Novac

RECESIJA: Kako je David Bowie zadužio svijet

Kada je igranka konačno završena i upaljena svijetla, ceh je ispostavljen vladama, odnosno poreznim obveznicima. Cijena? Prava sitnica. 17,4 biliona dolara. Do sada.

Za obične smrtnike, suma od 17,4 biliona dolara je jednostavno nezamisliva jer je riječ o 17.400 milijardi dolara ili napisano brojkama, 17.400.000.000.000 dolara.

Najveći dio ove sume, 12,1 biliona dolara otpada na SAD, dok je Evropsku unija sprečavanje totalnog kolapsa koštalo 5,3 biliona dolara. Naravno, ovo nije konačna cifra jer svoj doprinos davale su i vlade ostalih zemalja u svijetu, od Kine, Japana, Rusije, ali u poređenju sa sumama koje su izdvojile vlade SAD i EU, sve je ostalo “sitniš” koji se mjeri u najboljem slučaju desetinama ili stotinama milijardi dolara.

I dok je, barem za sada, opasnost od globalnog finansijskog sloma sa kataklizmičnim posljedicama izbjegnuta, pitanja kako se sve to desilo te ko je odgovoran ne postavljaju se baš prečesto, a zahtjevi za konkretnom odgovornošću skora nikako.

Za sve je kriv David Bowie

Pojedini ekonomski eksperti poluozbiljno tvrde da je glavni krivac - David Bowie. Još 1997. godine Bowie, koji po osnovu autorskih tantijema za prošle muzičke hitove godišnje inkasirao nekoliko miliona dolara, pametno je zaključio da je život kratak. Danas jesi, sutra nisi, pa je veliko pitanje da li će biti u prilici da potroši u narednim godinama novac od tantijema kako bude pristizao. A i nije mu se dalo čekati.

Tako je fino izračunao koliko bi tokom narednih desetak godina trebao inkasirati od tantijema za bivše i buduće hitove i došao do zbira od nekih pedesetak miliona dolara. Potom je na prodaju ponudio obveznice u vrijednosti od pedesetak miliona dolara, naravno uz popust zainteresovanim investitorima.

Bowie je tako unaprijed uzeo novac na koji bi morao čekati godinama, a investitori su računali na zaradu koju će ostvariti tokom narednih desetak godina, pri čemu je garancija za isplatu ovih obveznica bio prihod od Bowievih tantijema.

Na isti način postupale su i američke banke tokom prethodnih desetak godina. Bankari, istina, nisu nešto muzički nadareni pa ne mogu računati na autorske tantijeme, ali su se sjetili hipoteka.

Iz dana u dan u SAD sve više novca je dijeljeno i šakom i kapom, svakome ko je barem prošao pored banke, i to kao kredit za kupovinu kuće. Naravno, kao osiguranje za dati novac, banka je upisivala hipoteku nad kućama kupljenim njihovim novcem.

Dugoročni kredit za kupovinu kuće uz odgovarajuću kamatu bankarima je donosio pristojnu zaradu, ali ne u komadu već tokom narednih 15 do 20 godina dok se kredit otplaćuje. Veliki umovi razmišljaju slično, pa su kreativci sa Wall Streeta, došli na istu ideju kao i Bowie, da unaprijed dođu do novca na koji bi inače čekali desetak i više godina.

Na prodaju su zainteresovanim investitorima bankari tako ponudili nove “papire” takozvane “CDS-ove” (credit default swap) čija je nominalna vrijednost bila jednaka vrijednosti odobrenih hipoteka koje su predstavljale garanciju za njihovu naplatu.

Ovi papiri su prodavani uz odgovarajući popust, bankarima se isplatilo dobiti nešto manje novca ali odmah umjesto čekanja na puni iznos tokom narednih dvadesetak godina. I što je još važnije, riješili su se brige oko naplate hipoteke.

Kupci su opet mogli računati na dugoročnu zaradu, rizik je skoro pa nikakav. I igra je počela.

Bankarima ne treba kontrol

Spretni berzanski špekulanti brzo su prepoznali sjajnu priliku za zaradu jer su se ovakvi papiri smatrali izuzetno sigurnim ulaganjem, gotovo bez ikakvog rizika, a porastom njihove popularnosti rasla je i potražnja, pa samim tim i cijena na tržištu.

Vrata za nadolazeću katastrofu širom su otvorena nakon što su američki Kongres i administracija tadašnjeg predsjednikaClintona, pod firmom deregulacije tržišta ukinuli i ono malo nadzora i regulativa koje su kako tako davale neki vid kontrole nad ovim segmentom finansijskog tržišta. Obrazloženje koje je ponuđeno kongresmenima bilo je da se “ radi o suviše komplikovanoj materiji da bi je razumjeli laici, te da bi sve trebalo prepustiti tržištu i osjećaju odgovornosti bankara”. I da sve bude zanimljivije, kongresmeni su bez puno priče prihvatili ovakvo obrazloženje, složivši se sa tvrdnjom da je ta materija za njih prekomplikovana.

Ovaj potez omogućio je da se među kupcima nađu i najveći institucionalni investitori poput penzionih fondova, kojim je inače dozvoljeno ulaganje samo u najsigurnije vrijednosne papire poput državnih obveznica i dionica najboljih kompanija i banaka.

Kada se na pijaci pojave veliki kupci, poput penzionih fondova i investicijskih fondova, koji raspolažu desetinama milijardi dolara cijene robe skaču u nebo, a balon bez pokrića počeo je ubrzano da raste.

U igru su se tada uključili i veliki špekulanti koji su na preprodaji ovih vrijednosnih papira ostvarivali više nego dobru zaradu.

Kako to obično biva, za velika ulaganja potreban je početni kapital, što veći to bolji. A zna se ko ima novac- banke. Tako su banke ponovo ušle na scenu ovog puta odobravajući kredite špekulantima za kupovinu papira kojima su pokriće – hipoteke.

Nemaš posao - kupi kuću

Ono što je potom uslijedilo teško je zamislivo običnim smrtnicima na Balkanu, za koje je dobijanje stambenog kredita jedna od gorih noćnih mora, a pronalaženje žiranta i dokazivanje platežne sposobnosti nemoguća misija.

Američke banke i paradržavne kreditne institucije Fredie Mac i Fanny Mae, počele su nemilice odobravati kredite za kupovinu kuća svakome ko je barem prošao pored banke. Kako se naknadno ispostavilo, krediti su dodjeljivani čak i ilegalnim useljenicima kao i nezaposlenim, pa je teško shvatiti kako je bilo ko pri zdravoj pameti i prosječno inteligentan, mogao vjerovati da će ljudi bez redovnih mjesečnih primanja uredno moći vraćati kredit.

Interes bankara je bio jasan, što više novca plasiranog u kredite to veća zarada, barem kratkoročno, a to se u praksi svake godione pretvaralo u bonuse direktorima banaka, koji su se mjerili desetinama i stotinama miliona dolara. A bonusi su, naravno, bili nagrada za uspješno poslovanje i rast profita.

Što je više novca završavalo kao krediti za kupovinu kredita, na tržištu je bilo sve više papira kojima su jedino pokriće bile upravo hipoteke za te kredite.

Svoj dio kolača potražile su i osiguravajuće kuće prodajući osiguranje za papire kojima su pokriće bile hipoteke.

Na papiru, sve je izgledalo savršeno i sve je funkcionisalo bez problema. Novac se obrtao, cijene ovih papira su rasle donoseći dobru zaradu svima uključenim u ovu trgovinu. Podstaknuti željom za brzom zaradom u igru sa američkim hipotekama su se uključile i najveće evropske banke, bilo direktno bilo indirektno, što je dodatno povećavalo potražnju i doprinosilo rastu cijena ovih papira.

Upozorenja malobrojnih ekonomskih stručnjaka da ovaj rast cijena ne može potrajati beskonačno te da je neminovnio da u jednom trenutku ovaj vještački naduvani balon pukne, niko nije želio čuti.

Potraga za većom budalom

U suštini čitava ova piramida nije bila ništa drugo nego najobičnija kladionica, gdje su se svi učesnici u igri praktično kladili i uzdali u sreću da će krediti kojima su kupovane kuće, i koji su bili pokriće za hipoteke kojima se masovno trgovalo, biti uredno otplaćivani. Razlika između obične lokalne sportske kladionice i ovakvog ulaganja je bila samo što su u klađenju na hipoteke ulozi bili mnogo veći, desetine i stotine milijardi dolara. Pri tome, svaki od investitora oslanjao se na “princip veće budale”, odnosno očekivanje da koliko god da je on platio ovaj papir da će se uvijek naći neko kome bi se taj papir mogao kasnije prodati po višoj cijeni i ostvariti zaradu.

Slom je počeo u 2008. godini, sa prvim znakovima krize u automobilskoj industriji. Kompanije su krenule u drastično rezanje troškova što je podrazumjevalo prije svega otpuštanje zaposlenih. Ostajući bez posla i primanja ljudi više nisu bili u prilici da redovno otplaćuju kredite za kupljene kuće.

Smanjenje potrošnje lančano je dovodilo do novih otpuštanja u drugim kompanijama, sve više ljudi nije bilo u stanju da vraća uzete kredite pa je logična posljedica bila pad cijena nekretnina.

Tada je uslijedio šok i otkriće da je “car go” i da papiri kojima se trgovalo u suštini nemaju nikakvo pokriće. Val panike je krenuo i počela je bjesomučna rasprodaja vrijednosnih papira kojima je jedino pokriće bilo hipoteke. Preko noći ,“apsolutno pouzdani” i “najsigurniji” vid ulaganja pretvorio se u bezvrijedne papire .

Prva posljedica bila je da se preko noći u bankarskim knjigama desetine i stotine milijardi vrijedna papirnata imovina pretvorila u nulu što je značilo da su banke umjesto debelog plusa suočene sa nezamislivim minusom u poslovanju.

Najveći gubitnici postali su penzioneri jer se na isti način imovina privatnih penzionih fondova, koji su značajan dio novca ulagali u papire sa pokrićem u hipotekama, pretvorila u prah. Višegodišnje ulaganje u budućnost jednostavno je isparilo a buduće i sadašnje penzionere u SAD ostavilo bez najvećeg dijela novca.

Banke i osiguravajuća društva za koje se vjerovalo da su jednostavno preveliki da bi mogli propasti, nestali su sa scene, a gospodari svjetskih finansija nakon izgubljene kockarske partije, ceh su ispostavili vladama odnosno poreznim obveznicima.

U svjetski finansijski sistem ubrizgane su što direktno, što indirektno hiljade milijardi dolara. Zvanični paketi za pomoć ekonomiji vrijedni stotinama milijardi dolara, tek su vrh ledenog brijega.

Milijarde koje nisu pojeli skakavci

Bez puno pompe, iza scene ubrizgane su mnogo veće sume, kroz otkup sada bezvrijednih papira od banaka, izdavanje garancija ili direktno dokapitaliziranje finansijskih institucija, u čemu je prednjačila američka centralna banka (FED).

Vlade su dio ovog novca obezbjedile kroz zaduživanje a najvećim dijelom jednostavnim štampanjem para ostavljajući za kasnije razmišljanje kakve će to imati dugoročne efekte.

Nakon što su najveće banke i globalni finansijski sistem intervencijom vlada spašeni od totalnog kolapsa, počela su na vidjelo da izlaze šokantna otkrića.

Za stotine milijardi dolara ubrizganih koncem prošle godine u najveće američke banke, niko nema pojma gdje su na kraju završile. Banke jednostavno neće da kažu a američka vlada baš i previše ne insistira na ovim sitnicama.

Za dio novca se ipak zna gdje završio, kao bonusi vodećim manadžerima, vrijedni desetine i stotine miliona dolara, za njihov “uspješan rad”.

Pitanje koje se ne postavlja je a ko je u čitavoj gužvi zaradio. Početkom prošle godine kada se papirima sa pokrićem u hipotekama, na finansijskom tržištu trgovalo punom parom i kada su cijene bile rekordno visoke, onaj ko je prodavao ostvarivao je ogromnu zaradu.

Ko su bili prodavci i gdje završio taj novac, a očigledno je riječ o stotinama i hiljadama milijardi dolara, možda se jednog dana i utvrdi. Ili to ostane jedna od brojnih neriješenih misterija u svemiru.

 

Dražen Simić RECESIJA: Rječnik propasti

Bankari

Novac vlada svijetom, a bankari vladaju novcem. Stvarna moć odavno nije u rukama političara, pa makar to bili i čelni ljudi najmoćnijih država. I dok političari barem zbog glasova na izborima moraju voditi računa i opštem dobru njihovih podanika, bankari su oslobođeni ovog tereta te se mogu fokusirati samo na profit. Što veći to bolje.

U utrci za profitom po svaku cijenu bankari su ignorisali svaki potencijalni rizik vodeći računa da je samo na kraju svakog kvartala u knjigama iskazani profit sve veći. Cilj opravdava sredstva, pa tako i pozajmljivanje novca onima za koje je bilo očigledno da ga nikada neće moći vratiti, ali je to svejedno doprinosilo većem profitu na papiru.

 

Naravno konačan cilj nije samo brojka na papiru već sasvim konkretni bonusi bankarima koji su se mjerili desetinama miliona dolara godišnje i koji su direktno zavisili od iskazanog papirnatog profita. Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ova bankarska idila.

Kada su se zaigrani bankari konačno suočili sa surovom stvarnošču, ceh njihove neodgovornosti i bezobzirne pohlepe na kraju su platili, i plaćaće još mnogo godina, obični smrtnici. Iza ušminkanih finansijskih izvještaja banaka pojavili su se gubici koji su se mjerili stotinama milijardi dolara, a račun je ispostavljen vladama koje su ovaj finasijski bezdan krpili novcem koji ne postoji, novim zaduživanujem država i štampanjem novog novca bez pokrića.

 

Centralne banke

Eskalacijom globalne krize centralne banke najvećih i najbogatijih zemalja postale su poslednja nada za spas dojučerašnjih globalnih bankarskih giganata i multinaciionalnih kompanija. U praksi, to se svelo na ultimativne zahtjeve za štampanjem novca bez bilo kakvog pokrića u obimu nezabilježenom u dosadašnjoj istoriji, što se posebno odnosi na SAD i njihovu centralnu banku, Federalne rezerve (FED).

Depresija

U novogovoru političara i korporacijskih medija, depresija je zabranjena riječ. Razlika između recesije i depresije je kao između upale grla i teške upale pluća.. U kolektivnoj svijesti ostalo je duboko utisnuto traumatično sjećanje na najveću svjetsku ekonomsku krizu do sada, koja je trajala od 1929. do sredine tridesetih godina prošlog vijeka.

Depresija, to je masovna nezaposlenost, praćena slomom banaka i berzi, propadanjem štednih uloga, redovi pred javnim kuhinjama i borba za golo biološko preživljavanje većine običnih smrtnika. Iako aktuelna globalna kriza po brojnim parametrima ispunjava više kriterija za depresiju nego za recesiju, tek rijetki ekonomisti i još rjeđi političari usuđuju se ono što se danas događa nazvati depresijom. Čisto da se narod bez potrebe ne uzbuđuje previše.

MMF

Popularno nazvani “globalni finansijski policajac” u poslednjoj globalnoj krizi dobio je ulogu spasioca i “dobrog momka”. Pošto je vrag odnio šalu i nemilosrdni MMF olabavio je dosadašnje kriterije i zemljama koje su se našle suočene sa totalnim bankrotom pružio je finansijsku “prvu pomoć”. Ne radi se o griži savjesti već o jednostavnom interesu najbogatijih.

Lančani bankrot niza zemalja, od Islanda, Mađarske, Poljske pa do azijskih i južnoameričkih zemalja za posljedicu bi imao kolaps globalnog finansijskog sistema koji bi žestoko pogodio i najbogatije države, odnosno njihove banke i kompanije, a to im se nikako ne isplati.

Nacionalizacija

Smrtni grijeh” za pristalice neoliberalnog slobodnog tržišta, vlasništvo države nad kompanijama i bankama, u trenutku kada je zaprijetio totalni slom , ekonomski, ali i socijalni, postao je jedini izlaz. Kada su kockari na čelu banaka, osiguravajućih kuća, fondova shvatili da su prokockali sve što se moglo, zakucali su na vrata vlada tražeći direktnu finansijsku injekciju iz budžeta i državnih štamparija novca.

Sva priča o pogibeljnosti državnog učešća u vlasničkoj strukturi naglo je zaboravljena iz sasvim pragmatičnih razloga. Totalan kolaps banaka prije svega bi značio i apsolutni gubitak novca postojećih, privatnih dioničara bez ikakve šanse da se taj novac u neka bolja vremena vrati. Ovako, država je omogućila opstanak, što znači i šansu da se u budućnosti ponovo poveća tržišna vrijednost dionica u rukama privatnih investitora.

Penzioni fondovi

Najveći gubitnici globalne krize nisu milijarderi koji su preko noći postali “samo” milioneri već penzioni fondovi, odnosno penzioneri, posebno u SAD. Sve blagodeti privatnih penzionih fondova pokazale su sada svoje naličje.

Privatni penzioni fondovi funkcionišu na jednostavnom principu. Osiguranik tokom radnog vijeka uplaćuje svakog mjeseca određeni iznos, a taj novac fond potom ulaže u dionice i druge vrijednosne papire kojima na duge staze , vrijednost raste puno više nego što bi porasla vrijednost novca oročenog u banci.

Kada ode u penziju visina penzije zavisi od vrijednosti dionica pa tako bukvalno iz mjeseca u mjesec visina penzija varira, kad vrijednost dionica raste, raste i penzija a kada pada, smanjuje se i penzija.

Fond menadžeri privatnih penzionih fondova podlijegli su globalnoj euforiji koja je prethodila slomu finansijskog tržišta, te su kao glavninu novca kojim su raspolagali plasirali zu dionice koje su se smatrale “čvrstim kao beton”, uključujući tu i dionice banaka, osiguravajućih kuća i globalnih multinacionalnih kompanija poput General Motorsa.

Kada je počelo masovno propadanje banka, osiguravajućih kuća i kompanija a vrijednost nije se istopila samo vrijednost njihovih dionica na berzi već i penzije trenutnih i budućih penzionera. Ljudi koji su nakon tridesetak godina uplaćivanja u penzioni fond planirali da krajem prošle ili početkom ove godine odu u zaslužen u penziju, iznenada su otkrili da taj luksuz sebi ne mogu priuštiti jer se i vrijednost njihovih dugogodišnjih uplata preko noći istopila.

Pohlepa

Obična, staromodna, tako ljudska osobina, mogla je svjetsku ekonomiju koštati glave. Ideja slobodnog, nereguliranog tržišta, oslobođenog sputavajućeg uticaja države, propisa, kontrole, čiji su propovjednici dočekali svojih pet minuta , počiva na dvije pretpostavke.. Prva, da će “svemoćna ruka tržišta”, odnosno odnos ponude i potražnje, sama uspostaviti ravnotežu, bilo da je riječ o proizvodima ili uslugama, kompanijama ili bankama .Da li bi se ova teorija dokazala i u praksi, niko nije bio voljan da proba, jer je ulog bio preveliki pa je “svemoćna ruka” države zamijenila ruku tržišta, na olakšanje bankara i njihovih dioničara.

Druga pretpostavka, koja se pokazala tragično pogrešnom polazila je od toga da će se bankari i ostali igrači na finansijskom tržištu , ponašati razumno i odgovorno pri raspolaganju tuđim novcem.Kako to obično biva, pohlepa, odnosno utrka za što većim profitom i to što brže, odnijela jen pobjedu nad zdravim razumom i neophodnim oprezom. Epilog čitave priče je poznat.

Recesija

Po knjiškoj definiciji, kada dva uzastopna tromjesečja ekonomija bilježi pad bruto društvenog proizvoda smatra se da je zemlja u recesiji. Za obične smrtnike to znači masovna otpuštanja zaposlenih usljed pada narudžbi i smanjenog kreditiranja od strane banaka, što neminovno dovodi i do zatvaranja brojnih firmi.

Neugodno iznenađenje za tranzicijske države je da su krize, ili ljepše rečeno, recesije, sastavni i neizbježni dio kapitalizma. Kapitalizam ne podrazumjeva stalan rast ekonomije, plata i standarda. Princip, svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo, u kapitalizmu ne važi. A to nam niko nije rekao.

Nakon perioda rasta neminovno slijedi period pada, a onda opet ispočetka. Ovi ciklusi uspona i padova su neminovni i do sada niti jedna kapitalistička ekonomija nije uspjela smisliti način kako da ih izbjegne . Jedino je neizvjesno koliki će pad biti kada do njega dođe, te koliko će kriza potrajati. Najčešće recesije se javljaju svakih 5-7 godina i traju 12 do 18 mjeseci, nekada malo kraće, nekada malo duže.

Po ovoj školskoj definiciji BiH je imuna na recesiju jer se kod nas ne prikupljaju i ne obrađuju podaci o kretanju bruto društvenog proizvoda na tromjesečnom nivou . To znači da je realno moguće da bh. ekonomija i uđe i izađe iz recesije a da to službena statistika ne registrije.

Vlade

Sa stanovišta pristalica neoliberalnog kapitalizma, svaka vlada je najveća prepreka sveopštem procvatu privatnog poduzetništva. Ako baš mora da postoji onda bi trebala da se drži što dalje od bilo kakvog biznisa a naročito da kojekakvim zakonima i propisima ograničava poduzetničke ideje. Kada je zbog pohlepe bankara i odsustva bilo kakvih sistemskih ograničenja globalni finansijski sistem došao na rub totalnog sloma, i najvatrenije pristalice neoliberalnog kapitalizma pokucale su na vrata vlade tražeći izdašnu finansijsku pomoć, koju su i dobili.

 

(zurnal.info)