Andrej Nikolaidis

GROUND ZERO: Što ti muslimani uistinu hoće? Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto

U Ulcinju će graditi most preko kanala Port Milena. Kanal je crnogorski vladar Nikola nazvao po suprugi. Ostavljamo po strani to što je most besmisleno skup i besmisleno hi-tech, savršeno neuklopljen u ambijent, smješten u okruženje divlje gradnje... Umjesto racionalne javne rasprave o tome da li opština koja je zatrpana smećem i u kojoj svakodnevno nestaju struja i voda treba provincijsku kopiju londonskog Tower Bridgea, javnost je dobila priliku da prati polemiku o imenu budućeg mosta.

MOSTOVI POVEZUJU LJUDE

Najprije je upućen zahtjev da most ime dobije po kralju Nikoli. To je, dakako, legitiman zahtjev. Začkoljica je u tome što Kralj Nikola nije tek vladar koji je krstio kanal Port Milena, nego i onaj koji je osvojio Ulcinj i pripojio ga Crnoj Gori. Zahtjev da most dobije ime po njemu propraćen je konstatacijom da bi Albanci, koji čine većinu u Ulcinju (nešto ispod 80 odsto) i čiji politički predstavnici upravljaju opštinom, time potvrdili svoju lojalnost Crnoj Gori. U podtekstu zahtjeva stoji ovo: ukoliko Albanci odbiju da most nazovu po imenu čovjeka koji je Ulcinj pripojio Crnoj Gori, to bi imalo značiti da je za njih kralj Nikola okupator, i da se oni nikada, uistinu, nisu pomirili sa činjenicom da žive u Crnoj Gori (može i ovako: da ne žive u Albaniji). Krenimo dalje, zašto se tu zaustaviti sa paranojom (ili zdravom logikom, kako bi rekao paranoik): ako žale zbog toga što ne žive u Albaniji, nije li jasno da će jednoga dana doista i poduzeti akciju da Ulcinj pripoje Albaniji?

Legitimna demokratska retorika iskorištena je da bi se u pitanje dovela privrženost albanskog stanovništva Ulcinja državi Crnoj Gori. U biti, to je priča iz standardnog desničarskog repertoara: manjine su uvijek sumnjive, a njihovu lojalnost i patriotizam neprekidno treba stavljati na provjeru.

Onda je reagovao politički predstavnik Albanaca. Učinio je mudro: sa gnušanjem je odbio igru “potvrdi svoje domoljublje”. Potom je saopštio da će o imenu mosta, “kao i uvijek u demokratiji”, odlučiti većina u Ulcinju. To je legitiman demokratski način da se kaže sljedeće: pošto su Albanci većina u Ulcinju, i pošto će Albanci odlučivati o tome, most se neće zvati po kralju Nikoli. Većina, dakle, u ovom slučaju ne znači građanska, nego etnička većina: demokratska retorika ovdje cinično maskira poruku da će odluke u Ulcinju donositi etnička većina.

Muslimani iz New Yorka planiraju izgradnju velikog islamskog centra i džamije na Manhattanu, na dva bloka (par stotina metara) od Ground Zero, mjesta na kojem su srušene kule Svjetskog trgovinskog centra. Veliki dio američke javnosti smatra da islamski centar treba podići na drugom mjestu, jer njegova izgradnja na predviđenoj lokaciji vrijeđa porodice poginulih.

Barack Obama: Imaju li muslimani pravo da izgrade džamiju u NY?Barack Obama je najprije saopštio da muslimani imaju pravo izgraditi tu džamiju, a sutradan dodao da neće komentarisati da li je ta gradnja mudar potez. Sarah Palin je potom Obamu pitala: naravno da znamo da oni to imaju pravo učiniti, ali mi odgovorite: da li oni to trebaju učiniti? (Ovdje čovjek dolazi u iskušenje da, i Obami i Palinici postavi pitanje: naravno da znamo da nemate pravo napasti Iran, ali da li to trebate učiniti?) Komentatori, dok još govore o džamiji, ne o Iranu, konstatuju kako čovjek ne treba učiniti sve ono što ima pravo učiniti. Čuju se glasovi koji tvrde da će budući islamski centar biti spomenik ubijanju Amerikanaca u ime islamskog Boga. Liberalni branitelji izgradnje džamije kažu kako se Ustav mora poštovati, a Ustav jamči slobodu vjeroispovijesti. Oni kažu da napad 11. septembra nije izveo islam, nego teroristi. Njihovi oponenti odgovaraju da napad, naravno, nije izveo islam, ali da napad jeste izveden u ime islama. Dio komentatora ističe odsustvo reciprociteta: probajte izgraditi crkvu u Saudijskoj Arabiji, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Muslimani za sebe traže prava koja ne namjeravaju dati drugima, kažu oni.

I u ulcinjskom i u njujorškom slučaju u zraku visi isto pitanje: što oni (Albanci, muslimani) uistinu misle? Koje su njihove istinske namjere? Ali kome je do istine, taj će je morati potražiti van demokratskog okruženja. Američki građani, koji su i muslimani, i crnogorski građani, koji su još i Albanci, imaju obavezu da poštuju zakone Amerike i Crne Gore koji važe za sve građane, ali nipošto nemaju obavezu da bilo kome odgovaraju na pitanja o njihovim “istinskim namjerama”. Stvar je jednostavna: procedura je sama istina demokratije.

NAŠA UNIVERZALNA ISTINA JE DA NEMA ISTINE!

Odnos prema istini određuje naše djelovanje. Ukoliko smatramo da znamo što je istina (recimo: “naš Bog je istina”), onda smo dužni i djelovati shodno zahtjevima te istine. Od političkog islama se, međutim, očekuje da odustane od političke artikulacije svoje istine, da političko polje prepusti istini demokratije – u suprotnom, neko će izreći f* word: fundamentalizam. Istovremeno, ako je političko hrišćanstvo igdje snažno i sveprisutno, onda je to u Americi.

Liberalna demokratija svijetom maršira uz koračnicu koja kaže: ne postoji Istina sa velikim “I”. Ona ukida ideju univerzalnog, kao ono što vodi u totalitarizam i teror, pa brani privatno i partikularno. Namjesto jedne istine, ona nudi pluralizam istina i njihov dijalog. Reci mi svoju istinu, i ja ću ti reći svoju, naše istine nisu neprijateljske, one mogu mirno koegzistirati, neprijatelj je samo neko čiju priču još nismo čuli… i sve te fraze koje odzvanjaju u oportunističkoj praznini. Ali liberalna demokratija tek naizgled ukida univerzalnu istinu. Nije li jasno da njena univerzalna istina, koja, ako ne putem demokratskog dijaloga, a onda snagom demokratskih armija, ima biti proširena na čitavi svijet, glasi: istina je da nema Istine.

Pogledajmo što o odnosu istine i demokratije kaže Badiou u Mračnom raspletu.

Jedan vrlo radikalni Badiouovov stav, iznesen u poglavlju “Pravo, država, politika”, naročito nas zanima ovdje. On glasi: “Ako postojanje pravne države – dakle, državnog imperija pravila – čini suštinu političke kategorije demokracije, iz toga slijedi ključna filozofska posljedica da politika nema nikakav samosvojni odnos s istinom.” Za Badioua, takvo je stanje politike katastrofa jer politika je, po njemu, uz umjetnost, nauka i ljubav, jedna od četiri procedure Istine. Niti jedna od tih procedura više nije operativna, i stoga je cjelokupna Badiouova filozofija pokušaj reafirmacije Istine.

Otkud odsustvo istine u pravnoj državi? “Parlamentarne države Zapada ne pretendiraju ni na kakvu istinu”, kaže Badiou. Te su države relativističke i skeptične – i to ne zbog svoje ideologije, nego zato što je pravno pravilo njihova suština. One samo sebe definiraju kao “manje loše” (u skladu s definicijom demokratije kao “najmanje lošeg poretka”), a to znači “da smo u polju državnog funkcioniranja, koje nema direktnog odnosa s nekom afirmativnom normom kao što su Istina ili Dobro”. Naravno: pravo je uvijek arbitrarno, i osim što ne sadrži istinu, ne mora nužno sadržavati čak ni pravdu.

Tako nije bilo u socijalističkim državama koje su “eksplicitno odbacivale pravno pravilo kao čisto formalno (‘formalne slobode’i slično)”, ukoliko bi ono stalo na put istini klase i ideologije. Te države nisu poništavale funkciju istine u politici. “Države Istoka uvijek su težile da u svojim policijskim aparatima koncentriraju svu vladavinu političke istine. Te su države bile kompatibilne s filozofijom koja iskazuje da je politika jedno od mjesta gdje se javlja istina”, piše Badiou. U demokratiji “politika prestaje ovisiti o istini: ‘vladajuća’ filozofija je relativistička i skeptička”. U totalitarnoj socijalističkoj državi “politika propisuje ‘istinitu Državu’: vladajuća filozofija je monistička i dogmatska”.

Još je Hegel primijetio da se antagonizam građanskog društva ne može ukinuti a da se ne zapadne u totalitarni teror - tek kasnije država može ograničiti njegove pogubne posljedice. U demokratiji, antagonizmi se ne ukidaju – zato demokratija neprestano laže.

U totalitarnoj Crnoj Gori, kakava je bila komunistička, država će braniti i garantovati istinu da je Ulcinj na slavu i čast pripojen Crnoj Gori, i u ime te istine most u Ulcinju nazvati po kralju koji je državu Crnu Goru i njenu istinu proširio i na Ulcinj. U demokratiji, o imenu mosta odlučiće lokalna samouprava i stanovništvo, čija se istina o crnogorskom osvajanju Ulcinja legitimno razlikuje od crnogorske istine, i glasi: ne oslobođenje, nego osvajanje. U demokratskoj Crnoj Gori, i to je mjera neuspjeha njene demokratije, ona se, demokratija, tretira tek kao skup vještina kojom se lako ovlada, ali koja je tek neobični interregnum, privid reda koji odvaja dva perioda vječitog haosa, interregnum u kojem neće biti riješen niti jedan od unutrašnjih protivrječnosti crnogorskog društva. Propast demokratije građanima će Crne Gore pasti mnogo lakše od propasti komunizma – za razliku od komunizma, u demokratiju nikada nisu vjerovali.

A kad smo već kod istinskih namjera... Zašto ne odgovoriti na pitanje: koje su istinske namjere američke Vlade? Nije li jasno da podrška izgradnji džamije u blizini Ground Zero treba poslužiti kao znak američke istinske privrženosti idealu slobode, u ime koje i vode rat sa muslimanima u Iraku i Avganistanu? Nije li takva demokratska legitimacija korisna za Vladu koja sutra namjerava napasti još jednu islamsku zemlju – Iran? Nije li poruka, prije svega islamskom svijetu, jasna: evo džamije, evo dokaza da mislimo ozbiljno kada kažemo “američke i demokratske vrijednosti”, evo dokaza da praktikujemo ono što propovijedamo, evo dokaza da naša ideologija nije tek laž (?!) – prema tome, prestanite se buniti i pustite nas da dovršimo svoja osvajanja.

GROUND ZERO: Džamija kao simbol američkih vrijednostiAko džamija u blizini Ground Zero bude podignuta, američki će građani moći svoj pogled skrenuti sa Irana i drugih, budućih islamskih meta američkog oružja, i narcistički uživati u ljepoti svoje slobode i demokratije. Stoga, umjesto što Obami uzvikuju “izdajnik”, čovjeku trebaju zahvaliti – jer on, stavši u odbranu izgradnje džamije nu blizini Ground Zero, jeste postupio kao američki predsjednik, jeste stao u odbranu američkih vrijednosti. Posve je druga stvar što reakcije javnosti jasno pokazuju da ni sami Amerikanci ne vjeruju u te vrijednosti.

Ako, pak, neki islamista uživa u misli da džamija na Ground Zero simbolizuje trijumf islama – jadna mu je semiotika i crna hermeneutika. Dok mu bombe budu padale po glavi, imaće vremena da shvati. Njujorška džamija neće biti spomenik njegovom Bogu. Ona je već sada pretvorena u spomenik američkoj slobodi i demokratiji.

EUTANAZIJA TOLERANTNOG UMA

Izgradnja islamskog centra na mjestu koje simbolizuje napad na Ameriku i liberalni kapitalizam sa, ovo treba naglasiti, obrazloženjem da se to čini e da bi se podstakao interreligijski dijalog i tolerancija, bestidna je. Tačnije: obrazloženje je ono što je bestidno i cinično. Jer to obrazloženje je laž uvijena u retoriku demokratske javne rasprave. Graditelji islamskog centra interreligijski dijalog očito zamišljaju kao monumentalnu islamsku građevinu u hrišćansko-jevrejskom naselju, u kojoj će islam držati monolog o sebi i vlastitoj miroljubivoj prirodi. Nema potrebe za takvim lukavstvima. Zahtjev je legitiman: imamo pravo i hoćemo da gradimo, a o “istinskim namjerama” nećemo da govorimo. Ako vaša država ozbiljno misli kada kaže “slobode jednake za sve”, dobićemo građevinsku dozvolu. Ako ne, vaš Ustav je laž. I to je sve.

Priče o tome kako “nema reciprociteta”, kako “oni hoće džamiju u New Yorku, a probajte izgraditi crkvu u Meki”, promašuju suštinu: islam nije dužan dokazivati multikulturalnu toleranciju i privrženost građanskim slobodama, jer njih islam i ne propovijeda. Ako američka demokratija u praksi nije u stanju potvrditi vlastitu ideološku retoriku, argument da “to ne bi moglo ni u islamskim zemljama” nije nikakva isprika za to. Ako imate namjeru vašu ideologiju proširiti na čitavi svijet, onda su situacije u kojima vaša ideologija postaje vidljiva maska opasne za vaš projekat. Stoga je Obama u pravu: demokratija nema izbora nego dozvoliti izgradnju džamije u blizini Ground Zero. Jer, pravnički rečeno, teret dokazivanja nije na islamu, nego na demokratiji. Zahtjevom za izgradnju džamije američki su muslimani svoju Istinu već potvrdili: sada dozvolom za gradnju svoju istinu ima potvrditi demokratija. U suprotnom, konstatujmo očigledan problem: granice američke demokratije su granice američke kulture.

Američka javnost od muslimana traži da posumnjaju u ispravnost svoje odluke da grade hram u slavu svog Boga, zato što to vrijeđa porodice stradalih u napadu 11. septembra. Pitanje je: šta je u islamu preče – slaviti Boga i širiti njegovu slavu, ili voditi računa o tome da slavljenje Boga nekoga ne uvrijedi? I kako se u islamu naziva onaj koga vrijeđa slavljenje Boga? Mogu li sada muslimani saopštiti da su uvrijeđeni zbog toga toga što građevina koju podižu u najboljim namjerama nekoga vrijeđa?

Što u čitavoj priči izostaje? Ono što prizivaju komentatori koji njujorške muslimane pozivaju na “kompromis” i nude im da džamiju sagrade bilo gdje, samo ne tu: islam sa demokratsko-liberalnim vrijednostima, islam koji zapadnjake neće traumirati, islamsko Drugo koje će svojom pokornošću ne svom Bogu, nego pravilima naše demokratije pomoći našoj najdubljoj želji da ga tolerišemo – a kao što znamo, najlakše i najuspješnije tolerišemo ono što ne primjećujemo. Neka verzija bosanskih muslimana iz bivše Jugoslavije... “koji su bili tako mirni, tolerantni, duhoviti, nismo ni znali da su oni muslimani, a onda su odjednom postali fanatici”. Šok Amerikanaca pred željom njihovih susjeda muslimana (“ali oni žele tamo podići džamiju!”) pokazuje nam nešto vrlo bitno: da je jedno tolerisati, a drugo voljeti bližnjeg svog, naročito onda kada se suočimo sa ogoljenom njegovom željom. Evo vam bližnji, evo vam njegova želja, u čijem ostvarenju ne mari za vaše osjećaje – evo vam ga, volite ga. Nakon toga, slijedi suočenje sa susjedovim užitkom (“ali oni će uživati u tome što su podigli džamiju tamo gdje mi nismo željeli da to učine!)”, i ljubavi tu je kraj. Tu počinje mržnja: jer kod drugoga upravo mrzimo način na koji on organizuje svoj užitak.

Situacija sa izgradnjom džamije u blizini Ground Zero upravo je obrnuta u odnosu na nemire koji su u islamskom svijetu izbili nakon što su danske novine štampale karikature Muhameda. Pamtimo li čuđenje zapadne javnosti nad činjenicom da su muslimani uvrijeđeni sitnicom kakva je karikatura? Sada je američka javnost ona koja je uvrijeđena: ankete pokazuju da se gotovo 70 odsto Amerikanaca protivi izgradnji džamije na tom mjestu, uz obrazloženje da je to uvredljivo. Uvrijeđeni, u oba slučaja, traže zabranu i povlačenje uvredljivog sadržaja.

Igra sa vrijeđanjem, ukoliko strah da nekoga ne uvrijedimo (p)ostane mjerilo našeg djelovanja, mogla bi biti nastavljena u beskraj, sve dok se ne utvrdi da sve u što svako od nas vjeruje duboko vrijeđa nekoga, negdje, i da svaku našu slobodu neko, negdje, shvata kao napad na svoje sveto, pa mi stoga, kao tolerantni i civilizovani ljudi, nemamo izbora nego ukloniti uzrok uvrede, i poslušati Foucaulta: izvršiti kolektivno samoubistvo. Ali avaj! Iako učinjeno iz najboljih namjera i iz najdublje ljubavi prema bližnjem svom, kojega ne želimo više traumirati svojim postojanjem, to bi samoubistvo opet moglo uvrijediti nekoga – ni manje ni više nego Boga. Koji, doduše, možda ne postoji, ali bi, ukoliko ipak postoji, svakako bio uvrijeđen našom tvrdnjom da ne postoji, i imao svako pravo na priznanje i uvažavanje svih svojih identitetskih posebnosti, pa je otud uputno biti civilizovan, te se prema Bogu ophoditi kao da postoji i omogućiti mu da se što brže i bezbolnije integriše u našu zajednicu.

I Ground Zero i Muhamed debata se, primijetimo, ne vodi u prostoru islama, nego u prostoru demokratije, i ne tiču se suštine i kvaliteta islama, nego suštine i kvaliteta zapadne demokratije. Što se islamske javnosti tiče, stvar je jasna: karikature nije trebalo štampati, džamiju treba graditi. Čak i oni islamski glasovi koji se protive izgradnji islamskog centra a koji dospiju u američke medije, služe tek kao argumenti u unutarameričkoj debati.

Rečene debate nisu pitanje međureligijskog dijaloga, nego razgovora demokratije sa samom sobom: nisu stvar vjere, nego stvar sumnje. Nisu, konačno, stvar pokornosti, nego slobode. U slučaju karikatura Muhameda radilo se o tome da li u ime vjerskih sloboda smije biti ograničena sloboda izražavanja. U slučaju džamije u blizini Ground Zero, radi se o tome da li, i u kom slučaju, smije biti ograničena primjena vjerskih sloboda.

Ovdje na djelu imamo ono što Žižek naziva “antinomijama tolerantnog uma”. On taj termin izvodi iz Kantovih “antinomija čistog uma”. Pred pitanjem kakvo je, na primjer: “ima li svemir početak u vremenu, prostorno ograničenje i prvobitni uzrok, ili je beskonačan?”, antinomija nastaje zato što je moguće doći do valjanih argumenata za obje tvrdnje. Kako primjećuje Žižek, u slučaju karikatura Muhameda (i, dodajmo, u slučaju Ground Zero mosque) došlo je do antinomije tolerantnog uma: i o jednom i o

drugom, braneći toleranciju i slobodu kao vrhunske vrijednosti, moguće je imati dva suprotstavljena stava, oba potkrijepljena valjanim argumentima: Obama za izgradnju džamije, vrlo liberalna Anti Defamation League - protiv.

Kant je, uzgred, smatrao da će čovječanstvo, ukoliko ne bude riješena ova protivrječnost razuma, zapasti u beznadni skepticizam koji on naziva “eutanazijom čistog uma”. A što ako je tolerantni um eutanazija čistog uma, i kakva politika slijedi nakon njegove eutanazije?

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Trebaju li nam nikab i torta od crne čokolade

 

 

 Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat

Nedavno sam na nekom od sarajevskih portala pročitao tekst u kojem kolumnista sam sebi postavlja pitanje: treba li Bosni i Hercegovini nikab, treba li burka? Shodno načelu ponekad se slažem sam sa sobom, kolumnista odgovara: kratko i jasno – DA. Slijedi elaboracija, u kojoj odzvanjaju riječi građani i sloboda.

Bio je to lijepi primjer onoga o čemu je Boris Buden govorio na sjajnom predavanju o fundamentalizmima 21. stoljeća, koje je u utorak održao u Kotoru.

Ovako je govorio Buden.

ŠTA JEDE VAŠE DIJETE

Bit sekularizacije je u oduzimanju imovine od religijskih zajednica i njenom pretvaranju u javno dobro. Koji je bio “zločin” komunista: to što su religiju iz sfere javnog protjerali u privatno, sa ulica je protjerali u Božije kuće? Ono čemu danas odveć pasivno svjedočimo, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, nego i Evrope i Amerike, proces je desekularizacije, u kojem religijske zajednice pod formom povrata traže više nego što im je oduzeto: one zahtijevaju punu kontrolu nad javnim životom, sve dok ne dođe do situacije u kojoj će se nereligiozan moći biti samo - privatno.

Proces prati specifična retorika, prilagođena pravilima racionalne javne rasprave. Dakle, umjesto očito iracionalnog i lako odbacivog argumenta “Bog zahtijeva nikab”, ili “Bog brani abortus”, fundamentalista svoj zahtjev izražava utemeljujući ga u vrijednosti savremenih zapadnih društava: “nikab je pitanje građanske slobode”, ili “abortus je kršenje prava na život”.

U tom procesu, ključni saveznik fundamentalistima su – liberali.

Time od 15. marta 2010. godine donosi članak “Postcard: Paris” od Vivienne Walt. Autorica gunđa zbog toga što njeno dijete, kao i sva ostala djeca u francuskim javnim školama, ima obavezan ručak koji podrazumijeva izvrsno spremljena predjela, glavna jela, salate, selekciju sireva i dezerte. Mašine za gazirane napitke i čokoladice protjerani su iz francuskih škola. Sedmični meni okačen je na zidu škole i mijenja se svakog ponedjeljka. Autoricu iritira činjenica da država toliko pažnje posvećuje ishrani njenog djeteta. “Je li pravilnu ishranu najbolje prepustiti državi”, pita se već u podnaslovu teksta. Kao primjer nečuvene intervencije države u njenu sferu privatnog, navodi sljedeće: država se usudila roditeljima, pa tako i njoj, dostaviti brošuru sa sugestijama “šta djeci spremiti za večeru”. Piše: “Ako je vaše dijete u školi jelo ćuretinu, ratatui i voćne palačinke za ručak, za večeru se sugeriše pašta, grašak i voće”. Povrh svega, te škole, koje kao da ne brinu ni o čemu drugom osim o ručku, “pretrpane su, rigidne i hijerarhične”.

E, to se zove ispiranje mozga ideologijom. Junačka principijelnost u opiranju svakom obliku državnog intervencionizma (osim ako taj intervencionizam ne spašava banke i berzu, ili ne vodi okupaciji drugih država, što će nama omogućiti jeftinije gorivo) ide dotle da ću protiv države biti čak i ako ona carski hrani moje dijete. Sjećate se one komunističke: radije bih rusko govno nego američki hamburger? Timeov članak je varijacija te lucidne misli: radije ću korporacijski hamburger nego državnu patku u sosu od pomorandže i metvice, salatu od rukole, bri, kamamber, edamer i tortu od crne čokolade i ruma.

VOJNICI KORPORACIJSKIH ARMIJA

Šta je, dakle, zajedničko fundamentalistima i liberalima? – njihovo opiranje pokušajima države da uredi odnose u društvu. Odlučnost liberala da po svaku cijenu brane partikularno i privatno, udružena sa odlučnošću fundamentalista da svoju političku agendu predstave kao tek još jedan u nizu lifestyleova, dovodi do toga da se sekularna država sve dublje i dublje povlači, prestravljena mogućnošću da bude optužena za totalitarizam. Sekularna država je, naravno, kolateralna šteta: prava meta napada liberala jeste socijalna država. Ako je cijena uništenja socijalne države uništenje i društva i države - mravlji vojnici korporacijskih armija koje ratuju pod zastavom slobode podnijeće tu žrtvu.

No vratimo se famoznoj riječi “totalitarizam”. Svaki prosvjetiteljski projekt, zbog pune prevlasti instrumentalizovane racionalnosti, u sebi sadrži nešto totalitarno, kao što u Dijalektici prosvjetiteljstva objašnjavaju Horkheimer i Adorno.

Na pitanja: treba li nam nikab, treba li nam još crkvenih tornjeva, treba li nam jači razglas na džamijama, let the bells ring, treba li nam vjeronauk u školama... odgovor je jedan. Da, treba nam “totalitarni” prosvjetiteljski projekat.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Neprijatelj nije prestao pobjeđivati

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti


»There is No-One That Will Take Care of You« – Will Oldham


»Ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati«, kaže Benjamin u 6. Povijesno-filozofskoj tezi.

U svom pesimizmu, ova misao nadmašuje čak i onu koja se pripisuje Platonu, a kaže: Samo mrtvi su doživjeli kraj rata. Po Benjaminu, vanredno stanje je permanentno i ne ukida ga čak ni smrt. Naprotiv: mrtvi su ulog u svakom sljedećem sukobu.

Strateška kota

Doista: Srebrenica nije okončana. Traje punim intenzitetom, bitke se vode na brojnim frontovima. U entitetskim školskim udžbenicima, koji promovišu različite istorijske istine o pokolju, na trgovima na kojima mirnodopske vojskovođe otkrivaju biste ratnih zločinaca, u atinskim sudovima gdje Grci koji su u Bosni ratovali da bi pomogli »pravoslavnoj braći« tuže novinare i tvrde da Srebrenice nije bilo, u Srbiji, gdje policajci, u rijetko viteškom činu, umjesto Ratka Mladića privode njegovu suprugu, u Vladi i na ulicama Kanade, gdje se bošnjački i srpski emigranti bore za kontrolu strateške kote »genocid«...

U znamenitoj 9. tezi, onoj koja počinje pominjanjem Kleeove slike Angelus Novus, Benjamin piše: »Anđeo povijesti zasigurno tako izgleda. Lice je okrenuo prošlosti. Tamo gdje mi vidimo lanac zgoda, on vidi samo katastrofu koja neprestano gomila razvaline na razvaline i baca ih pred njegove noge. Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor«.

Da bi iluzija napretka bila održana, nužno je brutalno, pješadijsko-artiljerijsko-avijacijsko dejstvovanje ideologije. Bombardovanje tolerancijom, suočavanjem sa prošlošću i nadom u budućnost odvija se bez predaha. Svjetsku politiku čija je ideologija napredak, Benjamin međutim smatra nihilističkom.

Vihor, za kojim ruševine padaju na ruševine i kosti padaju na kosti – to su udaraljke koje tuku ritam istorije – nosi nas u zajedničku i bolju budućnost, koja izgleda obećavajuće i blještavo samo zato što smo oduvijek bili u stanju guzicu okrenuti kosturnicama. Dobro zdravlje i loše pamćenje – rekla je Ingrid Bergman kada su je pitali što je potrebno za sretan život.

Nema nikog, nema ničeg što bi moglo zaustaviti naše pomirenje. Kao što nije bilo nikoga ko je mogao zaustaviti naš sukob. Ili je arhitekta našeg rata ujedno i arhitekta našeg mira? Suočavanje sa prošlošću samo što nije gotovo: čitav je region nestrpljiv da se okrene zajedničkoj budućnosti.

A šta nas, osim prošlosti, čeka u budućnosti?

U pokušaju da odgovorimo na to pitanje, uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i »suočavanju sa istinom«. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje...

Rorschachova mrlja

Srebrenica je mrlja na našoj čovječnosti, poručili su evropski glavari. Doista? Što bi to trebalo da znači, kada je sama čovječnost Rorschachova mrlja, u kojoj je moguće vidjeti Božiji lik, ali i nakazu? A što ako je u Srebrenici nesputano, svojim riječima, progovorila naša čovječnost, što ako je tu naša čovječnost iz sveg glasa zapjevala, nakon što je uklonjeno sve što ju je sputavalo? Što ćemo sa tom pjesmom, koja je smrtonosna kao pjev sirena?

Pjevali su i holandski vojnici. Na snimku koji prikazuje njihovo slavlje zbog povlačenja iz Srebrenice, vidimo ih kako blatnjavi i pijani pjevaju I Will Survive – ja ću preživjeti. Više od 8 000 ljudi nije preživjelo.

Genocid u Srebrenici bio je (uvijek) traumatični upad Realnog koji je razbucao simbolički okvir koji su činili zakoni rata, Ujedinjene nacije, sistem kolektivne bezbjednosti, opominjuća moć Holokausta... Slikovnicu koju smo sebi predstavljali kao etičku mapu politike Srebrenica je razbucala onako kako je Mladić cijepao dokumenta o primirju. Na nemisliv zločin može se odgovoriti samo nemislivom kaznom.

Razlika između onih koji vjeruju u jednog Boga koji će, kasnije, svesti sve račune, kazniti krive i nagraditi prave, i onih koji vjeruju u institucije svjetske pravde koja će rasporediti krivicu i omogućiti pomirenje, mnogo je manja nego što i jedni i drugi vole da misle. I jedno i drugo, i njihov Bog i njihova pravda, postoje samo u odsutnosti i obećanju. Njihov Bog stiže prekasno za žive, njihova pravda stiže prekasno za mrtve. I jedno i drugo slabi je lijepak koji makete prihvatljivog svijeta koje držimo u rukama sprječava da ne iscuri kroz naše prste.

Nema povratka: cijepanje tkiva je nepovratno, rana je nezacjeljiva. Evropa stoji nad Bosnom kao Kafkin seoski ljekar nad mladićem na čijem bedru cvjeta rana ružičasta, otvorena kao kop rudnika, iz koje vire drski crvi, gojazni od krvi bolesnika. Stoji nad Bosnom i u sebi misli: »Jadni mladiću, tebi nema leka. Pronašao sam tvoju veliku ranu; od tog cveta na svom boku ćeš propasti«.

Srebrenica je Kafkin cvijet na boku Bosne. Ciničko-sadistička orgija, koja je započela uvođenjem embarga na uvoz oružja kojim bi se napadnuti branili, nastavila odlaganjem vojne intervencije koja bi okončala rat, eskalirala saučesništvom holandskih trupa u srebreničkom masakru, okončava pozivom na smrt bolesnom: okreni se budućnosti.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Samo zlo vjeruje u fair play

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje

Nadalje, bilo je svejedno hoće li Svjetski kup osvojiti Argentina, Španija ili Njemačka; hoće li Messi predriblati čitavu protivničku odbranu, onda se sa loptom vratiti do svog gola, pa još jednom predriblati sve, i sudije, i argentinske i one druge igrače; hoće li Maradona, u finalu, skinuti sako, utrčati na teren i gol dati rukom; hoće li Torres šutnuti sa 40 metara, pogoditi rašlje i odlučiti prvaka; čak i hoće li novi muslimani iz Al-Qaede, na oduševljenje onih koje vrijeđa sve, a naročito karikature (upravo zato što oni jesu tako karikaturalni), aktivirati bombu na stadionu i tako prekinuti finalni meč.

U trenutku kada su se igrači Sjeverne Koreje, nakon poraza od 7:0 protiv Portugala, uputili u svlačionicu, sve je to postalo svejedno.

Fudbaleri Sjeverne Koreje jedini su koji na ovom prvenstvu nisu igrali ni za slavu ni za novac. Igrali su za goli život.

Oni su došli iz zemlje u kojoj je Vođa, Kim Yong Il, napisao pjesmu koja glasi ovako:

Kao što suncokret može cvasti

samo ako je okrenut prema suncu,

tako i korejski narod može cvasti

samo ako su njegove oči okrenute gore,

prema njihovom Vođi.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje. Ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, naročito ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, ne želite da izgubite sa 7:0. Jer: globalno poniženje i povrijeđeni ego najmanji su vaš problem, dok pred očima milijardi gledalaca napuštate teren. Jer: dobro znate da ste u Južnu Afriku poslati da pronesete slavu svog Vođe i svijetu pokažete istinu o svojoj zemlji i narodu. Umjesto toga, što ste vi uradili: osramotili i Vođu i zemlju i narod. Učinili da ih ismijavaju njihovi neprijatelji, kojih je mnogo i moćni su.

A dobro ste znali kakav je ulog... i kakva je kazna. Poraz do 3:0 može se tolerisati, jer veliko je i milostivo Sunce. Ali, 4:0 – to je već ravno izdaji. A izdaja se ne prašta. Stoga: četiri gola za po pet godina zatvora.

... a onda je pao i peti gol. Dok ste izvodili loptu sa centra, mislili ste o tome kako će vam, odmah po sletanju, na ruke staviti lisice i sprovesti vas ravno u zatvor iz kojega nikada nećete izaći. Niste stigli sami sebe ožaliti, a već ste primili i šesti gol. Gledali ste fudbalere Portugala kako se raduju, a pred očima imali svoju ženu i djecu, kako neutješno plaču dok ih naoružani ljudi u uniformama odvode u logor za prevaspitavanje, u koji su dospjeli zbog očevog grijeha, tako velikog da je prenijet i na potomstvo. Sedmi gol bio je pucanj u mrtvo tijelo: otupjeli od bola i užasa, teturate terenom dok zamišljate kako vaša kuća gori a plamen osvjetljava leševe vaše strijeljane porodice.

Ono što je Portugal napravio protiv Sjeverne Koreje bila je sadistička orgija, rokoko surovosti. Bio je to, ne okolišimo, zločin protiv čovječnosti. Momak Paris Hilton (ili je to bila Kim Kardashian?) sa svojim brižljivo njegovanim gay-friendly lookom proslavlja pogodak koji je porodicu protivničkog golmana poslao pred streljački vod: čovjek može živjeti 1000 godina i ne vidjeti ništa odvratnije.

Dobro, znam: pravda je tek jedna od velikih riječi koja ne označava ništa osim vlastitog odsustva. Pa ipak, kada je Villa Portugalu dao gol iz ofsajda, zadovoljno sam se nasmiješio.

Kako bilo, ono što želim reći je sljedeće. U igri čiji je sastavni dio opstrukcija svake vrste, udaranje protivničkih igrača i lomljenje njihovih nogu, na meču u kojem su igrali za svoje i živote svojih porodica, fudbaleri iz zemlje Osovine Zla napravili su samo tri faula. Tjah, izgleda da danas još samo Zlo vjeruje u fair-play.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Uočite razliku

 

S ovom jednostavnom igrom zapažanja možete saznati kakva ste osoba

IGRA ZAPAŽANJA: UOČI RAZLIKU

Uzorak A:

Bela kuća je odbila da kaže da li će glavni komandant američke vojske u Avganistanu, general Stenli Mekristal, sigurno ostati na položaju nakon što je u intervjuu za magazin "Rolling Stone" oštro kvalifikovao vodeće ljude SAD.

Pitanje Mekristalovog ostanka je pokrenuto posle pogrdnih komentara na račun zvaničnika američke administracije koje je general izneo govoreći za poznati časopis. Obama je pre izlaska broja pozvao generala Mekristala da sa njim razgovara u četiri oka u sredu i objasni mu svoje komentare. Iz Bele kuće je rečeno da su generalove izjave naljutile predsednika SAD.

U intervjuu datom freelance novinaru Majklu Hastingu, Mekristal je rekao da osećao „izdanim“ od strane Karla Ejkenberija, američkog ambasadora u Kabulu i bivšeg generala, zbog njegove uloge u prošlogodišnjoj debati oko sastavljanja ratne strategije. Na pomen Ričarda Holbruka, Obaminog viskog predstavnika za Avganistan i Pakistan, Mekristal je izjavio novinaru: „Šef kaže da je on kao ranjena životinja. Sve vreme dobija informacije da će dobiti otkaz, tako da ga to čini opasnim“. U jednom trenutku Mekristal reaguje sa ogorčenjem kada dobije mejl od Holbruka.

General kaže: „O ne, samo ne još jedan mejl od Holbruka, ne želim ni da ga pročitam“.

Na meti omalovažavajućih generalovih komentara se našao i potpredsednik Sjedinjenih Država Džo Bajden - a posmatrači ističu da je general Mekristal sada izložen osudama da podriva autoritet predsednika i američke adminsitracije čiju politiku treba da sprovodi.

Sporne ocene, uključujući predstavljanje jednog visokog predsednikovog savetnika kao klovna, objavljene su u poslednjem broju časopisa Rolling Stone, koji treba da se pojavi u prodaji tokom nedelje. Predstavnik za štampu Bele kuće je rekao da Amerika u Avganistanu ulaže veći napor od bilo kog pojedinca i da su "sve mogućnosti otvorene" što se tiče ostanka generala Mekristala na položaju.

Američki sekretar za odbranu Robert Gejts je opisao komentare vojnog komandanta u Avganistanu kao "ometanje" rata u Avganistanu. General Mekristal se, međutim, javno izvinio u utorak zbog "loše procene" i hitno je napustio Avganistan da bi se u sredu pojavio u Beloj kući na poziv predsednika Obame.

Pružam najiskrenije izvinjenje za ovaj prikaz. Bila je to greška koja predstavlja moju lošu procenu i ne sme se nikada više ponoviti“.

Očekuje se da će tokom tog sastanka od generala Mekristala biti traženo da objasni svoje komentare predsedniku Obami i zvaničnicima ministarstva odbrane. On se pre poletanja za Vašington telefonski ponaosob izvinio potpredsedniku Bajdenu, visokom predstavniku Holbruku i ambasadoru u Kabulu.  


Uzorak B:

Kabinet Predsjednika Srbije Borisa Tadića odbio je da saopšti da li će glavni komandant srpske vojske u Bosni i Hercegovini, general Milan Todorović, ostati na položaju nakon što je u intervjuu za nedjeljnik Vreme oštro kvalifikovao vodeće ljude Srbije.

Pitanje Todorovićevog ostanka je pokrenuto poslije pogrdnih komentara na račun zvaničnika srpske administracije koje je general iznio govoreći za uticajni nedjeljnik. Predsjednik Tadić je prije izlaska broja pozvao generala Todorovića da sa njim razgovara u četiri oka i objasni mu svoje komentare. Više pouzdanih izvora potvrdilo je da su generalove izjave naljutile predsjednika Srbije.

U intervjuu datom freelance novinaru Stefanu Miliću, Todorović je rekao da osjećao „izdanim“ od strane srpskog ambasadora u Sarajevu, zbog njegove uloge u prošlogodišnjoj debati oko sastavljanja ratne strategije. Na pomen Mlađana Dinkića, Tadićevog viskog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Todorović je izjavio novinaru: „Šef kaže da je on kao ranjena životinja. Sve vrijeme dobija informacije da će dobiti otkaz, tako da ga to čini opasnim“. U jednom trenutku Todorović reaguje sa ogorčenjem kada dobije mejl od Dinkića.

General kaže: „O ne, samo ne još jedan mejl od Dinkića, ne želim ni da ga pročitam“.

Na meti omalovažavajućih generalovih komentara se našao i predsjednik Vlade Srbije, Mirko Cvetković - a posmatrači ističu da je general Todorović sada izložen osudama da podriva autoritet predsjednika i srpske Vlade čiju politiku treba da sprovodi.

Sporne ocjene, uključujući predstavljanje jednog visokog predsjednikovog savjetnika kao klovna, biće objavljene u novom broju nedjeljnika Vreme, koji treba da se pojavi u prodaji tokom nedjelje. Predstavnik za štampu Vlade Srbije je rekao da Srbija u Bosni i Hercegovini ulaže veći napor od bilo kog pojedinca i da su "sve mogućnosti otvorene" što se tiče ostanka generala Todorovića na položaju.

Vlada Srbije je komentare vojnog komandanta u Bosni i Hercegovini opisala je kao "ometanje" rata u toj zemlji. General Todorović se, međutim, javno izvinio u utorak zbog "loše procjene" i hitno je napustio Bosnu i Hercegovinu da bi se u srijedu sastao sa Predsjednikom Tadićem.

Pružam najiskrenije izvinjenje za ovaj prikaz. Bila je to greška koja predstavlja moju lošu procjenu i ne smije se nikada više ponoviti“.

Očekuje se da će tokom tog sastanka od generala Todorovića biti traženo da objasni svoje komentare predsjedniku Tadiću i zvaničnicima Ministarstva odbrane. On se prije poletanja za Beograd telefonski ponaosob izvinio svim ljudima koje je svojim izjavama povrijedio.

Američka administracija pozdravila je hrabrost koju je general Todorović pokazao progovorivši o naličju srpske okupacije Bosne i Hercegovine, kojoj se Vašington, podsjeća se, protivi od prvog dana. Vašington objašnjenje srpskih vlasti da vojsku u BiH šalje da bi spriječila moguće terorističke napade Al Qaide na Srbiju orkestrirane iz te zemlje, i time obezbijedi sigurnost svojih građana, smatra prozirnom demagogijom čija je svrha da skrije stvarne namjere i očitu okupaciju suverene i međunarodno priznate države.

Predstavnik za štampu Stejt Dipartmenta upozorio je na ugroženost slobode govora a Srbiji, u kojoj vlast reaguje na intervjue i prije nego što su oni objavljeni. „Sloboda govora temeljno je demokratsko pravo. Pozivati ljude na raport i prijetiti im smjenom samo zbog toga što su u otvorenom razgovoru sa predstavnicima medija iznijeli vlastito legitimno mišljenje, ozbiljna je povreda slobode govora i praksa koju ova administracija neće tolerisati“, poručio je Stejt Dipartment. Američki ambasador u Srbiji Tom Grejstoun za TANJUG je izjavio kako general Todorović zbog ometanja rata u BiH ne treba da bude kažnjen, nego nagrađen, i dodao „da ne bi bilo nezasluženo ako bi u ruke generala Todorovića dospjela neka ugledna međunarodna nagrada za mir“.

Američka vlada budno će nadgledati dalja zbivanja vezana za generala Todorovića, i shodno tome poduzeti akcije u cilju zaštite njegovih osnovnih ljudskih prava, kao i prava na slobodu govora u Srbiji.


Rezultat:

Ako ste nakon usporedbe dva naša uzorka zaključili da su „Amerikanci ista govna kao mi, stoga nemaju oni nama šta pričati“, te da zato što isto čine i Amerikanci, „mi“ imamo pravo napadati, okupirati i s vremena na vrijeme počiniti genocid – vi ste autentični balkanski fašista.

Ako ste zaključili da vas od Amerikanaca ništa, ionako, ne može začuditi, ideju demokratije još ranije odbacili kao zapadnjačku propagandu, te konstatovali kako je jedino za šta se u ovom svijetu laži čovjek može uhvatiti religija, a tako će biti sve dok islam ne zavlada krstaškim zemljama, ili obratno, o čemu biste rado još razmišljali, ali nemate kad, jer morate u džamiju, ili crkvu – fundamentalista ste.

Ako ste, pak, zaključili kako je imperijalna politika dvostrukih standarda koju sprovode SAD ionako izdaja demokratije i istinski totalitarizam 21. stoljeća, koji za cilj ima širenje carstva tržišta po svaku cijenu – ljevičar ste.

Ako smatrate da je svaka usporedba američkih civilizatorskih vojnih intervencija sa balkanskim divljačkim klanjima neumjesna, i držite kako je za razvoj demokratije i odbranu slobode ponekad nužno ratovati, pri čemu se zaštitinici slobodnog svijeta ponekad moraju služiti praksama koje bi, da ih sprovodi neko drugi, morale biti okarakterisane kao nedopustive, čestitamo – vi ste idealan demokratski čovjek.

Ako ste ______________________________________ onda ste _________________ (dopišite svoj rezultat)




ANDREJ NIKOLAIDIS: Mirenje sa stokom

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda

Žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo.”

Kafka

U Jason Reitmanovom filmu “Up in the Air” George Clooney igra čovjeka koji život provodi u avionu, leteći od grada do grada u kojem će, u ime poslodavca, višku radne snage uručiti otkaz. On u živote otpuštenih ljudi stiže kao sudbina - bukvalno iz vedra neba. Vrijeme dok je gore, visoko u zraku, iznad ljudske sućuti i ostalih slabosti koje bi ga onemogućile da valjano obavi svoj surovi posao, provodi u sanjarenju o nagradnim miljama koje će osvojiti novim letom. Sudbina ima trivijalne želje, u njoj ima nečeg ljudskog, odveć ljudskog. Ona, on, život provodi u avionima i na aerodromima – dom je tek mjesto za presvlačenje između dva leta, između dva ljudska bića koja će unesrećiti.

MOGAO BI SE ČOVJEK NAVIĆI

Mogao bi se čovjek navići na avionski život, onaj u kojem ljudima uvijek gledaš u potiljak. Onaj u kojem je čovjek do tebe tek neko, niko, bez lica i glasa, kome nastojiš ne smetati, i od kojeg, sasvim razumno, očekuješ da ti ne smeta. Kojem se nipošto ne smiješ obratiti, osim sa izvinite, riječju izgovorenom dok se provlačiš između sjedišta, onda kada moraš u toalet, zbog čega ti je, zbog tako eklatantnog narušavanja mira i udobnosti saputnika, istinski žao. Svaki pokušaj da se u avionu razgovara sa čovjekom do sebe pouzdani je znak primitivizma, to je nepristojnost ravna gromoglasnom prdežu za božićnom trpezom.

Mogao bi se čovjek navići na avionsku hranu. Sve, uostalom, može postati ritual, pa tako i obrok koji ti posluže u avionu. Čim ugledaš stjuardese koje guraju kolica, u krilo spustiš plastični pult. Moguće je pronaći zadovoljstvo u skidanju celofanskog omota sa sendviča. Moguće je navići se na odvratnu filter kafu koju ti posluže. Ritual nalaže da u kafu prvo sipaš mlijeko, onda šećer – pola kesice. Lagano promiješaš, ispiješ prvi gutljaj. Ostatak ćeš popiti nakon što pojedeš sendvič. Ili kroasan. Ili kolačiće. Sa nestrpljenjem – kao kada iščekujemo kraj dobrog trilera - čekaš da vidiš što će ti ovoga puta poslužiti: suspense, uostalom, od nas uvijek zahtijeva da u čin gledanja filma investiramo mjeru naivnosti, dok kao MacGuffin znaju poslužiti i stvari trivijalnije od avionskog obroka.

Mnogo je stvari na koje se čovjek na koncu navikne, pa ipak, dok sa cigaretom stojiš u aerodromskom boksu za pušače, osjećaš bijes. Na bečkom aerodromu, na primjer, primijetio si dvije vrste boksova. Oni manji su svijetli i čisti, opremljeni malim šankom, na neki način podsjećaju na suši-barove. Moj izbor su oni veći, tamniji i smrdljiviji, koji njeguju atmosferu velegradskih barova u koje će prije udariti meteor sa jezgrom od kriptonita, nego što će u njih kročiti sretan čovjek.

Pred tobom se otvore automatska vrata i zakoračiš u dim, kroz koji vidiš lica ljudi koji pokunjeni puše u tišini, kao da ionako nema više ničeg što bi se moglo reći. Takva posvećenost navici zbog koje si sada kao životinja zatvoren u stakleni kavez, izložen pogledima pristojnih ljudi i njihove djece, koja nikada neće pušiti, možda baš zato što im roditelji na aerodromu mogu pokazati na pušače u karantinu i reći “fuj to”, takva ozbiljnost djeluje komično – pa i razgovaramo da bismo prikrili činjenicu da se nema šta reći. Čovjek tu očekuje neku vrstu pušačke solidarnosti, ali je ne pronalazi. Popušiš jednu, potom za 3 eura i deset centi kupiš dupli espreso u papirnoj šoljici, pa se vratiš i popušiš još dvije. Onda čuješ poziv za boarding i bez pozdrava, čak i bez razmijenjenog pogleda, napustiš ljude sa kojima si upravo podijelio, mogao bi pomisliti, važno iskustvo javnog poniženja.

Negdje sam pročitao da pušenje u život unosi spokoj i stabilnost: dok svi drugi strahuju od širokog izbora bolesti, raskošnijeg od ponude svakog, pa i najvećeg tržnog centra,dok svi drugi žive zapitani koja će ih bolest na koncu odnijeti, pušači žive spokojno, jer znaju kako će umrijeti. U ovom svijetu bez stabilnosti, svijetu u neprestanoj promjeni, to nije malo.

Moguće je, još, poći u svoj boks, popušiti svoje cigare, potom nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije desilo. A moguće je, takođe, biti konstantno iznerviran anti-pušačkim reklamama, pa u aerodromskom mini-logoru za pušače smišljati priče koje bi razotkrile mehanizam i motive progona ljudi sličnih tebi.

Moguće je prisjetiti se kako je prva anti-pušačka kampanja vođena u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije iznenađujuće veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Firer je prezirao i alkohol. Ideologija zdravog života cvala je u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.

Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci - jer pušenje je slabilo genetsku bazu budućih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase.

Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.

SRAMOTA VIVISEKCIJE

Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – na primjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Goebbels, svojim riječima: “Firer je duboko religiozan, iako potpuno anti-hrišćanin. On hrišćanstvo vidi kao simptom propasti. I u pravu je. To je proizvod jevrejske rase... I judaizam i hrišćanstvo nemaju kontakt sa našim životinjskim elementom te će stoga, na kraju, biti uništeni. Firer je ubijeđeni vegetarijanac, iz principa. Njegovi argumenti ne mogu biti oboreni u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi. Na njih je nemoguće odgovoriti pobijanjem”.

Ali je zato moguće pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Goering uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijeti se deportacijom u koncentracione kampove. Slijedi trijumfalni zaključak: “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”.

Kao i borba protiv pušenja, i zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. “Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstrovima, stajao je natpis: Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.

Graf E. Reventkow objavljuje članak u kojem praksu mučenja životinja pripisuje, iznenađenje!, Jevrejima: “Mnogi Njemci odgojeni su sa stavom da je Bog stvorio životinje da služe čovjeku. Crkva je tu ideju preuzela iz jevrejske tradicije”.

U staklenom kavezu na bečkom aerodromu mislim o tome kako je veličina judeo-hrišćanske tradicije bila upravo u pokušaju da se izborimo sa onim životinjskim u nama. Holokaust je dokaz da se nije uspjelo u tome.

Na sve se čovjek može navići, ali iz nekog razloga, suprotno svemu čemu nas može naučiti istorija, suprotno svemu što nas može naučiti vlastito iskustvo, neki od nas se, eto, najteže navikavaju na to da ga tretiraju kao stoku koju tjeraju u boksove. Na koncu se, naravno, i na to navikne. Držim kako se pod riječima “mudrost” i “sazrijevanje” misli upravo na to – na proces mirenja sa sobom kao stokom. Na kontemplaciju o sebi kao stočnom grlu koje je zatvoreno, dakako za sopstveno dobro, zato što ima loše navike, na primjer onu da se rita, čime može povrijediti drugu stoku; na kontemplaciju u koju se upuštaš dok na bečkom aerodromu, čekajući avion koji će te odnijeti kući, sa cigaretom koju držiš u ruci, kroz dim i neprobojno staklo kabine za pušače, misliš o tekstu koji ćeš o tome napisati, pun uvjerenja da tekst ima moć da iskupi i da si, kao onaj koji ispisuje tekst, privilegovan, jer ti je dalo da na kraju ispišeš svoj put u sublimno.

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda, jer govedo sam koje govedima, od kojih me neka i slušaju, pričam priče koje govore o tome da u našoj sudbini ipak možemo pronaći trag nekog, bilo kojeg, opšteg načela, time i utjehe.

(zurnal.info)

 


ANDREJ NIKOLAIDIS: Kuća, poso (sirtaki rmx)

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj anarhista, Haosu sina/Pogubnu, kojano zada lihvarima tisuću jada.

Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.

GRCI SU LIJENČINE

Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.

Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.

Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.

Jer, šta se zapravo desilo Grčkoj? U odgovoru na to pitanje pomoći će nam sjajnji tekst Marcel Štefančiča, objavljen u ljubljanskoj Mladini, čiji prevod možete pročitati na adresi http://www.e-novine.com/ekonomija/ekonomija-analiza/37512-Teroristiki-napad-Europu.html.

»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.

DOBRO OCIJENJENE KRAVE

Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“

A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.

U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.

Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.

U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Sylvester Stalone je prava kukavica

Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka

 

Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji čitav novinski podžanr koji bismo mogli nazvati »Upoznao sam slavnu osobu i zaključio da je šupak«.

Nedavno je, tako, na naslovnoj stranici najtiražnijeg dnevnog lista objavljena priča o čovjeku koji je iz malog mjesta kraj Podgorice otišao u Njujork i tamo, a šta će drugo naš čovjek učiniti – uspio. Nasmijani gazda sa brkovima, odjeven u žutu košulju, vozi hamer koji je prerađen tako da posluži kao luksuzna limuzina – znate ona crna ili bijela, deset metara dugačka vozila kojima se dokazuje društvena moć? Domaćin priča dogodovštine iz svoje karijere. Sretan je, kaže, jer je vozio Harija Varešanovića i Zdravka Čolića. Oni su legende. Zdravku nije htio ni naplatiti. Ali, priča, ciciju kakav je Roberto Bađo nikada nije sreo (doista, naslov sa naslovne kaže: »Roberto Bađo je prava cicija«). Bađo je, priča ne bez gađenja, kupio nekakvu skupu statuu, platio je karticom, pa po povratku u Italiju karticu poništio, jer je statua, navodno, bila oštećena. Onda su iz trgovine umjetninama zvali njega, da vide može li im on kako pomoći da dođu do para.

NEĆE RAMBO NA BETON

Prije njega, u istoj novini, opet na naslovnoj strani, priča o čovjeku koji je u nekom filmu bio dubler Silvesteru Staloneu. Pogađate li kako se zvao tekst? Naravno: »Silvester Stalone je prava kukavica«. Šta je taj dobri čovjek ispričao novinarima? Stalone vam živ ne bi skočio sa 30 metara visine glavom na beton. Kad je trebalo motorom proletjeti kroz staklo, pa provozati pedeset metara kroz polje bodljikave žice sa pokojom nagaznom minom, on se nije usudio, pa sam morao ja. Snimali smo scenu u aqua-parku kojoj Stalone roni kroz akvarijum pun pirana na ramazanskom postu, samo da bi odatle utekao u akvarijum sa ajkulama koje su već dvadseset dana samo na vodi, jer će uskoro uskrs, a imale su šta da okaju. Mislite da je Stalone smio zaroniti? Ja sam hladno skinuo košulju, skočio lastu, zaronio, izronio, osušio se, poveli me na hirurgiju, i dva mjeseca kasnije - već me je ekipa čekala ispred bolnice da idemo na pivo. Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka?

Nedavno smo, na drugoj strani najčitanijeg političkog dnevnika, udobno smješten između analiza političkih kretanja, vijesti o evroatlantskim integracijama i partijskih saopštenja, mogli pročitati dramatični apel predsjednika jedne partije u Crnoj Gori. On je svoje birače pozvao da ne popuste ucjenama i pritiscima, i na sljedećim lokalnim izborima u Podgorici ne daju glas vladajućoj koaliciji koju je i sam donedavno podržavao. Razlog iznosi u društvu najbližih saradnika, pred kolibom ukrašenom crnogorskom zastavom: vlast mu je obećala asfaltirati put do kuće, ali to nisu uradili. I njemu je sad svega dosta. Iz Srbije su mu slali kamione pomoći za sunarodnike – njemu pomoć ne treba, on je radio u Njemačkoj, ima dovoljno. Ali crnogorska vlast mu nije poslala nijedan kamion, da podijeli narodu, i generalno uzevši, nije uradila dovoljno za poboljšanje njegovog naroda. Onda ga novinar pita o problemima koje je imao sa zakonom. On kaže: pa dobro, htjeli smo da ženimo sina u Njemačkoj, pa smo oteli djevojčicu iz Vojvodine, ubacili je u gepek kola. Na njemačkoj granici bila kontrola, ispostavilo se da je djevojčica maloljetna. Tako, žena je sad u zatvoru. Osim te sitnice, nije bilo ništa. I još jednom da pozovem članove moje partije da ne glasaju za ovu korumpiranu vlast.

IZMEĐU ZBILJE I ZAJEBANCIJE

Ljudi koji se izjašnjavaju kao četnici, i čiji je partijski predsjednik ujedno i četnički vojvoda, žale se na »fašistički sadržaj« u crnogorskoj himni, i insistiraju na demokratskoj, multikulturnoj i multinacionalnoj suštini svoje politike. Idiotizaciji ionako potpuno idiotizovanog javnog diskursa i sam doprinosim, jer učestvujem u raspravi o tome. Budući da je sve važno, i da svačija priča ima biti ispričana (to vam je ideja egalitarnog u liberalnoj izvedbi), čini se da se ništa uistinu važno više nema reći: nema više čak ni »značajne ćutnje« - ni ćutnja više ne govori ništa.

Između kafanske zajebancije i »ozbiljne« novinske priče, ako je takve ikada bilo, nema više, ako je ikada bilo, nikakve razlike. Redakcijska oprema teksta koji govori o tome da Grčkoj, koja gori i u kojoj ljudi ginu, potrebno milion milijardi eura kredita, i ispovijesti iseljenika-taksistem ista je. I treba da bude, jer tu uočavamo današnju dominantnu ideologiju na djelu. A ideologija kaže: sve je to isto.


Kako u briljantnom pasusu knjige »Realno iluzije« piše Alenka Zupančič:

»Eto nas, dakle, na putu monologa negovora. Koji je ideal tog Monologa? Da svi govore i ako je moguće, da govore bez prestanka. Drugim riječima, ideal Monologa je da svi sudjeluju u onome »govori se«. Govori se (javno, svakako) o bilo čemu, ali doista o bilo čemu. To je sam cilj igre. Imenujte neki predmet nedostojan da se o njemu govori i od njega će odmah napraviti temu televizijske emisije. Na to se dakle svodi potvrda demokratskog duha, dokaz otvorenog duha. Nema nedostojnog objekta (ili subjekta) ako može poslužiti zabavi. Nedostojne stvari, o njima treba govoriti! Eto zbog čega vaša kćerka nikada više neće biti nijema. Treba uspostavljati dijalog, treba da ljudi sučeljavaju svoje misli, treba bez prestanka raspravljati. Ako hoćemo stvoriti utisak da se govor obraća, to jest utisak da Drugi govora (uvijek) postoji i da stoga govor može imati stvaran učinak, što je bolje nego postaviti dvije, tri, deset osoba jednu nasuprot druge da odigraju kazališni komad! Taj tip dijaloga ili rasprava vrhunski su izraz »Monologa negovora«, to jest govora kao načina (neposrednog) zadovoljenja, bez ikakvih posljedica za realno društvenog prostora«.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Bog slobodnog tržišta

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kolači od blata

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti

Haiti je, ako se sjećamo, prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.

Kada već pominjemo 1789... primijetimo ovdje da demokratski poredak, koji treba da ne samo onemogući, nego i obesmisli sve buduće revolucije, nije uspostavljen na demokratski način, nego upravo suprotno: krvavim revolucijama.

Avaj... sloboda je skupa, i najčešće se na nju plaća visok porez na luksuz. Kada je, nakon što su jakobinci proglasili aboliciju za sve francuske kolonije, delegacija sa Haitija posjetila Pariz, u Narodnoj skupštini su dočekani sa oduševljenjem, kao jednaki među jednakima.

Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.

Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen. To, podrazumijeva se, nije izazvalo zgražavanja javnosti, kakvo je izazvao George W. Bush, kada je, nakon rukovanja sa žrtvama zemljotresa na Haitiju, sa gađenjem obrisao ruke o Clintona (koji je 1994. na Haiti, pod firmom Operation Uphold Democracy na Haiti poslao američke trupe). Time nas je Bush još jednom podsjetio zašto smo ga tako strastveno mrzili: zato što neprekidno očiglednim čini hipokriziju zapadnih demokratija. Humanitarne vojne intervencije kojima se svrgavaju nedemokratski režimi i nakon kojih u oslobođenim zemljama procvjeta hiljadu cvjetova ljudskih prava i tržišne ekonomije uspio je prikazati kao golo nasilje u ime nafte i hegemonije. Našu brigu i pomoć za Haiti uspio je prikazati kao čin sućuti koji nam je moguć samo uz najveće gađenje prema stradalima, čija nas nesreća istinski rastužuje, sve dok sa njima ne moramo ostvariti bliski kontakt.

Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, ne vratiti njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im se uplaćuje prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, ne ukinuti kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Ali kome bismo tada davali charity, čija nesreća bi tada bila povod za spontane izlive naše humanosti?

Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.

U januaru 2008. AP je objavio tekst Poor Haitians resort to eating dirt Jonathana M. Katza. Iz njega saznajemo da su cijene hrane na Haitiju tako visoke, da ljudi kolače prave od – blata. Kamioni na tržnice donose zemlju (ne bilo kakvu, nego zemlju punu kalcija, dobru za trudnice i djecu): količina ljekovitog blata dovoljna za izradu 100 kolača košta pet dolara. Vrijedne domaćice ove organske kolače prirodno suše na suncu, potom prodaju na ulicama.

Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.

Onda je odjeknuo prvi plotun.

(zurnal.info)