Novac

Saldo 2009.: Tužna priča bez sretnog završetka

 Samo u matematici minus i minus daju plus, dok u BiH dva minusa, pad zaposlenosti i pad izvoza, za rezultat imaju duboku ekonomsku krizu u 2009. godini.

Na žalost, lista minusa je još duža, od pada industrijske proizvodnje, smanjenja stranih investicija, kredita koje su domaće banke plasirale na tržištu, doznaka iz inostranstva, smanjenog priliva novca u budžete, što sve skupa na kraju za rezultat ima pad bruto društvenog proizvoda BiH.

Cinici bi rekli da nije sve tako crno, jer ima i pokazatelja koji su zabilježili rast, poput nezaposlenosti i budžetskih deficita. A raste i broj oboljelih od nove gripe .

Prema poslednjom procjenama MMF-a, u 2009. godini BiH bi trebala uknjižiti pad bruto društvenog proizvoda (ukupna vrijednost svih proizvedenih dobara i usluga u toku godine) od 3,5 posto u odnosu na 2008. godinu, što po ocjeni MMF-a “ i nije tako loše”, pri čemu se procjenjuje da bi do kraja iduće godine ekonomija BiH ipak mogla zabilježiti simboličan ekonomski rast od 0,5 posto.

A ako ovog rasta ne bude, nikome ništa. Analitičari će samo revidirati svoje procjene.

Za političare nema krize

Ako bi se gledala samo brojka o padu BDP-a, onda stvarno i nije tako loše, s obzirom da su pojedine tranzicijske zemlje zabilježile i puno veći pad. Ali suštinska razlika je što je većina ovih zemalja koje su bile i žešće od BiH pogodjene globalnom krizom je prije toga bila u znatno boljoj ekonomskoj situaciji u odnosu na nas, pa im je i nakon pada još uvijek bolje nego nama.

Tezu da je sve relativno, u 2009. godini političari u BiH iznova su dokazivali tvrdnjom da krize skoro pa i nema, a ako je već ima onda se ona manifestuje isključivo kroz nemogućnost političara da ispune davno data predizborna obećanja demobilisanim borcima, ratnim vojnim i civilnim invalidima, da će uredno dobijati mjesečna primanja za koja u stvarnosti, nikada nije bilo novca.

Nestaju radna mjesta

Sasvim drugačiji doživljaj krize imaju hiljade radnika koji su tokom 2009. godine ostali bez posla. Na kraju oktobra u BiH je zvanično posao imalo 688.052 radnika, pokazuju zvanični podaci Agencije za statistiku BiH, što znači da se tokom prvih 10 mjeseci 2009. godine broj zaposlenih smanjio za 18.036 radnika.

Ovdje je riječ samo o zvanično zaposlenim dok one koji rade na crno zvanična statistika ionako ne broji.

I oni koji su do sada imali sreće da zadrže posao suočavaju se sa padom primanja jer je prosječna neto plata u BiH u oktobru iznosila 789 maraka, što je za 1,12 posto manje od prosječne plate na početku godine. I dok plate pokazuju tendenciju pada umjesto novogodišnjih čestitki stižu najave poskupljena energenata, poput struje, već početkom 2010. godine.

Konačan broj izgubljenih radnih mjesta znat će se tek kada budu prikupljeni podaci i za poslednja dva mjeseca 2009. godine, ali ne treba imati čarobnu kuglu da bi se znalo da taj broj može biti samo veći.

Logično, smanjenjem broja zaposlenih povećava se i broj onih koji traže posao na zavodima za zapošljavanje. Tokom 2009. godine broj zvanično nezaposlenih prešao je brojku od pola miliona, pa ih je na kraju oktobra bilo 503.979 dok je na početku godine bilo 20.728 nezaposlenih radnika manje.

Razlika između ukupnog broja zvanično zaposlenih i nezaposlenih je izuzetno mala i takav omjer dugo ne može izdržati niti jedna ekonomija bez velikih socijalnih lomova. Ali u zahuktaloj predizbornoj kampanji to je jedno od beznačajnih pitanja.

Izvoznici bez narudžbi, radnici bez posla

Jedan od razloga zbog kojih su spiskovi sa imenima nezaposlenih postali duži je i pad ionako skromnog bh. Izvoza. Globalna kriza koja je pogodila najrazvijenije zemlje svijeta logično je za sobom povukla i otkazivanje narudžbi pa se domaćim izvoznicima značajno smanjio broj mušterija.

Za prvih 11 mjeseci 2009. godine BiH je nasvjetskom tržištu uspjela prodati svojih proizvoda u vrijednosti od 5,06 milijardi maraka. U odnosu na isti period prošle godine, izvoz je manji za 19,3 posto dok je uvoz smanjen za 25,7 posto. Iako je pad uvoza bio veći od pada izvoza, ipak je uvoz svega i svačega potrošeno 11,2 milijarde maraka, što znači da je BiH u trgovini sa svijetom bila u minusu od 6,17 milijardi maraka.

Relativno dobra vijest je da je vanjskotrgovinski deficit zbog pada i uvoza i izvoza manji za 30 posto u odnosu na isti period prošle godine.

Jeftiniji dolar, nafta i hrana smanjili uvoz

Zasluge za smanjenje vrijednosti uvoza prije svega leže u padu vrijednosti američkog dolara, padu cijena nafte i hrane koje su obilježile 2008. godinu.

Loša vijest je da je smanjenju uvoza doprinosi i smanjena kupovina mašina i opreme od strane domaćih proizvođača kojima je sada prioritet golo preživljanvanje a ne nova ulaganja i povećanje proizvodnje.

Realan rizik je da bi se BiH zbog teške ovisnosti o uvozu hrane i energenata mogla preko noći naći u kritičnoj situaciji, ukoliko bi na svjetskom tržištu iznenada došlo do značajnijeg rasta cijena nafte i hrane. Kriza jeste smanjila potražnju za sirovinama što je rezultiralo padom njihove cijene na svjetskom tržištu ali na cijenu nafte utiču i drugi faktori osim standardne ponude i potražnje.

Jedan od faktora je i mogući sukob na Srednjem istoku, prije svega oružana intervenciji SAD protiv Irana, zbog spornog iranskog nuklearnog programa. U ovom najcrnjem scenariju, cijena nafte bi se preko noći mogla skočiti u nebo, a BiH kao zemlja bez adekvatnih rezervi nafte bila bi među najteže pogođenim.

Slična situacija je i sa hranom jer bez obzira na krizu ljudi moraju jesti, a stanovnika na ovoj nesretnoj planeti je svakim danom sve više dok proizvodnja hrane ne prati povećanu potražnju, pogotovu kada je riječ o žitaricama.

BiH zavisi od hirova globalnih špekulanata

Mogući razloga za novo, iznenadno povećanje cijena hrane na svjetskom tržištu sasvim je prozaičan, ekstra profit. Činjenica da svjetsko tržište hrane kontroliše mali broj igrača stvara savršeno okruženje za vještačko nabijanje cijena.

Uostalom, za poslednji enormni skok cijena hrane u 2008. godini odgovornim se uglavnom smatraju špekulanti koji su iskoristili priliku a ceh su, po običaju, platile najsiromašnije zemlje u svijetu.

I ovdje je BiH ponovo jedna od zemalja maksimalno izloženih posljedicama promjena cijena hrane na svjetskom tržištu. Niti ima dovoljno vlastite proizvodnje niti ima adekvatne rezerve osnovnih prehrambenih proizvoda kojima bi se mogao amortizovati efekat iznenadnog poskupljenja hrane na svjetskom tržištu.

(zurnal.info)

Berza u 2009.: I pad je let

 

Slobodni pad dionica na Sarajevskoj berzi nastavljen je drugu godinu zaredom, pa su u 2009. godini investitori uknjižili dodatnih 700 miliona maraka gubitka.

 Investitori na sarajevskoj berzi, koji već dvije i pol godine gledaju kako cijene dionica kontinuirano padaju, izgleda su već dospjeli u stanje obamrlosti pa ih više ništa ne pogadja.

Na čelu gubitnika našle su se dionice Energoinvesta, Hidrogradnje i HT Mostar. Iako i Energoinvest i HT Mostar posluju sa profitom, zaintersovanih kupaca za ove dionice očigledno je manjkalo.

Od početka godine pa do 25. decembra ukupna tržišna vrijednost kompanija čije su dionice izlistane na Sarajevskoj berzi (SASE) smanjila se sa 7,8 milijardi maraka, koliko je iznosila na početku godine, na 7,07 milijardi KM 25. decembra.

Sam pad cijena nije najgora vijest već činjenica da je trgovanje dionicama gotovo zamrlo.

Ima robe, nema kupaca

Ukupan ovogodišnji promet na SASE, zaključno sa 25. decembrom iznosio je tek 216,5 miliona maraka, što je simboličan iznos. U 2008. godini koja je takođe bila jedna od gorih u od početka rada SASE, promet je bio duplo veći, 476 miliona maraka.

Dubina ponora najbolje se vidi ako se ovogodišnji promet usporedi sa rekordnom 2007. godinom kada je na SASE godišnji promet iznosio 1,27 milijardi maraka. Danas se o takvom prometu može samo sanjati.

Ukupan rezultat, kada je riječ o prometu u ovoj godini, popravio je decembarski saldo sa više od 30 miliona maraka ostvarenog prometa, što je gotovo duplo više od prosječnog mjesečnog prometa u ovoj godini.

S druge strane, ubjedljivo “najmršaviji” mjesec na SASE u 2009. godini bio je april sa ukupnim prometom jedva nešto većim od šest miliona maraka.

Svjetske berze rastu, domaće padaju

I dok je na svjetskim berzama krajem ove godine zabilježen oporavak glavnih indeksa nakon prošlogodišnjeg sloma, na SASE je jednostavno nastavljen dalji pad.

Indeks investicijskih fondova, BIFX pao je za 15,5 posto, potvrđujući da za dionice domaćih investicijskih fondova investitori nisu pokazivali poseban interes.

Još veći pad zabilježio je indeks SASX-10 koji obuhvata 10 najlikvidnijih dionica na SASE i koji je u suštini i najmjerodavniji pokazatelj kretanja na tržištu. Vrijednost SASX-10 pala je za 17,7 posto a rast je zabilježio jedino indeks SASX-30 čija je vrijednost porasla za 7,3 posto.

Ovaj rast rezultat je tek činjenice da je izračun indeksa SASX-30 počeo tek u aprilu ove godine, pa tako računicom nisu obuhvaćena dva najgora ovogodišnja mjeseca na SASE, januar i februar kada su dionice gubile i po 30 posto od svoje vrijednosti samo u toku jednog mjeseca.

Najveći gubitnik dionica Energoinvesta

Za titulu najvećeg gubitnika na SASE u 2009. godinu bore se dionice Energoinvesta sa padom od 42,6 posto dok ih u stopu prati Hidrogradnja sa padom od 40,2 posto.

Ono što je zajedničko za obje ove dionice je da se radi o većinski državnim preduzećima sa čijom se privatizacijom već dvije godine poigrava Vlada FBiH po principu “hoću prodati, neću prodati”. A takvo poigravanje i neodlučnost većinskog vlasnika ni najmanje se ne dopada investitorima.

Niti dionice najprofitabilnije kompanije u BiH, BH telecoma, nisu obradovale investitore jer je njihova tržišna cijena krajem decembra bila čak za 30 posto niža nego na početku godine. Tako se početkom godine za dionicu BH telecoma mogla dobiti 27,46 maraka dok je krajem decembra 19 maraka bila cijena po kojoj se trgovalo ovom dionicom.


Čekajući dno

Zaradu investitorima jedino je donijela dionica mostarske Elektroprivrede HZ HB čija je cijena tokom 2009. zabilježila skroman rast od 5,2 posto. Zarada nije naročita, ali u odnosu na gubitke od 30 i 40 posto kod ostalih perjanica na SASE, ovo je izuzetno dobar rezultat i dovoljan razlog vlasnicima ove dionice za raskošno novogodišnje slavlje.

Poučeni dosadašnjim iskustvima investitori sa zebnjom očekuju sledeću godinu. Iako se vjerovalo da nakon katastrofalne 2008. godine ne može biti gore, pokazalo se da može. Stoga iako svi u nerednoj godini svi priželjkuju oporavak na berzi, podjednako strahuju da se ponovo ne pokaže da i od lošeg ima gore.

(zurnal.info)

 

Kraj anonimnih off-shore računa

Omiljenoj praksi tranzicijskih biznismena, utaji poreza kroz prebacivanje novca na račune off-shore kompanija, pod okriljem bankarske tajne i garantovane anonimnosti, bliži se kraj.

Istine radi, blagodeti “poreznih rajeva”, od egzotičnih karibskih otoka, do Luksemburga, Linhenštajna i Švajcarske, obilato su se služili ne samo tranzicijski kontraverzni biznismeni iz bivših socijalističkih zemalja već i najveće i najbogatije svjetske kompanije i pojedinci.

Globalna kriza koja je ispraznila državne kase njavećih i najmoćnijih zapadnih zemalja natjerala je vlade u ovim zemljama da se sjete i off-shore kompanije kako bi napunile budžete, jer se u ovim državama porezi na dobit i dohodak pojedinaca kreću se u rasponu od 20 do 40 posto.

Da se ne radi tek o “sitnišu” vidi se i iz procjena da je u off-shore zonama širom svijeta parkirano oko 11.500 milijardi dolara koje ostaju neoporezovane. Samo SAD zbog toga godišnje gubi oko 100 milijardi dolara po osnovu nenaplaćenog poreza.

Još su zanimljivije procjene međunarodnih finansijskih institucija koje pokazuju da zemlje u razvoju, ili jednostavnije rečeno, siromašne zemlje, zbog novca koji završava u off-shore zonama svake godine gube 124 milijarde dolara nenaplaćenih poreza.

Poređenja radi, siromašne zemlje u prosjeku po osnovu različitih vidova strane pomoći godišnje dobiju oko 103 milijarde dolara, pa ukoliko bi uspjele naplatiti poreze koji im izmiču preko off-shore zona i kompanija strana pomoć im praktično ne bi ni trebala.

Na utjerivanje neplaćenih poreznih dugova, najbogatije zemlje, prije svega SAD i Njemačka, bacile su se vrlo ozbiljno.

Poreznici uzvraćaju udarac

Najviše kontraverzi izazvala je operacija njemačkih poereznika i obavještajaca koji su se poslužili nestandardnom metodom kako bi došli do imena Nijemaca koji su svoje porezne obaveze izbjegavali kroz sklanjanje novca na račune banaka u Linhenštajnu.

Na meti njemačkih poreznika i obaveštajaca našla se jedna od najvećih banaka u Linhenštajnu, LGT, koja raspolaže sa aktivom od oko 92 milijarde dolara. natjerati ovu banku da legalnim putem otkrije imena svojih inostranih klijenata je bilo praktično neizvodljivo, što zbog zakonskih propisa u Linhenštajnu što zbog činjenice da su većinski vlasnici banke, sama kraljevska porodica koja već stotinama godinama vlada ovom mini državicom.

Kao i u većini drugih off-shore zone i u Linhenštajnu se izbjegavanje poreza ne tretira kao krivično djelo već tek kao prekršaj, što je bankarima omogućilo da posluju po zakonu. To što se time krše zakoni drugih zemalja, nije bio njihov problem.

I država zna podmićivati

Početkom prošle godine njemački obvaještajci su ipak našli način da se dočepaju podataka o njemačkim klijentima ove banke i stanju na njihovim računima.

Uz skromnu naknadu od 4,2t miliona eura u kešu, bivši službenik ove banke, Heinrich Kieber, predao je njmačkim obavještajcima 4 DVD-a sa oko 1.400 imena stranih klijenata LGT banke, među kojima je bilo oko 600 njemačkih poreznih obveznika.

Nakon što je ova informacija procurila u javnost, širom svijeta zavladala je panika jer niko od klijenata LGT banke, mahom bogati i moćni, nije bio siguran da li se i njihovo ime i podaci o računima nalaze u rukama njemačke policije i poreznika, koji su pokazali spremnost da ove podatke podijele sa kolegama u inostranstvu, prije svega poreznicima u Velikoj Britaniji i SAD.

Lov na zaboravne platiše poreza počeo je širom Njemačke , a oni čija se imena nisu našla na listama poreznika našli su se suočeni sa problemom gdje sada skloniti novac a da bude siguran od poreznika.

Doba apsolutne anonimnosti vlasnika bankarskih računa definitivno je prošlo i više niti jedna banka u svijetu ne može garantovati svojim klijentima da podaci o njihovim računima ipak neće doći u ruke vlasti u njihovim matičnim zemljama.

Diskrecija švajcarskih bankara postaje stvar prošlosti

Kraj nepovredive bankarske tajne posebno se odnosi na Švajcarsku koja se smatrala sinonimom za sigurno utočište novca sumnjivog porijekla.

Apsolutna anonimnost vlasnika računa u švajcarskim bankam odavno je samo mit. Još polovicom osamdesetih godina prošlog vijeka pod pritiskom SAD, Švajcarska je pristala da otkrije podatke o vlasnicima računa u bankama u ovoj zemlji u slučajevima povezanim sa kriminalom, prije svega kada je riječ o krijumičarenju droge i novcu mafijaša.

Švajcarske bankare to ipak nije smetalo da nastave sa pružanjem specifičnih usluga svojim bogatim američkim klijentima, koji nisu dio organizovanog kriminala već uspješni i bogati, kojima se nije dopadala ideja da svoju zaradu dijele sa američkom vladom.

Za ove klijente švajcarske banke omogućavale su otvaranje računa u Švajcarskoj te transfer novca. Iako je američkim državljanima zabranjeno posjedovanje bankovnih računa u inostranstvu, za švajcarske bankare ovo formalnost nije bila nikakva smetnja.

Idila je okončana kada su američki poreznici ubjedili jednog od zaposlenih u američkoj filijali švajcarske UBS banke da “propjeva” i potvrdi da su bankari svjesno kršili američke zakone aktivno pomažući svojim klijentima iz SAD da izbjegnu plaćanje poreza u Americi.

Pod pritiskom tužbi koje je američka porezna uprava podnijela protiv švajcarske UBS banke i uz izuzetno snažan diplomatski pritisak SAD na švajcarsku Vladu na kraju je postignuto vansudsko poravnanje.

780 miliona dolara kazne

Da bi izbjegla veću štetu, UBS banka je pristala da plati SAD 780 miliona dolara kazne i što je još važnije da otkrije imena 4.450 klijenata kojima je pomagala da izbjegnu plaćanje poreza u SAD. Za početak, prednost da se nađu na ovoj listi imaju oni sa računima većim od milion švajcarskih franaka a kasnije na red dolaze i sitniji igrači, koji na računima imaju više od 250 hiljada švajcarskih franaka.

U međuvremenu, američka vlada ponudila je amnestiju uz obećanje da amerikanci, koji su imali račune u švajcarskim bankama, neće biti krivično gonjeni ako se sami prijave, plate zaostali porez i novčanu kaznu.

U praksi to znači da bi u američki budžet trebali uplatiti oko polovine novca koji imaju na računu u Švajcarskoj. Ovu ponudu do sada je prihvatilo oko 14.000 amerikanaca, što američki poreznici smatraju svojim velikim uspjehom.

S druge strane, stručnjaci smatraju da najkrupnije ribe, koje na računima imaju nekoliko desetina miliona dolara, oklijevaju nadajući se da možda ipak neće biti na spisku koji će UBS banka predati američkim vlastima.

Off-shore zone kapitulirale

Združeni pritisak zapadnih vlada na off-shore zone ipak je dao značajne rezultate. Svih četrdesetak poreznih oaza širom svijeta pristalo je na međunarodnu saradnju u sprečavanju pranja novca i izbjegavanju poreza.

Prema postignutom dogovoru svaka off-shore destinacija dostaviće podatke o imaocima računa drugim vladama pod određenim uslovima. Tako neće biti moguće nasumično traženje podataka po principu”dajte mi imena svih mojih državljana i stanje na njihovim računima”.

Umjesto toga, Vlade koje sumnjau da njihovi državljani imaju račune u off-shore zonama moraće tačno navesti imena osoba te period za koji ih se sumnjiči da su prebacivali novac u off-shore banke i kompanije radi izbjegavanja poreza ili kao rezultat nekog drugog krivičnog djela.

Vlade u off-shore odredištima moći će da odbiju zahtjev za dostavu podataka ukoliko je riječ državnoj tajni te ukoliko je takav zahtjev motivisan političkim ili rasnim kriterijima.

Iako još uvijek ostaje prostor da se sofisticiranim transakcijama zametne trag novca u praksi je ovaj prostor svakim danom sve mnaji.

Više niko ne može biti apsolutno siguran da je novac pohranjem na računima u off-shore zonama zauvijek zaštićen od poreznika iz njegove matične države kao i imena pravih vlasnika računa.

(zurnal.info)

 

Budžet: Nepodnošljiva lakoća trošenja

 

Mudra vlast u BiH nadljudskim naporima uspjela je da za samo tri godine, od 2006. do kraja 2008. godine skrši gotovo milijardu maraka viška prihoda koje je nenadano ubrala, bez ikakvih vidljivih rezultata.

 

Kada je na kraju 2005. godine podvučena crta, računica je pokazala da je godina završena sa viškom od 149 miliona maraka, za koliko su tekući prihodi bili veći od rashoda.

Uvođenjem poreza na dodatnu vrijednost (PDV) naredne, 2006. godine, vlast je dobila poklon o kakvom je samo mogla sanjati. Pokazalo se da su prihodi bili veći od očekivanih za nevjerovatnih 589 miliona maraka.

A da sve bude još ljepše radilo se o izbornoj godini, pa sreći i zadovoljstvu vlasti u BiH nije bilo kraja. Opijeni neočekivanim prilivom stotina miliona maraka, bh. zvaničnici su predstavnicima MMF-a pokazali vrata i zamolili ih da ih zatvore sa vanjske strane, sa podsmjehom odbivši prijedlog o novom stand by aranžmanu koji bi bio podržan sa pedesetak miliona dolara.

Upozorenja da je nagli priliv novca uobičajena pojava u prvoj godini uvođenja PDV-a, bh. zvaničnici su jednostavno ignorisali, kao i prijedlog MMF-a da se ovaj višak novca umjesto u tekuću potrošnju izdvoji na stranu u poseban fond, kako bi se moglo intervenisati u slučaju ozbiljnije krize u narednim godinama.



Troškovi rasli više od prihoda

Ohrabreni većim prilivom novca vlasti na svim nivoima u BiH nastavile su sa sumanutim trošenjem novca i u narednoj, 2007. godini. Iako su prihodi porasli za 12 posto, troškovi su povećani za 22 posto. I pored povećane potrošnje na kraju godine opet se pojavio višak od 227 miliona maraka.


Računajući da će se rast prihoda nastaviti i narednih godina, apetiti za trošenjem su nastavili rasti iu 2008. godini, koja je, slučajno, opet bila godina izbora, ovog puta lokalnih. Trošenje bez pokrića doživljava svoj vrhunac, pa iako su prihodi u odnosu na godinu prije zabilježili rast od 7 posto, potrošnja se izmakla kontroli pa je povećana za 14 posto.

Izbori su dobijeni, ali je zabava sa bjesomučnim trošenjem novca poreznih obveznika bila završena.

Kriza je krajem godine zakucala i na vrata BiH a istovremeno je počela i primjena sporazuma o Stabilizaciji i pridruživanju sa EU, što je podrazumjevalo i manji prihod od carina zbog ukidanja carinskih dažbina na veliki broj proizvoda porijekom iz EU.

Trošili i novac koga nema

Umjesto očekivanog viška novca na koji se vlast već bila navikla uslijedilo je bolno otrežnjenje u vidu minusa od 128 miliona maraka, što znači da je vlast potrošila unaprijed i novac kojeg nije ni imala.

Da bi se predvidio ovakav epilog nije trebalo biti ekonomski genije, već samo iskoristiti zdrav razum. Svakoj domaćici koja upravlja kućnim budžetom je jasno da da može trošiti više samo ako su prihodi veći, a troškovi ne mogu beskonačno rasti brže od prihoda jer prije ili kasnije, ulazak u “minus” je neminovan.

Ova jednostavna logika, i neminovne posljedice, je izgleda suviše bila komplikovana za vlade i parlamente u BiH na svim nivoima koji su odlučivali o trošenju javnog novca.

Ključno pitanje je gdje je završilo 965 miliona maraka, koliko je iznosio neplanirani višak od početka 2005. do kraja 2007. godine. Zna se sigurno gdje nije.

U pokretanje velikih infrastrukturnih projekata poput gradnje autoputa, nije sigurno, jer još uvijek BiH ima tek tridesetak kilometara autoputa.

Nije ni u podsticanje domaćeg izvoza jer je u istom periodu vanjskotrgovinski deficit BiH nastavio da raste.

Ovaj novac nije pomogao niti domaćim poljoprivrednicima da stanu na svoje noge i povećaju domaću proizvodnju hrane, jer i dalje BiH uvozi gotovo dvije trećine hrane.

Činovnicima plate porasle za 47 posto

Čudnom koincidencijom, istovremeno kada se naglo pojavio višak novca u budžetima nakon uvođenja PDV-a, značajno su prasle prosječne plate, naročito zaposlenima u javnoj upravi.

Uvođenje PDV-a zaposleni u javnoj administraciji u BiH dočekali su sa prosječnom platom od 752 marke, koliko je iznosila u decembru 2005. godine, dok je istovremeno prosječna plata svih zaposlenih u BiH tada iznosila 561 marku, pokazuju zvanični podaci Agencije za statistiku BiH.

Tri godine kasnije, u decembru 2008. godine, kada je neplanirana milijarda maraka već došla i prošla, prosječna plata činovnika u BiH dogurala je već na 1.107 maraka, što je povećanje od impresivnih 47 posto tokom tri godine.

Za razliku od činovnika koji su probili magičnu granicu od hiljadu maraka mjesečne plate, ostatak običnih smrtnika u BiH, a to su oni koji svojim radom i novcem i pune budžete iz kojih se dijele plate i administraciji, na kraju 2008. godine radio je za prosječnu platu od 785 maraka.

Ko će platiti ceh

Vlast u BiH sada neopisivo podsjeća na pijanca, koji je nakon dobijene plate odmah otišao u kafanu i čitavu noć proveo neštedimice bančeći i trošeći tek dobijeni novac, da bi se ujutro probudio sa teškom glavoboljom zureći u prazan novčanik.

Očigledno, protekle tri godine trajala je luda zabava, ali sada se pale svijetla i konobari nestrpljivo čekaju da naplate ceh. Ko će od mamurnih gostiju platiti račun, to konobare uopšte ne zanima. Jelo se, pilo se, zabavljalo se, a sada, platiti molim.

(zurnal.info)

 

BiH i MMF: Prvo zakoni onda pare

Ovog puta MMF neće prihvatiti da se tražene izmjene zakona usvoje samo na Vladi, pa da nam doznači pare. Izgubili smo vjerodostojnost pa MMF neće doznačiti drugu tranšu stand by aranžmana od 128 miliona maraka, sve dok izmjene zakona ne budu usvojene u Parlamentu FBiH, najavio je ministar finansija u Vladi FBiH, Vjekoslav Bevanda, na pres konferenciji u ponedeljak u Sarajevu.

Gubitak 128 miliona maraka očajničkih potrebnih federalnom budžetu povlači za sobom i zaustavljanje 300 miliona eura koje je Svjetska banka već odobrila za BiH.

-Za razliku od aranžmana sa MMF-om, gdje je uslov da svoje obaveze ispune i država i entiteti i kantoni, prije nego što novac bude doznačen, sa Svjetskom bankom postignut je drugačiji dogovor. Ukoliko FBiH ne ispuni svoj dio obveza cjelokupan iznos povući će Republika Srpska, a važi i obrnuto, najavio je ministar Bevanda.

Ono što ni ministar ne želi precizirati je kada bi tražene izmjene zakona o pravima demobilisanih boraca, ratnih i civilnih invalida, fiskalnoj odgovornosti, mogle definitivno biti usvojene u Parlamentu FBiH.

-Ako je svima zaista stalo da se ovo uradi to se može završiti do kraja ove godine. Ako se bude politiziralo, onda neće ni za 100 godina. MMF-u je sasvim svjedno kada ćemo mi usvojiti ove izmjene. što se njih tiče, može ove a može i 2012. godine, jer sve dok uslovi ne budu ispunjeni novac neće biti prebačen, kaže ministar Bevanda.

Još manje razloga za optimizam kada je riječ o kresanju budžeta daje iskustvo iz prethodnih nekoliko mjeseci.

-Mi smo još prije tri mjeseca zatražili od svih budžetskih korisnika da sami smanje svoje troškove, odnosno da se odreknu svega što nije neophodno u ovom trenutku. Umjesto toga, kao povratnu informaciju dobili smo zahtjev za još više novca, objasnio je ministar Bevanda.

I dok se u narednoj izbornoj godini niko ne želi upustiti u rezanje troškova, “glavni blagajnik” u Vladi FBiH, Vjekoslav Bevanda najavljuje da će predloženi budžet FBiH za 2010. godinu iznositi 1,4 milijarde, koliko realno FBiH može sakupiti novca a što je nedovoljno da bi se zadovoljile sve potrebe. Ukoliko se ispoštuju zahtjevi MMF-a, onda bi ova suma mogla biti veća barem za 128 miliona maraka.

-Ukoliko ne dobijemo drugu tranšu od MMF-a, neće se desiti ništa, samo će biti manje novca nego sada, i to za sve, od plaća do stabilnosti mirovinskog sustava, upozorio je ministar Vjekoslav Bevanda.

(zurnal.info)

Poslednji dani dolara

 

Dolar je i dalje najvažnija svjetska valuta, a do kada, ne zna se. Najveća žrtva najsnažnije ekonomske krize u poslednjih 60 godina je američki dolar, kome daleko od očiju javnosti zamjenu zamjenu traže vlade Kine, Rusije, Brazila, proizvođači nafte, EU.

Amerika, čiji finansijski sistem je i proizveo krizu, koja se poput kuge proširila širom planete rušeći preko noći i najveće banke, spasila se bjesomučnim štampanjem “zelembaća”. Desetak hiljada milijardi svježeg novca ubrizgano je u finansijski sistem sa jedinim ciljem da se spriječi totalni kolaps čitave ekonomije.

Ova terapija je, za sada, djelovala relativno uspješno, ali konačan ceh tek treba da bude ispostavljen. Nakon što su ogromne količine svježe otštampanih dolara ušle u svjetski finansijski sistem postavilo se logično pitanje koliko uopšte vrijedi zelena novčanica.

Pokriće za dolar - riječ američke vlade

Jedino stvarno pokriće za američki dolar je riječ Vlade SAD. Još 1971. godine, jednostavnim potezom pera tadašnjeg američkog predsjednika Nixona, ukinuto je pokriće dolara u zlatu.

Iako opipljivog pokrića za dolar nema, njegovu vrijednost održava jednostavna činjenica da se bez njega ne može. Nafta svima treba ali se prodaje isključivo za dolare. Krediti koje su do sada odobravali Svjetska banka i MMF, prvenstveno siromašnim zemljama, također moraju biti vraćeni u dolarima. Rezultat je i da većina zemalja širom svijeta upravo zbog toga svoje devizne rezerve drži uglavnom u američkim dolarima.

A da bi došli do dolara, postoje samo dva, legalna, načina. Zaraditi ih prodajom vlastitih proizvoda na svjetskom tržištu ili kupiti od američke centralne banke koja drži monopol na proizvodnju ove “robe”. Upravo ova potražnja održava cijenu dolara i čini ga trenutno nezamjenjivom svjetskom valutom.

Ukoliko ovaj zatvoreni krug, gdje svako na svjetskoj pijaci svoju robu prodaje isključivo za dolare, jer su mu neophodni za kupovinu druge robe, bude prekinut, dolari se pretvraju u hrpu bezvrijednih papirića, čime bi se i SAD iz supersile pretvorila tek u jednog od nekoliko globalnih igrača.

Bojazan da bi zbog enormnih količina dolara ubrizganih na svjetsko tržište tokom poslednje godine dana moglo doći do inflacije, koja bi značajno obezvrijedila američku valutu, tjera najveće svjetske izvoznike, od Kine do zemalja proizvođača nafte, da razmišljaju o alternativama.

Kinezi, Rusi i Arapi spremaju alternativu

Prije par sedmica u javnost procurila vijest o tajnom sastanku zvaničnika ministarstava finansija Kine, Rusije, Japana, Francuske i zemalja Zaliva, predvođenih Saudijskom Arabijom, na kome se razrađivala mogućnost da se nafta umjesto dolarima plaća korpom valuta sastavljenom od japanskih jena, kineskih juana, eura i zlata.

Istog momenta, na svjetskom tržištu i među političkim liderima zavladala je do sada neviđena nervoza. Već u roku od par sati vrijednost dolara počela naglo padati a cijena zlata dodatno rasti.

Vrlo brzo, vlade zemalja Zaliva su demantovale da se spremaju odustati od dolara, ali ovaj zvanični demant nije nikoga pretjerano umirio.

Prema pisanju britanskog “Independenta”, ministri finansija i guverneri centralnih banaka Rusije, Kine, Japana i Brazila, također su održali sastanak u dubokoj tajnosti sa istom temom, o čemu znaju i u Washingtonu, ali čekaju dalji razvoj situacije.

Iako bi Kina, kao jedan od najvećih svjetskih izvoznika svih mogućih proizvoda ali i jedan od najvećih uvoznika nafte, odustajanjem od dolara mogla Americi nanijeti ekonomski udarac ravan atomskom udaru, Kina se nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji.

Kako se osloboditi 1.500 milijardi dolara

Srozati dolar preko noći u ovom trenutku ne bi bio problem, ali bi time istovremeno Kina samoj sebi zabila autogol, pošto u svojim rukama kioneska vlada drži oko 1.500 milijardi dolara mukotrpno zarađenih tokom prethodnih dvadesetak godina. Postane li dolar preko noći bezvrijedan, isto tako će i finasijske rezerve Kine postati podjednako bezvrijedne.

Identična je situacija i sa najbogatijim zemljama Zaliva, Saudijskom Arabijom, Kuvajtom, UAE, odnosno tamošnjim vladajućim porodicama koje kontrolišu najveći dio zarade od nafte. Upravo na ovu kartu računa SAD kao na svoj najjači adut u očuvanju vrijednosti dolara, barem još neko vrijeme.

Upravo su procjene da je trenutna vrijednost dolara upitna a njegova budućnost još neizvjesnija dovela do najveće cijene zlata u istoriji, koja ne pokazuju naznake niti pada niti zaustavljanja na dosadašnjem nivou.

Svi oni koji raspolažu ogromnim količinama dolara su na velikoj muci, kako spriječiti da se njihovo bogatstvo preko noći ne istopi, zajedno sa vrijednošću dolara. Prema procjenama MMF-a, u u strukturi deviznih rezervi u čitavom svijetu dolari čine čak 70 posto, pa je jasno da jednostavna zamjena dolara nekom drugom valutom preko noći nije baš jednostavno izvodljiva.

A alterrnativa dolaru u ovom trenutku nema previše, pa se zlato nameće kao logičan izbor, a slijede euri i nafta. Nafta, uz druge sirovine, zbog globalne ekonomske krize i smanjene potražnje i nije najpoželjnije rješenje kao alternativa dolaru.

Sa druge strane, ukoliko zemlje izvoznici nafte odluče da bi ubuduće umjesto dolara za naftu tražili neku drugu valutu, bio bi to udarac dolaru od čega se ne bi nikada oporavio.

Nafta, dolar i ratovi

Pristalice teorije zavjere ukazuju na čudne koincidencije koje povezuju naftu, dolar i ratove. Iako lideri zemalja izvoznica nafte s vremena na vrijeme zaprijete da bi uz dolar mogli prihvatati i euro ili neku drugu valutu, sve dok ta prijetnja ostaje samo verbalna, ništa bitno se ne dešava.

Međutim, ako se neki od lidera ovih zemlja ozbiljno opredjeli za ovu varijantu, obično slijedi promjena režima, jer je riječ o potencijalno “zaraznoj bolesti” koja bi se mogla proširiti i na druge proizvođaće nafte, pa je bolje djelovati preventivno.

Tako je Sadam Husein, nesporno bio brutalan diktator, ali je bez obzira na masovne pokolje vlastitih podanika prolazio bez posljedica i uživao dugo vremena blagonaklonost zapada.

Slučajno ili ne, tek kada je pod pritiskom međunarodnih sankcija odlučio da zaista iračku naftu umjesto za dolare prodaje za eure, uslijedila je invazija na Irak i svrgavanje Sadamovog režima.

Naravno, zvanično, invazija nije uslijedila zbog poigravanja sa sudbinom dolara, već zbog optužbi da Irak razvija hemijsko i biološko oružje za masovno uništenje.

Slična situacija se sada ponavlja i sa Iranom. Također pod višedecenijskim međunarodnim sankcijama, prije svega SAD, i iranska vlada je počela najavljivati mogućnost da naftu počne prodavati za eure. Iznenada, u fokus svjetske pažnje dospio je iranski nuklearni program, a prijetnja vojnom intervencijom protiv Irana, postala je realna opcija, barem kada je riječ o SAD i Izraelu.

Druga frakcija među paranoicima, tvrdi da je alternativno rješenje za dolar, koji ubrzano gubi vrijednost, već spremno i da je riječ o novoj valuti, “amero” koja bi bila zajednička valuta SAD, Kanade i Meksika. Predviđanja o zamjeni dolara “amerom” prisutna su već godinama , a globalna kriza samo ih je aktuelizirala, ali za sada se ova opcija čini malo vjerovatnom, barem u doglednoj budućnosti.

I MMF diže ruke od dolara

U međuvremenu, u stvarnom svijetu, traže se prelazna rješenja, a prvi korak najvećih vlasnika deviznih rezervi u dolarima, poput Kine, je postepena zamjena dolara u deviznim rezervama eurima, zlatom te pretvaranjem papirnatih dolara u opipljivu imovinu, prije svega u rudnike metala te naftu.

Ključni dokaz da budućnost dolara nije baš blistava ne počiva samo na predviđanjima i priželjkivanjima ljubitelja različitih teorija zavjere. Iz jednog od najjačih uporišta dolara, Međunarodnog monetarnog fonda, najavljuju uvođenje korpe valuta umjesto eksluzivnog korištenja američkog dolara.

Ono što je već sasvim izvjesno je da dolar broji svoje poslednje dane kao glavna svjetska valuta, što je logična posljedica preraspodjele moći na globalnoj sceni, gdje dosadašnji status SAD kao neprikosnovene svjetske ekonomske sile ugrožava Kina koja postaje ravnopravan partner.

Čeka se nasljednik dolara

Rezultat je da američki dolar neće nestati preko noći ali će ulogu svjetske valute morati početi dijeliti sa drugim valutama, gdje će se kao prelazno rješenje najvjerovatnije pojaviti nova, “super valuta” koju će sačinjavati korpa sastavljena od eura, juana, rublji, jena i zlata.

Iza scene, utrka za oslobađanje od dolara i njihovu zamjenu nečim pouzdanijim u deviznim rezervama najvećih zemalja, već uveliko traje.

I dok se eventualni pokušaji Zalivskih zemalja, najvećih proizvođača nafte, da zamjene dolara drugim valutama u trgovini naftom i mogu spriječiti, ako treba i silom oružja, takav scenario u slučaju Kine i Rusije je neizvodljiv.

Stoga se i ne postavlja pitanje hoće li dolar izgubiti dosadašnju apsolutnu dominaciju među ostalim valutama, već samo kojom brzinom će se taj proces odvijati.

(zurnal.info)

 

 

Javna potrošnja u BiH: Višak kantona, manjak novca Na javnu potrošnju BiH godišnje potroši više od 10 milijardi maraka, što je blizu polovice bruto društvenog proizvoda (BDP).

Jedino rješenje kojeg se do sada dosjetila vlast u BiH je smanjenje izdvajanja za plate administraciji i za socijalne naknade od 10 posto. Samo, da bi BiH javnu potrošnju svela na nivo koji sebi realno može priuštiti, ovo smanjenje od 10 posto neće biti dovoljno.

 Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja Centra za humanu politiku iz Doboja, vlast je u protekle četiri godine nezajažljivo krčmila novac koji je neko drugi morao zaraditi.

 Kako pokazuju rezultati istraživanja, dok je 2005. godine na javnu potrošnju odlazilo 38 posto bruto društvenog proizvoda (BDP), odnosno ukupne vrijednosti svih proizvedenih roba i usluga u BiH, taj procenat je u 2008. godini narastao na 42 posto.

U stvarnosti, situacija je puno gora nego što bi se dalo zaključiti iz procentualnog rasta jer je od 2005. do 2008. godine i BDP BiH snažno porastao, sa 16,9 milijardi maraka na 24,7 milijardi maraka.

Kada se ovi procenti pretvore u novac, onda se vidi da dok je 2005. godine na javnu potrošnju odlazilo 6,4 milijarde maraka , u 2008. godini ta je suma narasla na 10,3 milijardi maraka.

Uzmi od siromašnih i daj sebi

Idila, gdje se vlast ponašala kao protočni bojler i svake godine od svojih podanika uzimala sve više novca koji su oni zarađivali a vlast trošila po svom nahođenju, nije dugo potrajala.

Uslijedilo je bolno otrežnjenje a jednostavnu činjenicu da novca više nema dovoljno za dosadašnji nivo plata i različitih socijalnih naknada, izgleda niko nije spreman prihvatiti.

Zahtjevi MMF-a, koji korištenje odobrenih 1,2 milijarde eura kredita BiH uslovljava kresanjem javne potrošnje, samo su natjerali vlast da se suoči sa istinom pred kojom je dugo zatvarala oči, da su dugoročno ovako velika izdvajanja za javnu potrošnju neodrživa.

Domaći ekonomski stručnjaci u razgovoru za Žurnal svi ukazuju na ključni problem, BiH ima preveliku administraciju kao posljedicu komplikovanog teritorijalnog ustroja, posebno u FBiH, gdje su kantoni jednostavno suvišni.

U administraciji svaki četvrti višak

-Prvi način za smanjenje javne potrošnje je svakako smanjenje postojećeg broja zaposlenih u administraciji. Realno, samo na nivou FBiH ima barem 25 posto viška u administraciji a gdje su još i kantoni i opštine. Nevjerovatno je da mi imamo situaciju gdje zbog najave smanjenja plata, što bi trebalo barem djelimično umanjiti postojeću javnu potrošnju, štrajkovima prijete upravo budžetski korisnici , čija primanja i po redovnosti isplate i po visini, nadmašuju ona u realnom sektoru. Također je pitanje da li nama zaista treba u Federaciji BiH 10 kantona sa svojom administracijom. Da li nam zaista treba i da li sebi možemo priuštiti po 11 fondova zdravstvenog osiguranja, jer pored onog na nivou FBiH i svaki kanton ima svoj. Da li nam je potrebno 11 službi za zapošljavanje, jer svaka od ovih institucija ima svoje rukovodstvo, zaposlene, materijalne troškove, što sve skupa košta. Naravno da prostora za smanjenje javne potrošnje i ima i na državnom nivou kao i u republici Srpskoj, ali treba krenuti od Federacije BiH, kaže u razgovoru za Žurnal Kemal Kozarić, guverner Centralne banke BiH.

Kantoni su neopravdan trošak

Smanjenje javne potrošnje ne podrazumjeva samo manja izdvajanja za administraciju već i smanjenje nameta na domaće porezne obveznike koji svojim radom i svojim novcem i pune budžete, pri čemu ih niko ne pita da li to mogu podnijeti i da li se slažu kako se troši njihov novac.

-Smanjenje izdataka za administraciju je prva opcija, ako je riječ o smanjenju javne potrošnje. Bez toga mala je korist od smanjenja invalidnina za ratne i civilne invalide i porodice poginulih. Sa druge strane, imamo situaciju da je među korisnicima invalidnina i sličnih naknada veliki broj onih koji nisu stvarni invalidi. Način za smanjenje javne potrošnje je i kroz rasterećenje privrede od postojećih doprinosa poput onih za privredne komore. Pri tome i ovdje se postavlja pitanje da li nam treba samo u FBiH 11 privrednih komora. Za značajnije smanjenje javne potrošnje u BiH neophodna je rekonstrukcija unutrašnjeg uređenja FBiH, što podrazumjeva prije svega smanjenje broja kantona. Dovoljno je samo pomnožiti broj kantonalnih vlada sa brojem ministara pa se lako dolazi do zaključka koliko to sve košta. A funkcionalnije, i jeftinije, uređenje BiH moglo bi se postići potpunom eliminacijom kantona gdje bi imali samo općine i entitet, smatra Mirko Puljić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

Šta je ministar bez sekretarice, savjetnika i vozača

Da paradoks bude veći, u BiH je na sceni potpuno naopaka situacija gdje su plate zaposlenih u administraciji puno veće nego ljudi sa istim kvalifikacijama koji rade u privatnom sektoru i koji zarađuju platu i za sebe ali i za adminsitraciju.

-Ustavna reforma je ključ za smanjenje javne potrošnje u BiH. Nije to samo pitanje smanjenja broja trenutno zaposlenih u administraciji, problem je višak nivoa vlasti i institucija. Konkretno, kantoni su višak dok i na nivou opština ima dosta prostora da se sa boljom organizacijom rada administracije postigne puno veći učinak. Ono što se kod nas zaboravlja je da je čitav državni aparat na svim nivoima vlasti treba da služi kao servis građanima. A kod nas je on teret ljudima i usluga koja se pruža građanima je nikakva. Primjer je i bespravna gradnja, gdje imamo brojne nadležne inspekcije čiji je posao da to spriječe, ali umjesto sprečavanja novi bespravni objekti niču svakodnevno. Za početak, ako vlast ne može ili ne želi napraviti korjenite promjene u unutrašnjuem uređenju FBiH i ukinuti kantone, neka za početak ukinu zvanja ministara na nivou kantona i neka ih primenuju u recimo, izvršne sekretare, ili nešto slično. Ne radi se tu samo o jezičkoj akrobaciji, jer ako nekome date zvanje ministra onda se podrazumjeva da tu postoji i ministarstvo sa svojom strukturom zaposlenih, sekretarice, vozači savjetnici. Svođenjem kantonalnih ministara i ministarstava na nivo sekretara i sekretarijata, poput onih u opštinama, otpada odmah opravdanje za ovaj brojni prateći aparat. Tu je i pitanje socijalnih davanja koja se uglavnom svode na invalidnine ratnim vojnim invalidima i izuzetne penzije. Pa mi imamo čitavu populaciju ljudi u punoj radnoj snazi od četrdesetak godina, koji su u penziji. Usvajanje zakona, uoči opštih izbora 2006. godine, koji je uveo nove naknade demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima, bio je samoubilački potez vlasti koji sada plaćamo svi. Zbog tog poteza, koji nije imao realno pokriće u budžetskim sredstvima danas se režu izdvajanja i za obrazovanje i za zdravstvo i po 20-30 posto. Posljedica je da se time, recimo u oblasti visokog obrazovanja dugoročno sakati čitavo društvo, ocjena je Murisa Čičića, profesora na sarajevskom Ekonomskom fakultetu.

Naravno, javnu potrošnju ne čine samo plate zaposlenih u administraciji, već i ukupna izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje kao i za finansiranje razvojnih projekata.

Problem sa domaćom vlasti je što su kod raspodjele novca kao prioriteti postavljene plate administracije te naknade za ratne vojne invalide i demobilisane borce.

Od onog novca što ostane, i ako ostane, trebaju se finansirati zdravstvo, obrazovanje, kultura, nauka, dok za razvojne projekte koji bi trebali omogućiti ljudima da rade i zarade te da od svojih plata doprinesu i punjenju budžeta na svim nivoima vlasti, obično ma kraju nestane novca i time se krug zatvara.

A za ozbiljne rezove, poput drastičnog broja smanjenja uposlenih u javnoj administraciji te radikalnu reformu unutrašnjeg ustroja BiH koja bi čitav državni aparat od vrha do dna učinila mnogo jeftinijim i i efikasnijim nego što je sada slučaj, aktuelna vlast ne pokazuje ni želju ni volju niti znanje da to makar i sa zakašnjenjem uradi.

(zurnal.info)

BiH mora izabrati između Moskve i Brisela

BiH još nije donijela političku odluku da li će svoje dugoročno snabdjevanje gasom rješavati preko evropskog gasovoda Nabucco ili ruskog “Južni tok”. A kada će, ne zna se.

BH gas ima potpisane dokumente o učešću i u ruskom projektu gasovoda “Južni tok” i njegovoj evropskoj konkurenciji “Nabbuco”, ali konačnu odluku o učešću BiH moraće donijeti država. .

-Mi smo skupa sa Energoinvestom, kao kompanije, kroz potpis Memoranduma o razumjevanju sa Gazpromom iskazali našu spremnost za učešće u projektu ruskog gasovoda Južni tok. Ono što je manje poznato je da je BH Gas još 2006. godine potpisao ugovor sa turskom kompanijom “Botaš”, koji pokazuje našu zainteresovanost da učestvujemo i u projektu “Nabucco”, kaže za Žurnal Almir Bećarević, direktor BH gasa.

Gas kao sredstvo političkog pritiska

Odluka o priključku na gasovod “Nabucco” ili “Južni tok” je prije svega političko pitanje i izbor između EU i Rusije. Osim većeg kapaciteta za dopremu gasa u Evropu iz zemalja centralne Azije, poput Kazahstana, oba gasovoda prave se sa jasnim političkim i strateškim ciljevima.

Temeljni cilj ruskog gasovoda, iza kojeg stoji “Gazprom”, odnosno ruska vlada, je da se zaobiđe Ukrajina.

Time bi se eliminisala mogućnost da u natezanjim Rusa i Ukrajinaca, Ukrajina blokira plasman ruskog gasa u zapadnu Evropu, odnosno da Rusi mogu ukoliko se ukaže potreba zavrnuti gas Ukrajincima a da pri tome ne trpe kupci u zemljama EU.

S druge strane, cilj evropskog gasovoda “Nabucco” iza kojeg stoji EU, je da se zaobiđe Rusija i da se dopremom gasa iz Azije i Srednjeg istoka smanji evropska energetska zavisnost od Rusije, odnosno da se eliminiše mogućnost da Rusija može u bilo kom trenutku Evropu ostaviti bez gasa.

Problem je što bi oba gasovoda praktično išla istom trasom, od Gruzije, preko Turske, Bugarske, Rumunije, Mađarske do Austrije i što objektivno predstavljaju direktnu konkurenciju jedan drugom.

Jednostavno, ukupni kapaciteti oba gasovoda zajedno bili bi veći od trenutnih i kratkoročnijh potreba potrošača. A gasovod se isplati samo ako radi punom parom.

Evropski strah od Moskve

Iako je ideja o evropskom gasovodu stara već nekoliko godina, na konkretnoj realizaciji nije se previše uradilo sve do ove godine.

Poučeni bolnim iskustvom iz januara ove godine kada je zbog spora između Ukrajine i Rusije oko cijene i plaćanja gasa, Evropa ostala bez gasa a Rusija demonstrirala svoju energetsku moć, kod Evropljana se ponovo rasplamsao entuzijazam za gradnju alternativnog gasovoda.

Finansijeri projekta Nabucco su njemački RWE, austrijski OMV,mađarski MOL, bugarski EAD i rumunski Transgaz i naravno vlade zemalja članica EU, koje su u julu ove godine potpisale međudržavni sporazum o gradnji i korištenju ovog gasovoda. Sporazum je potpisan na 50 godina.

Prema planovima, gasovod Nabucco, dugačak 3.300 kilometara trebao bi početi sa radom 2014. godine i u prvoj fazi omogućiti dopremu gasa iz Azerbejdžana, Turkmenistana i Kazahstana.

Očekivano, i Rusija je upotrijebila sav svoj uticaj kako bi privolila, prije svega države na jugoistoku Evrope, da se uključe u projekat gasovoda “Južni tok”.

Turska, koja je ključna tačka za oba gasovoda, dale je svoju načelnu podršku kao i Mađarska i Bugarska, dok je Vlada Srbije među prvima i zvanično potpisala ugovor sa Rusijom o svom učešću u ovom projektu.

Čeka se Vijeće ministara BiH

-Sve što je BH Gas, kao kompanija, mogao uraditi kada se radi o učešću BiH u oba projekta, i “Južni tok” i “Nabucco”, mi smo uradili. Ali u ovim projektima radi se o učešću država a ne pojedinačnih kompanija i sada je na Vijeću ministara BiH da donese odluku o učešću BiH u jednom od ova dva ili oba projekta. Na žalost, do sada iz Vijeća ministar BiH nismo vidjeli čak ni pokušaj da se o ovom pitanju donese neka odluka, konstatuje Almir Bećarević.

Ako je suditi po dosadašnjim javnim istupima, kako domaćih političara, pogotovu iz Republike Srpske, tako i predstavnika gasnih kompanija u BiH, stiče se utisak da je ruski gasovod jedina opcija o kojoj se razmišlja u BiH dok je opcija priključka na evropski gasovod Nabucco praktično i ne spominje.

Ruski gasovod nije jedina alternativa

-Niko ne kaže da je za BiH ruski gasovod “Južni tok” bolje rješenje od evropskog gasovoda “Nabucco”. Nama treba priključak na oba gasovoda zbog sigurnijeg snabdjevanja BiH. Isto tako je činjenica da se u ovom trenutku za ruski gasovod “Južni tok”, još uvijek ne zna kuda će tačno prolaziti niti kada će biti gotov a još manje je poznato za Nabucco, kaže Almir Bećarević.

Energija nikad nije bila samo stvar ekonomije i rečunice pa tako i u slučaju ova dva strateška gasovoda.

- Svakako da je tu riječ i o političkoj odluci ali BiH se u ovom trenutku nije opredjelila niti za jednu opciju, i još uvijek nije prekasno jer su i neke druge zemlje u regiji, poput Hrvatske, odložile donošenje konačne odluke još za godinu-dvije, konstatuje Almir Bećarević.

Ključni argument zagovorenika priključenje BiH na ruski gasovod “Južni tok” je da iako bi “Nabucco” trebao omogućiti dopremu gasa iz Kazahstana, Azerbejdžana i Turkmenistana, time se ne smanjuje ovisnost o Rusiji.

U ovim zemljama Rusija masovno kupuje višedecenijske koncesije na nalazišta plina, pa se na kraju se opet sve svodi na zavisnost od Rusije.

Ova tvrdnja je samo djelimično tačna, jer ni Evropljani nisu baš toliko naivni i neobavješteni, pa bi u drugoj fazi “Nabucco” trebao omogućiti dopremu gasa iz Iraka, Irana i Egipta, koji su izvan ruske sfere uticaja.

Na taj način EU namjerava izbjeći da se za desetak godina nađe energetski potpuno ovisna o dobroj volji Kremlja.

Političare ne brinu ledeni radijatori

I dok vlade širom Evrope ubrzano rade analize, kako srednjoročne tako i dugoročne, kako očuvati stabilno snabdjevanje gasom i energetsku nezavisnost , jedino za BiH je to izgleda beznačajno i nebitno pitanje.

Snabdjevanjem gasom domaći političari počnu se baviti tek kada im zatreba zgodna poštapalica za predizbornu kampanju ili kada im se podanici počnu smrzavati u stanovima koji se pretvore u frižidere zbog “neočekivanog” prekida u dotoku gasa u BiH, tretirajući to kao elementarnu nepogodu a ne posljedicu vlastite totalne nezainteresovanosti.

(zurnal.info)

 

Koliko je ekonomska kriza koštala BiH  

{xtypo_dropcap}G{/xtypo_dropcap}lobalna ekonomska kriza žestoko je pogodila BiH iako su domaći političari, predvođeni Nikolom Špirićem, predsjedavajućim Vijeća ministara BiH, prije godina dana samouvjereno tvrdili da će kriza zaobići BiH. Najveća cijena plaćena je kroz gubitak postojećih radnih mjesta a samo je neizvjesno da li je bez posla ostalo nešto više od 15 hiljada radnika u BiH, kako to pokazuje zvanična statistika ili više od 50 hiljada, kako tvrde predstavnici sindikata.

{xtypo_quote_right}Optimizam bez pokrića domaćih političara splasnuo je tek kada su iznenađeno otkrili da je i novca u budžetima sve manje, pa samim tim i za njihove plate{/xtypo_quote_right}

Optimizam bez pokrića domaćih političara splasnuo je tek kada su iznenađeno otkrili da je i novca u budžetima sve manje, pa samim tim i za njihove plate.

Kada se uporede najsvježije dostupne brojke, iz avgusta, sa stanjem u ina kraju ljeta prošle prošle godine, postaje vidljiva dubina ponora u koji je gurnuta domaća ekonomija.

Na kraju avgusta u BiH je ukupno bilo 690.772 zaposlenih, što znači da je za 12 mjeseci izgubljeno 15.245 radnih mjesta manje ili 2,2 posto. Ovo je još i optimističnija varijanta, jer predstavnici sindikata procjenjuju da je bez posla u BiH u ovom periodu ostalo više od 50.000 ljudi.

Ima li se u vidu široko rasprostranjeni rad na crno u BiH, nije teško zaključiti koga su se poslodavci suočeni sa ekonomskom krizom prvo rješavali. Nekoliko desetina hiljada radnih mjesta, na žalost, nije izgubljeno u administraciji i među budžetskim korisnicima, već prvenstveno u u proizvodnji.

Očekivano, istovremeno je povećan i broj nezaposlenih za 16.721 u odnosu na avgust prošle godine, pa je na kraju avgusta ove godine na spiskovima zavoda za zapošljavanje bilo 497.034 imena, gotovo pola miliona.

Izvoz manji za petinu

Gubitak radnih mjesta u BiH dobrim dijelom je posljedica pada ionako skromnog bh.izvoza. Za prvih osam mjeseci ove godine ukupna vrijednost izvoza iz BiH iznosila je tek 3,5 milijardi maraka, što je u odnosu na isti period prethodne godine manje za 22,1.

Posljedice globalne krize naročito bolno su osjetili u tekstilnoj i industriji obuće, gdje se uglavnom rade “lohn” poslovi, gdje je domaći samo rad a amaterijal i dizajn stižu od naručioca posla, a kriza na tržištima bogatih zapadnih zemalja za posljedicu imala i otkazivanje novih narudžbi.

S druge strane, drastičnio je opao i uvoz u BiH. Ne zato što su domaći proizvodi zamijenili uvozne već zbog zaustavljanja investicija u nova postrojenja i opremu i smanjenja realne kupovne moći građana. Pored toga, rekordno nizak kurs dolara značio je da BiH troši nešto manje novca na uvoz nafte nego ranije.

Od januara do kraja avgusta na uvoz različitih roba i usluga iz svijeta BiH je potrošila 8,01 milijardi maraka, što je za 26,2 posto manje nego u istom periodu prošle godine.

Jedina dobra vijest u čitavoj priči je da je kao rezultat smanjenog uvoza i izvoza u oovm periodu smanjen i “minus” BiH u trgovini sa svijetom, na 4,5 milijardi, što je čak za 29,2 posto manje nego tokom prvih osam mjeseci prošle godine.

Loša vijest je da i pored drastičnog pada uvoza, i dalje prodajom vlastitih proizvoda zaradimo manje od polovine vrijednosti uvoza.

Spas iz dijaspore

I dok su domaći političari vijesti iz svijeta o psoljedicama najveće krize u zadnjih 60 godina slušali nezainteresovano, obični smrtnici u BiH bili su puno više zabrinuti za posljedice koje kriza ostavlja u SAD, zapadnoj Europi, Australiji, i to sa razlogom.

Godinama BiH uspjeva da manjak novca zarađenog prodajom vlastitih proizvoda i usluga na inostranom tržištu dijelom nadoknađuje doznakama od dijaspore.

Godišnje u BiH iz dijaspore stigne oko dvije milijarde eura, što je gotovo polovica vrijednosti ukupnog izvoza iz BiH ili više od jedne petine godišnjeg BDP-a.

Uprkos bojazni da bi zbog posljedica krize u zemljama gdje je bh. dijaspora najbrojnija, zapadna Evropa i SAD, ovaj izvor novca mogao presušiti, na koncu se pokazalo da je ova bojazan bila bez osnova.

Prema procjenama Svjetske banke, BiH bi u ovoj godini mogla zabilježiti pad deviznih doznaka od dijaspore od podnošljivih sedam posto što bi u apsolutnom iznosu bilo oko 140 milijuna eura.

Sve banke preživjele krizu

Udare globalne ekonomske krize u BiH je najbezbolnije podnio bankarski sektor. Sve banke u BiH ostale su na nogama a država nije morala ulagati svjež novac poreznih obveznika da bi ih održala u životu.

Istine radi, čak i da se došlo u takvu situaciju, novca u budžetima za takve intervencije nema. Nije se moglo posegnuti niti za štampanjem novca jer Centralna banka BiH funkcionira kao “currency board” bez mogućnosti da štampa novac ili daje kredite državi.

Panika koje zavladala u oktobru prošle godine među štedišama nije rezultirala totalnim povlačenjem depozita i gubitkom povjerenja u banke, čega su se bankari najviše plašili.

Ipak i u bankarskom sektoru kriza je uzela svoj danak, pa su ukupni kreditni plasmani za prvih osam mjeseci ove godine, samo u FBiH, u odnosu na isti period prošle godine, smanjeni za četiri posto, odnosno 229 milijuna eura.

A taj nedostatk novca se ipak osjeti, posebno u domaćim komapnijama koje vape za obratnim kapitalom.

Bankari se i dalje rađe odlučuju na kreditiranje građana nego poduzeća pa je čak 71 posto od ukupno odobrenih kredita namjenjeno kupovini potrošnih dobara, koji se ionako najvećim dijelom uvoze, pa domaći proizvođači i nemaju velike koristi od ove potrošnje.

Čekajući oporavak

Konačan iznos štete koju je BiH pretrpjela usled direktnih i indirektnih posljedica globalne ekonomske krize, znaće se tek kada BiH konačno izađe iz krize.

Procjene međunarodnih finansijskih institucija govore da bi BiH u ovoj godini mogla zabiljhežiti pad društvenog bruto proizvoda između tri i četiri posto, dok bi do kraja sledeće godine mogla zabilježiti simboličan rast od 0,5 posto. Dok optimisti vjeruju da ekonomski oporavak u BiH samo što nije počeo, pesimisti upozoravaju da bi nam moglo biti još gore nego što je sada, prije nego li nam postane bolje.

(zurnal.info)

Posao za 1.600 srednjoškolaca na jedan dan

 Više od 1.600 srednjoškolaca iz čitave BiH u petak, 9. oktobra, radit će jedan dan u preduzećima, bankama, državnim institucijama, u sklopu akcije “Volontiraj – Kreditiraj”, koju treću godinu zaredom organizuje nevladina organizacija Infohouse.

-Ove godine našem pozivu da na jedan dan angažiraju srednjoškolce uz dnevnicu od 15 maraka odazvalo se 320 poslodavaca u 20 gradova iz svih dijelova BiH, od Predsjedništva BiH do frizerskih salona. Za učešće u ovom projektu prijavilo se više od 1.600 učenika koji dolaze iz 102 srednje škole. Sav novac koji učenici zarade na ovaj način odlazi u poseban fond iz koga će potom biti finansirani najbolji projekti koje pripreme sami učesnici učenici. O tome koji projekti će dobiti novac, odlučivat će sami učenici javnim glasanjem. Cilj akcije nije prvenstveno da učenici odmah dobiju posao već da se upoznaju sa poslodavcima i različitim zanimanjima, kaže Dženana Alađuz, direktorica NVO Infohouse iz Sarajeva.

Kompanija koja će primiti najviše srednjoškolaca i pružiti im priliku da rade jedan dan je Mikorokreditna fondacija Partner iz Tuzle u koju će u petak na posao otići 100 srednjoškolaca, dok će Grad Banja Luka primiti 80 učenika, naša stranka 55 a Misija OSCE u BiH 40 učenika.

-Simbolična naknada od 15 maraka po učeniku, niti će nas osiromašiti niti nekoga obogatiti, ali ono što je u svemu tome je najbitnije da će učenicima ostati sjećanje na njihov prvi radni dan u životu, a to je nešto što se ne zaboravlja, objašnjava motive za uključenje u ovu akciju Tarik Baraković iz Mikrokreditne fondacije “Partner”.

(zurnal.info)