naivnog posmatrača plazi jezik, pokazuje srednjak, prelazi preko grla ili vam psuje majku, kad se posmatrač okrene prema njemu, zauzme pozu nevinašceta i izrazi želju da se rukujete ili izgrlite i izljubite, u znak pomirenja. I kad vi, u opravdanom strahu da vam ne slomi prste, iščupa ruku iz ramena ili vam odgrize uho, odbijete tu vrstu „intimnosti“, ispadnete „nekooperativan“ i nesklon pomirenju.

 Pritom, elementarne činjenice iz života, vaša miroljubivost i druželjubivost i njegovo registrovano siledžijstvo (ili – vaša neopterećenost nacionalnim i njegov eklatantni rasizam), u posmatračevim očima ne igraju nikakvu ulogu.

A, da bi nesreća bila kompletna, čitav koncept, tog kvazi-pozitivizma, provučen kroz nacionalistički propagandni ispirač mozgova, postaje jedan od dva paralelna (međusobno nedodirljiva) segmenta vladajuće filozofije. Pored onog koji širi mržnju i nepovjerenje i otvoreno zagovara destrukciju, ovaj segment, osim za „vanjsku upotrebu“ (za strance koji se zadovoljavaju formom i ne upuštaju u suštinu) i licemjere koji ne vole tvrdi, „brada & kama“, nacionalizam, nego preferiraju ovaj zamotan u lijepu oblandu i sa ukrasom na pakovanju, namijenjen je i za privođenje režimu onih koji nisu dio naci(onali)stičke mase, ali ne uspijevaju shvatiti razliku između orginalne lutke i loše kineske kopije kojom trujete svoju djecu (jer je napravljena od po život opasnih materijala).

26.07.09. Stoka

Rasprave na internetu, povodom najave da će se Visoki predstavnik umiješati da razriješi mostarski gradski gordijev čvor, ne daju nikakvu nadu. Optuživanja za trenutnu situaciju, i očekivanja od Visokog predstavnika, imaju jasne nacionalističke pozicije. „Krivi su oni drugi!“ i od Visokog predstavnika se očekuje da će donijeti rješenje koje će odgovarati „nama“ a ne „njima“.

Očekivanja da će trenutno ludilo rezultirati nečim pozitivnim – da će građani, kao, po nacionalim šavovima nepodjeljeni, kolektivitet, ustati da jebu majku svojim političarima (ne obazirući se na njihovu nacionalnu i stranačku pripadnost) - pokazuju se kao naivna.

Čitava situacija pretvorila se, ponovo, u sukob naci(onali)stičkih monolita, navijačko ludilo gomile idiota, koji ne shvataju da se dave u septičkoj jami, koju im, složno, kontinuirano i obilno, pune njihovi nacionalni izabranici. I u zlurado iščekivanje da susjedu crkne krava. „Bar 10 minuta prije moje“.

Tuga i žalost.

25.07.2009. DOSTA!

Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.


DOSTA


Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema


Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.


Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori


Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...


Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!


Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

 

 

24.07.2009. Novina hulja

 Medijsko smeće, sa kriminalnom pozadinom, poznato po reketu privrednika i javnim egzekucijama svojih protivnika, po širenju nacionalističke histerije i ksenofobije, govoru mržnje, organizovanju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista i atakovanju na ljudska prava manjina, po poslovima sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina i uslužnoj djelatnosti za rušitelje ove zemlje, uz istovremeno demoniziranje opozicije, nezavisnih medija i heroja „gerilskog“ pokreta otpora nacionalističkom i mafijaškom bezumlju, ima dva glavna principa u svom propagandnom djelovanju. Prvi je: „Napad je najbolja odbrana“. A drugi: „Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina“, što je bio jedan od temeljnih postulata nacističke propagande, Hitlerovog „ministra za propagandu i prosvjećivanje narodnih masa“, Jozefa Gebelsa.

Lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišljaju se sumnjivi putevi u inozemstvo, silovanja, islamofobija, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (???), naziva ih se opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika (???). Napadaju se i institucije države koje se usuđuju preispitivati poslovanje tog medijsko-građevinskog monstruma i sudovi koji donose presude u korist njegovih žrtava.

U sagledavanju stvarnih efekata, te propagandne mašine, čiji se proizvodi često čine tako grotesknim i očigledno konstruisanim, ličnim interesima motivisanim, i na mržnji i želji za destrukcijom zasnovanim, da čovjek postavi sebi pitanje smisla i efekata tog smeća, treba imati u vidu još jedan Gebelsov postulat: "Običan svijet je uglavnom primitivniji nego što možemo zamisliti“. A taj „običan svijet“ je i zamišljena ciljna grupa te propagandne tiskovine.

Pa tako, iz broja u broj, taj medijski siledžija, koji svoje žrtve maltretira pred, što od gluposti što od straha, zanijemjelom javnosti i atrofiranim organima pravne države, širi stupidarije o „posrnulom“ lideru opozicije koji je kriv za apsolutno sve loše što se dešava u ovoj državi (uključujući, evo ovih dana, i to što nam EK nije odobrila bezvizni režim), o „niskotiražnom i moralno uništenom Oslobođenju“, o „silovatelju“ i „udbašu“ na čelu Slobodne Bosne, o „islamofobima“ sa „60 minuta“,... a akcenat je u posljednjem ispadu ludila i mržnje stavljen na urednika Dana, koji se proglašava ogrezlim u kriminal i naziva „čovjekom huljom“, „operativcem na terenu četničkog ideologa Nenada Kecmanovića“, vrijeđa mu se majku i optužuje ga se za podršku glavnom inspektoru Finansijske policije, koga siledžija, o kome govorimo, upravo nabija na svoj medijski kolac i čereči, optužujući ga, u tom napadu kome je očita pozadina zaštita kriminala vlasnika tog propagandnog smeća, da je „završio školu za Udbine ubice u Pančevu“(???).

Jedino su svemir, ljudska glupost i Avazovo beščašće, bezgranični“, rekao bi Ajnštajn.

23. 07. 2009. Nova peticija Na javnoj sceni su 2 peticije u vezi izražavanja nezadovoljstva građana BiH odlukom Evropske komisije o nestavljanju BiH na listu zemalja koje imaju šansu da za njihove građane od početka naredne godine budu ukinute vize za putovanje po zemljama Evropske unije.

Jedna, ona koju je pokrenuo Avaz, pod sloganom „Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, služi za manje-više otvoreno amnestiranje ovdašnje vlasti od odgovornosti za stanje u zemlji, (pre)usmjeravanje opravdanog nezadovoljstva građana, prema Evropskoj uniji, i za provociranje paranoje i nacionalističke, ksenofobne histerije, u kojoj se Evropu naziva antibošnjačkom, antimuslimanskom, zločinačkom, bezosjećajnom i naklonjenom koljačima Bošnjaka.

Druga, pokrenuta od Fondacije „Heinrich Boll“, čiji su motivi za pokretanje bili mnogo moralniji, i koja je samo željela evropskim institucijama signalizirati potrebu preispitivanja moralnih aspekata i mogućih negativnih efekata donošene odluke, bez dizanja nepotrebnih tenzija u javnosti, postala je, na neki način, žrtvom agresivne kampanje one prve. I pokušaja nekih medija da se toj kampanji parira.

No, kako je i predstavnik Fondacije, suočen sa neočekivanom masovnošću podrške (svojoj) peticiji, a s očitom zabrinutošću da ona ne bude doživljena na identičan način kao i Avazova, upozorio da „ovo naše pismo ne amnestira bh. političare od njihove odgovornosti“ a iz internet portala koji je radio na prikupljanju podrške ovoj peticiji izjavili da su "svjesni da nikakve peticije, saopštenja i glasanja neće promijeniti čvrste odluke Evropske komisije oko liberalizacije viznog režima za BiH“, više je nego očit učinjeni promašaj. Ili bar potreba da se na javnoj sceni pojavi još jedna, treća peticija, sa identičnom željom izražavanja nezadovoljstva građana BiH (i viznim režimom, ali i svim drugim problemima s kojim su suočeni) ali sa sasvim drugačijim ciljem.

Peticija, pod sloganom: „Ostavimo Evropu na miru. Protestvujmo protiv naše stoke na vlasti!“, kojom će se građani BiH pozvati da prikupljaju potpise za zahtjev da nam se aktuelna vlast (koja je jedina odgovorna za sve naše probleme) hitno makne s očiju (ostavkama, smjenom, prijevremenim izborima, protjerivanjem,...) i izraze spremnost da, ako potpisi ne budu dovoljni, svoj zahtjev ponove i na ulici – demonstracijama. Koje svakako treba da počnu kao mirne. A nek nesposobna, neradnička, lopovska i štetočinska vlast, svojom reakcijom, odredi da li će kao mirne i završiti.