Andrej Nikolaidis

Znakovi
Otpad
Andrej Nikolaidis
Majka Priroda nije manji tiranin od Boga Oca
Znakovi
Duh koji hoda
Is the EU Dead?
Evropa je mrtva, živjela Evropa
ANDREJ NIKOLAIDIS: Ne, mi nismo bili nesvrstani
ANDREJ NIKOLAIDIS: Kada je moćnima neprijatno
ANDREJ NIKOLAIDIS: Istina o Jugoslaviji
ANDREJ NIKOLAIDIS: Genijalni um Milonje Blagojevića
ANDREJ NIKOLAIDIS: Primite izraze mog najdubljeg gađenja

Dado Đurić je umro u Parizu. Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst

U subotu, 27.11.2010., u Parizu je umro Dado Đurić.

Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst.

U nedjelju, mnogi najposjećeniji »regionalni« portali nisu objavili ni slova o Dadovoj smrti. Važnije od toga da je umro Dado Đurić bilo je:

  • da hrvatski karikaturisti njeguju seksistički tip humora

  • da je Tony otkinuo na plesačicu Indiru za koju je vezana i jedna misterija: da li ona, naime, nosi donje rublje? Stvari, preporučujemo, treba prići filozofski: misterije starih Egipćana (Indire) bile su misterije i za stare Egipćane (Indiru), kao što je govorio Hegel

  • da je srpska porno glumica u igri sa dildom uzbudila hrvatsku publiku na »međunarodnom erotskom sajmu Eros4U« u Zagrebu. Ako mislite da su hrvatski mediji ignorisali Dadovu smrt zato što su nacionalno obojeni ili zatvoreni za informacije iz susjednih država, zbivanja na zagrebačkom porno-sajmu najbolje vas demantuju: hrvatska publika prosto vapi za prožimanjem i razmjenom i više su nego zainteresovani da prodru što dublje u kulturni prostor drugih

  • da je Angelina Jolie fleksiseksualka (osoba koja ima sklonost ka osobama istog pola, ali je odbija testirati do kraja – defininicija tportal.hr)

  • da su Zagrepčani oralno zadovoljavali Loonu Luxx

  • da je ubijanje zečeva novi seksualni fetiš u Kini: lijepe djevojke igraju se sa zečevima koje, na kraju balade, usmrte – između ostalog i tako što sjednu na njih

  • da se Lady Gaga odriče Twittera i Facebooka u humanitarne srce – dobrota te žene, zaista, nema granica. »Ideja je potekla od Alicije Keys i njene humanitarne zaklade "Keep a Child Alive", a već su snimljeni "posljednji tweetovi i poruke" u obliku videa, u kojima će zvijezde biti prikazane kako leže u lijesu i glume svoju "digitalnu smrt"."Vrlo je važno i super cool što ćemo koristiti medije na kojima vrlo često provodimo vrijeme. Potrebno je ljude šokirati kako bi se probudili. Nije stvar u tome da im nije stalo ili da ne žele učiniti nešto, već jednostavno ne razmišljaju o tome na taj način", rekla je Alicija”

  • da iscjelitelj Torabi odlazi iz Sarajeva. Srećom, ne zauvijek

  • da je u Iranu, u gradu Isfahanu, devet ljudi umrlo od, kako je objavljeno, »neispravnog alkohola«.

  • da su “uz zavodljive trbušne plesačice i raznovrsne arome nargile posjetioci kluba The Basement u subotu uvečer imali su priliku da osjete čari istoka”. Po svemu sudeći, alkohol u The Basementu bio je ispravan

Itakodalje...

 

Dado se sklonio od medija. Rijetko je davao intervjue. Bio je ravnodušan prema vlastitoj slavi. Teško je i zamisliti da bi Dada nešto zanimalo manje od toga šta i da li neko piše o njemu.

Ovdje se, međutim, i ne radi o Dadu, nego o nama.

Mi možemo lamentirati o tome kako je Dado zajebao stvar time što nije učestvovao na Farmi ili u Survivoru: da jeste, njegova bi smrt bila glavna priča na Facebooku.Vjerovatno se ovom prigodom sa mnogo učenih citata može reći mnogo toga kritičkog o savremenoj kulturi. Nema potrebe. Ovo je situacija slična onoj kada hirurg otvori utrobu pacijenta koji leži na operacionom stolu, utvrdi da je rak sve već pojeo, pa utrobu bez riječi zaklopi, ušije i ode negdje na pivo. Samo što sam doktor ich, i pacijent ich, pa na pivo bježim i ruke dižem od samog sebe.

U pismu koje je poslao Dadu, Gilles Deleuze je pisao: »Dešava se kod velikih slikara da neko platno, koje ne mora biti savršeno, kod posmatrača stvori sasvim ličnu i tajnu vezu koja mu otvori pogled na cjelokupan opus : meni se to desilo sa Raspeće iz 1955. Pronašli ste stil koji na mene snažno djeluje. Primite izraze mojeg najdubljeg divljenja«.

Vrli novi svijet u kojem je vijest da je ronilac (nakon što se, čisteći plaže po otocima, ubo na iglu koja je štrčila iz albanskog bolničkog otpada), hvala Bogu, dobro, važnija od vijesti da je Dado Đurić umro – taj svijet je beba sa Dadovih slika: slomljen, nadut i mrtav.

Primite izraze mog nadubljeg gađenja.

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: According to Milić Vukašinović

Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića

To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.

Bijeli Gandalf

Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.

Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.

Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.

Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.

To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.

Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?

Šta je pravi roker

Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.

Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.

Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.

(zurnal.info)