Andrej Nikolaidis

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti

Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.

Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.

Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.

Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.

Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.

Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?

Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.

U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirt Jonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.

Onda je odjeknuo prvi plotun.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Veliki MMF štrumf

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe?

Suspense je u zraku. Mediji iz dana u dan nagađaju, građani sa nestrpljenjem očekuju odgovor na pitanje: hoće li se Crna Gora zadužiti kod MMF-a? Hoće li mala ali ponosna država uzeti 200 miliona kredita od agenta kapitalizma, čija neoliberalna inkarnacija, evo, doživljava posljednje dane, odlučna da sa ovog svijeta ne ode prije nego što imenuje dostojnog nasljednika i sa sobom u berzom-pulsirajuće Ništa ne povuče što više biomase koja se odaziva na ime čovjek?

Evo krasnog vica o MMF-u iz uzbudljivog spisa Nevidljivog komiteta (iza kojeg stoji Julien Coupat i skupina Tarnac 9, uhapšena u novembru 2008. zbog optužbe za terorizam) – “Nadolazeća pobuna”. Kaže ovako: “Pitanje: kako zovemo hiljadu ekonomista MMF-a na dnu mora? Odgovor: dobar početak”.

Drugi vic iz istog spisa glasi: “Dvojica ekonomista razgovaraju. Prvi kaže: Razumiješ li ti što se zbiva? Drugi kaže: evo, odmah ću ti objasniti. Našto prvi kaže: ne, ne, i ja sam ekonomista, i ja znam objasniti. Pitanje je: razumiješ li?”. Doista: znam da crnogorska Vlada i opozicija, koja pruža nepodijeljenu podršku faustovskom sporazumu sa MMF-om, znaju objasniti zašto treba uzeti kredit. Ali moje pitanje glasi: razumiju li što to zaista znači?

JUGOSLOVENSKA IMPLOZIJA

Ono što nam se kao odgovor nudi u medijima provincijalni je amaterski teatar, tragedija koja se, nehotično, bez namjere autora i glumaca, pred očima anestezirane publike, pretvara u komediju. Naši eksperti trude se da građanima Crne Gore MMF predstave kao Veliko Drugo: MMF će crnogorsku ekonomiju napokon transformisati i postaviti na “zdrave osnove” – suzbiti korupciju i samovolju crnogorske vlasti koja, bez MMF-a da je nadgleda, pustoši državu. Opis aktivnosti vlasti je prilično tačan: problem je u bajkovitom opisu onoga što nam se obećava kao budući doprinos MMF-a našem blagostanju.

Crna Gora, kao članica-republika Titove Jugoslavije, već ima iskustvo “plodne saradnje” sa MMF-om. Profesor ekonomije Michel Chossudovsky sa University of Ottawa u radu “Dismantling Yugoslavia, Colonising Bosnia” opisuje saradnju koja je pripremila teren za ekonomski kolaps države čiji će ostaci izgorjeti u ratovima devedesetih.

Chossudovsky piše: “Kroz dominaciju u globalnom finansijskom sistemu, Zapadne sile su, zarad svojih nacionalnih i kolektivnih strategijskih interesa, oborile jugoslovensku ekonomiju na koljena”. Kako?

Za odgovor na to, treba otići natrag u 1979. Do te godine, naime, Titova Jugoslavija bila je “regionalna industrijska sila i ekonomski uspjeh”. U dvije decenije koje su prethodile toj godini, GDP je godišnje rastao prosječno za 6.1 procenat (to je, radi usporedbe, prema izvještaju CNN-a, kao rast u prvom kvartalu 2009. u super-Kini), zdravstvena zaštita bila je besplatna, pismenost 91 procenat a prosječan životni vijek 72 godine.

Ono što se dalje dešavalo Chossudovsky opisuje ovako: “ Jugoslovenska implozija bila je dijelom rezultat mahinacija SAD-a. Uprkos politici Nesvrstanosti i trgovinskim vezama sa Evropskom unijom i samim SAD, Reaganova administracija nanišanila je jugoslovensku ekonomiju u National Security Decision Directive (NSDD 133), "Us Policy towards Yugoslavia”, dokumentu iz 1984., čija je cenzurisana verzija objavljena 1990... SAD su se ranije pridružile internacionalnim kreditorima kod kojih se Beograd zadužio, da bi se sprovela prva runda makroekonomskih reformi , što je počelo 1980., kratko pred smrt Maršala Tita. Inicijalna runda rekonstrukcije uspostavila je šemu. Kroz osamdesete, MMF i Svjetska banka periodično su propisivale nove doze gorkog ekonomskog lijeka, sve dok jugoslovenska ekonomija lagano nija pala u komu.

Od početka, programi koje je sponzorisao MMF ubrzavali su dezintegraciju jugoslovenskog industrijskog sektora. Industrijska proizvodnja je do 1990. pala na minus deset posto rasta a država blagostanja je demontirana, uz predvidljive društvene posljedice. U međuvremenu, sporazumi za restrukturiranje duga doveli su do povećanja zaduženja”.

NEOKOLONIJALNA BOSNA

Chossudovskyjev članak, čiji nas se odjeljak »Neokolonijalna Bosna« ovdje naročito tiče, objavljen je u proljeće 1996.

»Sa mirovnim dogovorom koji garantuje NATO oružje, Zapad je pokrenuo program »rekonstrukcije« koji je suverenitet masakrirane zemlje sveo na najniži nivo koji u Evropi viđen nakon Drugog svjetskog rata. Taj se program velikim dijelom sastoji od pretvaranja Bosne u podijeljenu teritoriju pod NATO okupacijom i zapadnom administracijom«, piše Chossudovsky.

On konstatuje da je na osnovu Dejtonskog sporazuma Zapad u Bosni uspostavio kolonijalnu administraciju. Napominje da su nakon rata ekonomsku politiku u Bosni preuzele Bretton Woods institucije i Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj. MMF je preuzeo Centralnu banku, kojoj nije dozvoljeno da funkciniše kao Centralna banka. Chossudovsky: »Da bi se Bosna ikada spasila od pustošenja koje su joj donijeli rat i neokolonijalizam, biće nužna masivna obnova. Ali sudeći po istoriji Balkana, zapadna pomoć prije će Bosnu odvući u Treći svijet nego je uzdići do jednakosti sa njenim evropskim susjedima«.

Chossudovsky se suprotstavlja zvaničnoj, medijski kreiranoj »istini« o mračnom raspadu Jugoslavije: Zapad jeste zaustavio rat u Bosni, ali time je samo okončao ono što je započeo. On kao mitološku i ideološku odbija tezu po kojoj se Jugoslavija raspala zbog vječnih, gotovo onostranih etničkih mržnji, pa umjesto toga nudi ekonomsko objašnjenje. U njegovoj priči, Ante Marković nije pozitivan lik.

U odjeljku »Gospodin Marković ide u Washington«, Chossudovsky podsjeća da se na jesen 1989. Marković u sreo sa Georgeom Bushom ocem. Tema razgovora bio je novi »paket pomoći« Jugoslaviji. Da bi dobio pomoć, Marković prihvata žestoke reforme: devalvaciju valute, zamrzavanje plata i, najvažnije, započinje proces ukidanja društvenog vlasništva. Cilj je masovna privatizacija i ukidanje javnog sektora. Prema podacima Svjetske banke, nakon Markovićeve posjete Americi, likvidirano je 2 435 industrijskih preduzeća. Onda je došao rat, a prostor Jugoslavije rascjepkan je na male »tržišno orjentisane« ekonomije.

U knjizi "Pravo na pobunu. Uvod u anatomiju građanskog otpora" Igor Štiks i Srećko Horvat zaključuju:

Jasno je da su početkom 90-ih zapadni kreditori zadovoljno trljali ruke, "šok terapija" je uspjela, a vanjski dug Jugoslavije pažljivo je podijeljen među državama nasljednicama, koje su sada, htjele to ili ne, morale krenuti u "strukturalne prilagodbe", a neke su se, poput Hrvatske, toliko zadužile da su ubrzo nadmašile cjelokupni vanjski dug prezadužene socijalističke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije otvorio je mogućnost da se u državama direktno pogođenim ratom konsolidiraju novi, često povezani, režimi kojima će šok rata i razaranja omogućiti da bez otpora učvrste nove oligarhije (s mnogim članovima iz stare okoštale oligarhije) i raspodijele među sobom ogromno društveno bogatstvo”.

JOŠ KOLIKO, VELIKI ŠTRUMFE?

O tome kako to radi MMF piše i politički filozof Peter Hallward, autor knjige Damming the Flood: Haiti, Aristide, and the Politics of Containment. Samo dva dana nakon razornog zemljotresa na Haitiju, MMF je dao sve od sebe da ionako siromašnu zemlju gurne dublje u dužničko ropstvo. MMF je razorenoj zemlji odobrio zajam – ne, ne donaciju – od 62 miliona funti. Haiti MMF-u već duguje 101 milion funti. MMF je za svoje dobročinstvo zahtijevao da vlada u zemlji koja vapi za pomoći poveća cijenu struje, zamrzne plate i obuzda inflaciju. Hallward zaključuje: “Kriza je iskorištena za sprovođenje neoliberalnih reformi u zemlji koja je već na koljenima. Ukupni dug Haitija iznosi 546 miliona funti. Samo 2003., Haiti je potrošio 35 miliona funti na ime servisiranja pozajmljenih 24 miliona – plaćajući više nego što su primili”.

Kao što se mora odbaciti ideja “za sve je kriv Zapad”, kojom svoju bezgrješnost u ratovima za raspad Jugoslavije brane tadašnje nacionalističke elite, tako se mora odbaciti i ideja da je Zapad dobrodušni civilizator, koji je sa tugom i zebnjom posmatrao naše divljačke sukobe, da bi se konačno umiješao i kultivisao nas, pripitomio i oplemenio, te na koncu proširio svoj Rajski vrt demokratije i kapitalizma i na naše gore i dolove. Očito je da, uprkos svemu, to nije samo po sebi razumljivo, pa stoga vrijedi napomenuti: MMF nije instrument Velikog drugog, koje će povesti računa o našoj sudbini (dok mi samo treba da se prepustimo i da ga štujemo). Ideja da negdje, u obećanoj zemlji, tamo daleko na krajnjem zapadu svijeta, postoji savršena demokratija i kapitalizam sa ljudskim likom, po uzoru na koji i mi imamo izgraditi svoje društvo i ekonomiju, nije samo bizarna, infantilna i urnebesna. Ona je i operativna. Političke i intelektualne elite, okružene kordonima ideološke policije sačinjene od NVO aktivista, djeluju, dejstvuju, kao da to stvarno postoji, kao da će neoliberalna utopija doista trajati još hiljadu godina. Gromoglasni uzvici “Hoćemo MMF”, koji ovih dana odzvanjaju crnogorskim brdima, dokaz su tome.

U toj bajci MMF je neka vrsta istočnjačkog učitelja koji, a da to nije čak ni paradoksalno, stiže sa zapada. On uči da je, prije nego pobijedimo opake neprijatelje tržišta i otvorenog društva, nužno pobijediti sebe. On uči harmoniji: da bismo se stopili, sjedinili sa bestjelesnim tržištem, najprije moramo savladati sopstvene inhibicije, koje se javljaju u obliku socijalno osjetljive države (što Crna Gora, i utoliko smo bliži neoliberalnoj utopiji, svakako nije). Moramo savladati nagone, čiji su glasni i zamorni agenti radnici i siromašni . Moramo prevladati sopstvene antagonizme, koji uzimaju spoljnu formu društvene borbe. Kada sve to prevaziđemo, kada nakon posljednjeg testa Veliki Učitelj napokon procijeni da smo spremni... Da, zaista: što onda?

U crtanim filmovima o štrumfovima često se ponavlja scena koja može poslužiti kao metafora odnosa MMF-a i dužnika. U toj sceni, štrumfovi slijede Velikog štrumfa, mudru starinu koja ih nekamo vodi. Samo on zna put: ostali ga tek poslušno slijede. Ali u jednom trenu štrumfovi postaju umorni i nestrpljivi, jer put se odužio, a cilj kao da neprekidno izmiče. Tada štrumfovi stanu zapitkivati: još koliko, Veliki štrumfe? I put se nastavlja...

Stvar se može saopštiti i drugačije: MMF je nalik na onog dresera koji je rekao – “Baš kad sam psa naučio da ne jede, on je crkao”.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Jalijaši gordo gaze

Siledžije više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi

Zvao se Sejdić. Ili nije. U svakom slučaju, tako smo ga mi zvali. Neko bi viknuo njegovo ime i to je značilo: kraj. Ako se igrao fudbal, meč je bio prekinut: mudri su se sklanjali u haustore, hrabri bi ostali na livadi i čekali da ih Sejdić išamara. Ako se stajalo u redu za hamburgere, odustajalo se od doručka na velikom odmoru. Kad-tad, Sejdić bi te ipak stigao. Zaskočio bi te negdje na putu od kuće do škole, oteo ti pare i ponizio te, jer on nije bio tek romski jalijaš, nego i sadista.

Bio je kao Katrina. Kao cunami. Bio je prirodna nepogoda na koju se moglo odgovoriti jedino evakuacijom. Sejdić je vladao Dobrinjom. Bio je sve, po do it yourself principu: i okrutni car i crne trojke koje su vršile odmazdu nad neposlušnima.

Djeca nemaju razumijevanja za potlačene sa margina društva. Ljevičarska sućut se razvije tek docnije, kada život pomazi nas a pregazi sejdiće. Kada mi postanemo profesori, novinari i advokati, a sejdići postanu alkoholičari koji skupljaju boce i karton i čija mladunčad po ulicama zaskaču negu drugu djecu očeva iz srednje klase. Dok znojav i zadihan, u zadnji tren, praćen letećim kamenjem i Sejdićevim psovkama utrčavaš u sigurnost svog haustora, ne misliš o osveti potlačenih.

Jedna je žena, bjelkinja, zapucala u Vašington, na Obaminu predsjedničku inauguraciju. Naletjela je na grupu građana Afro-američkoga porijekla. Silovali su je. Žena je kasnije novinarima izjavila da silovateljima ništa ne zamjera: oni su vjekovima bili zlostavljani od strane društva kojim dominiraju bijeli rasisti. Njih je društvo natjeralo na nasilje: oni su žrtve nejednakosti i rasnih predrasuda. Na neki način, činjenicom da pripada rasi bivših bijelih zlostavljača, ona je to silovanje zaslužila. Ona ne osjeća bijes, nego sućut sa svojim silovateljima.

Ta je žena mnogo bolji čovjek od mene. Pitanje mjere filozofsko je pitanje. Meni se čini kako ne treba pretjerivati sa razumijevanjem za druge ljude. Nemoj drugome oprostiti ništa što sebi ne bi oprostio. Svi smo i žrtve i dželati – zato je svijet tako neugodno mjesto. Svi smo mnogo puta povrijeđeni, i to ne može biti nikakva isprika za to što smo povrijedili druge.

Iz sopstvenog iskustva, čini mi se da stvari stoje ovako: da bi se čovjek borio za prava potlačenih, mora ili pripadati potlačenima, ili sa njima imati što manje kontakta. Jer je tužna istina: čim dobro upoznamo ono za što se borimo, ne pada nam više na pamet boriti se za to. Jesmo li sigurni da za Marxa i Engelsa proleteri nisu bili apstraktni subjekti-žrtve, kao što su to za današnje liberale gladna afrička djeca, ,ali Azijati u pogonima velikih zapadnih kompanija ili oboljeli od AIDS-a u Nigeriji?

Malo bulinga u djetinjstvu nikome nije naudilo. Tako je to kod muškaraca: ko u djetinjstvu nije bio žrtva bulinga, ima dobre šanse da će do tridesetpete ili završiti u zatvoru ili porodičnu kuću pretvoriti u zatvor u kojem je on upravnik, onaj koji zlostavlja sopstvenu porodicu, žrtvu tragične činjenice da skota neko, bilo ko, još nije ubio.

Samo sam jednom vidio da se neko suprotstavio Sejdiću. Igrali smo fudbal, Sejdić je stigao i zahtijevao da mu predamo loptu. Dječak koji je bio vlasnik lopte se pobunio. Tuča je trajala kratko. Nije bilo pobjednika. Nismo se poveli dječakovim svijetlim primjerom. Sejdićev autoritet nije bio oslabljen. Naš kukavičluk ostao je jednako čvrst kao i ranije. Nešto sam ipak naučio: da je hrabrost rijetka i da nam individualni akti hrabrosti drugih malo znače. Uopšte nije kao u filmovima: za jednim pobunjenikom neće poći drugi. Danas čak ne znam ni kako se dječak o kojem pišem zvao, dok Sejdićevo ime nikada neću zaboraviti. To, moguće, govori ponešto o svijetu i svakako govori tako mnogo o meni.

Priču o njemu ispričao sam vam zato što mi je Sejdić prva asocijacija na naše današnje medije. Prosto: čitam novine i mislim na Sejdića. Jer čovjek bi mnogao pomisliti da iza velike priče o uzvišenim principima, demokratskim standardima, antikorupcijskim inicijativama, istraživačkom novinarstvu i korektivnoj ulozi medija u našim društvima, stoje sejdići. Koji više ne patroliraju dobrinjskim asfaltom praćeni svojim musavim baby-jalijašima, nego gordo gaze prostorom takozvanog javnog mnenja, praćeni svojim novinarima, među kojima ima i snajperista, i diverzanata, i komandosa, čak i ninđi – čitava je to menažerija onih koji su, na mig vlasnika, spremni u ime demokratskih principa napasti sve one koji su smetnja društvenom dobru, a tek onda, uzgred budi rečeno, i interesima vlasnika. Kao nagradu za uspjeh u odbrani slobode govora i demokratije, dozvoljeno im je da, sa vremena na vrijeme, za svoj merak, pljunu nekoga ko njih lično nervira.

Za godinu, dvije ili pet, sve će naše političke stranke imati gotovo u dlaku iste političke programe. Sve će takozvane javne ličnosti govoriti iste stvari, jer će naučiti da majstorski vladaju politički korektnim govorom. Sve će novine biti iste, samo što će jedne pisati o korupcijskim skandalima vezanim za drugu političko-finansijsko-medijsku grupaciju, dok će one druge objavljivati tekstove o korupciji u njihovim redovima. Biće to stabilne demokratije. Nije da se žalim: ovim tekstom sam samo želio da, boraćosićevski rečeno, naglasim važnu ulogu sejdića u svjetskoj demokratiji.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Medo nije Sejdo Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila
Nebojša Medojević

Postoje najave da će crnogorska opozicija na predstojeće lokalne izbore izaći sa sloganom „Vrijeme je za pravdu“. Slogan je očito inspirisan pjesmom Kojine Discipline kičme koja kaže: „Vreme je za pravdu, vreme je za istinu, ah, ah, kakva sreća, Disciplina biće veća“.

To je zreo odgovor na Đukanovićevu kampanju, koja je već dvadeset godina ista, a zasnovana je na drugoj Kojinoj pjesmi: „Niko kao ja“, od Šarla akrobate.

U predizbornoj kampanji za crnogorske lokalne izbore učestvuju i mediji iz Srbije. Koje, kako tvrdi tvrdi srpski opozicionar Petar Luković, budnim okom nadgledaju Krstić i Šaper, bivši članovi Idola. U pitanju su, dakle, autentični r'n'r izbori koji prolaze u znaku beogradskog Novog talasa.

WE SHALL SEE

Sa trideset godina zakašnjenja beogradski Novi talas je zapljusnuo obale Crne Gore. Hoće li to biti cunami koji će odnijeti Đukanovića, ili će on nakon izbora odgovoriti zagrebačkim Novim valom, pa na svečanosti u zgradi Crnogorskog narodnog pozorišta otpjevati pobjednički refren Prljavog kazališta: „ja sam stvarno sretno dijete“... we shall see.

U međuvremenu, u zemlji Crnih planina... Događaji se smjenjuju brzinom koja nas treba spriječiti da ih zapamtimo. U metežu brižljivo selektovanih informacija kojima nas zatrpavaju, a koje za cilj nemaju informisanost, nego amneziju i konfuziju, čovjek jedva da dolazi do daha.

Ali ipak, probajmo se prisjetiti.

Najprije su nam objasnili da će opozicija potpisati istorijski sporazum, kojim će garantovati da nakon njihove eventualne pobjede neće tražiti novi referendum o državnom statusu. Nakon toga, pojašnjeno nam je, niko nema razloga da ne glasa za opoziciju, a svi oni koji drže kako bi opozicija vlast iskoristila da ili organizuje referendum o pripajanju Srbiji ili da državu pretvori u satelit Srbije, neku vrstu primorske Republike Srpske – primitivne su hulje, lažu i saradnici su mafije.

Sve je to saopštavano povišenim tonom pravednika i opremano velikim, masnim naslovima. Onda je opozicija potpisala famozni sporazum. Ali u tom sporazumu nije saopštila ono što je najavljeno. Onda su zaboravili da to objave i opreme velikim, masnim naslovom. Umjesto toga, ponovo su nas pozvali da povjerujemo da opozicija misli ono što nije potpisala, a ne misli ono što je potpisala.

Onda je Nebojša Medojević gostovao na B92. Beogradski mediji teško mijenjaju navike. Uprkos tome što je Medojević izvorni suverenista, nepokolebljiv borac za ne tek suverenu, nego suverenu i pravednu Crnu Goru, uprkos tome što je jasno da bi, ako bi sutra došao na vlast, Medojević bio prvi koji bi se suprotstavio svakom pokušaju Beograda da se miješa u unutrašnje stvari zemlje kojom bi on upravljao, uprkos svemu tome, mediji u Beogradu tretiraju ga kao crnogorsku verziju Sejda Bajramovića: Sejdo je bio „pošteni Albanac“, dok je Medo „pošteni Crnogorac“. Time Medojeviću prave ogromnu političku štetu u samoj Crnoj Gori. Tim prije što svakome mora biti jasno da Medo nije Sejdo.

Onda su praksu proizvodnje štete Medojeviću, a time i direktne pomoći Đukanoviću, mediji u Srbiji podigli su na viši nivo. Jugoslav Ćosić, as televizije B92, koju mnogi u Srbiji smatraju lijevom medijskom pesnicom Tadićevog režima (desnica ruka je, naravno, RTS), pozvao je Medojevića u goste a onda na njega napujdao Caneta Subotića. Na B92, Medojević je pao od prijateljske vatre. A to boli..., kako bi rekao Svetozar Marović.

Medojević je, poučen bolnim iskustvom, prozreo kvarnu igru srpskih medija, koje je čista srca i najboljih namjera smatrao za prijatelje, i poručio televiziji B92 da služi interesima kriminalaca.

Onda je Blic, još jedan medij blizak Tadiću, saopštio da su Šarić i Subotić u Ženevi. Time se i Blic pridružio hajci na Medojevića, koji tvrdi da se ta dvojka nalazi na Žabljaku.

NEKO MORA TO DA SPREČI

Strahoviti udar srpskih medija na crnogorsku opoziciju nastavljen je na televiziji Košava, gdje su, upotrebom najmodernijih metoda psihičke torture, četničkog vojvodu Andriju Mandića prisilili da izjavi ono što nikada nije pomislio: da će, kada on dođe na vlast, u Crnoj Gori umjesto sadašnjih trideset, biti više od pedeset posto Srba.

Ups, što je sad ovo, mogli bi pomisliti građani. Eh, nije li Mandić time nedvosmisleno obznanio namjere opozicije: da se bavi inžinjeringom identiteta građana Crne Gore, mogao bi neko pitati. Ah, mogli bi još pomisliti, ali zar nam mediji nisu javili da je dogovoreno da identitetske podjele ostavimo po strani, zar nije rečeno da se pričom o identitetu samo skreće pažnja sa kriminala? Hm, rezultat borbe protiv korupcije biće povećanje broja Srba u Crnoj Gori – znači li to da su građani u korumpiranom stanju Crnogorci, dok su isti građani, kada se raskorumpiraju – Srbi, mogao bi se neko pitati. Ali čekajte, moglo bi odnekud stići pitanje, nije li Mandić upravo objasnio da identitetski konflikt u Crnoj Gori traje punom žestinom, i da on želi vlast da bi ga rješavao u za svoj cilj daleko povoljnijim uslovima?

Kvarna antiopoziciona igra srpskih medija zahtijeva zreo odgovor crnogorskih opinionmakera. Predlažem sljedeće: budući da Mandićeva izjava kod građana izaziva velik broj nekorisnih nejasnoća, najbolje je tu izjavu ne objaviti i ignorisati, ponašati se kao da se nije desila. Jer, kao što svi znamo, ukoliko činjenice ne odgovaraju našoj teoriji, utoliko gore za činjenice.

U suprotnom, opozicija bi mogla izgubiti još jedne izbore. A kako bi rekao pozni Koja: neko mora to da spreči...

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Mark Linkous je bio mrtav

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio

 

Dođe čas kad onaj vide senke pod purpurnim suncem,
senke truleži u ogolelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.

Georg Trakl


PORCELAN

Mark Linkous je bio mrtav.

Godina je bila: 1996. Grad je bio: London. Njegov bend, Sparklehorse, svirao je kao predgrupa Radiohead na njihovoj evropskoj turneji. Linkous je progutao antidepresive i valijum, nalio se alkoholom, a onda svemu tome dodao i jednu žlicu heroina.

Pronašli su ga u hotelskoj sobi, gdje je ležao bez svijesti. Kada su ga bolničari podigli, njegovo srce je prestalo da kuca. Tek nekoliko minuta kasnije, aparati za reanimaciju registrovali su puls – seriju malih potresa koje niko na svijetu nije osjetio.

Sljedećih šest mjeseci proveo je u invalidskim kolicima. Nije traćio vrijeme: pisao je Good Morning Spider, čarobni i tužni album. Pjesma Saint Mary govori o njegovim bolničkim danima.

Linkous se sklonio od svijeta. Povukao se na farmu, šetao mokrim šumama i vjetrenim poljima i napisao još dva albuma: Its A Wonderful Life i Dremt For Light Year in the Belly of a Mountain. Sparklehorse nikada nisu postali popularni. Linkousova muzika zvučala je kao da se o mokri drveni pod u napuštenoj seoskoj kući, u koju kroz zastore od paučine prodire svjetlo hladnog zimskog dana, lomi najfiniji, vjekovima stari porculan. Njegova prva pjesme – Homecoming Queen - sa prvog albuma – Vivadixiesubmarinetransmissionplot – mogla je biti i posljednja: već tada sve je bilo polomljeno.

Mark Linkous je mrtav.

Dan je bio: subota, 6. mart 2010. Grad je bio: Knoxville, Tennessee. Mark Linkous je bio u posjeti prijatelju. Onda je shvatio da neizostavno mora otići. Iz prijateljeve kuće izašao je u vrt i pucao sebi u srce.


NOŽ SA DRŠKOM OD PLASTIKE

Stajao je na bini i slušao zvižduke publike.

Opet je zaboravio tekst pjesme. Ponekad bi zaboravio i akorde, ponekad se ne bi mogao sjetiti gdje se i zašto, za ime Boga, nalazi?

Odveli su ga u garderobu. Onda su otišli. Potom su se vratili i ubacili ga u kola.

Nije uspio prepoznati ulice kojima su ga vozili. Prisjetio se trenutka kada je na dodjeli Oscara svirao Miss Misery. Potom: koncert u holivudskom Henry Fonda teatru. Mikrofon je držao u ruci na kojoj je tintom ispisao „Kali – The Destroyer“. Jednom je bio na Beckovom koncertu. Tada ga je policija uhapsila i pretukla. Mislili su da je beskućnik.

Da: bio je zvijezda.

Probudio se u svom stanu. Ona je stajala nad krevetom. Glasno je govorila. Mahala je rukama. Bila je ljuta. Ustao je. Glavobolja je odjekivala kao grmljavina, glasnija čak i od njenih riječi.

Nastavila je da viče. Onda je on vikao na nju, ne bi li zaglušio njen glas, koji ga je ubadao među oči.

Ona je ušla u kupatilo i zaključala vrata. Osjetio je da ga obuzima bijes. Nogama je udarao o vrata. Prevrnuo je fotelju. Jastucima je gađao prozor. Volim te, vikao je dok je kao mali, uplašeni tajfun kružio sobom.

Na kuhinjskom stolu stajao je široki nož sa plastičnom drškom. To je jedini način da sve stane, pomislio je.

Dana 21. oktobra 2003. Elliott Smith je zario nož u svoje srce. Smithova djevojka, Jennifer Chiba, policiji je rekla da se tuširala kada je čula njegov vrisak. Kada je otvorila vrata kupatila, on je stajao pred njom, sa nožem u grudima. Tek kada je izvukla nož iz njegovog srca, on se srušio na pod.


ČOVJEK IZ THAILANDA

Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.

Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.

Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile njihova kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom...

Čovjek sa Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.

Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.

A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. E u pičku materinu, rekao je.

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bačena para U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis

Prošlo mi je ljeto u goste došla Kornelija Marks, prevoditeljica sa SHBCG iz bivšeg DDR-a.

Sjedjeli su na terasi ispred kuće - ona, njen sin (briljantan i već ozbiljan mali čovjek, znate takvu djecu) i prijatelj. Govorili su o nesporazumima koje imaju sa gazdom apartmana u kojem su odsjeli, o metežu ulcinjske pijace, koja ih podsjeća na Van Goghove slike, o poeziji naših pjesnika, koje tako strastveno voli...

CENZURA DEMOKRATIJE

Bio je to konvencionalan, lijeni razgovor – kakav se drugo može voditi po ljetnjoj vrućini? Mogli smo, tako, govoreći drijemati još satima da, iz nekog razloga – zapravo to ne može biti objašnjeno ničim osim crvenim Vragom koji mi je šaptao, stojeći nevidljiv na mom ramenu - u jednom trenutku nisam poželio da Korneliji poklonim novi broj Plime, časopisa koji sam uređivao.

Ne bez ponosa pružio sam joj Crvenu Plimu, posvećenu revivalu komunizma, opremljenu adekvatnom naslovnom stranicom, pravovjerno crvenom, ukrašenu velikom petokrakom. Kornelija me je blijedo pogledala i, bez trunke ironije, ozbiljna kako samo Njemci znaju biti, pitala: a vi ovo, ovdje, smijete štampati?

U trenu sam se osjetio kao sakupljač nacističkih memorabilija čija je prljava tajna upravo otkrivena.

Sjeo sam kraj nje i pokušao joj objasniti kako za nas, odrasle u Jugoslaviji, komunizam nije nešto čega se stidimo, nešto što pokušavama zaboraviti. Nisam siguran da me je razumjela.

Nedavno su mediji objavili da češki istoričari traže od Evropske unije da osnuje Tribunal koji bi osudio zločine komunizma. U informaciji se kaže: „po uzoru na Tribunal koji se bavio zločinima na prostoru bivše Jugoslavije“. Ali tu se radi o nečem drugom - bude li doista osnovan, taj će sud biti komunistički Nuremberg. Komunizam, kao jedina alternativa kapitalističkom Raju na zemlji, uskoro bi, osim što je „istorijski poražen“, mogao postati i kriminalizovan. Čime bi prestao biti alternativa. Poenta pokušaja da se komunizam izjednači sa nacizmom upravo je u tome da se komunizam proglasi nelegitimnom političkom opcijom čiji bi glasni zagovornici, umjesto da dođu na vlast, došli pod udar zakona. Poenta procesa o kojem govorimo je u sljedećem: da se kapitalizam i demokratija, koja, kako bi stari komunisti rekli, služi interesima kapitala, proglase ne samo najboljim, nego i jedinim legalnim sistemom. Granice naše slobode su markirane: u demokratiji, možete da birate sve, osim ne-demokratije. Ako vam je to dovoljno slobode, onda OK. Ali konstatujmo, dok je to još uvijek slobodno reći, kako izbor između a, b i c nije slobodan - jedina istinska sloboda je mogućnost da biramo izvan zadanog izbora.

ŽIVOT KAO PLAYLISTA

Ako, i pored svega, ipak mislite: ne dam vam svoju prošlost u nedemokratskom, totalitarnom, Tribunal bi sutra mogao odlučiti – i zločinačkom – sistemu. Ako ipak, između demokratije i socijalističke diktature, vi birate socijalističku diktaturu, a vaš je politički projekt nedemokratski, razmislite još jednom. Danas ste još uvijek lijevi idealista, ali sutra biste mogli biti zastupnik zločinačke ideologije. Bolje se naviknite na to: nacionalisti podržani religijskim vođama, oni koji vas strašno nerviraju i koje smatrate tako neevropskim - oni će sutra biti legitimni partner EU. Vi crveni -nećete. U scenariju koji je sve samo ne SF, Bosnu i Hercegovinu bi sutra u EU mogla uvesti vlast koju najdirektnije kontroliše reis. Na čelu Srbije, u trenutku dok bude primala čestitke od evropskih lidera zbog toga što se „pridružila zajednici evropskih naroda“, mogao bi biti Tomislav Nikolić. U Crnoj Gori, liberalni intelektualci ovih nam dana objašnjavaju kako istinsku demokratizaciju i evropeizaciju ovoj zemlji može donijeti samo četnički vojvoda Andrija Mandić, čija je stranka u crnogorskom parlamentu odbila Rezoluciju kojom se osuđuje genocid u Srebrenici. Mandić tvrdi da ga u pohodu na vlast podržavaju Zapadne sile.

Ne čini li vam se da smo mi, rođeni sedamdesetih godina prošlog vijeka, formirani osamdesetih, oni koji smo, dok su nas učili o vrijednostima komunizma, trčali u bioskop da gledamo Top Gun, u kojem heroji kapitalizma imaju najbolje jakne, najveće motore i dobijaju najljepše žene – ne čini li vam se da smo napravili lošu trgovinu? Ono što smo kupili nije Top Gun, nego Top Shit. Do sada nam je moralo postati jasno: kupili smo najgori bofl. Pokazalo se da su jebenu Tom Cruiseovu jaknu sašila djeca u Pakistanu, da je američki motor spor, kvari se i puno troši, da američki nepobjedivi avion ne ide na kerozin nego na krv, da vojnici ginu u osvajačkim ratovima, i da njihove žene sa sitnom djecom u naručju, kada im stigne obavijest o tome da su im muževi herojski dali život za zemlju, uopšte ne liče na Kelly McGillis.

Odrasti u socijalizmu, a ostatak života provesti u ovome... Nije li to kao film koji počne sjajno, ali se ispostavi da je sve nakon početka bio – pad. Kao album na kojem je jedino što valja prva pjesma. Baš tako: kao ploča koju kupite zato što ste čuli savršen singl skinut sa nje, pjesmu koja tako mnogo obećava, da bi se na koncu pokazalo kako je sve što slijedi nakon te pjesme tek otaljavanje, gomila neslušljivog mediokritetskog smeća. Taj singl je prva pjesma i to je ujedno i jedina pjesma sa tog albuma koju ćete ikada poželjeti da je čujete opet. Takav život je kao plejlista koja počne sa London Calling, a završi sa Green Day i Beyonce.

Bačena para.

 

ANDREJ NIKOLAIDIS: Vešović i Karadžić su isto Ista je strast navela Karadžića da istrebljuje muslimane, i Vešovića da sa tim muslimanima četiri ratne godine ostane u Sarajevu. Kao što je opštepoznato, isto su komandir konc-logora i zatvorenik. Uprkos tome, meni se ipak čini kako su Radovan i gospođa Alikadić-Husović iz istog sela.
ANDREJ NIKOLAIDIS: Evropa nije moje igralište

Ukinuli su nam vize. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev

Bio je kraj 1997. I bila je zima – zapravo ono što ovdje na moru, gdje ljudi priznaju postojanje tek dva godišnja doba, ljudi zovu zimom. Prosto: kada je vruće, onda je ljeto, kada pada kiša, onda je zima. Tako primorska zima počne već u oktobru kada, nakon okašnjele vreline Miholjskog ljeta, počnu teške, neprozirne i nezaustavljive kiše, kada se čini kako se na zemlju upravo izlila sva voda ove, i svih onih planeta na kojima vodu još nismo otkrili. Počne krajem oktobra, i zna potrajati sve do zadnjih dana aprila, kada je lov kuble već okončan, a ribari u more spuštaju prve mreže za kokote.

Bilo je, još, jutro. Sjedio sam kraj kvarcne grijalice na kojoj su dvije šipke zauvijek prestale da svijetle, pa je samo još najdonja emitovala onoliko toplote koliko je bilo dovoljno da zagrijem stopala. U ovim krajevima, najgadnije nevrijeme ne donosi jugo, nego punenat. On je hladniji od juga, njegovi su talasi razorniji od onih koje podigne jugo, on donosi više kiše nego jugo i, najvažnije i najgore, ta kiša, jebem mu mater, pada ukoso. Pada gotovo horizontalno, tako da ti umjesto kišobrana zapravo treba jedan od onih štitova koje policajci koriste za suzbijanje demonstracija. Po punentu, ljudi kišobran ne nose iznad glave, nego ispred prsa. Ali od te kiše nema odbrane: vjetar kišobran pocijepa čim kročiš na ulicu, i nadalje si izložen bezbrojnim vodenim hicima koje vjetar ispaljuje u tebe. Punenat je značio da će kuća u kojoj sam živio prokisnuti. U starom crijepu su zjapile rupe u koje je vjetar ubacivao hektolitre vode, koja se kroz loše zidani gornji sprat slijevala na moj plafon, a otud u lavore koje sam držao na podu i svako malo ih praznio. Nije bilo šanse da zakrpim krov. Iako sa sugrađanima nisam dijelio politička (uzgred: ni bilo koja druga) uvjerenja, jedno nam je bilo zajedničko: siromaštvo.

Pio sam kafu, pušio nišku Drinu bez filtera i na muzičkom stubu marke MekoSonic (Tuška pijaca, 80 maraka, „Kakva Turska, original japanski“, tvrdio je prodavac) slušao Suede, „Europe is Our Playground“.

Znate tu situaciju: čujete neku pjesmu, i u trenu znate da se dešava važan trenutak u vašem životu, nešto što ćete željeti da sačuvate, nešto čega ćete se sjećati kasnije, kada se budete prisjećali kako je život nekada obećavao mnogo, a svijet bio – nekako - bolji. Nadalje, ljubomorno čuvate sjećanje na taj trenutak. Kad je bilo, kako je bilo, što ste tada činili, što ste mislili i, najvažnije, što ste osjećali. Godine prolaze, i vi više niste sigurni je li to zaista bilo tako, jesu li slike i sjećanja na emocije koje je u vama ta pjesma izazivala zaista sjećanje, ili priča koju ste sebi ispričali, da prikrijete bijele rupe u memoriji, činjenicu da je sjećanje posve nepouzdano, da čak i najvažniji trenuci u našem životu cure iz njega, cure tim brže što se više naprežemo da ih sačuvamo, onako kako curi pijesak iz stisnute šake.

Ali to u krajnjem nije bitno. Ono što pamtimo, ono što mislimo da pamtimo, možda nije tačno, ali je istinito.

Trenutak kada sam prvi put čuo Love Will Tear Us Apart. Trenutak kada sam prvi put čuo Made Of Stone. Trenutak kada sam, odjeven u svoje najbolje odijelo, izlizane leviske i bijele starke, koje sam, kao nešto naročito važno, ponio u torbi sa kojom sam pobjegao iz Sarajeva, u 3 ujutro Albancu koji je prodavao hamburgere dao bugarsku kopiju prvog albuma Suede, on je ubacio u kasetofon pored roštilja, i onda nas dvojica, nazdravljajući iz čuturice koju sam nosio u zadnjem džepu farmerica, odlušali So Young. Napokon, trenutak kada sam, na zimu 1997, bjesomučno slušao Europe Is Our Playground i maštao o tome kako će: narod u demokratskom zanosu srušiti režim Slobodana Miloševića, Zapad u Bosnu poslati vozove novca, Bosna postati sretna zemlja bogatih ljudi i dobiti još jednu Olimpijadu, Radovan Karadžić i Ratko Mladić dobiti milion godina zatvora, Petar Luković zbog tekstova u Vremenu postati Ministar informisanja, da će Politika, zauvijek osramoćena, prestati da izlazi, da će nova vlast strijeljati uredništvo Pobjede i Večernjih novosti, da će, prije nego napunim dvadesetpetu, pravda pobijediti, zli pasti, granice se otvoriti, a Evropa postati moje igralište. Prilično sam siguran da sam se smiješio iznova i iznova puštajući istu pjesmu, paleći cigaretu za cigaretom i smišljajući sve bolje, ljepše i pravednije scenarije za budućnost.

Shvatili ste: volim Suede, melanholičan sam, vjerovao sam u demokratiju i takozvane zapadne vrijednosti i vjerovatno ću umrijeti od raka pluća.

Sada imam 36 godina. U meni je mnogo više sjećanja nego nade. Ako vam kažu da je to mudrost, pošaljite ih u pičku materinu. Nema nikakve utjehe u protoku vremena. Sve teče, i sve teče na gore. Tamo gdje tečemo nema ničeg transcendentnog, nikakve velike priče, ničeg što iskupljuje. Tečemo ka vodopadu koji će nas na kraju razbiti o riječno dno. Onoliko smisla koliko vodi koja teče nudi činjenica da će, kada je brana zaustavi, ona preći u drugi oblik, u energiju koja će osvijetliti sobe slatke, plavokose dječice, toliko smisla nama nudi činjenica da će nas jesti crvi, da ćemo biti razlog zašto trava nigdje nije tako zelena i gusta, kao na grobljima. Isto toliko smisla bilo je u planu: uništiti Jugoslaviju, da bismo se ujedinili u Evropi.

Ukinuli su nam vize. U martu idem u Leipzig, potom u Salzburg. U maju sam u Norveškoj. Poslije toga idem u Italiju. To je divno. U mom širem komšiluku, jedini sam koji će vidjeti Evropu. Ostali za to nemaju para, jer su ih novi vlasnici istjerali iz solane, samoposluga, hotela u kojima su radili. Sada čuvaju krave i sijeku šumu koju prodaju za ogrjev. Predstavnici Evropske unije nedavno su vlastima poručili da moraju poslušati MMF, koji nalaže nova otpuštanja radnike. To znači još onih koji nikada neće otputovati u Evropu.

Nikada Evropa neće biti moje igralište. Nikada onoliko koliko je to bila u trenutku dok sam, u djedovoj kući koja je prokišnjavala jer crijep na krovu digao jak punenat, na mini-stubu marke MekoSonic slušao Suede, Europe is Our Playground. Nema više viza, ali nema više ni para da se putuje. Slobodan Milošević je pao, ali je njegov SPS i dalje na vlasti. Zapad u Bosnu jeste poslao nešto novca, ali Bosna umire. Politika, Večernje i Pobjeda su, hvala na pitanju, dobro. Petar Luković nije postao ministar. Umjesto toga, uskoro bi mogao postati nezaposlen. Upoređujem svoju ondašnju listu želja sa jutrošnjim novinama. Ono što se zaista desilo, desilo se nekako krivo. Kao da je po mojoj mladalačkoj utopiji film snimio David Lynch. Najbolji od svih mogućih svjetova nikada nije pred nama: jedino mjesto gdje je on ikada postojao je prošlost, u kojoj smo ga maštali. Kada budućnost koju smo u prošlosti sanjali napokon stigne, ona je tu tek da bi nas podsjetila da je prošlost najbolje od te budućnosti. Nama preostaje ono u međuvremenu. To u međuvremenu se grafički jednostavno izražava. Kako kaže Ognjen Spahić: na svakom grobu stoji godina rođenja, godina smrti i, između njih – crta. Ta crta, to je čitav život.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.